Oni malo stariji među nama (u najboljim godinama) sjetit će se rečenice:
Danas, kada postajem pionir
dajem časnu pionirsku riječ:
da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Kao što sam je se i ja neki dan sjetila, prvo se dobro nasmijala, a onda odvrtila film unazad i shvatila koliko je obilježila cijeli naš život. Živote cijele generacije. Uči sine, uči, znanje je bogatstvo. Nemoj da se tvoji stide. Budi skroman. Popusti prvi. Uči…
Predamnom razredna slika mog sina, osmaša, proletile godine, a ja pamtim svaku njegovu peticu, svaku pohvalnicu. Kroz navalu roditeljskog ponosa, kao jutarnji alarm koji vas bezuspješno pokušava probuditi, odzvanjaju mi vlasite riječi – uči, sine, uči..
Za kakvu bajku ja to odgajam dijete? Za koju paralelnu stvarnost? Za život u društvu koje cijeni znanje, sposobnost i zdrav razum? Za sustav koji funkcionira po zakonima, državnim, ljudskim, božjim?
Hvata me panika, jer sve što znam je pogrešno, sve čemu su mene učili i čemu ja učim svoje dijete je beskorisno, barem na našim geografskim koordinatama.
Sve knjige o odgoju djece treba pisati ispočetka. Resetirati sve nas koji pamtimo gornju rečenicu i instalirati nove programe, jer za ove naše odavno više ne postoje updatevi. Odgajati male licemjere, uvlakače i prevrtljivce, ako im želimo da se snađu u ovom društvu u kojem na površini ne plivaju najbolji, već ono što prvo ispliva na površinu…
A onda se sjetim onoga – nemoj da se tvoji stide, i znam da ne mogu. Nemam taj sklop u glavi, nemam taj gen za plutanje. Nema ga ni moj sin i ponovo se javlja onaj roditeljski ponos, tako nerealan i imaginaran. I ponavljaju se riječi kao screensaver.. uči sine, uči..da budeš prvi na birou.