Ako je skroman odaziv na euro-izbore 2014. bila neka vrsta građanskog štrajka, onda bi trebalo otići korak dalje: građani bi trebali dati ostavku na radno mjesto birača, manifestno osporiti legitimitet samovoljnoj oligarhiji.
Među trima temama koje su protekloga mjeseca bile na vrhu top-liste u hrvatskim medijima i u prosječnim hrvatskim životima – a to su poplave, Linić i euro-izbori – jedino su važne poplave.
Ostavka Slavka Linića, s time povezane čarke u SDP-u i mogući pad Zorana Milanovića kao premijera i predsjednika stranke zabavljat će nas još neko vrijeme, ali te promjene neće promijeniti ništa bitno. Već znamo: nakon nekog Tuđmana dođe neki Sanader, nakon njega neki Karamarko, a nakon HDZ-a dođe SDP, u beskonačnoj spirali propadanja. Linićevu i esdepeovsku
financijsko-ekonomsku i koruptivno-kriminalnu politiku nastavit će provoditi, u postojećoj konstelaciji, bilo koji “novi linić”, bilo koja “nova partijska struktura” i bilo koja “nova vlast”.
Što se tiče izbora za Europski parlament, nije to bio nikakav “festival demokracije”, kako raznoraznim pseudo-izborima tepaju naši demagozi, nego su oni bili više nalik na europski info-dan organiziran na središnjem trgu u nekoj hrvatskoj provinciji, gdje se zbog nevremena pojavilo tek nekoliko ljudi, pa se umjesto masovne katarze dogodio samo jedan slabi orgazam. Uglavnom, ova otužna europsko-hrvatska izborna predstava također neće promijeniti ništa bitno. Izglednije je da će nas ti izbori zakucati još nekoliko metara u zemlju, zapravo – u živo blato.
Ostaju nam, dakle, kao problem u sezoni proljeće/ljeto 2014. katastrofalne poplave u Slavoniji, Bosni i Srbiji, te njihove još katastrofalnije posljedice, tim više što nitko nije bio spreman za to, pa šok i nevjerica nikako da se smire. Ostaje nam, naravno, i poplava hrvatske i europske gluposti, na koju smo se već navikli. No, možda bismo baš zato što smo se na glupost navikli trebali malo pretresti nebitnu stvar kao što su hrvatski izbori za Europski parlament. Ponekad nas i nebitnosti mogu navesti na razmišljanje o važnim stvarima.
Biranje preplaćenih malobrojnika koji bi trebali predstavljati građane europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, besmisleno je zato što politiku Europske unije ionako ne kroji navodno demokratski izabran Europski parlament nego nebirana Europska komisija, čiji se nedemokratski karakter potencira činjenicom da je ona prvenstveno suigračica Međunarodnog monetarnog fonda i Europske centralne banke. Famozna “Trojka” pak ne igra za raju nego samo razvija kapitalističku taktiku. Dok nam Europu “gazi kapitalizam kao pobješnjeli nosorog”, kako je to rekao Krleža, europske institucije, uključujući i Europski parlament, tog nosoroga hrane i tetoše. I uopće se ne brinu za demokratsku legitimaciju, odnosno za demokraciju. Baš kao u Hrvatskoj, čija je kapitalistička pseudodemokracija samo mala kopija one europske. Dovoljno je sjetiti se da je zakonodavnim inženjeringom ukinut prag izlaznosti za državne referendume (50 posto biračkog tijela plus jedan glas), kako bi RH bezbolno ušla u EU, ali je taj prag zadržan za lokalne referendume, kako bi se spriječilo građanske inicijative poput one u Dubrovniku. Tragikomičnost takve demokracije pokazuje se, na različite načine, i na svim hrvatskim parlamentarnim i lokalnim izborima, a prije nekoliko dana se, eto, pokazala i na hrvatsko-europskim izborima. Primjerice, sav onaj medijski spektakl i sva ona dramatična retorika izbornih pobjednika i gubitnika, usprkos činjenici da ih je birala tanka četvrtina građana s pravom glasa. Od 3.767.343 birača na izbore je izašlo njih 950.980, a u tom zanemarivom broju nezanemariv je bio broj nevažećih listića – 29.076, jer mnogi su birači svoj stav o tim izborima, o tim političarima i o toj politici odlučili iskazati poništavanjem glasačke listine, pa i ispisivanjem osobnih poruka na njoj. Tih 3,06 posto “nevažećih građana”, skupa s onih 74,76 posto građana koji se nisu ni odazvali na izbore nuka nas da se zapitamo: zašto je 25,24 posto građana uopće izašlo na izbore? Neki izlaze po inerciji, kao što po inerciji odlaze u prodavaonice i lutaju među policama uzimajući i ono što im ne treba. Neki smatraju da se tu zbiva nešto važno, pa se i sami sebi čine važnijima ako sudjeluju u takvom nečemu. Neki imaju naglašen osjećaj građanske odgovornosti, koji uključuje i izlazak na izbore, sve i ako ne znaju odgovoriti na pitanje što je zapravo građanska odgovornost i što je zapravo izbor. A neki izlaze na izbore da bi spriječili veće zlo, vjerujući još uvijek da su SDP i HNS manje zlo od HDZ-a i HRAST-a ili, internacionalno, da su Barroso i Juncker manje zlo od Le Pen i Jobbika. Ova posljednja sorta birača posebno je problematična, jer se među tim biračima manjeg zla uglavnom nalaze misleći, politički pismeni ljudi koji ozbiljno shvaćaju ulogu građanina i koji bi svoju građansku pamet i energiju mogli usmjeriti
drugamo. Upravo ta grupacija onemogućuje radikalnije promjene, legitimirajući do u nedogled ono u što ne vjeruje, pa i čitav sistem s kojim se u osnovi ne slaže. Uvjereni da sprečavaju veće zlo, ovi građani daju legitimitet velikom zlu. Banalnost manjeg zla potvrđuje se osobito kad se slegne medijsko-politička prašina, pa se ponovno vidi da ti izbori ništa ne mijenjaju i da ne znače baš ništa. Na pozornici su isti ljudi, glumačka trupa izlizanih hrvatskih političara, a u publici su isti ljudi, građani koji su od svoje crkavice platili skupe ulaznice za lošu predstavu i još su prisiljeni aplaudirati.
Dokle će građani na svoju štetu podržavati niske strasti “visoke politike” i profesionalnih političara, te manipulativni model nenarodne vlasti? Dokle će podilaziti političkim oligarsima slizanima s ekonomskom oligarhijom, bilo aktivno, glasajući na izborima, ili pasivno, proglašavajući se apolitičnima i tonući sve dublje u neproduktivnu apatiju? Što Mi uopće još očekujemo od Njih? Što nam samo to očekivanje i pouzdanje donosi? Ništa! Ali to “ništa” trebalo bi od rezignirane konstatacije postati borbeni poklič. Ako Oni ne daju ništa, onda bismo i Mi trebali ponuditi – ništa. Bez obzira na to što će se među dionicima trule politike pronaći poneka osoba koja je tu s iskrenom motivacijom.
Jednom je prilikom – barem tako prikazuje film – Malcolma X-a, žestokog crnačkog 
aktivista, jedna studentica, bjelkinja, pitala: “Gospodine X, dobrog sam srca, dobra sam osoba, usprkos tome što sam bijela. Što bijeli ljudi poput mene mogu učiniti da pomognu vašoj borbi?” A Malcolm X se zagledao u nju i rekao: “Ništa!” On je zagovarao separaciju: potpuno političko odvajanje crnaca i bijelaca te crnačku borbu u tako redefiniranom političkom polju, jer sve drugo mu se činilo potvrđivanjem aparthejda koji je de facto, na svim razinama života, bio na snazi. Ne treba nam vaša pomoć, ne treba nam više ništa od vas, jer politika vladajućih bijelaca koji nastupaju kao glasnogovornici obespravljenih crnaca svodi se, rekao je Malcolm X, na to da bijelci crnce zadovoljavaju i pacificiraju s – ničim. Mi se nalazimo u usporedivoj situaciji: jasna granica između dviju klasa, kakva je postojala u svim epohama i svim društvenim sustavima, postoji i danas. I sve je jasnija: s jedne su strane ekonomsko-politički vladari, a s druge svi ostali kao njihovi podanici koji se zadovoljavaju uglavnom s ničim. No, da li treba dalje potvrđivati i afirmirati taj aparthejd?
Ako je skroman odaziv na euro-izbore 2014. bila neka vrsta građanskog štrajka, onda bi trebalo otići korak dalje: građani bi trebali dati ostavku na radno mjesto birača, manifestno osporiti legitimitet samovoljnoj oligarhiji. Naravno, i takav bojkot izbora i drugih oblika podrške političarima i “visokoj politici” trebalo bi organizirati, a to nije lak zadatak, jer zahtijeva sustavno informiranje, osvještavanje i aktiviranje među sustavno pasiviziranim građanima. Međutim, takav raskid s “politikom” ne bi imao smisla ni učinka ako se u međuvremenu ne bi sustavno radilo na nečemu drugom i
drugačijem, novom i boljem. Sigurno je, pak, da je već davno kucnuo čas za nešto novo i bolje, a svaka propuštena šansa da se nešto poduzme onu sljedeću čini manjom.
Dati otkaz političarima i politici podrazumijeva, dakle, iskušavanje drugih i drugačijih formi organiziranja borbe, kao i iskušavanje drugih i drugačijih formi života općenito, što više izvan sistema, što dalje od njega. Tako bi se omogućio novi početak. Solidarnost je pritom ključna riječ, jer erozija solidarnosti omogućila je uspon kapitalizma, a vladajući sistem atakira prije svega na solidarnost, na bazičnu koheziju zajednice i društva, koja se razvija po strani od etnosa, nacije ili koje druge metafizičko-političke utvare.
Uvodno nabrojane top-teme svibnja 2014. na neki su način međusobno povezane. Jer koliko god su zavrzlame oko Linića i SDP-a, s jedne, te euro-izbora, s druge strane, razgolitile bijedu politike, pa i bijednu egzistenciju građana reduciranih na glasače, odnosno na topovsko meso specijalne političko-ekonomske postrojbe, toliko su poplave pokazale što je zapravo bitno i na što bismo se trebali fokusirati, čak s optimističnom nadom. To da smo, s obzirom na prirodne nepogode, kao i s obzirom na prirodne pogodnosti, svi jednaki, da smo u istom čamcu, a ponekad i u istim govnima, bez obzira na državne, nacionalne, političke i ine granice koje se permanentno postavljaju – jedna je spoznaja koju bismo trebali zadržati u vidu. Ali trenutno je još važnija spoznaja da nije potpuno nestala obična, temeljna ljudska solidarnost, nezavisna od politike i medija koji ju tako spremno i tako rado zloupotrebljavaju u svoje svrhe. Solidarnost iznenadno i ekstremno ugroženih ljudi brzo će se istopiti, i to baš pod utjecajem politike i medija, kad se ljudi iz šokantnog izvanrednog ekološkog stanja vrate u redovno izvanredno ekonomsko stanje, u stvarnost kapitalizma. No, možda se ona može kanalizirati i preoblikovati u solidarnost marginaliziranih i potlačenih uopće, po strani od oficijelne politike. Štoviše, protiv onoga što se danas naziva politikom, protiv banalnosti manjih i većih zala, a za bitnost manjih i većih dobara.
Izvor: h-alter