Poslić me zvao pa sam morala poći. Vidjela sam na internetskim stranicama HZZ-a oglas za posao sobarice u hotelu, smještaj osiguran, jedan obrok plaćen, plaća ne baš bajna, ali sve si mislim bolje išta nego ništa. Inače, hotel je smješten u jednom manjem, ali podosta poznatom hrvatskom gradiću. OK, grad se zove Pazin.
I tako, spakovala prnje svoje Ja, spakovala i kupaći. Imam slobodan dan u tjednu, stignem se i okupat i osunčat.
Priprema za put je prošla skroz okej. Papire sam sve već unaprijed sredila jer nema ništa bez prijave. Put je isto prošao u redu, ali Ja uopće nisam bila ushićena, štoviše, bila sam cijela napeta.
Aaaah, ti predosjećaji…
Na autobusnoj stanici me dočekala šefica. Na prvi pogled ljupka gospodična ranih srednjih godina. Uprti me u auto i pođosmo ka hotelu. I to bi bilo sve od mog boravka u tom super turističkom gradiću.
Uprti me u auto i pođosmo. Po izlasku na autocestu, prođe me jeza pa ju iznenađeno upitam: „A di ćemo mi to?!“
- Ma tu smo za pet minuta, hladno odgvori sad već malo manje ljupka gospodična.
Ma vraga! Ili sam Ja glupa ili ona ne zna na sat, ali mi smo se u autu vozili narednih petnaest minuta najmanje… I onda stignemo u šumu, ali doslovnu Š U M U. Prvo mi palo na pamet da nije možda đubra smuljala da idem raditi u neki drugi hotel samo da bih došla u ovu vukoj…(jer sam guglala mjesto i hotel!!) Ma neeee, ma gdje bi, ma zašto bi mi slagala? Iovako svi mi jako dobro znamo da je boravit u prirodi izuzetno dobro za nas, a pogotovo u toliko velikoj prirodi da u njoj nema ni pekare, ni ikakvog oblika trgovina, bankomata (??!!). Sve sam se tješila, mrak je pa ne vidim sporedne ulice, ali ha ha ha!
S obzirom da je već bilo dosta kasno, nisam se previše našetavala uokolo već sam odmah otišla u svoju sobu raspakirat se i opružit na krevet. Soba je inače onako, uređena rustikalno, cca iz doba predpotopnog, ali iskreno, nisam ni očekivala nešto bajno, ipak sam djelatnik tu.
Uđem u kadu, pustim vodu-voda ledena. Pustim ju da curi, i curi i curi i ništa. Mislim si, možda neki kvar, ali nije-za osoblje nema tople vode. E pa tko tu koga … zeza ?!
A Ja šutim i ne bunim se. Stalno razmišljam o tome kako sam sretna što sam uopće i dobila posao.
Iako scene mojih kupanja proteklog tjedna… Djevojka u dvadesetiprvom stoljeću, u hotelu u kojem radi kao sobarica, sjedi u hrđavoj fuj fuj kadi i polijeva se vodom iz kuhala za kavu.
Nothing more to say…
A što se tiče hrane, hrane ima, ali se baca. Doručak nam je plaćen. Pojedeš jer moraš jer si gladan i to je to. Ostale obroke plaćaš, svaki deset kuna. Eee pa nisu ni ludi ti naši direktori. Znaju da nema ni trgovine ni pekare u blizini i da smo primorani kupovati hranu od njih.
A na papiru to ovako izgleda:
- Svaki dan moraš pojesti najmanje četiri obroka, jedan plaćen, znači ostala tri iz svog džepa.
Trideset kuna svaki dan na trideset dana-to je 900kn. I to je 40% moje plaće…
A znate što je najžalosnije u svemu? U ovih tjedan dana koliko sam ovdje, troje radnika iz kuhinje mi se već jadalo kako ih i srce i duša bole kada navečer moraju bacati hranu koju gosti nisu pojeli tokom dana. A nama djelatnicima strogo zabranjena neplaćena konzumacija. Jednom su nam pokušali prošvercati musaku iz kuhinje pa su svi dobili po nosu. Koliko žalosno… Jedni željni, a drugi se razbacuju njima pred očima…
Al’ da su dobri, ne bi bili direktori, zar ne?
Ovako, čisto što se posla tiče, prvi dan sam odmah bila prijavljena, radila sam samo pet sati, a od sljedećeg dana startala u šest ujutro pa do pola tri otprilike. Prvo se ujutro sprema hotel, a onda se ide u sobe. A posao ki posao, moraš radit, štaćeš. Nije mi ovo prvi put da sam zaposlena kao sobarica, tako da nisam ni previše iznenađena, samo što mi je nekako pedeset soba na jednu sobaricu ipak malo previše, ali dobro… Bit će bolje.
Za ovaj put bi to bilo sve od mene. Javim se kroz narednih tjedan dana, nadam se s malo boljim doživljajima
Stej kul, pozdrav!