![Košić]()
Uopće nije pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika…
Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom ‘Sotono, ubojice!’ i zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč, zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.
Morao sam se zapitati: tko je tu, na Plesu, zaista bio ‘remetilački faktor’? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili su to oni koji su ushićeno kombinirali ‘Za dom spremni’ s ‘Rajskom djevom, kraljicom Hrvata’? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još uvijek nisu dostojno sahranili sve žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a; ili oni koji su se Kordiću poklonili, poljubivši mu čak i ruku kojom je izdavao zapovijedi zbog kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od kojih su 32 bile žene, a jedanaestero djeca mlađa od 18 godina?
Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde ubile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima? Ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne samo u petak nego već duže vrijeme, narušavali biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast, u Frohnleitenu nedaleko od Graza, 29. ožujka 2014, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?
Ne pamtite te riječi iz homilije s ‘mise s Darijem Kordićem’? Evo ih: ‘… Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda…’
Nizao sam dosad retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se ne postavljaju da bi se dobio odgovor, nego da bi se istaknula poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu; pitam se, onako, kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Izvor: tportal