Fragmentiranje političke scene, stvaranje novih i zamiranje, pa i nestajanje starih stranaka i(li) pokreta, nije, ni u nas, a ni u svijetu, nikakav novum; ali u uvjetima sveobuhvatne ekonomske, moralne i uopće društvene krize, ovi se procesi dodatno ubrzavaju i eskaliraju. Hrvatska je desnica posebice dramatično prolazila i još uvijek prolazi procese fragmentiranja; sjetimo se brojnih pravaških raskola, stvaranja različitih hadezeovskih secesionističkih frakcija, a na slične potrese nisu bili imuni ni u redovima liberala, narodnjaka i seljaka. A, danas je, nakon europarlamentarnih izbora, sličan sindrom intenzivno zahvatio i tzv. hrvatsku ljevicu. SDP je, bez ikakve sumnje u dubokoj krizi; ideološki je raspolućen i bez jasnog programskog identiteta, a opterećen koruptivnim aferama i pod vodstvom konfliktnog Milanovića, rejting mu strmoglavo (o)pada, čak prijeti posvemašnjim urušavanjem stranke. Birači „lijevog profila“ svoju naklonost sve više usmjeravaju prema novoformiranom ORaH-u Mirele Holy, kao nezakonitom djetetu hrvatske socijaldemokracije, koja danas, slično laburistima prije par godina, doživljava svoje zvjezdane trenutke. Dok je SDP na euroizborima doživio (ne)očekivani debakl, laburisti su doživjeli pravi potop; naizgled preko noći im se potpora javnosti prepolovila, tako da neki od analitičara predviđaju ubrzano umiranje, pa na koncu i njihovo nestajanje s političke scene. Primjerice, perjanica jednog hrvatskog dnevnog lista, Butković, zaključio je kako ga poraz laburista i ne čudi, jer izuzev demagogije, Lesar i društvo nisu posjedovali nikakvu prepoznatljivu „svjetonazorsku vrijednost“ i samo su zagađivali hrvatsku javnu scenu „nepodnošljivom populističkom retorikom“, tako da nemaju nikakvih izgleda za opstanak, pa neće biti nikakva šteta ako nestanu. Naravno, svatko ima pravo na svoj stav i zablude, pa čak i oni koji pišu izmišljene intervjue poput Butkovića, ali zar „dvadesetak zakona u saborskoj proceduri i više od stotinu amandmana“ ne govori upravo suprotno, o čemu je nedavno govorila nova v.d. predsjednica hrvatskih laburista Nansi Tireli. Jasno, ostaje pitanje zašto to birači nisu prepoznali kao vrijednost, odnosno kako i zašto se dogodilo da su laburisti izgubili kontakt s biračima, ali to je već druga priča. I pravo pitanje, naravno.
Uostalom, kada je riječ o populizmu, koji se tako često zamjera laburistima, zar sve te priče ne padaju u vodu pred činjenicom da je upravo jedini Lesar, kao predsjednik stranke, nakon izbornog neuspjeha podnio neopozivu ostavku, preuzeo odgovornost i tako na najbolji mogući način demantirao sve ono što mu se godinama zamjeralo. Budimo do kraja otvoreni i upitajmo se: u čemu je „laburistička blud populizma“ drukčija i veća od recimo SDP-ovog, odnosno HDZ-ovog ili bilo kojeg trećeg populizma? Što, dakako, ni u čemu ne umanjuje laburistički udio u sveopćem grijehu hrvatskog političkog populizma. Ali, samo na temelju toga izvoditi zaključke o promašenosti laburističkog projekta i njegovoj suvišnosti na našoj političkoj sceni, lišeno je i smisla i pameti. Izborni rezultati nedvojbeno su loši, ali zvona na uzbunu upozoravaju i na druge probleme u stranci o kojima se nije dovoljno ozbiljno vodilo računa. Potrebno je hitno izmijeniti stranački statut, koji je postao preprekom za brže, otvorenije i efikasnije djelovanje, ali još i više postao je „crtom obrane“ dijela čelništva i lokalnih aparatčika, koji skrivajući se iza pukih formalnosti, zapravo skrivaju svoj nerad i(li) monopolistički status. Fleksibilizacija statuta je urgentna, ali još je urgentnije konačno identitetsko profiliranje stranke, jer dok se na našoj sceni situacije i stvari strelovito mijenjaju, laburisti zaostaju i kao da ne korespondiraju s vremenom. A, tko se tim novim trendovima ne prilagodi brzo; tko javnosti ne ponudi relevantna rješenja za suštinska pitanja naše krize, tj. tko ne anticipira nadolazeće probleme, jednostavno u politici nema što tražiti. Nije više dovoljno govoriti samo o socijalnoj pravdi, pitanjima odnosa rada i kapitala i sl., repertoar se mora bitno proširiti i moraju se pružiti nedvosmisleni svjetonazorski odgovori na cijelu lepezu društveno važnih tema: od (anti)fašizma, preko reforme zdravstva, mirovinskog i izbornog sustava, do EU integracija i(li) eurozone. Uz strategiju djelovanja i jasnu viziju što se hoće i komu se laburisti obraćaju, oni moraju imati i prepoznatljive ljude od autoriteta i integriteta, koji će te programe na kvalitetan način prezentirati javnosti. Danas, ako bi se recimo napravila anketa znaju li građani nabrojati šest laburističkih saborskih zastupnika, izuzev Lesara, Vukšića i Nansi Tireli, teško da bi ma tko pružio zadovoljavajući odgovor. A iz te činjenice mnogo se toga može iščitati. Redefinirani laburisti moraju imati jasne poruke koje će im vratiti i radništvo i srednju klasu.
Posljednji EU izbori zorno su ilustrirali važnost jake stranačke infrastrukture. SDP i HDZ također prolaze krizu identiteta, ali se ona u njih nije tako drastično manifestirala kao kod laburista, upravo zahvaljujući jakoj stranačkoj bazi, čega u laburista naprosto nema. HDZ si može dozvoliti imati na listi i Ružu Tomašić i Kolindu Grabar-Kitarović kao predsjedničkog kandidata i time udovoljiti širokom rasponu „ukusa“ svojih birača. To kod laburista nije i ne može biti slučaj i upravo, dobrim dijelom, zbog nekoherentne izborne retorike doživjeli su fijasko. Ne može se na listi imati deset osoba koje pričaju jedinstvenu, relativno pristojnu i prepoznatljivu EU priču, dok posljednji s te liste svojom eurofobijom dovodi u pitanje sve izjave prethodnika. Zašto bi netko glasovao za eurofobiju laburističkog kandidata, ako na meniju ima Ružu Tomašić ili nekog sličnog njoj? Slaba izlaznost, nemotiviranost laburističkih birača i simpatizera, već spomenuta slaba infrastruktura, sve su to razlozi neuspjeha stranke, ali još više, laburisti su doživjeli poraz zbog nedorečenosti vlastitog identiteta, a samim time i svojevrsnog svjetonazorskog raskoraka. Malo su bili zagovornici trećeg puta, potpm su se opredjeljivali kao ljevica, a prečesto su koketirali s „vrijednostima“ koje su jednostavno u koliziji s programom stranke rada. Laburisti bi konačno trebali shvatiti stvarno, a ne samo formalno, da im je za političko djelovanje jedino otvoren tzv. lijevi prostor; jedino se u njemu mogu širiti i izboriti za svoje simpatizere i birače. Mirela Holy nije, kako se često zna reći, „pokupila“ glasačko tijelo SDP-a i labusrista, koliko su joj oni sami, prije svih laburisti, svojim (ne)djelovanjem dopustili da im se ubaci u taj prostor. Uostalom, ubrzo će i u redovima OraH-a, nakon početnog ushita, uslijediti otrežnjenje, jer ne umanjujući ni u čemu uspjeh Mirele Holy, pravo pitanje glasi: što su to oni stvarno novo i vjerodostojno ponudili biračima, osim što su prije i iznad svega politički izrasli na fonu velikog nezadovoljstva stanjem na ljevici (naravno, prije svega u SDP-u). Najavljuje se ulazak u političku arenu Čačićevih reformista; oni će biti podjednako primamljivi i dijelu simpatizera OraH-a, ali i laburističkom glasačkom tijelu. Unutarstranački sukobi u SDP-u će se nastaviti i to će samo dodatno „usložniti“ stvari na ljevici. Tko će iz toga profitirati, a tko izgubiti, veliko je pitanje, ali izvjesno je, laburisti u tom prostoru nisu bez šansi, jer iza sebe imaju „minuli rad“, koji bez ogleda na (ne)opravdane objede o populizmu, definitivno ima svoju težinu i značenje. Stanje u kojem se trenutno laburisti nalaze izuzetno je teško, ali ga ne treba shvatiti kao političku kataklizmu, već prije kao dramatično upozorenje na suštinu krize iz koje mogu profitirati, ali se moraju okrenuti društvu i problemima, a ne baviti se samo sobom, kadrovskim križaljkama i(li) statutarnom kozmetikom. I moraju, naravno, početi djelovati kao istinska ljevica. Mnogi se pitaju imaju li nakon Lesarove ostavke laburisti dovoljno snage za to. Nesporno, Lesar je (bio) karizmatski leader; uostalom i nadalje će djelovati kao prepoznatljiva politička osobnost i saborski zastupnik, ali ako stranka ovisi i(li) gradi svoju poziciju samo na jednom čovjeku, onda je za takvu stranku bolje da ne postoji. Svojedobno, Jadranka Kosor je, vjerojatno nesvjesno, u jeku sukoba sa Sanaderom izrekla jednu političku maksimu: „Ne može netko otići, a ostati“. Dakle, ako laburisti i nakon Lesarove ostavke misle voditi politiku „i poslije Lesara, Lesar“, to im šira javnost sigurno neće honorirati. Upravo čin Lesarove ostavke je čvorište iz kojeg se stranka može poput Feniksa obnoviti, a ako je sve to samo igra za javnost, ubrzo će sve postati razvidno i biračko tijelo će to drakonski kazniti. Novo vodstvo laburista ima veliku odgovornost i veliku šansu; članstvo bi ga moralo podržati, ali se i stvari „na terenu“ moraju konsolidirati, tj. onemogućiti neumjerene ambicije lokalnih čelnika, koji sebe vide na pozicijama i mjestima za koja jednostavni nemaju ni stručnih, ni moralnih kvaliteta.
Nadolazeći parlamentarni izbori biti će presudan test za opstanak ove stranke; laburisti moraju prije toga razmisliti o cijelom nizu „noviteta“ s kojima moraju izaći pred svoje simpatizere i birače. Konačno moraju odgovoriti na pitanje s kakvim koalicijskim potencijalom raspolažu; mogu li i hoće li uopće ići u (post)izborne koalicije. Naravno, s jasnom sviješću o vlastitom idejnom profilu i svjetonazorskim porukama; ne samo po formi, već i po sadržaju. Otfried Höffe, glasoviti njemački filozof, definirao je koje su to „najpolitičkije“ vrline koje političar mora posjedovati: „Mora biti imun na korupciju i nepotizam, mora posjedovati senzibilitet za interes zajednice, ali mora imati i smjelost u vremenima krize predložiti nepopularne terapeutske mjere kako bi se ona riješila. Mora očuvati dobrobit zajednice, a ako se to ne može izbjeći, čak i na osobnu štetu.“ Budu li (i) laburisti slijedili ovaj Höffeov imperativ „umijeća čiste politike“, ne moraju, bez ogleda na sadašnje tegobe kroz koje prolaze, strahovati za vlastitu političku budućnost. Dakle, laburisti imaju šansu, ne samo opstati na političkoj sceni, već se i širiti, pa i u dogledno vrijeme boriti se za poziciju stožerne stranke hrvatske ljevice, ali to moraju prvo zaslužiti svojim ponašanjem i djelovanjem.