Posjedovanje tolikog medijskog monopola stavlja jednu stranu u poziciju “stvaratelja istine” – tom ulogom ista strana može svaki proces, događaj i situaciju predstaviti na koji god način poželi i u relativno kratkom roku konkretne detalje iskoristiti za vlastite ambicije.To naročito dolazi do izražaja zadnjih godina kada je provedena ideološka konsolidacija mass-medija. Drugim riječima, onaj strateški element povremenog prikazivanja “šire slike”, kako bi konzumenti istog medija mogli barem spekulirati o postojanju nekakve minimalne objektivnosti, potpuno je nestao.
Korištenje hiper-revizionizma, u stvarnom vremenu, itekako je prisutno u kontekstu aktualnih kriza, naročito kada je riječ o ratu u Siriji. Zapravo, teško je definirati gdje stvaranje laži počinje, a gdje se kreće s njihovim prepričavanjem. No, jedna stvar je očita, zasićenje medijskog prostora neistinama još uvijek je precizna taktika koja uvelike prolazi.
Unutarnji problemi u Siriji iskorišteni su za pokretanje vojnog napada na tu zemlju, no ne u stilu napada na Irak i Afganistan, već korištenjem posrednika – radikalnih Islamista. Bez obzira na sudionika, ovo je i dalje vojna agresija na Siriju jer zapovjednici ofenzivne snage su isti akteri najvećih tragedija 21. stoljeća, invazija na Irak i Afganistan.
Unatoč ogromnoj vojno-političko-financijskoj potpori Zapada i regionalnih sila (Turska, Katar, Saudijska Arabija), Sirija nije mogla biti tek tako slomljena. Da bi se Siriju zaista slomilo, nužan je i direktan vojni angažman upravitelja ovog sukoba, baš kao što je i 2011. bio slučaj u Libiji kada radikalni Islamisti nisu mogli slomiti Tripoli bez direktne zračne potpore NATO pakta.
Takav napad na Siriju se još nije dogodio, ali on je svo ovo vrijeme na stolu. Sada imamo veliku krizu u susjednom Iraku. Što se dogodilo? Radikali koji su godinama podupirani od strane Zapada i njihovih bliskoistočnih saveznika do sada su već dovoljno ojačali te su spremni za veće ofenzive.
Irak je nekoć imao snažnu vojsku, no ona je uništena u američkoj vojnoj invaziji i okupaciji od 2003. do 2011. Današnja iračka vojska je proizvod američke okupacije – trenirana je i naoružavana od strane SAD-a. Koliko dobar “posao” su Amerikanci obavili u Iraku imali smo prilike vidjeti ovog tjedna – pred naletom džihadista iz ISIL-a vojska se jednostavno raspala, ona danas više ni ne postoji. Obranu Iraka predvoditi će paramilitarne jedinice i dobrovoljci, američka iračka vojska više nije akter.
Napredak ISIL-a zaustavljen je u gradovima pred Bagdadom, no umjesto da ovo pitanje riješe sami Iračani, SAD ponovno priprema vojnu intervenciju. Dakako, neki će reći kako ovog puta imaju veći “legitimitet”, jer ih otvoreno zovu iračke vlasti u Bagdadu, a čak ni susjedni Iran ne bi imao ništa protiv. No, oni koji zazivaju povratak američkih snaga u bilo kojem obliku trebali bi dobro razmisliti prije nego izlaze u javnost s takvim željama.
Svi oni koji naivno misle kako će “iskoristiti” premoćnu američku avijaciju za svoje interese su jako naivni, pa bili oni danas u Bagdadu ili Teheranu. Znamo kojom brzinom američki vojni angažmani “evoluiraju” kada jednom krenu – u što se samo pretvorila “zona zabrane leta” u Libiji? Koliko je libijskih civila izginulo u zračnim i raketnim napadima američke vojske?
Nadalje, tko od ovih zagovornika američke zračne “pomoći” može garantirati da će ona biti usmjerena samo tamo gdje bi oni htjeli? Tu se vraćamo na početak teksta i priču o medijskim lažima – naime, otkako su buknuli veliki problemi u Iraku te otkako je ISIL u manje od tjedan dana zauzeo gomilu gradova, mediji sve upornije ističu kako je za sve kriva neaktivnost Obame u Siriji (!).Koji je cilj ovog spina? Koje zločinačke pretpostavke se kriju iza ovakvih izjava? Tvrdnja ide otprilike ovako – da je SAD napao Siriju, srušio Assada, ISIL ne bi toliko ojačali. Koje li strašne pretpostavke!
Dakle, rušenje jednog od zadnjih uistinu sekularnih režima na prostoru Bliskog istoka bi na neki način “pomoglo” zaustavljanju ekstremista? Moramo se pitati – koliko zločinački um treba biti da izjavi ovako nešto ili koliko tona propagande jedan um mora ispiti da zaista autentično bez fige u džepu izlazi u javnost s ovakvim izjavama?
Jesmo li uopće svjesni magnitude ovih zločinačkih pretpostavki? Jer one zapravo poručuju: Sve dok Assad ne padne mi ćemo biti prisiljeni financirati i naoružavati ekstremiste – dakle, pad Assada = prekid naoružavanja ekstremista.
Ovo nisu samo zastrašujuće pretpostavke već vjerojatno i konkretna razmišljanja vodstva anti-sirijske koalicije koja bi u konačnici mogla ista i primijeniti za pokretanjem agresije na Siriju.
Kakofoniji ovih bizarnih i zločinačkih pretpostavki pridružio se i čovjek kojeg mnogi s pravom i dalje smatraju ratnim zločincem kojem se moralo suditi – bivši britanski premijer Tony Blair. Naime, njega je zasmetalo da su se neki drznuli konstatirati kako je aktualni kaos u Iraku zapravo posljedica njegove i Busheve imperijalističke agresije na Irak 2003. Zaista, kako bi ikome moglo takvo što pasti na pamet? Da napad na jednu autoritarnu, ali od ovakvog kaosa slobodnu, zemlju može rezultirati takvim posljedicama?
Blair ne samo da poriče svoju krivicu već ima i drskosti tvrditi da je za sve kriva Sirija. “Moramo se osloboditi od te ideje da smo na neki način ‘mi’ krivi za ovo. Nismo. Tvrditi da je rušenje Saddama razlog za ovu situaciju je bizaran – zauzimanje Mosula je isplanirano preko sirijske granice. Svaki put kada odgađamo akciju u Siriji, biti ćemo prisiljeni u konačnici krenuti s većom silom”, istaknuo je Blair.
Groteskno traženje povoda za napad na Siriju je ovih dana ponovno top-tema propagandističke vojske tzv. analitičara i komentatora, a bivši britanski premijer Tony Blair se sada direktno uključuje te svoje zločine želi prebaciti na Damask.
Obama je sugerirao kako će američki zračni napadi krenuti kroz nekoliko dana, mada to još nije potvrđeno. Pitanje se postavlja, ako isti napadi krenu i u Siriji – a o tome se već naveliko govori – tko će biti meta? Uporišta islamofašista u Raqqi i na istoku ili možda predsjednička palača u Damasku?
Oni koji danas zazivaju američku intervenciju protiv ISIL-a i oni koji tvrde kako je ovo “prilika da SAD budu na pravoj strani” zaboravljaju da se američka vojska nije našla na pravoj strani još od 1941. te teško da će sada preko noći postati.
Problem ISIL-a mora se riješiti lokalno, a rješenje nipošto nije konflikt između Sunita i Šijita, upravo suprotno, rješenje je u čvrstom savezu svih manjina i većina protiv ekstremizma. Dakako, svi oni koji igraju na sektašku političku kartu su također sukrivci za ovu eskalaciju, a to je definitivno i irački premijer Nouri al-Maliki kojeg će sjedenje na dvije stolice koštati pozicije, ako ne i glave. Kada se osjetio dovoljno moćan poručio je Amerikancima da se pokupe što prije i ostave ga na miru, krenuo u izgradnju odnosa s Teheranom, pa i u velike vojne ugovore s Rusijom. Neki će reći kako je Maliki pravilno postupio, no nitko zapravo ne voli dvoličnost i politički oportunizam tih razmjera jer to je ono što predstavlja Maliki – hoće li sada kada mu je egzistencija ugrožena ponovno zavapiti za američkom pomoći obećavajući time i prekid (ili barem smanjenje) odnosa s Moskvom, Teheranom i Damaskom? Takav potez ne bi nikoga iznenadio.
Rješenje mora biti u jasnom interesu naroda Iraka i naroda regije, a to je mir, jedinstvo i odbacivanje ekstremizma, sektaštva i političkog oportunizma – u realizaciji tog cilja američka vojska nema nikakvu ulogu, bez obzira što tvrdio Blair i masa spin doktora, jer cijela ova situacija jest direktan proizvod njihovih neo-kolonijalističkih i imperijalističkih zločina.