Uvijek u središtu svakog okupljanja, Rajko je i na posljednjim stranačkim izborima jako dobro prošao prilikom izbora u partijsko Predsjedništvo. Sam Milanović dobio je većinu s kojom bi i Kim Il Sung bio zadovoljan, ali zato jer su izbori za pretsjdnika i provedeni kimilsungovskom tehnologijom. Zoki je zabranio da se makar i formalno ističe protukandidat, rekavši da ga poslije izborne pobjede nije imao ni kancelar Schroeder. Tada su esdepeovci pokazali kako će se ubuduće ponašati i što zapravo misle – nikad jedno u skladu s drugim. Bez obzira na sve, podržavat će rukovodstvo, jer ono znači vlast, ali, istodobno, pokosili su sve kandidate za predsjedništvo koje je istakao Milanović i odabrali upravo one za koje se znalo da imaju ambicija da mu se malo otmu. No, ako su mislili da će on prijeći preko toga javnog poniženja, prevarili su se. Zoki je teško zlopamtilo i jedino gleda kako da se osveti, a ljude dijeli na dvije vrste – na one kojih se boji, i one koje prezire. Tada je stranka kolektivno zaslužila njegov prezir – prestao ih se bojati – pa je odlučio da ih uništi, raznese, usitni u papar i rastavi na atome.
Prvo je udario ondje gdje je akumulirana stranačka moć. Ondje gdje se i na tom kongresu iz pozadine kadroviralo protivno njegovim željama – nasrnuo je na frakcije. Postoje dvije, jedna je riječka, druga zagrebačka. Prvu je stvorio Linić, drugu Bandić, ali Bandić je zatim napustio stranku i odnio veći dio te moći sa sobom.
Nominalnog šefa zagrebačke organizacije, Davora Bernardića, Zoki je odmah natjerao da odstupi s mjesta kandidata za gradonačelnika na lokalnim izborima. Pritisak na toga lidera esdepeovaca, mladog, visokog dečka koji dobro nosi odijela i dobro se smije, a ima i svoju vlastitu komunalnu mafiju, izvršen je preko novina – svakog dana odabrani novinari napadali su Bernija kojega Milanović ne podnosi jer je društven kao i Rajko, a osim toga Zokiju izgleda kao mlađa, poboljšana verzija njega samoga, znači moguća konkurencija. Ako je Berni i imao kakve izglede potiv Bandića, uništila mu ih je kampanja vlastitog šefa, koji je zatim natjerao Rajka da preuzme nominaciju, jer je bilo jasno da će izgubiti izbore. Kad se to i dogodilo, Zoki ga je u istim novinama, preko istih svojih ljudi stao rušiti kao ministra zdravstva. I naposlijetku ga smijenio pa Ostojić odlazi iz vlade ponižen i uništen, a čak se i sa svojim doktorima, uključujući Paladina, posvadio jer je radio za vlast, a ne za vlastitu cehovsku grupaciju. Pritom vlada nije ništa napravila, nego je sve pogoršala i svih ispunila ogorčenjem, za što ne može biti kriv samo Rajko, nego prije svega lik koji cijelu družinu eskpresno vodi u propast.
Budući da i članovi SDP-a to sad vide kao i svi ostali, malko su se usplahirili, ali to komešanje ne sluti na pobunu, jer su svi ti ljudi i selektirani po tome što su prikladni jedino za kolektivno djelovanje. Osim toga, kako da se grupiraju kad, evidentno, nemaju ideologiju ili bilo kakvo programatsko usmjerenje, nego funkcioniraju kao skupina birokrata s instiktom za samoodržanje?
Riječka frakcija pritom je puno više i puno manje od frakcije SDP-a – bila je utvrda bivšeg stranačkog moćnika Slavka Linića, “riječkog Fikreta Abdića”, kojega je Milanović smijenio bez vidljivog naprezanja. Tko god bi na Zokijevu mjestu malo kalkulirao, zaključio bi da se taj potez ne isplati, jer je Slavko vindiktivan i dobro povezan, duboko ukorijenjen u partiju. No, kako je Milanović zaključio da ga to savršeno ne tiče, jer ih ionako sve želi razjuriti prije nego sam s njima propadne, lako se odlučio, pustio svoje novinare s lanca, i uskoro je Linić bio u jadnom položaju da se poziva na bivše zasluge i priziva drugove iz organizacije u pomoć, dok oni od njega bježe, jer ga i sami smatraju nevoljom koju, da nema Zokija, sami ne bi uspjeli riješiti. Pa su mu davali mlaku podršku, tek toliko da razljute Milanovića, što su sigurno i uspjeli, pa kazna slijedi.
Rezervni šef Riječana, župan Komadina, oglasio se govoreći da je spreman stati na čelo stranke i postati premijer. Problem je u tome što on ne može dobiti izbore ni za kućni savjet, a ne bi ga izabrali čak ni u stranci, jer bi tu, da se sada glasa, pobijedio podjednako nesposobni Picula, koji je sam izgubio izbore za Veliku Goricu, gdje je bio gradonačelnik. Picula nije čovjek koji može svariti veliki zalogaj, pa je možda trebao krenuti od neke male Gorice, i to u svom dalmatinskom kamenjaru, gdje ga partijci podržavaju, iako ondje, u Zadru i Šibeniku, ne dobivaju ni glasove sve šire rodbine. Piculina je izborna jedinica zapravo – Bruxelles, gdje se uvalio u Europarlament, pa sad gleda kako da se pozicionira u “SDP poslije Zokija”. Ali, veliko je pitanje da li će i poslije Fukušime biti Fukušima.
Tupi birokrati misle, primjerice, da je “riječka frakcija” institucija te da je, s odlaskom Slavkovim, na njenom čelu upražnjeno neko mjesto. U stvari, u Rijeci bez Linića nema nikoga i ničega. On svoj partijski autoritet nije donio u Rijeku iz Zagreba ili stranke, nego obrnuto. Vladao je kao polunezavisni feudalac, ali personalno, a ne institucionalno. Samostalnost je stekao onako kako se ona jedino i zadobiva – drskim nametanjem vlastitih kombinacija koje su, u doba tuđmanizma i vladavine HDZ-a, naravno, bile podudarnog karaktera, čista politička patronaža. Sva sredstva koja stoje na raspolaganju lokalnoj vlasti, a zatim i onoj nacionalnoj u trenucima kad bi SDP došao na vladu, Linić je koristio da investira u ljudi koji su za nj u Rijeci držali moć i novac. Za sebe i za njega, a ne za bilo kojeg stranačkog apartčika koji bi ga rado naslijedio.
Kad se Roberta Ježića instaliralo u naftni biznis, tako što mu je prepuštena DINA-e na otoku Krku, to je trebalo poduprijeti raznim dilovima. U Račanovom mandatu, dok je Linić bio glavni čovjek ekonomskog resora, INA-u je kupio MOL. Iz prethodnog izvješća Nadzornog odbora INA-grupe (predsjednik mu je bio Slavko) vidi se da su tada već potvrđena “značajna otkrića u Siriji, na istražnim bušotinama Jihar-1 i Al Mahr-1 te ležište plina na istražnoj bušotini Palmira-1”. Novac koji je MOL platio za četvrtinu hrvatske naftne korporcije trebao se prema tadašnjim predviđanjima isplatiti jednogodišnjim prinosom s tih nalazišta. Uz četvrtinu vlasništva, MOL je stekao ravnopravnost u upravljanju poduzećem, a Ježić se dotle uglavio u domaći plinski i naftni biznis, koji je kontrolirala INA. Zatim je kupio “Novi list”, “tvorničke novine” riječke frakcije SDP-a. Kad je sa Ježić pak propao skupa sa Sanaderom, kreditor propalog kvarnerskog komunističkog tabloida, “Zagrebačka banka”, prepustila je drugom sličnom liku, nekom Faggianu, jer dotle je Linić već postao Milanovićev ministar financija i nastavio uzimati one skupe kredite, koji posao bankara u Hrvatskoj čine unosnim iako država s kojom se tu jedino radi, zapravo propada.
Može li tako performirati Komdina, čak i kad bi se uspio domoći nepostojećeg položaja šefa fiktivne “riječke frakcije”, koja se bez Linića, svodi na gradonačelnika Obršnela, koji Komadinu ne podnosi?
Valjani Zlatko ima samo jednu točku programa – opstanak riječkog brodogradilišta. I to je do sad osiguravao Linić kao financ-ministar i pokrovitelj pulskog “Uljanika”, koji su natjerali da preuzme i riječki “Treći maj”. “Uljanik”, naime, slovi kao uspješna firma, iako je četiri puta saniran državnim novcem, a nitko nije vidio dokument kojim je to preuzimanje izvršeno – čini se da se, zapravo, ništa nije dogodilo, nego je država nastavila istovarivati po milijardu i pol kuna godišnje, a preuzimanje je samo odglumljeno, da se isfolira Bruxelles, koji insistura na privatizaciji brodogradnje. Oni će ionako globu naplatiti retroaktivno – u Španjolskoj i Poljskoj gdje se to isto događalo, završilo je na jednak način.
S naizmjence hrapavim i pištećim glasom kakav inače ispušta prasac kojega kolju, Linić je abrazivan i neugodan, pa je uspio stvoriti neprijatlje u riječkom stranačkom vrhu, gdje su mu najveći protivnici upravo druga dvojica glavnih operativaca SDP-a, župan i gradonačelnik. Kad je poslije Račanove smrti Komadina prvi put pokazao naknu da se kandidira za šefa stranke, Linić koji ga najbolje pozna, sve je učinio da ga zaustavi – izmislio je Zokija, bezveznog kandidata u slavonskobrodskoj izbornoj jedinici. Favoriti su bili potpredsjednica stranke Željka Antunović, Picula, Komadina i Bandić, tada još član SDP-a i šef zagrebačke frakcije. Pokazalo se tko zaista ima moć, a tko temperament pobjednika – autsajder Milanović trijumfirao je u drugom krugu, a zatim istisnuo iz stranke Bandića, Željku smijenio, Piculu i Komadinu marginalizirao, a Ljubu Jurčića kojega su mu bili nametnuli kao premijerskog kandidata na izborima 2007. izbacio iz partije. Sad je uništio i onoga tko ga je stvorio, što se uvijek događa. Slavko je odabrao sličnog, ali mlađeg, nasilnog i nekontroliranog, a onda je taj “loose cannonbol”, rikošetirani metak, njega samo pogodio između rogova. Linić po novinama obećava da će se do kraja boriti protiv Zokija dokazujući da je to “zao i nesposoban čovjek”. Ako jest, Linić najbolje zna.
Kad je stvarao vladu, Milanović se nije htio osloniti na provjerene račanovske stranačke kadrove, koji su listom bili protiv njega. Doveo je neke nove ljude različitih generacija, drukčijih usmjerenja i opredjeljenja te disparatnog izgleda, pa usprva nije bilo lako ustanoviti da je ono što ih povezuje zapravo to da svi imaju ozbiljne poremećaje ličnosti, ne možda baš mantalne distorzije, ali su, što bi se reklo, posve nekonvencionalne pojave, skupina čudaka, koja se lijepo slažu sa šefom. Ministar prometa, jedan zagorski učenjak iz oblasti turizma, izgleda kao da ima i zdravstvene probleme, osim što je nekompetentan; varaždinskom gradonačelnik, iako je komunjara, javlja se izravno Bog, pa je pošao studirati teologiju; ministar poljoprivrede zvjera kao nenormalan; sisačka županica, prije negom su je uhapsili, pokazalo se, švercela je kineskom robom, a magistrirala je kao čistačica, promijenivši ime i lični opis radikalnom plastičnom kirurgijom.
To je u esdepeovskim krugovima, naravno, izazvalo silnu zabrinutost. Jer, prvo su svi važniji ekonomski resori prepušteni koalicijskom partneru, HNS-u, osim onih koje je Slavko uspio obraniti boreći se mano-a-mano po novinama, u javnim poduzećima i u svakoj prilici kad se s tim drugim dragim ljudima moglo naprimjetno razmjenjivati podle udarce ispod pojasa. Drugo, ni one preostale sinekure, nisu podijeljene stranačkim korifejima, nego kojekakvim luđacima na koje bi njihov šef naišao bazajući po bazi, u provinciji, prije nego je došao na vlast pa se mogao okrenuti zanimljivijim europskim, južnoameričkim i pacifičkim destincijama.
Jako zabrinut za stanje stvari, stranački gremij sa svojim se mišljenjem ipak nikad ne slažu, nego samo zagovara jedinstvo. Jedinstvo bez obzira na razlike. Luđaci, bolesnici, nesposobnjakovići, okej, to se sve može podnijeti, najvažnije je ipak – jedinstvo. Jedinstvo – snaga, snaga – vlast, Tito – Partija, omladina – akcija. Problem je esdepeovskog frakcionaštva nedostatak posebnog stava – kako ga nemaju ni o čemu, osim o sasvim nevažnome ili o “stilskim” obilježjima političkog nastupa, ne mogu se efikasno grupirati, nego se spajaju i razbijaju prema trenutačnim okolnostima, u vječnoj fluidnosti svog besmislenog postojanja.
Kod HDZ-a barem uvijek znaš – to su nacionalisti, neki su klerikalci, drugi udbaši. Kod SDP-a pak vidiš da su jedino “protiv”, jučer su bili protiv Tuđmana i to nije trebalo previše objašnjavati, ali kad se pojavio Sanader i kao kleptokratski liberal detuđmnizirao HDZ, nastao je problem, jer je detuđmanizirao i tu oporbu, koja je onda mogla isticati jedino to da je “protiv krađe”, odnosno protiv “lopovske stranke”. Pritom su se mogli profilirati kao stranka čestitih, sposobnih ljudi, da to jesu, ali kako nisu, a za partiju nesposobnih koji kradu malo, a sve upropaštavaju – državu, vladu, sad i vlastitu stranku – za to što nude ima malo interesa, osim kod onih koji se u to namjeravaju uklopiti. Zato je u SDP-u sad počela potraga za unutrašnjim smislom postojanja. Glup sam i beskoristan, pak sam esdepeovac, što je ugodno, ali trenutno ugroženo zanimanje – čak postoji prijetnja da presuše svi oni izvori budžetskog novca koji se usmjeravaju u vladine nevladine udruge, koje jedino vlada sponzorira, a održavaju na životu širu stranačku klijentelističku mrežu. Možemo li nekako izolirati i očuvati samo taj resurs? Eksperimentira se sa strankom Mirele Holy – ona je kreirala jednu “ekološku listu” kojoj će se prikloniti svi lijevi alternativci, udrugari, u nadi da će se u oluji naći pod tim političkim kišobranom. Ali, da bi to tako išlo, morala bi se Mirela, koja je jedna obična esdepeovka, prikloniti nekoj koalicijskoj vladi, lijevoj naravno, a to sigurno neće biti milanovićevski ili potmilanovićevski SDP, jer se tamo tek spremaju nove čistke i neće ostati ni kamena na kamenu…
Na redu je Bernardić. Sasvim je sam – one generacijske i lobističke saveznike sa stranačke konvencije pogubio je, jer su ili pogubljeni, ili su prišli Atili, vidjevši da nema zaštite od njegova gnjeva. Kad likvidira Bernija i raspusti njegovu gradsku organizaciju, Zoki zamalo neće više imati što raditi. Pružat će punu podršku predsjedniku Josipoviću kojemu je ona potrebna kao rupa u glavi – a kad bi Ivo izgubio u decembru, raspršila bi se i posljednja grupcija koja misli da uživa neku zaštitu s Pantovčaka. Milanovićevim tempom, to je otprilike sve što on može obaviti za godinu i pol do kraja mandata, koji će ipak biti obilježen jednom stvarnom, velikom zaslugom.
Da, upropastio je hrvatsku državu, diplomatski je izolirao u svijetu, onemogućio u Europi, uništio je ekonomiju, razorio društvo, podijelio ljude ali – nema sumnje, anihilirat će SDP, razjuriti tu gomilu bezidejnih, napuhanih lijenčina koji su na vlast dovodili razne svoje suputnike, lupeže i prevarante, kakvih se ne bi postidio ni sam HDZ. A to je ipak velika zasluga. Ostvarit će se napokon zlurado predviđanje moje bake, koja je bila tvrdi antikomunist i govorila još u socijalizmu – Krepat ću ja, ma će krepat i oni!
Izvor: zurnalisti