Poražavajuća ofenziva u Iraku džihadističkih boraca ISIS- a (Islamske države Iraka i Sirije) dramatčno otkriva – ali daleko bolje od tolikih zakučastih argumentacija – posljedice “kreativne destabilizacije”, provođene u praksi od Sjedinjenih Država i njima savezničkih velesila. Ta se destabilizacija najviše ispoljila u Africi i na Bliskom Istoku, nacrtavši gotovo sasvim iznova geopolitičku mapu regije i načičkavši je skoro sasvim onim što se može definirati kao “ničija zemlja”.“Možemo samo zamisliti kakve bi bile posljedice, da su u siječnju Sjedinjene Države i Francuska napale Siriju”, naglasio je s pravom prije nekoliko dana Alberto Negri u 24 sata.
Već je Eric Hobsbawm, u jednom razgovoru o knjizi Kratko stoljeće, ukazao kako će rasjed, koji će obilježiti XXI stoljeće, predstavljati kontrapozicija odnosno sučeljavanje zona u kojima postoje države i zona u kojima država nema. I zaista, svijet je sve više nemoguće definirati kao podijeljen između Prvog i Trećeg svijeta, već se vidi kako je sada podijeljen između jakih država, “komadača” drugih zemlja (čak i putem potpuno novih i nepoznatih procesa, kojih je nositelj Europska Unija) i na one “raskomadane”.
Jake države se međusobno integriraju u nove političko/ekonomske blokove, dok se one slabije – često proizašle iz pilotirane dekolonizacije, i to pilotirane baš od bivših kolonijalnih velesila – bivaju raskomadane na teritorije, u kojima nema suvereniteta, podijeljene međusobno i za koje se bore naoružane skupine, s kojima se može pregovarati ili se boriti u vrlo asimetričnim uvjetima odnosno takvim uvjetima u kojima su u prednosti multinacionalne kompanije i imperijalističke države.Izgleda da je cilj ovakvog scenarija gotovo potpuni nestanak države u zemljama u kojima je “demokratska država” naturena bombardiranjima ili državnim udarima heterodirigiranim iz Washingtona, Londona, Riada i katkad iz Pariza.
Destabilizirajuća stabilnost ostvarena od Zapadnih zemalja u suradnji s naftnim monarhijama Perzijskog Zaljeva digla je u zrak “laičke” režime Libije, Iraka, one na Rogu Afrike i u Centralnoj Africi. Srušila je i ponovo ustoličila “laičke” režime u Tunisu i u Egiptu. U stvari, postignut je cilj Izraela i Sjedinjenih Država: “balkanizacije” Iraka u tri kantona (sunitskog/Isisa, kurdskog na sjeveru i šiitskog na jugu). Izazvala je secesiju Sudana (najprije uzrokujući secesije na Balkanu kao i na Kavkazu), ali nije uspjela – zasada – raskomadati Siriju, dok je ostavila neoštećene, ako ne još i pojačane, naftne monarhije Zaljeva.
Državni tajnik Kerry već je naznačio, kako odgovorni za tu neprestanu destabilizaciju kane upravljati učincima vlastite akcije: s nebeskih visina bombardirat će dronovima uplest će se i sprečavati svaki put, kad neka od naoružanih frakcija, nastalih na ničijoj zemlji, bude u stanju nadjačati ostale skupine. Izgleda kao neki scenarij iz znanstvene fantastike (moglo bi se kazati modela Elysium), međutim to je ono što je planirano, ostvareno i predviđeno od strane velikih sila za budućnost.
Sada se vatreni krug, koji gori oko Europe proširio i nije zapaljen i u vatri samo jug, već i istok. Destabilizacija i ratni sukob, koji je u tijeku u Ukrajini točno se nalazi unutar isključivo imperijalističke logike, u najsuvremenijem i najaktualnijem smislu tog izraza. Toj nestabilnosti ne manjkaju “zapovjedni centri”, jer je ona njihova izravna derivacija. U igri nije samo partija oko energenata.
Imperij kaosa u vanjskim i perifernim zemljama u odnosu na imperijalističke centre dozvoljava igranje slobodnih ruku šahovske partije globalnog natjecanja između različitih polova, određujući od jednog do drugog slučaja prostore dogovaranja ili pak oružanog sukoba. Priča oko natjecanja u energentima, o ratu oko pipelines (naftovoda) te strateških koridora (Nabucco prema South Stream na primjer) predstavlja vrlo značajan, iako ne ekskluzivan aspekt za ovu historijsku fazu.
Neprekidno povisivati prag napetosti nosi rizik da stvori jednu ili više točaka s kojih nema povratka, takvih u kojima odnos cijene/profiti više nisu u rukama političara, već je taj odnos povjeren “tehničarima”; u takvim posebnim slučajevima tehničari, koji tada uzimaju u ruke slučaj i donose odluke su vojni komandanti. I zaista je uputno govorio Mark Twain, kako je rekao “istina je da se historija ne ponavlja, ali je istina da se ona često rimuje”.