Moramo napasti srž problema

Počnimo od početka: od Keynesovog predviđanja iz tridesetih godina o tome da će radnici zbog unapređenja produktivnosti uskoro imati mnogo slobodnog vremena na raspolaganju. Postoji li povijest ove ideje? I drugi su je zagovarali, zar ne?

Radikalni elementi u radničkom pokretu počeli su usvajati takve vizije prilično rano. Nakon uspješne kampanje za osmosatni radni dan tijekom 1880-ih, odmah se počelo razmišljati o tome može li se to pomaknuti na sedam, šest ili manje sati. Paul Lafargue, Marxov zet i autor eseja “Pravo na lijenost”, zagovarao je nešto na toj liniji već 1883. Imam Wobbly (nadimak za sindikat IWW – Industrial workers of the World, op.prev. ) majicu s natpisom ”priključi se IWW-u za novu zoru” s crtežom koji prikazuje sunce iznad krovova u kojem piše ”četverodnevni radni tjedan, četverosatni radni dan”. Ne znam koliko je ilustracija uistinu stara, ali nagađam da je iz 1910-ih ili 20-ih. Tijekom tridesetih godina mnogi su sindikati usmjerili svoje industrije na 35-satni tjedan. U to vrijeme moja je majka bila tekstilna radnica i zbog toga što su svi počeli kraće raditi, a sindikati su organizirali slobodne aktivnosti, mogla se uključiti u rad glazbenog časopisa “Pins and Needles” kojeg je izdavao ILGWU (međunarodni sindikat tekstilnih radnica, op. prev.).

I kada su ta očekivanja počela jenjati?

Šezdesetih godina većina je ljudi mislila da ih od tvornica s robotima i, u konačnici, ukidanja svakog manualnog rada, vjerojatno dijele samo generacija ili dvije.  Svi su, od situacionista do japija, govorili ”pustimo strojeve da obavljaju sav posao” te se suprostavljali samom načelu rada od 9 do 5. U sedamdesetima se održao cijeli niz sada zaboravljenih divljih štrajkova radnika u automobilskim i drugim industrijama u Detroitu, i mislim Torinu, koji su tvrdili ”umorni smo od previše rada”. To je mnoge ljude na pozicijama moći bacilo u stanje moralne panike. Uspostavili su think-tankove koji su analizirali što bi se trebalo napraviti – zapravo, kako održati društvenu kontrolu – u društvu u kojem će sve više i više raznih tradicionalnih oblika rada uskoro zastarjeti. Brojni prigovori koji su ranih 70-ih stizali od Alvina Tofflera (američki futurolog, op.prev.) i sličnih osoba – da brzi tehnološki napredak baca društveni poredak u kaos – povezani su s tim strahovima: previše slobodnog vremena stvorilo je kontra-kulturu i pokrete mladih; što će se tek dogoditi kada stvari postanu još opuštenije? Vjerojatno nije slučajnost da se baš u to vrijeme stvari počinju mijenjati: mijenja se kako smjer tehnoloških istraživanja – dalje od automatizacije, a prema informacijskim, zdravstvenim i vojnim tehnologijama (u osnovi, tehnologijama društvene kontrole), tako i smjer tržišnih reformi kojima se vraća nesigurnije zapošljavanje, duže radno vrijeme i zahtijeva veća radna disciplina.

Današnja produktivnost nastavlja rasti, ali Amerikanci rade više, a ne manje, sati tjedno nego prije. Čak i više nego radnici u drugim zemljama. Točno?

Čak je i za vrijeme New Deala Amerika uvijek bila škrtija od većine drugih bogatih zemalja kada je riječ o slobodnom vremenu: bilo da se radi o porodiljnom dopustu, godišnjem odmoru ili sličnome. No od sedamdesetih godina stvari su definitivno postajale sve gore.

Imaju li ekonomisti objašnjenje za tu kombinaciju povećane produktivnosti i broja radnih sati? O čemu se tu radi i što mislite o tome?

Zanimljivo je da ekonomisti uglavnom ne nalaze zanimljivima fundamentalna pitanja o vrijednostima ili pak politička i društvena pitanja o tome kakvi su uistinu ljudski životi. Ako ih se prepusti sebi samima, rijetko kad imaju nešto za reći na tu temu. Tek kada neki neekonomist predloži društvena ili politička objašnjenja za porast broja naizgled besmislenih administrativnih ili upravljačkih radnih mjesta, oni uskaču i kažu ”ne, ne, mi to možemo savršeno objasniti u ekonomskim terminima” i nešto izmisle. Primjerice, kada mi je objavljen članak, The Economist je požurio objaviti reagiranje dan ili dva dana kasnije. To je bio nevjerojatno slabo argumentirani članak, pun očitih logičkih grešaka. No glavna poruka je bila: danas je mnogo manje ljudi uključeno u proizvodnju, transport i održavanje proizvoda nego prije, ali ipak ima smisla da danas imamo tri puta toliko administratora, jer su zbog globalizacije te stvari postale mnogo kompliciranije. Imamo kompjutere kojima se čipovi dizajniraju u Kaliforniji, proizvode u Kini, sklapaju u Saipanu, pakiraju u kutije u nekom zatvoru u Nevadi te šalju putem Amazona tko zna gdje… To zvuči dovoljno uvjerljivo sve dok ne počnete uistinu razmišljati o tome. Tada shvatite: ako je to točno zašto se ista stvar dešava na sveučilištima? I tamo imamo doslovno identično beskrajno nizanje slojeva i slojeva administrativnih poslova.  Zar je proces učenja postao tri puta kompliciraniji nego u tridesetima? Ako nije, zašto se dešava ta ista stvar? Zato većina ekonomskih objašnjenja nema smisla.

Sve je to o sveučilištima istinito  i vrlo točno, ali mora postojati neko službeno – ako već ne ekonomsko – objašnjenje zašto se nije desila ta Velika Stvar koju su ne tako davno svi očekivali. Primjerice: Keynes je bio u krivu; ili takav sistem jednostavno ne bi mogao funkcionirati; ili radnici nisu dovoljno obrazovani da zaslužuju duge odmore; ili da su stvari koje danas proizvodimo mnogo bolje od onih iz doba Keynesa pa su vrijednije i treba više radnih sati kako bismo ih mogli priuštiti. Nekakvo objašnjenje mora postojati.

Površno objašnjenje uvijek je konzumerizam. Između četverosatnog radnog dana i radnog dana od devet ili deset sati u kojem imate terence, iPhoneove te osam vrsta dizajnerskog sushija, svi smo kolektivno odlučili da slobodno vrijeme i nije toliko vrijedno. To se također nadovezuje na argument o ”uslužnoj ekonomiji” koji kaže da više nitko ne želi kuhati, čistiti, popravljati ili spravljati vlastitu kavu, pa sva nova radna mjesta održavaju infrastrukturu koja omogućuje ljudima da na putu do posla skoknu po gotovu hranu ili do Starbucksa. U tom smislu, većina ovog se uzima zdravo za gotovo kada se postavi pitanje nekome tko o tome ne razmišlja previše. Ali isto tako je očito da to i nije neko objašnjenje.

Kao prvo, udio novih poslova koji imaju ikakve veze sa stvarnom proizvodnjom konzumerističkih igračaka vrlo je mali, a većina onih koji imaju veze su u inozemstvu. Čak je i tamo ukupan broj ljudi uključenih u industrijsku proizvodnju pao. Kao drugo, čak i u najbogatijim zemljama nije sasvim jasno je li broj uslužnih poslova uistinu narastao tako dramatično kao što mislimo. Ako gledate brojke između 1930. i 2000. vidite da je nekad postojao ogroman broj kućanskih pomoćnica. Taj se broj do danas drastično smanjio. Treće, možete vidjeti da ono što je naraslo nije broj uslužnih poslova kao takvih, već ”administrativni i činovnički” poslovi koji su od četvrtine svih poslova u 30-tima, danas došli do skoro tri četvrtine. Ali kako onda željom za sushijem i iPhoneom objasniti eksploziju srednjeg menadžmenta i birokrata?

I onda se, konačno, postavlja očito pitanje uzroka i posljedice. Odrađuju li ljudi danas toliko mnogo radnih sati zato jer su nekako samostalno počeli željeti kavu s mlijekom, kroasane, šetače pasa i slično, ili su ljudi počeli uzimati hranu i piće za van te unajmljivati ljude da šetaju njihove ljubimce jer jednostavno previše rade?

Možda dio odgovora leži u tome da su ljudi zaboravili na taj zahtjev za više slobodnog vremena, a kako nema političkog tijela koje bi to tražilo, tako nema ni potrebe da se objasni kako je do toga došlo. Hoću reći, nema više divljih štrajkova.

Možemo govoriti o slabljenju sindikalnog pokreta, ali problem je dublji. U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, jedna od velikih podjela između anarho-sindikata i socijalističkih sindikata bila je ta da su potonji uvijek tražili veće nadnice, dok su anarhisti tražili kraće radno vrijeme. Zbog toga su anarhisti bili uključeni u borbu za osmosatni radni dan. Socijalisti kao da su u osnovi prihvaćali ideju da je rad sam po sebi vrlina te da je konzumerizam dobar, ali da time treba upravljati demokratično, dok su anarhisti govorili: ne, čitav dogovor – da radimo duže za više stvari – je truo od početka. Rekao sam to prije, mislim da je jedna od najvećih povijesnih ironija ono što se desilo kada je radnički pokret uspio osvojiti vlast. Uglavnom su pristaše klasičnog anarhizma – nedavno proletarizirano seljaštvo i obrtništvo – bili ti koji su ustali i poveli revolucije u Rusiji, Kini, Alžiru ili Španjolskoj, ali su uvijek na kraju završili sa socijalističkim režimima gdje se prihvaćalo da je rad vrlina sam po sebi, a da je svrha rada stvaranje konzumerističke utopije. Naravno, bili su potpuno nesposobni stvoriti takvu konzumerističku utopiju. Kakvu su društvenu korist zapravo priskrbili? Pa najveća je ona o kojoj nitko ne govori, a to je zajamčeno zaposlenje i sigurnost posla – u Kini su to zvali ”željezna posuda za rižu”, iako su postojala i druga imena. Na poslu se nije mogao dobiti otkaz i kao rezultat toga nije se moralo naporno raditi. Na papiru su imali osmosatni radni dan, ali su u stvarnosti svi radili možda četiri ili pet sati. Imam mnogo prijatelja koji su odrasli u SSSR-u ili Jugoslaviji koji su mi objasnili kako je to bilo. Ustaneš ujutro, kupiš novine, ideš na posao i pročitaš novine. Onda možda malo radiš, pa imaš dugi ručak koji uključuje posjet javnoj kupelji… Gledano u tom svjetlu, postignuća socijalističkog bloka izgledaju prilično impresivno: zemlja poput Rusije postigla je to da od zabiti postane svjetska sila gdje svi u prosjeku rade četiri do pet sati na dan. Problem je u tome što si nisu mogli pripisati zasluge za to. Morali su se pretvarati da je to problem, problem izostajanja s posla ili što već, zato jer je rad smatran ultimativnom moralnom vrlinom. Nisu mogli uzeti zasluge za sjajan društveni doprinos koji su dali. Usput, to je razlog i zašto radnici u socijalističkim zemljama nisi imali pojma u što se upuštaju kada su usvojili kapitalističku radnu disciplinu. ”Što? Moramo pitati za dozvolu da odemo na toalet?” To im je izgledalo jednako totalitarno kao što bi nama bilo prihvaćanje policijske države sovjetskog tipa.  U srcu radničkog pokreta ta ambivalentnost i dalje postoji. Odrastajući u ljevičarskoj radničkoj obitelji osjećao sam to čitavo vrijeme. S jedne strane je taj ideološki imperativ, kojeg šire društvo konstantno podupire, da se rad validira kao vrlina. S druge strane je realnost da je većina poslova očito glupa, ponižavajuća, nepotrebna i da ih treba izbjegavati kad god je to moguće. No to jako otežava organiziranje radnika protiv rada.

Razgovarajmo o ”bezveznim poslovima”. Što mislite pod tom frazom?

Kad govorim o njima, mislim na onu vrstu poslova za koju čak i oni koji ih obavljaju misle da ne bi trebali postojati. Mnogi od njih dio su izmišljenog srednjeg managementa, znaš ono – ja sam koordinator za stratešku viziju Istočne obale u nekoj velikoj tvrtki, što u osnovi znači da vrijeme provodiš na sastancima ili okupljaš timove koje onda šalju izvještaje jedne drugima. Ili netko tko radi u branši za koju osjeća da nije potrebna, poput većine korporativnih pravnika koje poznajem, ili teleoglašivača, ili lobista… Samo pomisli na to kada uđeš u bolnicu, ispada da polovica zaposlenika ne rade ništa za bolesnike, osim što ispunjavaju obrasce za osiguranje i međusobno si šalju informacije o njima. Nešto od tog rada zasigurno mora biti obavljeno, ali u većini slučajeva svi koji tamo rade znaju koje poslove zbilja treba napraviti, dok je ostalih 90 posto što rade obična gluparija. Zatim pomislite na pomoćne radnike koji pomažu svim tim ljudima da rade bezvezne poslove: npr. ured u kojem se prevode njemački formulari u formulare po britanskom standardu, i gdje postoji čitava infrastruktura recepcionera, čistača, zaštitara, ljudi koji održavaju kompjutere, a to su sve bezvezni poslovi drugog reda: oni zapravo nešto i rade, ali to rade kao podrška ljudima koji ne rade ništa.

Kada mi je objavljen taj članak, došlo je do bujice ispovijedi od ljudi na takvim besmislenim radnim mjestima u privatnim firmama ili raznim javnim službama. Zanimljivo je da među njima praktički nije bilo razlike. Javio se čovjek čiji je jedini zadatak da popunjava tablicu s datumima o tome kada pojedina tehnička izdanja zastarijevaju i da njihovim autorima šalje e-mailove s podsjetnikom za njihovo ažuriranje. Nekako je to morao postati osmosatni posao. Drugi je morao pregledavati korporativna pravila i procedure te pisati izjave o viziji koje nude alternativne načine za njihovo provođenje: pisao je izvještaje koje je slao okolo kako bi ljudima na sličnim radnim mjestima omogućio da idu na sastanke, koordiniraju podatke i pišu nove izvještaje koji se nikad ne bi proveli u djelo. Trećoj osobi je posao bio da smišlja oglase i provodi razgovore za poslove koji bi i tako bili popunjeni razmještajem unutar tvrtke. Javilo se mnogo ljudi koji su rekli da je njihova osnovna funkcija da smišljaju zadatke za druge ljude.

Koncept bezveznih poslova čini mi se vrlo uvjerljivim i očitim – radio sam kao povremeni radnik i to sam doživio iz prve ruke – no neki bi mogli koristiti argument tržišnog populizma i reći, gospodine Graberu, tko ste vi da nečiji posao proglašavate bezveznim? Mislite da ste bolji od nas ostalih?

Neprestano naglašavam: ne želim reći nikome tko misli da je njegov posao vrijedan da je obmanut. Samo govorim da ako ljudi potajno vjeruju da njihovi poslovi ne bi trebali postojati, vjerojatno su u pravu. Arogantni su oni koji misle da znaju bolje, koji vjeruju da postoje radnici koji su toliko glupi da ne razumiju pravo značenje onoga što rade svaki dan, da ne shvaćaju da taj posao stvarno nije potreban, ili misle da radnici koji vjeruju da su na bezveznim poslovima imaju toliko prekomjeran osjećaj vlastite važnosti da misle kako bi trebali raditi nešto drugo i stoga odbacuju važnost vlastitog posla kao nedovoljno dobrog. To stalno slušam. Ti ljudi su arogantni.

Je li nam problem bezveznih poslova sada vidljiviji zbog financijske krize, spašavanja Wall Streeta i sada toliko poznate činjenice da ljudi koji ne rade gotovo ništa produktivno ubiru toliko društvenih plodova? Hoću reći, uvijek smo znali da postoje besmisleni poslovi, no njihov apsurd nije nikad bio toliko jasan prije 2008.

Mislim da je stavljanjem financijskog sektora u središte pažnje postalo očito koliko je bizarno iskrivljena naša ekonomija u smislu koga se nagrađuje i zašto. Sve što je imalo vezu s tim sektorom prekrivao je plašt mistifikacije – govorili su nam da je to sve vrlo komplicirano i da to nikako ne možemo razumjeti, to je vrlo napredna znanost, pojavljivali se s aplikacijama za burzovno mešetarenje toliko kompliciranima da su ih jedino astrofizičari mogli razumjeti. Samo smo im morali povjerovati da to nekako stvara vrijednost na način koji naše priproste glavice nisu nikako mogle shvatiti. No nakon sloma shvatili smo da većina toga nisu samo muljaže, već prilično priglupe muljaže poput upuštanja u okladu koju u slučaju gubitka nikako ne možete platiti, pod pretpostavkom da će vas vlada izvući ukoliko do toga dođe. Ti tipovi nisu stvarali nikakvu vrijednost. Svijet su činili gorim i za to su im isplaćivane sumanute količine novca.

Odjednom je postalo moguće uočiti da je pravilo sljedeće: što je više tvoj posao na korist drugima, manje si za njega plaćen. Izvršni direktori i financijski konzultanti koji živote drugih ljudi čine gorim plaćaju se milijunima, beskorisne činovnike lijepo se nagrađuje, dok ljudi koji obavljaju očigledno korisne djelatnosti poput brige za bolesne, podučavanja djece, popravljanja grijanja ili branja povrća dobivaju najmanje plaće.

No još jedna zanimljiva stvar koja se dogodila nakon sloma jest ta da su ljudi počeli smatrati takav poredak u osnovi opravdanim. Moglo ih se čuti da kažu “naravno da zaslužujem biti plaćen više jer obavljam grozan i otuđujući posao”, čime nisu mislili da su prisiljeni raditi u kanalizaciji ili pakirati ribu, već upravo suprotno – nisu dobili posao koji je očito društveno koristan. Nisam siguran kako se to točno dogodilo, no to postaje nešto nalik trendu. Nedavno sam naišao na vrlo zanimljiv blog stanovitog Geoffa Shullenbergera koji je ukazao na to da mnoge kompanije sada pretpostavljaju da ne moraju platiti posao koji bi netko htio obavljati zbog bilo kojeg razloga osim novca, bilo koji posao za koji se prepoznaje da ima intrinzičnu vrijednost. Kao primjer je naveo prevodilački posao, no to se proteže i na logiku pripravništva i sličnih poslova, što su tako temeljito raskrinkale autorice poput Sare Kendzior (američka antropologinja, op.prev) i Astre Taylor (kanadska dokumentaristica, op.prev.). Istovremeno, iste te kompanije spremne su platiti velike novce činovnicima koji smišljaju strateške vizije i za koje savršeno dobro znaju da ne rade ništa.

Zapravo opisujete ono što se dogodilo u novinarstvu. Zbog toga što ljudi to žele raditi, vrlo je slabo plaćeno. Kao i nastava na fakultetima.

Što se dogodilo? Mislim da se djelomično radi o hipertrofiji tog nagona da se rad ovjeri kao vrijednost sam po sebi. Prije su Amerikanci uglavnom pristajali uz sirovu verziju radne teorije vrijednosti. Sve što vidimo oko nas i što doživljavamo lijepim, korisnim ili važnim, takvim su učinili ljudi koji su uložili fizički i mentalni napor za njegovo kreiranje i održavanje. Rad je vrijedan sve dok kreira stvari koje ljudi vole i trebaju. Od početka 20. stoljeća ljudi koji upravljaju ovom zemljom ulažu ogroman napor da to izokrenu i da se svakoga uvjeri kako vrijednost zapravo proizlazi iz umova i vizija poduzetnika, a da su obični radni ljudi samo bezumni roboti koji ostvaruju te vizije.

No u isto vrijeme, morali su na nekoj razini validirati rad, tako da su nam istovremeno govorili: rad je vrijednost po sebi. Stvara disciplinu, zrelost i svatko tko ne radi većinu vremena na poslu u kojem ne uživa loša je osoba, lijena, opasna, parazit. Tako je rad vrijedan neovisno o tome proizvodi li bilo kakvu vrijednost. Kao što svatko tko je ikad imao uredski posao zna, ono što svi najviše mrze jest kad morate izgledati zaposleno, čak i kada ste obavili posao, samo da bi šef bio zadovoljan jer to vrijeme “pripada” njemu i ne smijete ljenčariti iako nema ničeg što se mora baviti. Gotovo kao da je taj tip posla naviše cijenjen oblik rada jer je to čisti rad, rad nezagađen bilo kojom vrstom zadovoljstva, čak i zadovoljstva koje proizlazi iz saznanja da zaista nešto radite. I svaki put kada dođe do svojevrsne krize, to se intenzivira. Govore nam da ćemo svi morati raditi više, a budući da količina posla kojeg je potrebno obaviti ostaje otprilike ista, dolazi do dodatne hipertrofije bezveznog.

Zanimaju me političke implikacije ovog. Govorite o situaciji koja očito zahtijeva radničke sindikate, no može se okrenuti i na drugu stranu. Sjetio sam se ulomka iz tvoje knjige, “The Democracy Project”, gdje pripisujete dobro poznato neprijateljstvo radničke klase spram “liberalne elite” činjenici da liberalna elita ima dobre i cijenjene poslove, poslove koje po definiciji većina prosječnih ljudi nikad neće moći dobiti. Možete li to elaborirati?

Ovdje se ponovno vraćamo na pitanje neplaćenog pripravništva. Prije nekoliko godina napisao sam članak za Harper’s s naslovom “Vojska altruista” gdje sam se pokušao uhvatiti u koštac sa snagom desničarskog populizma, posebno s time što se činilo da parole “mrzimo liberalnu elitu” i “podržimo naše trupe” imaju vrlo sličan i dubok odjek, čak kao da se radi o načinu iskazivanja iste stvari. Zaključio sam da ljudi iz radničke klase mrze kulturnu elitu više nego ekonomsku – a pazite, ni ekonomsku elitu ne vole previše. No kulturnu elitu mrze jer ih doživljavaju kao skupinu ljudi koja je prigrabila sve poslove gdje se plaća da se čini dobro u svijetu. Ako želite karijeru stvaranja bilo koje vrijednosti osim monetarne – ako želite raditi u novinarstvu i otkrivati istinu, ili tražiti ljepotu u umjetnosti, ili se u dobrotvornoj ili nevladinog organizaciji, ili UN-u, boriti za socijalnu pravdu – tada vas, čak i uz pretpostavku da možete steći potrebne diplome, prvih nekoliko godina čak neće ni platiti. Očekuje se da ćete živjeti u New Yorku ili nekom drugom skupom gradu bez novca nekoliko godina nakon diplome. Tko to još može osim djece elite? Ako upravljate viličarom ili ste cvjećar, znate da nije vjerojatno da će vaše dijete postati direktor, no također znate i da nema nikakve šanse postati kazališni kritičar u New Yorkeru ili međunarodni odvjetnik za ljudska prava. Jedini način na koji mogu dobiti pristojnu plaću za činjenje nečeg plemenitog, nečeg što nije samo za novac, jest prijaviti se u vojsku. Tako je parola “podržimo naše trupe” način da se poruči “jebite se” kulturnoj eliti koja misli da ste hrpa primitivnih neandertalaca, no koja se također trudi da se vaše dijete nikad ne može priključiti njihovom klubu bogatih dobročinitelja, čak i ako je dvostruko pametnije od većine njih. 

Tako desnica manipulira ogorčenjem velikog dijela radničke klase da ne bi mogla posvetiti svoje živote ničemu čisto plemenitom ili altruističnom. No u isto vrijeme – a to je pravi zli genij desničarskog populizma – manipuliraju i ljutnjom dijela srednje klase spram radničke klase koja barem obavlja produktivni rad od očite društvene koristi. Razmotrimo popularnu galamu protiv učitelja. Provodi se beskrajna kampanja ocrnjivanja učitelja, za koje se tvrdi da su preplaćeni, maženi i paženi, i koje su okrivljuje za sve što je pogrešno u našem obrazovnom sustavu. Zapravo osnovnoškolski učitelji zaista rade u teškim uvjetima za mnogo manje novca u usporedbi s novcem kojeg bi dobivali da su otišli u gotovo bilo koju drugu profesiju koja zahtijeva isti stupanj obrazovanja. Skoro sve probleme o kojima desničari govore uopće nisu stvorili učitelji ili učiteljski sindikati, već školski administratori – oni koji su mnogo više plaćeni i uglavnom imaju klasične bezvezne poslove koji se beskonačno umnažaju, čak i dok su sami učitelji pod velikim pritiskom i brojčano smanjeni. Zašto se nitko ne buni protiv njih? Naišao sam na nešto znakovito što je na svom blogu napisao jedan desničarski aktivist – rekao je, kad smo započeli kampanju za reformu školstva, pokušali smo se fokusirati na administratore, no ljudi nisu reagirali. Tada smo se prebacili na učitelje i odjednom je čitava stvar eksplodirala. Teško je to objasniti na bilo koji drugi način osim da se kaže: mnogi ljudi preziru učitelje jer imaju autentične, smislene poslove. Oni mogu oblikovati mlade živote. Mogu nešto značiti drugim ljudima. No čini se da je logika sljedeća: ne bi li im to trebalo biti dosta? Još bi htjeli i plaću srednje klase, siguran posao, godišnji odmor i povlastice? To čak vidimo i kod radnika u auto-industriji. “Ali vi pravite aute! To je pravi posao! I još bi htjeli 30 dolara po satu?”

Što se oko svega toga može učiniti?

Odmah nakon što je izašao moj prvi tekst o bezveznim poslovima, mislio sam da bih, da to želim, mogao započeti karijeru savjetnika za zapošljavanje jer su mi mnogi ljudi pisali i govorili “shvaćam da je moj posao besmislen, no kako ću uzdržavati svoju obitelj radeći nešto što je zaista vrijedno?” Mnogi ljudi koji su radili na informativnom desku u Zuccotti Parku i u drugim okupacijama, govorili su mi isu stvar: mladi ljudi s Wall Streeta pristupali su im i govorili: “Znam da ste u pravu, mi svojim djelovanjem ne činimo nikakvo dobro svijetu. No ne znam kako živjeti bez šesteroznamenkastog dohotka. Morao bih sve naučiti ispočetka, možete li me podučiti?”

No ne mislim da se problem može riješiti masovnim individualnim otpadništvom ili nekom vrstom duhovnog buđenja. Mnogi su to probali 60-ih što je rezultiralo brutalnom kontraofenzivom koja je dodatno pogoršala situaciju. Mislim da moramo napasti srž problema, a to je ekonomski sustav koji će, zbog svoje prirode, uvijek nagrađivati one koji otežavaju živote drugih ljudi i kažnjavati one koji ih čine boljima. Trebamo radnički pokret, no vrlo različit od onoga s kojim smo se već susreli. Radnički pokret koji će konačno odbaciti sve tragove ideologije koja tvrdi kako je rad vrijednost sam po sebi i redefinirati rad kao brigu za druge ljude. Mislim da smo prve zametke takvog pokreta vidjeli tijekom Occupy pokreta. Sjećam se kako me se posebno dojmila web stranica “Mi smo 99%” – bila je to stranica gdje su ljudi koji su podupirali pokret, a koji su bili previše zaposleni da bi sudjelovali u okupacijama ili skupštinama, mogli pridonijeti objavljivanjem svojih fotografija na kojima drže plakate kojima opisuju svoju životnu situaciju. Demografski je to bilo vrlo znakovito. Oko 80 posto njih bile su žene. Čak su i muškarci bili su uglavnom u profesijama skrbi: zdravstvena skrb, socijalna skrb, obrazovanje. Njihovi su prigovori bili iznenađujuće unifomni: svi su u osnovi govorili, “želim sa svojim životom učiniti nešto što je zaista na dobrobit drugima; no ako krenem u posao gdje se brinem za druge, plaćaju me toliko malo i tjeraju na toliko zaduživanje da se ne mogu brinuti niti za vlastitu obitelj! To je apsurdno!”

Nazovimo to revoltom skrbničke klase. Na kraju krajeva, radnička je klasa uvijek bila klasa koja skrbi. Govorim to kao osoba koja dolazi iz okruženja radničke klase. Ne samo da su gotovo svi pružatelji skrbi (a primatelje skrbi da i ne spominjem!) radnička klasa, već su ljudi iz takvog okruženja uvijek skloni sebe doživljavati kao vrstu ljudi koja se aktivno brine za svoje susjede i zajednicu, te cijeni takav društveni angažman daleko više od materijalne dobiti. Radi se samo o tome da naša opsesija određenim vrlo specifičnim oblicima prilično mačističkog muškog rada – tvornički radnici, vozači kamiona – u našoj imaginaciji postaje paradigma svog rada; pa nas tada zasljepljuje da ne prepoznamo činjenicu da je većina ljudi iz radničke klase uvijek obavljala poslove neke vrste skrbi za druge. Mislim da trebamo početi redefinirati sam rad, možda da se započne s klasičnim “ženskim poslovima”, poput brige za djecu, kao paradigmom samog rada i tada će biti mnogo teže pobrkati  što je zaista vrijedno, a što nije. Kao što sam rekao, već smo vidjeli začetke toga. To je istodobno politička i moralna transformacija i mislim da je to jedini način na koji možemo nadvladati sustav koji tolike među nama prisiljava na bezvezne poslove.

Izvor: h-alter