Kuća poso poso kuća

Bio je to idealan trenutak za podvaljivanje trojanske patke u obliku Zakona o životnom partnerstvu. Prvo je praktički izjutra osigurano pravo na registraciju partnerstva među istospolnim zajednicama čime ih se gotovo izjednačava s bračnim partnerima (uz onaj referendumski izuzetak / poučak o posvajanju djece). Pogled na Milanovića nakratko je izgledao opojno poput vizure kroz šarene naočale i činilo se kako država čini simbolični koračić bliže prema civilizaciji. Međutim, već nakon ručka u Sabornici su povratili to svježe pomuženo mlijeko kojim kao da se htjelo ublažiti aperkat koji će uslijediti za desert, kada je koalicijska većina izglasavala novi Zakon o radu.

Radi se o kancerogenom dokumentu koji vrijeđa zdrav razum i udara na dostojanstvo radnika, pogotovo kada su u pitanju žene i siromašniji slojevi društva. Ovako formuliran zakon u interesu je poslodavaca, upravo onih koji su se nedavno proslavili na rang listi neplatiša jer omogućava manevre muljanja s kolektivnim ugovorima i satnicom rada. Još poraznije, novi Zakon o radu ne nudi nikakvu ideju, fleksibilnost ni mogućnost djelovanja u interesu vojske nezaposlenih građanki i građana.

Nakon temeljito provedenih istraživanja u nama nepoznatim galaksijama Švedskoj i Norveškoj, sve se više implementiraju ideje o fokusu na efektivnost, gustoću i koncentraciju rada. Privatne su tvrtke sustavno rezale radno vrijeme na šest sati da bi isti uspješni model sada objeručke prihvatio i tamošnji javni sektor. Razlog tome su bili kupci nezadovoljni uslugama i preopterećeni radnici zbog čega je enormno  porastao broj bolovanja. Zvuči poznato? Iako će premijer istisnuti kako ne želi usporedbu s norveškom vladom, pitanje s kime se onda ova Vlada želi uspoređivati ostaje neodgovoreno. Treba li letvicu dugoročno podizati prema prokušanom i kvalitetnom standardu ili se vječno nastaviti utapati u ekonomskom živom blatu s državama tzv. Trećeg svijeta?

Rezultat novog modela rada po prvim pokazateljima u skandinavskim zemljama donosi čak 50% veću produktivnost, rasterećenje radnika i prepolovljen broj bolovanja. O prednostima takvog mentalnog sklopa na sebi svojstven način piše i američki psihoanalitičar M. Scott Peck u knjizi Put kojim se rjeđe ide. Kada bi se radni proces organizirao tako da se u prvom valu prihvati najoblinije zadatke, a za kraj prepusti lakše, učinkovit i ekonomičan rezultat ne bi izostao. Dakle, preživljavanje na poslu, beskonačne rupe za kave, cigarete, ručkove, lakiranje noktiju, blagdanska bolovanja zakačena o produžene vikende i slično u funkcionalnom društvu ne postoji. Na posao dolaze oni koji su spremni pošteno raditi. Sve ostalo je bijeg od odgovornosti i održavanje duboko nagriženog sistema vrijednosti.

Oni koji ovdje svojim primjerom prednjače u tom nakaradnom shvaćanju rada, a usput su i debelo preplaćeni za svoje “usluge”, upravo su političari koji naseljavaju Sabor. Stranačka probitačnost izjednačena je s ekonomskim prosperitetom. Vladajućoj koaliciji kao od šale prolazi jedan ahistorijski, dehumanizirajući i potlačivački Zakon o radu. Osmosatno radno vrijeme u svijetu je prihvaćeno kao norma prije sto godina a mi danas razgovaramo o povećanju radnog vremena, ponegdje i na čitavih dvanaest sati, kao da nije evidentna neučinkovitost prekovremenog, noćnog i drugih zastarjelih koncepata radnog vremena. Da ne govorim o kužnoj birokraciji i tromosti prebacivanja žigova, pečata i službeničke dobre volje na internet.

Politički mozak harači po ljudima kao da ne mari o udaranju na čovjekovo zdravlje, slobodu i prostor za društveni angažman. Radnike takav sustav podupire koliko i krpe za jednokratnu upotrebu. Dijagnoza društva započinje od njegovog vrha, preko nezaposlenosti, sramotnih plaća i robovlasničkog odnosa prema radnicima, što vodi deficitu samopoštovanja i srozavanju u svim aspektima ljudskog života, od obrazovanja, preko mentalnog i fizičkog zdravlja, kulture do prehrambenih navika.

Drugim riječima, živjet ćemo još neko neodređeno vrijeme u neoliberalnom gušenju iz pjesme Ekrema Jevrića Kuća poso. Eto šta znamo. Ništa ne znamo. A đe da znamo?