I, tko je na koncu kupio slovenski Mercator? Uspješni hrvatski poslovni čovjek, vlasnik koncerna Agrokor, ili sama hrvatska država? Dilema je naravno posve izlišna, budući da je to dvoje zapravo jedno te isto, ili točnije – Ivica Todorić jest država, onakva kakva je stvorena padom socijalizma, ona koju su u prvim godinama njenog nastanka „sposobniji“ brzo prepoznali kao eldorado bezakonja, gdje su uspješna državna poduzeća s tisućama radnika poklonjena izabranoj grupi ljudi bliskih tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu, tvorcu ideje o „200 bogatih obitelji“. Nastao je tako bizaran političko-ekonomski bastard koji će se jednom sigurno proučavati kao zanimljiv socijalni fenomen, prepun retuširanih mitova o provincijskim tajkunima, poput novoga vlasnika slovenskog Mercatora, čije preuzimanje on sam naziva „integracijom“, što bi valjda imalo značiti kako će i broj zaposlenih u Mercatoru i razina usluga Mercatorovih trgovina ostati isti. Ali naravno da neće, jer koncept Todorićeva Konzuma podrazumijeva skladišta s nedovoljnim brojem radnika, nakrcana mahom njegovom niskokvalitetnom robom, lišena iole kvalitetnijih konkurentskih proizvoda, pa stvarno zajebantski zvuči njegova friška izjava kako će se na policama moći naći i slovenski proizvodi, „ukoliko budu kvalitetni“.
Bajka o Todorićevu uspjehu počinje, a gdje drugo, nego u skromnoj prodavaonici cvijeća iz vremena Jugoslavije, iz koje je, zahvaljujući samo njegovim sposobnostima, izraslo poslovno carstvo milijunske vrijednosti. Ali u toj je imbecilnoj bajci nepravedno, međutim, preskočen najmirisniji cvijet hrvatske države, njen predsjednik Tuđman, Todorićev brižni prijatelj koji mu devedesetih omogućuje jeftinu kupnju najvažnijih državnih tvornica prehrambenih proizvoda, potom i milijune hektara poljoprivrednog zemljišta na kojemu uzgaja voće, tovi krave i kokoši, te mu u kontinuitetu svaka državna administracija, redovito i mimo zakona, uništavajući male proizvođače, isporučuje enormne novce, sve u ime „poticaja“ njegovih plantaža voća, prosperiteta njegovih krava…
Država mu potom prepušta i unosni distributivni lanac poduzeća Tisak, to jest tisuće novinskih kioska, a „poslovna“ veza s korumpiranim vlasnikom novinske kompanije Europapress Holding omogućava tom banalnom tranzicijskom tajkunu mitsku, medijski stvorenu, sliku društveno važne ličnosti i moćnog biznismena koji prijeteći poručuje svakoj vladi kako zapošljava više radnika nego svi ostali zajedno, i još ih plaća čak tristotinjak eura mjesečno. Stoga se, zbog njegove „važnosti za zajednicu“, podrazumijeva da se zakoni države imaju pridržavati Todorića, a ne on njih, o čemu sjajno svjedoči upravo priča o jednom dvorcu, inače zaštićenom kulturnom dobru, kao dobra ilustracija ovdašnje tajkunerije, tih karijernih profitera, uvijek spremnih zakleti se kako su svoj višemiljunski biznis pošteno utemeljili u nekoj cvjećarnici, prigradskoj trgovini, a ne u nezakonitim privatizacijskim pljačkama jedne razvaljene države.
Dvorac je, naime, prema zakonu, smio postati samo hotel, pa ga je Todorić i preuzeo s tom namjenom, ali, ah, zaljubio se naš monarh nekako u to impresivno zdanje s čak 40 soba, okruženo golemim parkom od 15.000 četvornih metara. I, kao i uvijek, njegova želja državi je zapovijed, te ova ubrzo, unatoč protestima aktivista i konzervatora, mijenja urbanistički plan, a „hotel“ postaje elitni familijarni brlog državnog feudalca, vrijedan čak 27 milijuna eura. Po istom je principu uzurpirao kilometre javne plaže podno svoje vile u Opatiji i ogradio ih žicom, ili dobivao koncesije za lovišta na dalmatinskim otocima, da bi se, ubijajući divljač, mogao relaksirati. Sve to, međutim, tiražne novine ne bilježe, on je na njihovim stranicama zaštićen bolje od muflona koje povremeno ubija; te novine, naime, doslovce žive od njegovih „svinjskih polovica“, to jest od marketinške milosti grofa s obronka zagrebačke gore.
Tisuće njegovih kioska u međuvremenu su preuzeli posao i pošte, dućana, fotokopirnica, a odnedavno i kafića, jer prodaju kavu, po duplo većoj cijeni od uobičajene za tu vrstu ponude. I naravno da nema dozvolu za tu djelatnost, niti ga itko od nadležnih za nju pita, makar tim novim unosnim biznisom gazda Hrvatske direktno oštećuje državni proračun. Aboliran od svakog zakona i kazne, terminator malih proizvođača, partner svake vlasti, bivši je cvjećar zapišao ukupni prostor države, a i šire, te postao, prema nekoj kretenskoj Forbesovoj listi, sedmi najbogatiji čovjek na svijetu. Tik uz onog Miškovića iz Srbije i Boška Šrota iz Slovenije, obojice optuženih za svakovrsni kriminal, te izvjesnog Mittala koji je u Bosni kupio rudnik upravo na mjestu nekadašnjeg logora Omarska, pa priječi taj razbojnik svaki pristup tom toponimu strašnih ratnih stradanja Bošnjaka…
U takvom je finom društvu eto i naš korporacijski mag, koji će, nakon preuzimanja Mercatora, skromno i naravno u trećem licu za sebe kazati: „Todorić je jedan jedinstven čovjek…“ Da, točno onoliko koliko je, prema indeksu političko-ekonomske koruptivnosti, prostor njegova biznisa, od Hrvatske, Srbije, Bosne, evo, do Slovenije, „jedna jedinstvena država“.