Ovog četvrtka iznad istočne Ukrajine srušen je malezijski zrakoplov MH17 u kojem se nalazilo 298 putnika i članova posade, nitko nije preživio. Ova tragedija je najveća tragedija u ionako tragičnom ratu u Ukrajini do kojeg nije trebalo doći.Na temelju svih dostupnih informacija sa sve većom sigurnošću može se zaključiti kako su zrakoplov raketom srušile pobunjeničke snage. No, na temelju tih istih informacija također se može zaključiti kako to nipošto nije bio njihov cilj.Mnogima, razumljivo, neće biti važno da li MH17 srušen slučajno ili namjerno, samo tko ga je srušio i uz čiju pomoć. No, motiv – tj. nedostatak motiva – itekako je bitan.Svrha slijedećeg prisjećanja događaja iz 1988. nipošto nije jeftin pokušaj nekakvog izjednačavanja krivice. No, možda ovaj primjer donekle pojasni zašto nema previše smisla za tragediju zrakoplova MH17 optuživati vlasti u Moskvi – osim, dakako, ako je točno što tvrdi Kijev da su ruske vlasti na neki način “pomogle” u obaranju zrakoplova MH17, tada bi pitanje odgovornost postalo posve jasno. No, jedna stvar je gotovo sigurno, ako su zrakoplov srušili pobunjenici očito ga nisu srušili namjerno. Takve greške se, nažalost, kao što ćemo vidjeti u slijedećem primjeru, ipak događaju.
Treći je srpanj 1988. Iranski putnički zrakoplov, aviokompanije Iran Air, model Airbus A300 B2-203 oznake 655, putuje iz Teherena za Dubai. U iranskom zračnom prostoru, iznad Perzijskog zaljeva, pogađa ga raketa zemlja-zrak SM-2MR ispaljena s američkog ratnog broda, raketne krstarice USS Vincennes (CG-49).
Svih 290 putnika i članova posade je poginulo. 254 su bili iranski državljani, 13 iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, 10 Indijaca, 6 iz Pakistana, 6 iz Jugoslavije i jedan putnik iz Italije.
SAD su priznali odgovornost ističući kako su greškom mislili da se radi o vojnom zrakoplovu F-14 Tomcat (zrakoplov američke proizvodnje, no koristila ga je i iranska vojska). Kako su mogli pogriješiti? Jer zrakoplov 655 je jasno davao točne IFF signale, prema Modu III. Iran nikada nije posve prihvatio američku tvrdnju.
SAD su izrazili “žaljenje zbog gubitka nedužnih života”, ali se nikada nisu službeno ispričali iranskim vlastima. Iran je podigao tužbu protiv SAD-a i SAD je u konačnici 1996. prihvatio isplatiti 131,8 milijuna USD kompenzacije obiteljima žrtava.
Incident će dodatno srozati ionako negativne odnose između SAD-a i Irana. Pet mjeseci nakon američkog rušenja iranskog putničkog zrakoplova uslijedila je eksplozija, teroristički napad, u putničkom zrakoplovu Pan Am 103 koji se srušio iznad mjesta Lockerbie u Škotskoj, 270 putnika i članova posade je poginulo (većinom američkih državljana, 189).
Neki su odmah optužili Iran tvrdeći da se radi o osveti za srušeni 655, no odgovornost je kasnije preuzela Libija. Imajući u vidu kako Iran i Libija nikada nisu bili u pretjerano dobrim odnosima (iranske vlasti su čak pozdravile rušenje Gaddafija 2011) očito je kako Iran nije imao nikakve veze s napadom na američki putnički zrakoplov Pan Am 103.
Dakako, danas za Pan Am 103 tragediju znaju gotovo svi, dok se rušenja iranskog zrakoplova 655 sjećaju tek neki.
Ima li ova priča neku poantu? Ima – danas mnogi vojni stručnjaci tvrde kako zrakoplov MH17 iznad istočne Ukrajine “nije mogao biti srušen greškom”, no ako je američka vojska mogla srušiti putnički zrakoplov greškom, onda je to svakako moglo “poći za rukom” i pobunjenicima na istoku Ukrajine koji teško da su veliki stručnjaci u operiranju naprednim PZO sustavima.
U teoretski idealnom svijetu sve strane bi trebale biti tretirane jednako, no ne živimo u idealnom svijetu. SAD kao najveća sila ima “pravo” reći “oprostite, došlo je do pogreške”, ali ne i drugi. Štoviše, 1988. nije zadnji put da SAD “griješi” – koliko je samo zadnjih godina ubijeno civila na prostoru Pakistana i Jemena, dvije zemlje gdje SAD formalno nije u ratu, od strane američkih zračnih napada dronovima?
Naravno, potezi jedne strane nipošto ne znače da bi se istima smjele baviti i druge strane, to je krajnje zločinačko razmišljanje. Tako američko rušenje iranskog zrakoplova 655 nikada neće moći biti opravdanje za teroristički napad na zrakoplov Pan Am 103.
No, ako možemo izvući pouku iz ovih ne baš tako davnih događaja, onda je to tragična spoznaja da se ovakve pogreške ipak dešavaju.
Sličnih incidenata svakako ima još, SSSR je 1983. srušio putnički zrakoplov Korean Air Lines 007 na letu iz New Yorka za Seul nakon što je uletio u sovjetski zabranjeni zračni prostoru. Svih 269 putnika i članova posade su poginuli. Ovo je bio ujedno i jedan od najnapetijih trenutaka u kontekstu Hladnog rata.
Ukrajinska vojska je 2001. srušila ruski putnički zrakoplov na letu iz Tel Aviva za Novosibirsk, poginuli su svi putnici i članovi posade, njih 78. Ukrajina je kasnije potvrdila kako se radilo o “zalutaloj” raketi.
Ovakve strašne tragedije se događaju, a sudbina zrakoplova MH17 slična je. Neki kao krivca vide malezijsku aviokompaniju koja je, svjesna opasnosti, ipak letjela preko ratne zone kako bi uštedjeli na gorivu. No, oni nisu jedini, mnogo putničkih zrakoplova letjelo je ovih dana iznad istočne Ukrajine.
Može li se za ovu tragediju okriviti Rusija? Vjerojatno će u konačnici tako ispasti, naročito ako se pojave dodatni dokazi koji bi potvrdili kako je ruska strana pobunjenicima dostavila BUK raketne sisteme preko granice. No, taj detalj je još uvijek misterija i može se pretpostaviti kako će se upravo o tome ovih dana voditi žestoka kampanja. Pitanje će biti ovo: da li je sustav stigao preko granice ili je zarobljen od ukrajinske vojske? Odgovor na to pitanje imati će najveću posljedicu po Rusiju.
Pojedini mediji tvrde kako je Putin pokušao odgovornost za rušenje zrakoplova MH17 prebaciti na Ukrajinu. To nije točno, Putin je rekao kako je Ukrajina odgovorna za ono što se događa na njenom teritoriju, no nije za rušenje MH17 prozvao ukrajinsku vojsku.
To bi bilo posve apsurdno jer ukrajinska vojska nije imala ni potrebe koristiti PZO sustave iz očitog razloga jer pobunjenici nemaju avijaciju. Neki tvrde kako su ga ipak mogli oboriti kako bi krivnju prebacili na pobunjenike, to je još apsurdnije – takvo što je naprosto nemoguće izvesti pred budnim okom svih ruskih radara koji nadziru svaki milimetar situacije na prostoru istočne Ukrajine. Podjednako su apsurdne i teorije da je MH17 srušen od strane ukrajinskih lovaca, jer to je opet nešto što bi ruski nadzor uočio.Nema sumnje kako ruske vlasti i Vladimir Putin točno znaju što se dogodilo (vidi: Maxim Krammerer: “Putin točno zna tko je srušio malezijski Boeing i to je rekao Obami”), ali ako se dogodilo ono što izgleda da se dogodilo, jako će teško pronaći adekvatan odgovor.
Snosi li američka Vlada odgovornost za sve zločine koje su počinili pobunjenici u Siriji? Zašto ne ako ih javno plaća i naoružava? A ako ne, zašto bi onda Rusija snosila bilo kakvu odgovornost za počinjene zločine pobunjenika u Ukrajini? Oni koji danas tvrde kako je Moskva “krivac” za rušenje MH17 znaju da se bave političkom propagandom i da im je to opis radnog mjesta.
Rusija ne može odgovornost za ovu tragediju preuzeti na sebe, ali će itekako osjetiti posljedice. Na njima će sada biti da biraju o kakvim će se posljedicama raditi. Još nije kasno za izbjegavanje punog udarca gnjeva koji se gomila na Zapadu u obliku strogih sankcija – koje bi Rusiju izolirale od ostatka Europe. No, to znači i konačno odustajanje od Ukrajine.
Naivni su oni koji tvrde kako Rusija nema ambicija u Ukrajini izuzev Krima, itekako ima. Zna se što je Rusija htjela i to nisu uopće skrivali – Rusija je željela da Ukrajina postane federacija, zemlja u kojoj bi oni putem jednog njenog dijela (Donbasa) zadržali utjecaj, po mogućnosti dovoljan utjecaj da se spriječi ulazak Ukrajine u NATO pakt, što je Rusiji uvijek bila i biti će “crvena linija”.
Rusija je sada na rubu gubitka tog utjecaja. Cijela ova medijska kampanja protiv Moskve ima jasan cilj – izvršiti dovoljan pritisak na Putina da odustane od bilo kakve potpore za Donbas. Što se od njega očekuje? Da javno pozove pobunjenike na predaju, ne na pregovore (jer to je već učinio). Kijev i novi partneri Kijeva ne pristaju na velike kompromise, iz Donbasa se mora izbaciti ruski utjecaj i to je postavljeno kao najviši prioritet.
Teško je bilo predvidjeti koja će strana u tom procesu pobijediti, ali nakon ovotjedne tragedije sa zrakoplovom MH17 sve se naglo mijenja. Rusi i pobunjenici su imali jedan gigantski “peh”, a Kijev još ne može doći k sebi koliko je MH17 došao u savršenom trenutku.
Govoriti o pehu ili savršenom trenutku u vrijeme dok tijela nevinih civila još uvijek leže na tlu je krajnje groteskno, no političke posljedice ove tragedije ne mogu se ignorirati.
Što se pak mrtvih civila tiče, cijela situacija prerasta u još veću agoniju, naročito za obitelji poginulih. Naime, na samoj lokaciji pada zrakoplova još nije organizirano uklanjanje tijela. Pobunjenici, koji drže kontrolu nad tim prostorom, tvrde kako međunarodni istražitelji i druge službe još uopće nisu stigle. Pojedini predstavnici OESS-a pak tvrde kako im pobunjenici ometaju pristup, što također zvuči vrlo čudno s obzirom da su se međunarodne novinske ekipe, uključujući i CNN, bez problema javljale uživo s lokacije pada, doslovno hodajući između olupina zrakoplova.
Vratimo se na političke posljedice, što će Rusija učiniti? Izgleda kako se trenutačno bavi šutnjom. Iz Kremlja su komentirali kako neće davati izjave prije nego se prikupe sve informacije. Drugim riječima, to znači da trenutačno intenzivno razmišljaju što učiniti u ovoj, po njih vrlo neugodnoj situaciji.
Koje su opcije? Moskva se može pokušati potpuno distancirati od pobunjenika, koristeći se pritom činjenicom da nisu javno stali iza njihovog angažmana čak ni u trenutku organiziranja referenduma oko proglašenja Narodnih Republika Donjeck i Lugansk. Podsjetimo, Putin je tada izjavio kako bi bilo bolje da se ti referendumi sada ne održavaju.
No, ako druga strana od nekud izvuče neosporne dokaze, primjerice satelitske snimke, da se preko ruske granice pobunjenicima dostavlja PZO sustav, onda će stvari po Rusiju postati puno, puno, teže.
Dok traje konflikt na istoku Ukrajine, svakog dana Rusija sve više gubi informacijski rat. Svakog dana oružani državni udar u Kijevu sve više blijedi iz sjećanja javnosti, a jedina stvarnost koja se prezentira je ta da Rusija detsbilizira jednu suverenu zemlju. Gubiti informacijski rat u trenutku dok stotine civila stradavaju pod udarima ukrajinske vojske je zaista fascinantno, no to samo pokazuje koliko je druga strane neusporedivo snažnija i dominantnija.
Rusija još može postići dogovor s Europom, izbjeći sankcije, ali pritom mora odustati od bilo kakvih ambicija na teritoriju istočne Ukrajine. Realno gledajući, to je vjerojatno i ishod koji će u konačnici i proizaći.
Što se tiče onih koji žele u svakoj kompleksnoj situaciji imati krivca, rezime ove tragične priče je da su djelomično krivi svi. SAD je kriv kada je odbacio EU sponzorirani dogovor za rješavanjem napetosti u Kijevu i podržao oružani državni udar protiv Janukoviča, no Rusija je kriva kada je s tim istim Janukovičem planirala odvesti Ukrajinu u sferu ruskog utjecaja u sklopu Carinske Unije. Europska Unija je pak prva kriva kada je počela Kijevu nuditi ulazak u EU trgovinski pakt, time ekonomski odvajajući Ukrajinu od njenog prirodnog nesvsrtanog položaja između Rusije i Europske Unije.
Politički i ekonomski interesi velikih sila ključni su krivac za cijelu ukrajinsku tragediju, uključujući i tragediju zrakoplova MH17. No, povratka na status quo više nema – Ukrajina već je u EU trgovinskom paktu, a ako pobuna u Donbasu doživi poraz, uskoro će možda i biti i u NATO paktu.
Rusiji će biti jako teško prihvatiti poraz “u svom dvorištu”, ali bi se polako trebali početi privikavati na taj ishod te se fokusirati na druge aspekte kao što je suradnja s BRICS zemljama itd.
Rusija se može oporaviti od šoka koji joj se sprema, no pitanje je što će biti sa sudbinom njihovog predsjednika Vladimira Putina. Ne samo zbog stava javnosti, koji bi se mogao radikalno promijeniti – jer veliki obožavatelji su uvijek i najveći mrzitelji kada stvari ne ispadnu onako kako su oni zamislili, već i zbog unutarnje političke strukture u Rusiji.
Ako Putin postane preveliki uteg za rusku oligarhijsku elitu, bez problema će ga se odreći i tražiti novo rješenje. Dakako, tu će se uvelike povećati i mogućnost rušenja cijele nomenklature, izbijanje kakvog “moskovskog Maidana” ili nekog drugog pokušaja preokretanje kompletnog ruskog političkog ustroja.
Štoviše, ako se rat u Ukrajini uskoro završi, a pritisak koji se gomila kontra Moskve mogao bi dovesti do toga, pitanje se postavlja što će biti s Ukrajinom nakon toga? Realno gledajući, Ukrajina može jako teško opstajati bez zdravih ekonomskih odnosa s Rusijom, ne samo zbog plina. Drugim riječima, Putin je za Ukrajinu puno opasniji u Moskvi nego u Donbasu i to je jedan od najvećih razloga zašto će se pokušati, pa možda već i ove godine, pokrenuti nekakav proces s ciljem rušenja Putina.
Ako se ruske ambicije u Ukrajini završe porazom, to će snažno utjecati na rusku javnost. Podsjetimo, popularnost je Putinu doma naglo skočila kada je Rusiji pripojen Krim, što nam pokazuje kako prosječan Rus u ovom trenutku razmišlja – prosječan Rus čeka kada će se krenuti i na pripojenje tzv. “Novorusije”, tj. gotovo polovice Ukrajine.
Propaganda je gadna stvar, a ruska je vlastitom narodu dala neke poprilično ekspanzionističke ideje. Dakako, da bi se ruska propaganda sagledala u suštini valja pratiti i njihove “domaće” izvore, a ne samo prigodno skrojene prema vani kao što je državni kanal RT.
Sve su to detalji koji bi mogli Putinu uskoro znatno oboriti popularnost, a kada ta popularnost padne ispod određenog postotka – “kuhari” narančastih revolucija vjerojatno do sada već znaju i o kojem je postotku riječ – Moskva bi mogla izgledati kao Kijev ove veljače. Ako se to jednog dana desi – a da bi Ukrajina, danas novi veliki saveznik SAD-a, kao država ekonomski i “plinski” mogla živjeti, to će se morati desiti već ove jeseni – ishod može biti ili “Maidan” ili “Tiananmen”, a koji god da bude bio bi povoljan za drugu stranu.
To je realan scenarij koji se Rusiji može desiti, i desiti će se ako Moskva ne smisli neki jako dobar izlaz iz ovog kaosa u kojeg je uvučena i u kojeg se uvukla, a oni koji to ne vole čuti, neka se bave čitanjem propagande, bar nje ovih dana – kako “Zapadne” tako i “Istočne” – nimalo ne nedostaje.