Kako bi se shvatilo koji je pravi cilj izraelskog napada na Gazu treba otići duboko, točno 600 metara ispod dubine mora, na udaljenost 30 km od obale Gaze. Tu, u palestinskim teritorijalnim vodama, postoji veliko ležište prirodnog plina, Gaza Marine, procijenjeno na 30 milijardi kubnih metara, a njegova se vrijednost u dolarima cijeni na milijune. Druga ležišta plina i nafte, prema karti izrađenoj u Sjedinjenim Državama od Geological Survay (agencija vlade SAD-a) nalaze se na kopnu između Gaze i Cisjordanije.Godine 1999. ugovorom koji je sklopio Yasser Arafat palestinske su vlasti povjerile iskorištavanje Gaza Marine konzorciju sastavljenom od British Gas Group i Consolidated Contractors (palestinske privatne kompanije) od kojih je prva dobila kvotu od 60%, a druga kvotu od 30%, u kojem je kvota investicije Palestinske vlasti bila 10%. Tada su izbušena dva ležišta, Gaza Marine-1 i Gaza Marine-2. No ni jedno ni drugo nalazište nikad nije proradilo, jer ga je blokirao Izrael, koji želi dobiti sav taj plin ispod svake cijene.
Preko bivšeg premijera Tonyja Blaira, poslanog od strane takozvanog “Kvarteta za Bliski Istok” pripremljen je Ugovor s Izraelom, koji Palestincima oduzima tri četvrtine budućih prihoda od plina, jer bi se novac, koji bi morao pripasti njima, uplaćivao na jedan međunarodni račun, kontroliran od Washingtona i Londona.
Odmah pošto je dobio izbore 2006 godine, Hamas je osporio taj ugovor, okarakteriziravši ga kao krađu i zahtijevao je ponovno pregovaranje oko plina. Godine 2007. sadašnji izraelski ministar obrane Moše Yalon upozorava da se “plin ne smije vaditi bez prethodne vojne operacije, koja će Gazu iščupati iz ruku Hamasa.”
Godine 2008. Izrael lansira operaciju “Rastopljeno olovo” protiv Gaze.U rujnu 2012. palestinske vlasti javljaju, da su, usprkos opozicije Hamasa, nastavljeni pregovori o plinu s Izraelom. Nakon toga, dva mjeseca poslije prijema Palestine u OUN u “statusu posmatrača, a ne člana” pojačava se odlučan stav palestineksih vlasti u pregovorima. No Gaza Marine ostaje blokiran i tako onemogućuje Palestincima da iskorištavaju prirodno bogatstvo, kojim raspolažu. U tom trenutku vlast Palestine kreće drugim putem.
Dana 23. siječnja 2014. u susretu palestinskog predsjednika Abasa sa ruskim predsjednikom Putinom razgovara se o mogućnosti povjeravanja ruskom Gazpromu iskorištavanje plina iz ležišta u vodama Gaze. To objavljuje agencija Itar-Tas naglašavajući da Rusija i Palestina namjeravaju pojačati kooperaciju na energetskom planu. U toj slici, osim iskorištavanja ležišta u Gazi, predviđa se i iskorištavanje ležišta plina u okolici Ramale u Cisjordaniji. U istom kraju rusko poduzeće Tehnopromexport spremno je da izgradi termoelektrično postrojenje potencije 200MW.
Formiranje nove palestinske vlade nacionalnog jedinstva 2. lipnja 2014. povećava mogućnost, da dogovori Palestine i Rusije uspješno završe. No deset dana nakon toga, 12. lipnja dolazi do otmice tri mlada Izraelca, čija mrtva tijela pronalaze 30. lipnja: točno proračunata izlika za rat, kojim započinje operacija “Zaštitni pojas” protiv Gaze.
Ta operacija je dio strategije Tel Aviva, koji želi postati gospodarem energetskih rezervi cijelog Levantinskog bazena u Sredozemlju, uključujući u to i njegov palestinski, libanonski i sirijski dio, kao i strategije Washingtona, koji, podržavajući Izrael, cilja na cijeli Bliski Istok, sprečavajući Rusiju da ona ponovo zadobije vlastiti utjecaj u toj regiji. To je eksplozivna mješavina, čije su žrtve i ovoga puta Palestinci.