Brazuca, HTV 2
Novinaru koji je spremio uvodni prilog prije utakmice Nizozemska – Brazil poredak vrijednosti u glavi malo je iščašen. “Početak prvenstva Nizozemcima bio je kao iz najljepše bajke – ponizili su Španjolce”, reče naš žurnalist. Što je lijepo u tome da se nekoga ponizi? Što je u toj sadističkoj zamisli bajkovito? Ukoliko postoji normalnost i normalan čovjek, ponižavanje bilo koga ne bi mu trebalo biti ni lijepo ni bajkovito. Na RTL-u pak, u najavi utakmice, čujemo izraz “Neymarov krvnik”. Pojam se odnosi na Juana Zunigu i prihvatio ga je veći dio naših sportskih novinara. Nije li riječ “krvnik” prejaka za nekoga tko je napravio jako oštar start? Grub start jest bio, ali Neymar je utakmicu ipak gledao s klupe za rezerve, a ne s ahireta.
Sport, naročito nogomet, sve više preuzima surovi ratnički rječnik, dok kreatori ratnih termina uzimaju sve više riječi koje maskiraju krvavu i osvajačku narav rata. U nogometu tako imamo “krvnike” iako uglavnom nema mrtvih, osvećuju se Kosovo, Bleiburg, Staljingrad, što sve ne, dok u ratovima, gdje je mrtvih sve više, ratničke terminologije ima sve manje. U njima čujemo samo termine poput “kolateralne žrtve”, “stečevine”, “nejač”, “dronovi” i slično. Priroda voli da se prikriva, rekao bi Heraklit.
Gobac, HTV 2
Kada se glupi stihovi udruže sa solidnim hitmejkerom – Džoni bi to nazvao “krivim srastanjem” – masovnoj televizijskoj publici ne gine dugotrajni teror. To nam se upravo događa s novim hitom Psihomodo popa, “Donna”, čiji autor vrišti iz svih zvučnika ove napaćene zemlje: “Imala je divne grudi, imala je divan ten, a noge kao Lili Marlen.” Koja je osmoškolska propalica to pisala?! Lili Marlen nije postojala, lik je izmišljen, nije imala ruke, noge, glavu, ništa. Autora ubi preslaba reč. Mogao je reći da je imala noge kao Magda Goebbels ili Marlene Dietrich, ali to se ne rimuje, piši propalo. Da je rekao da je imala noge kao Miloš Šestić, znali bismo da su mnogo lepe, ali krive. Zato je autor trebao malo sjesti i zagrijati klupu, umjesto da nas s ovim zavijajućim poluproizvodom kinji do strašnog suda. Inače, taj će Šestić, osim po nogama, ostati upamćen kao nogometaš koji, kako piše “Telegraf”, poput Gopca (to pišemo mi), “nije patio od prevelika intelektualizma”. Novinari to dokazuju njegovom izjavom kako “ima fenomenalan osećaj za filing” i sljedećim solilokvijem, izrečenim nakon utakmice u kojoj je dao lijep gol: “Loptu mi je dodao igrač čijeg imena trenutno ne mogu da se setim, pošao sam malo napred i opalio i vidim, golman stoji na mestu i ko da si misli, šta je ovo bre, oće Konkord da me napadne.” Eto, zbog jednog navrat-nanos napabirčenog stiha saznali smo da i nogometaš može smisliti bolju poeziju – jer ova figura “oće Konkord da me napadne”, pa to je čisti Paul Eluard, nadrealizam, bre.
Bujica
Na marginama Mundijala, začudni SMS leti u Dugopolje. U studiju “Bujice” su Bujanec* i Bože Vukušić*, na telefonu čujemo Čička, nema samo Banca*.
Ja: Bujanec pita Božu Vukušića u kakvoj to, za ime boga, zemlji živimo.
Vladimir, Dugopolje: Što odgovara Bože? On je rutiner na ispitivanjima.
Ja: Odgovara da je udbaška struktura danas možda i jača nego u Jugoslaviji. Bujanec mu veli da je dobro da nas još ne ubijaju. Vukušić kaže da nisu odustali ni od toga, da ima informacije.
Vladimir: Uh. Je li drugi gost Jusuf Tatar?
Ja: Nije došao, iz opravdanih razloga.
Vladimir: Što mu je?
Ja: Sad mu više nije ništa.
*Bože Vukušić služio je doživotnu robiju na koju ga je njemački sud osudio zbog sudjelovanja u ubojstvu narečenog Tatara.
*Velimir Bujanec, voditelj emisije “Bujica”, pravomoćno je osuđen na deset mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine zbog dilanja kokaina.
*Ivo Banac, liberalni demokrat iz SAD-a koji je u Hrvatskoj sam sebi iznajmio vlastiti stan kao radni prostor, pa za to od države uzimao 39.000 kuna godišnje stanarine, dok je police za knjige, isto o državnom trošku, platio 140.000 kuna, pa ih nakon dva mjeseca otpisao kao bezvrijedan inventar. Bujancu kritika: drugi put, ako se razgovara o moralnoj obnovi društva, u studio zvati i doktora Ivu. Doći će on, nije pod znakom pitanja.
U spomen Velikom ratu – revija rata, RTS 2
Hrvatska se uglavnom ignorantski odnosi prema Velikom ratu – u cijeloj zemlji nema niti jednog jedinog doktora za tu temu – no Srbija stalno emitira programe u kojima možete naletjeti na zanimljive ocjene, poput one Stevana J. Jakovljevića iz “Srpske trilogije”, koja važi za sve naše ratove: “Najprije nastupa pješadija, za njom artiljerija, onda se redaju štabovi, divizije, armije, vrhovna komanda. Najzad idu zabušanti i liferanti. Kada se zaključi mir, padne komanda: Nalijevo krug i oni koji su bili na kraju sada su prvi, a oni mali pješaci, ako su još u životu, ostaju posljednji!”
Tako to biva, kako onda, tako i danas.
Evo kako je godinu 1914. opisao, 1934., Ivo Andrić: “Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ono naše iz 1914. godine, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914., žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina.”
Kako onda, tako i danas…
Izvor: novosti