Bankrot zdrave pameti

Svaka hrvatska beba čim sutra proplače u kojem od rodilišta u Bijednoj našoj, uistinu će imati jakih razloga za taj prvi grčevit javni nastup. Čim progleda u ponosnoj zemlji svjetskih nogometnih šampiona i domoljubnog delirija, već će biti dužna bankama ravno 82.093 kune! Dan-dva poslije i više, pa još više, još, još… To je statistički prosjek do sada nikad većeg, 353 milijarde kuna vrijednog bruto zelenaštva gotovo beziznimno stranih novčara u nas, natovarenog na leđa naših građana, poduzeća, lokalne samouprave i države, podijeljeno s 4,3 milijuna bijedom već raspamećenih žitelja. Dug

je 59 milijardi kuna viši od onog s kraja 2013. godine (3,3 posto) i zahvaća 108,1 posto nacionalnog BDP-a.

Općem je bankrotu zdrave pameti naših političara, kojima je povjerena skrb o sudbini svakog od nas i svih zajedno, dodatni mlinski kamen o vratu još jedno zaduženje ovih dana – oko šest milijardi kuna. Ni blizu zadnje ove godine. Novi financijski linić, ministar Boris Lalovac, hrabro navješćuje za jesen opet rebalans državnog proračuna, a papagajski optimističan mu kolega Branko Grčić to minorizira floskulom o nepredviđenim, visokim troškovima sanacije šteta od poplave u Slavoniji. Osim svijetlih riječi ministrice Mrak, Slavonci iz povodnja nisu još osjetili ni državnu kunu u svojim raskvašenim novčanicima. Čak ih je i Hrvatski Crveni križ u najkritičnijem trenutku politikantski vukao za nos uskratom 62 milijuna kuna namjenske novčane pomoći solidarnih građana!

Jest da štete prelaze milijardu kuna (i kusur, koji će kolateralno završiti u džepovima najbližih jaslama), ali – država još takoreći ništa nije uložila u sanaciju. Blagajna prazna! Takva će još dugo ostati, ako u nju ne kapne s proljeća opipljivija predizborna (populistička) kuna za koju će kukurikavci opet zadužiti one bebe što će se sutra roditi, i bebe njihovih beba, i bebe… Silna obećanja premijera Zorana Milanovića s vojničke amfibije u Gunji i Rajevom Selu ostat će “obećanje – ludom radovanje”. Sjetit će se građani na izborima.

Grogirana besparicom, državna birokracija zato najozbiljnije kroji građanima nove gaće za jesen. Znatno tješnje i neudobnije od dosadašnjih, jer se “mora štedjeti” na materijalu. Siromahu koji ne može spavati od brige kako ujutro kupiti kruh i mlijeko svojim obiteljskim uzdanicama čak i taj ne pretjerano potreban odjevni predmet možda dođe na listu ovršnog “luksuza” u postupku tzv. osobnog bankrota potrošača!

vlada.hr

Ne šale se ministri Orsat Miljenić, Milanka Opačić, Boris Lalovac i Mirando Mrsić. Kad  najodgovorniji za svaku kunu u našem džepu i svaki zalogaj u prosjačkom tanjura kažu da se dugovi bezuvjetno moraju vratiti, jer banke više nemaju strpljenja, to znači da je upaljeno crveno svjetlo alarma.

Novčarski kliconoše neoliberalnih svetinja – tržišta i kapitala, bez čovjeka – zarazili su kobnim recesijskim virusom s Wall Streeta gotovo sav svijet, a hrvatska politička i ina glupost toliko su u 24 i kusur godina oslabili državni imunitet Bijedne naše da se zemlja našla na umoru. Umjesto lijeka koji djeluje, nudi joj se demagoška mudrost i iz Bruxellesa i iz Washingtona.

Financijski analitičari tvrde da, unatoč polusankcijskim mjerama EU-a i upozorenjima savjesnih ekonomista, hrvatski bruto inozemni dug nezadrživo raste, osobito akcelerira već peti mjesec uzastopno. Nova uzvješća svjetskih rejtinških agencija, zapravo ciljanih trbuhozboraca istih bankara koji zelenaše i reketare bijedne ovisnike poput RH, donose “argumente” za to da je hrvatski status i dalje “stabilno u smeću”. U otprilike istom živom pijesku beznadno se koprcaju i država i građani.

Ovih dana zaredale su sve crnja od crnje financijske vijesti i iz najviših državnih krugova, što je očiti znak da je vrag odnio svaku šalu. Državni proračun se neočekivano slabije puni, potrošnja i dalje opada, opet i industrijska proizvodnja, u turizmu je zinula iznenađujuće prevelika “srpanjska rupa” (manje gostiju), nema stranih ulagača sa zdravom šuškom, euri iz EU-a nekako “ne vole” Hrvatsku, prodaja “obiteljskog srebra” zapela jer kupac vidi da mu državni dileri podvaljuju lažnjake, monetizacija autocesta na vrbi svirala, itd., itsl.

Pokazalo se da ni ova vlada, koja već počinje brojati sitno u Banskim dvorima, ne zna vladati. Kao što nisu znale u vlastitom domu biti makar osrednji domaćini sve

prethodne i kao što će, nema razloga za sumnju, jednako nesposobna biti sljedeća. To se dade pouzdano pretpostaviti po samoj ponudi (desna politička sinergija rogova u vreći!), kojoj se i medijski već sve očitije plješće. U okolnostima općega gospodarskog i financijskog kraha, kad se kukurikavci već prestrojavaju za opstanak u oporbi, a stari/novi raspoređuju slavljeničke čaše za šampanjac, Vladine nakane ne slute na dobro.

Svi su izgledi da će se ranjeni tigar od papira ipak razgoropaditi gdje ne bi smio: opet će se derati građanima koža koji milimetar dublje u meso. Sve bolnije, jer je sve bliže kosti. Ministar uprave i pravosuđa Orsat Miljenić ledeno ozbiljno zuri u tv-auditorij i potvrđuje zebnju tragično prezaduženog puka: “Stečaj potrošača predviđen je za sve građane koji dva mjeseca uzastopno nisu u stanju podmiriti dugove, i to u iznosu koji prelazi trostruki iznos stalnih mjesečnih primanja dužnika. Prije otvaranja stečaja, dužnik bi imao mogućnost izvansudske nagodbe s vjerovnikom, po uzoru na predstečajne nagodbe koje se već gotovo dvije godine primjenjuju za poduzeća”.

Bankari uistinu više nemaju strpljenja čekati. Hoće svoje s debelom kamatom koju će odmah okamatiti u novom lihvarskom kreditu i dalje bildati svoje enormne profite. Nema frke, Vlada će silom neljudskih paragrafa i ovršnom represijom skinuti i zadnje ukakane gaće svom dugovima uništenom građaninu ne bi li udovoljila novčarima i iskazala ekonomističku pravovjernost njihovim političkim patronima u “obitelji kojoj oduvijek pripadamo”, odnosno patronima ovih patrona s one strane Velike bare. Ruka ruku mije, ali novac – obadvije! Tako je to u kapitalizmu “za koji ste glasali” kad smo se “razdruživali od tamnice Hrvata, zemlje komunističkog mraka”, tvrde uglas i SDP i “novi HDZ”, jer se ne razlikuju u bitnom: žele dokrajčiti socijalnu državu i sinergijski su krivi za bankrot zemlje!

“Crkva u Hrvata”, kako joj vole tepati sluđeni nacionalisti, treći je od izravnih krivaca za

gospodarski i financijski slom “državne samostalnosti”, jer je držala svijeću guranju građana (statistički su 87 posto katolički vjernici) pod neoliberalnu čizmu. Samozadovoljno godišnje kusa nepripadajućih joj oko milijardu kuna poreznih obveznika (po raznim linijama), a bavi se politikantskom agitacijom, sijanjem mržnje i razdora te infantilnim referendumskim performansima o izmišljenim prijeporima… Umjesto da građanima neovlašteno bira stanare u Banskim dvorima, Hrvatskom saboru i Predsjedničkom uredu, a to joj je stalna opsesija, zašto nije svojim “autoritetom i dostojanstvom” utjecala na to da 317 000 “Hrvata” danas ne duguje bankama 28 milijardi kuna!?

Sada ti nesretnici – i ne samo oni – dolaze na udar neoliberalnog malja hrvatskih kćeri stranih novčara u formi novog zakona o stečaju potrošača. Ministar Miljenić ne odustaje, jer “dužnici moraju vratiti dugove”, a “banke moraju doći do svog novca”. A je li to baš tako? Mora li biti tako da banke najviše od svih dužnika drže za gušu baš građane!? Tko je kriv za to? Novčari koji su šakom i kapom godinama svjesno dijelili zelenaške kredite građanima, umjesto da su pretežno ulagali u gospodarstvo, ne u potrošnju, ili građani koji su lakomisleno uzimali taj subverzivni novac? Država koja im je smišljeno, nagovorena od političko-ideoloških “partnera” na Zapadu, ugrožavala egzistenciju pogoršavanjem životnog standarda ili sve siromašniji “mali ljudi”, prisiljeni spašavati svoj opstanak pristajanjem na zelenaške ucjene bankara?

Prema izračunu novinarke Novog lista Jagode Marić, “to bi značilo da svi zaposleni u zemlji, koji imaju prosječnu plaću 5 425 kuna mjesečno, moraju raditi sljedeća 22 mjeseca, odnosno gotovo dvije godine kako bi bankama vratili dug”. Pod uvjetom da dvije godine ništa ne jedu i ne piju, da “na stanovanje, grijanje, odijevanje, vodu,

telefon ili svoju djecu ne potroše nijednu kunu, nego da cijelu plaću proslijede bankama”.

Prije nego što valjda sve ode u kvragu, eto Vladinih alkemičara u liku ministra Orsata Miljenića s paragrafima o osobnom bankrotu, ovrhama i sličnoj otimačini, jer “banke traže svoje”. Banke ne mogu tražiti ono što im ne pripada, osobito u zemlji koju su u komplotu s neodgovornim političarima zelenašenjem i reketom bacili na prosjački štap. Ni država im u tome ne bi smjela ići na ruku nikakvim krvničkim ovrhama i uvođenjem financijskih tutora, “osobnih stečajnih upravitelja” svojim prezaduženim žiteljima, jer ih nije pravodobno zaštitila od bankarske lihvarske samovolje. Socijalna država, temeljna građanska prava i slobode moraju biti iznad interesa kapitala i neoliberalnih apetita.

Rizik za dobit i mogući gubitak, uz korektne financijske osigurače, valja podjednako rasporediti na vlasnika i korisnika novca te oštro uvjetovati sankcioniranjem odgovornost socijalne države kao arbitra njihovog međusobnog odnosa. Država utvrđuje pravila igre, a ne banke, pa mora i djelovati u interesu građana. Zašto u nas nije tako nego, čim banka poželi, represija žuri bezdušno izbaciti na ulicu cijele obitelji dužnika, a kuće i stanovi u bescjenje lete na bubanj. “Banka mora uzeti svoje!” I to s debelom zateznom kamatom na kamatu i enormnim sudsko-odvjetničko-notarskim nametima, nerijetko znatno višim od glavnice duga. To ni Franjo Tahi nije radio Gupčevim seljacima, pa su se 1573. svejedno dignuli na bunu. Tko je kriv kad građanin u ovoj socijalno pretfeudalnoj zemlji izgubi posao, školuje djecu i ima možda nezaposlenu suprugu, pa više ne može otplaćivati kredit? Tko ili što sili stotine tisuća ljudi ulaziti u crveno na bankovnim karticama i skrivati se pred inkasatorima? Očajni dužnici sve češće dižu ruku na sebe, jer su ih banke dovele pred životni zid.

“Da nema tog zakona”, neuvjerljiv je ministar Lalovac, “dužničko ropstvo trajalo bi puno dulje, možda do kraja života.” A koliko će trajati ropstvo siromaštva i osramoćenosti cijelih obitelji, zaskočenih postupkom osobnog bankrota nakon što banka i država skinu dužniku i zadnje gaće s gole stražnjice? Kada će se opet oporaviti obiteljski

čovjek srednje dobi kad mu banka uzme kuću/stan, sav namještaj, automobil i mobitel, djecu spraši u socijalnu ustanovu, a majku i oca na prehranu u pučku kuhinju i počinak u prenoćište Crvenog križa?

Novi paragrafi o osobnom bankrotu potrošača bit će još jedan ozakonjeni korak na stazi dužničkog ropstva. Tim tragičniji i sramotniji, jer će ga učiniti “socijaldemokratska” ekipa s Markovog trga, koja se tu i tamo još licemjerno poziva na socijalnu osjetljivost i rudarski rad u interesu građana. Što slijedi? Ili će savjesni ljudi napokon žestoko šutnuti u debelo meso sve te vječno iste i podjednako štetočinski izdrilane “dušobrižnike” iz politike, sindikata i “Crkve u Hrvata” ili će još neko vrijeme metastazirati malodušnost. Za treće i pametnije rješenje, Bijedna naša možda nikad neće biti zrela.

Izvor: h-alter