Neizrecivo

Ono što se dešava u Gazi se ne može pogodno opisati kao “ratovanje”. Dnevni izvještaji o zločinima smještaju ovaj zadnji izraelski napad na obične ljude u domenu onoga što je veliki katolički mislilac i pjesnik Thomas Merton nazvao “neizrecivim”. Njegov užas premašuje našu sposobnost da jezikom opišemo događaje. Događaji u Gazi su, u osnovi, ponavljanje prethodnih izraelskih napada teškim sofisticiranim oružjem, pri čemu su stanovnici Gaze bespomoćne žrtve izraelskog naoružanja, bez skloništa, a sve više i bez životnih potrepština kao što su voda i struja, čija su postrojenja na meti preciznog izraelskog oružja.

Do sada bi svi trebali razumjeti da je jednostrano nasilje, bilo u obliku mučenja ili državnog terora, zločinačko ponašanje. Kada ono dovodi do brojnih civilnih žrtava na jednoj strani i nekoliko civilnih žrtava na drugoj strani, takav državni teror najbolje se karakterizira kao masakr, sumiran velikim brojem poginulih civila 20. jula u Shujaiyi u Gazi, gdje je IDF teškom artiljerijom granatirao gusto naseljenu četvrt. Prema najnovijim podacima, ubijeno je više od 600 Palestinaca, dok je više od 3 tisuće ljudi ranjeno, od čega 75 posto civila. Na izraelskoj strani poginulo je 29 ljudi, od kojih je samo dvoje civila.

Kao i u slučaju ranijih izraelskih vojnih operacija provedenih nad narodom Gaze, od 2008. do 2009. i 2012 godine, bespomoćno stanovništvo Gaze opet je žrtva okrutnosti. Da se protivnik Zapada ponaša kao što se Izrael ponaša od 8. jula, on bi bio proglašen agresorom, čiji lideri bi vjerovatno odgovarali pred Međunarodnim krivičnim sudom (ICC) ili nekim drugim tribunalom, koji ima autoritet da krivično goni osobe optužene za međunarodne zločine koji su potresli Vladu SAD-a i njene saveznike. Zar to nije bio odgovor na Slobodana Miloševića, Saddama Husseina i Muammara Gaddafija, čiji su zločini stajali na putu, blokirajući interese Zapada? A šta je sa George W. Bushom, Tonyjem Blairom i Barackom Obamom, čiji su zločini obavijeni gustim oblakom nekažnjivosti?

Ovaj kontrast pokazuje geopolitičku logiku svjetskog poretka za sve one koji imaju oči koje žele da vide “stvarno stanje”, za razliku od obraćanja pažnje na “vladajuće hegemonističke mitove”. Ova geopolitička logika oblikuje primjenu međunarodnog krivičnog prava: odgovornost za neprijatelje Zapada, nekažnjavanje Zapada i njegovih prijatelja. Takvi dvostruki standardi ističu napetosti između prava i pravde. Trenutno ne postoji niko kome ova deformisana politička kultura nekažnjavanja više pogoduje od političkog vodstva i vojne zapovjedne strukture Izraela. Palestinci su patili gotovo stoljeće zbog onoga što je međunarodna zajednica odlučila u njihovo ime bez njihovog odobrenja ili čak njihovog pristanka. Vrijeme je da svi mi, uključujući i one koji djeluju iz solidarnosti, budemo sigurni da je palestinski nacionalni pokret taj koji odlučuje šta samoopredjeljenje znači za Palestince.

^{Foto: w.c.}

Pa, ipak, postoje međunarodni krivični zakon i procedure za njegovu primjenu. Iako su do sada geopolitičari uspješno manipulisali tim zakonom, zadnja etapa krivične odgovornosti se tek treba odigrati. Oni koji su žrtve ne trebaju zanemariti neostvareni potencijal za dostizanje pravde i izazov postavljen pred sve one koji se smatraju “građanima hodočasnicima” – na životnom putovanju ljudske solidarnosti i vjere u bolju budućnost: Zakon odozgo, pravda odozdo. To je populistička jednačina koja nas može voditi ka mislima, osjećanjima i postupcima na “pravoj strani historije”.

S tim u vezi, bio sam dirnut izvještajima mladih aktivista u Ramallahu i drugim gradovima na Zapadnoj obali, koji traže da Mahmoud Abbas “potpiše ili ode!”. Misli se na potpisivanje Rimskog statuta u ime Palestine i, prema tome, pridruživanje Međunarodnom krivičnom sudu, odnosno odustajanje od predsjedničke pozicije u Palestinskoj samoupravi, jer nije sposoban da vlada. Takav strastveni poziv na krivičnu odgovornost je izraz populističkog zahtjeva da sud konačno mora zadovoljiti pravdu i autoritativno potvrditi viktimizaciju Palestinaca na osnovu velikog broja dokaza o izraelskom višedimenzionalnom kriminalitetu. To je uvjerenje onih koji se nadaju da je ICC tribunal pravde, a ne instrument koji moćnici koriste kao moralnu pogodnost da bi prikrili vlastiti, veliki kriminalitet.

U praksi, čak i ako Palestina bude prihvaćena kao članica ICC-a i da tužilac, što je malo vjerovatno, nastavi istragu, podigne optužnicu, te izda nalog za hapšenje, šanse za donošenje presude, izricanje kazne i služenje kazne su ravne nuli. A ipak, politički gledano, zahtjev “potpiši ili idi” ima smisla. Pravna bukvalnost promašuje poentu. Kao prvo, budući da se Izrael snažno protivi pridruživanju Palestine ICC-u, takva inicijativa naizgled bi pomogla Palestincima. Kao drugo, samo pribjegavanje ICC-u značajno bi doprinijelo u borbi između Izraela i Palestine za visoki moral i politički teren, proizvodeći komentare i dijalog.

Moramo imati na umu da će ishod ove borbe za legitimnost na kraju vjerovatno biti odlučujući u ovom dugom sukobu u korist Palestinaca, kao što je bio odlučujući faktor u ishodu svake ranije borbe protiv kolonijalizma u posljednjih 70 godina. I na kraju, potezi usmjereni ka palestinskoj kontroli nad diskursom legitimnosti će pomoći u pokretanju globalne podrške za kampanju BDS (bojkot, uskraćivanje prava i sankcije) i embarga na uvoz oružja Izraelu. To bi, također, poguralo vlade i Ujedinjene narode da konačno podrže palestinski poziv na vršenje pritiska na Izrael, te da koriste utjecaj i nenasilnu prisilu s ciljem postizanja održivog mira, kojim se prava Palestinaca ostvaruju u skladu sa međunarodnim zakonima, posebno pravo na samoopredjeljenje i pravo na povratak.

Palestinci su patili gotovo stoljeće zbog onoga što je međunarodna zajednica odlučila u njihovo ime bez njihovog odobrenja ili čak njihovog pristanka. Vrijeme je da svi mi, uključujući i one koji djeluju iz solidarnosti, budemo sigurni da je palestinski nacionalni pokret taj koji odlučuje šta samoopredjeljenje znači za Palestince. U ovoj fazi najautentičniji izraz palestinskog stajališta o pravednom miru je sadržan u deklaraciji iz 2005. godine koalicije 171 društva palestinskih građanskih organizacija (nevladinih organizacija i sindikata), koja je inicirala BDS kampanju u svijetu. Od samog početka BDS je imao tri zahtjeva:

• Prekid okupacije i kolonizacije arapske zemlje i rušenje Zida,

• Priznavanje temeljnog prava ravnopravnosti arapsko-palestinskog stanovništva Izraela i

• Poštivanje, zaštita i promovisanje prava palestinskih izbjeglica da se vrate svojim domovima i posjedima, kao što je navedeno u Rezoluciji UN-a 194.

Poučan komentar na zbunjujuću političku situaciju je to da vodstvo BDS-a trenutno najbolje može poslužiti kao autentičniji i legitimniji glas palestinskog naroda od Palestinske samouprave ili Hamasa. Palestinci mogu patiti od onoga što je identifikovano kao deficit vodstva, ali to se nadoknađuje inovativnim valom demokratije odozdo, što bi moglo proizvesti prvu globalnu intifadu, koja će biti sljedeća, a nadamo se i emancipacijska faza u palestinskoj borbi.

Izvor: h-alter