Transkript razgovora Saše Ćirića, autora i voditelja emisije “Oko Balkana” radija Beograd 2 sa lingvisticom i članicom stručnog odbora projekta “Jezici i nacionalizmi” Snježanom Kordić.

Zajedno sa Vašim koleginicama i kolegom, Hankom Vajzović, Boženom Jelušić i Rankom Bugarskim, Vi ste kao stručnjaci deo radne grupe projekta „Jezici i nacionalizmi“ koji se ove godine održava u vidu serije tribina otvorenih za javnost. Budući da je naziv projekta citat u množini naslova Vaše studije, o kojoj smo za „Oko Balkana“ razgovarali pre tri godine, da li to doživljavate kao regionalnu afirmaciju osnovne teze Vaše knjige o tome da i dalje postoji jedan zajednički, policentrični jezik koji ima četiri imena, odnosno kako ste Vi doživeli motive organizatora i učesnika za pokretanje ovakvog projekta u 2016. godini?

Organizatori iz sve četiri države su zajednički dvije godine pripremali taj projekt koji se sada realizira. Ja ništa o tome nisam znala dok mi se ove godine nisu obratili s prijedlogom da budem član radne grupe. Naravno da mi je bilo drago jer smatram da ono kako su zamislili taj projekat je idealan način da se raspravi jedna proturječna situacija u kojoj pripadnici različitih naroda se međusobno tečno sporazumijevaju, a akademski i politički krugovi tvrde da svaki narod govori drugim jezikom.

Do sada su održane tribine u Splitu, Podgorici i nedavno u Beogradu, ostaje da se održe one u Sarajevu u novembru mesecu. Po navodima organizatora i medija stoji da su te tribine bile dobro posećene i da su se odvijale u jednoj dinamičnoj atmosferi. Možete li ukratko da uporedite interesovanje posebnih sredina, da li je tu bilo i nekih međusobnih razlika, odnosno kako ste Vi doživeli komunikaciju kako sa kolegama i drugim učesnicima, tako i sa publikom?

Zajedničko svim tim tribinama je izuzetno velik interes publike. Svaki put je bilo onih koji su morali stajati ili sjediti na podu, pa čak i iza naših leđa, a neki su slušali iz hodnika jer je sve bilo popunjeno. Ono što me iznenadilo je koliko su pitanja iz publike bila dobra, koliko su upućeni u problematiku. Svakog dana smo nakon izlaganja učesnika još sat i pol nastavili razgovarati s publikom i odgovarati na njihova brojna pitanja. Prije ovog projekta gostovala sam u raznim gradovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a sada sam zahvaljujući baš beogradskoj konferenciji putovala prvi put u ovom stoljeću u Srbiju. Pa sad konačno imam neku zaokruženu sliku. Mogu reći da iste probleme imaju u svim sredinama, i to prvenstveno s onim lingvistima koji ih uvjeravaju da ne znaju ispravno svoj jezik, i koji im suprotno zdravom razumu tvrde da svaki narod mora govoriti drugim jezikom, što ima ozbiljne posljedice u svakodnevnoj praksi, npr. razdvajaju djecu u školama po nacionalnoj pripadnosti u različite razrede u ime navodno različitih jezika u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj u Vukovaru i na drugim mjestima, a i u Srbiji na Sandžaku.

Konferencija “Jezici i nacionalizmi” u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu

Na beogradskoj tribinama, kao i u reakcijama medija (izveštaji, intervjui sa Vama), čini se da je svima najzanimljivije i osnovno pitanje bilo ono identitetsko o navodnoj prirodnoj i suštinskoj vezi nacije i jezika, tako da se i debata prve večeri odvijala pod naslovom: „Ko kome krade jezik“. Za zatočnike ove identitetske teze najveći problem čini se predstavljaju drugi srodni jezici – jer ako naš jezik nije samo naš, onda ispada da ni naša nacija nije samo i sasvim naša. Koliko je danas po Vašem mišljenju jako to osećanje ugroženosti vlastitog jezika na postjugoslovenskom prostoru, bilo zbog uticaja susednih jezika, bilo tuđica? U Srbiji se recimo godinama ističe ugroženost ćirilice kao tzv. identitetskog pisma.

Osjećaj ugroženosti jezika ili pisma potenciraju tvrdnje o ugroženosti koje dolaze iz medija. Kad mediji ne bi stalno servirali tu priču o opasnosti, znatno bi oslabio osjećaj straha. A poznato je da je proizvođenje straha jedan od načina vladanja ljudima jer ljudi u stanju straha su spremniji pasivno slijediti autoritete, pokazuju veći stupanj poslušnosti bez kritičkog propitivanja pa je lakše njima manipulirati od strane političara, vjerskih vođa i drugih.

Učesnica beogradske tribine iz Crne Gore, Ksenija Rakočević, istakla je vezu između nacionalizma i državnog finansiranja, pomenuvši primer da Fakultet na Cetinju od države godišnje dobija 700.000 evra za grupu za crnogorski jezik koja broji 70 studenata. To me inspiriše za pitanje o obrazovnim i kulturnim politikama. U Hrvatskoj je ove godine ministar kulture ukinuo program sufinansiranja neprofitnih medija i dobar deo finansiranja nezavisne kulturne scene. To znači da je nacionalizam i u oblasti jezičke politike ideologija države, tj. vladajuće nomenklature. Da li je moguć i poželjan drugačiji pristup i kako bi on izgledao u uslovima krize evropskog projekta gde se nacionalizam nudi kao sigurno pribežište od haosa i bazična vrednost?

Nacionalizam dominira u ove četiri države, kao što ste rekli, i u oblasti jezičke politike kao ideologija vladajuće nomenklature. U takvoj situaciji mogu se primjenjivati rješenja koja su već primjenjivana u svijetu u drugim sredinama u sličnim situacijama. Na primjer, kod nas je nacionalizam uzrok da su sve četiri države uvele različite nazive jezika, pa tako imamo nazive hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik, crnogorski jezik. Četiri različita naziva znače da su to četiri različita jezika, što nije istina. I sad, tu se može primijeniti rješenje koje je u svijetu primjenjivano u drugim sredinama, a to je da sve četiri države uvedu da se predmet materinskog jezika u školama zove neutralno “Jezik i književnost”. To rješenje s neutralnim nazivom je primjenjivano npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Sedam godina se u austrijskim školama koristio naziv “Nastavni jezik”, dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime drugog naroda u nazivu svog jezika.

Koliko izučavanje i razvoj dijalekata, narodnih govora i urbanog slenga može predstavljati tzv. unutrašnju branu nacionalističkom konceptu jezika?

Što se tiče izučavanja dijalekata, mogu reći da u Zagrebu jedan te isti institut zagovara nacionalistički koncept jezika, a istovremeno i opisuje dijalekte. To ne mora biti u suprotnosti jedno s drugim jer nacionalistički lingvisti na dijalekte i narodne govore gledaju kao na dokaz nacionalne različitosti i nacionalne zasebnosti. Iako nijedan dijalekt ili narodni govor ne obuhvaća čitavu naciju pa prema tome ne može biti dokaz za nacionalno jedinstvo. A što se tiče urbanog slenga, od njega bježe nacionalistički lingvisti, bježe čak i od najobičnijeg razgovornog jezika zato što njega ne mogu kontrolirati.

Čitajući autore iz drugih sredina, posebno iz Hrvatske, odakle mi dolazi najviše knjiga, ne primećujem tendenciju ka arhaizaciji jezika ili jezičkom purizmu, ali svakako da nemam potpuni uvid u tekuću produkciju knjiga, časopisa i portala. Sličan utisak imam prateći deo susednih medija. Po Vašem uvidu, koliko je i dalje jak puristički i etno-partikularistički pokret kod filologa, lingvista u regionu, odnosno na javnoj sceni (mediji, književnost)?

Među piscima ima sjajnih autora svih generacija, uključujući i najmlađu, koji slobodno koriste jezik i s punim pravom ignoriraju zahtjeve za arhaizacijom ili purizmom koji dolaze od lingvista. Među lingvistima je sasvim drukčija situacija. Tamo je nacionalizam duboko uhvatio korijen pa se u najboljem slučaju može govoriti o radikalnim nacionalistima i nešto manje radikalnim. I pritom ovi radikalniji, npr. u Hrvatskoj bivaju postavljeni na vodeće pozicije. Evo baš dok se odvijala tribina u Beogradu, odlukom zagrebačkog rektora postavljen je za voditelja jednog čitavog zagrebačkog fakulteta koji se zove Hrvatski studiji predstavnik radikalne struje kroatista, poznat po tome što je potpisnik otvorenog pisma predsjednici Hrvatske u kojem se traži da ustaški pozdrav “Za dom spremni” bude službeni pozdrav u hrvatskoj vojsci. Rektor se odlučio za takvu osobu iako je protukandidat dobio više glasova na Znanstveno-nastavnom vijeću tog fakulteta. Nedavno je i iznad jedne druge zagrebačke ustanove, riječ je o kroatističkom institutu, postavljena od strane ministra obrazovanja za šeficu Upravnog vijeća predstavnica radikalne struje kroatista, poznata po tome što svake godine izabire tko će dobiti novčanu nagradu za izmišljanje novih riječi. Hrvatski puristi kroz školske udžbenike usađuju svoj svjetonazor u nove generacije i imaju potpuno odriješene ruke za to od strane politike, a mediji svojom šutnjom se prave da se ništa štetno ne događa.

Razgovor Snježane Kordić s publikom

Gospođo Kordić, pitao bih Vas, dakle rekli smo da ostaje još jedna tribina da se održi u Sarajevu u okviru ovog projekta Jezici i nacionalizmi. Očekujete li i ima li do sada reakcija Vaših kolega na ove tribine, na međusobnu komunikaciju, na komunikaciju s publikom, odnosno iz perspektive Vas kao učesnika i organizatora kakvi se efekti očekuju kako na stručnu tako i na širu javnost? Da li možda i neki drugačiji pogledi na jezik, govor, zajednički jezik i slično?

Svim ovim javnim događanjima pogled da je to jedan zajednički policentrični standardni jezik sve više prodire u javnost. To znači da sve više prodire i do lingvista koji rade na fakultetima. Na primjer, bio je pomak i na splitskoj tribini, gdje je čak jedan lingvist koji radi kao profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi puta javno izjavio da je to jedan policentrični standardni jezik, što je po mom mišljenju sjajna stvar. Jedino što je nezgodno što on, nažalost, nije kroatist. Znači, on ne radi kao netko tko proizvodi buduće nastavnike za osnovne i srednje škole koji će jednoga dana doći tamo i onda prenositi tu tezu. On je profesor opće lingvistike na fakultetu. Ali i to je nešto, i to je prvi korak. Tako da sve ove tribine imaju itekakav smisao i ja vjerujem da će rezultati se vidjeti određeni svakako.

I za sam kraj, čini se da ove i prethodnih godina, a i u evropskom kontekstu ono što su opšte prilike ne idu u prilog nečemu što bi bio pluralistički pogled ili približavanje nekih stanovišta, nego naprotiv ka nekom etno-partikularizmu. Da li smatrate da s ove strane struka, kultura i posebno mediji u našem regionu mogu utjecati da te opšte tendencije budu nekako pacifikovane ili sa druge strane, jeste da je to predviđanje, vidite li i u okviru komunikacije sa Vašim evropskim kolegama da ono što se vidi na površini, što je možda izazvano izbegličkom krizom ili drugim događanjima jeste jedna prolazna pojava ili naprotiv nešto sa čime ćemo morati da se nosimo i ove, a i sledećih godina?

Mislim da je rezultat svega ovoga što se događa taj da ljudi više ne očekuju nekakav čarobni štapić koji će doći iz velike Evrope ili s bogatog Zapada. Mislim da ljudi sve više vide da trebaju se osloniti sami na sebe, udružiti se i raditi protiv negativnih strujanja u društvu. I to je u principu sjajna stvar, kako je pokazalo na primjer i ono što se događalo u Hrvatskoj zadnjih šest mjeseci kad su se ljudi iz kulture udružili međusobno i protestirali na razne kreativne načine protiv negativnih događanja. Tako da očekujem da i ovo što se događa na razini kulture i što se događa na razini ostalih stvari u društvu može dati i nešto pozitivno ukoliko postaju sve aktivniji i sve više se udružuju oni koji imaju suprotno mišljenje.

tacno

Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Zacijelo nisam jedini koji tu filmsku „ljubavnu priču o mržnji“ doživio i kao čudesno uvjerljiv foto-robot Hrvatske. I one od jučer i danas i sutra. Možda smo svi mi do srži ozračeni pogubnom radijacijom dnevne politike no sigurno nisam jedini koji je u liku profesora Kralja, rigidnog turbo desničara s neskrivenim simpatijama prema endehaziji, prepoznao fikcijsku facu koja zavodljivo „baca“ na Zlatka Hasanbegovića. Iako to ni na kraj pameti nije bilo autorima filma odnosno scenarističkom dvojcu Grlić-Ante Tomić koji su i prvu i sve ostale verzije scenarija završili mnogo prije nego li se ex-ministar kulture pojavio na političkoj sceni. Ispalo je čistom igrom slučaja da i fizičkim izgledom i načinom govora, sjajan Nebojša Glogovac baš nekako “daje“ na Hasanbegovića. Mada to, naravno, nije važno niti presudno za ulazak u polje asocijacija iz kojeg put vodi od profesora Kralja do doktora Hasanbegovića. Za znak jednakosti daleko je važnije to što je, baš poput filmskog desničara, homoseksualca profinjenog ukusa finih građanskih manira te tankoćutnog ljubitelja klasične glazbe, i političar Hasanbegović svojevrsni travestit. Koji umjesto ženskih haljina, visokih potpetica i pomno odabranog acessoirea, za svoj „drugi život“ bira ruho građanskog/salonskog intelektualca dok mu u ormaru, dakako na simboličnoj razini, u najlonskoj vreći sa stručcima lavande, visi uredno popeglana crna uniforma.

Rajko Grlić nije Oliver Frljić. U njegovom filmskom seciranju hrvatskog svagdana nema ničeg parolaškog ni prvoloptačkog, nema provokativne agresije ni žestoke ideološke paljbe iz vlastitog svjetonazornog rova. Dapače. S Antom Tomićem kao već pouzdanim scenarističkim partnerom, Grlić i ovog puta svoju „istinu“ koju možete shvatiti i kao „politički“ kroki pakira zajedno s blagotvornim humorom. S onom finom i suptilnom duhovitošću kao lubrikantom zbog kojeg i tvrdi ili najtvrđi politički sadržaji lakše klize. Penetrirajući do same biti.

„Ustav Republike Hrvatske“ stoga je i pitka i vraški precizna slika Hrvatske danas. Jesu li Grlić i Tomić scenaristički Vidoviti Milan da su već prije par godina domislili filmsku radnju politički tako aktualnu? I Hasana i Srbe-branitelje, i ustašofilne klerike i golobrade nasilnike… Nisu. Jer, sve ono što filmski zaplet čini mogućim, aktualnim i zanimljivim nije od jučer. Možda se priča o poziciji hrvatskih građana srpske nacionalnosti u vrijeme Pupovčevih zahtjeva za „nacionalnim ključem“ koji bi Srbe doveo u javne službe i ministarstva, čini tako prokleto aktualnom no ona traje desetljećima. A nije ju na vlastitoj koži samo osjetio filmski policajac Srbin-branitelj kojeg tek nakon intervencije ministra „odozgo“ (čovjeka neupitnog domoljubnog i desničarskog akreditiva) prihvaća radna sredina već i mnogi drugi koji su u hrvatskoj domovini životarili s naljepnicom „persona non grata/non Croata“.

Nije od jučer ni raskorak između općih mjesta o kojima govori Ustav i životne prakse. A danas je, možda no ikad, tako aktualan. Baš kao i sam spomen Ustava čije se odredbe znakovito citiraju u filmu. I zbog recentnijih kemijanja oko sastava Ustavnog suda ali i referendumskih nastojanja da se mnoga svjetonazorna/civilizacijska pitanja u njemu promijene. Naravno – nagore.
Konačno, „Ustav Republike Hrvatske“ možda ne razotkriva (jer sve je tu odavno jasno) ali sjajno ukazuje na jedno od bitnih obilježja hrvatskog (političkog) svagdana: njegovu dimenziju apsurda i nadrealnosti. S kojima smo izgleda naučili živjeti. Sa liberalima koji su u biti narodnjaci, narodnjacima koji su – baš kao i socijaldemokrati – liberali, s ljevičarima kojima je mila desničarska retorika i njihove ikone, desničarskim domoljubima koji bi paktirali sa strankama koje posežu za hrvatskim teritorijem ili crkvenjacima kojima je oltar postao medij za političko djelovanje… Dio tog apsurda ogleda se i u filmu. Njegovi protagonisti su Srbin branitelj i gay ultra-desničar; svećenik kojemu je bivši ustaša (i to Luburićev „crnac“) ultimativni domoljub i borac za „našu stvar“ ali i nasilnik-skinhead koji i turbo-Hrvatinu, samo zato jer je gay, „časti“ pogrdama te naziva „komunjarom“ i „Srbinom“. U toj i takvoj Hrvatskoj, kao da vele Tomić i Grlić, baš sve je moguće. Pa čak i onaj ultimativni apsurd da okorjeli desničar i „srbomrz“ postane prijatelj sa Srbinom. Jer, riječ je – kako to poučno veli i sam podnaslov filma – o „ljubavnoj priči o mržnji“.

Je li tako domišljen podnaslov filma još jedan apsurd? Oksimoron? Naravno ali i nova potvrda kako je sve ovdje jako relativno. Uključujući i ljubav i mržnju.

„Ustav Republike Hrvatske“ nije film koji će nabrijati ionako napaljene strasti. Dapače. Za razliku od dnevne politike i političara, za razliku od Crkve i katoličkih aktivista, on je gotovo utopijski koncilijantan pa i optimističan. U zemlji apsurda možda je ipak moguće da se okorjeli desničar odnosno nabrijana „Hrvatina“ sprijatelji sa Srbinom no da bi se to dogodilo valja zaboraviti na „ljutu travu“ kojom će se ići na svaku na „ljutu ranu“ te predrasude svih boja i oblika. U poruci „all you need is love“ koja možda i ne htijući curi iz filma na sve strane, zacijelo ima i doza hipijevskog utopizma no u njoj je više ljudskosti, pa i nekih temeljnih katoličkih vrijednosti, nego li u porukama s oltara i proglasima svih katolibana. I to je jedino mjesto na kojem „Ustav Republike Hrvatske“ klizi iz polja hrvatske stvarnosti u polje utopije. Iliti umjetničke imaginacije i slobode koja sa životom u Hrvatskoj, nažalost, nema baš nikakve veze.

Američki kantautor Bob Dylan dobio je Nobelovu nagradu za književnost koja će mu biti dodijeljena na svečanoj ceremoniji u prosincu ove godine, javlja britanski BBC citirajući odluku Švedske akademije: „za stvaranje novog poetskog izraza u okvirima u okvirima velike američke glazbene tradicije“.

Kantautor, umjetnik i povremeno glumac, prvi je ‘roker’ koji prima ovu nagradu. Dugo se nagađalo kako bi ju mogao primiti, no malobrojni su poznavatelji običaja Akademije očekivali da će pristati na to da kategoriju književnosti proširi i na folk rock.

„Sara Danius, stalna tajnica Švedske akademije, rekla je kako je Dylan izabran jer je ‘sjajan pjesnik engleske govorne tradicije. Ima već 54 godine kako se neprekidno iznova  stvara, neprekidno stvarajući nove identitete’ rekla je reporterima u Stockholmu“, prenosi britanski BBC navodeći i kako je Bob Dylan prvi Amerikanac nagrađen Nobelom za književnost od 1993. kad je to priznanje pripalo američkom književniku Toniju Morrisonu.

Iz biografije Boba Dylana BBC News izdvaja kako je najveći dio njegovih najboljih pjesama nastao u razdoblju 60-ih godina kada je postao vrsta neformalnog historičara jednog za Ameriku problematičnog razdoblja.

Radikalna je bila njegova odluka da tradicionalni američki folk izraz zamijeni električnom gitarom, a od mnogobrojnih Dylanovih albuma BBC spominje „Highway 61 Revisted“ iz 1965., „Blonde on Blonde“ iz 1966. te „Blood on the Tracks“ iz 1975. godine.

„Od kraja 80-ih Dylan je bez prestanka na turneji koju je prozvao ‘Never-Ending Tour‘. Nagrada će mu biti uručena, kao i ostalim ovogodišnjim dobitnicima Nobela, 10. prosinca na 120. obljetnicu smrti osnivača fonda Alfreda Nobela.

lupiga

Prilično nezapaženo u medijskom je prostoru – i to ne samo u Hrvatskoj – prošao prijedlog Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu, kojeg je prošli mjesec predstavila Europska komisija. Izostanak javne rasprave dodatno zabrinjava kad se u obzir uzme činjenica da bi usvajanje ovog zakonskog prijedloga od strane Europskog parlamenta značilo gotovo potpuno ukidanje slobodne razmjene informacija putem interneta na čitavom teritoriju Europske unije.

Dva su razloga zbog kojih malo tko govori i piše o namjeri Europske komisije da Europljanima znatno ograniči područje internetskih sloboda. Prvo, tekst zakonskog prijedloga Komisije gotovo je nečitljiv. Riječima švedskog aktivista Ricka Falkvingea, utemeljitelja izvorne Piratske stranke, “prijedlog je pun đubretarskih i dvoličnih jezičnih konstrukcija”. Svoje prave namjere Komisija tako prikriva formulacijama poput “bolji izbor internetskog i prekograničnog sadržaja te pristup njima” ili “pravednije i održivije tržište za stvaratelje, kreativne industrije i tisak”.

 “Prijedlog je pun đubretarskih i dvoličnih jezičnih konstrukcija” – Rick Falkvinge (FOTO: Anna Troberg/Wikimedia)

Drugi razlog izostanka javne rasprave o ovoj Direktivi krije se u činjenici da od predloženog pooštravanja zakonodavnog okvira koji pokriva sferu autorskih prava potencijalno mogu profitirati samo najveći europski medijski konzorciji. Velike medijske kuće, koje teško podnose pad prihoda izazvan upravo razvojem interneta, dobile bi zahvaljujući prijedlogu Europske komisije novi izvor zarade: porez na linkove čiji bi glavni obveznici bile tražilice poput Googlea.

Mediji bi mogli sudski goniti i svoje čitatelje

Naime, sav medijski sadržaj proizveden na području Europske unije prema predloženoj bi Direktivi bio u potpunosti pokriven zakonima o zaštiti autorskih prava, te bi se bilo kakvo nedozvoljeno prenošenje, citiranje ili – u slučaju Googlea – linkanje na predmetni sadržaj naplaćivalo. No, zakonskim ograničenjima ne bi bile zahvaćene samo korporacije koje pružaju online usluge, već i sami korisnici interneta. Društvene mreže bile bi tako prisiljene potpuno cenzurirati sadržaj zaštićen autorskim pravima, što znači da bi njihovim korisnicima bilo onemogućeno neovlašteno dijeljenje ili citiranje ovog (ili bilo kojeg drugog) novinskog teksta na platformama poput Facebooka i Twittera.

Još gore bi prošli korisnici koji bi bilo kakav medijski sadržaj zaštićen autorskim pravima – a takav bi u slučaju usvajanja Direktive bio sav medijski sadržaj proizveden na teritoriju EU – citirali na svojim privatnim blogovima. Njih bi medijske kuće kao nositelji autorskih prava mogle sudski goniti i tražiti naknadu štete. Istim mehanizmom naknadu štete medijske bi kuće mogle utjeravati od drugih medija koji požele na svojim stranicama prenijeti njihove informacije.

Korisnicima bi bilo onemogućeno neovlašteno dijeljenje ili citiranje novinskog teksta na platformama poput Facebooka i Twittera (FOTO: Pixabay)

Sa sličnim bi problemima bili suočeni i korisnici koji bi na audiovizualne platforme poput YouTubea pokušali uploadati sadržaj koji sadrži makar i fragment tuđeg autorskog rada. Tekst Direktive doduše predviđa iznimku za manje internetske stranice; da budemo sasvim precizni, naznačeno je da bi se nova pravila primjenjivala samo na internetske stranice koje sadrže “veću količinu sadržaja”. No, radi se o potpuno arbitrarnoj kategoriji, s obzirom da nigdje nije jasno propisano gdje je granica između “veće” i “manje količine sadržaja”.

20 godina do zastare 

Julia Reda, zastupnica njemačke Piratske stranke u Europskom parlamentu, prijedlog Direktive nazvala je “retrogradnim planom reforme autorskih prava koji označava katastrofu za internet”. Günthera H. Oettingera, povjerenika za digitalno gospodarstvo i društvo, Reda optužuje da je dopustio predstavnicima korporativnih interesa da stave svoje šape na prijedlog reforme i u izradi teksta Direktive potpuno ignorirao stvarne potrebe stvaratelja i korisnika digitalnog sadržaja.

“Plan uvođenja posebnih autorskih prava za internetske medije ograničio bi slobodu izražavanja na internetu i naštetio i malim izdavačima i inovativnim start-upovima. Na koncu nitko neće imati koristi: internetske platforme i korisnici prestat će stavljati linkove na vijesti iz EU koje sadrže kratak pregled sadržaja – koji potiče promet, ali bi sada zahtijevao posebne dozvole. Postavljanje kontrolnih točaka na put kojim korisnici danas stižu do vijesti iz EU neće nadoknaditi opadajuće prihode tiskanim medijima, već bi moglo osuditi na propast i njihova digitalna izdanja. Problemi novinske industrije ne mogu se riješiti zakonom o zaštiti autorskih prava”, kaže Reda. Potpuno karikaturalna je činjenica, upozorava Reda, da bi predložena ograničenja na dijeljenje sadržaja zaštićenog autorskim pravima trajala čak 20 godina.

“To znači da bi danas bilo ilegalno na Facebooku bez dozvole podijeliti neki članak iz 1996. godine”, objašnjava zastupnica Piratske partije i upozorava da su slične ideje već bile na dnevnom redu Europskog parlamenta, ali nisu uspjele postati dijelom europske pravne stečevine.

Na ovom se mjestu mora reći – NE (FOTO: EuropeanParliament/Flickr)

“Moramo im ponovo reći ne. Već sada se zastupnici u Europskom parlamentu iz raznih političkih grupacija okupljaju kako bi se usprotivili ovom prijedlogu”, tvrdi Reda.

Građani EU ustaju protiv cenzure

Otpor strukturama EU i lobistima čije interese predložena Direktiva štiti stvara se i izvan Europskog parlamenta. Neprofitna udruga European Digital Rights (EDRi) u tekstu objavljenom na svojim internetskim stranicama prijedlog Direktive naziva “podbačajem na svim razinama”. Građane Europske unije pozivaju da se obrate svojim nacionalnim parlamentima i Vladama, kao i svojim zastupnicima u Europskom parlamentu, ne bi li tako na institucije izvršili pritisak koji je potreban da se odustane od dodatnog štićenja autorskih prava.

“Teško bismo očekivali obavezno provjeravanje svog uploadanog sadržaja na internet i od najgorih svjetskih diktatura, a kamoli od Europske unije. Želite li da Google krene filtrirati i brisati vaše video zapise ako uključite komadić zaštićene glazbe ili snimke u svoju kreaciju? Želite li da preživljavanje europskim web hosting kompanijama postane gotovo nemoguće? Želite li da pravo na linkanje – najosnovniji aspekt funkcioniranja interneta – postane ograničeno?”, poručuju iz EDRi-ja.

Pokret otpora već je uzeo maha na stranici Savethelink.org. Pokrenutu peticiju potpisalo je više od 120.000 ljudi.

“Web bez linkova je kao svijet bez cesta. Bez linkova da nas navode kroz web, sva čudesa interneta završila bi pod ključem. (…) Linkovi nam omogućuju pristup najvećoj kolekciji ljudskih znanja i iskustava koje je svijet ikad vidio samo jednim klikom”, poručuju online aktivisti čijim zahtjevima se i vi možete pridružiti – na ovom linku.

lupiga

Kabinet Andreja Plenkovića bit će kvalitetniji i neusporedivo civiliziraniji od Oreškovićevog, no to je i najkrupniji Plenkovićev politički iskorak. Za veće i hrabrije pomake – uključujući odsustvo zazora spram vidljive koalicije sa SDSS-om – predsjednik HDZ-a sad nema snage, jer svoju stranku još uvijek doživljava kao minsko polje

Tipovi inteligencije su jedna od tema oko koje se često lome koplja među stručnjacima, no dobar dio njih slaže se s postavkom da ne postoji samo jedan tip inteligencije

metro-portal

radiogornjigrad

Autoklub Siget pripremio je korisne savjete za pripremu vozila za hladnije vrijeme, pa provjerite ovih šest stvari prije nego što bude kasno

Književna kritičarka tportala Katarina Luketić komentira podijeljene reakcije oko nagrađivanja Boba Dylana nobelovom nagradom za književnost razobličujući mitove o čistoj i lijepoj književnosti

Je li Švedska akademija pogriješila? Znači li dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu komercijalizaciju književnosti i neprihvatljivo širenje područja borbe na popularnu kulturu? Ili je riječ o hrabrom iskoraku iz prakse dosadašnjeg nagrađivanja i vraćanju poezije pisane za izvođenje u okrilje književnosti? Može li se kantautor smatrati ‘pravim’ piscem? Ima li nekih izvanknjiževnih, pa i političkih motiva za nagrađivanje Dylana?

Sveta vojska zaštitnika književnosti

Kritičari ovogodišnjeg Akademijina izbora, osporavatelji opusa Boba Dylana i sveta vojska zaštitnika ‘čiste i lijepe’ književnosti što se okuplja po medijima i društvenim mrežama kako bi branila književnost od navodno barbarskog nasrtaja popularne kulture, na ta pitanja imaju spremne odgovore. Za njih je Dylan uljez u svijetu književnosti; stihoklepac, a ne Pjesnik. Odlukom o njegovu nagrađivanju ugrožene su, tvrde, književne vrijednosti, a kontekst i izvanknjiževni kriteriji diktirali su tu odluku.

Umjesto argumentacije i demontiranja te navodne Dylanove niskosti, uokolo se prosipaju biseri poput: ‘Murakami bi sad trebao dobiti Grammy’, a poznati pisci s visoka poručuju: ‘Ako je on pisac, onda sam ja košarkaš’ ili: ‘Iduće godine dobitnik za književnost mogao bi biti Messi’. Osobito vatreno Dylana osporavaju oni koji najčešće ništa ne čitaju i ne mare za književnost, ali – kako je uobičajeno u kulturi amatera – imaju već izgrađen i nepokolebljiv stav o njemu, o ‘biti’ književnosti, ‘pravim’ vrijednostima i smislu Nobelove nagrade.

Rodni grad nobelovca Hibbing u Minessoti

Brojnost neargumentiranih kritika, banalnost rasprave i rigidan pogled na umjetničko polje kao da na njemu već preko pola stoljeća zajedno ne supostoje različite kreativne prakse, doista me iznenadila. Pisci koji se bore za svoj teritorij, odabravši sasvim pogrešnu metu, dok im agenti tržišne kulture rade o glavi. Mrzovoljni čitatelji koji ukoričenost i čitanje u tišini sobe smatraju svetim ritualima. Slabo obrazovana publika koja njeguje iluzije o tome kakav treba biti književni bard. Sitnoobrtničko pregledavanje stihova i hejtersko omalovažavanje.

Nobelovci su klasici i najbolji pisci

U podlozi većine takvih prigovora od kojih bruji javnost zadnjih dana stoji tek niz stereotipnih pretpostavki i uvjerenja o tome što čini književnost i književnu vrijednost, koja je uloga književnih nagrada i tko ima pravo dobiti takvo priznanje. Točnije, naziru se one mitske, opće istine koje zakrčuju put argumentiranom mišljenju i onemogućuju dublju interpretaciju umjetničkog djela.

Prva od tih mitskih naracija glasi: Nobelovu dobivaju najbolji pisci, a ona podrazumijeva da Švedska akademija uvijek prepoznaje književnu vrijednost i da je svim Nobelovcima osiguran ulazak u bezvremeni književni kanon. No, pogledamo li u retrovizor to je vrlo daleko od istine, jer Nobelova je nagrada zaobišla mnoge velike pisce 20. stoljeća poput Tolstoja, Prousta, Ibsen, Joycea, Borgesa, Nabokova ili Grahama Greenea.

Da to često nije bio rezultat slučajnosti nego politike nagrađivanja u kontinuitetu pokazuje podatak da je Tolstoj – pokazalo se nakon što su objavljene liste nominacija (po pravilima nakon 50 godina) – bio nominiran čak 16 puta. Također, do danas su nenagrađeni i Kundera, Roth, Auster, Pychon ili Cormac McCarthy (koji su to više zaslužili od po medijima favoriziranoga Murakamija), dok je propuštena prilika da se za života nagradi Borgesa, Bolaña ili Calvina.

Dvojbena je i sklonost akademije da nekad ističe vrijednost pojedinih djela (načelno se nagrada dodjeljuje za opus), a jedan od najviše osporavanih takvih slučajeva je ziheraško prenaglašavanje vrijednosti Mannovih Budenbrokova u odnosu na, kritika se slaže, više ili jednako vrijedne romane Čarobni brijeg i Doktor Faustus.

Uz to, Alfred Nobel je propisao da se nagrada ima dodjeljivati za najbolje cjelovito djelo s ‘idealističkim tendencijama’, a tu je spornu sintagmu Akademija u jednom periodu, posebno početkom stoljeća, tumačila usko i konzervativno, pa su na listi laureata brojni pisci koje više nitko ne čita. Pribrojimo li tome i eurocentrizam i imperijalističku vizuru pri izboru, deficit u procjeni djela pisanih na malim jezicima, rani konzervativizam i kasniji oportunizam, favoriziranje Skandinavaca u prvim godinama i utjecaj dnevnopolitičkih događaja na izbor, jasno je da Nobelov komitet nije bezgrešan.

Na koncu, Nobel je tek nagrada (iako najutjecajnija), a književna se vrijednost verificira na puno širem polju pod utjecajem mnoštva različitih faktora. Niti jedna nagrada ne ispisuje sama povijest književnosti (u smislu povijesti vrijednih i važnih djela) i nikome ne može garantirati dugo književno trajanje. Sve dobitnike i gubitnike, pa tako i Dylana, testira vrijeme.

Obrana književnosti od barbarizacije

Druga mitska naracija tiče se razumijevanja onoga što navodno jest i nije književnost, odnosno povlačenja granice između ‘prave’ književnosti, sužene na prozu, poeziju i dramu, te drugih, rubnih ili neknjiževnih žanrova, poput eseja, putopisa, rasprava.

Zagovornici kulta ‘čiste i lijepe’ književnosti smatraju da je još prošle godine Akademija posrnula nagrađivanjem Svetlane Aleksijevič za djelo koje je navodno preblisko novinarstvu i dokumentaristici, da bi sada pala još dublje nagradivši jednog kantautora i rock zvijezdu.

Lakoća otpisivanja pojedinih djela i hijerarhizacija na ‘visoke’ i ‘niske’ žanrove zapravo je rezultat neznanja i malograđanskih projekcija o tome što je prava umjetnost. Od antike, preko trubadura, do modernih eksperimentatora poezija je bila povezana s izvođenjem; uostalom, ritmičnost, zvukovno suglasje, muzikalnost… i čine poeziju poezijom, pa je svaki pjesnički izričaj – neovisno od tome čita li se u sebi i za sebe ili pjeva naglas drugima – neodvojiv od glazbe.

Poezija namijenjena izvođenju čuva sjećanje na drevno shvaćanje književnosti, njezine uloge u zajednici i načina prenošenja, a proširimo li to podsjećanjem na nekad bogatu tradiciju usmene književnosti, kao i današnje usmene kulture, jasno je koliko je ograničavajuća optika zagovaratelja ‘čiste i lijepe’ književnosti. Uostalom, kad je riječ o rubnim žanrovima, treba reći da je Nobelovu nagradu za filozofsko djelo dobio Henri Bergson, dok je Winston Churchill nagrađen za memoaristiku i iznimno govorničko umijeće, što se izrijekom spominje u obrazloženju.

Alien na književnome brodu

Protiv izgona pojedinih žanrova iz književne sfere i propisivanja tko se ima pravo zvati piscem u više je navrata pisao i Roland Barthes, pa tako u tekstu Kritika i istina on poručuje: ‘Što nas briga je li slavnije biti romanopisac, pjesnik, esejist ili kroničar? Pisac se ne može definirati u terminima uloge ili vrijednosti, nego samo stanovitom sviješću o govoru. Pisac je svatko za koga jezik predstavlja problem, tko osjeća njegovu dubinu, ne svrhovitost ili ljepotu… Nekoć odvojeni isluženim mitom o ‘uzvišenom stvaratelju i poniznom slugi, obama nužnima, svaki na svojem mjestu, itd.’, pisac i kritičar susreću se u istom teškom položaju, sučelice istom objektu: jeziku.’

Proširimo li Barthesov citat tvrdnjom da su i romanopisac, i dramatičar, i pjesnik čiji je medij isključivo knjiga, i pjesnik koji izvodi djela na pozornici u istom ‘teškom položaju sučelice jeziku’, onda uvjerenja o Dylanovu nepripadanju i dezavuiranju književnosti nemaju nikakva smisla.

Dylan jest pjesnik (kao i Arsen Dedić ili Bulat Okudžava), a njegov je opus bogat i raznolik, istovremeno i inovativan i ukorijenjen u pjesničko naslijeđe, pa ga se ispravno vidi kao nastavljača velike tradicije američke poezije. Osim folk napjeva i starih balada koje je prenio s jedne na drugu obalu američke kulture, Dylan u pjesme ugrađuje whitmanovski i beatnički interes za svakodnevni život i obespravljene, ali i osamljeničku modernost Rimbauda ili Dylan Thomasa, po kojemu je, uostalom, Robert Zimmerman sam sebe i nazvao Bob Dylan, kako svjedoči u svojoj iznimnoj autobiografiji Kronike (1).

Kronike pokazuju i koliko je književnost njemu važna, i to ne samo zbog pasusa o opsesivnom proučavanju folk pjesama ili uronjenosti u knjige iz prijateljeve biblioteke, nego i zato što je cijela knjiga napisana književnim diskursom, sa sviješću o jeziku i komponiranju.

Također, njegovim je utjecajima premrežena suvremena književnost, a jedan od primjera je roman Duh Dylana španjolskog pisca Enrique Vila-Matasa u kojem je okosnica anegdota o tome kako su Dylana 1965. na jednom koncertu obožavatelji skoro ubili kada se pojavio s električnim bendom i srušio vlastiti mit o folk pjevaču. Kasnije će on rušiti druge mitove o sebi i uvijek nastojati ići još dalje, u novim smjerovima, s koferom tradicije pod rukom. U Dylanovoj nepredvidljivosti i bijegu od kalupa, po Vila-Matasu, iskazuje se ključni impuls umjetnika za autentičnošću, za time da se ‘pobjegne od onoga kakvim te drugi vide i onoga što drugi očekuju od tebe’.

Bob Dylan ni slučajno nije Alien na književnome brodu, uljez koji se ušuljao i oteo književnost pravim piscima. On je pjesnik društvenog otpora i konflikta, glasnik borbe odozdo, ali i melankolični osamljenik koji nije želio ispunjavati kolektivna očekivanja. Pjesnik ljubavnih čežnji koji uglavnom nije klizio u onu, rock kulturi često imanentnu kič sentimentalnost. U njegovim pjesmama se čuje ritam željeznica, putovanja po američkim gradovima i provincijama, kao i buka njujorških ulica i barova. Uza sve, on je cink i duhoviti komentator koji će i vlastitu poziciju u suvremenoj kulturi fino ironizirati.

Političnost Nobela

Na kraju, treća uobičajena stereotipna naracija koja se nazire u aktualnim komentarima tiče se političnosti Nobela i insinuacija da je Dylan zbog izvanknjiževnih razloga dobio nagradu. Istina, Nobelova nagrada podrazumijeva određenu političnost (‘idealističke tendencije’), ali svako umjetničko djelovanje i njegova recepcija reflektiraju stvarnost koja je uvijek politična. Književnost se ne piše i ne čita u kuli bjelokosnoj, uvijek na jednak način bez obzira na mjesto i vrijeme radnje. Uronjeni smo u kontekst pa pisanje i čitanje u laboratorijskim uvjetima bez bakterija ne postoji. Naravno, postoje autohtone i dugotrajne književne vrijednosti – zbog čega npr. danas još uživamo u starim epovima koji se više javno ne pjevaju – ali interpretacija se nikad ne odvija u vakuumu.

No, da me priča o odnosu političkoga i umjetničkoga (ne politike kao dnevne aktivnosti političara) ne odvede predaleko, spomenut ću samo da se političnost Švedske akademije ove godine iskazuje kao otvaranje prema zanemarenim oblicima umjetničkog stvaranja, kao inkluzija pjesništva koje se javno izvodi i osvještavanje današnje intermedijalnosti. Za razliku od ideja da se pod svaku cijenu nagrađuju disidenti ili odaje priznanje konkretnoj politici (kao u slučaju dodijele Nobelove nagrade za mir 2012. Europskoj uniji), ovu namjeru držim itekako prihvatljivom.

tportal

Često se čini da svi imaju mišljenje o onome što radimo bez obzira koliko nam se te stvari činile malima i beznačajnima

Najčešći oblici zapošljavanja danas su sezonski poslovi, učenički i studentski rad te tzv. stručno osposobljavanje, koji poslodavcima osiguravaju jeftinu i visokokvalificiranu radnu snagu, a mladima ne garantiraju nikakva prava, egzistenciju i budućnost

Tekst je pročitan tokom proteklog međunarodnog skupa (petodnevni kolažni program u Tirani,”Dada-Eist-Dada-Dayes”) prigodom 100. obljetnice od nastanka Dadaizma.

Piše: Jovan Nikolaidis

Nekada smo imali jednu apsolutističku partiju koja je izgradila srušenu zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila im dobar prosvjetiteljski period, po meni najbolji u našim istorijama punim zemljotresa. Danas partija imamo bezbroj. I gle čuda – sve su demokratske. One već četvrt vijeka ne rade ništa osim što rasprodaju, i još nisu uspjeli da prodaju sve od onog što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila. Ali, nama iz svijeta poručuju: održivi demokratski razvoj podrazumijeva da umjesto jedne svemoćne partije sve uložimo u male i srednje partije, uime ljudskih prava i slobodnog iznošenja stavova.

1.

Pokušavam da iznesem vrijednosti i značaj umjetničkog pokreta s početka 20 stoljeća, pokret Dadaizam, koji je negirao mnoge ustaljene vrijednosti onog društva. Ne krijem želju da u onom što ću pred vama reći, komentarišem i dio sadašnjih društvenoumjetničkih devijacija protiv čovječnosti i  njegove slobode uopšte. Okupirani iluzijama o ljudskim pravima i slobodi izbora pojedinca u društvu, a na Balkanu i zbog viška istorije, današnja civilizacija uspostavlja jednu vrstu globalnog zatvora čiji su upravnici rigidni kapitalizam i perfidno bankarstvo, sav korporativni kapital koji sprovodi agresiju na socijalnu prevednost i čovjekovu slobodu u društvu. Mislim, nadajući se da ćete shvatiti moju poetsku metaforu, da današnji svijet zapadne civilizacije, a i Zapadni Balkan u tom svijetu jeste, živi u jednoj vrsti globalnog koncentracionog logora u koga se ulazi kroz dvoja vrata. Prolazom kroz jedna vrata stižemo do  nametnutog konzumerizma, gdje nam se nudi obilje hrane, pića i opijata, bezbrojni predmeti za ličnu i opštu upotrebu, do čulnih omama i užitaka svih vrsta. Mi smo postali zarobljenici potrošnje, nekada smo bili proizvođači dobara. Ulazimo u kloaku prepunu bespotrebnog i otrovnog, za spas našeg duha kobnog sladostrašća. Kroz druga vrata mame nas bankarski vampiri kojima moramo prići jednostavno zato što su svi drugi putovi našeg bića već zatrpani ljudskom nezajažljivošću i gluposti. Nad takvim logorom koga pominjem visi kao budni stražar Novi Bog Rata. Hoće li stići, kad će stići, na to nam niko od tvoraca modernog koncentracionog logora niti može niti želi otkriti. Nažalost, ni mi nemamo odgovor na pitanje, iako smo voljni da se u druženju i razgovorima i u najboljoj volji dogovaramo o novim putevima kojima savremena umjetnost treba da ide. Da bi bila za čovjeka korisna i za njega stvorena.

2.

Mi danas, čini mi se, trebamo uzviknuti: Dadaizam je mrtav, živio POSTDADAIZAM! Makar taj urlik prema stvarnosti bio virtualan kakvi i naši životi, dan za danom sve više postaju: embrioni budućih androida. Neoliberalizam danas proizveo je inteligenciju, umjetnike koji su postali robovi ili sluge destruktivnih političkih sistema i intelektualce, ogorčenu manjinu koja se ne predaje; ovi danas jesu jedna vrsta postdadaista – odbačeni usamljenici s dostojanstvom i buntom, žigosani apostoli izgubljene vjere. Oni viču: non serviam, ali ih malo ko čuje. Galama globalizacije guši njihov govor, mrvi njihov rukopis. Dopustite mi da priznam: ja sam jedan od tih marginalaca. Gospodo, ova civilizacija ubila nam je neke od najjepših ljudskih osobina: ukrali su nam tajnu, slutnju, zanos i snove. Neumoljivi kapital rađa nam i administratora naših misli, stigla je među ljude ultimativna komunikacijska tehnologija. A gdje je dadaizam?

3.

Dadaizam je, znamo svi to, nastao u Švajcarskoj 1916. godine među umjetnicima koji su se tu skrili od strahota nadirućeg rata u Evropi. Zlovoljni, ogorčeni, ljuti na aktuelno evropsko ništavilo prozvali su se dadaistima. Marsel Dišan, Gijom Apoliner, Hugo Bal, Tristan Cara, Maks Ernst, Sofi Tojber, etc… A “dada”, njihov pokret iz kafea “Kabare Volter”, označio je, kako je lucidno izrekao Tristan Cara, ”riječ koja ne znači – ništa”. To ‘ništa’ visilo je u značenju i pojmu DADAIZAM kao giljotina nad vratom svim konvencijama u umjetnosti i društvu tog vremena, čiju su besmislenost, konformizam i apsurd dadaisti izrugivali. Nihilizmom, odbacivanjem tradicije, ekstremnim iskazivanjem besmisla. Anarhistička pobuna tadašnje mladosti nad gotovo svim u društvu bez logike i pravednosti. Takav benigni anarhizam buntovnika uslovio je novi credo u umjetnosti – rodio je antiumjetnost. Sve je to u ondašnjim sredinama izazivalo bijes, prijezir i proganjanja. A zapravo je besmisao aktuelne stvarnosti samo potvrđivao stavove dadaista da je aktuelna, legitimisana umjetnost sama suština besmisla. To lijepo ističe Georg Grosz stavom da se nemoralno, nepošteno i nasilno, u narastajućem kapitalizmu mora kritikovati upravo ružnim i grotesknim. Paradoksalna parola koju su dadasti isticali jasno govori i o tadašnjem novom pogledu na umjetnost: ‘dadaisti su i protiv dade’.

4.

Na prostorima Jugoslavije dadaizam je našao dosta poklonika. Ubrzo nakon pojave dadaista u Švajcarskoj, Francuskoj i Njemačkoj, javili su se, najviše u Beogradu i Zagrebu, grupe poklonika dadaizma. Pjesnici, slikari, filmski radnici. Performansi i instalacije. U Zagrebu je 1921. objavljen manifest Ljubomira Micića o Barbarogeniju, kao lokalna varijanta italijanskog futurizma. Slučaj je htio da najradikalniju avangardu u Hrvatskoj posije jedan Srbin, ko što je Srbima silinu ekspresionizma unio Miroslav Krleža. Oba su pripovijedali još onda kraj Evrope i sumrak Zapada, doduše ne onoliko koliko je to slutio Hugo Blat u knjizi “Bijeg iz vremena”, apokaliptičnu tvorevinu savršenog jezika i mišljenja. Sve što je tada napisao u pomenutoj knjizi stoji i danas, kao u kamenu uklesano upozorenje koje objašnjava bijedu golotinje sadašnjeg ništavila. Antun Branko Šimić je u dvije odlične knjige “Vihor” i “Vijavica” zapravo prepjevavao estetiku njemačkog Der Šturma, kao što je i Krleža u dramama “Kraljevo”, “Kristifor Kolumbo” i “Mikelanđelo Buonaroti” zaorao brazdu originalne ekspresionističke pobune i krika. Javljaju se Josip Seissel, Vinko Gecan, Višnja Kranjčević, Augustinčić, Hegedušić, Ružička, Tabaković… Rodili su se i časopisi a oko njih poklonici novih tendencija. “”Zenit”, “Dada-Tank”, “Dada-Džez”, “Zenit –Ekspres”. U Zagrebu je prvi aktiviran “Proljetni Salon” avangardnih aktivista, “Zenit” izlazi u Zagrebu (1921-23)  i u Beogradu (1924-26). Donadinijev “Kokot” (1916), “Književnik” (1924), “Plamen” Miroslava Krleže i Augusta Cesarca (1919). U Srbiji Ljubomir Micić propagira avangardizam u književnosti, muzici, slikarstvu i na filmu, afirmišući “zenitizam” kao sintezu balkanskog duha i savremenih evropskih strujanja (futurizam, ekspresionizam, dadaizam i nadrealizam). U Beogradu tog doba nastaju brojne umjetničke tvorevine koje obiluju dadaističkom poetikom: intertekstualnost, polimorfnost, devijacija i apsurd, metajezik, a produkt toga jeste metatekst. Štivo je žanrovski raznovrsno: poeme, priče, romani, drame, filozofija, daktilokarikature, antireklame, pamfleti, manifesti, teorijski tekstovi/eseji. Rade Drainac, Stanislav Vinaver, Dragan Aleksić, Branko Ve Poljanski, Ljubomir Micić, Petar Palavičini. U Srbiji je dadaizam u suštini bio proširena mantra nadrealizma koji je potvrdio snagu dva velika pjesnika, Oskara Daviča i Vaska Popu.

Jedini crnogorski dadaista za koga znam je pjesnik i romanopisac Risto Ratković. Utemeljivač je modernog stiha u crnogorskoj književnosti, Od 1923. u Beogradu on se druži sa tamošnjim avangardistima i piše u skladu sa dadaističkom poetikom.

5.

Kod dadaista je pojam antiumjetnost bio upravo odraz bića i zadatka umjetnosti. Danas je pojam umjetnost često sveden na konzumerizam, tvorevinu antiumjetničku, dakle: antiljudsku. Haos i besmisao kod dadaista bio je njihov programski revolt, danas su besmisao i haos postali dobrim dijelom suština samog našeg života. Ondašnji dadaistički anarhizam, cinizam i ironija, satira i kalambur, danas liče apokaliptičnom ludilu potrošačkog društva. Drveni konjić dadaista pred nama sada mutira u plamenu aždaju, dinosaurusa anarholiberalizma. Pjesnici, kojih je sve manje u svijetu, u očima neokomformista su demoni koji služe prvenstveno za vađenje mraka iz sopstvene utrobe. Ko za njih danas zna, ko ih čuje?! Tristan Cara, onaj znameniti Rumun, koji je o Parizu pjevao bolje i od francuskih simbolista, napisao je: “Dada je nastala iz moralne potrebe… iz dubokog osjećaja da bi čovjek koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o bitnosti ljudskog, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima.” Treba ovom prilikom da pomenem i stih ovog velikog intelektualca, stih beskrajne ljepote i teške istine:

“Prođe tisuću godina,

a bijaše

tek

jedna

jedina

Noć.”

Nama su danas od dadaizma ostale samo performativne reklamne igre s temama iz ništavnog svijeta, iskrivljenje slike dječijih igrica s idolima silnog tijela i prazne glave. Ako su mimikrija, ruganje i skandalozni postupci, intervencije na ljudskom tijelu i okolišu, u dadaizmu bili funkcionalni, danas sve to imamo iznova pokazano u krajnjem banalitetu. Iz marketinških ludorija zjapi do nas kataklizmatičan besmisao. Gotovo sve poslove trgovine i kupovine preuzeo je rigidni kapitalizam, kroz medije i tv-sliku, kapitalizam nadzire ljudsku potrebu za lijepim i slobodnim. Intelektualni kapitalizam je već među nama. Naša želja je njihovo izvršenje, jer smo duše gotovo posve predali data-izmu (dataism). Dataizam će do kraja ukrasti naš um. Ljudi današnjice su siva masa koju gospodari iz smart-pakla useljavaju do posljednje tačke na ovoj planeti. Ostalo su preuzele na sebe informativno-obavještajne službe neoliberalizma. Čovjek je sve dalji, mašina je sve bliža. Postaćemo uskoro zombiji, planetom će šetati alijeni. U nama umire sva slutnja na daljine lijepih običaja, mi se ne družimo, mi se dogovaramo ajfonima. Poludjeli svijet hoda ulicama, drže na ušima komade plastike i – govore sami sa sobom. Nad njima su – sateliti.

6.

Dadaizam Berlina dvadesetih godina prošlog vijeka bio je svjetionik slobode i jasna najava budućnosti. Bez dadaista nije moguće razumjeti zašto danas ideje o mašini nadvladavaju ideju o ljudskim bezgraničnim sposobnostima. Takve tvorevine ‘napredka’ ubijaju iskonske ljudske osjećaje ljubavi i drugarstva. Mi na Balkanu svjedočimo agresiju savršenih struktura neljudskog: kolektivnu mržnju, atavizme, plemensko zlo i religijski ekstremizam. Iz tradicije posežemo samo za destrukcijama i od njih gradimo nove mitologije, jednako pogubne za ljudsko dostojanstvo i opštu slobodu mišljenja i djelovanja.

Iz daljine i dubine prošlosti do nas stižu, tihi i iznemogli – patnja i krici dadaista. I onda i danas svjetonazor dadaista je okružen nerazumijevanjem svijeta i nehajem prema njihovom htijenju. Blagorodni anarhizam dadaista zamijenili su terorizam i haos. Balkan danas uživa u lažima diletantskh političara i mudrovanjima šake jada kupljene inteligencije  koja pouzdano zna samo jedno: da aplaudira. Bravo, bravissimo! Naši političari najbolje znaju da pjevaju pjesme turbo-folka i igraju narodna kola. Populizam postaje obrazac i mjera kulture kolektiva.

7.

Dozvolite mi, na kraju izlaganja, da se ukratko udaljim od teme, da budem anahron. Nekada smo imali jednu apsolutističku partiju koja je izgradila srušenu zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila im dobar prosvjetiteljski period, po meni najbolji u našim istorijama punim zemljotresa. Danas partija imamo bezbroj. I gle čuda – sve su demokratske. One već četvrt vijeka ne rade ništa osim što rasprodaju, i još nisu uspjeli da prodaju sve od onog što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila. Ali, nama iz svijeta poručuju: održivi demokratski razvoj podrazumijeva da umjesto jedne svemoćne partije sve uložimo u male i srednje partije, uime ljudskih prava i slobodnog iznošenja stavova.

Partija, dakle, imamo koliko i trafika. Nikome, doduše, nije jasno čemu te partije služe, što hoće ta politika lokalnih fantazija, ali je od najvećeg značaja da se obezbijedi pluralizam i sloboda političkog djelovanja. Zato što je bolje imati politički sistem koji čine puno nekompetentnih kretena, nego da o svemu odlučuje nekoliko ozbiljnih i pametnih ljudi. Nakon četvrt vijeka života u demokratiji, to valjda nikome više nije potrebno dokazivati, mi smo postali žrtve anarhije i poluistina. Laž lebdi nad nama, u nama prazna grudva tuge.

Da se razumijemo: možda je moj um inficiran, ali prema onom vremenu ja nemam nostalgiju. I ja sam bio kažnjen titoizmom. Kao i sve drugo, i onaj društveni sistem je propao iz valjanih razloga. Da je moglo biti, i dalje bi bilo. Nijedan poredak nije dobar. Sve što se ozida, pašće: to znaju i crveni nihilisti i hrišćanski teolozi i islamski fundamentalisti.

Ja znam samo da je bijedno i ispod ljudskog dostojanstva da aplaudiramo svečanom otvaranju trafika i piljara. Što će nama fabrike? Ni Zapad ih više nema, iseljene su širom svijeta kao ‘prljava tehnologija’. Neka radi sirotinja iz pasivnog svijeta za dolar dnevno. Da bi demokratija i dalje disala čisti zrak i mirisala kosmos. Znam da je tužno i ispod ljudskog dostojanstva da nakon četvrt vijeka, nakon uvoza  demokratskih pravila, sričemo parole i frazetine demokratskih gadluka; da ponavljamo o tome kako, eto, neoliberalizam nije savršen, ali jeste najbolji poznati poredak. Pa tako smo govorili i za socijalizam!

Pogledajte, gospodo, partije i kandidate koji se takmiče za vaše glasove. I to je, je li tako, najbolje do čega je čovječanstvo došlo? E, tugo naša postdadaistička.

Balkanu je potrebno nadnacionalno zajedništvo. Ono ne remeti ni etničke ni kulturološke osobenosti nijednog od naroda Balkana. Nadnacionalno zajedništvo nas samo čini sposobnima da u Evropu uđemo spremniji, svjesni svojih ukupnih kvaliteta, kao sociokulturološki integrisana regija. Hoću da vjerujem da je takva misija balkanskih intelektualaca moguća.

tacno

• Danas je internetsko uhođenje postalo sveopća pošast. Klasično tračanje i raspitivanje o tuđim životima danas se jednostavno preselilo na društvene mreže, koje su na tom području napravile pravu malu revoluciju. Naravno, s jednom bitnom iznimkom: nekada je privatni život predstavljao osobnu domenu pojedinca, prostor autonomije naspram društvenoga okruženja, a danas se ta granica između javnoga i privatnoga, uostalom kao i stvarnosti i fantazije, radiklano urušila. Zamislite da vam je netko koga možete nazvati tek poznanikom prije, recimo, dvadesetak godina uletio u kuhinju i počeo prekopavati po loncima da vidi što upravo kuhate. Vjerojatno biste dobili blagi živčani slom i bili krajnje iziritirani nepristojnim ponašanjem dotične osobe, a u najgoroj inačici scenarija izbacili biste tu osobu van kroz kuhinjski prozor jer kako si netko samo tako uzima za pravo da zabada nos u vaše lonce, ladice i slična mjesta. Danas pak sasvim radosno otvaramo lonce da bismo na društvenim mrežama ponosno i revno pokazali što se u njima krčka u ispraznoj želji da sakupimo što više lajkova.
  
  Svjesni smo da je to što radimo sasvim krivo, no ta spoznaja nas previše ne zabrinjava te svejedno to i dalje činimo pa čak i onda kada nam može naškoditi, kao što je slučaj s protagonisticama i protagonistima Djevojke u vlaku. Proizlazi da su društvene mreže dušu dale za sve patološki opsesivne i ljubomorne ljude, kao i one koji nemaju vlastiti život, pa sada napokon mogu svim svojim fetišima dati oduška. Odgledano djelo sve navedeno obuhvaća u većoj ili manjoj mjeri. Posrijedi je ultimativno stalkerski film, u kojem protagonisti prelaze granicu normalnog uhođenja i opasno zakoračuju na područje opsesije i psihopatologije, no zanimljiv je stav redatelja Tatea Taylora. Svaki put kada netko od likova krene u avanturu uhođenja, u ruci ima čašu ili pak bocu alkoholnoga pića pored sebe. Želi li nas time uputiti na zaključak da postoji neka veza između uhođenja i alkoholizma ili samo sugerira da je uz pićence ili više njih lakše utrnuti grižnju sasvjesti vezanu uz ono što činimo ili je navedeno samo strategija da umanjimo anksioznost od onoga što bismo mogli vidjeti?

  Ova ekranizacija istoimenog bestselera britanske autorice Paule Hawkins zanimljivo barata mobitelima, kompjuterima i društvenim mrežama kako bi pokazala da nas naše okruženje danas potiče da se ne odmaknemo od ljudi koji nam štete. Razlomljena naracija filma isprepliće u nekronološkoj maniri priče triju žena. Rachel je tridesetdvogodišnja alkoholičarka koja je zbog ovisnosti ostala bez posla te je i dalje opsjednuta bivšim suprugom Tomom (Justin Theroux), kojeg ne može preboljeti. Emily Blunt je izvrsno glumi, uvjerljivo dočaravajući veliku količinu tuge i očaja koji pritišću njezin lik i pod kojima sve više posrće. Njezina svakodvnevna besmislena ruta vlakom iz idiličnoga no dosadnoga predgrađa u središte New Yorka paralelizirana je fantazijama s društvenih mreža. Gledajući postove drugih ljudi, pojedinci često bivaju uvjereni da ti drugi žive savršenim i ispunjenim životom. Rachel slično misli ne samo o svom suprugu kojega opsesivno prati na Facebooku, nego i o paru koji živi nekoliko kuća od Toma i koji svakodnevno viđa iz vlaka. Međutim, ona život Megan (Haley Bennett) i Toma (Luke Evans) doživljava izvan konteksta te će se ubrzo ispostaviti da Megan nije sretna životom u predgrađu te previše opsesivnim suprugom, koji prati svaki njezin trag bio u virtualnom ili stvarnom okruženju. Obje žene povezuje nezadovoljstvo vlastitim životima, no ne pronalaze načine kako da se izvuku iz nezavidne situacije. Naoko je Tomova supruga Anna (Rebecca Ferguson) jedina koja ispunjenje pronalazi u braku i majčinstvu.
  
  Fantazije o drugima i naše projiciranje žudnji na njih intrigantan su podtekst filma, koji se negdje, tijekom ne odveć dobre i nesuptilne scenarističe razrade Erin Cresside Wilson, zagubio. Rachel ne može uvidjeti razliku između stvarnosti i svojih fantazija koje projicira na druge isto kao što zbog aloholnih blackouta ne može jasno pojmiti koji su se događaji iz njezine prošlosti dogodili, a koji predstavljaju puku fabrikaciju. Međutim, sve je to, uz problematiku uhođenja, šminkerski i konfuzno ponabacano u scenarij bez suvisle obrade. Najbolje bi Djevojku u vlaku bilo opisati kao bezvrijedan predmet upakiran u raskošan i skup celofan. Taylor veliki naglasak stavlja na vizualni segment, u čemu je imao bitnu pomoć od direktorice fotografije Charlotte Bruus Christensen (Lov). Sivi pejzaži vezani uz Rachel koja je (pre)često prikazana u krupnom planu kontrastirani su sa osunčanom i raskošnom suburbijom u kojoj žive dva para. Njezin je stan zagasitih boja pak kontrapunktiran prozračnim i osunčanim interijerima dviju kuća čiji topli tonovi sugeriraju obiteljski sklad. U vizualnom segmentu sve je do u detalja osmišljeno, no djeluje krajnje sterilno i artificijelno. Kada zagrebete ispod površine, pronalazite veliku prazninu.

  Cjelina je za početak narativno nekoncizna i nevješto montirana. U tom mnoštvu krupnih kadrova snimanih slobodnom kamerom gledatelj se počinje gubiti kao i neprestanoj promjeni vremenskih dimenzija priče, točki gledišta, brojnih analepsi, ispreplitanja stvarnosti i fantazija protagonistice, a u svemu tome može se pronaći zaista malo funkcionalnosti. Navedeno opetrećuje ritam filma pa je Djevojka u vlaku podosta spora te za jedan triler, koji bi trebao počivati na intrigantim obratima, odveć monotona i neuzbudljiva. Razlog tome treba tražiti i u određenoj dozi predvidljivosti te nedobro strukturanoj razradi misterija i razrješenja jer u prve dvije trećine djela Taylor i Cressida Wilson bi malo radili psihološke studije, a malo triler pa su se sve nepotrebno razvuklo unedogled da bi situaciju nastojali zahuktati prekasno u posljednjoj trećini.
  
  Djelu ne pomažu niti papirnati likovi – kako triju protagonistica tako i bezličnoga negativca – čija je psihološka dimenzija manjkava i nedorađena te odveć statična. S obzirom da djelo naglasak stavlja na tri ženska iskustva, materijal je nudio zanimljive mogućnosti za razmatranje rodne problematike, no scenarističko-redateljski tandem jedva da se snašao u nastojanju da iznese osnovnu priču. U konačnici, dvije pouke možete izvući iz filma: bivše nikada ne smijete stalkati u alkoholiziranom stanju (dakle, ako pijete, mobitele i ine slične stvarčice ostavite kod kuće), a ujedno treba i dobro pripaziti prilikom odabira bračnih partnera jer tamo vani svakakvi manijaci šeću.

filmovi

Premda još nije položio prisegu, Ivan Pernar, zastupnik Živog zida, stranke teletubbiesa od kojih preko 120.000 ljudi očekuje bolju budućnost, što je samo po sebi fenomen dostojan ozbiljnijeg istraživanja, već je odbio surađivati s policijom jer ga navodno štiti imunitet

Na fotografiji: autorka

Veliki kurac je kao jazz ili viski, to ide s godinama. Kada sam bila mala i kada sam želela da budem drugačija od većine, nije mi bilo jasno zašto SVI toliko insistiraju na veličini kada se govori o muškim pišama. Za nekog ko još nije ili tek jeste izgubio nevinost, veliki kurac je pretpostavljam u rangu sprave za mučenje. Mislim da sam se sigurno deset dana krila izbegavajući reprizna razdevičavanja u kojim nisam videla apsolutno ništa lepo. Iskreno sam verovala da su žene koje vole veliki kurac matore i razglavljene droljetine u koje skromni i elegantni penisi odlaze da umru od tuge. Naravno, tako jedino i učimo da razmišljamo u patrijarhatu, uvek je u ženi problem – ona je razgažena, uobražena, bezobrazna ili prosta, ako ikada kaže bilo šta osim toga “da, dragi, tvoj kurac je najveći na svetu” ili još bolje “ne znam dragi, nikada nisam videla ni jedan drugi”, što je dosta retko u današnjem svetu u kome nestaju sve prave vrednosti poput ugovorenog maloletničkog braka.

Uvek rado i bez blama prepričavam svoje razgovore sa muškarcima koji na moguće i nemoguće načine ubacuju veličinu kurca u svaku jednačinu kako bi na neki način izvideli moje mišljenje na tu temu, a da ne pitaju otvoreno i ne prose komplimente. Samo jednom sam dobila iskreno, gotovo očajno pitanje “Je l’ mu veći nego meni?”, a uglavnom su to bila izokolna pitanja tipa “Ti sigurno voliš veliki kurac?”(na koje ja treba da kažem nešto kako mi to nije bitno, ili kako ja nisam “takva” devojka) ili otvorene ponude da ih ocenim kao uvertiru za dick pics kojima muvaju devojke, ili čak duhovite komentare u stilu “ja sam pesnik u telu porno glumca”, ali obrni okreni sve se vrti oko veličine. Sada kada sam odrasla, prestala sam to da ignorišem i pokušala sama sebi da odgovorim koliko mi je i zašto veličina bitna. I pri tom ne mislim na neku metaforičnu veličinu, ja sam jadnica i hoću uvek da pobedim i imam sve najbolje i najveće pa i kurac, ali volela bih da predstavim koliko je kompleksno sve što jedan kurac ili jednog čoveka čini velikim.

Koliko si ih videla do sad?

Suprotno uvreženom mišljenju ja uopšte nisam videla toliki broj kurčeva da bih mogla da ih uporedim ili čak pokažem u tačnoj veličini. Ali čak i da sam videla stotine, milione kurčeva sigurno ih ne bih zapamtila, ja čoveku zaboravim boju očiju kad se ne javi dva meseca a kamoli kurac. Mogu da se pohvalim da posle studija arhitekture bez omaške mogu da procenim koliko kvadrata ima soba, koliko je milimetara dug prored između slova, ali kurac… Zamislite kako je tek onim ženama koje nisu uzele lenjir u ruku od osnovne škole. Ne bih da tešim ljude s malim kurcem, ali većina žena i muškaraca nema pojma o metričkom sistemu, tako da su sva razglabanja sa drugaricama i drugarima duboko proizvoljna. Svi znamo da je za pamćenje jako bitno osmisliti informacije koje treba da zapamtimo, tako bi za eventualno pamćenje dužine kurca, morala ipak sa sigurnošću da znam koliko je on u stvari dugačak, a realno niko predamnom nikada nije merio svoj kurac, a nije ni meni dao da izmerim. Uvek se nekako desi sve brzo i nepredviđeno, da ne kažem spontano, a lenjir nikad nije pri ruci. Prema mom mišljenju, svako koga sam volela imao je kurac od devet inča minimum (sad guglujte koliko je to, molim vas), kao Trent Reznor, a naravno kad raskinemo taj kurac se rapidno smanjio ili čak nestao u potpunosti.

Sa druge strane, postoje i ona najnovija istraživanja u kojima mogu da ocenjujem od pedeset tri muškarca koji mi je najprivlačniji, pa da mi onda eminentni stručnjaci kažu znate evo izabrali ste muškarca sa penisom dugim čak 16,7 santimetara što je za 0,1 santimetar duže od onoga što muškarci širom sveta smatraju idealnim vi ste pobednica i šta ja da radim s tim, da se slikam. A tek što se tiče onih careva “nije bitna dužina bitan je obim”, ja do pre dve godine nisam znala da postoje razne veličine kaiševa, a kamoli koliko je ZAISTA 11,66 cm – koliko iznosi debljina penisa u erekciji na području Velike Britanije gde je za potrebe nekog svetskog istraživanja za dnevne novine (jer drugu svrhu toga ne vidim) 15000 muškaraca otišlo da meri svoje kurčeve da se ne obrukaju. Mene je sramota što s njima delim planetu.

Ko sve profitira od merenja?

foto: Flickr / Frederick Dennstedt

Sva ta merenja imaju samo jednu svrhu, da nastave, produže i podrže uverenja o velikom penisu kao garantu nacionalne stabilnosti, garantu porodične sreće, mira u kući (setimo se samo lažnolatinske izjave “Bonus penis, pax en domus” koju su svi ponavljali u prvoj godini gimnazije smejući se kao idioti) i na kraju laži o ženskom zadovoljstvu zbog koga se navodno i teži velikom kurcu. Ali moje čvrsto uverenje je da žene nikada nisu inicirale produženje kurca kao taktiku da im krene u zamrlom seksualnom životu, nikada se nisu javno pobunile protiv malih kurčeva i nikada nisu šikanirale muškarce zbog njihovih kurčeva, niti su ih na osnovu toga ženile, čak naprotiv, i da imaju mali, i da imaju veliki, to je i dalje jedan kurac više u odnosu na nas, tako da je “jači pol” tretiran od pamtiveka sa dužnim “straho” poštovanjem i naravno zavišću. Jer šta bi žena mogla da poželi sem kurca. Sledeći ovu tezu, verujem da ću uskoro zaključiti da žene žele da se školuju, imaju jednake plate, ili kupuju cipele samo zato što nemaju kurac, a da ga slučajno imaju ništa im više ne bi trebalo u životu.

Šalu na stranu, merenje kurca nije uopšte naivno i znam milion priča u kojima je neki čika, isti onakav čika koji je devojčicama nudio bombone u ulazima zgrada, dečacima nudio da im izmeri kurac. I za razliku od bombona, te su ponude dečaci uvek prihvatali, jer su dečaci ti kojima je jako stalo da znaju kolika je njihova piša u odnosu na piše svih ostalih dečaka na svetu. Kao devojčica, nikad nisam mogla da razumem da malim dečačkim pišama nije bilo strašno ili odvratno da ih dodiruje, rasteže ili meri neko nepoznat, nikad nisam razumela da su bili toliko ludi ili odvažni da svoju pišu daju nekom da je gleda ili pipa, samo da bi pobedili. Ali kasnije se ispostavilo da ne razumem ni neke bitnije stvari, kao na primer šta ja u stvari hoću, naravno – ako izuzmemo kurac.

Šta žene žele?

Moj omiljeni psihoanalitičar Žak Lakan, na još gori način od Frojda ili Simon de Bovoar, objašnjava moju najveću želju, odnosno uskraćenost. Naime, on velikim falusom objedinjuje sve što ja ikad potencijalno mogu želeti, a veli da će se muškarci sa svojim odsutnim (bogom) ocem, odnosno u prenesenom značenju sa svakim drugim realnim muškarcem do smrti boriti i natezati oko priznanja – da li im je dovoljno veliki, da li su zaista dobri u krevetu, da li ću osim njih ikad imati drugih bogova. A to priznanje im mogu dati samo ja, odnosno žena koja seksualno opšti sa njima, pošto Boga već ne slušaju. Postoji međutim jedna velika stvar u kojoj se ja i slažem i ne slažem sa Lakanom, koji je već negde naglasio da falus nije isto što i penis, i da on označava ono kako mali perica zamišlja šta njegova frustrirana (u narodu poznatije kao nedojebana) majka želi – nešto veliko i nešto nedostižno što kad bi postojalo svima bi bilo bolje.

Možda bi mi bilo lakše kada bi veliki kurac nekog odsutnog tatice bio sve što želim, ali istina je po muškarce još nepovoljnija. Žene – i muškarci – ne žele (samo) veliki kurac, žele veliku stručnu spremu, veliku kuću, veliku platu, velike sise, veliku slavu, veliku Srbiju, veliku ljubav – svi imamo velika očekivanja. Žene žele veliki kurac, da bude samo njihov, najveći najbolji i najbitniji, žele ga pored sebe i u sebi, žele da ga poseduju, sada i zauvek, vo vjek i vjekov. To je ono što kao mala nisam razumela, nije mi bilo jasno zašto bi neka žena želela nešto što boli i naravno da odgovor nije neka glupost tipa “zbog stimulacije G tačke”, pogotovo zato što pola muškaraca i ne zna gde se to nalazi, odgovor uopšte nije iz oblasti biologije, mehanike ili poznavanja prirode. Više je recimo iz poznavanja društva.

Šta je prirodno, a šta društveno?

foto: Flickr / istolethetv

Velika je debata o tome da li je veliki penis društvena ili prirodna kategorija. Biologističke teorije koje se mogu naći u časopisima opšteg smera govore nešto o tome kako su ljudi ranije bili goli pa su se tako birali muškarci po veličini penisa, pa smo mi otprilike donekle i došli evolutivno ispravno al se onda neki bogalji dosetiše odeće – kojom su od žena (koje su navodno birale muškarce u tom imaginarnom svetu džungle) sakrivali genitalije, kako bi se demokratski reprodukovali i oni sa lepim očima. Naravno, osim što je temeljno reduktivna (postavlja kurac u centar ideje o evoluciji) ova teorija nas uči i tome da ljudi sa malim peniščićima potiču od prvih modnih eksperata, i da su krivi kreatori što na svetu svi nemaju veliki kurac. Meni je naravno bliža ova druga grupa teorija, iz humanistike koja se u najširem smislu bavi time da je veliki kurac društveno ustanovljena kategorija odnosno muško (i žensko) narcističko verovanje koje se neobično snažno vezalo za ideju o značaju za produženje roda što je, kako sam saznala posle prošlog teksta, najbitnije nešto na svetu i na internetu.

Taj nepisani zakon i ta ideja da je veliki kurac bolji nego mali, u rangu je opštih istina bolje biti zdrav nego bolestan, bogat a ne siromašan, a zapravo nema utemeljenje u naučno dokazanim činjenicama, niti u našoj realnoj hijerarhiji želja i potreba. Otuda oni nesrećni eminentni stručnjaci svako malo dokazuju kako je za produženje ljudske vrste bitnija potencija, pokretljivost ili broj aktivnih spermatozoida, kako je bitnije šta čovek jede ili šta pije (setimo se samo velike magazinske istine o uticaju ananasa na ukus sperme) ali kvragu, i muškarci i žene i strejteri i pederi, ceo svet pa i ja slažemo se u činjenici da je veliki kurac neprejebiv. I to ne zato što je istina da je veliki kurac nezamenjiv za oplodnju i buduće naraštaje i opstanak čovečanstva, nego zato što njegovo odsustvo izaziva opštu slabost organizma, večnu tamu i progonstvo, sto puta gore nešto nego kosovska kletva cara Lazara. Tako sam shvatila da je i moja maloletnička želja da ne budem prizemna i želim veliki kurac isto uronjena u kulturu, koja nam omogućava da do nebesa veličamo “prave vrednosti” poput školovanja, lepih manira, društvenog statusa i tako dalje. Ali veliki franscuski psihoanalitičar, poput mog komšije iz Šapca koji kaže “što manji kurac to veći auto” lepo priznaje da je u savremenom svetu u kome caruju kultura i prave vrednosti sve postalo taj njegov falus. U falus, odnosno “najveći kurac na svetu” (koji nema niko ali verujemo da postoji) pakujemo sve svoje ambicije i želje za dominacijom, a on se u običnom svetu ukazuje i kroz novac, moć, ugled, profesorsku poziciju, glavnu ulogu u filmu, najviše klikova na jutjubu, Bahame, lamborGinije i sve najznačajnije. I u pravu je Žak Lakan, tako postavljeno, veliki kurac žele i muškarci i žene, oni koji ga ne žele, obični su gubitnici i bednici ili još gore – ne postoje. Jer čovek koji ne želi ništa ne postoji.

Jedini problem sa veličinom kurca je u tome što se ona ne meri lenjirom, ne meri se onim što imamo i što je vidljivo, nego onim što nam fali.

Šta je neprirodno?

Isto tako, ne postoje ni lezbejke. Ko god se sa mnom sporio oko toga da li je bolji mali i veliki kurac, iznosio razloge za i protiv, uvek sam potezala čuveni argument lezbejki, žena koje su po predanju nezainteresovane za kurac i mirno žive svoje lezbejske živote između svoja četri zida bez ijednog kurca. Ali to baš nije tačno, jer čak i u mirnim lezbejskim životima, kao u životima svih nas ostalih smrtnika koji žudimo za velikim kurcem, postoji zamena za kurac samo ne tako simbolička kao što je to džip i obično se ukazuje u vidu neke seks igračke, koja manje ili više liči na objekat za jebanje. I šta više, tu se krije sama suština teorije o velikom kurcu, kao jedne društvene, a ne prirodne istine – i lezbejke su ljudi kao mi, one žive u ovom društvu, a ne na pustom ostrvu i one su naučene da žele nešto što će ih ispuniti i ne mogu da dozvole da eto pošto se ne lože na muškarce zauvek ostanu prazne, i u bukvalnom i u prenesenom značenju. Da, to nije prirodno, ali kao što sam već ranije rekla, nije prirodnoni da se oblačimo, budemo u braku ili želimo veliki auto, to su sve društveno uslovljene želje, a želja za umetanjem predmeta u telesne šupljine deluje još najprirodnije u odnosu na anatomiju, a da parafraziram Frojda, anatomija je kučka (a ne sudbina).

Kako je to na filmu?

foto: Nagarjun Kandukuru

Nedavno me je u filmu koji u svemu do pred kraj podilazi najopštijim merama društva bilo da je to mačoizam, šovinizam ili mizoginija, potpuno oduševio jedan monolog glavnog junaka o pušenju kurca kao osnovi razlikovanja na nas i njih. Taj monolog je napisao jedan moj drug i znam da je mogao da umesto podele na muškarce kojima se “puši kurac” i one druge koji “puše kurac” postavi i neku malo proaktivniju metaforu o muškarcima i jebanju. Glavni protagonista u tom, sve popularijem filmu je od onih drugih, onih koji “puše kurac” i sam se, pritisnut nedaćama svrstao s one strane “pravih vrednosti” u kojima “prava žena” zaslužuje nekog “pravog muškarca” kome se “puši kurac”, kako to i dolikuje. Ono što me je dirnulo je da i izvan tog okvira “pravih vrednosti” oko kojih se slažu i patrijarhat i Frojd i koje podrazumevaju veliki kurac koji jebe i koji se puši, ipak ostaje nekolicina nas koji bismo povremeno preispitali sve te istine i izmenili odnose dominacije, aktiv i pasiv.

Ne kažem ovo iz sažaljenja ili samilosti prema svim onim užasnim ljudima sa malim kurcem i velikim automobilom iz priča mog šabačkog komšije, već iz slabašne nade i mogućnosti da ljudski odnosi koje imamo možda uspeju da prevaziđu narcističke fantazije koje imamo o samima sebi. Volela bih da je to moguće, jer su te fantazije u stvari kule u pesku koje gradimo tražeći potvrdu koja po pravilu uvek izostaje i čini nas još mizernijim nego što jesmo. Jedna drugarica mi je davno rekla, udaj se odmah za dečka koji te jebe kao devojčica, nekog ko ima veliki kurac ali živi, voli i jebe isto kao da ga uopšte i nema, drugim rečima kao da ga nikad nije ni imao, trećim rečima – kad budete ostvarili kakvu takvu jednakost. Zato mi je bitna ta ideja s filma, o nekom ko za potrebe bajke, vidi sebe kao jednog od onih koji puše, a ne samo i isključivo kao nekog kome će voljena osoba pušiti srećno do kraja života. Ali san o takvom muškarcu je nedostižan, skoro kao najveći kurac na svetu kome svi težimo.

Kao i u životu…

U stvarnosti, kad me neko pita, sa svim ovim znanjem iz najnovijih istraživanja, teorijske psihoanalize i života, vratim se na ono osnovno – da, veličina je užasno bitna. Bitna je jer u nedostatku veličine, podležemo malim gadostima, svi – a muškarci pogotovo. Jedini problem sa veličinom kurca je u tome što se ona ne meri lenjirom, ne meri se onim što imamo i što je vidljivo, nego onim što nam fali do imaginarnog najvećeg kurca na svetu, koji navodno negde postoji, koji će doći i ispuniti sve naše praznine, od toga što nas nisu dovoljno mazili kad smo bili mali, do toga šta nam sve nedostaje sada kad smo odrasli i što bi nas možda eventualno učinilo potpuno zadovolj(e)nim u ljubavi. Sada kad sam odrasla i kada sam pročitala previše knjiga i premalo muškaraca, znam da je to “potpuno” skroz nedostižno i da se mi kao ljudi, i muškarci i žene razlikujemo samo u stepenu neostvarenosti. A dok neko na jednom od najprestižnijih instituta u velikom istraživanju koje će obuhvatiti minimum milijardu ljudi ne uspe da izmeri tu neostvarenost, nesposobnost da prihvatimo sebe ili druge, nemogućnost da se suočimo sa svojim porazima, nedostacima ili pritiscima društva i da ih prevaziđemo ne kriveći druge i dalje ćemo uporno meriti kurac muškarcima i smarati žene da razgledaju slike ili čak crtaju svoj kurac iz snova.

vice

Ako imate nešto viška vremena i odlučite ga provesti na Internetu, evo nekoliko prijedloga stranica na kojima se može – naučiti nešto novo

Naša se psihička stanja ubrzo počinju odražavati i na tijelu u obliku bolova, a jedna se psihologinja pozabavila tim vezama – vrlo uspješno