Quantcast
Channel:
Viewing all 10979 articles
Browse latest View live

Pero Kvesić: Imamo izvrsne autore ali je teško doći do njihovih knjiga

$
0
0

pero-kvesicPiše: Sandra Pocrnić Mlakar

Pero Kvesić prvi je dobitnik nagrade “Zvonimir Milčec” za urbanu prozu koju je ove godine uspostavio Gornjogradski književni festival, a u obrazloženju nagrade stoji da je svojim zbirkom priča “Uvod u Peru K.”, objavljenom 1975., Kvesić odredio smjer kojim će se razvijati urbana proza. Direktor Gornjogradskog književnog festivala Marijan Grakalić o prvom dobitniku nagrade je rekao: “Isto kao što je Milčec u svojim djelima opisivao prohujale nemire i život Zagreba u desetljećima prije toga, tako je i Kvesić u svojim pričama i književnim djelima pisao i piše o nekim novim klincima izbjegavajući stereotipe, razvijajući snažni senzibilitet za otvorenost i otklon od malograđanštine.”

Za Peru Kvesića 2016. je vrlo produktivna godina, jer je objavio novu knjigu “Pisac prostih priča” i snimio dokumentarni film “Dum spiro spero”, koji osvaja nagrade na svim festivalima na kojima se pojavi.

– U obrazloženju nagrade “Zvonimir Milčec” kaže se da je “Uvod u Peru K.” odredio smjer kojim će se razvijati urbana proza. Kako ocjenjujete razvoj urbane proze od tada do danas?

– Od 1975. do danas mnogo se toga promijenilo, pa ni literatura nije izuzetak. Kao prvo, kad god imam priliku spomenuti ne propustim naglasiti da vjerujem da nikada nismo imali bolju, u smislu kvalitete i kvantitete, tekuću književnu produkciju. Po mom računu imamo otprilike pedesetak kvalitetnih autora koji kontinuirano stvaraju i još dvadesetak koji se povremeno jave, a u rangu su onog najboljeg što se piše u svijetu. Druga je priča zašto se u javnosti za njih ne zna, pa ako se slučajno i sazna za kojega od njih, do njegovih knjiga je uglavnom teško doći.

Gotovo svi ti pisci su urbani pisci (naravno, uračunavam i književnice). Oni nisu došli u grad da ga upoznaju, osvoje ili u njemu stradaju, njima je grad prirodni ambijent, čak i kad se nađu na području bez signala ili u Poskokovoj Dragi. Ne pada mi na pamet itko od tih književnica i književnika da nije urbani pisac, čak i ako im literatura ne nosi pečat te urbanosti.

– “Uvod u Peru K.” dosad je objavljen u četiri izdanja, a na naslovnici najnovijeg, objavljenog 2009., istaknuta je rečenica iz recenzije Igora Mandića, koja glasi: “Ove priče ne valjaju ništa, ali…”. Je li ta rečenica preporuka ili kritika? Zašto vas Mandić nije volio?

– U pregovorima sam da se uskoro pojavi i peto izdanje “Uvoda u Peru K.” i to – ako bude sreće – na kioscima, da se napokon pojavi gdje mu je i mjesto. S Igorom Mandićem gotovo svake subote ili nedjelje sjednem na piće na Britanskom trgu. Rečenica koja vam je privukla pozornost zapravo je dio jedne opširnije priče u kojoj značajnu ulogu ima i Veselko Tenžera, a priča ima više razina. Na jednoj razini je to primjer kako se pokatkad tekst može otrgnuti autoru. Igor je započeo svoj prikaz tom rečenicom koja je točno odražavala njegov stav nakon što je pročitao knjigu, no kad je kroz tekst to obrazlagao dovelo ga je do zaključka da treba pisati upravo onako kako je napisan “Uvod”, pa je posljednja rečenica kritike krajnje afirmativna i pobija početnu.

– U knjizi “Pisac prostih priča” objavili ste jedan svoj davno napisani tekst koji nikad nije ugledao svjetlo dana jer se magazin Erotika u kojem ste radili te 1990. godine ugasio. Primjećujete li da se danas, četvrt stoljeća poslije, vraća zanimanje za erotiku? U smislu istraživanja i razumijevanja, naravno, a ne konzumacije.

– Zanimanje za erotiku nikad nije jenjalo. Uostalom, “…da nije ljubavi ne bi svijeta bilo!” Pitanje je samo koliko je prisutna u javnosti i na koji način se tretira, međutim ni pitanje “konzumacije” nije neupitno. S jedne strane, erotski su sadržaji i poticaji prisutniji u javnosti nego ikada, pornografija je ne samo dostupna nego ju je na internetu teško izbjeći, a s druge u onome što se propagira postoji velika naslaga predrasuda, neznanja i nerazumijevanja, što uvelike opterećuje “konzumente”, pa nisu začuđujući rezultati nedavnih istraživanja da je stvarni spolni život mlade generacije kod nas i u svijetu siromašniji nego ijednoj prethodnoj generaciji u povijesti. To je zabrinjavajući trend jer vodi, između ostaloga, i do stvarnih demografskih manjkova.

– Film “Dum spiro spero”, u kojem potpisujete scenarij, režiju i kameru, osvojio je nekoliko nagrada na festivalima dokumentarnog filma. Zašto ste snimili film? Je li vas iznenadio njegov uspjeh? Što ste očekivali kad ste ga snimali?

– Film je na tri najznačajnija domaća filmska festivala dobio najznačajnije nagrade koje dokumentarni film može dobiti, a od sljedećeg mjeseca počinje se prikazivati i na internacionalnim festivalima, pa ćemo vidjeti kako će ondje proći. Zapravo je već sad dobro prošao. Prvog studenog bit će prikazan na festivalu u Leipzigu, jednoj od najuglednijih europskih smotri dokumentarnog filma. Dapače, ondje se prikaže stotinjak, dvjestotinjak ili više filmova, no svega ih je dvanaest u službenoj internacionalnoj konkurenciji za nagrade, a među njima i “Dum spiro spero”, tako da je već samo uvrštenje u konkurenciju veliko priznanje.

Sve ovo što se događa s filmom nakon što je zgotovljen uvelike me iznenadilo jer nisam to očekivao, ali i nije jer nisam očekivao baš ništa, osim što sam imao razumljivu želju da film vidi što više ljudi. Snimio sam ga prvenstveno zato jer mi se pružila prilika da ga snimim, a davnašnja mi je želja bila da se bavim filmom na način koji bi me radovao. Film mi je mladenačka ljubav i petljao sam s njim i ranije, ali je to uvijek završavalo tako da sam zbog nečega bio razočaran, pa se može reći da je to bila neuslišana ljubav. Međutim ovaj put sve je krenulo drugačije, pa je – za sada – i završilo drugačije, a – kako rekoh – još nije završilo nego je zapravo tek počelo.

Film se na neki način snimao sam od sebe: počeo se snimati ranije nego sam posao svjestan da ga snimam, bez ikakvih mojih namjera, planova, pa ni očekivanja. Suvremeni digitalni fotoaparati mogu bilježiti i filmske scene, pa kako ja već decenijama uvijek imam fotoaparat uza se, u mojoj arhivi se počelo gomilati sve više snimljenih filmskih klipića. U nastojanju da uvedem red među te scene, na disku kompjutora počeo sam ih organizirati tako da se među njima mogu snaći i odjednom je jedno od tih grupiranja postalo više od puke nakupine scena. Pojavio se smisao, okosnica, priča… Usredotočio sam se na jednu od tih priča snimljenih isključivo za privatne namjere i odjednom je preda mnom bio gotovo gotov film, trebalo ga je samo tehnički prilagoditi za prikazivanje u javnosti…

– Crtić “Mali leteći medvjedići” o ekologiji i prijateljstvu, za koji ste napisali scenarij, odgojio je generacije u Hrvatskoj, a prikazan je i u 100 stranih zemalja. Kako je došlo do snimanja crtića u hrvatsko-kanadskoj produkciji? Možemo li očekivati nove nastavke ili reprize na nekoj od televizija u Hrvatskoj?

– Odgovor zahtijeva kraći uvod. Jugoslavija je svojevremeno bila poznata u svijetu po nekim sportskim uspjesima: Miroslav Cerar, Bogdan Križaj, Marijana Beneš… pa neki nogometaši, međutim se u svijetu pojam Jugoslavije vezivao u manji broj svjetski poznatih pojmova koji su je definirali: Tito, Dubrovnik, Zagrebački kvartet, naivno slikarstvo, filozofska škola Praxis, samoupravljanje, Lado, partizani i Zagreb-film. Zanimljivo, zapravo su svi ti najjači aduti Jugoslavije zapravo bili iz Hrvatske.

Zagreb-film je desetljećima bio jedna od najpoznatijih svjetskih produkcijskih kuća animiranog filma, jedina stvarna alternativa Disneyju, ugledna i utjecajna. Sredinom osamdesetih godina naš jedini oskarovac Duško Vukotić došao je na zamisao da se taj ugled realizira i na komercijalnom planu izradom serije koja bi se prodala širom svijeta. Od mene je tražio da autorski osmislim tu seriju: da smislim što će se u njoj uopće događati.

Kanadski producent donio je u Zagreb devet milijuna dolara i nekoliko stotina ljudi je nekoliko godina radilo na tom projektu. Kroz taj posao je Zagreb-film postao tehnički i organizacijski sposoban da izvede i naredne takve poduhvate, a skupo je platio i iskustva kako financijski voditi tako zamašne projekte. Nažalost, kad su “Medvjedići” završeni, kod nas su se dogodili svi oni slomovi, pretumbacije i novi počeci koje skupno možemo nazvati “devedeseta”, kad nikome nije bilo do animiranih filmova. Zagreb-film se praktički raspao, Dušanu Vukotiću je čak zabranjeno ulaziti u zgradu, produkcija je stala… Zagreb-film se od toga do danas nije oporavio, a kamoli da bi stigao nadoknaditi propušteno, tako da je najveća slabost “Malih letećih medvjeda” što nakon njih nisu uslijedile druge takve serije.

radiogornjigrad

 

 


Uloga sjećanja i zaborava u postsocijalizmu

$
0
0

Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.

spomenikDemontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM.

„Za vas Glembaj drži u ruci crkvu, a za mene krvav nož“

Sasvim je očigledno da se na Balkanu vodi žestoki kulturkampf u čijem se centru nalazi pravo na sećanje. Za sada, ova polja su prvenstveno polja bitke između – uzmemo li za trenutak da postoji jasno razgraničenje – nacionalista i liberala. U tom ratu, valjalo bi priznati bez okolišanja, trenutno pobeđuju prvi. Mehanizmi politika sećanja – iako su navodno dizajnirani za izlaženje na kraj sa traumatičnim kolektivnim iskustvima koja su se nagomilala tokom ratnih 1990-ih[1] – isključivo su angažovani u rehabilitaciji onih režima pre 1945. godine, a serijalna se rehabilitacija kvislinških predvodnika adekvatno da protumačiti tek kao deo šireg procesa rehabilitacije ordnunga[2] i hijerarhijskih odnosa koje su, navodno, socijalizam i Jugoslavija razvalili. Sticajem istorijskih okolnosti i globalnih ideoloških prestrojavanja – zahvaljujući kojima je nostalgija za klasnim redom deregulisanog kapitalizma i/ili pretkomunističkih režima postala dominantna paradigma – „politike sećanja“ i proizvodnja nostalgije uporište su desnih, nacionalističkih i antisocijalističkih političkih snaga. Stoga se ne bi trebalo čuditi ni ekonomskoj isplativosti čitave jedne industrije politički pogodnih sećanja ni činjenici da političke elite parazitiraju na njoj. Politički mejnstrim je u potrazi za legitimacijskim narativima, kulturna industrija je u potrazi za mecenama pa je, stoga, savez razumljiv. Upravo zbog ovog saveza velik deo pomenute industrije i političkih elita danas parazitira na antisocijalističkim desnim pozicijama te eksploatiše demagoške desničarske trope.[3]

Manevar je relativno jednostavan: izravno izmišljanje „grozne“ stvarnosti socijalizma sa jedne strane i izravno izmišljanje ugodne prošlosti „pre komunističkog terora“ sa druge.[4] Liberalne i levoliberalne političke snage, međutim, situaciju tretiraju tek kao problem kiča, produkcije banalnosti, pretpostavljene invazije nekakve „kulture niske vrednosti“ ili eventualno kao problem hegemonije „nacionalne kulture“. Ali pošto industrija sećanja gorepomenute proizvode ne bi mogla tako hiperprodukovati da nije bilo jednog ideološkog predrada – koji ukazuje da je u pitanju projekat, a ne tek problem zagađenja kulturnog prostora – pogrešno i naivno bi bilo zaustaviti se na gadljivosti. Dodamo li tome i činjenicu da teorijom koja operiše politikama sećanja suvereno vladaju teoretičari liberalne provinijencije te da postoji čitav niz institucija

Postaje očigledno da je očajnički potrebna leva kritička perspektiva koja će politike memorijalizacije prošlosti ozbiljnije i teorijski obraditi te konačno otići korak dalje od defanzivne politike nostalgije za Jugoslavijom

koje se bave memorijalizacijom istorija koje je „komunistički totalitarizam“ potisnuo, postaje očigledno da je očajnički potrebna leva kritička perspektiva koja će politike memorijalizacije prošlosti ozbiljnije i teorijski obraditi te konačno otići korak dalje od defanzivne politike nostalgije za Jugoslavijom.

Balkan i posebno prostor bivše Jugoslavije nalazi se u privilegovanom položaju kada su u pitanju produkcije istorije i memorijalija. Na ovim su prostorima dva istorijski bitna procesa tekla paralelno pa se paralelno odvijaju i dve vrste politika sećanja. Jedna je izgrađivala nove nacionalne identitete, dok je druga radila na potiskivanju sećanja na ulogu ratne tranzicije u konstituisanju kapitalističkih društava u kojima živimo (kao i politički neugodnih sećanja na socijalističku emancipaciju). I dok su kritički osvrti na prvu relativno česti – uz opasku da je proces stvaranja nacionalnih država ujedno i proces izmišljanja identiteta i infrastrukture[5] koja treba da održi i nadalje reprodukuje novoizmišljenu istoriju, ali i specifično kolektivno sećanje – kritički su osvrti na druge dve funkcije politika sećanja relativno retki.

Kulturkampf: bitka za žrtve

Međutim, uopšte nije slučajno da poljem politike sećanja vlada liberalni diskurs. U pitanju nije originalni balkanski fenomen, već neizbežna potreba kapitalističkog društva za ideološkom i diskurzivnom markacijom terena te buržoaskom istorijom koja će kontrolisati načine na koji se misli prošlost.

U centru buržoaske istorije nalazi se slepa tačka za žrtve kapitalizma. Trend izjednačavanja dva totalitarizma, ispostavlja se, krajnje je cinični ideološki konstrukt. U istom se trenutku može govoriti o stotinama miliona (!?) žrtava komunizma,[6] ali se sasvim svesno previđaju žrtve imperijalizama, kolonijalizama, u krvi gušenih radničkih, sindikalnih i narodnih protesta, otvorenih ubilačkih kampanja, raznih vrsta „tranzicija“ tržišnih gibanja, manje ili više konstruisanih nestašica i epidemija, radikalnih osiromašenja društava tzv. Trećeg sveta i slično. Tako su, na primer, žrtve japanske ekspanzije (doduše samo ako imaju „sreće“ da se neko uopšte i seti tih nekoliko desetina miliona žrtava) prepoznate kao žrtve japanskog militarizma, ali ne i kao žrtve kapitalizma koji imperijalizam proizvodi. Žrtve nemačkog proširenja na Istok su žrtve fašizma, ne i kapitalizma koji je u odbrani od levih snaga u pomoć pozvao pijane ludake iz minhenskih laguma. Žrtve Velikog rata nisu žrtve kapitalizma iako su uzroci tog rata locirani duboko u antagonizmima kapitalističke proizvodnje (setimo se i friškijih primera: milion mrtvih u Iraku poslednjih je godina valjda ubila smrt, ali ne i američka invazija i njena žeđ za naftom) i tako dalje.

Čak i sama teškoća sa kojom se suočavamo kada pokušavamo zamisliti eventualno identifikovanje (Ko su sve žrtve kapitalizma? Kako ih identifikovati?), a kamoli memorijalizaciju (pitanja su čak kompleksnija: Kakav spomenik im napraviti? Kakvi bi bili artefakti u muzeju? Ne bi li to bili artefakti koji bi u drugom nekom muzeju bili artefakti emancipacije i/ili tehnološkog napretka? Kaučuk? Indigo? Pelene?)

Kako je ideologija ono što stvarnosti daje značenje, tako je i naša nemoć pred ovim pitanjima tek posledica ideološkog rada u čijem je centru pokušaj uspostavljanja „ulepšane“ istorije kapitalizma i njenih „slepih tačaka“

tih žrtava reflektuje koliko duboko ispod buržoaskih ideoloških nanosa leži mogućnost njihove memorijalizacije.

Kako je ideologija ono što stvarnosti daje značenje, tako je i naša nemoć pred ovim pitanjima tek posledica ideološkog rada u čijem je centru pokušaj uspostavljanja „ulepšane“ istorije kapitalizma i njenih „slepih tačaka“. Najveća je ovakva slepa tačka rezervisana za zločin koji se nalazi u korenu svake kapitalističke ekonomije – primitivnu akumulaciju: otvorenu i legalizovanu pljačku u kojoj elite nagrnu svoje prve milione. Pa iako smo svi individualno svesni „kako se to stekne prvi milion“, izgleda da je nemoguće to pretvoriti u politički bremenitu kolektivnu svest, niti je moguće zamisliti „mehanizam kapitalističke pravde“, niti simboličku „reparaciju“, ni „komisiju za ispitivanje istine“, a kamoli nekakav sudski proces.

Stoga, pošto su politike sećanja na ratove 1990-ih bitno obeležene težnjama elita za prikrivanjem strvožderskog porekla njihovog statusa, utoliko i najčešće (gotovo isključivi) korišćeni identitetski ključ za identifikaciju žrtava, počinioca i motiva služi prvenstveno kao mehanizam blokiranja alternativnih tumačenja uzroka rata, među kojima je i onaj koji ratove tumači upravo kao primitivnu akumulaciju. Stoga ćemo žrtve identifikovati kao pripadnike ove ili one etničke grupe, ali nikad kao, recimo, radnike (a vrlo je verovatno da je najbrojnija kategorija žrtava: siromašni).

No, valjalo bi primetiti da kulturkampf oko karaktera žrtava ratova 1990-ih nije ni izdaleka završen i pored naizgled potpune dominacije etničkog ključa. Svaki put kada pomislite da su žrtve bili sirotinja i nemoćni, a počinioci bahate siledžije, u malom ste obuhvatili i klasnu dimenziju sukoba – jer eksproprijatori su uvek bahate siledžije, a eksproprisani su uvek sirotinja i nemoćni.

Teorijsko utemeljenje

Robert Nozik, jedan od teoretičara libertarijanizma, pokušao je da potrebu za zaboravom filozofski utemelji. Ukratko, ne bi li diskreditovao politike preraspodele, on tvrdi da bi svaki takav pokušaj – što je temelj svih progresivnih i levih političkih projekata – nužno završio neuspešno jer nejednakost je neizbežna posledica procesa slobodne razmene koja bi se javila već sledećeg dana, čineći svaki pokušaj redistribucije besmislenim.[7] Ono što je „ispalo“, međutim, ključno je. Isteramo li Nozikovu argumentaciju do logičnog zaključka, ispašće da nije bitno kako je došlo do nejednakosti te da je legitimno sve što nejednakost proizvodi, a mehanizam stvaranja, održavanja i produbljivanja nejednakosti ostaće nam trajno tajan.[8] Za Nozika, doduše, to nije ni bitno – kao da socijalne tenzije ne postoje i kao da nejednakost nije društveni činilac. No vulgarne liberalne teorije, kao što je Nozikova, najlakše se daju kritikovati upravo na njenim nesigurnim i domišljanim temeljima i potrebi za velikim brojem „kao da“ (as if) pretpostavki. Razmena se tretira kao da se sve razmene vrše sinhrono (teorija marginalne vrednosti), kao da novac sam po sebi nije u isto vreme ni društvena ni politička moć (distinkcija političke i ekonomske sfere),

Kako elite zahtevaju legitimizaciju imovine i zaprečavanje dalje trke, svaka se primitivna akumulacija završava zahtevom za legitimisanjem nekog trenutnog stanja i uspostavljenjem pravne države kao mehanizma odbrane nagrabljene imovine

kao da pojedinac formiran i kompletan pada na zemlju bez istorijskog konteksta (subjekt), kao da društvene nejednakosti ne razaraju društva i, na kraju krajeva, kao da je sam kapitalizam aistorijski fenomen – ništa drugo do inherentna, konstantna i aistorijska težnja ljudskog društva.

Pored svih nekonzistentnosti – ili možda baš zbog njih – Nozikova implicitna preporuka („nije bitno kako je ko zgrnuo svoje prve milione“) i dan-danas je spiritus movens tranzicionih društava. Jer ispratimo li ga – uprkos tome što je tranzicija period ne-vladavine prava,[9] razgradnje (socijalističkih i emancipatorskih) društva i njegovih institucija te otvorene trke u grabljanju društvene imovine (ukratko: primitivne akumulacije) – sve što ispliva iz ove grabeži je fer. Međutim, zahtev za zaključavanjem trke od ključne je važnosti – kako elite zahtevaju legitimizaciju imovine i zaprečavanje dalje trke (jer bi to značilo i rizik da njihova imovina postane nečiji plen),[10] svaka se primitivna akumulacija završava zahtevom za legitimisanjem nekog trenutnog stanja i uspostavljenjem pravne države kao mehanizma odbrane nagrabljene imovine. Drugim rečima, ključna komponenta „ustavotvornog momenta“[11] jeste uspostavljenje privatnog vlasništva kao osnovnog i jedinog legitimnog oblika vlasništva i legitimacija nasiljem uspostavljene hijerarhije, što momenat ove transformacije čini i politički bremenitim i simbolički potentnim.

Liberalni mehanizmi tranzicione pravde

Stoga, na eksplicitnom nivou liberalnih politika sećanja stoji zahtev za nekakvim „okretanjem novog lista“ iza kojeg će se sakriti težnja za legitimacijom uspostavljene klasne hijerarhije. Naime, cilj mehanizama tranzicione pravde je uspostavljanje političkog okvira za ulivanje liberalno-demokratskog društvenog modela, oktroisanje „nultog momenta“ jednog društva nakon kojeg će biti moguć, kako se to kaže, „društveni dijalog“ u okviru jedne političke zajednice. Međutim, lociranjem „nultog momenta“ nakon primitivne akumulacije sakriva se činjenica da u pitanju nije nikakav početak, već oktroisanje trenutka u kojem se primitivna akumulacija zaustavlja, a zateknuto stanje zakonski petrifikuje.

Komisije za istinu i pomirenje paradigmatični su primer načina na koji funkcioniše buržoaska država. U pitanju je kompromis između nasilnika i njihovih žrtava (primer južnoafričke komisije je u ovom smislu samo najočigledniji – ona je amnestirala neke od onih onima koji su pred njom svedočili, a sve ostale su, u manjoj ili većoj meri, imale ugrađene slične mehanizme), kao što je „ustavotvorni momenat“ zapravo nametnuti kompromis između eksproprijatora i eksproprisanih.

Komisije za istinu i pomirenje paradigmatični su primer načina na koji funkcioniše buržoaska država – u pitanju je kompromis između nasilnika i njihovih žrtava, kao što je „ustavotvorni momenat“ zapravo nametnuti kompromis između eksproprijatora i eksproprisanih

Pa iako su neki teoretičari primetili da se zaključci nekih komisija najbolje daju sagledati iz sličnog rakursa,[12] retko koji će od autora zagaziti do klasnih politika i pogledati u strukturne uslove mogućnosti i ključni zahtev buržoaskih elita.

U tom svetlu treba posmatrati i različite zahteve za takozvanim društvenim restartom[13] koji ima usađenu manu. Naime, iako zahteva restart – raskidanje sa sistemom privilegija tranzicionih i (u percepciji građana) visoko korumpiranih država – on ne zahteva i preraspodelu bogatstva stečenog u tranziciji, tj. primitivnoj akumulaciji. Dakle još jedno „kao da“… Kao da posedovanje kapitala samo po sebi nije privilegija i kao da je ustavotvorni restart zaista polazak od „čistog lista papira“. Time se zanemaruje da taj restart, usled de facto unapred uspostavljene klasne hijerarhije i strukture društva, nije i ne može da bude „čist list papira“.

Treba imati ovo na umu kada su u pitanju mehanizmi tranzicione pravde. Kako su uspostavljeni državnim nametanjem i kako predstavljaju kompromis između nasilnika i žrtava, ne treba da čudi ni neizbežno podbacivanje tih mehanizama. Oni podbace svaki put kada treba dokačiti pitanja oktroisanja klasne strukture društva upravo zato što tu klasnu strukturu na kraju treba legitimisati. U ovom kontekstu postaju jasne uloge liberalnih mera tranzicione pravde, kao i uloga samog koncepta tranzicione pravde. Naime, u pitanju je pravda koja neće temeljno uznemiriti klasni poredak i hijerarhiju uspostavljenu u samoj tranziciji.

No, „istorija koju pišu pobednici“ reflektuje se i kao zakon koji pišu pobednici, ali i kao subjekt koji pišu pobednici. Stoga, kako se građansko pripadanje uspostavlja kao glavni facilitator političkog angažmana, delovanja i vidljivosti, tako se i oktroisanje društvenog „nultog momenta“ da tumačiti i kao uspostavljanje građanina kao jedinog koji može biti prepoznat kao žrtva. Eliminišući pritom sve marginalizovane strategije definisanja žrtve (za nas su svakako najvažniji radnici), a time i potencijalne reartikulacije društvenih sukoba (za nas ovde najvažnije: reartikulisanje ratova i sukoba devedesetih kao metoda uspostavljanja kapitalističke hijerarhije), „građanin“, uprkos svojoj prividnoj univerzalnosti, zapravo skriva de facto nejednakost individua pred zakonom i kapitalom.

Eliminišući sve marginalizovane strategije definisanja žrtve, a time i potencijalne reartikulacije društvenih sukoba, „građanin“, uprkos svojoj prividnoj univerzalnosti, zapravo skriva de facto nejednakost individua pred zakonom i kapitalom

Stoga, ovaj skupi politički koncept, paralelno sa „čistim papirom“ koji se uspostavlja mehanizmima tranzicione pravde, postaje jedan od elemenata koji prikriva klasnu hijerarhiju buržoaskog društva.[14]

Ispostavlja se da projekat tranzicione pravde nije politički neutralan ni pored pokušaja da se takvim predstavi. Konstituisanje buržoaske države i pratećih ideoloških kompleksa nastaju kao odgovor na potrebe elita za stvaranjem diskurzivnih i pravnih sigurnosnih sistema koji njihov položaj legitimišu. Primeri Indije i Južnoafričke Republike su najočigledniji. U Indiji je konstituisanje nacije bilo ispraćeno prezervacijom i legitimacijom kastinske strukture društva, dok je konstituisanje zajednice Južnoafričke Republike bilo praćeno očuvanjem de facto rasne segregacije. U oba slučaja, novonastalo „mi“ – nacija i građansko pripadanje – sakriva unutrašnji sukob, rascep. Kao da su se pomenuta dva društva rekonstruisala da bi ostala ista.

Prava borba koju levica valja voditi stoga je neizbežno borba na više frontova – i za uspostavljanje političkog subjekta, i protiv revizionističkih tendencija, i za očuvanje sećanja na socijalističku emancipaciju, ali i protiv uspostavljanja hegemonskih istorijskih tumačenja raspada bivše države i jugoslovenskog socijalizma koja danas služe prvenstveno liberalnim mehanizmima tranzicione pravde. Potreba za strategijama leve memorijalizacije istorije kapitalističkih društava mogla bi biti ona ključna komponenta u stvaranju sistema paralelnih institucija (i sećanje je jedna institucija).

Bilješke:

[1] Koliko su omanuli u ovom zadatku pokazuje i zanimljiva slika društvene traume koju nam je dala Svjetlana Nedimović koja se zapitala „šta je to traumatizovano društvo“ i odgovorila da je to ono društvo koje nemoćni otpor bahatim lokalnim političkim elitama identifikuje kao nasilje. Drugim rečima, „izlaženje na kraj sa lošom prošlošću“ transformisano je u mehanizam proizvodnje servilnosti.

[2] Poslednjih je dana na internet-portalima osvanula i nedavno pronađena arhivska fotografija table na kojoj su ispisana neka potpuno sumanuta pravila za kretanje jednom od glavnih beogradskih ulica. Velik broj pozitivnih komentara otkrio je i paradoks u centru vladajuće paradigme – fotografija je iz Nedićeve Srbije, iz 1942. godine.

[3] Ključne tačke oko kojih su se zgusnuli ovi desničarski tropi su ideje reda i njegovog brata blizanca, rada. Gašpar Mikloš Tamaš tvrdi da je upravo ideja reda ključna za razumevanje savremenog konzervativizma.

[4] No, uvek nešto ispadne – u ugodnu prošlost „pre komunističkog terora“ neplanirano je upao i onaj period ogoljenog fašizma koji se, ni kriv ni dužan, našao na „pravoj strani istorije“ ne bi li se legitimisala desna i antisocijalistička demagogija. Stoga se za fašizam i njegove kolaborante ima i pijetetnog razumevanja i sofisticiranih relativizacija i eshatoloških opravdavanja.

[5] Proces izgradnje identiteta kreće se paralelno sa kasapljenjem nižih kulturnih formi radi uspostavljanja hegemonskog identiteta i kulturnog modela te odbacivanjem svih višaka, pa i po cenu manje (maternji jezik i gramatička pravila upravo su neki od centralnih dispozitiva koji u ovom procesu učestvuju) ili više nasilnog zaboravljanja vernakularnih kulturnih formi.

[6] U okviru globalnog konsenzusa buržoaskih političkih elita oko „dva totalitarizma“ kolaju dve odokativne i netačne brojke koje je u spornoj „Crnoj knjizi komunizma“ uspostavio Stéphane Courtois: „stotine miliona“ žrtava komunizma i 25 miliona žrtava fašizma. Čisto da bude jasno sa kojim će se od dva totalitarizma jednog dana praviti savez. Courtois takođe navodi i neke potpuno besmislene i očigledno izmišljene podatke kao onaj da fašizam nastaje kopiranjem sovjetskog totalitarizma. Nije ni čudo da je knjiga prošla kroz pravi špalir kritičkih uvida koji su joj pomeli bilo kakav kredibilitet. Uprkos tome, ova knjiga je i dan-danas jedan od temelja konzervativnog konsenzusa o „dva totalitarizma“.

[7] No, da Nozikove maštarije „drže vodu“, klase bi bile visoko fluidne strukture i menjale bi se iz dana u dan. To se, međutim, ne događa, a klasa je, kao što pokazuje i Tomas Piketi – želimo li navoditi savremene teoretičare – struktura koja teži petrifikovanju.

[8] Pratimo li ga do kraja, krajnje nejasnim ostaje i zašto je baš politička redistribucija nelegitimna?

[9] Šta god mi o „vladavini prava mislili“. Uzmemo li da je to najopštije „poštovanje zakonskih normi“, u pitanju je mač sa dve oštrice. Elitama je ona smetnja kada treba nagrabiti društvenu imovinu, ali odbrana kada tu imovinu treba legalizovati i sastaviti mehanizam odbrane nagrnute imovine – buržoasku državu. Stoga, „vladavina prava“ nekad može biti i mehanizam odbrane društvene imovine. Sve zavisi, dakle, od političke dinamike i realne društvene moći. Ništa nama bez nas samih.

[10] U istom kontekstu bi valjalo tumačiti i moralističku gadljivost političkih i ekonomskih elita prema kriminalu. On je primitivna akumulacija u najčistijem obliku, pokušaj klasne destabilizacije, reprize primitivne akumulacije, nezgodno podsećanje, pokušaj ponovnog otvaranja grabeži, a time i zahtev za rekompoziciju društvene hijerarhije. No, „pravna država“ i postoji ne bi li legalizovala onu primitivnu akumulaciju iz koje je njena elita iznikla i ne bi li sprečila pokušaj otvaranja nove.

[11] Pogledajmo to i etimološki: koren reči „ustav“ je „ustava“ – brana/zaustavljanje.

[12] Dejan Ilić sasvim dobro primećuje da je uloga Komisije za istinu i pomirenje SRJ upravo konstituisanje nacionalne zajednice oko laži koju je baš ta komisija trebala pompezno da obznani: „tokom ratova devedesetih, sve je bilo ok!“

[13] O simboličkoj snazi ovog pojma dovoljno govori i podatak da ga je jedna partija u Srbiji koristila kao predizborni slogan.

[14] Valja primetiti, međutim, da „građanin“ postaje mehanizam reprodukcije nejednakosti tek nakon obimnog političkog rada buržoaskih institucija. Ponovo je ovde najvažniji rad Gašpara Mikloš Tamaša koji tvrdi da je prezir buržoazije uperen upravo prema univerzalnosti građanina i da je savremena politička praksa bitno obeležena političkim radom na njenom dokidanju. Utoliko se ispostavlja da nije problem građansko pripadanje, već kakvo građansko pripadanje jeste u okvirima savremenog globalnog kapitalizma. Odgovor je jednostavan: antiemancipatorsko.

slobodnifilozofski

Gazda i “domobranski” refleksi

$
0
0
Zagreb, 4.10.2016 - Svečana premijera filma "Gazda" u kinu Europa. Na slici knjiga "Gazda" autora Saše Paparelle. Foto Hina/ Dario GRZELJ/ dag

Zagreb, 4.10.2016 – Svečana premijera filma “Gazda” u kinu Europa. Na slici knjiga “Gazda” autora Saše Paparelle.
Foto Hina/ Dario GRZELJ/ dag

Foto: HINA / Dario Grzelj

Središnji lik hrvatske tranzicije u kojeg se upisuju svi porazi i (ne)realizirani snovi nedvojbeno je Ivica Todorić. Priča o njemu doživjela je nedavno i filmski, dokumentaristički prikaz. Film Gazda nam predočava sve intrige stjecanja kapitala pod državnim pokroviteljstvom. A istovremeno ukazuje na političke klopke koje su tom procesu priskrbile status enigme kojoj svi znaju rješenje, ali navodno uzalud. 

Prošlotjedna zagrebačka premijera dugometražnog dokumentarnog filma Gazda (režija: Dario Juričan, scenarij: Zvonimir Tivon, produkcija: Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija), predstavljala je u domaćim uvjetima rijetko ozbiljan susret tranzicije i filma,  odnosno (i doslovno) uprizorenje tranzicije na filmu. Koliko ozbiljan, toliko je taj susret i gorko duhovit, ali nipošto izoliran, unatoč statusu premijernog događaja i očekivano velikom interesu javnosti.

Naime, te se večeri u najužem centru Zagreba topografski gotovo komprimiralo trideset godina jedne konjunkture, budući da se jedva koju stotinu metara od kina Europa, u kojem je premijerno prikazan Juričanov film, u prostoru Galerije Nova još uvijek moglo pogledati izložbu Kome treba poduzeće? BOROVO 1988.-1991., Grupe Borovo, višečlanog autorskog tima koji se nekoliko godina sustavno analitički bavio zadnjim godinama socijalističkog privrednog giganta, radničkim štrajkovima i, na oglednom primjeru, sveukupnom dinamikom smrtnog hropca jugoslavenskog socijalističkog projekta, osobito i napokon, vrijedi dodati, njegovim klasnim aspektom.

Historijska dinamika spacijalno-temporalne restauracije kapitalizma sažela se te večeri 4. listopada u tridesetak kvadrata izložbenog prostora i osamdeset minuta filma, kao da je posrijedi dogovoren scenarij u kojem se komplementarno, iako različitim rukopisima i medijsko-prikazivačkim sredstvima pokušava uputiti na ishodište i svrhu tranzicijskog procesa. Na jednoj strani socijalistički kolektivni subjekt – poraženi radnici, a na drugoj On, Juričanov Gazda Ivica Todorić, lokalno otjelovljenje najboljih mokrih snova kapitalističkog imaginarija.

Paralelni svijetovi

Juričanov film temelji se na zgodnoj ulaznoj točki, biografskoj činjenici koja dijelom rukovodi ekonomijom izlaganja. Ljudevit Juričan, redateljev otac, vršnjak je Ivice Todorića (dijeli ih svega 11 dana), pohađali su istu školu na Kennedyjevu trgu u Zagrebu, iste su 1976. godine dobili prvo dijete (Ljudevit Darija, Ivica Ivu), ali sve je to tek motivska periferija temeljnoj činjenici da je Ljudevit Juričan svoj radni vijek, punih četrdeset godina odradio u Konzumu (Unikonzumu), poduzeću koje je danas najvidljiviji i u svakodnevnom životu najprisutniji dio Todorićeva carstva. Upravo taj biografski kontrapunkt Juričan uvjerljivo koristi kako bi ispripovijedao što se zapravo događalo u poduzetnoj obitelji Todorić od kraja 1950-ih preko kraha tehno-menadžerskog modela upravljanja društvenim vlasništvom nakon 1971. i pripreme za uzlet poslije zatvorske epizode Ante Todorića, kao i što se u istom razdoblju zbivalo na drugoj strani, među prosječnim socijalističkim svijetom s Juričanima. Razvija priču o socijalističkom direktoru, njegovim idejama i sistemskim grijesima, poduzetničkom projektu i njegovu sinu koji je od uzgoja cvijeća dospio do gazde koncerna.

Duhoviti prizori Juričanovih, osobito majke, sitni cinizam redatelja-pripovjedača, dok zrcalnom ironijom izvrće obiteljsku priču, otkriva ozbiljan Juričanov potencijal za igrani film, a razgrtanje logike i elemenata Todorićeva carstva pokazuje pak dokumentarista s jasnim istraživačkim ulogom. Kupnja Konzuma preko leđa izigranih sindikalaca, punionica Jane i devastacija turističko-rekreacijskog plana lokalne zajednice, zaposjedanje Kulmerova dvorca u aranžmanu hotelskih usluga, sudbina i trgovačka putanja pšenice iz robnih rezervi, projekt trgovačko-kulturnih centara u kojima završavaju prostorno skučene muzičke škole – samo su neke epizode u nizu sličnih primjera koji svjedoče kako se Gazda gazdio i tko mu je pritom pomagao pogodovanjem, lažima, prevarom i okretanjem glave. Zato, da se poslužimo Juričanovom propagandnom dosjetkom, ovo nije film o Ivici Todoriću. Nego o kome? To možda nije najvažnije pitanje, ali jest nezaobilazan odgovor.

Literarni predlošci

Etnografija ulice i kafića, nezanemarivi glas popularne kritike, pokazuje da se procjene Gazde, nakon uvodne rečenice da je “film OK”, uglavnom mogu svrstati u dvije linije: jednima nije baš do kraja dobro kao film, a drugima stvar nije baš uspjela s obzirom na samu privredno-tranzicijsku problematiku. Jedni bi bolji film, drugi bi definitivni i krucijalni dokaz o pljački i kriminalu. Jedni, naravno, znaju sve o filmu, drugi pak sve o Todorićevu kapitalističkom projektu. Međutim, ako se film oslobodi presinga gledateljske hiperkompetencije pa mu se  dopusti da diše, lako će se uočiti da su obje linije podjednako uspješno kompozicijski zastupljene.

Juričan je pješice odradio čitav proces istraživanja, od afere do afere, od njive do rasadnika, od svjedoka do svjedoka, od bazena do punionice, od arhiva do arhiva, od dokumenta do dokumenta, uvelike uz pomoć profesionalaca poput novinara Saše Paparelle koji je opsežan materijal pretočio u knjigu istog naslova –  Gazda i ovih je dana, zajedno s redateljem, dijeli hrvatskim javnim knjižnicama. Istraživački proces prikupljanja dokumenata, izvora i dokaza uvelike svjedoči o veličini i utjecaju Gazde, kao što legitimira hijerarhiju aktera na državnoj i lokalnoj razini. Taj je istraživački proces zapravo proces izlaganja u mjeri u kojoj je filmska naracija obuhvatila koncentrične krugove dokumenata, svjedoka,  institucionalne šutnje i izravne laži. Juričan je stvorio cjelinu od svega dostupnog i ukazao na rupe, pa je film o Gazdi jednako tako i film o tome kako o njemu uopće prikupiti relevantne dokumente. Pritom, a tu je važna druga, “filmska” linija odnosno pretakanje istraživanja u priču sa zahtjevnom namjerom da to ne bude film o Ivici Todoriću.

Filmska je kritika veoma zadovoljna. Doduše, naiđe se u pohvalnim osvrtima, što ih pozorno bilježi Facebook profil filma, i kojekakvih bedastoća, poput one usporedbe redatelja Juričana s Krležinim Doktorom iz, pretpostavljamo, romana Na rubu pameti. Ako već netko posegne za književnom usporedbom, posebno iz Krležina opusa, ne bi smio preskočiti novelu Veliki meštar sviju hulja (1919) koja je ABC prve ozbiljnije hrvatske kapitalističke tranzicije s početka 20. stoljeća. U njoj sve kao da je namješteno za Gazdu, sve podsjeća na Gazdu, čak je i glavni lik novinar (istraživač) Ljubo Kraljević koji se iz petnih žila upire o Njemu, Gazdi saznati ono što Juričan pokušava o Todoriću. Dakle, književna matrica postoji i ako se traži dobar literarni uvod u recentnu konjunkturu, najbolje je, eto, posegnuti za novelom objavljenom prije jednog stoljeća.

Domobranski kompleks

Juričanov film ima samo jedan ozbiljan problem koji, zapravo, nije njegov. Svi ga, naime, hvale. Neki stoga što se uopće pojavio, drugi zato jer je važan. Logiku kojom je predstavio svoju obitelj u filmu, Juričan kao da implicitno primjenjuje i na publiku. Taj implicitni paralelizam jednak je popularnoj ambivalenciji kojom svjedoci u filmu govore o Todoriću. Ispada da je Juričan i publiku i filmske svjedoke različitih Todorićevih poslovnih meštrija uhvatio u istu stupicu: netko ovdje ne govori istinu, netko se ovdje ponaša kao da se sve prikazano odvijalo negdje drugdje i nekom drugom, ukratko: netko ovdje laže. A lažu svjedoci na filmu, poput sindikalistice Ane Knežević – koja je nakon uspješne transakcijske prodaje Unikonzumove magle zaslužila solidnu poziciju u Agrokoru – ili Vladimira Šeksa koji tupim pogledom komentira nestanak dokumenata istrage iz arhiva.

Ali u laži živi i publika. Taj metaforički domobranski kompleks u kojem lažemo sebi samima čini se najzanimljivijom poentom Juričanova filma i njegova javnog života. Prizori u obitelji Juričan kad Dario donosi doma poklon-paket s Todorićevim kulenom ili kad majka govori o odricanju da bi se sagradila vikendica, a redatelj-sin vješto podmetne očevu naplatu osiguranja prilikom nezgode na radu, iznimni su primjeri sitnih neistina kojima si, barem verbalno, olakšavamo domobranski život. Zato, da se iznova poslužimo Juričanovom propagandnom dosjetkom: ovo nije film o Ivici Todoriću, ovo je film o nama. Gazda je ipak gazda.

Naposljetku Juričanov film, iako poetički posve drukčiji, uvelike nastavlja ovogodišnji niz započet dokumentarnom serijom u četiri epizode Betonski spavači (režija: Saša Ban, produkcija: Hulahop), koja je imala sreću da se emitira na HTV-u, doduše u smiješnom terminu, a još je uvijek dostupna zahvaljujući HRTi platformi. Prva epizoda serije naslovljena “Socijalizam susreće kapitalizam”, obrađuje sudbinu turističkog kompleksa Haludovo (projekt Borisa Magaša) u Malinskoj na otoku Krku, a to što relativno površno ovom prilikom imenujemo “sudbinom Haludova” zapravo je komplicirano križanje na kojemu se susreće više od nekoliko putanja koje čak i zainteresiranom i upućenom gledatelju padaju na pamet prilikom svakog kontakta “starog” i “novog”, dakle socijalizma i kapitalizma. Spomenuto susretanje jest dominantan provodni motiv svih epizoda serije u prosječnom 50-minutnom trajanju, upravo u pokušaju tumačenja historijskih okolnosti i dinamike nastanka u “starom” poretku, tranzicijskih ishoda i njihovih aktera, kao i suvremenog stanja u onome što se može odrediti kao “novi” poredak.

Filmska škola “narodnog zdravlja”

I kad smo već kod zdravlja, osobito narodnog, teško je izbjeći dojmu da je Juričanov film zapravo popularno-prosvjetiteljski rad za najširu moguću publiku, onu koja sve zna, pa tako zna i da Gazda nije film o Ivici Todoriću dok dnevno kupuje u Konzumu, ali se pravi da ne zna. U tom je smislu, kad je znanje i prosvjetiteljstvo u pitanju, Juričan blizu reinvenciji modela iz historijskog filmskog arhiva Škole narodnog zdravlja 1930-ih, naravno u izmijenjenim okolnostima.  Spomenuti Ban i Juričan svojim su dokumentarnim projektima doista blizu recentne filmske škole narodnog zdravlja.

“Ako propadne Borovo, propast će Jugoslavija”, govorili su svojedobno radnici Borova, svjedoče dokumenti na spomenutoj izložbi u Galeriji Nova. Kako bi ta rečenica izgledala da umjesto Borova u njoj stoji Gazda, Konzum ili Agrokor? Možemo li to uopće zamisliti? Ili ćemo se nastaviti pretvarati da znamo, a zapravo ne znamo i obrnuto: dobro znamo, ali glumimo da ne znamo? O tome je Juričanov Gazda.

bilten

 

Robert Fisk: “Skriveni cilj oslobađanja Mosula je preplaviti Siriju militantima kalifata!”

$
0
0

irakSirijska vojska i njeni saveznici se pripremaju se za masovnu invaziju tisuća militanata takozvane “Islamske države” koji će, kada bude oslobođen Mosul  doći iz Iraka.

Stvarna svrha toliko najavljivane operacije “oslobađanja” iračkog grada, sumnjaju sirijski vojni dužnosnici, jest da  Siriju preplave horde boraca ISIL-a, koje će napustiti svoju “prijestolnicu” u Iraku u  i preseliti se u njihovu “mini-prijestolnicu” Raqqu u Siriji, piše ugledni stručnjak za Bliski istok Robert Fisk za The Independent. Već za nekoliko tjedana zapadni mediji i američki stručnjaci gorljivo predviđaju  oslobođenje Mosula, koju uspoređuju s “bitkom za Staljingrad” i “borbu do smrti do posljednjeg borca Islamske države”.

Neki od njih su uvjereni kako predstoji brza pobjeda iračkih snaga, koju će ubrzati u frakcijski sukobi među teroristima u samom Mosulu.

Istovremeno, Ujedinjeni narodi upozoravaju na kolone izbjeglica koje će bježati iz opkoljenog grada.

Međutim, Sirijci sumnjaju da će ISIL jednostavno napustiti Mosul i da će se pokušati dokopati područja koja još drži u Siriji.

Drugim riječima, ako Mosul bude oslobođen, cijela vojska “kalifata” bi mogla biti usmjerena u borbu protiv Assadove vlade i njegovih saveznika, što je scenarij kojeg zlurado priželjkuje Washington, piše Fisk.

Naime, Assadova vojska, koja je u borbama koje traju već pet godina izgubila 65 000 boraca i koja ja već bila bombardirana od strane Amerikanaca u Deir Ez-Zoru, kada je izgubila preko 60 vojnika, što je Washington opisao kao grešku, suočava se s prijetnjom da će se morati suprotstaviti ogromnom priljevu militanata ISIL-a, koji bi nakon povlačenja iz Mosula mogli prijeći iračko-sirijsku granicu. S obzirom na veliku mogućnost da bi se sirijski vojnici i njihovi saveznici, ali i Rusi, mogli naći u situaciju da se moraju suprotstaviti tim borcima, nije ni čudo da zauzimanje istočnog Aleppa, pokušavaju okončati što je prije moguće, bez obzira na cijenu u smislu žrtava, svakako prije pada Mosula, zaključuje Fisk.

No, Robert Fisk, ako se njegove tvrdnje pokažu istinitima, ukazuje i na vjerojatni razvoj scenarija s kojim na Zapadu nikako neće biti zadovoljni.

Naime, glavni tajnik Hezbollaha, šeik Hassan Nasrallah, i sam je primijetio ovu prijetnju i u svom govoru poručio da, ako ISIL-ove snage ne budu potpuno poražene od Iračana u Mosulu, onda će Iračani, vjerojatno misleći na iračke šiitske milicije, koje su zapravo ubojito koplje vladinih snaga, “biti dužne prijeći u istočnu Siriju i tamo se boriti protiv terorističkih skupina”.

Dakle, ako istina što piše Robert Fisk, unutar bitke za Mosul su Washington i Rijad unaprijed pripremili igrokaz u kojem su dogovorili koridore za odlazak militanata kalifata u Siriju, na što su upozoravali šiitski zapovjednici u Iraku. No, glavni tajnik Hezbollaha, Hassan Nasrallah, najavio je da bi se u tom slučaju za teroristima preko iračko-sirijske granice mogla preliti i vojska od desetina tisuća dobro opremljenih i iskusnih boraca krovne organizacije Al-Hashd Al-Sha’abi, koju većinom čine šiitski borci iz Iraka povezani s Hezbollahom i Iranom.

AMSI

 

 

Miljenko Jergović: O Dylanu se u nas piše isto kao i o Kim Kardashian

$
0
0

JergovićU dva će se slučaja u hrvatskim tabloidima – ergo, u svim hrvatskim medijima – naširoko govoriti o književnosti: kada književno neuka pulska kadinica dosudi književnu nagradu Nives Celzijus i kada Bob Dylan postane nobelovac. Iako postoji izvjesna razlika između Dylana i Celzijus, nešto im je, ipak, zajedničko: ne morate ih čitati da biste shvatili bit njihove književnosti, a onda i da biste komentirali njihova djela, s punim autoritetom, kao da ste na njima doktorirali. To je ono što komentatore dovodi do ekstaze: književnost koja se prima, a ne mora se čitati. Perpetuum mobile hrvatske kulture.

O Nobelovoj nagradi Bobu Dylanu imam barem pet različitih mišljenja. I iza svakog stojim. Ali, naravno, ne u isto vrijeme. Kako ću iza kojega svog mišljenja stati zavisi o tome u kojem se društvu nađem i pred kojom publikom govorim. Tako, obraćam li se urednicima koji su ovih dana pripremili temate i specijalne emisije posvećene Dylanu, mišljenje će mi biti negativno, puno ruganja i omalovažavanja, te seksističkih invektiva na račun narečene starlete… Velite kako Dylan nije starleta i nije žensko? Nema veze, pošto se u nas o njemu govori kao da je starleta i kao da je žensko. Recimo, novine, portali i privatne televizije – koji nikada nikakvoj književnosti ni kulturi nisu posvetili riječi, niti su u povijesti emitiranja imali ijednu minutu kulturnih sadržaja, ama i jednu jedinu vijest iz kulture, sada su se rastorokali o nobelovcu. I kažete, nije žensko i nije starleta? Negdje drugdje, i u nekom drugom kontekstu, sigurno nije. Ali u Hrvatskoj Dylan nije Bob, Dylan je Kardashian. Pa se zato s njim i prekardashijanilo. Podsvijest je progovorila: od ove je godine Nobelova nagrada za književnost pretvorena u Nobelovu nagradu za funkcionalnu nepismenost. O koje li su olakšanje doživjeli naši!

Osvrnem li se na drugu stranu, u ponešto intimnijem društvu, okružen rodbinom i prijateljima koji nešto i čitaju, hvalit ću Dylana i uvjeravati ih da se dogodila dobra stvar. Pučki je pjesnik, pjesnik narodnih srca, čija je gitara vazda bila oružje protiv fašizma, nagrađen najvišom književnom nagradom. Tomislav Brlek se, čini mi se, ovih dana sjetio legende o starome Ezri Poundu, koji je u godinama pred smrt (a umro je 1973.) ushićeno hvalio Dylanovo pjesničko umijeće. Stari fašist, Mussolinijev adorant i genij našega vijeka, sigurno je bio u pravu. Poundu je umjetnost bila iznad svega, iznad ljudskosti, ali i iznad političkih i poetičkih ograničenja – i naravno da je razumio Boba Dylana. Tako i ovih dana, skoro nepogrešivo, nad Dylanom se groze slabi i mondeni pisci – primjerice Irwine Welsh – a veliča ga istinski klasik epohe Salman Rushdie. No, kako Nobelova nagrada nije za funkcionalnu nepismenost, jednako nije ni za načitanost. Ovaj put njome je čašćena i publika koja ništa ne čita. Ali zašto bi se čitatelji osjećali uskraćenim? Pogotovu ako je Dylan dopirao do njih.

U posljednjih stotinjak godina Nobelov komitet nekoliko je puta donosio odluke koje su, posljedično, problematizirale prostor i granice velike i važne književnosti. I svaki put činili su dobru stvar. Prvi put 1950, kada su nagradili Bertranda Russella, filozofa matematike, logičara i povjesničara filozofije. Drugi put 1953, kada su častili Winstona Churchilla, za njegov masivni, ali silno zanimljivi memoarsko-povijesni ciklus. Treći put 1997, kada su nagradu dodijelili Dariju Fou, komičaru, aktivistu, piscu namjenskih tekstova i improvizatoru, a tek potom klasičnom piscu. S Russellom je rečeno da i filozofija, iako samo u trenucima iznimnog nadahnuća i u vrlo darovitih ljudi, može biti velika književnost. S Churchillom: da memoari i publicistika kojoj je cilj tek da predstavi, opiše i objasni neki događaj također mogu biti velika književnost. I doista, tko god je čitao Churchilla zna da tako jest, i da je ovaj političar, jedan od očeva suvremene Europe, zaslužio sve svoje književne nagrade. A Dario Fo – kao, možda, i najskandalozniji nagrađenik – poslužio je, među ostalim, i kao potvrda da čak i usmena književnost i improvizacija mogu biti vrijedni nobelovske časti. U ovaj niz neki će, a naročito oni koji ništa od rečene autorice nisu pročitali, uvrstiti i Svetlanu Aleksijevič, uvjereni da je to što ona piše – ispovjedno novinarstvo. Nije! Ali i da jest, vrijedno je Nobelove nagrade.

Bob Dylan još jedan je u nizu takvih laureata. Kao ni sir Bertrand Russell, ni on ne bi bio u stanju napisati dobar roman, a još manje vrijedan dramski tekst ili knjigu pripovijetki. Ali ovo nije nagrada za književni višeboj. Osim toga, nije se ni dogodilo nešto što prethodno već nije bilo višestruko najavljeno. Ali bit će da funkcionalno nepismeni o tome, opet, pojma nemaju. Funkcionalno nepismeni i Irwine Welsh. Još onih davnih dana, već prije četrdeset i kusur godina, kada je Igor Mandić nogom provaljivao kapije hrvatske poezije, e da bi unutra uveo Arsena Dedića, rasprava o pjevanim pjesnicima mogla je biti okončana. Poslije su svi ovdašnji antologičari, redom akademici, poslušno slijedili Mandićev naputak i antologizirali Arsena, tako da je njegov nacionalni status već postao općim mjestom. Istina, bilo je to u vrijeme kada su Hrvati držali do svoje književnosti i kulture, i kada ni hrvatski mediji nisu bili poprište kurvi i starleta, ali netko bi sve to, ipak, mogao pamtiti, pa se kao pura dreku ne iščuđavati ni pred Dylanovim Nobelom. Eventualno bi mogli lamentirati nad vremenima kada se i u nas ozbiljno razmišljalo o kulturi, pa onda i o književnosti i o granicama književnih žanrova.

Nobelov komitet nam se, katkad, pričini skupinom zlobnih šaljivdžija i zajebanata. Amerikanci se godinama bune što među nagrađenicima odavno nema nikoga njihovog, na što im štoklohmska gospoda uzvraćaju šutnjom i ignoriranjem, a onda je, prije nekoliko godina, jedan od njih, čini mi se da je to bio bivši tajnik akademije, konstatirao da se u Americi, naprosto, ne piše književnost vrijedna Nobelove nagrade. I onda Amerikanci ključaju od bijesa. Ili ravnodušno slegnu ramenima, svejedno je. Da bi u sljedećoj epizodi nagrada stigla Boba Dylana. Eto, gospodo moja, dugo smo prebirali i razmatrali, pa smo i zaključili da vam je on najbolji pisac.

Je li to baš tako, je li se netko našalio na račun Amerikanaca? Naravno da nije. To samo tako izgleda. Kao što su, možda, jednom davno nagrade Ivanu Bunjinu i Borisu Pasternaku nekome mogle izgledati kao ružne šale na račun Sovjetskog Saveza, komunizma i zbilja velike te neusporedive ruske književnosti. Činjenica da i jedno i drugo djeluje kao šala govori, međutim, o onodobnom Sovjetskom Savezu i o današnjim Sjedinjenim Američkim Državama. Dylan i Pasternak tu su slučajne žrtve. I sjajni pjesnici.

Kao ni u jednoj drugoj disciplini uma ili tijela, u književnosti biva nagrađen samo pojedinac. Njegovi sunarodnici s tom stvari nemaju ništa, osim ako ga u njegovu poslu nisu baš jako ometali. Također, nagrada se nikad ne dodjeljuje žanru ili stilu. Pa tako ni nagrada Bobu Dylanu nije nikakvo priznanje rock’n’rollu, kantautorima niti, recimo, uličnim sviračima koji sviraju i pjevaju njegove pjesme. Nagrada Bertrandu Russellu ništa ne govori o filozofiji, kao što ni ona Winstonu Churchillu nije bila priznanje prvoborcima i komesarima brigada koji su se baš u to vrijeme raspisali i razmemoarisali. Tako se i naši, koliko i bjelosvjetski kantautori sad mogu frigati sa svojim tamburanjem. Književnosti su jednako blizu, ili su od nje daleko, koliko su bili i jučer.

Ganutljivo je po otvorenim fejsbucima i forumima, te na inim javnim đubrištima ljudske misli, pratiti ovih dana sve one tete i stričeke koji lamentiraju kako je prije Dylana trebao biti nagrađen naš Arsen. Ili one koji su već iskopali što je i kad Bob Dylan kazao o Srbima i Hrvatima, pa sad vrlo ozbiljno predlažu da hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova uputi prosvjed Nobelovom komitetu i Švedskoj akademiji. Ponešto od toga nađe se i u takozvanim javnim medijima. Tako su neki isprepisivali stihove iz Dylanovih pjesama, sve uz apel – pročitajte ovo, i bit će vam jasno zašto je Bob Dylan osvojio Nobelovu nagradu za književnost.

Već sljedeće godine će biti mnogo lakše. Nagradu će dobiti netko za koga niste ni čuli i o kome ne možete saznati ništa ako se ne podvrgnete toj strašnoj i vrlo bolnoj muci čitanja. A vijest o sljedećem nobelovcu bit će opet objavljena iza analitičkog članka o ljubavnoj aferi hrvatskoga lijevog beka i znanstvenog eseja o modnom izričaju neke, danas još uvijek bezimene, hrvatske starlete. I bit će dobro, proći će Bob Dylan, a nama će ostati nogomet, nedjeljna misa i bacanje diska za žene.

jergovic

 

Kako znati da vam prisluškuju mobitel

$
0
0

Ako ste u nekom trenutku posumnjali da nešto nije u redu s vašim telefonom, najvjerojatnije ste bili u pravu – osim ako se ne događaju ove stvari

spijunIako će nekome ovo zvučati kao lagana paranoja, telefoni se svakodnevno prisluškuju, željeli mi to sebi priznati ili ne – ako ništa drugo, Google i Facebook su to otvoreno priznali i izgleda da im nitko ništa ne može.

No, što je s ostalim “službama” i mutnim likovima koji iz nekog razloga žele znati o čemu razgovarate? Ima ih, naravno, s i bez teorija zavjere, a ako vam se događaju čudne stvari s mobitelom, postoji mogućnost da vas netko stvarno prisluškuje.

Stoga, evo tri znaka koji vas mogu uputiti na činjenicu da su vaši razgovori nekome jaako zanimljivi:

Jeka – ako u pozadini razgovora čujete odjeke svog glasa, i to je gotovo stalno, definitivno nešto ne štima … pazite što govorite, ne možemo vam preporučiti ništa pametnije.

Sporo paljenje – ako vašem telefonu treba sto godina da se upali, a ni gašenje ne ide baš prebrzo, to baš i nije znak da imate previše igrica ili glazbe … već nešto sasvim drugo.

Topla baterija – ne igrate se trenutno, telefon nije na punjaču, a baterija je vruća? Osim ako nemate neki od “eksplozivnih” telefona o kojima se naveliko piše, vrijeme je da se ozbiljno zabrinete.

A naravno, sve ovo može biti posljedica tehničkih grešaka na aparatu … ili baš i ne?

metro-portal

 

Pixsarov novi kratki film će vam slomiti srce (Video)

$
0
0

Piksar ne pravi uvek crtane filmove za decu, a čak i oni koji su namenjeni mališanima ponekad imaju srceparajuće poruke (setite se filma “Up”). Međutim, ovog puta napravili su kratki film namenjen isključivo odraslima.

piksarSedmominutni film “Borrowed Time” mračniji je od svih dosadašnjih Piksarovih ostvarenja.

“Cilj je bio da napravimo nešto što će razvejati ideju da je animacija žanr namenjen isključivo najmlađima”, rekao je animator Lou Hamou Lađ.

“Želeli smo da napravimo nešto za odrasle i pokažemo da animacija može biti medij za prenošenje bilo kakve priče.”

Ako imate sedam minuta, pogledajte ovo dirljivo ostvarenje Endrjua Koutsa i Lou Hamou Lađa.

b92

Slavica Lemaić: Hoće li projekt nove slavonskobrodske škole “Milan Amruš“ ostati mrtvo slovo na papiru?

$
0
0

Slavica LemaićOd kraja 2008. pa do kraja 2014. godine u Slavonskom Brodu ugašena je petina radnih mjesta. Propadanje Slavonskog Broda potvrđuju i alarmantni podatci o padu broja djece u brodskim osnovnim školama. Od kraja 2009. pa do lipnja 2016. godine taj broj smanjio se za petinu, tj. u samo šest i pol godina broj djece u brodskim osnovnim školama smanjio se za čak 1414 učenika.  Iznimka je OŠ “Milan Amruš“ u kojoj se broj djece povećao. Uvjeti za rad i boravak i u toj školi su katastrofalni i izgradnja nove škole prioritetna je potreba brodskog školstva. Kandidiranje financiranja izrade projektne dokumentacije za novu školu prema nadležnom ministarstvu gradonačelnik je javno objavio dva dana prije drugog kruga izbora za gradonačelnika grada Slavonskog Broda u svibnju 2013. godine. Idejno rješenje nove škole javnosti je predstavljeno u priopćenju objavljenom 22.9.2016. godine, ali u njemu je prešućeno da je nadležno ministarstvo odbilo prijavu Grada jer nije zadovoljila kriterij prihvatljivosti  koji zahtjeva da projekt mora biti od regionalnog značaja. U priopćenju se navodi da će Grad Slavonski Brod projekt izgradnje škole kandidirati prema nadležnim ministarstvima. Samo 20 dana kasnije u novom priopćenju iz Grada najavljuju da će projekt kandidirati za financiranje darovnicom Kraljevine Norveške što govori o neozbiljnom i neodgovornom pristupu rješavanju ovog problema. Zašto se Grad Slavonski Brod upustio u projektiranje nove škole bez dogovora s nadležnim ministarstvima o financiranju izgradnje škole? Ako su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstvo socijalne politike i mladih mogli sufinancirati izgradnju slične škole u Varaždinu zašto onda ne bi mogli financirati i gradnju škole u Slavonskom Brodu? Hoće li sjajni projekt nove škole, kojeg je Biro Ulični izradio s velikom brigom i pažnjom o djeci, ostati samo mrtvo slovo na papiru za potrebe gradonačelnikovih predizbornih jumbo plakata? Zašto je za lokaciju nove škole odabrana neugledna i zabačena ulica na gradskoj periferiji udaljena gotovo tri kilometra zračne linije od autobusnog kolodvora, a pričaju o školi regionalnog značaja? Jesu li oni koji su odabrali tu lokaciju svjesni kakvu strašnu društvenu poruku šalju djeci i njihovim roditeljima odabirom te lokacije? Apeliram na gradonačelnika da za izgradnju nove škole pronađe novu primjerenu lokaciju. Zašto Grad Slavonski Brod ne otkupi veliko privatno neizgrađeno zemljište pored Konzuma u Svačićevoj ulici? Zašto nisu ispitali postoji li potreba da se nova škola podigne i na razinu srednje škole uvođenjem programa za fotografa, pomoćnog kuhara i slastičara? Zašto za projektiranje nove škole nisu raspisali javni urbanističko-arhitektonski natječaj kao što to nalaže članak 144. Prostornog plana uređenja grada Slavonskog Broda? Jesu li ovu sramotnu lokaciju za novu školu odabrali namjerno kako bi izbjegli provođenje spomenutog natječaja?

Projektna dokumentacija u konačnici će brodske porezne obveznike stajati 422.070 kn, a ne 412.000 kn budući da je Biro Ulični posao projektiranja nove škole dobio tek nakon što je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave na njihovu žalbu poništila protuzakonitu Odluku Grada Slavonskog Broda o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja. Ovo nažalost nije jedini takav slučaj. Urednik SBplus portala Jerko Zovak obmanio je brodsku javnost u svojim tekstovima objavljenima 22.11.2015. godine pod naslovom “Duspara i Opačak potpisuju ugovor vrijedan 10 milijuna kuna“ i 5.10.2016. godine pod naslovom “Od gradonačelnika Duspare traže neka rade koruptivno“ s ciljem održavanja gradonačelnikovog predizbornog rejtinga. Tvrtke Poduzeće za ceste d.o.o. Slavonski Brod i Feliks regulacija d.o.o. Slavonski Brod, u vlasništvu obitelji Opačak, radove na izgradnji infrastrukture druge faze izgradnje poduzetničke zone Bjeliš-Zapad i na izgradnji pješačkih i biciklističkih staza u gradu Slavonskom Brodu u 2015. godini, dobile su tek nakon što je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave na njihove žalbe poništila protuzakonite Odluke Grada Slavonskog Broda o odabiru najpovoljnijih ponuditelja zbog nepridržavanja odredbi Zakona o javnoj nabavi. Za troškove nadoknade za žalbene postupke u ova tri slučaja Grad Slavonski Brod morao je zbog protuzakonitog postupanja  žaliteljima platiti ukupno 35.921 kunu. Ovakve stvari se brodskoj javnosti prešućuju. Pozivam građane da pročitaju spomenute tri Odluke Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave i sami se uvjere u kakvo bezakonje tone Grad Slavonski Brod.

NAPOMENA: Uvećanje možete postići ako istovremeno stisnete tipke Ctrl i +

drzavna-komisija-za-kontrolu-postupaka-javne-nabavepzc-i-feliks-regulacija-2biro-ulicni

Biro-ulicni-usvojena-zalba-1

Opacak-zalba

Opacak-zalba-2-1

 


Prije 5 godina ubijen je Gadafi: Zločin NATO-a i zapadnih sila

$
0
0

gaddafiDanas se navršava pet godina od ubistva libijskog vođe, pukovnika Muamera el Gadafija. Time je završena 42 godine duga vladavina čvrstom rukom državom bogatom naftom. Libija je sada u potpunom rasulu i mnogi žale za Gadafijem.

Gadafi je svrgnut 2011. godine na talasu “araspkog proleća” u kojem su promenjeni režimi u Tunisu i Egiptu.

U Libiji je izbila pobuna kojoj je NATO hitro pritekao u pomoć bombardovanjem iz vazduha, a Gadafi je 20. oktobra uhvaćen, ponižen, silovan i ubijen.

Gadafi: Mediteran će postati more haosa

Gadafi je u jednom od svojih govora posle početka pobune upozorio zapad da će, ako bude oboren s vlasti, Evropu preplaviti talas izbeglica iz Afrike, jer ih više niko neće sprečavati na pohod ka “obećanoj zemlji”. “Mediteran će postati more haosa”, upozorio je Gadafi u martu 2011. godine. Upravo se to i dogodilo jer Sredozemnim morem iz Afrike ka Evropi neprekidno plove brodovi pretovareni izbeglicama i mnogi, nažalost, život završavaju u vodama Mediterana.

Pobuna je počela u februaru 2011. godine, a prve demonstracije izbile su zbog raspodele socijalnih stanova i korupcije.

Gadafi je na početku reagovao povećanjem budžeta za izgradnju stanova i hapšenjem organizatora demonstracija protiv korupcije.

Hapšenje je samo izazvalo još veći bes, koji je hitro iskoristila Nacionalna konferencija libijske opozicije, smeštena u Londonu, koja je 17. februara pozvala na ustanak, pa se taj dan računa kao početak pobune.

Gadafi je potom, kao i uvek, reagovao silom, ali se ispostavilo da je otpor bio snažniji i organizovaniji nego ranije u sličnim prilikama i pobunjenici su ubrzo zauzeli značajne delove teritorije Libije.

Bombardovanje Libije počela je Francuska, a ubrzo su joj se pridružile Velika Britanija i SAD.

Izgovor za bombardovanje bila je prekomerna upotreba sile prema pobunjenicima.

Broj poginulih od bombardovanja NATO-a i njegovih ludih eskadrona smrti je, na osnovu podataka koje su Morijartijevi prikupili i prosljedili od plemenskih vođa, najmanje 600.000. Stanovništvo Libije brojilo je 6 miliona u to vrijeme. Morijartijevi kažu da je 40.000 onih koji su mučeni do smrti. Na osnovu sastanaka sa plemenskim vođama, oni su prijavili komisiji za utvrđivanje činjenica da je 100.000 ljudi ubijeno u NATO bombardovanju u prvom mjesecu. Oni tvrde da je NATO bacio više bombi na Libiju od marta do oktobra 2011. godine nego što je upotrebljeno u cijelom svijetu tokom Drugog svijetskog rata. Cifra kojom barataju za broj pobunjenika je mnogo veća nego igdje drugdje – 250.000 pobunjenika koji su svakodnevno dolazili u zemlju iz svih zemalja Bliskog Istoka i šire. Jasno je da su teroristi posebno na meti imali crne Afrikance, čiji pokolj Morijartijevi opisuju kao “crni genocid”. Postoji najmanje 128 masovnih grobnica u zemlji. Još dva miliona ljudi je raseljeno, jedva preživljava u izbjegličkim kampovima na tuniškoj i egipatskoj granici.

Napad na Libiju usledio je posle usvajanja Rezolucije 1973 Saveta bezbednosti UNo zaštiti civila u Libiji, na koju Rusija i Kina nisu uložile veto.

Operacija “Odisejeva zora” počela je 19. marta 2011. godine sa ciljem “zaštite ljudi od Gadafijevih trupa” i tada je postalo sasvim jasno kakvu je sudbinu zapad namenio Gadafiju.

Pravi razlozi bombardovanja Libije, naravno, nisu posledica iznenadne zabrinutosti zapadnih demokratija za sudbinu Gadafijevih podanika, nego su, po svedočenju zapadnih izvora, mnogo prizemniji – otimanje bogatih izvorišta nafte i gasa u Libiji i sprečavanje Gadafijevog plana da Afrička unija preraste u monetarnu uniju sa sopstvenom valutom utemeljenom na 20 milijardi američkih dolara iz Centralne banke Libije.

Tripoli, glavni grad Libije, pao je 28. avgusta, kada je Gadafi pobegao u svoj rodni grad Sirt, gde je uspešno odbijeno pet jakih napada pobunjenika praćenih neprekidnim NATO udarima.

Otpor protiv neuporedivo jače sile iz vazduha i napada pobunjenika sa zemlje nije mogao da traje večno.Očajni Gadafi se odlučio na samoubilačku akciju probijanja obruča konvojem vozila.NATO je bombardovao konvoj, Gadafi je preživeo bombardovanje i sakrio se u odvodnu cev ispod puta, gde su ga pronašli pobesneli pobunjenici.

Snimci poslednjih trenutaka neprikosnovenog libijskog vođe izazvali su mučninu i gađenje širom sveta.

Gadafi je završio u besu razularene rulje, koja ga je prebila, mučila, silovala štapom i na kraju ubila hicem iz pištolja.Njegovo telo je kasnije izloženo da bi protivnici mogli da se raduju smrti diktatora.

Jednako odvratna bilo je i likovanje zapadnih novinara i medija nad Gadafijevom sudbinom, a posebno Britanca Gejbriela Gejthausa, koji je 2015. godine snimio reportažu “Potraga za Gadafijevim zlatnim pištoljem”, emitovanu na britanskom javnom servisu BBC-u.

Zapadni zvaničnici nisu ni trepnuli na bestijalno iživljavanje nad čovekom koji je milijarde dolara otetog od sopstvenog naroda držao u njihovim bankama, ali su horski zavrištali kada je godinu dana kasnije, 11. septembra 2012. godine, na godišnjicu Al Kaidinog napada na Njujork, ambasador SAD u Libiji Kris Stivens razvučen i ubijen na potpuno isti način kao Gadafi.

© Reuters
Kris Stivens
Još uvijek nema interesa iz Vašingtona; najava američkog Stejt Departmenta za ”nagradu od 10 miliona dolara za informacije koje bi dovele do hapšenja Stivensovih ubica” je bilo čisto pozorište. Morijartijevi su nam opisali detaljno, na osnovu izjave očevidaca sa kojima su razgovarali, šta se dešavalo u rezidenciji te noći. Između ostalog, Stivens je izgleda bio ubijen i prije početka napada.Na pitanje zašto je ambasador Kris Stivens žrtvovan, oni sumnjaju zato što je “previše znao”. Stivens je nadgledao – ili je bar duboko upleten u –pošiljke oružja i terorista preko rezidencije u Bengaziju, koja je u stvari ”sigurna kuća” CIA-e, u Siriju da ubrzaju proksi rat američke vlade protiv Asada koji je ozbiljno počeo rano u 2012. godini. Morijartijevi ukazuju na to da je Stivens vjerovatno pokušavao obezbjedi isporuku 20.000 prenosivih MANPAD zemlja-vazduh raketa teroristima.

Bogatstvo

Gadafi je posedovao i nezamislivo lično bogatstvo, jer je deo prihoda od nafte prisvajao za sebe. Prihodi od libijske nafte su samo 2010. godine iznosili 45 milijardi dolara, a za 42 godine Gadafijeve vladavine u Libiju su se slile stotine milijardi. “Skromne procene” govore da je Gadafijeva porodica raspolagala sa 80 milijardi dolara ličnog bogatstva, a njegov klan na vlasti sa čitavih 150 milijardi. Zapadne banke odbijaju da novim libijskim vlastima omoguće raspolaganje Gadafijevim milijardama, ali i novcem koji je u banke položila libijska vlada tokom Gadafijeve vladavine.

Gadafi je bio krvavi diktator i nije prezao od ubijanja i mučenja ne samo političkih protivnika, nego i svih za koje bi pomislio da bi mogli da ugroze njegovu vlast.Brojna su potresna svedočenja preživelih žrtava torture u libijskim zatvorima, a mnogi nisu stigli da svedoče o zverstvima režima, jer sustreljani ili su skončali u najstrašnijim mukama.

Komentar: Gledali su kako zapadne TV ekipe snimaju razgovore sa stranim državljanima, a kasnije su shvatili da je to bilo dozvoljeno samo zato što su izjave ovih ljudi kasnije koristili u zapadnim medijskim izvještajima kao dokaz o “zločinima počinjenim od strane Gadafijevog režima”.
Opozicija je u Libiji bila zabranjena a Gadafi je na vlasti, od 1969. godine do 2011. godine, preživeo 10 pokušaja državnih udara i atentata.

Vladao je čvrstom rukom pomoću korumpiranog državnog aparata, ali je držao u miru zavađena libijska plemena i, zahvaljujući ogromnim prihodima od nafte i gasa, obezbedi stanovništvu pristojan standard, nedostižan za narode okolnih država, a i za neke narode u istočnoj Evropi.

Sva Gadafijeva zverstva se, međutim, ne mogu uporediti sa zločinima počinjenim u bombardovanju Libije i užasom koji je nastupio posle njegovog svgavanja, a za koji ogromnu odgovornost snose predsednik SAD Barak Obama, bivši predsednik Francuske Nikola Sarkozi i bivši premijer Velike Britanije Dejdvid Kameron.

Nijedan međunarodni sud nikada nije razmatrao da krivično goni tu trojicu lidera, iako postoji osnovana sumnja da su svojim odlukama izazvali smrt velikog broja nedužnih civila.

Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir, pokušao je da se “opere” u martu ove godine, rekavši da je bombardovanje Libije greška na koju ga je nagovorio Kameron, a za haos koji je zavladao u Libiji posle svrgavanja Gadafija okrivio je Kamerona i Sarkozija.

Zapad je obaranjem Gadafija s vlasti postigao svoje glavne ciljevepreuzeo je kontrolu nad naftom i gasom, a Libija više nije nikakav faktor ni u regionu niti u međunarodnim odnosima.

Libija je danas razorena država kojom vladaju dve vlade, od kojih je jedna međunarodno priznata.

Zemljom haraju bande koje maltretiraju stanovnike, državni aparat se raspao, a situaciju je iskoristila “Islamska država”, koja je iskoristila bezvlašće i u Libiji napravila svoje snažno uporište.

Nestašice struje su svakodnevne, kao i poskupljenja i nedostatak novca.

Nerado ovo kažem, ali živeli smo bolje pod prethodnim režimom“, rekao je nedavno 42-godišnji farmaceut Fejza al-Naas

Komentar: Povezano:Pakao na Bliskom istoku je nastao iz organiziranog i planiranog profita

Tik do pobjede

$
0
0

Za vrijeme predsjedničkih predizbora unutar Demokratske stranke pokrenuta je kampanja s ciljem prevođenja lijevog krila demokrata iz tabora demokratskog socijalista Bernieja Sandersa u tabor podržavatelja Hillary Clinton. Ignorirajući njezine problematične stavove i povijest političkog djelovanja, deklarativna racionalnost te operacije počivala je na premisama da Sanders ne može odnijeti konačnu pobjedu na izborima te da je potrebno spriječiti predsjednički mandat republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Nakon što je Sanders izgubio na predizborima i podržao Clintoničinu kandidaturu, lijevi su glasovi disenzusa među demokratima utišani. No kako objasniti izostanak kritike s lijevih pozicija na njezin račun i nakon što je Trumpova kampanja, uslijed niza skandala, doživjela definitivni fijasko?

blaine-bill-hillary-clintonMagičar David Blaine izvodi trikove za Billa i Hillary Clinton (izvor: Wikipedia, prilagođeno prema Creative Commons licenci).

Implozija Trumpove kampanje trebala bi otvoriti prostor pobornicima biranja manjeg zla koji su je dosada podupirali, da počnu kritizirati njezine politike. Zašto još uvijek šute?

 

Nazdravimo kraju predsjedničke kampanje Donalda Trumpa!

 

7. listopada procurila je snimka iz 2005. godine na kojoj se Donald Trump hvali Billyju Bushu, voditelju emisije Access Hollywood, kako mu seksualno napastovanje žena prolazi na račun njegove slave. Reakcija medija, kao i većeg dijela zemlje bila je brza i ispravna: univerzalna osuda.

 

Neuspjeli pokušaji obrane ovih komentara kao bezopasnih i infantilnih „priča iz svlačionice“, od rijetkih surogata koji ga i dalje podržavaju, bile bi komične da se njima ne pokušava opravdati seksualno nasilje. Neposredno nakon toga, nove izjave žena koje tvrde da ih je Trump seksualno zlostavljao objavljene su u New York Timesu i časopisu People, a nove snimke Trumpovih neobuzdano ponižavajućih komentara o ženama, počevši od vlastite kćeri do desetogodišnje djevojčice,

Još od unutarstranačkih izbora slušamo varijacije na temu od samoprozvanih progresivaca: Clinton nije savršena, no predsjednički mandat Donalda Trumpa bio bi toliko katastrofalan da smo prisiljeni izabrati sigurnu, centrističku kandidatkinju ne bismo li ga spriječili.

pridodane su podužem popisu mizoginih te zaista jezivih stvari koje je izjavio ili učinio.

 

Trumpov groteskni seksizam po svoj je prilici već trebao biti poznat i prije ovih incidenata, no čini se kako su upravo oni naročito uznemirili birače: FiveThirtyEight procjenjuje da su šanse da Clinton pobijedi veće od 85 posto; dok joj Upshot, rubrika New York Timesa, daje blizu 90 posto. Harry Enten tvrdi kako ne postoji povijesni presedan za oporavak kandidata od tako velikog zaostatka kakav je trenutno Trumpov. Čini se da Republikanska stranka više i ne pomišlja na mogućnost pobjede; umjesto toga, prepiru se kako konsolidirati stranku u rasulu.

 

Drugim riječima, gotovo je sigurno kako Donald Trump neće biti predsjednik – predsjednica će biti Hillary Clinton.

 

Ovo predstavlja veliko olakšanje za sve one koje je užasavalo kakav bi nam rasistički, ksenofobni, mizogini, militaristički, antiradnički pakao donio Trumpov predsjednički mandat. No, to je i prilika za one koji su oduvijek tek uvjetno podupirali Clinton.

 

Još od unutarstranačkih izbora slušamo varijacije na temu od samoprozvanih progresivaca: Clinton nije savršena, no predsjednički mandat Donalda Trumpa bio bi toliko katastrofalan da smo prisiljeni izabrati sigurnu, centrističku kandidatkinju ne bismo li ga spriječili. Dakle, bili su primorani ostaviti po strani svoje kritike na račun Hillary, kako bi spriječili uspon Trećeg Reicha u Americi.

 

Sada kada smo skoro pa sigurni da Trump zapravo neće pobijediti, oni bi se trebali osjećati oslobođeno.

 

Mogu se prestati fokusirati na to koliko bi užasan bio potencijalni Trumpov mandat i početi se ozbiljnije fokusirati na to koliko je užasan bio dosadašnji, a po svemu sudeći i budući angažman Hillary Clinton u domaćem kontekstu i na globalnoj pozornici. Svi liberali i progresivci koji su to dosad činili, mogu se prestati suzdržavati od kritike njezinih bliskih veza s Wall Streetom, ili uznemirujućeg otkrića sadržaja govora koje je održala za Goldman Sachs, ili povijesti njezine nevjerojatno destruktivne vanjske politike od Libije do Hondurasa i gotovo izvjesne ratohuškačke vanjskopolitičke budućnosti, ili njezine uloge u zagovaranju socijalne reforme, ili njezina prijateljevanja s jezovitim ratnim zločincima poput Henryja Kissingera, te njezina ponosa na račun zadobivanja podrški neokonzervativaca krvavih ruku, poput Johna Negropontea.

 

Želimo li promijeniti ovakvu dinamiku u sklopu koje se barbarizmu suprotstavljamo nešto-manje-barbarskim barbarizmom, aktivisti i komentatori morat će napustiti svoje poslušničke stavove prema centristicama poput Clinton.

No, začudo, prošlo je više od tjedan dana od objave snimke, a nismo čuli previše od navodno neentuzijastičnog dijela podržavatelja kandidature Hillary Clinton što bi sugeriralo ikakav pomak.

 

Pomislili biste da će ljudi čvrstog progresivnog opredijeljenja u toliko jasnoj koliziji s dosadašnjim djelovanjem Hillary Clinton, jednom kada su se uvjerili da njihove kritike neće doprinijeti Trumpovoj pobjedi, napokon biti spremni prozvati Clinton i početi graditi snažno, nepopustljivo lijevo krilo, kakvo će biti nužno da se bilo što iznudi od samoproklamirane političarke „lijevog do desnog centra“. A kad ono… ni glasa.

 

Tijekom idućih tjedana, posebno obratite pažnju na one koji nastavljaju braniti Clinton s „progresivnih“ pozicija, unatoč tome što više nema nekakva posebnog razloga da se s time nastavi. Ili još bolje, jednom kada u siječnju stupi na dužnost, pogledajte nude li ti isti ljudi opravdanja za njezinu destruktivnu agendu.

 

Noćna je mora o potencijalnom predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa iza nas. No ono što nas u sklopu predsjedničkog mandata Hillary Clinton očekuje tek je neznatno povoljnije. Želimo li promijeniti ovakvu dinamiku u sklopu koje se barbarizmu suprotstavljamo nešto-manje-barbarskim barbarizmom, aktivisti i komentatori morat će napustiti svoje poslušničke stavove prema centristicama poput Clinton. Nema boljeg trenutka da se to učini od aktualnog.

 

Micah Uetricht je suurednik časopisa Jacobin koji živi u Chicagu. Autor je knjige Strike for America: Chicago Teachers Against Austerity.

Propast “gramšijanske” strategije?

$
0
0
Zagreb, 07.10.2016 - Izjava za medije nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a i sjednice Nacionalnog vijeæa HDZ-a. Na fotografiji Zlatko Hasanbegoviæ. foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIÆ/ lsd

Zagreb, 07.10.2016 – Izjava za medije nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a i sjednice Nacionalnog vijeæa HDZ-a. Na fotografiji Zlatko Hasanbegoviæ. foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIÆ/ lsd

Nakon nekoliko tjedana medijskih špekulacija, jučer je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i budući premijer, Andrej Plenković, javnosti iznio imena ministara u svom kabinetu iz kvote HDZ-a. Uz nekoliko sitnijih iznenađenja, sastav nove vlade je manje-više u skladu s Plenkovićevom reputacijom i očekivanjima koje su u medijima gradili eminentni stručnjaci i visoki neimenovani izvori. Ponajviše medijske pažnje izazvala je promjena na čelu Ministarstva kulture. Ministra u prethodnoj vladi, Zlatka Hasanbegovića, zamijenila je Nina Obuljen.

Prema brojnim analitičarima, radi se o “snažnoj poruci” koju je Plenković uputio međunarodnoj javnosti i domaćoj desnici. Zlatka Hasanbegovića, povjesničara ustašofilskih nagnuća čiji su kontroverzni stavovi i reputacija služili rastu cijene oglašivačkog prostora u medijima rastom broja klikova zgrožene ili entuzijastične javnosti, ovisno o poziciji, zamijenila je politički prilično sterilna stručnjakinja u polju. Hasanbegović je u maniri moralnog uzvišenika prihvatio odluku, ali upozorio da se radi o grešci, budući da je Obuljen osoba njemu suprotna profila. S osudama Plenkovićeve odluke nastavili su medijski promotori radikalne desnice poput Velimira Bujanca, ali i mala armija ustaških trolova na društvenim mrežama.

Povijesna ironija

Plenkovićevo prigušenje desnice odstranjivanjem Hasanbegovića dočekano je kao izdaja strategije koju je HDZ-u nudila “desna inteligencija” i koja se počela primjenjivati u periodu Karamarkova vladanja strankom. Naime, ta strategija bila je zasnovana na vikipedijski banaliziranim teorijskim postavkama talijanskog marksista Antonija Gramscija. Za uvođenje Gramscija među ovdašnju desnicu zaslužni su Nino Raspudić koji ga je počeo koristiti u svojim predavačkim turnejama po župama iz prostog razloga što predaje na talijanistici i publicist Jure Vujić, odnedavno nagrađen emisijom na HRT-u, koji ga je iščupao iz opskurnih teorija američke ekstremne desnice o tzv. kulturnom marksizmu i namijenio mu povijesno mjesto osnivača Frankfurtske škole (sic!).

Preseljenje Gramscija u Frankfurt dobro je došla potka u ovdašnjim desničarskim teorijama zavjere koje se nastavljaju na onu da su “frankfurtovci” osnovani s namjerom da preuzmu sve univerzitete i kulturne ustanove zapadne hemisfere i nametnu svoju ideologiju. U dosluhu su s njima bili i ovdašnji komunisti koji su 1945. preuzeli sve institucije i navodno ih zadržali u svojim rukama sve do danas. E tu onda desničari dolaze do svog Gramscija: vlast se preuzima tako da se ojača desno civilno društvo, osvoje institucije, nametne kulturna hegemonija i sve je riješeno. I pritom se ne mogu nikako odlučiti je li Gramsci samo bio politička inspiracija “ljevici” da preuzme sve institucije i od 1991. petokolonaški čami u njima i diktira kulturni život zemlje, analitički alat kojim će razumjeti tu strategiju ljevice ili zapravo inspiracija za njihovu strategiju.

Bilo kako bilo, micanjem Hasanbegovića iz Ministarstva kulture ta je strategija doživjela privremeni poraz. No, priuštila nam i je zabavnu povijesnu ironiju. Dok su Gramscijev analitički aparat i pojmovnik, od civilnog društva do hegemonije, nastali prvenstveno kao lenjinistički pokušaj odgovora na pitanje zašto revolucija nije uspjela u zapadnim društvim za razliku od Rusije, oni u rukama hrvatskih desničara služe kao instrument dokazivanja zašto “komunistička revolucija” u Hrvatskoj navodno i dalje uspješno traje, za razliku od Mađarske ili Poljske.

bilten

 

 

Jedan krivi potez u samom finišu mogao bi Plenkovića skupo koštati

$
0
0

plenkovicNovi premijer Andrej Plenković pedantno je i sustavno krčio svoj put do ureda u Banskim dvorima. A onda je u samom finišu, u sudačkoj nadoknadi narušio pažljivo građen imidž serioznog političara. U Vladu je doveo i jednog slijepog putnika, ministra bez portfelja. U premijerski mandat Plenković je ušao bez konkretnog plana i programa što sugerira da će biti puno improvizacija. Da sve ne bude tako crno, pobrinuo se kilavi SDP. Poziciju vođe oporbe prepustili su Ivanu Pernaru, oni za to sada nemaju vremena. Zadovoljno glođu kost koju im je bacio novi premijer, dive mu se što je iz Vlade izbacio Hasanbegovića

Otkako je neočekivano velikom razlikom u mandatima pobijedio SDP-ovu koaliciju na rujanskim izborima, šef HDZ-a Andrej Plenković sustavno je i pedantno gradio put do premijerske sobe u Banskim dvorima. Paralelno je igrao tri utakmice.

Odmah je započeo pregovore s Božom Petrovom i njegovim Mostom koje je izabrao kao opciju A za junior partnera u Vladi. Istovremeno je dogovarao suradnju sa zastupnicima nacionalnih manjina, ali i svim ostalim strankama (osim SDP-a i Živog zida) i izabranim zastupnicima kako bi i u slučaju kraha pregovora s Mostom imao barem 76 potpisa – dovoljno da postane mandatar, a potom i predsjednik Vlade. Treću utakmicu igrao je unutar svoje stranke.

Ispalo je kako su prve dvije utakmice prošle bez posebnih uzbuđenja; pregovore s Mostom zaključio je elegantno, a osigurao je i potporu manjinaca, HSS-a, Bandića…

Teška i komplicirana utakmica u samom HDZ-u

Utakmica u samom HDZ-u bila je teška i komplicirana. Riješena je tek u zadnjoj minuti sudačke nadoknade. Nakon što je Plenković imena svih 19 ministara već bio pustio u medije, noć prije potvrđivanja njegove Vlade u parlamentu novinari su doznali za slijepog putnika, 20. člana njegova kabineta Gorana Marića koji će postati ministar bez portfelja.

Takva kombinacija gadno je narušila Plenkovićev imidž serioznog političara. Bez obzira na to hoće li se Marić pokazati kao dobar, loš ili osrednji ministar, novi premijer već sada je na gubitku. Kao i Goran Marić koji će se stalno morati pravdati da je u Banskim dvorima završio s pravim razlogom i da nije Plenkovićev uhljeb.

Plenković mu je obećao i da će uskoro postati pravi ministar, da će mu sklepati neko novo, samo za njega dizajnirano ministarstvo. Čime će se to ministarstvo točno baviti, nije poznato. Osim da će imati veze s upravljanjem državnom imovinom. Dakle i tvrtkama u kojima država ima manji ili veći vlasnički udjel.

To pak znači da će se dobrim dijelom preklapati sa zadaćama Ministarstva gospodarstva koje vodi potpredsjednica Vlade Martina Dalić. A čije su ekonomska i gospodarska promišljanja miljama daleka od Marićevih ideja. Njihov sukob jednostavno je neizbježan.

Vlada bez koalicijskog ugovora HDZ-a i Mosta

Nadalje, Vlada je ušla u mandat a da nije prije potpisan koalicijski ugovor između HDZ-a i Mosta. Ali kako to nije koalicija nago suradnja, to onda valjda i nije tako važno. I program Vlade, vrlo općenit i ni u jednom dijelu konkretan, sugerira kako će Plenković mnoge stvari rješavati u hodu uz puno improvizacije.

Ali nije sve tako crno. Jer tu je kilavi SDP koji sigurno još neko vrijeme neće Plenkoviću biti opasna oporba. Zadovoljni glođu kost koju im je Plenković bacio. Dive mu se jer je iz Vlade najurio ljutog desničara Zlatka Hasanbegovića i na njegovo mjesto doveo Ninu Obuljen. Novu ‘ikonu liberalne ljevice’. Uvjeren sam da se ona sama najviše smije takvoj infantilnoj reakciji ljevice i SDP-a.

I sve dok je Ivan Pernar vođa oporbe, Plenković može biti miran. Bez prave oporbe Plenković mora namiriti samo apetite u vlastitoj stranci. A njih će nahraniti vrlo brzo brojnim imenovanjima na mjesta državnih tajnika, pomoćnika ministara, funkcijama u državnim tvrtkama, agencijama i fondovima.

tportal

 

 

Unatoč izdajničkoj politici “Koalicije SDP/HDZ” smo izbjegli i TTIP i sporazum CETA,… ali dokad otporom drugih?

$
0
0

ttipPrije tjedan dana su održani masovni prosvjedi diljem Europe protiv sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaganjima između Europske unije i Sjedinjenih Država (TTIP), ali i iste verzije sporazuma s Kanadom (CETA).

Nevjerojatno, ali istinito, naša tehnička Vlada u ostavci je na posljednjoj sjednici kao posljednju odluku usvojila pokretanje postupka ratificiranja štetnog trgovinskog ugovora između EU i Kanade (CETA). To je učinila bez informiranja građana i sustavne javne rasprave o važnom međunarodnom ugovoru i političkom sporazumu koji će uvelike utjecati na gospodarstvo, pravni sustav i svakodnevni život i zdravlje građana RH.

CETA je zapravo trojanski konj za usvajanje odredbi zloglasnog TTIP-a, a da je on trebao biti odobren je bilo nepoznato javnosti, i to po izvanrednom postupku i odmah.

Smatrali smo da smo izbjegli sporazum TTIP, zahvaljujući prije svega upornim francuskim i njemačkim prosvjednicima, jer su u nas masovni i svakodnevni javni prosvjedi odavno izvan mode. Ali ne, bili mi smo u krivu i zloglasni TTIP, ugovor Transatlantske liberalizacije trgovine i ulaganja između Europe i Sjedinjenih Država je izašao kroz vrata, a uporno se vraća kroz prozor.

Naime, mogućim odobrenjem sporazuma CETA, sveobuhvatnog gospodarskog i trgovinskog sporazuma između EU i Kanade, ostvarit će se i TTIP i nećemo uspjeti izbjeći bezumnu globalizaciju kao što smo se nadali.

Uz lukavi trik da se zaobiđe proces ratifikacije, Vijeće Europe je 17. i 18. listopada pokušalo glasovati za privremenu primjenu, ali na neodređeno vrijeme.

Međutim, Global Justice prenosi kako dogovor nije postignut i odluka je odgođena. No, ovo je samo privremena pobjeda, iako su neke europske vlade pozvale EU da prekine sve pregovore u vezi sporazuma s Kanadom.

Hrvatska vlada nije bila konstituirana i ne znam tko nas je jučer i prekjučer uopće i predstavljao na tom sastanku, ali za ono što su tehnički premijer Tihomir Orešković i njegov cijeli kabinet na odlasku rekli o sporazumu CETA, da ima pravde, zbog veleizdaje bi svi završili na dugogodišnjem “odmoru” u Lepoglavi.

Kao i TTIP, kanadski sporazum se pretvara se da je ugovor o slobodnoj trgovini, ali da je cilj “liberalizacija trgovine” zvuči anakrono među zemljama čija su gospodarstva tako povezana da prosječna razina “carinskih davanja” ne prelazi 3%.

Zanimljivo je napomenuti da veliki dio američkih multinacionalnih kompanija imaju svoja sjedišta i upravu u Kanadi. Njih oko 40 000, uključujući i Coca Colu i Wal Mart, samo da imate ideju o čemu je riječ!

Uz usvajanje sporazuma CETA će se poremetiti sadašnje kolektivne organizacijske strukture, a odluke koje donose EU i pojedine države moraju biti takve da ni na koji način ne stvaraju navodnu trgovinsku barijeru s Kanadom, niti na bilo koji način ograničavaju tržište.

Kanadski investitori u EU će moći tužiti državu u slučaju potencijalno štetnih zakona za njihove interese. Kao i TTIP, sporazum CETA se koristi pokvarenim načelima koja onemogućavaju korištenje mjera predostrožnosti za očuvanje ljudskog zdravlja i okoliša.

Multinacionalne kompanije  koje zagovaraju TTIP i CETA:

Uz brojne druge aspekte, treba dovršiti proces uništavanja onoga što je u EU još preostalo od humanosti i privatnicima širom otvoriti vrata u javnim službama. Kao da sve navedeno nije bilo dovoljno, CETA bi mogao biti prvi sporazum potpisan od strane Europske unije u pogledu liberalizacije usluga koji uspostavlja “negativnu listu” umjesto “pozitivne”, a liste će služiti da se odredi koje će javne službe ostati u nadležnosti države, a koje idu “na bubanj”. Na rasprodaju idu one profitabilne, naravno. Sigurno nitko neće ulagati u “sektor” socijalne skrbi i baviti se beskućnicima, nezaposlenima, zapravo “neupošljivima”, odnosno onima koje na tržištu rada nitko i ne treba, ili pak ovisnicima. Te će javne usluge sigurno ostati u nadležnosti države, sve do njihovog potpunog ukidanja.

Apokaliptični scenarij je jučer i prekjučer možda izbjegnut, jer neke europske vlade nisu pristale na sporazum CETA. Međutim, ne treba se uspavati, kako ovom trenutnom pobjedom, tako ni zbog odluke o odustajanju ili odgode TTIP-a. Treba budno pratiti što se događa, jer su TTIP i CETA konačni udar na opstanak ne samo naših nacionalnih gospodarstava, nego i naše kulture, koja se očuvala bez obzira na udar pretrpljen poplavom smeća zvanog “pop-kultura Sjeverne Amerike”.

Nakon što su se bivša SDP-ova vlada, potom propali tehnički kabinet Tima “građevinara” pokazali kao pobornici neuspjelog sporazuma TTIP, a sada je dano zeleno svjetlo za sporazum CETA, javnost u Hrvatskoj bi jasno trebala stati uz europske narode koji razumiju razinu prijetnje i podržati političku opciju koja se tome protivi. Kako nisam član nijedne stranke, ne želim nikome praviti publicitet, uostalom i iz razloga što je dovoljno pratiti rad novog saziva Sabora i prepoznati jedinu stranku koja se ovoj agendi izrijekom protivi.

Zar nije dovoljno što smo Bruxellesu prepustili veliki dio suvereniteta? Moramo li zbog viših interesa i ciljeva, nama potpuno stranih, sada pristati da nam se oduzme i ostatak ostataka neovisnosti samo zato što ne smijemo dovesti u pitanje univerzalne zakone profita i svjetskog tržišta? Ne, jer čak i ovaj mali dio suvereniteta, ako se sačuva, u budućnosti može poslužiti kao temelj za izgradnju boljeg i pravednijeg društva, tisućama svjetlosnih godina udaljenog od onoga koje nam se više od dva desetljeća nudi sa slatkim obećanjima financijske i poduzetničke oligarhije s liberalnog Zapada.

Sve na temu CETA / TTIP: Global Justice

12. 10. 2016. – Prosvjedi protiv trgovinskih sporazuma u EU: You Tube

AMSI

 

 

Antonio Šiber: Aktualna situacija predstavlja poraz ideje demokracije

$
0
0

Znanstvenik koji nije pozvan u novu sezonu HRT-ove emisije ‘Peti dan’: Trudio sam se prije svega u emisiju donijeti svjež pogled poduprt podacima, a kad sam kritizirao, kritizirao sam netrpeljivost, isključivost, šovinizam, mržnju i nehumanost. Ako je to nekima na HRT-u smetalo, onda mi je iznimno drago da više nisam njihov izbor  antonio-siber

Bili ste najžešći kritičar desne scene u prošloj sezoni emisije ‘Peti dan’ na HRT-u. Je li to doprinijelo da vas nema u novoj sezoni?

O sudjelovanju u novoj sezoni ‘Petog dana’ nitko me nije ni konzultirao niti sam se o tome uopće imao priliku izjasniti. To je dakle pitanje za uredništvo emisije. Ne mislim da sam bio najžešći kritičar ‘desne scene’. Trudio sam se prije svega u emisiju donijeti svjež pogled poduprt podacima, a kad sam kritizirao, kritizirao sam netrpeljivost, isključivost, šovinizam, mržnju i nehumanost. Ako je to nekima na HRT-u smetalo, onda mi je iznimno drago da više nisam njihov izbor.

Kako sada ocjenjujete emisiju Peti dan?

Nisam gledao prvu epizodu nove sezone. Rekao bih da je vrijeme, a i da je ovo odličan period da se odmorim od te emisije i kao gledatelj.

Čime se sada bavite?

Bavim se znanstvenim radom. Istražujem fiziku virusa i pišem knjigu o fizici tkiva za jednog međunarodnog nakladnika. Predajem kolegij Molekularna biofizika na doktorskom studiju fizike u Zagrebu. Prakticiram neorganiziranu religiju. Pripadam nesvetom neredu. Nazivamo se ‘naša Gospa od vječnog čuđenja’. I Kurt Vonnegut je s nama.

Kako komentirate političku situaciju u Hrvatskoj?

Aktualna politička situacija u Hrvatskoj predstavlja potpuni poraz ideje demokracije. Neka su se istaknuta lica izmijenila zato da bi ona ista većina i dalje kimala glavama u Saboru, bez obzira na učestale izbore. Ovaj put je svemu tome pridodano i malo cirkuskih elemenata. Kvaliteta političkog kadra se stalno srozava po vjerodostojnosti i po sposobnosti. Važne političke odluke donose se izvan Sabora i daleko od očiju javnosti, koja sve slabije razaznaje interese koji premrežavaju tzv. slobodno tržište, sudstvo, Crkvu, sveučilište, akademiju, zdravstvo… Zastrašujuće je koliko se lako takvi partikularni interesi i interesi klika nameću kao općedruštveno ‘dobro’, uz malo adekvatne pirotehnike, domoljubnog folklora, ali i straha i egzistencijalne ucjene.

Mislite li da će se nova vlada otresti tereta prošle?

Nemam optimistična očekivanja od nove hrvatske vlade, znajući na kakvoj se podlozi i u kakvim uvjetima formira.

Koliko smo zapravo nazadovali u posljednjih godinu dana?

U protekloj godini svjedočili smo buđenju niskih strasti, diskriminaciji, reviziji povijesti čak i za sitne interese, nametanju ispravnih i neupitnih interpretacija i morala, napadima na slobodu medija i stvaranja, ponižavanju i maltretiranju onih koji se ne žele uklopiti u takvu sliku društva. Svjedočili smo piromaniji, stupanju totalitarnog svjetonazora u čizmama, a sadašnji mi se trenutak čini kao zatišje. Volio bih da se varam i da me nova vlada opovrgne.

portalnovosti

5 dodataka prehrani koji vrijede svaku kunu

$
0
0

Annals of Internal Medicine nedavno je objavio niz studija o učinkovitosti vitamina i minerala koje koristimo kao dodatke prehrani

voceVećina dodataka prehrani je najobičnijie bacanje novaca, a među njima je i primjerice vitamin C, koji nije učinkovita prevencija za obične prehlade, kako se to obično pokušava naglasiti u reklamama za lijekove, piše Salon.com.

No, da nije sve tako beznadno pokazuju vitamini i dodaci koji “vrijede novca” koje u njih uložite. Radi se o vitaminu D, probioticima, cinku, nijacinu i češnjaku. Evo i zašto!

Cink – iako je jako bitan za naš metabolizam, često je “ignoriran”, a ovaj mineral je zapravo važniji u borbi protiv prehlada i gripa nego “razvikani” vitamin C. Također, onima koji nastoje uzimati preporučene doze cinka prehlade, kada i dođe do njih, traju bitno kraće i slabijeg su intenziteta.

Češnjak – da je češnjak zdrav ne znaju samo naše bake i djedovi koji su to mnogima od nas vjerojatno ponavljali. Mnoge su studije pokazale povezanost između veće konzumacije češnjaka i manjeg rizika od obolijevanja od raznih tumora, no ova povezanost još nije u potpunosti potvrđena.

Niacin – poznat je i kao vitamin B3, a liječi i preventivno djeluje na mnoge bolesti i stanja, poput visokog kolesterola, Alzheimerove bolesti, dijabetesa i glavobolje. Također, neke su studije pokazale da redovito uzimanje ovog vitamina smanjuje rizik od srčanih oboljenja i moždanog udara.

Probiotici – bakterije koje žive u našem organizmu imaju jednu od najvažnijih uloga u našem zdravlju, a probiotici pomažu regulaciji količin tih bakterija. Nadoknađuju određene koje nam u nekom trenutku mogu nedostajati, a koje su neophodne za naše zdravlje, kako probavno, tako i opće.

Vitamin D – od svih “klasičnih” vitamina, upravo od ovog možete imati najviše koristi. Brojna istraživanja pokazala su kako su osobe koje su ga redovito konzumirale, dakako u preporučljivim količinama, živjele duže od onih koji nisu. Također, djeca koja unose više vitamina D kasnije imaju manje šanse da se ‘uhvate za svaku prehladu’, ali im i jača imunitet, zdravlje i umanjuje rizik od prijeloma.

metro-portal

 


Lavež i cvilež

$
0
0

Nakon tjedana javnog reketarenja Andreja Plenkovića da ga zadrži, Hasanbegović je odletio s ministarske dužnosti uz Bujančev lelek da su ga ‘odbacili kao psa’. No šteta koju je Karamarkov HDZ nanio ovom društvu je, naravno, već počinjena i neće biti sanirana pukim udaljavanjem ustašluka od stranačke jezgre

hasanbegovic‘Uopće ne sumnjam tko će dobiti najviše preferencijalnih glasova na predstojećim izborima. Pobjeda dr. Zlatka Hasanbegovića je pobjeda svih nas! Pozivam sve Hrvatice i Hrvate, glasače u 2. izbornoj jedinici (Dubrava, Sesvete, Bjelovar, Podravina…) da glasuju za redni broj 3, na listi broj 8! Kada će se odlučivati o novom (aktualnom) ministru kulture, nitko neće smjeti ignorirati volju naroda. To je naš cilj!’

Hasanbegović i njegov medijski krilnik znali su da će jedan od minimalnih denacifikacijskih uvjeta predstavnika manjina biti njegovo odstranjivanje iz Ministarstva kulture

Tako je 3. rujna, tjedan dana uoči parlamentarnih izbora, glasio Facebook status Velimira Bujanca, voditelja huškačke emisije ‘Bujica’, osuđenog zbog dilanja i plaćanja seksa kokainom, Hasanbegovićevog kompanjona još iz vremena njihova pozerskog junačenja u mlađahnim desničarskim skupinama, a ne recimo u HOS-ovim postrojbama, kada je budući ministar kulture kao student, a ne recimo kao hrvatski bojovnik, pozirao s tuđom ustaškom kapom i cmizdrio za ustaškim mučenicima u fašističkoj tiskovini ‘Nezavisna Država Hrvatska’, kojom je medijski prostor zagađivao poglavnikov zet Srećko Pšeničnik. Bujanec, koji se tada šepurio u naci-uniformi, a danas taj prostor zagađuje svojom emisijom, specijaliziranom za dilanje ustašofilije, promociju ustašoida i lansiranje difamacijskih kampanja prema metama koje njegovi politički pokrovitelji identificiraju kao smetnje, već godinama služi kao pouzdan indikator dostignuća i stremljenja ekstremne desnice. Svoj je noviji uspon doživio nakon što je Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a upravo iz njegove emisije krenula u kampanju, da bi godinu dana kasnije u izbornoj noći ekskluzivno upriličio javljanje relativnog pobjednika Tomislava Karamarka i budućeg ministra vanjskih poslova Mira Kovača. Propagandni vrhunac ‘Bujice’ bilo je kratko doba Karamarkove krnje vladavine državom i nešto duže doba upravljanja njegovog ortaka Hasanbegovića Ministarstvom kulture, kada se Bujanec samozadovoljno raspištoljio pripremajući i vodeći rušilačke napade na odabrane ciljeve poput Vijeća za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra, koje njegova subraća, uskraćena za poluge totalne vlasti, nisu mogla osvojiti institucionalnim putem. A onda je došla ta strašna tragedija hrvatskog naroda, Karamarkov politički slom, i sve što hrvatski živi i diše opet je spalo na nekoliko imena oko Bujanca i Hasanbegovića, na par ljudi koje je novi, umjereniji stranački šef Andrej Plenković pragmatično stavio na stranačke liste, poput Brune Esih, Steve Culeja i Mira Kovača, i na Željka Glasnovića, koji je napustio HDZ da bi se preko tzv. dijaspore domogao Sabora pa lišen stranačke stege djelovao kao da je pušten s lanca.

Kada se konačno pojavilo ime Plenkovićeve izabranice za ministricu kulture, pokrenuta je istog časa klasična difamacijska kampanja u Bujančevom stilu, s topničkom pripremom u medijima i slanjem nahuškanih branitelja u ulozi pješadije

Bujančev Facebook status od 3. rujna nagoviještao je ono što će se događati nakon izbora ako HDZ osvoji dovoljan broj mandata i Andrej Plenković dođe u priliku da s Mostom i manjinama formira novu vladu. Hasanbegović i njegov medijski krilnik znali su da će jedan od minimalnih denacifikacijskih uvjeta predstavnika nacionalnih manjina, osobito Srba, biti temeljito odstranjivanje Hasanbegovića iz Ministarstva kulture, jer je taj zahtjev bio istaknut mjesecima ranije, još prilikom Karamarkovog očajničkog pokušaja da izvede famozno preslagivanje saborske većine. Cilj da se Hasanbegovića napumpa preferencijalnim glasovima kako bi se on, mašući uokolo tim argumentom, zadržao na poziciji ministra, određen je s njihove strane kao minimum za održavanje nacifikacijskog naboja bez kojeg Bujanec i raznorazni desničarski trudbenici koje je Karamarko izvukao iz pomrčine ponovno postaju ono što su u malo pristojnijim vremenima bili – politički nevažni marginalci. Svi ti kvaziintelektualci, prof. dr. nacionalisti, teoretičari udbaških i srbokomunističkih zavjera, lustracionisti, amaterski povijesni revizionisti, ustašonostalgičari, blajburški mitomani, falsifikatori i negatori jasenovačkih zločina, svi ti kleronacisti, homofobi, ksenofobi, šovinisti i rasisti, cijela ta bujica polusvijeta koja se u godinama Karamarkovog vladanja HDZ-om otvoreno razlila javnim prostorom, usmjerila je svoje nade na redni broj 3, na listi broj 8, u 2. izbornoj jedinici. A kada su priželjkivani preferencijalni glasovi pali, trebalo je učiniti sve da Plenković ne zaokrene prema centru toliko da u vladu ne primi Hasanbegovića, a primi Srbe, jer bi to moglo predstavljati sporazum za okončanje ideološkog građanskog rata na kojem su se u posljednje vrijeme gradile mnoge karijere, dobivali mandati i sinekure, kolumne u dnevnim novinama i emisije na javnoj radioteleviziji, društvena legitimacija i državne pare.

Od proglašenja rezultata izbora desničarski mediji, od javno sponzoriranih lokalnih televizija i podzemno financiranih portala do onih obiteljaških pod okriljem Željke Markić, kao i komentatorski jurišnici posađeni u Karamarkovo vrijeme po raznim mainstream medijima, nesmiljeno su iz svih oružja pucali po Miloradu Pupovcu, a onda i po Furiju Radinu, nakon što su oni javno izrekli svoj stav o Hasanbegoviću. Kada se, konačno, pojavilo i ime osobe koja će ga naslijediti, Plenkovićeve izabranice Nine Obuljen Koržinek, pokrenuta je istog časa klasična difamacijska kampanja u Bujančevom stilu, s topničkom pripremom u medijima i slanjem nahuškanih braniteljskih udruga u ulozi pješadije. Iako Plenković prilikom sastavljanja izbornih lista nije sasvim zaobilazio Karamarkove ljude, koristeći ih kako bi privezao glasove radikala uz HDZ, među izabrane u Sabor na kraju se ipak plasirala tek omanja grupa. Plenković je zasad utišao one koji su, poput Milijana Brkića, bili spremni za malo utjecaja zaplivati uz novu struju, a izolirao odmetnutog Glasnovića, ni ne zatraživši njegov potpis za status mandatara. Vodeći pregovore na širokoj platformi s manjinama, HSS-om i ljudima s liste Milana Bandića, pomoću kojih je na koncu sakupio 91 potpis, novi šef HDZ-a nije samo omekšao Božu Petrova nego i ucjenjivački potencijal grupice u vlastitoj stranci.

Kovač i Hasanbegović javno su demonstrirali nezadovoljstvo činjenicom da se sprema njihovo uklanjanje s ministarskih pozicija, Hasanbegović daleko agresivnije, ali je ulogu otvorenog glasnogovornika radikalne desnice preuzeo Glasnović, koji se stavio na čelo napada na Obuljen Koržinek. Protiv nje je isukana stara priča, iskonstruirani skandal s danskim dokumentarcem o zločinima u Dvoru na Uni, kojom su HRT-ov novinar Dražen Majić i Velimir Bujanec još u ožujku ove godine orkestrirali udar na vodstvo HAVC-a, ciljajući tada na smjenu ravnatelja Hrvoja Hribara, a ne dirajući nijednom riječju Obuljen Koržinek, članicu upravnog odbora koja je ipak pripadala HDZ-ovim strukturama. Sada je ona postala glavna meta, optužena za financiranje protuhrvatskih filmova i kazneno prijavljena za navodni kriminal u HAVC-u kako bi se pošto-poto proizvela afera koja bi je diskreditirala, ako ne na temelju činjenica, onda barem na temelju stvaranja buke u javnosti. Ne treba je žaliti ni braniti, kao uostalom ni Hribara, jer su oboje čuvali svoje fotelje ograđujući se od danskog filma koji ni po čemu nije bio sporan i podmećući tuđe glave, one hrvatskih koproducenata i suradnika na tom projektu, da budu umjesto njihovih smaknute u javnom linču. Time su dali za pravo svojim progoniteljima, koji su Plenkovićevoj izabranici sada dodatno prišili i protuhrvatske aktivnosti još iz vremena dok je bila pomoćnica HDZ-ovog ministra kulture Bože Biškupića, a usput je za svoje protuhrvatske grijehe prozvan i Biškupićev nasljednik Jasen Mesić, kao moguća Plenkovićeva rezerva.

Dizala se velika buka, pa ipak, radikalna desnica koja je donedavno reketarila cijelu državu spala je više-manje na javno reketarenje Plenkovića za jedan ministarski mandat, barem nešto za što bi se mogla uhvatiti, nešto što bi bilo utješni pokazatelj da se njene snage, ako s njome više i ne računa, Plenković barem još uvijek pribojava. Problem je, međutim, u tome što još od eksterminacije pravaša iz Sabora koju je na izborima 2007. godine proveo Ivo Sanader, kada je svježi Zoran Milanović na čelu SDP-a izazvao efekt blokovskog zbijanja, parlamentarne desnice gotovo da i nema izvan HDZ-a i bez kišobrana HDZ-a. Plenković je samostalnim izlaskom stranke na izbore to zapečatio i za naredne četiri godine, pod uvjetom da vlada HDZ-a i Mosta opstane. Za razliku od prošlogodišnjih izbora, na kojima mnogima još nije bilo jasno da se Hrvatska izvukla iz ponora ekonomske krize, pa je Petrov mogao mobilizirati birače lažnom urgencijom oko rezova i reformi, dok je Karamarko jahao na raspirenom nacionalizmu, na ovim izborima glavna je tema zapravo bilo smirivanje tenzija i obustava ideološkog rata, što u Milanovićevom taboru nisu na vrijeme primili na znanje, ali u Plenkovićevom jesu, poručujući biračima da će se sve umiriti izaberu li ponovo HDZ, jer je to jedina stranka koja taj rat zaista može zaustaviti. Plenković ima osnova da se nada da će na taj način upravo on, nakon što to nije uspjelo ni Jadranki Kosor, ni Zoranu Milanoviću, ni Tihomiru Oreškoviću, biti taj sretnik koji će imati relativno stabilnu vladavinu. Ekonomska kriza je iza njega, proračun se uz rast BDP-a može bez potresa dovesti u ravnotežu, trebalo bi dostajati i za kupovinu socijalnog mira i za kupovinu biračke klijentele koja gravitira HDZ-u, i bude li znao pronaći mjeru odnosa s Mostom, mogao bi dočekati sljedeće izbore bez straha od ugroze proustaške desnice. Hasanbegović je otišao dovoljno daleko da ne bi bilo iznenađenje da napusti stranku i pokuša s Glasnovićem stvoriti radikalnu grupicu u Saboru, ali taj potez mu u ovom trenutku ne bi donio ništa, niti bi mu garantirao političku budućnost.

Hasanbegović je tako odletio s ministarske dužnosti, uz dvosmislene izjave o nastavku svojeg političkog djelovanja, uz Glasnovićev poziv da mu se priključi i uz Bujančev lelek u najnovijem Facebook statusu da su ga ‘odbacili kao psa’. No šteta koju je Karamarkov HDZ nanio ovom društvu je, naravno, već počinjena i neće biti sanirana pukim udaljavanjem otvorenog ustašluka od stranačke jezgre, ako to bude jedina mjera pristojnosti koju će Plenković postaviti. Ne može se očekivati da će oni koji su izmiljeli iz pomrčine sami od sebe nestati s javne scene. Teško je očekivati da će Obuljen Koržinek, kao HDZ-ov kadar, obnoviti sve one financijske kanale koje je posjekao Hasanbegović i da Plenkovićeva vlada, s HDZ-om i Mostom kao glavnim partnerima, neće udovoljavati desno-konzervativnim zahtjevima, kao što im je, uostalom, udovoljavala i u umjerenjačka vlada Jadranke Kosor. Postavljanje Brkića za potpredsjednika Sabora, ostavljanje na poziciji Tome Medveda, ministra branitelja koji je ovog ljeta zajedno s Hasanbegovićem išao na otkrivanje spomenika ustaškom teroristu Miru Barešiću, i imenovanje tvrdog desničara Milana Kujundžića za ministra zdravstva, bez obzira na njegovo navodno dokazano upravljačko umijeće, pokazatelj je limita unutar kojeg se Plenković kreće. Taj se limit zove HDZ. Njegova je vlada ipak HDZ-ova vlada, a HDZ je ipak stožerna stranka hrvatske desnice.

portalnovosti

 

“Ekumenizam”– Novo ideološko oružje imperijalizma i liberala u apsorbiranju zapadne ljevice? (Prvi dio)

$
0
0

ekumenizam-ljevicaLatinoameričko izdanje portala The Saker je objavilo osvrt na ekumenizam, kojeg opisuje kao “novo ideološko oružje imperijalizma”. Prije prijevoda teksta podsjetimo da se termin “ekumenizam” danas uglavnom koristi, ili se koristio, za označavanje pokreta koji teži sjedinjenju svih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica, ali se s godinama počeo koristiti i kao termin za međureligijski dijalog sa svim ostalim religijama. Iako je ideja ekumenizma ozbiljnije zaživjela u drugoj polovici 19. stoljeća, zamah dobiva nakon Drugog vatikanskog koncila u vrijeme pape Ivana XXIII i kada je pripremljen dekret “Unitatis redintegratio” (O ponovnoj uspostavi jedinstva).

Zašto iz perspektive Latinske Amerike, gdje su većina vjernika pripadnici Rimokatoličke crkve, postoje oni koji i u ekumenizmu vide oružje imperijalizma? Istina, to ne bi bio prvi slučaj u novijoj povijesti da se humane ideje preoblikuju i koriste u svrhu ostvarenja geopolitičkih ciljeva, za što se dovoljno sjetiti “izvoza demokracije”, “zaštite ljudskih prava i sloboda”, koji su proteklih godina korišteni kao izgovor za porobljavanje suverenih naroda i država. No, je li moguće da je globalistička i imperijalistička elita preuzela, bolje rečeno – doslovno otela ideju prvih mislilaca ekumenizma i “dobrog pape”, kako su svi nazivali Ivana XXIII, čak i dr. Vjekoslav Cvrlje, vođa antifašističkog ustanka u Splitu, a nakon Drugog svjetskog rata časnik JNA, kasnije  veleposlanik SFRJ pri Svetoj stolici.

“Ekumenizam” – Novo ideološko oružje imperijalizma? 

“Ekumenizam” je pojam izveden od grčke riječi oikoumene”, koji se uglavnom koristi za ujedinjenje oko sporazuma o općeprihvaćenim vrijednostima. U religioznim terminima to znači međureligijski dijalog o minimalnim zajedničkim uvjerenjima koja ujedinjuju sve religije, prije svega u filozofskim terminima, kao i sustavu vrijednosti koji se temelji na zajedničkim minimalnim vrijednostima humanizma, i tako dalje. Dakle, kao “univerzalni sporazum cijelog čovječanstva” se smatra za korak naprijed u smjeru napretka.

No, što je “pravi” ekumenizam u svijetu danas? U političkoj areni? Danas, možda s izuzetkom maglovitih Ujedinjenih naroda, ne postoji entitet s kojim se sentimentalno može povezati ili identificirati stanovnik Burkine Faso i jedan Finac. Čak ni dvije ili tri jake transnacionalne zajednice teško mogu razviti “kulturni i politički dijalog” među njima. Zapad ne prihvaća Šangajsku organizaciju za suradnju, ni Euroazijsku uniju, a u Latinskoj Americi su mu zajednice ALBA i CELAC “jedno te isto”.

Međutim, to ne znači da nema “svjetskih kultura” ili “univerzalnih vrijednosti”, iako s druge strane imamo težnju da određena kultura postane “globalna kultura” ili “univerzalna”?

Ekonomska, politička i vojna moć su ključni u ovom procesu, što je moć koja određuje koja će kultura postati “međunarodna” ili “globalna”. Ali, to je prošlost i sadašnjost hegemonije imperijalističkog tipa, klasični kolonijalizam. Imamo i ideološki kolonijalizam, kao, na primjer, u filozofiji grčke antike, odnosno u novije vrijeme u Njemačkoj, početak liberalizma u Francuskoj, dok je sovjetska ideologija primjerena za cijeli svijet bila socijalizam.

Jesu li danas Zapad ili “Europa”, uključujući i SAD, barem u području kulture,  jedina kultura koja ima dovoljno snage da postane “globalna” kultura, to jest, jedina kultura koja se može nametnuti u svijetu kroz svoj sustav kulturnih vrijednosti?

Takozvana “zapadna kultura” se temelji na individualističkom konceptu prosvjetiteljstva i liberalizma. Ona je zaživjela, formirala se i ojačala tijekom industrijske revolucije, koji su pratili tržišna ekonomija, kolonijalizam i, na kraju, pobjeda nad Sovjetskim Savezom u Hladnom ratu.

Iako je uvriježeno mišljenje da je pobjeda antifašizma u Drugom svjetskom ratu udarila temelje univerzalnim vrijednostima, kao što su antikolonijalizam, pravo na samoodređenja naroda i univerzalna primjena socijalnih prava, svemu tome je veći doprinos dao SSSR nego Zapad.

S druge strane, kao što je dokazao talijanski mislilac Domenico Losurdo, nacizam uopće nije stran zapadnim vrijednostima, nego je i osmišljen upravo unutar tog okvira.

Stoga u nedefiniranim pozivima na ovu vrstu “ekumenizma” moramo obratiti pozornost da zapravo ne zagovaramo potpunu prevlast Zapada. Koncept “ekumenizam” bez ikakvih ograničenja je za list “El País” 2014. godine pojasnio imperijalistički ideolog Bernard Henri Levy, proteklih godina gorljivi pobornik , čak i sudionik nekih od Obojenih revolucija i Arapskog proljeća.

Za vrijeme Hladnog rata je najveći izgovor koji se koristio za destabilizaciju ili slabljenje neke socijalističke zemlje bila obrana “demokracije” ili “sloboda”, što ima smisla, jer je u to vrijeme Zapad imao monopol nad “brendom liberalizma”, dok je njegov neprijatelj bio antikapitalistički i antiliberalni.

Međutim, danas, sve što ljudi mogu dobiti je koncept “ljudskih prava”, što kao uzorak koriste svi zagovaratelji “progresivnog zapadnog liberalizma”. Na primjer, u ostvarivanju ljudskih prava se u bivšoj Jugoslaviji od strane Zapada nudilo “samoodređenje nacija”.

Na drugom mjestu su “borba protiv korupcije” ili “borba protiv autoritarnog režima”, negdje drugdje se potiču “narodne pobune”, i tako dalje.

Danas se imperijalističke intervencije ne vode samo u ime “antikomunizma”, što je već zastarjeli termin, nego se i niz drugih naprednih koncepata koriste kako bi se takve intervencije opravdale. A tko će bolje te koncepte braniti od zapadnih sila?

Nakon pola stoljeća od Drugog vatikanskog koncila, imperijalistički korijen je prožeo i “ekumenizam”. Kao što Jean Bricmont kaže, živimo u eri “humanitarnog imperijalizma”.

Prema belgijskom kritičaru imperijalizma, “humanitarni imperijalizam” se temelji na kriteriju zapadnih država da posjeduje “moralnu superiornost” koja im dozvoljava da interveniraju bilo gdje u svijetu.

Jean Bricmont tvrdi da se termin “humanost” počeo se koristiti u vojne svrhe već u devetnaestom stoljeću. Doduše, to vrijeme nije korišten kao glavni argument, ali je “civilizacija” htjela kolonizirati narode koji su bili  “barbari”.

Već tada se među nekim liberalnim filozofima toga doba počeo koristiti pojam “humanitarnog rata”. Na primjer, tu je tezu branio jedan od očeva liberalizma, filozof John Stuart Mill.

Jedan od najvažnijih političara Britanskog carstva, Lord Salisbury, definirao je rat protiv Boera kao “humanitarni rat”. Međutim, tijekom Hladnog rata je “humanitarni rat” ili “humanitarni intervencionizam” dosegao svoj vrhunac.

Danas jedna globalna ideologija postoji iz razloga što zemlje koje pružaju otpor ne čine suvisao ideološki blok, a na drugoj strani, nakon dekolonizacije, ne može se tvrditi da se rat vodi s ciljem da se “nekoga civilizira”. Stoga se, umjesto izvoza “civilizacije”, koriste fraze poput “intervencije u ime naroda” ili “pomoć na putu prema demokraciji”. No, u biti se nije promijenilo ništa.

Prije nego što nastavimo, napravit ćemo jednu pauzu i pogledati primjer iz 1999. Godine, kada je NATO počeo rat protiv SRJ, bombardiranje Beograda i drugih gradova iz zraka, što je bio odgovor na neprihvaćanje “mirovnog prijedloga” kojeg je NATO osmislio za Kosovo.

Zapravo, taj je “mirovni prijedlog”, koji je otvorio vrata vojnicima NATO pakta, bio nešto poput austrijskog ultimatuma 1914. Nakon 70 dana bombardiranja je  Srbija popustila, a navodno predstavnik Ujedinjenih naroda, koji je došao s prijedlogom zapadnih zemalja, Martti Ahtisaari je rekao: “Ako ne prihvate, mi ćemo bombardirati Beograd sve dok ne dosegne razinu mora”. U tim bombardiranjima je ubijeno oko pet tisuća ljudi, ali mahom civila. To je bio “rat za načela” i sasvim opravdan na Zapadu.

Na primjer, duhovni vođa antikomunizma i bivši predsjednik Čehoslovačke Vaclav Havel, 1999. godine je rekao: “U ovom ratu se NATO nije vodio materijalnim interesima. Ovaj rat je vođen zbog humanitarnih pitanja i prioritet je bio braniti načela državne suverenosti. Stoga je bilo legitimno napasti Jugoslaviju”.

Miroslav Lazanski iz Beograda je to komentirao ovako: “U ime nadnacionalnosti je Europa bombardirala stari europski grad Beograd. U ime nadnacionalne Europe su se uništile državne granice i suverenitet država. Dakle, nadnacionalna Europa je ubilački idiotizam”.

Iako je OESS tada podržao zapadne sile, ipak je izvijestio kako je na Kosovu “bilo teških kršenja ljudskih prava, ali ne i genocida, a počinitelji tih prekršaja su bile obje strane, a ne samo jedna”.

1998. godine britanska vlada izvještava parlament kako su albanske oružane skupine ubile više ljudi na Kosovu od pripadnika srbijanskih agencija za provedbu zakona, a sve je 24. ožujka 1999.  godine potvrdio ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva, George Robertson.

Intervenciju na Kosovu je trebalo opravdati, za što su korišteni “humanitarni razlozi intervencije”, koja je trebala spriječiti likvidacije i etničko čišćenje kosovskih Albanaca. Posebno je zanimljivo izvješće njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje eksplicitno navodi kako “nema masovnog progona Albanaca na Kosovu zbog same činjenice da je netko Albanac”.

Štoviše, specijalist za Balkanu, Robert Hayden, kaže kako je “bombardiranje u tri tjedna uzrokovalo više mrtvih civila, nego prethodna tri mjeseca sukoba, ali nitko ne kaže da je to humanitarna katastrofa”.

Dobro, sve se ovdje manje ili više zna, ali su svi ovi podaci “vidjeli svjetlo dana kasno” ili su od strane “humanitarnog imperijalizma” bili osuđeni na zaborav.

Kosovo nije bio jedinstven slučaj ni u smislu propagande koja prati ovakve intervencije. Na primjer Tony Blair je izjavio “kako je u masovnim grobnicama Sadama Husseina pronađeno 400 000 leševa Iračana”. Za Gaddafija se također govorilo da je “bombardirao svoj narod”, a Assad “provodi kemijske napade” ili je “ugušio mirne prosvjede tenkovima”.

Sve navedeno je laž, naravno, ali nekad ima svoju logiku, jer se ponavljanjem tih laži javno mnijenje uvjeri kako je s točke gledišta ljudskih prava stanje neodrživo, a to daje opravdanje za vojnu intervenciju.

Ona tada postaje “moralno nužna”, a kao drugo, nametne se uvjerenje da je okupacija sila “unatoč greškama, humanija od prethodne situacije”. Ovdje se koristio i “ekumenizam”, a sljedeća poglavlja opisuju glavne aktere i misao ove ideologije.

“Svećenici humanitarnog imperijalizma”

Kao što je već spomenuto, temelje “hegemonijskog ekumenizma” u području misli utjelovljuje francuski filozof Bernard Henri Levy.

Bernard Henri Levy je postao poznat u posljednjih nekoliko godina kao promotor udara Zapada na suverenitet Libije, Sirije i Ukrajine. Ipak, karijera Bernarda Henria Levya je prilično opsežna. Na primjer, 1985 on  poziva na intervenciju u Nikaragvi protiv “sandinista”, tvrdeći da su “sandinisti totalitarna stranka koja za cilj ima uspostavu marksističko-lenjinističkog entiteta u Latinskoj Americi”.

Poznati su njegovi napori da pojasni svoju imperijalističku ideju u kojoj  jasno tvrdi kako “Europa može biti jedina ekumenska civilizacija” i stoga je, ako se želi održati na životu, prisiljena “intervenirati u svjetskoj politici”.

Prema Henriu Levyu, Europa u ime “ekumenizma” čak ima obvezu intervenirati u bilo kojoj državi, jer za cionistu Bernarda Henria Levya bilo koji sustav izvan “europske ekumenske ideologije” sam po sebi totalitaran.

Još jedna od zabluda ideologije “ekumenizma” je jasnija ako se usredotočimo na kontradikciju o univerzalnim vrijednostima, među koje spadaju samo one koje imaju financijsku, ekonomsku i vojnu silu da ih nametnu drugima. Univerzalne vrijednosti su uvijek one koje zastupa “međunarodna zajednica”, koju u ovom slučaju čine zapadne sile.

“U rukama tih sila leži ideološka moć kojom se definira što su to univerzalne vrijednosti, jer nakon Hladnog rata ne postoji niti jedan drugi mogući sustav”, navodi Bernard Henri Levy, koji piše  “kako je naša jedina ekumenska civilizacija”, a uz sve to, ona ima i vojnu silu.

Što u svemu tome znači vizija ljudskih prava na Kubi, na primjer, gdje imamo besplatno zdravstvo i obrazovanje, te socijalističku ekonomiju? Ništa, jer to nije prevladavajući stav današnje “međunarodne zajednice”.

Na isti način, Brazil ili Čad nisu subjekti koji mogu definirati što su to “univerzalne vrijednosti”, a čak i da to mogu učiniti, ne mogu ih nikome izvesti, jer za to nemaju snage. Stoga se “ekumenizam” udaljio od svog izvornog značenja i ne predstavlja ideju i put ujedinjenja kršćanskih crkvi i crkvenih zajednica. Termin i ideju su preotele, preradile i sada u djelo provode zapadne sile, ali s potpuno drugim ciljem i malo ih zanima sudbina kršćanskih crkvi, prevladavanje posljedica raskola ili kršćanskih vjerskih učenja koja su se odijelili od katoličanstva nakon reformacije u 16. stoljeću.

Ekumenizam je danas nametanje univerzalnih vrijednosti kao alat za nastavak monopola državnog nasilja vladajuće klase izvan svojih državnih granica, što je bila logična posljedica onoga što je slijedilo nakon rušenja posljednje barijere protiv prevladavajućeg međunarodnog nasilja – državnih suvereniteta.

Ako su svojevremeno Machiavelli ili Stuart Mill bili zagovornici “imperijalističkog ekumenizama”, to su danas Bernard Henri Levy i američki milijarder George Soros.

George Soros, nakon što je karijeru počeo kao financijski špekulant, kojemu se, među ostalim podvizima, može pripisati uništenje tajlandskog gospodarstva, sada se predstavlja kao filantrop koji sponzorira sve vrste “dobrih namjera” za svijet. Iako je Soros u prvom redu usmjeren na Institut Open Society institut i tribinu Open Democracy, čiji popis sponzora možete vidjeti ovdje, među kojima su Zaklada Rockefeller, Zaklada Ford i neke europske zemlje, njegova se sjenka vije nad stotine nevladinih organizacija, trustova mozgova, “građanskih akcijskih grupa”, i tako dalje po cijelom svijetu. Značajka Sorosa je financirati bilo koji “dobar razlog”, ako će to pomoći “dobri imperijalizam” ili doprinijeti potkopavanju ili sijanju razdora unutar heterogenog anti-imperijalističkog bloka.

U Siriji, na primjer, Soros financira Bijele kacige, organizaciju koja u teoriji “spašava leševe”, dok je zapravo dio ustroja Al-Nusra Fronta. Sorosev rad je gotovo identičan onom kojeg provodi NED (National Endowment for Democracy), osnovan od strane američkog State Departmenta.

Sada se otvoreno obavlja posao kojeg je nekada CIA morala skrivati. Iako Soros taj posao navodno radi “samostalno”, jasno je da to nije istina. Osim toga, veze između Sorosa i CIA-e nisu ograničene samo na ideologiju, kao kada je Soros pomagao subverzije protiv socijalističkih država u kasnim ’80-ima.

Sorosevi mladunci su zaista posebni. Jedan od njegovih mladunaca je “Međunarodna krizna skupina”, gdje se okupljaju “viši stručnjaci”, političari, novinari i ekonomisti, mahom iz Europe i Amerike (za vidjeti tko su kliknite ovdje , ovdje i ovdje), koja inače financira raznolike”disidente” ili “progresivne grupe”, gotovo sve ovisne o zakladi Otvoreno društvo. Tako imamo sredstva za brojne pokrete takozvanog Arapskog proljeća, neke skupine navodnokritiziraju Izrael, ali se drže granica iz Palestine iz 1967. godine, potpuno zaboravljajući okupaciju i etničko čišćenje iz 1948. Tu su i grupe za zaštitu okoliša, zaštitu ljudskih prava i slično, a odnedavno USAID, agencija iz iste galaksije, financira i programe vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, koje su poznate kao utvrde tri bosanska nacionalizma. Dakle, ništa se ne prepušta slučaju i ova je hobotnica infiltrirana u sve pore društva koje im je otvorilo svoja vrata i dozvolilo rad na suverenom teritoriju.

Istina je da je Soros vodi pravu međunarodnu koordiniranu mrežu u korist doktrine ekumenizma kao nametanja univerzalnih vrijednosti, ali u ovom slučaju, umjesto okupljanja “društvenih pokreta” i umjesto da brani socijalizam, on brani anti-socijalizam i zagovara uništenje državnih suvereniteta. To je ono za što se zalažu njegove NVO, publikacije, mediji, portali i plaćenici galaksije Otvorenog društva.

Zagovarajući ukidanje granica, borbu protiv nacionalizma, služeći se pri tome citatima ili djelima velikana ljudske misli, kao u nas Danila Kiša, Ive Andrića, Meše Selimovića, Miroslava Krleže i drugih, njegovi mladunci zapravo rade u podrivanju ostatka ostataka nacionalnih suvereniteta i svi moraju prihvatiti jedan, jedini i nepogrešivi sustav vrijednosti – onaj kojeg nudi “liberalni” Zapad.

Nažalost, ljudi, često u dobroj namjeri i s lošim iskustvom s našim balkanskim nacionalizmima, na kraju upadnu u unaprijed pripremljenu klopku, a kad shvate što su učinili i čemu dijelom i sami doprinijeli, onda je već kasno.

Okosnica međunarodne Soroseve mreže su različiti centri za “nenasilno djelovanje”. Poznato je da su svi ti aktivisti “nenasilnih akcija” na kraju bili avangarda nasilnih svrgavanja legitimnih vlada, njihove veze sa Sorosem su očigledne i opsežne.

Sve ove “nenasilne” prozapadne subverzivne skupine su inspirirane organizacijom “Otpor” iz Srbije, koja je od početka financirana od strane Sorosa i Instituta Albert Einstein. Od Beograda je Soros financirao i prevrate u Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.), kao i nedavni “Euromaidan”. Nakon tih revolucija, Soros je još uvijek vezan za organizaciju ranije poznatu kao Otpor, danas “CANVAS” (Centar za primjenu nenasilne akcije i strategije), koji je destabilizirao brojne zemlje tijekom proteklih godina. Canvas je radio s “aktivistima” iz više od 50 zemalja, među ostalima u Egiptu (2011.) i Libanonu (2008.). Canvasovi članovi su se također pojavili u protestnom pokretu Occupy Wall Street.

Za uspjeh u provedbi svoje agende se Soros pobrinuo za dobre veze s organizacijama za zaštitu “ljudskih  prava”, koje daju izgovor za imperijalističke intervencije. Na primjer, Soros je prije početka rata u Siriji milijune dolara dao organizaciji Human Rights Watch, a također financira i podržava Amnesty International .

Ove dvije organizacije su odigrale važnu ulogu u pobuni protiv Sirije, jer su pokušale isprovocirati vojnu intervenciju protiv vlade Bashara Al-Assada. Na primjer, 2012. je Amnesty International počeo prikupljanje potpisa “za kraj represije u Siriji”. Naravno, mislilo se na  represiju vlade, a ne islamističkih zločinaca, koje Amnesty International nije ni spomenuo.

Poznata je i kampanja kojom se javnost htjela senzibilizirati oko, navodno, zatočenih novinara “Mrtav u zatvoru”, koji su kasnije pronađeni živi, kao na primjer Zeinab Al-Hosni. Govorilo se o Assadovoj “represiji”, napuhavao broj poginulih prvih dana prosvjeda, a od Rusije je zatraženo da i ona ustane protiv Assada. Human Rights Watch je na istom putu i bilo bi predugo opisivati slične aktivnosti. Danas imamo Bijele kacige i Aleppo Media Centar.

Avaaz – najviši stupanj “imperijalističkog ekumenizma”

Najnoviji pokušaj “ekumenizma” je doveden do savršenstva, a najviša točka perverzije je nevladina organizacija Avaaz. Ova organizacija, inače Avaaz na perzijskom znači “Glas”, ima za cilj, kao što je navedeno na njihovoj internetskoj stranici, “mobilizirati građane širom svijeta da se smanji udaljenost između lidera i građana na način da prikuplja mnoge male napore putem Interneta”.

Ideja ove kampanje je da se izvrši pritisak na razne svjetske lidere u donošenju odluka ili da se podupre “oporba”.

Ipak, isti Avaaz priznaje da “postoji samo jedna profesionalna skupina koja pokreće sve kampanje“. To znači da, iako su pojedinci “članovi”, zapravo gaje iluzije da “počinju” internetsku i kampanju ili imaju “glasa” u njima, dok profesionalna grupa kontrolira, razvrstava i filtrira ove “participativne” kampanje, koje kasnije prikazuje kao  “sudjelovanje”.

Dakle, Avaaz se definira kao “globalna skupina zahvaljujući internetu” i da u njoj mogu sudjelovati članovi “bilo koje zemlje svijeta”, što naprosto nije istina, jer se u sjedištu skupine određuje što će prevladati kao mišljenje svjetske javnosti i što su univerzalne globalne vrijednosti. Zanimljivo je da je Avaaz uspio zatrovati mnoge pojedince koji ideološki ili svjetonazorski pripadaju “ljevici”. Tako danas imamo “ljevičare” koji zagovaraju uvođenje zone zabrane leta ili bombardiranje Sirije, a ranije su podržavali svrgavanje Gaddafija. Među istim se krugovima uspjelo nametnuti mišljenje kako su Palestinci u Pojasu Gaze teroristi i vjerski fanatici, gotovo kao ISIL, a Hezbollah je teroristički pokret srednjovjekovnih šiitskih fanatika kojem je jedini cilj pretvoriti Libanon i Bliski istok u iransku provinciju i , naravno, uništiti “sekularni i djelomično socijalistički Izrael”.

Primjer Sirije i kako je George Soros čak i među ljevicom nametnuo svoj stav o međunarodnim sukobima

No, Avaaz ima i ekumenističku komponentu i nametanjem zapadnih univerzalnih vrijednosti radi na uništenju nacionalnih suvereniteta. Osim toga, iako Avaaz navodi kako “novac prima samo od svojih članova“, te da “donatori koji daju novac za Avaaz nemaju nekog većeg utjecaja na rad skupine”, a ponekad čak tvrde “kako ne dobivaju novac od korporacija”, što je zamka.

Avaazove financije neprestano rastu. Naime, dobio je 6,7 milijuna dolara 2010. i 14,5 milijuna dolara 2013. godine, a gotovo je nemoguće da tako velika količina novca dolazi samo iz financiranja kampanje od strane članova, unatoč tome što je zajednica “tako velika”. Na kraju, Avaaz javno i ne dijeli svoje podatke.

Avaazovi osnivači su NVO i “tvrtke koje podržavaju aktivizam”, što znači da dobivaju donacije od države i velikih tvrtki. Ova je internetska skupina utjecala i na rezultate izbora u Kanadi, kada je George Soros odredio tko u kojoj kanadskoj pokrajini  mora biti srušen s vlasti, a tko izabran. Cijelu je aferu kasnije objavio kanadski National Post, ali kasno. Posao je već bio odrađen.

Skupina je stvorena za potporu Sorosa i Otvorenog društva, te sličnih organizacija, iako to nikada službeno nije priznala.

Lider Avaaza, Ricken Patel, 2008, je jasno priznao da iza skupine ipak stoji Zaklada Otvoreno društvo.”

Avaaz je organizacija koja se temelji se na “klikaktivizmu”. Dakle, bilo tko i bilo gdje može dati svoj glas jednim “klikom” sa svog računala. Dakle, svatko na Avaazu može podržati ili postaviti svoj zahtjev, tražiti da se zaustavi konkretan progon, braniti prava određene manjine, braniti određenu slobodu, štititi šume, osuditi onečišćenje….

No, to ne znači da svi zahtjevi imaju jednaku važnost. Iako čelnik Ricken Patel za Avaaz kaže: “Mi nemamo ideologiju, samo smo nastali da smanjimo jaz između želja pojedinaca i centara moći u svijetu”, istina je da oni itekako imaju ideologiju.

“Zatvaranje jaza” ima svoje značenje. Naime, Avaaz ima mnoge zahtjeve i pokreće kampanje kojima vrši “pritisak na lidere”, ali su im jedini “valjani sugovornici” lideri na Zapadu, koji su jedini „u dobroj vjeri“ usmjereni na rješavanje globalnih problema.

Predsjednici Venezuele, Irana ili Sirije, na primjer, nisu “partneri”, niti će ikada biti tretirani kao takvi, a ciljem ih je destabilizirati ili svrgnuti.

Moguće je da Avaaz u područjima oko kojih postoji društveni konsenzus pokrene kampanju “za klimu” ili “protiv privatizacije Kompanije X”, ali su to uvijek ograničene reformske agende, pod uvjetom da cilj nikada ne bude napad na centar moći ili da se pokušaju   promijeniti socioekonomski odnosi između klasa ili država. Uvijek se “reciklira” svjetski dominantan sustav iz kojeg se čisti lažna oporba.

Međutim, gdje god postoji stvarna politička ili ideološka borba, Avaaz podržava reakcionarne snage i uvijek traži “dobre razloge” da favorizira imperijalizam.

Imamo nekoliko primjera. U posljednjih nekoliko godina Avaaz je bio vrlo aktivan u prosvjedima protiv Libije i Sirije. U slučaju Libije, skupio je milijun potpisa da UN proglasiti “zonu zabrane leta” u Libiji. Ovaj zahtjev je odbijen od legitimne vlade Libije, a znamo kako je sve završilo.

Avaaz, inače beskompromisan u borbi za ljudska prava, niti jednom riječju se nije osvrnuo na brutalnu egzekuciju libijskog vođe Muammara Gaddafija. On je jednostavno bio diktator i zvijer koju je trebalo likvidirati po kratkom postupku, što se i dogodilo.

U slučaju Sirije, Avaaz je širio laži o “Assadovom kemijskom napadu” i još od 2012. traži “međunarodnu vojnu intervenciju”, a također traži i uvođenje “zone zabrane leta” iznad Sirije, što je dio predizborne kampanje Hillary Clinton.

Protiv Sirije oni također koriste navodna “masovna silovanja”, počinjena od strane vojske, iako vrlo malo, možda nijedan medij nije pisao o toj vrsti zločina. 2014. Avaaz traži da se uvede embargo na isporuke oružja Siriji, ali ne otvara pitanje tisuća tona oružja poslanog sirijskim zločinačkim islamističkim skupinama.

Avaaz također svoju igru igra u Latinskoj Americi, gdje je  izazvao prosvjede protiv bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.

No, tko su ljudi koji čine “globalnu grupu” Avaaz? Za početak, moramo reći da Avaaz ima samo 16 djelatnika, što je broj “militanata” koji kontroliraju “klikove”. Osnivač i voditelj Avaaza Ricken Patel ima plaću od 190 000 dolara godišnje, pa je nejasno kakav je zapravo posao taj njegov “klikaktivizam”.

Nemojmo se zavaravati, jer Patel je član Međunarodne krizne grupe koju je osnovao Soros, a osim toga, radio je za Zaklade Gates, Rockefeller i Ford. Još jedan čelnik je Tom Perriello, američki kongresmen iz od Virginije iz Demokratske stranke.

Perriello je napravio karijeru u američkom State Departmentu i kao tužitelj Međunarodnog kaznenog suda. Kao kongresmen je podupirao ratove u Afganistanu i Iraku. Perriello je također radio kao savjetnik okupatorske vojske u Afganistanu. Kao što navodi na svojoj stranici, Avaaz vuče porijeklo iz organizacija koje su podržavale kampanju Obame – MoveOn i Res publica i nastao je nakon spajanja tih dviju organizacija.

Stoga, možemo reći da Avaaz je stvoren ili je 100% pod kontrolom američke Demokratske stranke i djeluje u okviru organizacije sustava. Osim toga, moramo imati na umu da je Obama tijekom dva mandata u svom uredu često primao neokonzervativce i bogove rata iz Bushove ere. Tako se pod Obamom Demokratska stranka vratila na staru doktrinu “globalizacije prava”, ako ju je ikada i napustila. Pod Obamom je povećan intervencionizam, a Avaaz je odigrao važnu ulogu u tom trendu, jer je pomagao da se te intervencije zaogrnu “progresivnim” imidžom.

Avaaz je vrhunac demokratskog i progresivnog aktivizma u internetskoj eri i zovu ga “globalnom demokracijom”, iako je sve filtrirano od strane političkih predstavnika vladajuće elite!

Avaazov model “borbenosti” ne traži više od jednog klika na internatu svojih “članova”. Ovaj sustav prividne demokracije zapravo promiče političku neodgovornost, jer za sudjelovanje u svjetskoj kampanji više ništa ne treba i nisu potrebni aktivni militanti, ni ideološke skupine, a nema nikakve odgovornosti, jer “sve odlučuje amorfna masa”.

Prema podacima  samog Avaaza, većina sudionika su ljudi iz gornje srednje klase jakih svjetskih gospodarstva, odnosno iz zemalja gdje ljudi imaju više mogućnosti za spajanje na internet. U srednjoj ili višoj srednjoj klasi je velika većina ljudi u Avaazovoj zajednici.  Nastavnici, studenti, djelatnici tehnologije, liječnici i članovi nevladinih organizacija, dok su radnici realnog ili obični domari daleko od skupine. Riječ Avaaz znači “glas”, ali ova organizacija nudi više glasa onima koji već imaju mogućnost da ih se čuje, odnosno višoj klasi Zapada, čime se ušutkavaju glasovi onih “drugih”.

Ovaj opasni projekt “demokratizacije vanjskih odnosa” je u praksi politička operacija s ciljem da izbrišu međunarodne granice i zajednici omogući da bude “financijski stabilna”. Naravno, najzastupljeniji u zajednici su bijelci srednje i više srednje klase Sjeverne hemisfere.

Ovo je perverzija demokracije, najviši stupanj imperijalističkog “ekumenizma” koji je dobio “demokratski legitimitet”, što je uobičajena praksa imperijalista. Uzmimo na primjer gore navedeni slučaj Avaazove kampanje protiv libijskog suvereniteta i pritiska da se u Libiji uvede “zona zabrane leta”.

U rujnu 2012. godine, godinu dana nakon ubojstva Gadafija, Avaaz je u Sjedinjenim Državama imao 923 968 članova, a samo 3 167 u Libiji. Danas Avaaz ima 2 263 179 članova u SAD-u i 31 798 u Libiji.  Rezultat “aktivizma globalne demokracije”, kojeg predlaže Avaaz, jest da većina američkih građana može odlučivati o Libiji, više od Libijaca samih!

U ovom slučaju, ne samo da ideje “demokracije” ili “progresivnih vrijednosti” dolaze iz ruku Zapada, kao što vjeruje Soros vjeruje, nego su s vremenom dobile “pravo glasa” i jednim klikom na internetu građani Zapada glasaju za uništenje ili pljačku određene zemlje.

U Avaazu vidimo mnoge sličnosti s “Obojenim revolucijama” u stilu srbijanskog Otpora! Zapravo, jedno i drugo su glavni pijuni teorije četvrte generacije ratovanja. Prema teoriji rata četvrte generacije, u asimetričnim ratovima, gdje su čimbenici izvan redovne vojske posebno važni,  “prihvaćanje” ili “dobronamjerna” ravnodušnost stanovništva je od najveće važnosti.

U takvim ratovima u kojima imperijalizam ne slijedi klasičnu shemu, najprije se odlučuje, a zatim upliće aktivno kako bi se opravdala ta odluka. Međutim, svoje djelovanje predstavlja kao obrambene akcija u “borbi” u korist “demokracije”, “mira” ili “univerzalnih vrijednosti”.

U tom smislu, “Obojene revolucije” i kampanje Avaaza igraju istu ulogu. Međutim, postoje neke razlike, jer “Obojene revolucije” se provode samo u određenim zemljama, uglavnom ne u isto vrijeme, izuzmemo li Arapsko proljeće, dok Avaaz za “teren” ima cijeli svijet. Još jedna razlika je u tome što su se “Obojene revolucije” prikazuju kao ustanak, dok je Avaaz “slobodna rasprava” koja se vodi na internetu.

No, nakon svega, i “Obojene revolucije” i Avaaz imaju isti cilj – širenje imperijalizma i manipuliranje anti-imperijalističkom svijesti uz pomoć “ideološkog” maskiranja imperijalizma.

Ideološka kriza ljevice, ekumenizam i imperijalizam

Ovdje nailazimo na vrlo ozbiljan problem, kojeg je sa sobom donijela ideologija nastala nakon 1968. godine, a koja je postala dominantna u cijeloj lijevoj političkoj misli.

Zbog ove ideologije se sve naziva “starim svijetom”, uključujući i nacionalne suverenitete, koji trebaju nestati. Međutim, nestanak nacionalnih suvereniteta ne donosi nikakvu alternativu. Dakle, u praksi se otvara put prema ideološkom nihilizmu.

Gore su spomenute dvije stvari. S jedne strane, “Obojene revolucije” koje promovira Soros stvaraju ideološku konfuziju na ljevici, jer ih se predstavlja kao revolucionarne pokrete. Nije tajna da dio europske ljevice još uvijek mašta o jurišu na Zimski dvorac u St- Petersburgu i sve barikade na ulicama, pjesme, slogane i nerede protiv policije pozdravljaju oduševljeno kao da je riječ o “proleterskoj revoluciji”.

Nevjerojatno je lako bilo postići da se ljevica identificira s imaginarnim. S druge strane, dio aktualne ljevice je ponovio grešku ruskih “menjševika”, koji su vjerovali da “bez Europe nema revolucije”. Mnogi vjeruju da sve revolucije koje dolaze iz Europe ili europeiziraju određeno društvo, jer “reakcionarne kulture ne mogu generirati progresivne političke projekte”, a mnogi smatraju da su kulture koje nisu dio zapadne civilizacije reakcionarne same po sebi. Dakle, već imamo način kako opravdati “europeizaciju nekog društva”.

Kao što je objasnio Jean Bricmont, kritičar imperijalizma iz ’60-ih godina, ljevica se zaustavila i na prvo mjesto stavlja “raspodjelu bogatstva i društvenog vlasništva”, a “stav protiv imperijalizma” se pretvorio u korist “obrane demokracije, ljudskih prava i prava manjina”.

To nas ostavlja s dva glavna problema. Naime, obrana ljudskih prava i manjina je postala apstraktni pojam, dakle estetski, i drugo, ova retorika nas vodi da o “ljudskim pravima” u potpunosti preuzmemo viziju Zapada i da ostatak svijeta nije u stanju definirati značenje tih istih prava.

Jesmo se ikada zapitali zašto bi mi u ime “ljudskih prava” osuđivali države poput Sirije, Libije, Sjeverne Koreje ili Kube i njihova socijalna postignuća? Tko ima pravo da tim državama postavlja prioritete?

Također moramo imati na umu da se nakon 1968. godine, govorimo o povijesnom razdoblju, a ne konkretno jednoj godini, europska radikalna ljevica transformirala u dva navrata.

Prvo, “sjedinila” je klasnu borbu, a kasnije i zamijenila s drugim borbama, prije svega s borbom za ljudska prava, prava manjina, zaštitu okoliša i slično. A drugo, okrenula se “revoluciji svijesti”. Takav zaokret je stvorio bezbroj problema ljevici, posebno kada je imperijalizam postavio svoju “zamku svijesti” i pitao ljevicu: Što činiti kada suverena država X, zanemaruje prava skupine Y?

Naravno, kada imperijalizam kaže da su “zanemarena”, uložena su velika sredstva da bi u to povjerovali.

Nastavlja se…

 

AMSI

 

 

Laž koju živimo

$
0
0

muskaracU videu koji se kritički osvrće na moderno doba, otuđenost i oduzetu slobodu ljudi u društvu koje je navodno naprednije nego bilo koje društvo kroz povijest, sažeti su najveći problemi modernog čovječanstva. Ispod prijevoda pogledajte video koji ima preko 21 milijun prikaza na YouTube-u.

‘U ovom trenutku mogli biste biti bilo gdje i raditi bilo što. Umjesto toga sjedite sami ispred ekrana. Pa što nas sprječava da radimo to što želimo, da budemo tamo gdje želimo biti…

Svakog dana se budimo u istoj sobi i slijedimo isti put, da bismo proživjeli isti dan kao jučer. Ipak, nekoć nam je svaki dan bio nova pustolovina. Na putu se nešto promijenilo, prije su naši dani bili neograničeni vremenom, sada su naši dani prema rasporedu.

Je li to ono što znači odrasti? Biti slobodan? No jesmo li zaista slobodni? Hrana. Voda. Zemlja. Nužni elementi za naše preživljavanje su u vlasništvu korporacija. Nema hrane za nas na drveću, nema pitke vode u potocima, nema zemlje na kojoj možete izgraditi dom. Ako pokušate iskoristiti ono što nam zemlja pruža, bit ćete zatvoreni.

Pa slijepo slijedimo njihova pravila. Otkrivamo svijet iz priručnika. Godinama sjedimo i ponavljamo ono što su nam rekli. Testiraju nas i ocjenjuju kao subjekte u laboratoriju. Odgojeni smo da ne budemo drugačiji. Dovoljno pametni da radimo svoj posao, no nedovoljno pametni da preispitujemo zašto ga radimo.

Pa radimo i radimo tako da nam ne ostaje vremena da živimo život za koji radimo. Dok jedan dan ne postanemo prestari da radimo svoj posao, ostavljeni smo da umremo, a naše uloge u igri preuzmu naša djeca.

Za nas je naš put jedinstven, no zajedno nismo ništa više od goriva. Goriva koje troši elita. Elita koja se skriva iza loga velikih kompanija.

Ovo je njihov svijet. I njihov najvredniji resurs nije u zemlji. To smo mi. Mi izgrađujemo njihove gradove. Mi upravljamo njihovim strojevima. Mi se borimo u njihovim ratovima. Naposljetku, novac nije ono što ih pokreće. To je moć.

Novac je samo oruđe kojim nas kontroliraju. Bezvrijedan komad papira o kojem ovisimo da se prehranimo, putujemo, zabavljamo. Dali su nam novac, a zauzvrat smo mi njima dali svijet. Gdje su nekoć bila drveća koja čiste zrak, danas su tvornice koje ga truju.

Gdje je nekoć bila voda za piće, danas je toksičan otpad koji smrdi. Gdje su životinje slobodno trčale, danas su farme na kojima se rađaju i kolju u nedogled za naše zadovoljstvo.

Preko milijardu ljudi gladuje unatoč činjenici da ima dovoljno hrane za sve. Kamo to sve odlazi? Oko 70 posto žitarica koje uzgajamo odlazi na prehranu životinja koje jedemo za večeru. Zašto pomoći gladnima? Od njih se ne može profitirati.

Mi smo poput kuge koja hara zemljom. Uništavamo isti onaj okoliš koji nam omogućuje život. U svemu vidimo nešto što se može prodati. Predmet koji možemo posjedovati.

No što će se dogoditi nakon što zagadimo posljednju rijeku. Otrujemo posljednji dah zraka? Nakon što nestane nafte za kamione koji nam nose hranu? Nakon što shvatimo da ne možemo jesti novac, da nema vrijednost. Ne uništavamo planet, uništavamo sav život na njemu.

Svake godine tisuću vrsta izumre. A vrijeme istječe prije nego mi dođemo na red. Ako živite u Americi, imate 41% šansu da ćete oboljeti od raka. Srčana bolest će ubiti svakog trećeg čovjeka. Uzimamo propisane lijekove da bi se s time nosili, no liječnička je skrb treći vodeći uzrok smrti nakon srčanih bolesti i raka.

Rečeno nam je da se sve može riješiti bacanjem novca znanstvenicima kako bi otkrili priliku da nestanu svi naši problemi. No farmaceutske tvrtke računaju na našu patnju kako bi iz toga mogli izvući profit. Mislimo da idemo prema lijeku, no zapravo se udaljavamo od uzroka. Naše tijelo rezultat je onog što konzumiramo, a hrana koju jedemo je napravljena samo radi profita. Hranimo se toksičnim kemikalijama.

Tijela životinja krcata su lijekovima i bolestima. No mi to ne vidimo. Mala grupa korporacija koja posjeduje medije ne želi to. Pruža nam bajku za koju govore da je stvarnost.

Smiješno je što su ljudi nekoć mislili kako je Zemlja centar svemira, a danas se opet vide kao centar planeta. Okrećemo se prema našoj tehnologiji i tvrdimo kako smo najpametniji. No potvrđuju li računala, automobili i tvornice doista inteligenciju? Ili pokazuju koliko smo lijeni postali.

Na lice smo stavili civiliziranu masku, no ako je maknemo, što smo? Koliko brzo zaboravljamo da smo tek u posljednjih 100 godina dopustili ženama da glasuju, dopustili crncima da žive kao jednaki…

Ponašamo se kao sveznajuća bića, no opet toliko toga propuštamo vidjeti. Hodamo ulicom ignorirajući male stvari. Oči koje bulje, priče koje dijele. Sve vidimo kao pozadinu za svoje “ja”. Možda se bojimo kako nismo sami. Kako smo dio veće slike.

No nismo se u stanju povezati. U redu nam je ubijati svinje, krave, kokoši, strance u dalekim zemljama. No ne naše susjede. Ne naše pse, naše mačke, one koje smo naučili voljeti i razumjeti.

Druga bića nazivamo glupima, no ipak ciljamo u njih kako bi opravdali svoja djela. No da li ubijanje samo zato što možemo, zato što smo to uvijek činili, to čini ispravnim? Ili pokazuje koliko smo malo naučili da nastavljamo izbacivati svoju primitivnu agresiju umjesto suosjećajnosti.

Jedan dan će nas osjet života napustiti, naša tijela će istrunuti, a vrijednosti nestati. Jučerašnje radnje su sve što ostaje iza nas. Smrt nas stalno okružuje. Ipak, čini se tako udaljena iz naše svakodnevne stvarnosti.

Živimo u svijetu na rubu kolapsa. Ratovi sutrašnjice neće imati pobjednike. Nasilje nikad neće biti odgovor, ono će uništiti svako moguće rješenje.

Ako se zagledamo u svoje najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu tako različiti. Dijelimo isti cilj – sreću. Razdiremo svijet u potrazi za srećom, bez da prije toga pogledamo u sebe. Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji imaju najmanje. No jesmo li zaista sretni sa svojim mobitelima, kućama, automobilima?

Postali smo udaljeni. Idealiziramo ljude koje nikad nismo upoznali. Nevjerojatne stvari gledamo samo na ekranu, a oko sebe samo obične. Čekamo nekoga da donese promjenu, bez da pomišljamo da se sami mijenjamo.

Politički izbori su poput bacanja novčića. To su dvije strane istog novčića. Biramo lice koje nam pruža iluziju izbora i promjene, no svijet ostaje isti. Političari ne služe ljudima, oni služe onima koji su im dali moć.

Trebaju nam vođe, ne političari, no u ovom svijetu sljedbenika zaboravili smo kako sami voditi. Prestanimo čekati promjenu i sami postanimo promjena koju želimo vidjeti. Nismo do ovdje došli sjedeći na stražnjici. Ljudska rasa je preživjela ne zato jer smo bili najbrži i najjači, već zato što smo radili zajedno.

Usavršili smo umjetnost ubijanja. Sada trebamo usavršiti umjetnost življenja. Nije riječ o spašavanju planeta, on će biti tu bez obzira hoćemo li mi biti na njemu ili ne. Zemlja postoji milijardama godina, a svaki od nas će biti sretan ako poživi 80.

Mi smo bljesak u vremenu, no naš je utjecaj vječan. Često poželim da sam živio u dobu prije računala. Kada nismo imali ekrane da nas ometaju. No shvaćam da je ovo jedino vrijeme u kojem želim živjeti jer ovdje i sada imamo mogućnost koju nismo imali prije. Internet nam daje moć da dijelimo ovu poruku i povežemo se s milijunima ljudi diljem svijeta.

U dobru i zlu naša generacija je ta koja će odrediti budućnost života na našem planetu. Možemo nastaviti služiti sustav uništavanja sve dok ne nestane sjećanja na naše postojanje. Ili se možemo probuditi, shvatiti da ne evoluiramo na bolje već prema dolje. Samo imamo ekrane ispred glava pa ne vidimo kamo idemo.

Sadašnji trenutak je ono čemu nas je svaki korak, svaki dah i svaka smrt dovela. Mi smo lica svih koji su bili prije nas i sada je na nama red. Možemo odabrati vlastiti put ili slijediti cestu kojom su već kročili mnogi.

Život nije film. Scenarij nije unaprijed napisan. Mi smo pisci. Ovo je vaša priča. Njihova priča. Naša priča.’

Neprijateljska propaganda: Sedmica kad je otišo Hasan

$
0
0

Od Nine Obuljen Koržinek očekuje se da što prije prestane biti medijska tema, da resor vodi tiho, mirno, odgovorno, pouzdano… Baš onako kako njen prethodnik nije umio ni htio

obuljenI lijevi i desni

Otkako je desnica premjestila Kulturkampf u vlastiti kamp, mjesto ministra kulture postalo je ključni kadrovski problem u sastavljanju nove Vlade. A kadrovska politika, znamo još od druga Staljina, majka je svake politike. Pa su zato ratni veterani tukli verbalnim plotunima po ‘liberalnom’ krilu HDZ-a, Nini Obuljen Koržinek i HAVC-u; pa se zato Andrej Plenković nije dao impresionirati, zamijenivši dragog gosta ove rubrike dr. sc. Zlatka Hasanbegovića dokazanom profesionalkom i stručnjakinjom. Ministricom po mjeri – kako to formulira jedan domaći portal u vlasništvu jedne njemačke korporacije – ‘i lijevih i desnih’. O stručnosti Nine Obuljen Koržinek spora nema: nevolja je možda u tome što je sama, još ovoga proljeća, objašnjavajući u intervjuu Nacionalu zašto je ministarska pozicija načelno ne zanima, ustvrdila da bi ministarska mjesta trebali okupirati političari, a ne stručnjaci. Dodavši pritom kako je ključni problem kulture ionako nedostatak iole artikuliranih politika u predizbornim programima svih većih stranaka. Sada dakle dolazi na poziciju koja joj, po vlastitom mišljenju, ne pripada, sa zadaćom da provodi program koji smatra neartikuliranim. Ali tu će joj nedosljednost kulturna javnost – ‘i lijeva i desna’ – brzo oprostiti. Samo da ispuni ono što se od nje prvenstveno očekuje: da što prije prestane biti medijska tema, da resor vodi tiho, mirno, odgovorno, pouzdano… Ukratko, baš onako kako njen prethodnik nije umio ni htio.

Sedmoro veličanstvenih

Vijest da Hasanbegović završava svoj mandat omanjim književnim skandalom zvuči nadrealno, otprilike kao da aktualnog potpredsjednika Sabora Milijana Brkića optužimo da je prepisao recept za kolače od Mire Kovača. Pa ipak, dogodilo se. Ne Brkićevo prepisivanje recepta za kolače, nego Hasanbegovićev skandal. Isti onaj portal u vlasništvu iste one njemačke korporacije lansirao je prije desetak dana ekskluzivnu informaciju da Ministarstvo kulture na najveći svjetski sajam knjiga u Frankfurtu šalje sedam (polu)anonimnih pisaca, predstavljajući ih tamo kao ‘veličanstvene mlade autore’ čije su knjige ‘već osvojile Hrvatsku’. Uz bombastičan naslov: ‘Ovo je Hasanbegovićeva ekipa za Frankfurt. Ne znate tko su? Guglajte!’ Od tada rasprave traju: prema kojim kriterijima su autori birani, jesu li trebali odbiti nastup u putujućem sajamskom cirkusu, tko je sve mogao ići umjesto njih… Rešetalo se Hasanbegovića, prozivalo selektora Igora Gerenčera, a ponajviše iživljavalo nad autorima: to je barem jednostavno, mladi su i nepoznati, lako ih je napadati. Nama se ipak čini da bi prava meta trebao biti portal koji je konstruirao skandal, promoviravši pisce u njegove glavne likove samo da bi na brzinu prikupio klikove. Jer ovdje se zapravo najmanje radi o piscima: Frankfurtski sajam ionako funkcionira kao mjesto za kupoprodaju autorskih prava pa će bez ozbiljnije infrastrukturne pripreme naši mladi predstavnici ondje proći veličanstveno nezapaženo. A zašto nema pripreme terena, to je već izazovnija kulturnopolitička priča: ozbiljnija od jednog napuhanog skandala, starija od Hasanbegovića…

Fašizam koji dolazi

Možete izbaciti radikalne desničare iz Vlade, ali ne i iz ‘Neprijateljske propagande’: nastavljamo kucati na vrata uskoro zaboravljenih asova. Još jučer nam je, sjetit ćete se, Tomislav Karamarko poručivao da ga nimalo ne zanima što mislimo i govorimo u svoja četiri zida sve dok se javno pridržavamo propisanih istina o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. Već danas Tomislav Karamarko može o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu misliti i govoriti što god želi samo u svoja četiri zida, jer ono što ima za reći javno više nikoga ne zanima. Veliki projekt ideološke regeneracije nacije provjerenom metodom Crkve i batine polako se primiče kraju: pratimo ga još tu i tamo u paralelnoj programskoj stvarnosti Hrvatske radiotelevizije, ali ni ondje neće dugo. Rasprave koje smo vodili o povijesnom revizionizmu, raspomamljenom nacionalizmu i fašizmu brzo će potonuti u zaborav. Što može značiti samo dvije stvari. Ili je taj fašizam, o kojem su donedavno grmjeli liberalni i lijevi intelektualci, samo skromna utvara koja nestaje već nakon prve Karamarkove korupcijske afere. Ili ga nikad nismo naročito ozbiljno shvaćali. Koristimo zato priliku da preporučimo dopunsku literaturu: oktobarski tematski blok internetskog časopisa e-flux pod naslovom ‘Savršena oluja’ bavi se facetama globalnih neofašističkih tendencija. Uredništvo polazi od čuvenog pitanja Rastka Močnika ‘Koliko fašizma?’ koje je svjetskoj javnosti nedavno iznova postavio naš kustoski kolektiv WHW: autorice i autori odgovaraju tekstovima o Trumpu i Brexitu, Istočnoj i Zapadnoj Evropi, šovinističkim muškim fantazijama, populizmu… Među njima je i Boris Buden, koji se u eseju ‘Potezom kista: suvremeni fašizam i granice povijesne analogije’ obračunava s tezom da aktualna zbivanja ne smijemo zvati fašističkima jer ona ne odgovaraju povijesnoj definiciji fašizma. Perspektivu, kaže, treba obrnuti: nije stvar u tome podudaraju li se današnje tendencije s fašizmom koji poznajemo iz prošlosti, nego jesmo li spremni na ono što nas čeka u budućnosti. ‘Naivni optimizam sastoji se u uvjerenju da je najgore iza nas. Ali postoji izvjesna mogućnost da je ono što se prije manje od jednog stoljeća dogodilo u Evropi bila samo demonstracija fašističke ideje i da je mnogo gori oblik tog zla tek pred nama. Fašizam shvaćamo samo u retrospektivi, a to nas čini slijepima za fašizam koji dolazi…’ Zanimljivo i korisno: kako za one koji ostaju fokusirani na događaje otprije sedam decenija, tako i za one koji već zaboravljaju događaje otprije sedam mjeseci.

Naci-filozof

Fašizmom se bave i u Njemačkoj: Die Zeit je objavio dijelove prepiske Martina Heideggera s bratom Fritzom uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Materijali su, doduše, i ranije bili pohranjeni u Arhivu njemačke književnosti u Marbachu, ali su nasljednici zabranili njihovo citiranje: sada, nakon što je zabrana povučena, nema više nikakvih dilema oko političkih stavova uvaženog profesora. Početkom tridesetih bratu šalje primjerak ‘Mein Kampfa’ i hvali Hitlerov ‘siguran politički instinkt’. Desetak godina kasnije slavi ‘obrambeni rat’ protiv ‘velike ugroze boljševizma i amerikanizma’. Netom nakon kapitulacije žali se kako nastupa doba ‘gore od nacističkih vremena’… Uzalud brojni pokušaji razdvajanja lika i djela, uzalud tumačenja prema kojima je notorna rektorska epizoda u Freiburgu tridesetih bila prije svjedočanstvo oportunizma nego čvrstog uvjerenja: filozof je, vidimo jasnije nego ikad prije, jednostavno bio nazi. ‘Slučaj Heidegger je moralna katastrofa njemačke intelektualne povijesti’, zaključuje Die Zeit. Nemamo tome što oduzeti ni dodati.

Dylanterije

Je li Nobelova nagrada Bobu Dylanu uvreda za književnost? Ili tako misle samo literarni snobovi? Šalje li priznanje ikoni kontrakulturnih šezdesetih progresivnu političku poruku uoči američkih izbora? Ili je, kao što u Telegraphu piše Tim Stanley, ‘kultura koja Dylanu daje književnu nagradu ista ona kultura koja nominira Trumpa za predsjednika’: površna, populistička i frivolna? Je li štokholmski komitet pokazao muda odabravši prvi put u 115-godišnjoj povijesti jednog pop-pjevača? Ili pokazivanje muda ima više veze s činjenicom da su nagradu koju je u tih 115 godina dobilo samo 14 žena opet dali muškom autoru? Ima li konačno ikoga tko o svemu ovome nema mišljenje? Nema, čini se: otkako je prošlog tjedna Švedska akademija napravila vrijedan presedan, o književnom Nobelu govorilo se i pisalo više nego ikada. Rezultati rasprave? Ovisi, kako za koga. Književnost kao takva se, hvala na pitanju, drži dobro: u inflaciji komentara vjerojatno su najzanimljiviji bili oni koji su nas podsjetili da je šira i složenija nego što o njoj obično mislimo, da se od samih početaka dodiruje s muzikom i narodnom tradicijom, da nema nikakvih razloga da tako i ne ostane. Sama nagrada je prošla još bolje: do sada je dodjela donosila publicitet autorima, ovog puta je autor osigurao publicitet njoj. Dovoljno da nakratko zaboravimo kako i dalje govorimo o priznanju koje je među najveće svjetske mirotvorce svrstalo Henryja Kissingera, Baracka Obamu i Evropsku uniju, tercet koji je udruženim snagama bombardirao solidan dvocifreni broj suverenih država. A Dylan? Njega, izgleda, najmanje zanima što se čitavo vrijeme zbiva: dok ovaj tekst nastaje, punih pet dana nakon ekskluzivne objave, švedski komitet se žali da im se gospodin Zimmerman još uvijek ne javlja na telefon.

portalnovosti

 

 

Što će točno raditi Plenkovićevi ministri? Iz programa to nismo saznali

$
0
0

Zagreb,19.10.2016 - Novi predsjednik Vlade Andrej Plenković predstavio je u hrvatskom Saboru novu Vladu. foto Hina/ Tomislav Pavlek/ tp

Program na osnovi kojeg je Andrej Plenković dobio povjerenje za svoju Vladu teško se može definirati kao program Vlade, prije je to, kako su to primijetili i u oporbi – popis ciljeva koji se žele ostvariti, a bez navođenja načina kako će se to postići, u kojem vremenskom roku i s kojim sredstvima.

„Naravno da program Vlade mora biti općenit jer bi inače imao 500 strana“, mudro je to u sabornici prokomentirao potpredsjednik Sabora Željko Reiner.

Činjenica je, međutim, da u predloženom dokumentu od 46 stranica nema gotovo ničeg konkretnog, odnosno da se išlo čak i ispod standarda koje je HDZ zauzeo u svom izbornom programu. Koalicijski partneri HDZ i MOST nisu se potrudili posložiti zajedničku platformu iz dva donekle različita programa, već su naprosto izbjegli ulaziti u bilo kakvo preciziranje svojih budućih politika.

Kao naznaka fuzioniranja dvaju programa možda se može spomenuti dio iz uvoda u kojem se spominje kako će Vlada izraditi bilancu nacionalnog bogatstva i Strategiju nacionalnog održivog razvoja kojom će definirati prioritete za dugoročni opstanak, razvoj, prosperitet i sigurnost države za srednjoročni i dugoročni razvoj Hrvatske. Tu se navodi kako će „u cilju pružanja objektivnih i nezavisnih preporuka o pitanjima ekonomske politike temeljem ekonomskih analiza te empirijskih studija Vlada osnovati ekonomski savjet koji će sačinjavati eminentni ekonomski stručnjaci, a koji će imati savjetodavnu ulogu“. Formiranje takvog ekonomskog savjeta u svom je izbornom programu obećavao MOST, no isto je ta platforma najavljivala i prije prošlih izbora, a po ulasku u vlast s HDZ-om to više nije spominjala.

Kao četiri temeljna cilja Vlade do 2020. Plenković je naveo ostvarivanje stabilnog i trajnog gospodarskog rasta, stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja i demografsku obnovu te društvenu pravednost i solidarnost.

Kada ćemo vidjeti tu poreznu reformu?

Sljedećih 12 mjeseci ključni su za pokretanje promjena i za razvojni skok, baziran na razvoju poduzetništva koji bi se trebao temeljiti na pet stupova.

Na prvom se mjestu navodi porezna reforma  – Vlada će provesti cjelovitu poreznu reformu i olakšati uvjete poslovanja poduzetnicima i ulagačima, navodi se u programu, ali se ne iznose nikakvi detalji te porezne reforme. Spominje se tek da će njome biti obuhvaćeni porez na dobit, porez na dohodak, doprinosi, PDV, porez na promet nekretnina i imovinski porezi te kako će se provesti i reforma poreznih postupaka kroz izmjene Općeg poreznog zakona, promjene u sustavu fiskalizacije i izmjene Zakona o poreznoj upravi.

Podsjetimo kako su tijekom izborne kampanje novi/stari ministar financija Zoran Marić, kao i europarlamentarka Ivana Maletić u više navrata govorili kako je porezna reforma već spremna, da bi nakon jučerašnjeg  potvrđivanja nove Vlade premijer i njegov ministar financija najavljivali kako će se u zaokruživanje tog paketa krenuti idućeg tjedna. Bit će zanimljivo vidjeti kakav će zajednički jezik pronaći s MOST-om s obzirom da su glavni ljudi manjeg partnera u vlasti u svom izbornom programu bili protiv smanjenja PDV-a te zagovarali manje ambiciozno rasterećenje  kad je riječ o porezu na dohodak.

U programu se spominje i kako će Vlada nastaviti proces fiskalne decentralizacije, ali će se istovremeno uspostaviti jednostavniji i razumljiviji sustav raspodjele prihoda od poreza na dohodak i sustav financiranja decentraliziranih funkcija. Uz to, navodi se, izradit će se novi sustav dodjele pomoći jedinicama lokalne i područne samouprave iz državnog proračuna s ciljem ravnomjernog razvoja Republike Hrvatske.

Neaktivna državna imovina bit će stavljena u funkciju gospodarstva, u korist poduzetničkih ideja i na korist općina, gradova i županija, a za potrebe izgradnje novih poduzetničkih potpornih institucija, ponovljena je i ovaj put mantra koju stalno slušamo. Javna poduzeća proći će temeljito poslovno i financijsko restrukturiranje uz stručne uprave koje će imati jasno definirane ciljeve temeljem kojih će se mjeriti njihova uspješnost u radu, obećano je. Na osnovi analize, za poduzeća koja nisu od strateške važnosti utvrdit će se optimalni modeli njihovoga daljnjeg raspolaganja.

CRO kartice

Kao drugi stup za razvoj poduzetništva navodi se da će Vlada konkretnim mjerama ulagati u generatore rasta, odnosno u djelatnosti s najvećim potencijalom rasta. Među takvim djelatnostima navedena je poljoprivreda te se tvrdi kako će neiskorištene poljoprivredne površine biti stavljene u funkciju prema jasno utvrđenim kriterijima (koji će to biti kriteriji ne navodi se). Konkretno je obećanje da će se udvostručiti navodnjavane površine i to korištenjem sredstava iz EU fondova, a manje konkretno ono da će Vlada „osigurati učinkovit financijsku sustav za poljoprivredu, smanjenje PDV-a za dobra koja se koriste u poljoprivrednoj proizvodnji te provedbu reprograma postojećih zaduženja, odgodu otplate i bolje kreditne uvjete uz duži rok otplate“. Nižu se potom obećanja o boljoj iskoristivosti sredstava iz programa ruralnog razvoja te ona namijenjena ribarstvu.

Druga identificirana djelatnost je turizam u kojem se planiraju udvostručiti prihodi ulaganjem u smještajne kapacitete, širenjem ponude i produljenjem sezone. Vlada će poticati nova ulaganja u turizam i kroz izradu kataloga investicija u turizmu te uklanjanjem zakonskih prepreka i aktiviranjem neiskorištene državne imovine.  Jedino donekle konkretno obećanje je ono o uvođenju CRO kartica (koje se može pokazati spornim o čemu je Faktograf već pisao). Riječ je o „novom modelu hrvatskog turističkog vaučera kako bi svima u Hrvatskoj bio omogućen povoljan odmor, uz istodobno poticanje razvoja domaćeg tržišta“.

Jedan od generatora rasta je i industrija – vlada će posebno poticati izvoznike, a domaćoj će proizvodnji pomoći tako što će proizvođačima osigurati cjenovno prihvatljive i dostupne sirovine i energiju, obrazovanu radnu snagu, dobru prometnu povezanost, brzu i učinkovitu administraciju i povoljne izvore financiranja.

Vezano uz energetiku, navodi se kako će Vlada „izraditi Strategiju energetskog razvoja do 2050. godine koja će se temeljiti na sigurnosti opskrbe i konkurentnosti cijena energije, koja uključuje i obnovljive izvore energije, a sve u skladu sa Strategijom niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu“.

Digitalizacija

Kao treći stup za razvoj poduzetništva navodi se kako će Vlada poduzimati mjere u cilju povećanja učinkovitosti institucija, što uključuje pojednostavljenje pravila i ubrzanje administracije i sudova. Tu se spominje famozna digitalizacija svih procesa i povezivanje svih tijela državne uprave. Vlada će uspostaviti Središnji državni informacijski sustav te uvesti korištenje e-identiteta za svakog građanina.

„Svatko će u bilo kojem trenutku putem interneta moći vidjeti u kojoj je fazi rješavanja njegov predmet“, navodi se.

Brzi internet bi u sva kućanstva trebao biti uveden do 2020.

Kao četvrto, spominje se održivost javnih financija i izlazak Hrvatske iz procedure prekomjernog deficita te povratak kreditnog rejtinga na razinu investicijskog. Tu se spominje jedno od rijetkih konkretnih obećanja – Hrvatska bi do 2020. trebala imati uravnotežen proračun opće države, a javni bi se dug trebao smanjiti za 10 postotnih bodova.

Vlada će poduzimati mjere u cilju rješavanja problema blokiranih građana i poduzeća i to kroz smanjenje udjela nenaplativih kredita. Banke i druge kreditne institucije poticat će da izvansudskim putem pokušaju otpisati teško naplativa i nenaplativa potraživanja, što će biti uključeno u reformu cjelokupnog poreznog sustava. Vlada će pomoći građanima izmjenama Ovršnog zakona, kreiranjem dugotrajne sheme za otplatu dugova blokiranih građana te ih zaštitim malo prekasno, onemogućavanjem uporabe valutne klauzule kod dugoročnih stambenih kredita u onim valutama za koje nije vezana domaća monetarna politika. Vlada najavljuje i  povećanje trasparentnosti u radu HNB-a.

Za jačanje regionalnog razvoja najavljuje se uvođenje novih NUTS2 statističkih regija za novo programsko razdoblje (poslije 2020). Najavljeno je i donošenje novog Zakona o potpomognutim područjima te osnivanje Fonda za regionalni razvoj koji bi trebao pomagati pripremu projektne dokumentacije za EU fondove.

Kurikularna reforma – ni da ni ne

Kao peto, spominje se kako će Vlada provesti reformu obrazovnog sustava.

„Vlada će provesti reformu obrazovanja u skladu s najboljom europskom praksom te zajedno s poticanjem cjeloživotnog obrazovanja omogućiti modernizaciju hrvatskog gospodarstva utemeljenog na znanju“, spominje se te dodaje kako će „u sklopu cjelokupne reforme obrazovanja, Vlada nastaviti kurikularnu reformu s ciljem modernizacije sustava odgoja i obrazovanja“. U programu se ne spominje Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije koju je Hrvatski sabor prihvatio 2014. i koja je bila temelj za Cjelovitu kurikularnu reformu koju je provodila Ekspertna radna skupina na čelu s Borisom Jokićem, a koja je bila i podloga za povlačenje sredstava iz europskog fonda. Pavo Barišić novi sporni (Novosti,  Index) ministar obrazovanja i znanosti kazao je novinarima prilikom preuzimanja dužnosti od svog prethodnika Predraga Šustara kako na kurikularnoj reformi želi angažirati i postojeće povjerenstvo koje je angažirao Šustar i Jokića, ali i akademika Vladimira Paara, odnosno sve one koji su na reformi obrazovanja radili unazad zadnjih 11 godina.

Usklađivanje obrazovnog sustava s tržištem rada

Vlada će osigurati jednaku dostupnost dječjih vrtića i školskih ustanova svima te usklađivanje troškova odgoja i obrazovanja s financijskim mogućnostima obitelji, navodi se, bez spominjanja na koji će se način osigurati sredstva.

Radi usklađivanja obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada Vlada kani uvesti model dualnog strukovnog obrazovanja u kojem poslodavci zajedno s obrazovnim institucijama odlučuju o programima i upisnim kvotama. To će se temeljiti na primjerima najbolje prakse u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj

Kad je riječ o visokom obrazovanju, navodi se kako će Vlada uspostaviti programsko financiranje visokoškolskih institucija, unaprijediti Bolonjski proces, poticati STEM programe i omogućiti organiziranje poduzetničkih inkubatora na visokim učilištima. Obećana je jednaka dostupnost visokom obrazovanju preko stipendija i povoljnih uvjeta smještaja te besplatnog obrazovanja za redovite studente. Subvencioniranim kamatnim stopama za rješavanje stambenog pitanja mladih istraživača motivirat će se mlade znanstvenike za ostanak i rad u Hrvatskoj.

Kao konkretni cilj može se izdvojiti najava povećanja izdvajanja za istraživanje i razvoj prema 2 posto BDP-a kroz povećanje izdvajanja iz proračuna,  europske projekte i kroz privatni sektor. Obećanje je to koje se već ponavljalo kroz razne dosadašnje izborne cikluse.

Za poticanje inovacija Vlada će osnovati Nacionalno inovacijsko vijeće, Inovacijsko vijeće za industriju te pet tematskih inovacijskih vijeća za svako od tematskih prioritetnih područja Strategije pametne specijalizacije.

Ne spominje se više 180 000 radnih mjesta

Za razliku od predizbornog programa HDZ-a, u ovom se programu ne najavljuje novih 180 000 radnih mjesta. Govori se o proaktivnoj politici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te redefiniranju mjera za mlade poput „stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa“, ali ne u kojem smjeru će biti redefinirane. Najavljene su, ali ne i definirane i neke nove mjere te povoljni krediti do 350 000 kuna za pokretanje vlastitog posla. Mladi bi trebali biti lakše zapošljivi ciljanim obrazovanjem u djelatnostima od strateškog interesa za Hrvatsku poput turizma, graditeljstva, prometa i brodogradnje.

U dijelu koji se tiče tržišta rada s jedne se strane spominje bolja suradnja sa sindikatima, a s druge reforma radnog zakonodavstva koja će osigurati učinkovitu primjenu načela fleksibilnog radnog vremena.

Demografija

Iako je demografiju odredila kao jedan od glavnih ciljeva te ju je uvela i u ime jednog ministarstva,Vlada ne odaje dojam da ima demografsku politiku. Navodi se kako će „vlada izravnim i neizravnim mjerama populacijske politike utjecati na porast nataliteta“, ali ne i koje će to točno mjere biti. Spominju se izmjene u naknadi za novorođeno dijete, ali se izrijekom ne spominje 1000 eura za novorođenče; spominje se naknada za drugih šest mjeseci roditeljskog dopusta i dječji doplatak, ali ne koliki bi oni trebali biti. Status roditelja odgajatelja trebali bi steći roditelji s četvero i više djece, „uz osiguranje minimalnog i podizanje postojećeg životnog standarda“.

Vlada će pomoći stambeno zbrinjavanje obitelji kroz poticanu stanogradnju i subvencioniranje kamata na stambene kredite i izgradnju kuća. Posebnim mjerama, ali ne znamo kojim, poticat će se naseljavanje i zapošljavanje u ruralnim sredinama.

Naglašava se značaj obitelji te kako će Vlada „donijeti obiteljsku politiku kojom će osnažiti obitelj, provoditi politike koje pomažu usklađivanju rada i obiteljskog života“. Najavljuje se i alimentacijski fond za djecu u jednoroditeljskim obiteljima.

U poglavlju koji se tiče zaštite socijalno ugroženih te zdravstva obećava se da će mirovinski, zdravstveni i socijalni sustav „uz nužnu konsolidaciju radi njihove dugoročne financijske održivosti, zadržati načelo solidarnosti te svoju zaštitnu funkciju“.

Najavljena je reforma sustava socijalne skrbi i novčanih naknada. Vlada će definirati minimalni standard, odnosno minimum sredstava koji će biti zajamčen svakom građaninu, izraditi Strategiju socijalnog stanovanja te provoditi programe za pomoć djeci iz siromašnih obitelji, beskućnicima i drugim ugroženima.

Zdravstvene košarice

U dijelu koji se tiče zdravstva najavljuje se ukidanje listi čekanja za hitne preglede te ograničenje vremena za one koji nisu hitni na maksimalno šest mjeseci (nabavkom nove i boljom iskoristivošću opreme).

Spominje se i definiranje tzv. „zdravstvene košarice“, koja bi nas naposljetku mogla vratiti na „standard“ i „nadstandard“ kakvog je zagovarao prethodni ministar Dario Nakić.

Vlada obećava Nacionalni plan razvoja bolnica, izgradnju nove dječje bolnice i Institut za djecu. Besplatna palijativna skrb trebala bi biti dostupna 24 sata dnevno.

Liječnike će se zadržati u Hrvatskoj boljim radnim i financijskim uvjetima. Postupke zdravstvene zaštite koje je moguće premjestit će iz sekundarne bolničke djelatnosti u domove zdravlja.

Vlada najavljuje reforme u mirovinskom sustavu te obećava da će do kraja mandata mirovine narasti za pet posto (bivši ministar Branko Grčić u saborskoj raspravi rekao je da je to nedovoljno ambiciozna i da bi s obzirom na trendove to povećanje trebalo biti dvostruko veće).

Najavljuje se uvođenje nacionalne mirovine, kao i mogućnost ostajanja na tržištu rada nakon navršenih 65 godina.

Reforma izbornog sustava

Vlada najavljuje „temeljitu analizu postojećeg izbornog sistema“, ali u kojem smjeru naznačuje samo konstatacijom da je jedan od nedostataka neusklađenost između Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor i Zakona o izbornim jedinicama te prevelika odstupanja u broju birača po izbornim jedinicama.

Plenkovićevi ministri žele dobru suradnju s organizacijama civilnog društva, vjerskim zajednicama (poštujući načelo odvojenosti Crkve i države) i pripadnicima manjina.

U poglavlju „Branitelji, kultura, manjine i mediji“ najavljuje kako će Vukovar biti proglašen područjem posebnog pijeteta prema žrtvama te donošenje Jedinstvenog zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Obećano je kako će se kroz četiri godine postupno povećati proračun za kulturu te da će se donijeti Strategija kulturnog razvoja koja će utvrditi srednjoročne i dugoročne ciljeve razvoja kulture. Vlada želi poticati kulturno stvaralaštvo u svim područjima te poboljšati status umjetnika.

Detaljno o suradnji s manjinama

Dio programa koji se odnosi na manjine detaljnije je razrađen, pokazujući kako je Vladi stalo da ispravi lošu sliku koju je imala prethodna HDZ-ova Vlada.

Vlada će u prvih 60 dana u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina pripremiti Operativne programe za pojedine nacionalne manjine, a prema prethodno usuglašenim prioritetima. Svakih šest mjeseci zastupnici nacionalnih manjina održavat će konzultacije s predsjednikom Vlade o provođenju odredbi Programa Vlade RH 2016. – 2020. te Operativne programe. U prvoj godini mandata Vlada će izmjenama i dopunama Zakona o regionalnom razvoju i Strategije regionalnog razvoja unaprijediti razvojne programe na području na kojima povijesno žive i pripadnici nacionalnih manjina kako bi se osigurala veća financijska podrška i posebni razvojni instrumenti.  Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina provodit će se uz dosljednu primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o odgoju i obrazovanju pripadnika nacionalnih manjina.

Vlada će osigurati primjenu odredbi Ustava, Ustavnog zakona i Zakona o pravu manjina na službenu uporabu jezika i pisma.

Prije izglasavanja državnog proračuna za 2017., izmijenit će se i dopuniti Vladina uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima ugovora, programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge nacionalnih manjina. Osigurat će se neophodna sredstva Savjetu za nacionalne manjine, institucionalni i materijalni uvjeti za rad kulturnih, istraživačkih i medijskih ustanova nacionalnih manjina posredstvom resornih ministarstava

Novi zakoni o Hini i HRT-u

Vlada će se zalagati za medijsku politiku koje će poticati pluralizam, profesionalnost i raznolikost medija te inzistirati na poštivanju medijskih sloboda.

Najavljeno je donošenje Medijske strategije na osnovi kojih će se aktualizirati paket medijskih zakona. Vlada će pokrenuti donošenje novog Zakona o Hini  i Zakona o HRT-u kojima, tvrdi,. želi doprinijeti očuvanju njihove neovisnosti.

U okviru svojih nadležnosti, Vlada će poduzeti mjere kako bi se stekli uvjeti za postupno smanjenje RTV pristojbe te će inzistirati na procesu restrukturiranja HRT-a.

Nacionalna sigurnost i vanjska politika

U poglavlju Nacionalna sigurnost i obrana ponovo se najavljuje donošenje Strategije nacionalne sigurnosti i ulaganje u Oružane snage, a problemu migracija pristupa će u suradnji s europskim partnerima.

Plenkovićeva Vlada najavljuje podizanje razine kvalitete djelovanja hrvatskih predstavnika u institucijama EU.  Zalagat ćemo se i za podršku BiH i ostalim državama jugoistočne Europe na putu prema EU te osnaživanje hrvatske srednjoeuropske pozicije.

Vlada će posebnu pozornost posvetiti pripremama za predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine.

Zaključno, sve to zajedno nije bila Powerpoint prezentacija s motivacijskim parolama, ali nije ni daleko od toga.

faktograf

 

Viewing all 10979 articles
Browse latest View live