Trenutno se na Bliskom istoku vode dvije bitke, jedna za irački grad Mosul, gdje iračka vojska, šiitske milicije i Kurdi namjeravaju poraziti ISIL, a druga u sirijskom gradu Aleppu, gdje sirijske snage i saveznici, uz obilatu vojnu i svu drugu pomoć Rusije pokušavaju poraziti islamističke skupine okupljene oko Al-Nusra Fronta, sirijske podružnice Al-Qaede.

Prvu bitku zapadni mediji prikazuju kao bitku između dobra i zla, koju treba dobiti, a ISIL treba biti poražen, dok se borbe za sirijski grad Aleppo prikazuju kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva i “boraca naoružane oporbe”. Oni koji prate situaciju na Bliskom istoku znaju da se ove dvije bitke ne mogu odvojiti jedna od druge i obje su borba protiv terorizma, iako u Iraku mora biti poražena jedna skupina, a u Siriji konglomerat islamističkih skupina podčinjenih Al-Qaedi.

No, čak i nakon nepobitnih dokaza o stvaranju “Islamske države” u američkim zatvorima u Iraku, koja se kasnije odvojila od Al-Qaede, još uvijek se nameće priča o “dobrim” i “lošim” teroristima, što nakon više od pet godina patnje i stradanja u Siriji poprima oblik groteske.

Nevjerojatno je da šest ponuđenih koridora za izlazak civila i militanata, koje su osigurali sirijska i ruska vojska, za sve koji žele napustiti istočni Aleppo ne znače ništa. Prema najvećim procjenama u istočnom Aleppu imamo oko 220 000 civila i oko 8 do 10 tisuća boraca, koji uporno odbijaju napustiti ruševine i uskoro borbenu zonu, dok u Mosulu ima oko milijun civila i 10 000 terorista koji nisu u okruženju, ali bi koordinirani napad na grad iz svih pravaca mogao uzrokovati humanitarnu katastrofu.

I u Mosulu i u Aleppu teroristi sprječavaju civile koji žele otići. Proteklih nekoliko dana je u Mosulu izvršeno na stotine javnih pogubljenja onih za koje se smatralo da su htjeli napustiti grad, dok su sirijski militanti jedan od koridora za izlazak zasuli minobacačkom vatrom, a ranili su i tri ruska časnika koji su osiguravali humanitarni koridor.

Propaganda bjesni na sve strane. No, jedna od najgorih je korištenje djece u propagandne svrhe. Tako nam se iz istočnog Aleppa svakodnevno putem Twittera javlja mala Bana Alabed, kojoj mama na najnovijem modelu mobitela pomaže da komunicira sa svijetom i šalje poruke kako ne želi umrijeti u bombardiranju i da samo želi da rat prestane i da se može igrati sa svojim prijateljima.

Zašto je riječ o besramnoj propagandi, iako je činjenica da u borbama  mogu stradati i djeca koja su tamo zarobljena? Iz prostog razloga što majka male Bane Alabed, umjesto da svoje dijete kao sve majke ovog svijeta barem privremeno pokuša skloniti na sigurno, a ima tu mogućnost, radije snima propagandne uratke i na engleskom jeziku ih šalje u svijet kako bi izazvala samilost, čime će se izvršiti pritisak na Damask i Moskvu obustave zračne udare i da se prekine kampanja čišćenje istočnog Aleppa od terorista. Na drugoj strani imamo priči dječaka od 6 godina, Mahmouda Halyafa, koji je u terorističkom granatiranju ostao bez obje ruke i noge, ali su njegove patnje nevažne i za njih nitko ne želi znati (Video). Slična je i priča koju je snimila ruska televizijska ekipa o djevojčici koja je ostala bez obje noge i koju je spasio ruski vojni helikopter, a kasnije je prebačena na liječenje u Moskvu, koja također nije zanimljiva zapadnim medijima. Osim toga, pilot koji je evakuirao ranjenu djevojčicu iz Aleppa je kasnije u helikopteru Mi-8 oznake 212 oboren i ubijen iznad Idliba, što je za naše zapadne “humanitarce” također nevažno (Video 1 / Video 2).

Danas, kada se pojašnjava situacija u Mosulu i Aleppu postoje “dobri” i “loši” teroristi, ali i “dobri” i “loši” civili i leševi. Naravno, Mosul treba osloboditi i ISIL poraziti tako da se više nikada ne oporavi, iako postoje naznake da će se ovaj ljudski šljam pustiti da prijeđe sirijsku granicu i tamo nastavi vojne aktivnosti. Srećo, da to neće dozvoliti su poručili i vlada i Iraku, ali i rusko ministarstvo vanjskih poslova, što znači da će se na koridor južno od iračkog grada Sinjara, kuda bi teroristi trebali proći na putu prema Siriji, provoditi zračni udari i uništavati konvoji terorista u bijegu iz Mosula.

Razlika između bitke za Mosul i Aleppo

U ponedjeljak je irački premijer Haider Al-Abadi najavio početak vojne operacije za oslobođenje Mosula i uništenje militanata “kalifata”.

Isti dan su iračke snage, potpomognute Kurdima, šiitskim i kršćanskim milicijama pokrenule napad na grad Mosulu.

Mosul, glavni grad sjevernog Iraka, u mnogočemu liči na Aleppo, drugu sirijsku “prijestolnicu”. Prema nekim procjenama je u Mosulu zarobljeno preko milijun ljudi, a u oba slučaja gradove nastoje osloboditi vladine snage.

Međutim, u slučaju Aleppa, Washington i  njegovi vazali rade sve što je moguće da se zaustavi napredovanje vladinih snaga, dok u slučaju Mosula svi podupiru napad, ali tako da njegovo oslobođenje izgleda kao pobjeda koalicije na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Istina je da u kampanji sudjeluju i brojni američki savjetnici, provode se zračni udari, ali bez Kurda, a posebice bez šiitskih snaga odanih Iranu bi oslobođenje Mosula ostao nedosanjani san.

Uoči ofenzive iračke vojske na Mosul je ruski predsjednik Vladimir Putin, odgovarajući na pitanja novinara tijekom summita u indijskom gradu Goi, skrenuo je pozornost novinara na sličnosti i razlike između dvije kampanje koje se vode gotovo istovremeno.

“Naravno, mi sada možemo reći našim partnerima da u Mosulu ima i mnogo civila, stotine tisuća ljudi, a uporaba topništva i zrakoplovstva je s aspekta potencijalnih žrtava vrlo opasna”, rekao je Putin i dodao kako Rusija to “ne misli činiti”.

State Department sa svoje strane opet vodi politiku dvostrukih standarda i ne želi primijetiti očitu sličnost ove dvije situacije.

Postavlja se pitanje kakva je zapravo razlika između situacije u Aleppu i one u Mosulu? Zašto Zapad koristi dvostruke standarde, vidljivo je golim okom i to ne treba pojašnjavati.

No ipak, situacija u dva grada je gotovo identična. Jedina razlika je u tome što u je Mosulu vojska koja napada ISIL uglavnom lojalna proameričkoj vladi Iraka, a u drugom “omrznutom” Assadu. Što se tiče Mosula, tu treba isključiti šiitske borce, ali je dogovoreno da će, kao u Faludži, oni obavljati sve do samog ulaska u grad, a onda će se zaustaviti.

Osim toga, u prvom slučaju među “braniteljima” Mosula nema takozvane “umjerene opozicije”, vjernih sluga Sjedinjenih Državama, iako se te militantne skupine ni po čemu ne razlikuju od ISIL-a. Međutim, islamisti u Siriji su usko povezani s američkom vojskom.

U Aleppu vladine snage moraju poraziti terorističke skupine koje State Department preferira vidjeti kao “umjerene” teroriste, ali i tvrdoglavo odbija identificirati koje su od njih umjerene , a koje su odane Al-Nusra Frontu.

Naravno, to je posao kojeg bi mogao odraditi i pripravnik u nekoj od američkih sigurnosnih agencija, jer na internetu postoje snimke i izjave zapovjednika svih skupina, koji tvrde kako su svi “braća u istoj revoluciji u kojoj se zajedno bore da svrgnu diktatora Assada”.

Dakle, razlike nema i “umjerena oporba” ne postoji. Ona je, kao što je nedavno sirijski predsjednik rekao u intervjuu za dansku televiziju, poput Jednoroga, mitološkog bića kojeg predstavlja bijeli konj s rogom na čelu, čijim tijelom teče srebrna krv.

Konačno, načelo treća razlika između ova dva slučaja je u tome što se u slučaju operacija u Aleppu bori i Rusija, zbog čega SAD pod svaku cijenu želi izbjeći pobjedu vladinih snaga, čak i ako ratuju protiv okorjelih bandi najgore vrste kriminalaca i vjerskih fanatika.

Prema trenutnoj logici Zapada, SAD i saveznici bi trebali podržavati sve sile, bilo da su to teroristi u Siriji ili neonacisti u Ukrajini, koje se bore protiv Rusije.

Rusija ne smije vratiti red i mir u Siriju, jer Washington općenito ne dopušta da bilo tko drugi rješava međunarodna pitanja. Zato će i oslobođenje Aleppa od terorista, obzirom da se provodi u suradnji s Rusijom, biti proglašeno “ratnim zločinom”.

S druge strane, drsko, neljudsko i destruktivno djelovanje Sjedinjenih Država u Iraku svijet mora prihvatiti sa zahvalnošću i poštovanjem. To je poruka koju State Departmenta šalje u svijet kada govori o Siriji i Iraku.

U smislu patnje civila, situacija u Mosulu izgleda puno gore nego na sjeveru Sirije. U gradu je još uvijek oko  milijun ljudi, dok je u Aleppu ostalo najviše 250 tisuća.

Međutim, u drugom slučaju se napad provodi tako da se što je više moguće ostavi prostor za izlazak i civila i militanata. Rusija i sirijska vojska su u više navrata ponudili teroristima u  Aleppu da napuste grad borbe i bilo kakvih sankcija.

Sirija i Rusija su u ovom ratu ponudili do sada neviđeni ustupak i teroristima nude izlazak, čak i ako ne predaju oružje, što se obično radi u sličnim situacijama. Oni su ih pozvali da jednostavno napuste grad, kako bi se izbjegle daljnje borbe i moguće žrtve među civilnim stanovništvom.

Čak i to su na Zapadu ocijenili kao ratni zločin i etničko čišćenje, a da pojma nemaju koliko je među militantima u istočnom Aleppu stranaca, koliko Sirijaca koji su tamo došli iz drugih dijelova zemlje i uopće nisu stanovnici Aleppa, a koliko je točno ljudi rođenih baš u Aleppu.

Dakle, potpuno se nepotrebno zamarati s tumačenjem zapadnih medija i političara, jer što god da sirijska i ruska vojska u Aleppu učine smatrat će se “ratnim zločinom”.

Čini se da je razina antiruske histerije u State Departmentu uoči predsjedničkih izbora dosegla takve razine da čak i ako ruski generali odu iz Sirije, sve će opet biti zločin Moskve, ako ih i ne bude, onda će se izmisliti.

U Siriji, ako i nema zločina, oni moraju biti izmišljeni, što potvrđuje i reportaža koju je početkom ovog mjeseca objavio Sky News, a na 49. sekundi se vidi mala Bana Alabed kako stoji na prozoru i gleda i sluša bombardiranje njene četvrti i kaže: “Ne želim ovo više slušati…”

Koja majka može biti toliki idiot da svoje dijete ostavi pored otvorenog prozora tijekom bombardiranja i umjesto da djevojčicu skloni negdje na sigurno, snima je mobitelom i snimku dijeli internetom kako bi Sky News mogao napraviti ovaj prilog? No, eto događa se i to, pa i da ljudi u ovakvo što povjeruju.

No, spašavanje Aleppa ima svoju geopolitičku dimenziju i sve je samo izgovor da se Rusiju svede na “regionalnu silu”, kako je tu zemlju nazvao Barack Obama.

Kao što se vidjelo na primjeru djece iz zapadnog Aleppa,  zapadni “partneri”  Rusije uopće ne brinu za civile tog grada i treba učiniti sve da se spriječe Assad i Rusija da pobijede teroriste.

Nevjerojatno, ali je Washington Rusiju proglasio “egzistencijalnom prijetnjom” Zapadu, a ne militante krvoločnih skupina koje će Europu preplaviti  “egzistencijalnim” i stvarnim nasiljem.

Mosul i američka kampanja za javnost

S druge strane, vojna operacija u Mosulu može pomoći Siriji i Rusiji, jer će se tamo još jednom pokazati koliko je američkoj koaliciji stalo do civila, posebice kad Bijeloj kući zbog predstojećih izbora treba brz napredak na bojnom polju.

Jasno je da se SAD zapravo i ne bore protiv ISIL-a, ne samo u Siriji nego i u Iraku. State Department i Pentagon su stvorili većinu terorističkih skupina u regiji, kojima se služe u jednadžbama u niz geopolitičkih problema.

Sada, zbog sigurnog neuspjeha njihovih planova u Siriju, Mosul je prilika za Zapad da ne samo da pokaže svijetu da anti-teroristička koalicije na čelu sa Sjedinjenim Državama i dalje postoji, nego i da se problem Aleppa može riješiti i bez Assada i Rusije, zaobilaznim putem.

Nije slučajno, odmah nakon objave iračkog vodstva ofenzive na Mosul, SAD na sva zvona priopćio kako ne samo da podupiru vladu Iraka, nego da je američka koalicija također uključena u bombardiranje grada, a mediji su stvorili sliku da su “Sjedinjene Države pokrenule su napad na Mosul”.

U stvari, Sjedinjene Države su se pridružile ofenzivi iračke vojske i njenih saveznika – Kurda, šiita i kršćani na Mosul, koje su zauzeli teroristi ISIL-a.

No, SAD sebi unaprijed pripisuje buduće pobjede iračke vlade nad teroristima, a zatim će trubiti po u svijetu o američkoj pobjedi. To se dogodilo nekoliko puta u povijesti.

Naravno, u tom slučaju nikoga na Zapadu ne zanima koliko će civila umrijeti u Mosulu. O tome zapadni mediji jednostavno ne pišu. Štoviše, od početka napada slušamo otrcani klišej o američkom sudjelovanju u kampanji kako bi se “smanjili gubici”, a zapadni novinari pišu o “kirurški preciznim udarima”, ali i “neizbježnoj, ali na kraju razumnoj brojci civilnih žrtava”.

Nema sumnje, žrtve u Mosulu će se opravdati, bez obzira na to koliko ih bilo. Žrtve u Aleppu, bez obzira bile one borci ili civili, pa čak i one koje su ubili teroristi, pripisat će se Assadu i Rusiji.

The New York Times američku javnost već priprema za civilne žrtve Mosula, koje neće biti prikazane kao žrtve američkih zračnim napadima, nego kopnenih napada iračke vojske. Mediji vode i žestoku kampanju u kojoj se prikazuju civili koji s nestrpljenjem čekaju oslobođenje od terorista Islamske države.

“Stanovnici Mosula kriomice pišu slogane otpora po zidovima”, piše The New York Times i dodaje “kako će se i američke snage boriti za ulazak u grad u kojeg terorizira autoritarna vladavina Islamske države”.

NYT navodi kako je intervjuirao otprilike tridesetak ljudi iz Mosula i svi govore o “opasnostima života i pokušajima izlaska iz grada”.

“Grafiti i ostali znakovi otpora Islamskoj državi su češći u posljednjih nekoliko tjedana, iako uhićenje čekaju pogubljenja”, piše The New York Times.

Kako izgleda teror Islamske države u Mosulu, nije potrebno pisati, a necenzurirane snimke pogubljenja i kažnjavanja civilnog stanovništva, ali i borbi u tom području, objavljuje portal Heavy.com.

Dakle, poruka je jasna: ako se dogodi neizbježno i SAD u napadu ubije brojne civile u Mosulu, uključujući djecu, čitatelji će prihvatiti ovu “kolateralnu šteta”, jer je to potrebno da se grad oslobodi od krvožednih ekstremista.

Borbu da se slomi otpor ovih luđaka treba pozdraviti, što nitko ne osporava, ali se javnost unaprijed priprema za značajan broj ubijenih civila u “unakrsnoj vatri”.

No, SAD su majstori tog zanata i slično je bilo tijekom razaranja iračkog grada, Faludže 2004. godine, kada su američki marinci u suzbijanju sunitske pobune dio grada sravnili sa zemljom i teško oštetili većinu zgrada, te ubili na stotine civila. Te su žrtve u zapadnom tisku prikazane kao “živi štit”, a krivica za njihovu smrt je prebačena na iračke pobunjenike.

Unatoč činjenici da su američke snage invaziju na Irak izvršile protivno međunarodnom pravu i odgovorne su za  tisuće civilnih žrtava, analize o tome nisu bile dozvoljene na stranicama The New York Timesa ili drugih američkih medija.

Takvi su se razgovori vodili na političkim marginama, kao što se čini i danas. Sudovi za ratne zločine rede samo za druge “loše dečke”.

Za razliku od toga, NYT rutinski bitku za istočni Aleppo prikazuje kao barbarsko bombardiranje ruskog i sirijskog vodstava nevinog susjedstva, koje ne brine o životima civila i sve čini iz puke požude da ubija djecu.

Umjesto fokusiranja na Al-Qaedu, koja čvrstom rukom upravlja istočnim Aleppom,  The New York Times svojim čitateljima pojašnjava kako trebaju razumjeti rusko-sirijsku ofenzivu da Al se iz Aleppa istjera Al-Qaeda i njezini saveznici.

“Učiniti život nepodnošljivim i smrt vjerojatnom. Otvoriti put za bijeg ili ponuditi posao onima koji Aleppo napuste ili se predaju. Neka ljudi odu van. Ubit će se oni koji ostanu. Grad će postati pusta panorama i to je strategija sirijske vlade i njezinih ruskih saveznika da ukrote sirijske pobunjenike, uglavnom povezane s civilnim stanovništvom koje ih podržava”, 25. rujna za NYT pišu Anne Barnard i Somini Sengupta.

Naravno, “pobunjenici” su prikazani kao lokalni heroji, a ne konglomerat islamističkih fanatika iz i izvan Sirije, koji se bore pod operativnim zapovjedništvom Al-Qaede, odnosno Al-Nusra Fronta.

Novinar i povjesničar Gareth Porter je napisao: “Podaci iz širokog spektra izvora, uključujući i neke iz Sjedinjenih Država, govore da Washington izričito podupire svakog militanta koji se bori  protiv Assada od Idliba do Aleppa, gdje je vojnu strukturu kontrolira Al-Nusra Front. Militanata, a sve ove pobunjeničke skupine se bore i koordiniraju svoje vojne aktivnosti s njim.”

Najkasnije od 2014. godine Obamina administracija je naoružala brojne sirijske pobunjeničke skupina, iako je znala za njihovu tijesnu koordinaciju s Al-Nusrom, koji je istovremeno dobivao oružje iz Turske i Katara. Strategija je bila opskrbiti protutenkovskim TOW projektilima na ‘Sirijski revolucionarni front’ (SRF), kao srž okosnicu marionetske sirijske vojske koji bi bila neovisna od sirijske Al-Qaede.

Međutim, kada je Al-Nusra Front i neke druge frakcije, uključujući SRF, zarobili sirijsku vojnu bazu u Wadi Al-Deifu u prosincu 2014. godine, istina je počela izlaziti na vidjelo. SRF i druge skupine u kojima su Sjedinjene Države isporučile TOW projektile su se u napadu na bazu borile  pod zapovjedništvom Al-Nusra Fronta.

Činjenicu da američka vlada “neizravno” opskrbljuje sofisticiranim naoružanjem Al-Qaedu rijetko spominju američki mainstream mediji, jer bi to moglo umanjiti željenu propagandnu priču o “dobrim dečkima”, “pobunjenicima” koji se bore protiv “negativaca” sirijske vlade, potpomognute “ultranegativcima” Rusima.

Što bi bilo da Amerikanci shvate da njihovim novcem Obamina administracija  kupuje oružje kojim pomaže terorističku skupinu koja je odgovorna za napad ‘9/11’? Što ako većina Amerikanaca shvati povijesni kontekst i kako je Washington pomogao u nastanku modernog terorističkog pokreta i Al-Qaede sa svojom potporom mudžahedinima u Afganistanu 1980.?

Istina, Amerikanci su prilično neinformirani i zaglupljeni propagandom i samim sadržajem masovnih medija, ali ne postoji “prirodno glup narod” i spoznaja onoga o čemu govori uski broj ljudi, novinara, aktivista i političara u Americi bi za široke mase bila prilično bolna.

A što ako Amerikanci shvate da je Washington trebao regionalne “saveznici”, uključujući Saudijsku Arabiju, Katar, Tursku i Izrael, da i oni stanu na stranu Al-Qaede u Siriji samo zbog patološke i intenzivne mržnje prema Iranu, savezniku sekularne Sirije?

Simpatije vladajućeg vrha u Americi prema Al-Qaedi su poznate niz godina, ali nikada se o njima nije govorilo ne u američkom mainstream tisku. U rujnu 2013. godine je izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Državama Michael Oren, kasnije bliski savjetnik izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, rekao za Jerusalem Post da Izrael u Siriji više želi vidjeti sunitske ekstremiste, nego predsjednika Bashara Al-Assada.

“Najveća opasnost za Izrael je strateški luk koji se proteže od Teherana, do Damaska u Bejrut,  a mi vidimo Assadov režima kao kamen temeljac u tom luku”, rekao je tada Oren.

“Mi smo oduvijek željeli da Bashar Al-Assad ode i uvijek dajemo prednost negativcima koji nisu potpomognuti od strane Irana”, dodao je Michael Oren, čak i ako su “loši dečki” povezani s Al-Qaedom.

Kasnije, u lipnju 2014. godine, govoreći kao bivši veleposlanik u Institut Aspen, Oren je rekao “kako bi Izrael radije vidio pobjedu brutalne Islamske države, nego nastavak vladavine Assada kojeg u Siriji podupire Iran”.

“Iz perspektive Izraela, ako zlo kora prevladati, neka to bude sunitsko zlo”, rekao je Oren.

No, ciničan i opasna realpolitika se skriva od američkog naroda. Umjesto toga, sirijski sukob se prikazuje kao da su Amerikanci djeca.

Malo se govori o tome da Al-Nusra Front i njemu srodne terorističke skupine civilno stanovništvo u istočnom Aleppu koriste kao “živi štit”.

Kada je otvoren “humanitarni koridor”, kako bi se omogućilo civilima, majkama s djecom, starcima i nemoćnima, da napuste borbenu zonu, mediji su tvrdili da civili ne žele napustiti područje pod kontrolom terorista, svakodnevno uvećavajući njihov broj.

Prisiljavajući civile da ostanu, Al-Qaeda i njeni saveznici mogu iskoristiti ranjavanja i smrti civila, posebno djece, u propagandne svrhe, što već sad čine vrlo dobro, posebice uz potporu zapadnih medija koji šire priče poput malog Omrana, dva puta spašavanog iz ruševina i nepoznate djevojčice koja sva u krvi plače i doziva oca (Video BBC / Video prikazan kao stradanje civila u Talibsehu u Homsu, ali s malom glumicom prije performansa: Video – Foto).

Naravno, nitko ne može poreći da u Aleppu stradavaju i civili, ali proizvodnja patnje djece, tamo gdje je nema, samo kako bi se kao vijest prenijela javnom mnijenju u Europi i Sjedinjenim Državama, posebno je degutantna i nevjerojatno je koliko nisko su pale nekada ugledne medijske kuće, posebice danas kada se uz malo upornosti sve može provjeriti i približiti istini.

No, propaganda strategija najvećih medija se svjesno fokusira na djecu. Članak od 27. rujna NYT počinje riječima: “Oni se ne mogu igrati, spavati ili ići u školu. Oni ne mogu jesti, a svaka ozljeda ili bolest mogu biti kobni. Mnogi jednostavno sa svojim roditeljima žive u podzemnim skloništima koja im ne nude nikakvu zaštitu od moćnih bombi koje su istok Aleppa pretvorili u zonu ubijanja”.

“Među oko 250 000 ljudi zarobljenih u pobunjeničkim četvrtima podijeljenog sjevernog sirijskog grada ima 100 000 djece, a oni su najranjivije žrtve pojačanih udara od strane sirijskih snaga i njihovih ruskih saveznika. Svijet samo povremeno spomene patnje djece u sukobu u Siriji, a fotografije utopljenog Alana Kurdija i krvavo lice Omrana Daqneesha su dokazi da je mrtve i traumatizirane djece sve više”, piše NYT, ali ne bez razloga.

Voditelj druge predsjedničke debate je imao puno tema o zlim Rusima do pitanja u kojem je ljudsku patnju u Aleppu usporedio s holokaustom, kampanjom nacističkog istrebljenja Židova i drugih manjina na što su Amerikanci posebno osjetljivi.

Bivša državna tajnica Hillary Clinton je ponovila da će tražiti širu američku vojnu intervenciju u Siriji, uključujući i uvođenje “zone zabrane leta”, dok američki vojni zapovjednici kažu da će to zahtijevati velike operacije u kojima će biti ubijeno puno Sirijaca, vojnika i civila.

No Hillary Clinton je bila jasna još 2013. godine, kada rekla: “Da uvedemo potpunu zabranu leta, moramo uništiti svu protuzračnu obranu, čiji se mnogi dijelovi nalaze u naseljenim područjima. Dakle, naši projektili će ubiti puno Sirijaca, ali tako ne stavljamo živote svojih pilota u opasnost.”

Bez obzira na curenje ove izjave, koju je objavio WikiLeaks, Hillary Clinton je glatko ponovila svoj prijedlog za uvođenjem “zone zabrane leta” iznad Sirije, što je sad puno opasnije, obzirom da su Rusi 2015. godine pristali izravno pomoći sirijsku vladu u borbi protiv Al-Qaede i Islamske države i rekli da će obarati sve projektile i letjelice nad teritorijem kojeg nadzire sirijska vlada.

Nakon toga su se dogodila dva incidenta, ali su oba udara provedena na sjeverna kurdska područja u kojima nisu raspoređeni ruski vojnici.

Naravno, bilo kakvo uplitanje američke vojske će pomoći Al-Qaedi i / ili njihovoj braći po oružju iz Islamske države da poraze sirijsku vojsku i uspostave  kontrolu nad Damaskom, čime se stvara potencijal za još veći masakr nad kršćanima, šiitima, alavitima, sekularnim sunitima i drugim “hereticima”, što je opet velika želja Izraela.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana će se puno toga pisati o Islamskoj državi koja civile koristi kao “živi štit” u Mosulu i na taj način će se opravdati američki udari koji su se bezbroj puta pokazali nepreciznima i umjesto vojnih ciljeva su ubijali civile i djecu. Za sve će biti okrivljeni teroristi, sve suprotno od onoga što “novinari” pišu ili prešućuju u Aleppu.

Tu je još jedan razlog zbog kojeg , Pentagon i mediji podržavaju kampanju u Mosulu. Naravno, govorimo o želji da se militanti ISIL-a iz Iraka potisnu u Siriju, gdje će utjecati na sudbinu Aleppa, Sirije i cijelog Bliskog istoka. Dakle, “umjerena opozicija” će dobiti pojačanja, a onda se može nadati da će povratiti kontrolu nad Aleppom i cijelim sjeverom Sirije. No, jedno su želje Pentagona, a drugo stvarnost na terenu.

Naime, Rusija je na propagandnu kampanju odgovorila pružanjem osamsatnog primirja, koje je trebalo isteći danas, a onda je produženo za još 24 sata. Moskva je postavila uvjete za trajno primirje, koje je apsolutno neprihvatljivo za teroriste i njihove sponzore, što se pokazalo i današnjim napadom islamista na stambeni kompleks 1070 u Aleppu, dok u izjavama zapovjednici terorista poručuju “kako nema primirja s režimom i Rusijom”. U međuvremenu se očekuje dolazak u vode Sirije i ruske flote s nosačem zrakoplova, koja u ovom trenutku prolazi kroz La Manche. Uz sve poznate razloge, Rusija je odlučila da se nijedan terorist, državljanin Ruske Federacije, ne smije živ vratiti iz Sirije i Iraka, što znači dodatne obavještajne i vojne aktivnosti na tom bojištu.

Sada je problem kako borbu Iračana protiv Islamske države prikazati kakva jest, a ne kao bitku američke koalicije protiv “kalifata”, ali tu veću ulogu treba odigrati Iran, koji je na terenu prisutan sa svojim savjetnicima i njima odanim snagama Al-Hashd Al-Shaab, koje su od paravojnih milicija priznate kao dio vojske Iraka.

Sve navedeno sugerira kao su, bez obzira kako ih zapadni mediji željeli prikazati i odvojiti jednu od druge, dvije bitke, ona u Mosulu i ona u Aleppu, ključne za rješavanje krize na Bliskom istoku  i da obje moraju završiti porazom terorista. U vojnom smislu to ne predstavlja veliki problem, što znači da ostatak posla trebaju odraditi diplomacija i mediji, koji moraju širiti istinu o borbi protiv terorizma, bez obzira koliko moćnog protivnika imali na drugoj strani. Zapravo, Iračani i nemaju drugog izbora nego osloboditi Mosul bez veće pomoći Sjedinjenih Država, dok istočni Aleppo mora biti očišćen od terorista. To je jedini način da se sociopati, koja će vjerojatno pobijediti na predsjedničkim izborima u Americi, režimu u Izraelu i Saudijskoj Arabiji pokaže gdje im je mjesto i da su svi njihovi pali u vodu.

AMSI

Nazor je čovjek duboko usađen u ideologiju nacionalizma. Ja tu ideologiju ne volim i protiv nje se borim, jer mislim da zaglupljuje zajednicu i na duge staze šteti naciji

Priopćenje Radničke fronte, čiji su aktivisti i aktivistkinje danas posjetili KBC Sestara milosrdnica i upozorili na licemjerje onih koji pred bolnicama mole protiv pobačaja, prenosimo u cijelosti. 

Molitvene grupe već danima i godinama ometaju već ionako istraumatizirane žene koje dolaze u bolnicu. Čak i kad bi se pobačaj zabranio, i kad bismo se tako vratili u mračno razdoblje prošlosti kad se nisu poštivala osnovna ženska i ljudska prava, time se ne bi postiglo ništa. Imućnije žene bi odlazile na pobačaj u susjedne zemlje, manje imućnima bi ostajala opcija ilegalnih pobačaja u sumnjivim uvjetima ili, u konačnici, “kućne radinosti” s rđavim vješalicama, uz velike opasnosti po svoje zdravlje.

libela

Kad je 2005. uhvaćen Ante Gotovina, na Trgu bana Jelačića skupilo se bitno više građana nego jučer u potporu Zlatku Hasanbegoviću. Uvečer 7. prosinca prije 11 godina stradala su i neka stakla na obližnjim Banskim dvorima. Desnica je bila bijesna na Ivu Sanadera. U anketi nakon Gotovininog uhićenja HSP je prešao 20 posto. Internet tada u Hrvatskoj nije bio tako moćno sredstvo kao danas, ali paljba pojedinih domojubnih tjednika po Sanaderu nije bila zanemariva. Proglašavali su ga nacionalnim izdajnikom.

Dakle, u situaciji u kakvoj se sada našao Andrej Plenković već je bio jedan HDZ-ov lider. Osim što je njegova Vlada činila sve da Gotovinu transferira u Haag, Sanader je u prvom premijerskom mandatu vukao i druge poteze kojima je iritirao hrvatsku desnicu i istovremeno izazivao oduševljenje u lijevo-liberalnim medijima. Baš kao Plenković smjenom Hasanbegovića. Znamo kako je to okončalo u Sanaderovom slučaju, HDZ je pobijedio na parlamentarnim izborima 2007., na kojima je, usput rečeno, HSP doživio debakl. Sanaderu su dovoljne bile dvije godine da umiri desničare i motivira ih da opet glasuju za HDZ. Plenković za to, u idealnim okolnostima, na raspolaganju ima četiri godine. S obzirom da svi ti desno orijentirani Hrvati zapravo silno vole HDZ, Plenković vjerojatno procjenjuje da će moći napraviti što i Sanader. Da nije tako sigurno ne bi iz Vlade odstranio Hasanbegovića i Ministarstvo kulture predao Nini Obuljen Koržinek, kojoj desnica pripisuje demonska svojstva. I možda će Plenković doista ponoviti Sanaderov uspjeh.

Ali, bit će mu puno teže nego nekadašnjem predsjedniku HDZ-a. Plenković, naime, nije Sanader, unatoč tome što ga s njim često uspoređuju. Njih su dvojica imali sasvim različit životni i politički put prije dolaska na čelo HDZ-a.

Sanader potječe iz siromašne obitelji okrenute Bogu, a otac mu je 1945. prošao Križni put. U HDZ se Sanader učlanio vrlo brzo po osnivanju i polako se uspinjao na vrh. Obnašao je važne dužnosti, bio i ministar i predstojnik Ureda Franje Tuđmana, a krajem 1998. Tuđman ga je kooptirao u predsjedništvo HDZ-a i imenovao međunarodnim tajnikom. U Vladu koju je Sanader formirao 2003. ušlo je niz HDZ-ovih teškaša. S druge strane, Plenkovićev je otac bio savjetnik direktora Radio televizije Zagreb, majka liječnica u Vojnoj bolnici.

U HDZ se Plenković učlanio tek 2011., nakon što mu je rečeno da na njihovu listu ne može kao nestranački kandidat. Ništa nije bio u HDZ-u do izbora za predsjednika, to mu je prva dužnost u stranci. U Plenkovićevoj vladi malo je članova vodstva HDZ-a. Iz svega navedenog lako je zaključiti da je, premda dijele slične vrijednosti, Sanader bio itekako ukorijenjen u HDZ dok je Plenković gotovo uljez u toj stranci. Stoga je Sanader razmjerno bezbolno kršio svaki otpor u HDZ-u, a veliko je pitanje kako će se Plenković nositi s tim. I još jedna stvar, može li Plenković zaista, poput Sanadera, uvjeriti desnicu da je on ipak brana obnovi komunizma?

novilist

Iako naslov zvuči militantno i zlokobno, on je tek slikovito pitanje-konstatacija o tome s kim će se, a bogami, i s čime, a na temelju dosadašnje prakse, možda morati suočiti svi pretendenti, a naročito nezavisni, za mjesto gradonačelnika na lokalnim izborima u svibnju 2017- godine.

Dr. Mirko Duspara svoj će n-ti gradonačelnički mandat moguće opet braniti sa šest redova ljudi i sredstava odnosno s pet redova koji će, ako se ponovi prethodni model, možda biti plaćeni iz gradskog proračuna:

1. Dobro raspoređeni dragovoljci-volonteri iz Udruge „Pravaš“.
2. Vjerni, podatni uposlenici iz gradske uprave i svi ostali uposlenici koji će formacijski morati braniti isturen položaj gradonačelnika Mirka Duspare.
3. Glasnogovornica Jastra Gubić, s minimalnih 1 000 eura netto plaće.
4. Plaćenički, navijački lokalni mediji.
5. Odvjetničko društvo Mamić Perić Reberski Rimac, iz Zagreba.
6. Manjgura, agencija za odnose s javnošću iz Zagreba (direktor: Krešimir Macan).

PDF Dokumenti Grad Brod

U PDF-u (morate kliknuti dva puta da bi vam se otvorio,  a potom slobodno skrolajte), nalazi se tek jedan Ugovor koji posjedujemo s rečenim Odvjetničkim društvom iz 2013. godine (točka 4.), sklopljen na određeno vrijeme. Obratite pozornost na točku 4. ugovora. Također, nalazi se izvješće i RAČUN Manjgure, spomenute agencije za odnose s javnošću (točka 5.) za sedmi mjesec 2014. godine. Na što da kod Manjgure obratite pozornost? Na sve!!! Najviše se usredotočite na iznos. Tisuću eura mjesečno Grad je redovito mjesečno plaćao privatnu agenciju. Pogledajte ponovo za koje aktivnosti! Inače, Macana, ovog uglednog i skupog piarovca, redovito se plaća(lo) i viđa(lo) u Brodu kad god je (bila) neka “krizna situacija”. Gradonačelniče, je li na pomolu opet neka krizna situacija?

I na kraju, ponavljamo pitanje-tvrdnju iz naslova: Kako goloruki kandidati za gradonačelnika uopće mogu i pomisliti pobijediti tako naoružanog Dusparu? Podsjećamo da su djelotvorne rimske legije pred borbu imale tri bojna reda.

Hoće li vas nova ministrica kulture ili novi premijer nagovoriti na neko mišljenje o kulturi koje nećete skrivati od javnosti?, pokušao je kolega Ivica Prtenjača, kao i mnogi prije njega uzalud, dobiti jasan odgovor od predsjednika Sabora Bože Petrova u »N u 2«.

Sizifov je to posao bio i za voditelja Aleksandra Stankovića, jer ni na koji način nije uspio razbiti sugovornikov bunker i unatoč svim trikovima iz njega izvući bilo što suvislo. Kakav je majstor opstrukcije igre Božo Petrov je pokazao ispucavši iz svog šesnaesterca sve lopte koje su gađale političku odgovornost potpredsjednika Sabora Milijana Brkića koji je to postao unatoč prepisanom diplomskom radu. Da bi dokazao kako njega ne treba pitati za Brkićev plagijat, predsjednik Sabora poslužio se i matematikom implemetiravši svojevrsni Petrovljev poučak kojom bi se valjda ubuduće trebala mjeriti participacija u odgovornosti državnih dužnosnika.

– Ja preuzimam odgovornost za svoje, a ne za tuđe. Neka odgovoraju oni koji su ga na to mjesto i predložili. Ne tražite od nas iz Mosta sa samo 13 zastupnika da mijenjamo sve što je loše u ovoj državi, rekao je Petrov uporno odbijajući izjasniti se o slučaju Milijana Brkića.

Nova su to neka poimanja demokracije u kojoj predsjednik parlamenta ne odgovara za njegovo cjelovito funkcioniranje već pristaje da u tome participira s nekih dvanaestak postotaka, onoliko koliko njegova stranka ima udjela u broju zastupnika! Po toj logici Bože Petrova Milijan Brkić, koji je prepisao 1.285 od 1.830 redaka svog diplomskog rada od kolege s Policijske akademije, uključujući tipfelere i fusnote, dakle dvije trećine, i nije plagijator jer je autor 345 redaka pa snosi odgovornost za 22 posto svog originalnog rada ali ne i za fotokopirani ostatak! Ako Petrov preuzima odgovornost samo za svoje, a ne za tuđe, zašto bi to onda morao činiti Brkić?

Zbunile su te brojke bez slova toliko sirotog voditelja da mu je u jednom trenutku tri puta šesnaest ispalo četrdesetidva, ali i taj lapsus dobro se uklopio u sustav Mostovog Pitagore. Govoreći o jednom od sedam jamstava koje su postavili HDZ-u za koaliciju, smanjenju HRT pretplate za 20 posto, Petrov je mrtav hladan ustvrdio da je manje više odnosno da se smanjenje prihoda ne bi odrazilo na kvalitetno poslovanje Prisavlja! Bio bi Petrov zvijezda dana i s kažnjavanjem saborskih zastupnika koji ne dolaze na glasanje s 1.500 kuna, kada ih već zakonski ne može kazniti minimalcem umjesto 16 tisuća kuna plaće, iako bi ih on u skladu sa svojim naukom mogao kazniti tek s 12 posto tog iznosa, sukladno odgovornosti koju za Sabor i njegove zastupnike prihvaća i već se smiješilo pitanje o Sindikatu saborskih zastupnika i tužbama za mobing.

Ipak, neposredno prije nastupa kod Stankovića slavu mu je oduzeo državni službenik koji je konsterniranom voditelju »Plodova zemlje« Vlatku Grguriću uporno objašnjavao kako su poticaji od dvije tisuće kuna koje su po hektaru zemlje uzimali oni koji je ne obrađuju i nisu njezini vlasnici, uz potvrdu dvoje svjedoka kako to čine, sasvim legalni i u skladu s važećim propisima! I zašto onda 3×12 ne bi bilo 42?

Kada se od javnosti uporno ne sakriva samo mišljenje o kulturi već i najteži kriminal.

novilist

Što su si mogli priuštiti ruski pisci od honorara koje su dobivali za svoja poznata djela?

Sektor obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj još nije ostvario svoje pune potencijale, niti je ovo pitanje došlo na dnevni red rasprava o javnim politikama. Usprkos tome, uobičajeni konflikti javnog i privatnog daleko su odmakli. Energija iz obnovljivih izvora nekad se smatrala prirodnim monopolom države u svrhu ravnomjernije dostupnosti, da bi sada postala oslonac komercijalizirane djelatnosti na sjecištu mutnih javno-privatnih odnosa.

Energetski sektor u Hrvatskoj producira u posljednje vrijeme sve više afera, pri čemu se lako dade uočiti jedan njihov veoma intrigantan zajednički nazivnik. Bez obzira – ili možda baš zato – što ga se u javnosti upadljivo prešućuje: sve te dubioze tehnički spadaju u područje energetike vezane uz tzv. obnovljive izvore, a oni se potiču zaštićenom, povlaštenom cijenom na tržištu. I to interesantno zamišljenom tržištu, dakle, zaredom liberaliziranom pa specifično reguliranom.

Sve dojučer, privatni ulagači u Hrvatskoj gotovo uopće da nisu obraćali pažnju na taj sektor, s pokojim izuzetkom. Zatim je energetika komercijalizirana, no s posebnom mjerom za brži razvoj eksploatacije obnovljivih izvora. Za ljubav prirode, struju dobivenu iz vodnih tokova, snage vjetra, biomase ili od sunčeve svjetlosti, plaćamo nešto skuplje. Ekološki teret je obavezan za sve potrošače iz javnog sustava; raspoređen je proporcionalno te podložan godišnjim proizvodnim kvotama. Javni sustav dužan je preuzeti i odaslati svu privatnu struju u okviru tih kvota, uz efekte o kojima će još biti riječi.

Sezonski obračunski izvještaj svakom potrošaču uključuje tako i podatak o udjelu energije iz Obnovljivih izvora energije i kogeneracije (OIEiK), isporučene kupcima. Pridodana je ukupna cijena udjela i jedinična cijena, kao i ostale informacije o tome plemenitom aranžmanu. Osim što ni tamo ne piše koje sve daljnje financijske i političke posljedice za sobom povlači čitav novouvedeni i poticani mehanizam dobivanja čiste struje.

Mutne vode hidroelektrana i…

Priču o tome podijelit ćemo, radi bolje preglednosti, na tri kratka osvrta bazirana na tipu izvora energije. Prvi neka bude snaga vodotoka, jer to i jest najzastupljenije porijeklo električne energije u Hrvatskoj. Veće hidroelektrane su odreda u javnom vlasništvu, dok nam je slabije poznata perspektiva s onima malenim koje su postale istinski hit među privatnicima. Da proširimo sliku: na čitavom Balkanu, prema uvidu ekološko-aktivističke mreže Save the Blue Heart of Europe, planira se gradnja preko 2700 takvih energana. Od toga bi na stotine njih bile u Hrvatskoj, čemu prostorni planovi već izlaze ususret.

Popis rijeka i potoka na kojima bi niknule tolike turbine je impresivan, od Save, Drave i Kupe, do Krupe, Bednje i Krčića. Medijski napisi o tome su tek sporadični, a i ne uključuju baš jasne zaključke o više nego očitoj neuralgičnoj točki ove sve obimnije problematike. Najednom komercijalizirana djelatnost koja je ranije bila zaštićena kao državni ili tzv. prirodni monopol, a radi bolje i ravnomjernije dostupnosti svima, bez imalo sumnje postaje stjecištem mutnih javno-privatnih odnosa.

Kako se točno mute vode Hrvatske, pa i ostatka Balkana, bistro nam predočava slučaj Karlovca i njegove dične četiri rijeke. Čim je propisana kobna mogućnost privatne gradnje na brzacima Kupe, Korane, Mrežnice i Dobre, lokalna uprava iskazala se hrljenjem ususret investitorima. Ekološki aktivisti mogu se samo nadati kako će njihovo javno prokazivanje štetočina dati nekog rezultata. Najluđe je to što se hidroelektrane i dalje zakonski uzimaju kao eko-prihvatljive, iako ugrožavaju rijeke i njihov okoliš, reljefno i biološki. A kumulativni efekt nekoliko manjih hidroelektrana isti je kao onaj jedne velike.

…i nelojalne koalicije

Financijske posljedice neprincipijelnog i nelojalnog odnosa privatnika spram javnog interesa idu pod ruku s ekološkima. Gradovi koji su se navrijeme odlučili na javnu gradnju manjih hidroelektrana ostvaruju s njima i dvoznamenkast broj puta veći prihod nego oni koji samo ubiru naknadu od privatnika. Već uobičajeni primjer za usporedbu, među hrvatskim ekološkim aktivistima, jesu Pleternica i Ozalj. Pa, tako dolazimo i do političkog odmicanja javnog sektora iz ekološke produkcije.

Kao što smo ovdje već pisali Hrvatskoj elektroprivredi je onemogućeno da se upusti u razvoj svojih vjetroelektrana. Taj sigurni biznis s brzim povratom ulaganja – a koji se ne može pozvati na kult otvaranja novih radnih mjesta – ostavljen je privatnicima među kojima je prvi veći u Hrvatskoj doslovno i ukrao javne, HEP-ove komparativne podatke o potencijalnim vjetropoljima. Za to vrijeme, javni sektor preuzima golemi trošak uravnoteženja ukupnog sustava. Nepredvidivi ulasci struje iz vjetroelektrana u nj, naime, uzrokuju naponski stres koji zahtijeva velike kapacitete za održanje nužnog balansa.

Ako bismo bili samo malo cinični, mogli bismo ustanoviti da će u dogledno vrijeme, uz takav razvoj korištenja OIEiK-a, čitav HEP služiti samo kao servis za potrebe amortiziranja privatnog udjela u sektoru. No, bez ikakvog odmaka, riječ je zapravo o trivijalnoj, školski plošnoj metafori koja generalno odražava stanje relacije javno-privatno. Barem kad je posrijedi pitanje eksploatacije prirodnih resursa na liberaliziranom tržištu.

Kako puše vjetar

Nisu te zakonitosti karakteristične samo za Balkan, dakako; veliki energetski privatni eksploatatori uništavaju prirodu i u Americi ili po zapadu Europe. Ovdje, pak, dobro bi bilo ne ostavljati mjesta čuđenju kad na sve rečeno izbije još i neki skandal poput onog koji posljednjih tjedana drma zonu hrvatske državne regulacije vjetroenergetskog biznisa. Mada je, rekli smo već, u biti riječ o pojavi istog porijekla kao u primjeru gradnje na rijekama o kojoj odlučuju predvidivo korumpirane lokalne samouprave. Indirektno, puna cijena takve politike oko energije vjetra ipak su i – ugroženi čitavi riječni slivovi.

Ukratko rečeno, nekadašnji se bliski politički suradnici danas međusobno optužuju za nevjerojatno pogodovanje investitorima. Sumnje su usmjerene na pretprošlu vladu i dijelom su više nego vidljivo motivirane osvetom za stanovite interne sukobe u HNS-u, ali ujedno su dosta uvjerljive kad je posrijedi naša tema. Po svoj prilici se zaista radi o milijardama kuna zarade za pojedince kojima se išlo ususret zakonodavnim forsiranjem i sličnim potezima. A nauštrb potrošača – najširih slojeva – koji plaćaju razliku, kao i javnog sustava, iz navedenih razloga.

Biomasa: prilika za javnu pljačku

Konačno, treće područje kojeg ćemo se ovdje samo dotaknuti, nakon hidroenergetskog i vjetroenergetskog, tiče se upotrebe biomase. Ona je u nekom trenutku, nakon ulaska Hrvatske u EU kojim je diktirano povećanje udjela struje iz OIEiK-a, također bila hit među privatnim ulagačima. Pokazat će se ubrzo i tu da igrom upravlja prvenstveno špekulativni interes, zavučen među državno-regulatorne strukture, dok javna korist čami u sjeni.

Uz takve spoznaje, nema svrhe pitati se zašto bi država uopće napuštala djelatnost koju sama može razviti bolje i jeftinije po građane. Odgovor se sam nameće: baš zato što privatnici to mogu skuplje, e da bi si prisvojili tako stvoreni višak. Nešto manju zaradu bi javna elektroprivreda prepustila državi za razne druge potrebe, međutim, a s izostankom takvih prihoda ostaju budžetskim korisnicima na raspolaganju tek – rezovi. I sve u ime ekologije koja u politički tragičnom obratu postaje ništa doli izlika za providnu javnu pljačku. Pa, nije zgoreg ni da upremo prstom na jedno od rodnih mjesta takvog modela.

Uz uobičajene sumnjivce kao što su MMF ili Svjetska banka, po istim se sklonostima iskazala i sama centrala Europske unije. I malo gdje se tako dobro vidi razlika između njezina sjajnog marketinga i realiziranih poslova kao u energetskom sektoru. Jer, iza pustih priča o ekološkim prioritetima, u Bruxellesu sve češće na vidjelo izviruje nemogućnost hvatanja ukoštac sa ekonomskim iskušenjima koja ne daju mjesta za sentimente. A pogotovo kad mu se nasuprot, u svojstvu globalne konkurencije, zatekne jedna Kina, inače još dosta neopterećena visokoparnim ekološkim imperativima i drugim pravima novije generacije.

bilten

Sirijska kriza i iračka kampanja u Mosulu su danas u potpuno u drugi plan gurnuli zaboravljeni rat u Donbasu. Međutim, tamo se i dalje puca i umire, a najveće žrtve su civili koji žive pod stalnom vatrom ukrajinskih minobacača, raketnih sustava i topništva u mjestima na samoj crti razdvajanja.

Samo jučer je provedeno niz napada na cijelom potezu sjeverno od Donjecka i Gorlovke, sve do Azovskog mora i Kominternova na jugu Donjecke Narodne Republike. Izvješća, fotografija i snimki s fronta je pun internet, ali je ukrajinska kriza rijetka tema medija. Uglavnom se spominje u kontekstu rasprava u EU treba li ili ne treba produžiti sankcije Rusiji.

U vojnom smislu je Ukrajina zapravo izgubila rat protiv milicija Donbasa, ali to ne znači kraj sukoba.

U Ukrajini se čak spominje mogućnost održavanja referenduma koji će zemlji omogućiti miran “razvod” s Donbasom. Bivši kolega Julije Timošenko, Mihail Brodski, pozvao je političare u Kijevu da priznaju poraz.

“Možda ću reći nešto novo, ali Ukrajina je izgubila rat. Možda bismo trebali održati referendum, kao i Češka i Slovačka? Održati referendum u Ukrajini i Donbasu, i odlučiti želimo li miran razlaz”, rekao je bivši zastupnik Vrhovne Rade.

Politički analitičar Stanislav Bjišok tvrdi da je takav ishod lako moguć.

“Porošenko ne bi imao ništa protiv da se problematična područja odu.  Donbas je danas ratom zahvaćena zemlja, a velik broj ljudi koji pati zbog ovog rata za njega krivi Ukrajinu. Osim toga, s obzirom na ekonomsko stanje u kojem se nalazi Ukrajina, povratak Donbasa bi u ovom trenutku bio prava katastrofa”, rekao je Bjišok.

Ipak, službena retorika Kijeva se ne mijenja i Ukrajina će se nastaviti boriti za Donbas. Vlada ističe da ima veće šanse da dobije smrtonosno oružje od Sjedinjenih Država, kojim će preokrenuti tijek rata u Ukrajini.

Washington je u prednosti ako ima vruća žarišta na granici Rusije i Europe, potvrđuje Stanislav Bjišok. U tom kontekstu, nastavak sukoba u Donbasu, uključujući i slanje novog oružja, savršeno se uklapa u taj koncept.

“Postoji još jedna važna činjenica. U američkoj politici i ekonomiji veliku ulogu ima vojno-industrijski kompleks, koji ima veliki broj lobista koji pripremaju političare i javnost na činjenicu da Amerika treba proizvoditi nova oružja. Konkretno,  to znači i isporuke oružja izvan zemlje. Dakle, situacije oko takozvane ruske agresije se savršeno uklapa u lobiranje američke vojne industrije. Naravno, to  je nemoralno, ali posao je ipak posao”, zaključuje Stanislav Bjišok.

Međutim, neki stručnjaci vjeruju da su najavljivane isporuke američkih oružja zapravo smrtonosno odvraćanje pažnje s Ukrajine, jer na taj način Kijev odgovornosti za rat prebacuje na SAD.

General Aleksandar Skipalskij, bivši zamjenik šefa SBU, kaže: “Ukrajina bi mogla biti izgrađena dvije godine i imati dovoljnu količinu modernih tipova i modela naoružanja. Ali prvo se mora zaustaviti krađa i pljačka.”

Hoće li Kijev dobiti to oružje? Politolozi drže da će na izborima vjerojatno pobijediti Hillary Clinton i Ukrajina će vjerojatno dobiti sve što očekuje. U gotovo nemogućem scenariju da pobijedi Trump, Kijev bi teško mogao računati na ozbiljniju u pomoć naoružanju.

S jedne strane, Trump daje podršku vojnoj industriji, ali s druge strane želi surađivati s Rusijom i doći do kompromisa s Moskvom. Trump bi sigurno sponzorirao vojnu industriju i na druge načine, ali smatra da je važnije koncentrirati se na domaće probleme i normalizirati odnose s Rusijom.

Rat u Donbasu je samo teret za Ukrajinu, čak i za Europsku uniju, ali je zato koristan za SAD. Hoće li Kijev insistirati na nastavku sukoba? Za odgovor na ovo pitanje treba čekati gotovo izvjesne rezultate izbora u Americi. Referendum o mirnom razlazu Ukrajine i Donbasa može biti rješenje, ali u budućnosti. Danas sigurno ne.

“Sporazum iz Minska ili rat” – Što će odabrati Porošenko odabrati?

Nakon nedavnog sastanka takozvanog Normandijskog kvarteta, ukrajinski predsjednik Porošenko i dalje iznenađuje javnost svojim izjavama. Sada se odlučio nagađati hoće li provoditi “Sporazum iz Minska” ili će tražiti alternativna rješenja.

Naime, Porošenko je prvo rekao kako vjeruje da je “Sporazum iz Minska” jedino rješenje za sukob na jugoistoku Ukrajine. Nakon toga iz Kijeva dolaze poruke o alternativi, od kojih je jedna čak vojna ofenziva protiv Donbasa i Ruske Federacije.

Citirajući Porošenka i ukrajinske medije RT prenosi kako je ukrajinski predsjednik rekao da je alternativa “Sporazumu iz Minska” izravni napad na Donbas i Rusiju, iako bi to bilo potpuno neodgovorno i on ne želi preuzeti odgovornost za žrtve tog scenarija.

Naravno, ova izjava ne zvuči kao objava rata, ali u političkom smislu je Porošenko kao mogućnost naveo i ovaj scenarij, a političari i javnost u Ukrajini pažljivo važu “pro” i “kontra” ovog prijedloga.

Zbog toga je i istupio u javnost bivši kolega Julije Timošenko i poručio predsjedniku da je rat izgubljen i da bi najbolje bilo razići se s Donbasom, iako o tome ne odlučuje Kijev, nego Washington. Barem za sada.

Osim toga, Porošenko nije zaboravio podsjetiti da se prvom mjestu mora misliti na ljude i žrtve onih koji će položiti svoj život za neovisnost i slobodu Ukrajine.

No, izjavu Porošenka se može tumačiti kao populizam i da se održi potrebna razina “patriotizma” u srcima Ukrajinaca, jer Ukrajina ne može pokrenuti rat protiv Rusije, a toga su političari u Kijevu svjesni.

Naravno, situacija je takva da treba zbuniti ljude i odvratiti im pažnju od glavnih problema koji pritišću ukrajinski narod. No, provedba “Sporazuma iz Minska” je ušla u slijepu ulicu.

Kijev je svjestan mu se ne isplati poštivati odredbe sporazuma, te se čuju i ovakve izjave o “ratu protiv Donbasa i Rusije”. No, one imaju svoju svrhu i u istom duhu potkopavaju sporazum kao nečinjenje ništa po pitanju preuzetih obveza.

Donbas – Mjesto konfrontacije unipolarnog i multipolarnog koncepta  

Rat u Donbasu, ali i oni koji se vode na i na Bliskom Istoku (Sirija, Irak, Jemen) posljednji su stadij koji pokazuje da se zatvara krug projekta političke i ekonomske hegemonije prema društveno-ekonomskom modelu Sjedinjenih Država. Zbog toga se rat u Donbasu ne može promatrati kao sukob kojim upravlja Petro Porošenko i njegovi suradnici, kao ni lideri Europske unije.

Ovaj rat je dio projekta koji se počeo provoditi raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Washington  je tada identificirao sve zemlje neprijateljski nastrojene prema američkoj hegemoniji i krenuo s njihovom destabilizacijom. Rat za obranu od Donbasa, koji je pokrenut nakon udara u Kijevu 2014. godine, zapravo je i rat za geopolitičko jačanje multipolarnog svijeta i ima puno veću važnost od običnog unutarnjeg ukrajinskog sukoba protiv “proruskih separatista”, kako ih naziva zapadni tisak.

Usporedo s pod jačanjem unipolarnog liberalnog ekonomskog modela pod vodstvom Sjedinjenih Država se dogodio uspon političkih snaga koje su ustale u obranu nacionalnog identiteta i samoodređenja naroda u Europi i na Bliskom istoku. Stvarao se otpor i nastajala je alternativa aktualnoj geopolitičkoj situaciji, koja se na kraju formirala u konceptu multipolarnosti.

Multipolarnost je jačala u okviru nacionalnih suvereniteta i obrani političkih, kulturnih i ekonomskih identiteta i traži je reformu međunarodnih odnosa među državama.

Rat u Donbasu, ali i oni koji se vode na i na Bliskom Istoku (Sirija, Irak, Jemen) posljednji su stadij koji pokazuje da se zatvara krug projekta političke i ekonomske hegemonije prema društveno-ekonomskom modelu Sjedinjenih Država.

Pad Berlinskoga zida 1989. godine i raspad Sovjetskog Saveza 1991. su izazvali veliki geopolitički pomak ka unipolarnom svijetu pod američkom hegemonijom, bez alternativnog socijalnog i ekonomskog modela.

Tijekom ’90-ih je Amerika bila jedina preostala ekonomska i vojna supersila. Rusija je iz pepela SSSR-a morala obnoviti svoje institucije.

Kao što je 1992. rekao filozof Fukuyama, zbog propasti Sovjetskog Saveza će se svijet ujediniti i homogenizirati oko liberalne demokracije i u budućnosti će vladati trajni mir.

No, njegova je teorija bila pogrešna. Svijet se privremeno ujedinio u liberalizmu, konceptu unipolarnog svijeta i globalizacije, ali su se istovremeno povećali sukobi između nacionalnih država. SAD i Zapad nikada nisu promovirali novu međunarodnu stabilnost. Naprotiv, njihova glavna zadaća je bila planirano širenje njihove političke i ekonomske hegemonije u dijelovima svijeta u kojima je nekada utjecaj imao Sovjetski Savez.

John Laughland  2009. to zove “geoideologijom zapadnjaštva”. Prema toj doktrini, liberalni demokrati su samo one zemlje čija je vanjska politika u skladu je s onom Zapada, odnosno politikom Sjedinjenih Država i njihovim europskim satelitima.

S druge strane, zemlje koje ne dijele ovaj pristup i koje su nastavile voditi politiku obrane vlastitog suvereniteta su nazvane “odmetničkim državama” i “autokratskim režimima”. Od 1991. do danas su Zapad i SAD provodili svoju agendu čak i putem vojne sile, te su u zemljama čija su se vodstva oduvijek protivila ekonomskom i političkom uplitanju Zapada vlade zamijenjene marionetama koje su štitile njihove interese. U ovom se procesu ratom na Balkanu raskomadala i bivša SFRJ, kasnije Irak i Afganistan. Arapsko proljeće u sjevernoj Africi je uništilo Libiju, a trenutno su u tijeku sukobi u Siriji, Jemenu i Donbasu.

Za konsolidaciju američkog imperijalizma je u Europi stvorena proširena EU i jedinstvena “europska” valuta.

Ruska Federacija ima važnu ulogu u multipolarnom projektu i borbi protiv imperijalizma, budući da je oduvijek bila jedna od ključnih meta unipolarne destabilizacije. Rusija od 1999. godine bilježi veliki ekonomski oporavak i dolaskom Putina na vlast provodi institucionalne reforme, poput nacionalizacije nekih ključnih sektora ruskog gospodarstva. Putinov uspon među ruskom elitom je ujedno označio kraj zapadnog imperijalizma koji je opljačkao i rasprodao rusku državnu imovinu. Istovremeno je s ključnih pozicija potpuno uklonjena antiruska ili anacionalna ekonomska klasa bivše vlade Borisa Jeljcina.

Rusija je povratila geopolitičku ulogu u ekonomiji, što je učinila stvaranjem  Euroazijske ekonomske unije zajedno s Bjelorusijom, Kazahstanom, Armenijom i Kirgistanom, te stvaranjem skupine BRICS, financijske i ekonomske strukture neovisne o skupini G7. Rusija, Kina, Brazil i Indija, kojima se pridružila Južna Afrika, postale su zemlje koje potkopavaju globalnu ekonomsku hegemoniju SAD-a.

BRICS su zemlje u usponu koje žele izgraditi svoj geopolitički status i imati vlastiti prostor na međunarodnoj sceni, što je u suprotnosti s interesima zemalja koje ne žele izgubiti svjetsku dominaciju, odnosno interesima Amerike i nekih zapadnih zemalja.

Donbas je također primjer tog otpora i područje koje određuje budućnost svijeta. Rat za obranu Donbasa i istočnog stanovništva Ukrajine, koji je pokrenut nakon udara u Kijevu 2014. godine, vodi se za utvrđivanje geopolitičkog statusa multipolarnog svijeta. Donbas, odnosno Donjeck i Lugansk, kulturološki su daleko od zapadnih vrijednosti i tehnokratskog modela kapitalizma kojeg u ostatku Ukrajine Kijev želi učvrstiti vojnom silom.

Vojna agresija kijevskog režima na Donbas, kojeg financira i vojno potpomažu SAD, napad je na granice Rusije, koju se teškim sankcijama želi ekonomski i vojno oslabiti. Naravno, SAD sada imaju i dodatni razlog za pritisak – rusku intervenciju u Siriji na strani Assada, ali se EU zbog sirijske kampanje nije usudila dodatno sankcionirati Rusiju. Odnos prema Rusiji se vidi i u nedavnom slanju vojnika NATO pakta u baltičke zemlje, ali je Moskva promptno odgovorila raspoređivanjem sustava Iskander-M. Kako se čini, ovo sučeljavanje ne može vječno trajati i prije ili kasnije će ostati samo jedan pobjednik. Prošli put, tijekom Hladnog rata, jedna je strana popustila i poražena je nakon 45 godina. Danas se stvari puno brže odvijaju i za geopolitičke pomake treba puno manje vremena nego tijekom XX stoljeća, ranije da ne govorimo.

Ruska Federacija je uvijek bila veliki geopolitički konkurent Zapadu, jer ima sve što je jednom narodu potrebno: plin, naftu, neizmjerna poljoprivredna zemljišta, a prema teoriji Halforda Johna Mackindera je i Heartland (srce Zemlje), a onaj tko preuzme kontrolu nad tim područjem ne samo da dominira Euroazijom, nego i cijelim okolnim područjima, bogatim ogromnim resursima, na kraju i cijelim svijetom.

Dakle, neovisno o tome što se dogodilo sa “Sporazumom iz Minska” i proveo li Porošenko ili ne njegove odredbe, ulog u Donbasu je puno veći, a o njegovoj sudbini i sudbini Sirije bi se moglo reći da ovisi budućnost svijeta i hoće li on potonuti u dugo razdoblje kraja povijesti ili će trajno zaživjeti koncept multipolarnog svijeta kojem je stran bilo kakav oblik hegemonije jedne zemlje nad drugom.

AMSI

BOSANSKA novinarka Lejla Čolak prije nekoliko je mjeseci došla u centar pažnje nakon što je primila brojne prijetnje zbog svog mišljenja o religiji.

Čolak je 26. kolovoza kritizirala tradicionalnu islamsku odjeću poput nikaba i burke. Predstavila se kao ateistica i nošenje takve odjeće usporedila je s nošenjem “strap-on dilda na ulici”.

“Religija bi trebala biti privatna, baš kao i seksualnost. Zadržite je za sebe i svoje istomišljenike. Ne namećite je drugima”, napisala je 26-godišnja sarajevska novinarka, a to je dovoljno bilo da na sebe sruči nevjerojatnu mržnju primitivaca.

Niti dva mjeseca kasnije, Lejla je emotivnim statusom na Facebooku najavila odlazak iz BiH jer, kako kaže, to nije zemlja kakvu je ona zamišljala. U podužem statusu ona se osvrnula na sav primitivizam u zemlji koja, kako je napisala, sve više postaje meta radikala.

Njen status prenosimo bez ikakvih intervencija.

“Zbogom Bosno, konačno sam spremna da ti kažem zbogom.
Zbogom lažljive njuške s predizbornih plakata, bezumna mafijo koja prodaješ svetinju, obraz i guzicu za pare i ličnu korist. Zbogom ovce koje im to omogućavate, jednako ste, ako ne i više odgovorni za to. Umjesto da vas bude stid, vi ponosno mašete tuđim zastavama i hrlite u torove jer nemate (mozga, svijesti, savjesti i muda za) vlastiti identitet. Nisu krivi političari na vlasti – prilika čini lopova, krivi ste VI jer ste im to omogućili, no preuzimanje odgovornosti je apstraktan pojam i viša matematika za naš narod.

“Zbogom zatrovani nacionalisti”

Zbogom zatrovani nacionalisti sa sve tri strane što žuč, frustracije i mržnju povraćate oko sebe svakodnevno i svršavate na zveket oružja. Rat u vašim glavama nikad nije stao niti će jer vam je hrana, pa ništa drugo osim rata i ne priželjkujete.
Zbogom dvije škole pod jednim krovom, najplastičniji primjeru apsurda, beznađa i patologije u kojoj se ta država nalazi. U jednu od njih sam išla i sama.

Zbogom vama koji sebe nazivate muslimanima koji su spremni “ginuti za svoju domovinu i vjeru”, a pozivate na javni linč, paljenje, silovanje i ubijanje. Znajte da takve imate i u Oružanim snagama BiH. Jedan od njih je Mirza Džidić iz Zenice koji mi je zbog kritikovanja nošenja nikaba i burke napisao da sam “obična kurva” i da “treba neko da mi izvali sve što imam u utrobi”, te javno pozvao na to da me se siluje rekavši da je “spreman platiti”. To su “vojnici” koji trebaju čuvati svoj narod, ali pretpostavljam da će narod biti dobro sve dok slijepo vjeruje u alaha, on će da ga spasi od svakoga zla, kao i svaki put dosad, jel.

Btw, dobro jedan prijatelj napisa – Lejla je bila u pravu, dildo i jeste manje opasan od nikaba i burke, jer niko nije pozivao na silovanje i ubijanje zbog ismijavanja i vrijeđanja dilda.
Neka se ne uvrijede svi normalni i profesionalni ljudi, oni znaju ko su i o čemu ja govorim. Poenta je zapravo u tome da kukolja ima tamo gdje ga najmanje očekujete, na SVIM stranama. Na svu sreću, to više nisu moje bitke, ovaj sam put odlučila biti mudrija i pametnija.

Zbogom žohari

Zbogom radikalisti i sektaši koji ste mi prijetili tužbama i peticijama za otkaz zbog iznošenja ličnog mišljenja, korištenja stilističke figure i spominjanja dilda u kontekstu govora o nikabu i burki, te “brutalnog vrijeđanja emocija”. Smiješni ste.

Zbogom hinje i licemjeri, zbogom lažni prijatelji. Sve maske su pale i sretna sam zbog toga.

Zbogom žohari.

Voljela sam Bosnu jer je Bosna bila moja, jedina koju sam imala, ali to više nije ista zemlja. To više nije moja Bosna. Možda nikad zapravo nije ni bila.

Istina je ogoljena do srži, postala sam previše svjesna nekih stvari i ovdje sam sasvim slučajno ja poslužila kao ogledalo, lakmus papir sebi i brojnim ljudima za neke od dubinskih deformacija ovog društva kojih sam možda i bila svjesna, ali ih si nisam htjela priznati i naivno sam se nadala da to možda i nije tako.

Tu mogu biti sretni samo oni koji površno gledaju na svijet, zadovoljavaju se pukom egzistencijom i ne zamaraju se “nebitnim” stvarima ili pak oni što su usavršili vještinu življenja in denial, u balončiću ispunjenom vlastitim iluzijama. Ali ja ne, ja želim više od života i ne marim za pojavno, ne želim da živim u iluzijama, želim zagrebati ispod površine, spoznati suštinu i prihvatiti istinu, pa makar me to i koštalo.

Plakala sam kao malo dijete tu noć kad sam saznala da je SDA mafija zemljište sa Vrela Bosne prodala Arapima. Moja prva sjećanja, izleti, radosti, moje djetinjstvo, moje Sarajevo, moja svetinja. Tad se nešto slomilo u meni. Tad nekad je i nastao onaj status.

Ne mogu više da se gušim od tuge i užasa što mi zemlju pretvaraju u džamahiriju po kojoj će u budućnosti (možda to nećemo doživjeti mi, ali hoće naša djeca i unuci) hodati i svoju volju nametati groke i nindže koje nemaju nikakve proklete veze sa pravom izbora nego sa primitivnom i opasnom ideologijom opresije žena i satiranja svega što nije poput njih, nazadnom i agresivnom ideologijom koja ne umije i ne želi da se prilagodi, nego nasilno nameće svoje i kojoj kao takvoj nije mjesto u civiliziranom društvu i 21. stoljeću.

Ipak, bh. političarima odgovara jedna sila s parama i moći koja će da im čuva leđa od dušmana, pa iz straha, obijesti i pohlepe prodaše guzicu i zemlju naroda Arapima. Ti ljudi će vas pretvoriti u svoje robove, a vi i dalje naivno vjerujte kako vam čine uslugu praveći prokleti Dubai ili šta već od Sarajeva. I nemojte da mislite da dobivate moral i čednost “braće Arapa”, dobit ćete razvrat koje se dobri Bošnjo boji više od alaha pa skače k’o opržen kad čuje riječ “dildo”. Brojna vam “braća muslimani” imaju svoje lože za prostituciju u Sarajevu i dešava se dosta toga o čemu javnost ne govori jer ne smije i jer im se ne da budući da svako svoje dupe čuva i pazi.

Bosna se radikalizira iznutra

Problemi ne dolaze samo izvana, čitava se Bosna radikalizira i iznutra, mnogi bi da uvode šerijatski zakon, na površinu isplivavaju vehabije i Bosanke u nikabima koji se kandiduju za političke pozicije. Trebam pustiti da me sutra neko takav predstavlja i kroji mi sudbinu svojim primitivnim i zatucanim uvjerenjima, mržnjom prema drugom i drugačijem i opasnim klerofašistickim ideologijama koje nisu ništa drugo do sekta i kult koji nemaju veze sa zdravim razumom i civiliziranim društvom?

Možete reći kako su to “samo izolovani slučajevi”, kako ti ljudi nemaju snagu ni brojnost da preuzmu glasove većine, kako svako može da se kandiduje i kako je to njegovo građansko pravo. Međutim, sama činjenica da su takvi prvi put u historiji Bosne i Hercegovine (i Evrope) izašli u javnost iz svoja četiri zida direktno na političke plakate govori mnogo o samom stanju svijesti u kojem se to društvo nalazi. Ovo je ogromno, ovo je vrlo transparentan manifest i simbol sumraka uma i razuma, propasti moderne civilizacije i samo je pitanje vremena kad će ih biti sve više i kad će biti sve moćniji jer znamo da se nakaradne ideologije hrane strahom (kojeg je bosanski zrak pun), a taj korov od straha buja, uništava i uzima pod svoje.

Većina ljudi u Bosni ne vidi i ne želi da vidi u šta im se zemlja pretvara. Ne žele da vide istinu jer istina boli, a mnogo je ugodnije živjeti u svojim iluzijama i lagati sebe kako sve i nije tako strašno. Ja sam stava da je i gore nego što mislite, to možda znate i sami, ali ne želite da si priznate. Možete zatvarati oči pred stvarnosti i govoriti mi kako pretjerujem i preuveličavam, ali živite u jednoumlju i živite u zemlji u kojoj ćete uvijek biti robovi, samo što ćete uskoro dobiti još gore robovlasnike od ovih koje imate sad. Živi bili pa vidjeli. Iskreno se nadam da griješim i da to neće biti tako, to bih voljela više od ičeg.

Neki musliman me nedavno upita – zar je moguće da nekog traumiraju žene u nikabu? Da, moguće je, evo traumiraju mene lično sve te žene sa šatorima na sebi kojima se vide samo oči, traumiraju me na isti način na koji vas traumira pomen riječi “dildo”. Traumiraju ta bića u šatorima većinu naroda u Bosni, al’ šute iz straha da se ne zamjere kome. Ja ne znam niti sam ikad znala da šutim.

Nikab nema nikakve veze sa pravom izbora u kontekstu načina oblačenja, nikab je vrlo agresivna uniforma jednog totalitarnog režima i diktature, vrlo transparentan simbol jedne ekstremne i radikalne ideologije koja nas vuče nazad i na dno.

“Religija mora biti intimna stvar”

Ovdje nikad nisu živjeli takvi muslimani, moja majka/nana/baka, žena koja me je odgojila i koja je bila sve moje je bila muslimanka, poštovala sam njen izbor i njenu vjeru koju je čuvala za sebe i koja je bila njena intimna stvar, nije je nametala nikome. Religija MORA biti intimna stvar! Ipak, ona kao takva, “umjerena” muslimanka i neuka žena nije mogla znati šta pravi islam zapravo jeste – nasilje i satiranje drugog i drugačijeg pa je imala svoju, razblaženu verziju islama kao i sve naše nane, te naprosto bila dobar čovjek. Ipak, TO nije pravi islam. No to nije tema ovog statusa.

Danas gledam kako licemjernim sljedbenicima primitivnih, zaostalih i opasnih ideologija prodaju našu i zemlju naše djece da se na njoj bahate i nemoćna sam, potpuno, frustrirana i bijesna, pa onda lajem i ujedam kao ranjena zvijer. Takve emocije se samo talože u nama kao deponija i počinju da se raspadaju i jedu nas iznutra. To nije zdravo, svako ko voli sebe i misli na svoju budućnost ne smije to sebi dopustiti. Moje učešće u kolektivnom štokholmskom sindromu ove nacije ipak nije toliko veliko da bih i dalje autodestruktivno zlostavljala samu sebe, granice vrište za tim da budu postavljene. Ovo nije bio ni hirurški rez, ovo je bilo aligatorsko kidanje mesa, veza i paljenje mostova za sobom.

Kako god, moraš razbiti jaje da bi napravio omlet, za stvarima ne treba žaliti, stvari ne treba šećeriti niti ih diplomatski uljepšavati, koristiti elegantne eufemizme i pušiti jeftine političke demagogije koje vrijeđaju inteligenciju iole racionalnog ljudskog bića, već hrabro pogledati istini u iskeženo i nagrđeno lice, ma kako brutalno i traumatično to bilo.
Svaka čast pojedincima, aktivistima i nevladinim organizacijama na njihovom trudu i naporu da naprave nešto dobro u toj zemlji, no to je samo iluzija, mazanje očiju i nabacivanje fancy fasade na ruševnu građevinu čiji su temelji trulež. Ne možeš napraviti jestiv kolač od pokvarenih jaja.

S druge strane, lijepa je i Čaršija i Sebilj i golubovi i ćevapi i bosanske planine, rijeke i netaknuta priroda i sve je to divno i krasno, ali to je tek zabava za turiste i dijasporu, a oni ne moraju živjeti ovdje 24/7 i nositi se i sa drugom stranom medalje. Zemlja je divna, u mom će srcu uvijek ostati bosanska kultura, tradicija, historija, sevdalinka, nedostajat će mi ulice, zgrade, mirisi, to je zemlja u kojoj sam odrasla, to mi niko ne može uzeti, ali država i većina ljudi u njoj danas – čemer i jad.

U Bosni ne možeš biti jednostavno – čovjek, ljudsko biće, individua sa pravom na vlastito kritičko promišljanje – moraš biti ovca i pokoriti se stadu i jednom od čobana, a ja nikad nisam bila ovca niti neko ko će u strahu pognuti kičmu kako bih se nekom dodvorila, pa me te to masu puta dosad i koštalo. Ali neka je, za mene drugačiji život nije vrijedan življenja. Uvijek i samo istina, uvijek i samo svoja i zato nikad nisam bila niti mogu biti vaša.

“Ja nisam Bošnjak, ja sam Bosanka”

Neću da se izjašnjavam kao Bošnjak jer nisam nikad bila niti ću ikad biti Bošnjak, islam NIJE moja vjera. Nisam ni Srbin, ni Hrvat, nisam “konstitutivna”, ja sam Bosanka, uvijek ću ostati rođena Bosanka, iako me moja vlastita zemlja kao takvu ne priznaje. Ali opet, i to je samo geografska slučajnost jer da sam rođena u Indiji bila bih Indijka, u Švedskoj Šveđanka itd, tako da sam prije svega osoba, individua, pojedinac.

Međutim, licemjerni Balkan na individualnost gleda kao na mentalni poremećaj, pa si, ako na bilo koji način iskačeš iz prosjeka – crna ovca, vanzemaljac, “ostali”. Ako ćemo se voditi tom logikom, onda su razvijene, civilizirane i uspješne zemlje koje cijene i podstiču individualnost i u kojima su ljudi sretni ništa drugo do mentalna institucija i ja se evo dobrovoljno prijavljujem da me “zatvore” i uzmu pod svoje.

Ostajte mi dobro i zdravo divni ljudi različitih strana, vi koji niste dopustili da vas zatruju svojim nazadnim i fašističkim ideologijama i koji ste jedini glas razuma i nade u toj močvari. Hvala vam na svemu jer ste vi jedina svijetla tačka te trule države i Balkana. S vama ću uvijek ostati povezana i nikakve fizičke daljine to ne mogu spriječiti.

Nažalost, kao takvi ste u manjini, a u močvari se ne živi nego preživljava, pluta na površini grabeći zrak dok ti bakterije nagrizaju kožu i inficiraju mozak, tako da je moja borba s vjetrenjačama zvanično završena. Odbijam da i dalje naivno pokušavam vjerovati da je moguće mijenjati nepromjenjivo, gušim se u tuđem blatu raspalog sistema i udišem smrad te septičke jame.

Štokholmski sindrom koji je u genetskom kodu naših predaka i prenosi se s koljena na koljeno, kao i kolektivni PTSP nakon trauma i užasa rata rađaju mirenje sa status quo situacijom u kojoj te maltretiraju i nad tobom se iživljavaju, ali pristaješ na to jer je bitno “samo nek’ ne puca”.

Manipulišu tobom budeći strah u masama koja hrli da glasa za “svoje” kako ga oni “drugi” ne bi napali, poklali, zapalili. A ne shvataju da su mu upravo “njegovi” veće zlo, vukovi maskirani u ovčijoj koži. Možda pak i shvataju ali se vode mazohističkom logikom “kad već neko mora da me jaše, nek’ me jaše neko moj”. U pitanju je izuzetno moćan obrambeni mehanizam koji će u startu ugušiti svaki tračak revolucije i bunta naroda. Možemo se zavaravati koliko god želimo, ali tu nikad neće biti bolje (bar ne za mog života, a imam samo jedan).

Ja sam konačno ubila i sahranila iluzije o boljem životu u BiH i odlazim odlučna, mirna i sretna jer želim lijep život za sebe i svoju djecu, odlazak je tek stvar lične odgovornosti prema sebi i onima koji će doći poslije mene. Život je da se živi i uživa, a ne preživljava. Život je da se diše punim plućima a ne guši u smradu. Život je da se nešto lijepo i korisno od njega napravi, a to u Bosni ne mogu.

Ja biram život”, napisala je Lejla.

Turbulentna su vremena u kojima živimo. Hrvatskim političkim prostorima opet su, nakon tek nešto više od pola godine, zapuhali neki deprimirajući liberalni vjetrovi, pa neprijatelji našega naroda i naše državnosti, koriste povoljne prilike ne bi li ponovno izašli na javnu scenu. Da je tome uistinu tako, zorno svjedoči i jedan njihov skup, koji je, premda najavljen kao književna promocija, očito trebao biti i mnogo više od rutinskog književnog događaja, kakvom u našem glavnom gradu možemo nazočiti skoro svakoga dana. I uistinu, postao je svojevrsna demonstracija njihove snage i otvoreni poziv na okupljanje njihovih istomišljenika.

Najave skupa mogle su se pronaći po ljevičarskim portalima, mnogo prije zakaznog datuma, pa stoga ne čudi popriličan odziv. Knjigu koja je pritom bila promovirana napisao je franjevac Drago Bojić, član provincije Bosne Srebrene, koji kako se moglo čuti službuje u franjevačkom samostanu u Jajcu, a naslov joj je “Zlato i tamjan”. Ovaj naslov, kao i habitus autora mogu zavarati, no nakon što smo pročitali imena predstavljača knjige – a radilo se o poznatim novinarima Viktoru Ivančiću, Draganu Markovini i Ladislavu Tomičiću – kao i popratnu bilješku, shvatili smo da se na promociji neće raspravljati o najznačajnijim teološkim aspektima poklonstva Mudraca s Istoka pred novorođenim Sinom Božjim, već da “zlato i tamjan” aludiraju na tobožnju pohlepu i uopće pokvarenost službenika naše Crkve, koji, navodno, usprkos porukama Evanđelja, brinu jedino vlastite brige, zanemarujući svoju pastvu kao i opće dobro cijeloga društva – o čemu dakako niti može niti smije biti govora. Dublji uvid u fra Bojićevu djelatnost, koji se može steći pregledom nekolicine naših ekstremnocrvenih (!) portala, potvrdio je, nažalost, naše sumnje kako se ovdje radi o još jednom zabludjelom svećeniku, koji je za račun sitnih privilegija i pohvala javnosti indoktrinirane ljevičarskom propagandom, okrenuo leđa svojoj Crkvi i svome narodu, sukladno najboljim tradicijama svećeničke apostazije u Hrvata, poput slučajeva don Ivana Grubišića, pokojnih fra Luke Markešića, don Branka Sbutege ili don Luke Vincetića, kao i slučaja kontroverzne “Kršćanske sadašnjosti” sa svojim poznatim trojcem (Bajsić, Šagi-Bunić, Turčinović), a koji svoje korijene vuče još od posljeratnog “Svećeničkog udruženja” na čelu sa monsinjorom Svetozarom Rittigom, kojim je komunistička vlast spretno manipulirala nastojeći odvojiti Crkvu u Hrvata od Vatikana, što joj srećom nije uspjelo. Ovdje treba napomenuti kako je i inače u fra Bojićevoj provinciji Bosni Srebrenoj oduvijek postojala tendencija otvorene kolaboracije s neprijateljima svih boja, od turskih osvajača, pa sve do jugokomunističkih zatornika Crkve i hrvatstva kojih se, kako vidimo, nismo otarasili sve do dana današnjeg. Također bi trebalo upozoriti i na stanovitu mlitavost najvišeg vodstva naše Crkve, koja je možda jednim dijelom i uzrok ovakvim pojavama, gdje bismo posebno ukazali na neuvjerljiv nastup i djelovanje nekih naših biskupa, poput dubrovačkog biskupa Uzinića ili riječkog nadbiskupa Devčića, koji nimalo ne slijede svjetli primjer gorljivosti sisačkog biskupa Vlade Košića ili danas umirovljenih biskupa Ivasa i Bogovića, nego običavaju neprestano ponavljati jedne-te-iste pripovijesti o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pravu na različitost itd., itd., koje su našem narodu potpuno nerazumljive.

Imajući sve ovo u vidu, nije bilo teško zaključiti da će vijest o održavanju promocije o kojoj je ovdje riječ privući znatan broj hrvatskih neprijatelja, te da će se na skupu moći čuti i vidjeti što danas, u novonastalim okolnostima, misli i kako diše jugokomunistička i udbomasonska Hrvatska. To je, na koncu, i bio motiv koji nas je ponukao da se prošlog ponedjeljka otputimo u Knjižnicu Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici u Zagrebu gdje je kontroverzni skup bio održan. I možemo konstatirati kako se nimalo nismo prevarili u svojim predviđanjima.

Uistinu, ovdje se radilo o događanju kojemu je prisustvovao sam cvijet hrvatskog jugokomunizma i udbomasonstva, mnoga od onih imena kojima svaki pošteni Hrvat-katolik straši svoju djecu. Našao se tu i njihov doajen, grozomorni Budimir Lončar, kojemu je izgleda sam Nečastivi podario tako dug i krepak život. Prisutna je bila i zloglasna Vesna Tešerlič, koja je sve do početka predstavljanja knjige, palucajući jezikom, iz prikrajka odmjeravala novopridošle svojim zmijskim pogledom, pokušavajući valjda identificirati uhode. Da li se koji puta za trenutak preobrazila u reptila, to neka čitatelj sam pogodi. Pristigla je i “kao od mermera izvajana” yujezikoslovka Snježana Kordić, kao i tajanstveni ruski obavještajac Tomislav Jakić, najvjerojatnije visoko rangirani oficir KGB-a. Na promociji su se, dakako, pojavili i najavljeni predstavljači knjige – dugogodišnji korifej antihrvatstva Viktor Ivančić te Dragan Markovina, koji kod prvospomenutog i njegovih drugara feralovaca izgleda šegrtuje, učeći se kako nastaviti njihovu prljavu rabotu nakon što majstori odu u penziju (Tomičić je stigao sa zakašnjenjem, nakon što je promocija već započela).

U društvu ove dvojice zapazili smo čovjeka srednjeg stasa, ispijena lica, poduže razbarušene kose i razdrljene košulje, koji je neposredno prije početka tribine s Ivančićem stao raspravljati tako žustro da smo u prvi mah pomislili kako se radi o izgladnjelom novinaru propalog “Feral Tribunea” kojemu Ivančić godinama nije isplaćivao plaću. No ispostavilo se kako se radi upravo o autoru knjige koja je trebala biti predstavljena – franjevcu Bojiću. Kad smo to saznali, našli smo se – čak i usprkos poznavanju Bojićeve reputacije – za prvi tren u šoku, da bismo se potom duboko zamislili nad užasnim posljedicama zaključaka Drugog vatikanskog koncila po život Crkve u Hrvata. Zamislite samo kako to izgleda kad se redovnik – franjevac, umjesto u habitu i sandalama ili ako ništa onda barem u crnoj ili sivoj košulji dugih rukava i s kolarom ispod podbratka, pojavljuje u javnosti kao potpuno svjetovna osoba i još odjeven prilično nemarno. Ovaj kontrast učinio nam se tim naglašenijim jer se na predstavljanju zatekao i jedan pravoslavni sveštenik, vjerojatno iz obližnjeg Preobraženskog hrama, prikladno odjeven u dugu svećenićku mantiju i uredno podšišan. Kakve li sreće za braću pravoslavce što njihova Crkva nikada nije poduzimala pogubne doktrinarne eskapade kao ova naša!

Uglavnom, da ne duljimo, predstavljanje fra Bojićeve knjige proteklo je onako kako se to moglo i očekivati. Moderator je bio stanoviti Amer Bahtijar iz Mostara, koji se publici obraćao potpuno nepoznatim jezikom – radilo se valjda o nekom od govora američkih Indijanaca, koji razumije jedino Kordićka i nitko drugi u Hrvatskoj. Par uvodnih rečenica izrekli su voditeljica Knjižnice, gdja. Kovačević i spomenuti Bahtijar, da bi potom – najprije Markovina, zatim tek pristigli Tomičić, a na koncu i Ivančić – hvaleći ne toliko Bojićevu knjigu koliko njegovu apostaziju, pred publiku istresli hrpu odvratnih i potpuno apsurdnih invektiva na račun Crkve, Države, Hrvatskog naroda i Prvog hrvatskog predsjednika, kakve se i inače mogu pročitati u njihovim člancima, kojima hrvatski javni prostor zagađuju već godinama. Autor ovoga teksta nije, dakako, niti obraćao pozornost na njihovo laprdanje – pažnju mu je privukla tek Ivančićeva ironična primjedba kako bismo 2027. godine u zagrebačkom HNK svi skupa mogli proslaviti desetu godišnjicu zabrane pobačaja u Hrvatskoj. E pa iz Ivančićevih usta – u Božje uši!

Na kraju tribine nije bio predviđeno vrijeme za pitanja iz publike upućena autoru i predstavljačima, nego su se prisutni odmah okupili oko družbe na bini i seniora iz prvih redova – očekujući valjda instrukcije za dalje akcije usmjerene protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Tako, nažalost, nismo bili u prilici fra Bojiću postaviti pitanja koja su nam tijekom predstavljanja pala na pamet. Recimo – Nije li dokaz demokratičnosti i pluralizma mišljenja koji vladaju unutar Crkve u Hrvata (koje on u svom djelu toliko osporava, a o čemu je bilo dosta riječi i na samom ovom skupu) već i činjenica da ga, i nakon njegove knjige, i nakon brojnih njegovih javnih istupa, a i inače nakon njegovog pristupanja jugokomunističkim i udbomasonskim krugovima, njegovi redovnički poglavari i subraća još uvijek trpe u svojoj zajednici? Ili recimo pitanje – Razmišlja li ikada o sudbini svoje duše na Drugom Svijetu?

No trebali bismo biti optimistični, možda za ovoga zabludjelog fratra ipak ima nade. Na pamet nam ovdje pada slučaj sv. Ivana od Križa, španjolskog karmelićanina iz 16. stoljeća, isprva možda i Bojiću sličnog redovničkog heretika – k tomu još i sumnjivih (maurskih) korijena – koji je zahvaljujući gorljivoj brizi i poduzetnosti svojih redovničkih poglavara, kao i aktivnosti Svete Inkvizicije, ipak bio vraćen na pravi put te je na koncu čak postao velik svetac Katoličke Crkve i značajan crkveni naučitelj. Nadajmo se da će se u slučaju fra Bojića stvari odvijati sličnim tokovima. Nažalost, što se tiče Ivančića i Markovine, a vjerojatno i Tomičića, tu, sudeći po onome što govore i pišu, pomoći nema. Oni se zasigurno ne bi obratili Bogu i Hrvatstvu čak ni u slučaju kad bi Miroslav Krleža glavom bio poslan na Zemlju, recimo u redakciju Pupovčevog tjednika “Novosti”, da bi ovoj družini iz prve ruke posvjedočio kakve sve strahote očekuju svakog poklonika ljevičarske hereze nakon što napusti ovaj svijet.

Zaključujući naš tekst iskazat ćemo ipak svoju kršćansku brigu za izgubljene duše, pozivajući rečene nesretnike da se zabrinu nad svojom prekogrobnom sudbinom – da recimo zamisle kako će se osjećati kada jednom, nakon Posljednjeg Suda, našavši se u Paklu, usred strašnih muka, ugledaju Velimira Bujanca i Tihomira Dujmovića kako sjede u krilu Abrahamovu. I kad im bude uskraćeno čak i malo vode na dlanu ne bi li, barem za trenutak, rashladili svoje pogane jezičine.

U vrijeme moje mladosti postojala je jedna zagonetna društvena skupina – borci. Po njima su se nazivale ulice, bolnice i škole. U školama se govorilo da su se žrtvovali za nas. Malo prerano sam gledao film ”Kozara” i danima sanjao kako borac svojim dlanom zaustavlja oštricu bajunete i spašava djecu.

Kod kuće su me učili drukčije. Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu.

Učio me je da nikada ne napuštam masu, ni kada pitaju tko svira harmoniku, ni kad traže pismene ljude. Pa ipak, s nekima od njih bio je prijatelj, kartao i radio.

Po nekom našem susjedu zvala se ulica, ali su moji s podsmijehom govorili da je otišao u šumu bježeći od oltara. Ni dan-danas ne znam na što su mislili.

Tatin prijatelj Vojko bio je borac. Tata ga je poštovao jer je, premda je rušio vlakove s 18 godina, postao šofer, a ne ”budža”, kako se tada govorilo. Vojko i otac često su se sjećali kako su bili na suprotnim stranama, no nisu imali krvave ruke. Rukama su zajedno lovili ribe u rijeci.

Ipak borci su na koncu izgubili rat. Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso

Kad sam postao mladić, ti ljudi, borci, bili su stari i debeljuškasti, nosili su kockasti sako, ponekad orden. Bili su dekoracija na priredbama. Stalno su se žalili na nepravdu prema njima, kako ih se ne poštuje, kako su njihovi drugovi poginuli za ideale, kako su nas oslobodili od neprijatelja.

Narod je pak brundao protiv njihovih penzija, stanova koje su dobivali, a imali su kuće u obližnjem selu. Ja ih nisam smatrao ozbiljnima sve dok se nisu počeli petljati u cenzuru pjesama i filmova, kada su izmišljali lude konstrukcije protiv Brešana, Solženjicina ili Beatlesa.

Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese.

Sve je postalo jasno kad su dobili svoje kvote u Parlamentu i skupštinama, prednost kod dodjele poslovnih prostora i stanova, svoje staračke domove, svoj veto u odabiru kandidata i direktora, sekretara, kad su prozivali novinare, kritizirali Ameriku i tiho obožavali SSSR.

Oni moralni i vjerojatno najbolji MEĐU NJIMA polako su nestajali, gubili se u povremenim čistkama, prepuštali užicima stalne i rane mirovine. U prvi plan izbijali su sve mlađi, koji su u ratu zapravo bili djeca, oni koji su imali dva svjedoka koja su omogućavala ulaz u povlaštenu boračku klasu zaslužnih koji su sve žrtvovali za slobodu. Oštar kordunski naglasak ili vlaška poza i lukavost postali su znakovi prepoznavanja.

Posebno su brinuli o svojim simbolima, svetinjama kako su to zvali. S religijskim patosom govorili su o Sutjesci i Neretvi, tražili izgradnju monumentalnih spomenika. Bakić, Džamonja, Bogdanović dizali su grandiozne apstraktne skulpture, ali borci su često bili nezadovoljni. Oni su htjeli kipove visokih, snažnih ratnika s plamenim pogledom, stasite drugarice s rupcem na glavi, jedre i zagledane u visinu. Šake, ta omiljena tema kipara, morale su biti stisnute u pesnicu. Nikad im spomenik drugu Titu nije bio dovoljno velik ni ozbiljan. Ako nije bilo tako, borci bi se bunili.

Vjerojatno su zato četnički primitivci išarali ili srušili spomenike na Makljenu, Tjentištu, Kosmaju, Petrovoj gori, Košutama ili dopustili da se kradu metalne ploče i kamene gromade. Danas je to zapušteno kamenje, obraslo mahovinom, na kojem sprejem pišu četiri slova (CCCC).

Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu

Ne znam kako su dopustili da nastane spomenik na Kozari koji neodoljivo podsjeća na kuću Teletubisa ili da se zadrži spomenik gay partizanskom borcu u Samoboru, čija feminizirana i nježna pojava ne podsjeća na rat već na šetnju šumom.

Zato su se na otvaranja spomenika zvali najviši drugovi, čak i Maršal, čija je nazočnost trebala spriječiti drugarsku kritiku i obožavanje partizanskog kiča. Borci bi morali suspregnuti svoj ukus i manifestno hvaliti monumentalnost. Takva otvaranja pratila je televizija, pjevali su zborovi, komentirali posebno odabrani drugovi, prema čemu i današnji prijenosi mise ili obljetnice izgledaju blijedo.

Drugovima borcima posebno su smetali filmovi. Nisam bio dovoljno odrastao da to pratim, ali se sjećam da su u početku filmovi o partizanima bili na rubu kiča. Nijemci i domaće izdajice padali su kao snoplje, Talijani su kukavički bježali, a domobrani jedva čekali da se predaju.

Golobradi dječaci s trorogom kapom bacali su bombe tako precizno kao da je to olimpijski sport. Kad se publika zasitila takve lakirovke, kad su pisci i režiseri počeli pisati o ratu kao o gadnoj kloaki kod čega na svakoj strani ima dobrih ljudi, kad su drug i drugarica prikazani kako vode ljubav pod šljivom (u početku se sve završavalo čednim poljupcem, ali kasnije…), borci su se uznemirili.

Lica poput Milene Dravić i njene lijepe oči, plave pletenice nisu baš odgovarale slici angažiranih drugarica. Grubi Pavle Vujisić i njegov prostački jezik smatrali su se duhovitim.

Silva Konjščina ili Richard Burton za njih nisu bili pravi partizani, ali budući da su svjetske zvijezde, preko toga se prelazilo. No kako nisu smjeli prigovoriti voljenom Maršalu, kritizirali su fondove i komisije koje su financirale takve filmove.

Odmah nakon rata nastao je pokret prikazivanja boraca u ljudskom a ne anđeoskom obliku, a oni su onda pisali protestna pisma o tome kako se partizane strijeljalo za ukradenu jabuku, kako drugovi nisu ljubili drugarice.

Posebnu pjenu izazivale su aluzije koje nisu razumjeli, simbolizam Mimice ili Babaje, smijeh publike na dosjetke Vrdoljaka. Za svaki film crnog vala tražili su snimanje dva megaspektakla o ofenzivama.

Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese

Iako nisu baš čitali knjige, znali su tko je drug, a tko sumnjivi element. Zna se tko je Davičo ili Krleža, Horvat ili Cesarec i koga treba staviti u lektiru, a čije knjige idu na zabačene police.

Borci su najviše mrzili satiru. Kanižaj, Brešan ili Hadžić, kad su i veličali vrijednosti za koje su se navodno borci zalagali, bili su sumnjivi. Bukarica (kod Brešana Hamletov otac) je bio njihova realistična slika pohlepnog pokvarenjaka koji se kiti revolucionarnim i domoljubnim frazama; nije bio izmišljen.

On je bio njihov, stvaran i njihov. Smijali su se iskreno tek Marici Hrdalo jer su mislili da je ona ipak ispod njih.

I na Sveučilištu se znalo tko je kada skinuo uniformu i nikad se nije pljeskalo iskrenim simpatizerima kao Rudiju i Ivanu Supeku ili Eugenu Pusiću. Borcima su takvi ljudi smetali, stalno su spletkarili protiv njih.

No njima je najvažnija stvar bila kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita.

Borci su smatrali da je Zapad dekadentan. Da moderno slikarstvo i muzika (danas glazba) navode mladež na ljubav, a ne na javljanje u vojsku. Postojale su simpatije prema svakom tko mrzi Ameriku. Njima je bilo glavno imati neprijatelja

Ipak, borci su na koncu izgubili rat.

Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso.

No njima najvažnija stvar bila je kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita

Kategorija ”dijete palog borca” postala je predmetom podsmijeha, no bila je temelj za razne privilegije i zahtjeve: smještaj u studentski dom, upis na fakultet, dobivanje stipendije, poslovnog prostora, građevinske dozvole, zaposlenja i napredovanja.

Smijali smo se Iljfu i Petrovu (knjiga ”Zlatno tele”) i zgodama djece kapetana Šmita, jer su takvi likovi obilazili nastojeći dobiti kakvu pomoć ili bar besplatni ručak.

Mislio sam da je sve to gotovo, da su borci nestali kao kategorija, kao što su nestali solunski borci, veterani davnih ratova, da se više ne dijeli zemlja i penzije.

Prevario sam se.

Borci još žive među nama. Nose druge uniforme, znakove i ordene, nameću prošlost kao temu. Bune se kod izbora ministara, protiv birokracije u dobivanju statusa, prstom pokazuju na narodne neprijatelje i izdajnike.

Novi ljudi – stare navike.

autograf

Hoće li se naći hrvatski i srpski ratni veterani? O čemu će razgovarati?

O figurama kozmopolitizma (jugo)nostalgije, u povodu izdanja “Balkansko brvno”, posljednje knjige Aleša Debeljaka objavljene u Hrvatskoj prije njegove tragične smrti ove godine.

Aleš Debeljak, Balkansko brvno (Fraktura, Zaprešić, 2014; Sa slovenskoga prevela Jagna Pogačnik)

Knjigu eseja Balkansko brvno Aleša Debeljaka na hrvatski jezik prevela je Jagna Pogačnik, kritičarka, urednica i najagilnija ovdašnja promotorica suvremene slovenske književnosti: u nešto više od petnaestak godina rada, potpisala je prijevode skoro četrdeset naslova autorica i autora poput Andreja Blatnika, Aleša Čara, Gorana Vojnovića, Irene Svetek… Možda bi nam baš stoga širi kontekstualni pomaci u pozadini njenoga angažmana mogli reći nešto važno o uvjetima recepcije slovenske književnosti u Hrvatskoj danas.

Ako je, primjerice, Vojnovićeve Čefure raus! i Blatnikov Promijeni me prije samo nekoliko godina objavila u sklopu biblioteke Kontekst, svojevrsnog “postjugoslavenskog” projekta posvećenog spisateljicama i piscima iz država nastalih raspadom SFRJ, jedan od novijih prijevoda – riječ je o Čarovom romanu O podnošljivosti – izdala je relativno nedavno kao selektorica nove edicije, nazvane Europom u 30 knjiga, oslonjene na europske fondove i namijenjene kulturnoj propagandi famoznoga “jedinstva u različitosti” Europske unije. Ovaj infrastrukturni obrat govori nam dovoljno o promjeni recepcijskog horizonta unutar kojega ćemo, kako stvari stoje, u Hrvatskoj ubuduće čitati slovenske autore: donedavno, njihove su nam knjige pristizale poput tekstualnih krhotina fantomskoga postjugoslavenskog kulturnog polja, a sada, dok se kulturna politika izdavaštva prilagođava briselskim pravilima igre i okreće tamošnjim tokovima novca, dobivamo ih kao simboličnu potvrdu participacije u europskoj “zajednici naroda”, koja kulturni prostor nekadašnje socijalističke multinacionalne države siječe popola šengenskim skalpelom.

Uz dlaku budućem vremenu

Ako je ova dijagnoza kontekstualne transformacije hrvatsko-slovenske književne komunikacije točna, onda bi nam Debeljakovi eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide” – kako on naziva svoj izgubljeni čitalački zavičaj – trebali biti posebno zanimljivi: pisani su, naime, uz dlaku vremenima koja dolaze, a u ime onih koja su nepovratno prošla.

“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje?”, pita se autor na uvodnim stranicama. Odgovor koji nam nudi sastoji se od posve intimnih razloga (“To je bio prostor sretnog djetinjstva”), ali i nedvosmislenog političkog impulsa: takvo pisanje “daje poticaj za promišljanje o ustroju današnje Europe”, jer “slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’ “. Intencija čitalačke nostalgije tako je od početka jasna: ovdje se ne postavljaju pasatističke kulise za autistični bijeg u izmaštano zlatno doba vlastitih sretnijih godina, nego se pisanjem o prošlosti otvara prostor implicitne kritike aktualnog stanja. Pretpostavka da meki pliš nostalgije krije društveno subverzivnu oštricu načelno je točna: rekonstrukcija “bolje prošlosti” uvijek je istodobno i prešutna dekonstrukcija loše sadašnjosti. Pitanje je, međutim, koliko duboko ta oštrica može zasjeći.

Raspršimo iluzije: ako je kritika današnjega stanja via nostalgia po definiciji prešutna, tada vrijedi istražiti što je u njoj ostalo prešućeno. A ostali su, redovito, oni elementi nekadašnjeg sustava koji bi zbilja predstavljali izazov sadašnjem sistemu, ukoliko bismo ih reartikulirali i reaktualizirali: u konkretnom slučaju SFRJ i EU, to su primjerice samoupravni radnički model, ideja društvenog vlasništva, dostupno obrazovanje, stanovanje… Ali takvi “hladni”, sistemski koncepti nisu podatni za nostalgična prisjećanja: nostalgijom prikrivena kritika zastaje zato uvijek na pola koraka. Pa će zastati, tako, i ova Debeljakova.

Unutrašnja emigracija

Želimo li promotriti njenu polovičnu putanju, prethodno bi joj ipak trebalo barem ocrtati konture. Knjigu Balkansko brvno čini jedanaest eseja, uokvirenih Prologom i Epilogom. Prva dva – Rani jadi i Smjer jugoistok – postavljaju osnovne koordinate potrage za izgubljenim književnim kontinentom. Vjernost zajedničkim jugoslavenskim kulturnim iskustvima koja su ga oblikovala Debeljaka tu kao da spašava iz trostruke klopke kompromitiranog komunizma, prijetećeg nacionalizma i razočaravajućeg kapitalizma: njima nasuprot, ona, naime, nudi otvorenu perspektivu kozmopolitizma.

“Kozmopolitski je identitet nestabilan”, pojašnjava autor, a temelji se “na gipkosti i prilagođavanju, na neprestanom širenju identitetskih krugova (…) Kozmopolit prihvaća različitosti”. Uvodni tekstovi zato su svojevrsna krhka intimistička rekonstrukcija izgradnje takvoga identiteta u jugoslavenskom multinacionalnom kontekstu, literarna arheologija u prvome licu: evocira se rahli socijalizam osamdesetih, izranjaju figure drugarica i drugova, reprizira se mitologija mladalačkog bunta, prizivaju prve čitalačke epifanije i iskustva iz studentskih časopisa… Slijede potom portreti autora koji su Debeljaku bliski ili naprosto važni, mala galerija jugoslavenskih i postjugoslavenskih književnika odabrana po ključu osobnih preferencija, bez pretenzije da se skicira neka vrsta priručnoga kanona. Tu nailazimo na neprijeporne autoritete poput Crnjanskog i Kiša, ali i na mlade autorove prijatelje poput Bazdulja i Štiksa, na zvijezde globalne scene poput Simica i Hemona, ali i na dobre duhove virtualne postjugoslavenske književne zajednice poput Albaharija i ekipe okupljene oko časopisa Sarajevske sveske…

Selekcija je, dakle, neobavezna i vođena intimnim motivima, ali pažljiviji čitalac, donekle upoznat s biografijama predstavljenih pisaca, može primijetiti kako im je svima zajednička emigrantska, izbjeglička ili naprosto nomadska sudbina: kao da imaginarnu književnost jedne nepostojeće države mogu činiti samo autori koji su, Debeljakovim riječima, “kozmopoliti”, čiji su identiteti nestabilni, gipki i prilagodljivi. I sam Debeljak obraća nam se, uostalom, iz iskustva koje nalikuje stanju “unutrašnje emigracije”, odbijajući prihvatiti ideološke premise današnjice. Figura emigranta, nadalje, jedna je od ključnih u postjugoslavenskoj književnosti, kako među spisateljicama i piscima, tako i među njihovim likovima, iz lako shvatljivih i često tragičnih razloga. Ona nas, naposljetku, upućuje prema jednom temeljitijem modusu Debeljakovog pisma, onome koji dominira i širom postjugoslavenskom književnošću, a svodi se na govor iz prvoga lica jednine: ne samo gramatački, ne samo pripovjedački, nego također ideološki i politički.

Kozmopolitizam na cijeni

Baš kao što je pripovijest emigranta skoro uvijek mikro-priča izoliranog pojedinca, tako prvo lice i individualizirana perspektiva dominiraju svim razinama Balkanskog brvna: od naslovne metafore, koja rastavljene kulture nekada zajedničke države želi povezati “brvnom” umjesto “mostom” upravo zato što je brvno “pojedinčevo priručno pomagalo”, preko reminiscencija iz vlastite prošlosti i privatnih epizoda umetnutih u eseje o odabranim piscima, pa sve do invektiva protiv “total(itar)nih pripovijesti” koje “pod sobom zgužvaju svaki pojedinačni cvijet”, opozicija između pojedinca i sistema, između prvog lica pripovijedanja i bezličnog ideološkog propovijedanja, os je oko koje se plete esejistička mreža ove knjige.

U tome se prvom licu Debeljak snalazi vješto, tekstovi su mu živahni, iskričavi i zavodljivi; upravo u tom prvom licu, međutim, nailazi i na prepreku koja će njegovu kritiku učiniti tek polovičnom. Jer ako je podrivanje sistemske logike osobnom perspektivom moglo biti subverzivno, pa i opasno u kontekstu jednopartijskog komunističkog aparata ili u sukobu s uniformiranim nacionalizmom, u današnjem kapitalizmu individualna je, postmodernistički fragmentirana lična priča karta na koju dominantna ideologija zapravo igra. U Europskoj uniji koju Debeljak želi kritizirati, prilagodljivost, mobilnost i različitost više ne znače opasnost, nego vrijednost kojoj se deklarativno teži: gipki i hibridni identiteti danas su na cijeni, figuru pisca-emigranta zamijenio je pisac koji kruži od stipendije do stipendije, od jednog rezidencijalnog boravka do drugog, od države do države.

Uvježbana taktičko-poetička gesta povlačenja u prvo lice jednine ovdje više ne pomaže. To je, čini se, lekcija koju Debeljak ipak nije bio usvojio, baš kao ni najveći dio njegove književne generacije koja se osamdesetih borila protiv socijalizma, kasnije protiv nacionalizma, da bi danas bila do nogu potučena svojim brojnim pobjedama. Riječ je o autoricama i autorima koji čine maticu onoga što bismo mogli nazvati postjugoslavenskom književnošću. Balkansko brvno, utoliko, donosi nam nešto poput sažetog ideološkog prikaza glavne struje postjugoslavenskog pisma.

zarez

U sklopu notorne desničarske ofenzive na kulturu, pod šifrom antikorupcijskog domoljublja već sedam mjeseci traje braniteljski medijsko-pravni nasrtaj na Hrvatski audiovizualni centar. Iako su brojni revizorski i nadzorni postupci odagnali sve sumnje u kriminalnu djelatnost, braniteljski istupi na temu i dalje se svrstavaju u rubriku “breaking news”. To prije svega dovoljno govori o poraznom stanju medijskog tretmana kulture, ali i o njenoj sustavnoj depolitizaciji proteklih desetljeća.

Činjenice o filmskoj industriji u Hrvatskoj kao nedvojbeno najuspješnijoj grani ukupne kulturne proizvodnje, kao i nedvojbeni uspjesi domaćeg filma u okvirima svjetske (festivalske) produkcije, slaba su medijska roba u usporedbi s trenutnom javnom reputacijom Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) koji je u cijelosti odgovoran za čitav proces domaće filmske proizvodnje, i njegova ravnatelja Hrvoja Hribara. Eventualna anketa šireg uzorka s pitanjima što je HAVC i tko je Hribar pokazala bi, nedvojbeno, među građanima izrazitu skepsu u koruptivnost i klijentelizam te javne ustanove i njezina ravnatelja.

Međutim, eventualna anketa šireg uzorka koja bi postavila pitanje: kako se proizvodi film u Hrvatskoj ili pak što su to koprodukcije – nezamisliva je u uvjetima domaće (mainstream) medijske proizvodnje. I ne samo da je nezamisliva, nego bi svatko tko je predloži bio odmah “pročitan” kao HAVC-ov klijent ili propagandist, nažalost politički i/ili medijski nepismen. Svatko tko (je) pokuša(o) “slučaj” HAVC-a i/ili Hribara javno postaviti na tračnice prvog problema i strukturnog razumijevanja procesa suvremene filmske proizvodnje, unaprijed je (bio) osuđen na sudbinu (medijskog) moralističkog dosadnjakovića, simpatičnog ili manje takvog konzervativnog elitista kojemu po definiciji trajno izmiče “novi” trenutak medijskih strategija.

Po nemogućnosti dosljednog javnog fokusa na logiku i strukturu problema, tema domaćeg filma tek je, nažalost, (politizirani) izuzetak koji potvrđuje pravilo. O kulturnoj, posebice umjetničkoj, proizvodnji u domaćoj javnosti odavno se ne uspijeva i ne može razgovarati: koji put uz opravdanje da nedostaje prava supstanca, češće da za takvu nema publike. I može nam stoput biti žao što jednostavna dijagnoza elitizirane kulture nasuprot radikalnog populizma dobiva svoje suvremeno pokriće, kao što smo stoput veće budale ako to pokriće prihvatimo kao dovoljan argument klasnih distinkcija u kulturi i socijalne dinamike novog političkog konzervatizma.

Kronologija slučaja

Naime, slučaj “Branitelji protiv HAVC- a”, kako se kolokvijalno i točno medijski naziva višemjesečno javno maltretiranje te institucije i njezinih suradnika, nije tek dokaz da se ideološki manipuliranom laži u medijima može proizvesti bombastičan učinak u isključivoj prevlasti lažnih tvrdnji, nego krunski dokaz da je višedesetljetni proces pauperizacije kritičkog medijskog diskursa, sukladan pauperizaciji umjetničkog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama Hrvatske, dovršen i doveden do savršenstva prazne forme. A u kondicijama prazne forme ne isplati se, logično, postavljati ni pitanja niti dijagnoze. Odnosno: kad nikome ništa nije jasno, nema smisla ni pitati. Što se onda isplati?

Ne isplati se elaborirati ishodišne i žarišne točke domaćeg medijskog antiintektualizma od retronacionalističkih 1990-ih i turbokompradorskih 2000-ih do danas; moralizirati oko sluganske naravi javnog medija i žaliti zbog dolaska Karamarkove divizije desničarskog (medijskog) treša. Isplati se jedino kronogija fakata, ne dulja od par mjeseci, u smislu medijskih aktivnosti dijela braniteljskih udruga.

Počinjemo od najsvježijih događaja jer se na N1 televiziji, dok pišemo ovaj tekst, uživo emitira konferencija za medije u organizaciji Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga proizašlih iz Domovinskog rata iz nekog zagrebačkog hotela, pod televizijskom egidom “Branitelji protiv HAVC-a”. Riječ je o iznenadnom događaju, iako ne i neočekivanom, jer ne znamo točno koliko je medijskih konferencija ista Koordinacija “sazvala” posljednjih mjeseci. Ovom posljednjom prigodom, konferencijom ponovno predsjeda gospođa Zorica Gregurić iz Udruge vukovarskih branitelja grada Zagreba, uz još nekoliko govornika među kojima se ističe povjesničar antikomunist Josip Jurčević. Novinarsku publiku nažalost ne vidimo i ne čujemo, ali o njima svjedoče mnogobrojni televizijski i radijski mikrofoni. Tema i povod konferencije su uvijek jednaki, a riječ je o “borbi protiv kriminala i korupcije koja se često prikriva kulturom”, kako je u više navrata objasnila Gregurić. Nažalost, konferencija ne donosi baš ništa nova, čak niti dopune kaznenim prijavama protiv ravnatelja Hribara i članova Upravnog odbora HAVC-a, među kojima je specijalan naglasak na članici UO-a, aktualnoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek.

U praksi, posljednja konferencija za medije “Koordinacije protiv HAVC-a” svela se na deklamiranje imena onih filmskih redatelja i iznosa koji im je dodijeljen putem HAVC-a pod optužbom klijentelizma i pljačke državnog proračuna; dok su se prethodne dvije konferencije u listopadu bavile kaznenim prijavama i njihovim dopunama protiv ravnatelja Hribara i članova UO HAVC-a. Detalji prijava su ionako presudni za dramaturgiju medijske promocije Koordinacije braniteljskih udruga, ali ne i za ukupnu poantu događaja.

Jasni rezultati nadzora

Naime, jedna od važnijih poanti u slučaju otkrivena je na medijskoj konferenciji 12. listopada u zagrebačkom Europskom domu, kada je Koordinacija pouzdanom retorikom “antikriminalnog domoljublja” novom premijeru Andreju Plenkoviću pokušala ukazati na potrebu da bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, idol i ikona karamarkista u HDZ-u i njihovih izvanstranačkih radikalnijih satelita, zadrži ministarsku funkciju budući da je tadašnja Plenkovićeva kandidatkinja za ministricu kulture Nina Obuljen Koržinek navodno odgovorna za kriminalne postupke kao članica UO HAVC-a.

Personalnim i/ili profesionalnim difamacijama Obuljen Koržinek, Hribara i ostalih članova UO HAVC-a koje je divljački lansirala Koordinacija u “borbi protiv HAVC-a”, bavi se sada domaće pravosuđe. Dokumentacija kaznenih i/ili prekršajnih prijava otežala je s obje strane spora ako je, naravno, uopće ispravno adresirati obje strane kao ravnopravne sudionike. Jer u dilemi “ravnopravnosti u sukobu” posve tonemo, budući da repetitivnost motiva medijske reprezentacije slučaja HAVC daleko nadmašuje svu faktičku dokumentaciju.

Ne znamo, primjerice, broj konferencija za medije koje je uz naglašenu pravnu koncilijantnost i materijalne dokaze kojima demantiraju optužbe radikalne desnice, posljednjih mjeseci održao HAVC, ali lako možemo procijeniti njihov slabašan medijski učinak. U uvjetima konzervativnih pravnih država EU-e, nalazi Državne revizije, Upravnog nadzora i Proračunskog nadzora Ministarstva financija kojima se posljednjih mjeseci i godina dubinski skenirao rad HAVC-a potvrđujući status te javne ustanove bez kriminalnih ili kriminogenih dokaza – bili bi dostojan pravorijek za zaključenje medijskog slučaja.

Ne i u medijskom maršu Koordinacije braniteljskih udruga, kojoj posljednjih mjeseci kao da traje medijski “beskrajan dan”. Povjesničar antikomunist Josip Jurčević jasno je, na posljednjoj sesiji s medijima, objasnio da “ova akcija protiv korupcije traje od trećeg mjeseca ove godine”, odosno od medijski vrlo uzrujanog slučaja s filmom “15 minuta – Masakr u Dvoru” danskih redatelja Georga Larsena i Kaspera Vedesmanda, gdje je HAVC odobrio i financijski sudjelovao u manjinskoj dansko-hrvatskoj koprodukciji, a kasnije – zbog proceduralnih propusta u produkciji i žestokih pritisaka vladajuće desnice na čelu s tadašnjim ministrom kulture Hasanbegovićem – vratio sva uložena sredstva.

Medijska potkapacitiranost

Koordinacija braniteljskih udruga mjesecima, dakle, papagajski upućuje na “nove dokaze” kriminalne rabote i “antidomoljubne kulture” HAVC-a ignorirajući državne pravne akte gdje se ne otkriva i ne ogoljuje kriminal nego manjkavosti sistematizacije zakona i statuta javne ustanove u kulturi, što nedvosmisleno nisu kriminalne aktivnosti. U takvoj dijakroniji slučaja, medijska epizoda u kojoj se ravnatelj Hrvoje Hribar pri “objašnjavanju proizvodne procedure” filma “15 Minuta – Masakr u Dvoru” pokušava retorički “približiti” vladajućoj desnici uz patetičnu tezičnost patriotizma kao pretpostavke svakog poštenog rada u ovoj zemlji, izgleda tragikomično.

I baš tako, naime tragikomično, izgledala bi skica proizvodnog procesa domaćeg filma, kad bismo ju risali prema dijagnostici palanačkog populizma u kulturi. U toj dijagnostici radikalne desnice čiji je pobočnik ili nevidljivi pokretač bivši ministar kulture Hasanbegović, proizvodnja domaćeg filma oslanja se isključivo na faraonski kompleks ravnatelja Hribara i klijentelistički odnos baba i stričeva pri dodjeli proračunskog novca. Takav je scenarij, međutim, strukturno neizvediv u HAVC-u, po čemu je ta javna ustanova daleko najparticipativnije postavljena u Hrvatskoj, ali i mnogo šire. Upravni odbor HAVC-a ne može, strukturno ni faktički, biti nadležan za financiranje filmova nego za poslovanje te ustanove, zbog čega logično slijedi da aktualna ministrica Obuljen Koržinek kao (donedavna) članica UO HAVC-a ne može biti kriva za eventualne propuste u raspodjeli sredstava.

A zašto ovako jednostavni misaoni slijed javnosti nisu jednostavno isporučili domaći mediji, nego su se nepokolebljivo držali “objektivnosti obiju strana” nudeći publici samo “svježe” događaje kao dnevne natuknice, bez ikakvog kontektsualnog pokrića? Koordinacija braniteljskih udruga mjesecima održava pop-up konferencije za čijim terminima trče novinari svih domaćih medijskih kuća, da bi novim gomilanjem bezvrijednog sadržaja unazadili interes za ozbiljnijim pitanjima o svrsi čitave stvari. Desnica, naime, tako obavlja sporovozni posao političke mobilizacije, tako tobožnju ideološku “borbu oko značenja” kulturnog i društvenog problema prebacuje na teren medijskog diskurza, gdje je situacija metodički predvidljiva.

Politički imunitet ministrice

U registru obrambenog cinizma možemo se tješiti da je učinak Koordinacije braniteljskih udruga protiv HAVC-a jednak učinku kakvog parazitskog kazališta kojemu publika iz konceptualnog poštenja ili radoznalosti daje medijsku šansu. Cinizmu, međutim, nema ovdje mjesta. Sukob desnice s HAVC-om jest očigledan pokušaj ucjepljivanja izolacionističke, nacionalističke politike u strukturne postulate sveukupne kulturne proizvodnje u Hrvatskoj, ali i porazan dokaz kapaciteta kulturnog kapitala u medijima. Rogobatnost sintagme kulturnog kapitala u domaćim medijima ne treba naglašavati, ali niti potiskivati nelagodu zbog njegove upotrebe: slučaj HAVC-a govori o totalnoj nemogućnosti da se javnosti, mimo ideologiziranih desničarskih balona, objasni lapidarnost i/ili složenost modela filmske proizvodnje i produkcije u korist kulturnog, umjetničkog, autorskog djela koje je dostupno svima kao posljedica ili nagrada, a ne trošak i proračunski kriminal.

U ključu radikalnog populizma koji ne impresionira ni financijski uspjeh kreativnih industrija, stožerno je uvjerenje da “obična” javnost uopće nije zainteresirana za kulturu (korumpirane) elite. A procjena točnosti takve tvrdnje tek je na kušnji, jer žilavi domaći (politički, kulturni) provincijalizam možda može udaviti svaku razumnu interpretaciju. Ilustrirajmo to dvama nedavnim događajima. Prvi se dogodio 14. listopada kada su nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović i Zorica Gregurić iz Udruge vukovarskih branitelja Grada Zagreba uoči konstituirajuće sjednice Sabora zastupnicima dijelili DVD-e s originalnom verzijom dokumentarca “15 minuta – Masakr u Dvoru”, za koji prema vijestima agencije Hina tvrde da “blati i difamira Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje”. Glasnović i Gregurić pri tome očito ne znaju, a svakako ih nije briga, da su činom podjele “sprženih DVD-a” odnosno neovlašteno umnoženim snimkama filma danskih autora Larsena i Vedesmanda najgrublje moguće prekršili Zakon o autorskim i srodnim pravima, a taj se čin u okvirima EU kojoj Hrvatska pripada, drakonski kažnjava. Široj domaćoj javnosti taj događaj može biti karnevaleskno dojmljiv, ali je sljedeće pitanje može li se jednaki dojam primijeniti i na najavu skorog susreta ministrice kulture Obuljen Koržinek s predstavnicima Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga oko “nepravilnosti u HAVC-u”, koju je na posljednjoj medijskoj prigodi predstavio povjesničar antikomunist Jurčević. “Ministrica je ponudila sastanak a mi smo prihvatili, jer je činjenica da ministrica osobno, a niti članovi njezine rodbine, nisu imali direktne finacijske koristi od HAVC-a”, pojasnio je hladnokrvno Jurčević. Što sad žele Jurčević i Koordinacija braniteljskih udruga? Možda reprizu “Šatoraša” na terenu domaće kulture, kad se ništa suvislije ne daje u udarnom terminu domaće (medijske) politike?

Kako god bilo, čitava će ova pompa imati i važan ali nažalost periferni učinak. Naime, napadnuta desnim rafalima, minstrica Obuljen Koržinek će vjerojatno biti pošteđena smislenijih kritika svoje kulturne politike u dogledno, dulje vrijeme. Što god napravila, značit će stabilizaciju sustava. Što god ne napravila, ionako se neće primijetiti jer, kao što se iz višemjesečnog slučaja HAVC – Koordinacija braniteljskih udruga može vidjeti, ne postoji kompetentno medijsko mjesto s kojega bi se iole smisleno pitanje moglo postaviti.

bilten

Zbog doprinosa u radu Narodne skupštine Republike Srpske na dan obilježavanja 25. godišnjice njezinog osnutka, predsjednik ove institucije Nedeljko Čubrilović dodijelio je u Banjaluci zahvalnice prvom predsjedniku RS Radovanu Karadžiću, potpredsjednicima Biljani Plavšić i posthumno Nikoli Koljeviću, te svim predsjednicima Skupštine Momčilu Krajišniku, Draganu Kaliniću, Petru Đokiću, Dušanu Stojičiću i Igoru Radojičiću. Povodom toga medijima se danas izjavom obratila Igmanska inicijativa tražeći od Narodne skupštine RS-a da odluku o počastima ratnim zločincima osuđenima za genocid nad nesrpskim stanovništvom u BiH odmah povuče jer „ona je i prijetnja svim građanima BiH pa i svim građanima susjednih država“, stoji u izjavi Igmanske inicijative koju prenosimo.

„Igmanska inicijativa, asocijacija nevladinih organizacija iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije drži da je priznanje Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku uvreda prije svega žrtava tih “zaslužnih građana” RS, čije “zasluge” su vrednovale pravomoćne presude Haškog suda kao genocid, zločine protiv čovječnosti, istrebljenje i etničko čišćenje.

Kopredsjednici Igmanske inicijative za Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru: Aleksandar Popov, Vehid Šehić, Zoran Pusić i Branko Lukovac (FOTO: Inicijativa za regionalnu suradnju Crne Gore)

Takva odluka Narodne skupštine RS uvreda je za obitelji žrtava ali i za svakog pristojnog i pravdoljubivog građanina BiH.

Ona predstavlja, dvadeset i jednu godinu poslije rata i Daytonskog mirovnog sporazuma, na koji se ta ista Skupština voli pozivati kad joj odgovara, najflagrantnije kršenje suštine tog sporazuma.

Ta odluka ne samo da je trajna necivilizacijska sramota za Skupštinu RS, ona je i prijetnja svim građanima BiH pa i svim građanima susjednih država.

Tražimo od Narodne skupštine RS da tu sramotnu odluku povuče što prije, i u interesu mira i u interesu građana koje bi trebala zastupati. Ako to Skupština RS ne učini pozivamo Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, kao i cijelu međunarodnu zajednicu da odluku Narodne skupštine RS najoštrije osude i pozovu na njeno povlačenje“.

Ispred Igmanske inicijative izjavu su potpisali kopredsjednici Vehid Šehić iz BiH, Branko Lukovac iz Crne Gore, Zoran Pusić iz Hrvatske i Aleksandar Popov iz Srbije.

lupiga