Priroda ne podnosi vakuum, geopolitika još manje. Glasanje većine građana Velike Britanije da izađu iz nefunkcionalne konstrukcije zvane Europska unija je simptom nečega mnogo dubljeg i tektonskog, kao kada popusti ogromna brana i poplavi velika područja. Sada je napukla i brana nepobjedivosti Sjedinjenih Država, kao jedine svjetske supersile, svjetskog hegemona, koji očajnički pokušava svijet vratiti natrag u povijest. Na vakuum, nastao strmoglavim padom američke globalne hegemonije, odgovorilo se diljem svijeta, a najviše iznenađuje uskoro možda vidljivija kompatibilnost između Vladimira Putina, izraelskog premijera Netanyahua i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Tempo međunarodnih zbivanja i nesposobnost Sjedinjenih Država da bude pozitivan i konstruktivan lider, što je posebno vidljivo proteklih nekoliko godina, ubrzali su se od rujna 2001. Sada se ostvaruje najgora noćna mora Washingtona i američke oligarhije – kraj “američkog stoljeća”.

Brexit, unatoč “pozivu” američkog predsjednika britanskom narodu u travnju da ostane u EU, pokazao je da se moguće oduprijeti američkom diktatu.

Sada Rusija, Izrael i Turska, poput svih ostalih zemalja, pokreću pregovore o novoj suradnji u širokom spektru pitanja, među kojima se pregovara i o strateškim plinovodima prema Europi, kako okončati političku i vojnu potporu Turske ISIL-u i obavještajnoj suradnji između tri strane s ciljem  okončanja sirijskog sukoba.

Nedugo nakon što je tursko zrakoplovstvo u studenom prošle godine oborilo ruski bombarder nad Sirijom, i kada se Erdogan odbio ispričati, ovakvi razgovori su se smatrali nemogućima.

Američki državni tajnik John Kerry i potpredsjednik Joe Biden su u posljednjih nekoliko mjeseci bili intenzivno uključeni u uvjeravanje Izraela i Turske da obnove prekinute odnose, dijelom i zbog velikih količina izraelskog plina iz ležišta Levijatan u Sredozemnom moru, koji bi trebao smanjiti ovisnost Turske o ruskom Gazpromu.

U lipnju prošle godine, nekoliko dana nakon referenduma u Velikoj Britaniji,  Izrael i Turska su priopćili da su postigli sporazum o pomirbi i da dvije zemlje uspostavljaju punu normalizaciju odnosa nakon šest godina neprijateljstva. Ponovno se uspostavlja obavještajno-sigurnosna suradnja, izraelska i turska vojska će provoditi zajedničke vojne vježbe, a ulaganja u energiju i obranu su također dio sveobuhvatnog dogovora.

Kako prenosi portal Debka File, blizak izraelskim obavještajnim krugovima, novi ugovor je dio šire agende koja sadrži slične ugovore koji uključuju Izrael, Tursku, Egipat i Jordan.

Središnje mjesto u sporazumu Izraela i Turske je odredba da će Ankara kupovati značajne količine izraelskog plina iz ležišta Levijatan.

“Smeđi medvjed u juhi”

John Kerry se grčevito uključio u posredovanje za obnovu veza između Izraela i Turske. 26. lipnja ove godine je pozvao Netanyahua u Rim da tamo dovrši posao najavljen s Turskom. Motivi Washingtona su sve samo ne mir i želja je bila da izraelski plin zamijeni ruski, koji danas čini 60% ukupne potrošnje Turske.

Izrael bi, zajedno s Turskom, bio na istoj liniji protiv sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, što bi Washingtonu otvorilo put za kontrolu Bliskog istoka te plinovoda i naftovoda preko Sirije, što je ogromna geopolitička dobit koja je Washingtonu izmakla u više od pet godina neuspjelog rata protiv Sirije.

Zamislite užas Johna Kerrya i njegovo pepeljasto kameno lica kad je saznao za drugačiji scenarij koji uključuje Tursku i Izrael. Erdogan se, navodno na izraelski nagovor, javno ispričao Rusiji za obaranje zrakoplova u studenom 2015. godine, pristao je isplatiti odštetu ruskoj državi i obitelji ubijenog pilota.

Erdogan je postupio neočekivano. Javno se ispričao i ispunio sve ruske uvjete za obnavljanje diplomatskih odnosa. U New Yorku se koristi stari izraz “muha u juhi”, kada neki detalj kvari cijelu juhu. Za Kerrya, Washington i američku oligarhiju koja upravljaju State Departmentom, Putin je u tom trenutku postao veliki ruski medvjed u američkoj bliskoistočnoj juhi.

Turska se ispričava i Rusija otvara pregovore

Isti dan kada je najavljen sporazum o pomirenju Izraela i Turske, glasnogovornik ruskog predsjednička, Dmitrij Peskov, priopćio je javnosti kako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan poslao poruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i rekao: “kako žali zbog obaranja ruskog zrakoplova”. Erdogan je izrazio “sućut i duboko saučešće” porodici ubijenog pilota i “tražio da mu se oprosti”. Turska je također pristala platiti odštetu, što je bio prilično neobičan čin za turskog predsjednika.

Izvješća govore iza posredovanje u pomirenju zapravo stoji Izrael, a to definitivno nije agenda Washingtona. Bilo je očito da je ovo bila jedna od središnjih tema susreta između izraelskog premijera i Putina.

Dogovor u nastajanju sada uključuje Rusiju, Tursku i Izrael, ali on sadrži daleko složenija nova politička poravnanje u regiji, koja će se osjetiti daleko izvan Sirije ili plinskih polja u regiji.

Naime, još u vrijeme sastanka u travnju u Rusiji između Netanyahua i Putina se razgovaralo o potencijalnoj ulozi ruskog plinskog diva Gazproma kao mogućeg dioničara u izraelskim poljima prirodnog plina Levijatan.

Ruskim sudjelovanjem u sporom razvoju izraelskog plinskog sektora bi se smanjio financijski rizik za izraelske plinske poslove i povećala sigurnost plinskih polja, jer ruski saveznici kao što su Hezbollah i Iran ne bi dirali u ruska zajednička ulaganja.

Ako se ova izvješća potvrde točnima, to bi bio veliki novi korak Putinove  energetske geopolitike na Bliskom istoku, takav koji bi zadao veliki poraz Washingtonu i ujedno pokazao da je SAD nesposoban da svojim potezima kontrolira svijet i naftno i plinsko središte.

“Međutim, svakom angažmanu Kremlja u izraelskoj plinskoj industriji kroz Gazprom bi se snažno protivila američke administracija. Tijekom posljednjih nekoliko godina su Amerikanci pokušali, ali nisu uspjeli, osujetiti plinske ponude između Izraela, Egipta, Jordana i Turske. Sada Putin, kroz svoje akcije u Siriji, pokušava vojno pritisnuti Izrael i ekonomski ga s plinskom ponudom namamiti da stane iz njegove bliskoistočne politike”, piše Ya’acov Zalel za Natural Gas World.

Čini se da je to ono što se sada odvija. Ako se ovaj scenarij ostvari, to će biti jedan od najvećih geopolitičkih šahovskih poteza Rusije ikada viđen.

Daleko od antiruskog poteza Erdogana da kupuje izraelski plin i izgura Gazprom iz zemlje. Štoviše, Rusija, Izrael i Turska sada pregovaraju o udruživanju snaga i kako se usredotočiti na ogromno tržište plina u EU. Hraneći se izraelskim i ruskim plinom, koji bi dalje u Europsku uniju tekao preko Turske, Erdogan dobiva svoj san i Tursku pretvara u plinsko čvorište, što znači da može odustati od sna da ga krade iz Sirije ili Iraku. Debka File je u ranijim izvješćima naveo da dogovora između Putina i Erdogana također uključuje obustavu tajne turske potpore ISIL-u u Siriji.

Sudjelovanje ruskog Gazproma u razvoju izraelskog plinskog polja Levijatan, sada s plinovodom prema Turskoj na kraju izraelski plin u zajedničkom poslu s Gazpromom isporučuje na tržište EU. U tom smislu treba promatrati i oživljavanje plinovoda “Turski tok”, koji ruski plin ispod Crnog mora treba isporučivati na tursko-grčku granicu.

Cijelim poslom Rusija nesporno jača svoj utjecaj na Bliskom istoku, najnestabilnijoj regiji u svijetu samo zato jer posjeduje obilje nafte i plina, dok s druge strane svjedočimo raspadu američkoj utjecaja.

Možda i nije slučajnost da se u manje od 48 sati nakon objave rusko-turskog pomirenja i zbivanja u trokutu Izrael-Turska-Rusija bombaš samoubojica raznio u međunarodnoj zračnoj luci u Istanbulu, kada je ubijeno više od 40, a ozlijeđeno više stotina ljudi.

Isti dan je ISIL “uskrsnuo” u Dagestanu, gdje je pokrenuo napade, što je izazvalo pokretanje protuterorističke operacije  ruskih specijalnih snaga u trima planinskim područjima u Dagestanu na granici s Čečenijom. Ako je to bio odgovor Johna Kerrya, kojim se htio “zahvaliti” Erdoganu i Putinu, onda je prilično jadan.

AMSI

„Teško je predviđati kad bi na red mogla doći prijava protiv ministra Barišića, članovi Odbora ne bježe od te odgovornosti i svjesni smo koliko je to pitanje osjetljivo, no do sada je otkriveno još desetak prijava, ne znam je li to i konačan broj, i odlučeno je po svima postupati prema datumu kad su pristigle“, rekao je za Lupigu u kratkom telefonskom razgovoru nakon maratonske sjednice Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju njezin predsjednik akademik Vlatko Silobrčić. Ostat ćemo tako još neko vrijeme u dilemi oko toga je li novi ministar znanosti i obrazovanja plagijator ili nije jer argumenti na koje se sam Barišić poziva kako bi dokazao da su optužbe za plagijat neutemeljene prilično su neuvjerljivi, pokazalo se kad smo ih na Lupigi išli provjeravati.

Akademik Vlatko Silobrčić smatra svojom odgovornošću kao predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju raspraviti je li ministar znanosti plagirao svoj rad (FOTO: N1/ Pressing)

Etički savjet Sveučilišta u Zagrebu, ispostavilo se tako, nikada nije odlučivao o tome je li članak novopečenog ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića plagijat ili nije. Potvrdio nam je to u kratkom telefonskom razgovoru Tihomir Vukelja, docent na Zavodu za teorijsku fiziku i kondenzirane tvari Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu (PMF) i jedan od trojice članova povjerenstva koje je ad hoc sazvao tadašnji rektor Aleksandar Bjeliš.

„Na Sveučilište u Zagrebu stigla je samo obavijest o prijavi jer Pavo Barišić djelatnik je Sveučilišta u Splitu pa tu zagrebačko Sveučilište nema nadležnosti. No, kako su u prijavi spominjani i ljudi iz Zagreba, tako je rektor smatrao da se o tome ipak trebamo očitovati. Mišljenje koje smo donijeli odnosi se samo na osobe sa Sveučilišta u Zagrebu, a je li članak Pave Barišića plagijat ili nije – to pitanje nismo ni razmatrali“, objasnio je Vukelja. Ipak, i u posljednjem intervjuu koji je dao „Globusu“ Barišić navodi mišljenje Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu ključnim dokazom kako su optužbe za plagiranje tek hajka, ne samo na njegovu ministarsku poziciju, zaključit će, već se radi o napadu na stabilnost cijele vlade Andreja Plenkovića. Tako istaknuta u naslovu, ova svakako pretjerana tvrdnja mogla bi se čitati i kao prijetnja.

Baš kao što je i rečenica koju „Globus“ citira iz mišljenja Etičkog savjeta zagrebačkog Sveučilišta, a koje se dakle uopće ne odnosi na Barišićev članak, nije nego početak teksta u čijem se nastavku povjerenstvo zapravo ograđuje od donošenja bilo kakve konkretne ocjene o plagiranju.

„Radi li se u nekom konkretnom slučaju uistinu o višestrukom objavljivanju istoga znanstvenoga rezultata može procijeniti jedino povjerenstvo odgovarajuće sastavnice Sveučilišta, tj. povjerenstvo sastavljeno od osoba dobro upućenih u odgovarajuće znanstveno područje i konkretnu znanstvenu problematiku“, očitovalo se povjerenstvo o djelu prijave koji se odnosio na Antu Čovića kao glavnog i odgovornog urednika časopisa „Synthesis philosophica“ koji je objavio sporni Barišićev članak. Sva trojica članova povjerenstva, naime, prirodoslovci su koji su se izuzeli od odluke zbog, kako su naveli „nepoznavanja običaja struke“.

Drugi pak ključni dokaz na koji se Barišić u „Globusu“ poziva je mišljenje Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, a čija je objektivnost moguće kontaminirana činjenicom kako je upravo Barišić u vrijeme dok je bio pomoćnik ministra Dragana Primorca, predložio da se studiju filozofije u Splitu izda dopusnica za izvođenje nastave. Položaj pomoćnika ministra Barišić je na kraju morao napustiti zbog afere u kojoj je  otkriveno da je Ministarstvu naplatio putne troškove za stručni skup na kojem su svi troškovi sudionika bili već pokriveni. Taj novac je morao vratiti. Odustati je morao i od povlaštenog kredita za stan koji mu je dodijelilo Sveučilište u Splitu nakon što se ustanovilo da već ima stan od 200 kvadrata u Zagrebu. Na splitskom Sveučilištu, pored zagrebačkog, osječkog i zadarskog, Barišić je i predavao pa je tako u jednoj akademskoj godini držao čak 19 kolegija u četiri grada.

Iz prijave protiv Barišića koju su nakon 5 godina otkrile Novosti (FOTO: Novosti)

Da postoji prijava u kojoj se Pavo Barišić optužuje zbog plagiranja svjetski poznatih autora Samuela P. Huntingtona, Carla Boggsa, Stephena Schlesingera i Roberta A. Dahla, pa čak i Wikipedijinih natuknica, otkrile su Novosti 21. listopada. Kako je u prijavi navedeno, kontaktiran je i Schlesinger, kao jedan od autora čiji je tekst Barišić plagirao, a on je taj postupak označio osobno uvredljivim, ali i diskreditirajućim za samog Barišića i časopis „Synthesis philosophica“.

Profesor emeritus Igor Čatić vidi pak kao veći problem činjenicu da je akademik Vlatko Silobrčić najavio kako će Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju kojem je na čelu, nakon pet godina raspravljati o spisu koji stoji u arhivi od veljače 2011. kad je raspušten. Novi članovi nisu imenovani do jeseni 2014. kad je Odbor ponovo počeo s radom. Ovo, najviše savjetodavno i stručno tijelo za promicanje etičkih načela i vrijednosti u znanosti i visokom  obrazovanju donosi i konačnu odluku o prijavi u kojoj se ministra znanosti i obrazovanja proziva za plagijat, a koja bi vjerojatno i dalje ostala zatrpana u nekoj arhivi da akademik Silobrčić nije o njoj doznao od novinarke Ane Brakus.

Za ministra znanosti i obrazovanja neprihvatljivo je, ili u najmanju ruku nije vjerodostojno imenovati osobu za koju postoje opravdane sumnje da je plagirala tuđi znanstveni rad. Opravdane, jer potvrđuje ih i Stephen Schlesinger koji je u svojoj izjavi za Indeks.hr napisao: „Ja bih sigurno rekao da dva označena odlomka u članku Dr. Barišića koje ste mi poslali sadrže potpuno iste riječi koje sam ja upotrijebio u svom članku ‘Can Democracies Be Organized‘. One su trebale biti stavljene u navodnike i popraćene fusnotom. Stoga, iako su kratki, oni potpadaju pod definiciju plagijata – što znači preuzimanje nečijih riječi bez pripisivanja autorstva.“

O smjeni akademika Silobrčića s čela Odbora na sjednici se nije raspravljalo, a o tome je li ministar znanosti i obrazovanja plagirao svoj znanstveni članak raspravljat će se kad to pitanje dođe na red. Svakako ne prije sljedeće redovne sjednice Odbora zakazane za mjesec dana.

lupiga

Da Sjedinjene Države nisu ono što jesu, mogli bismo se zadovoljiti izjavom onoga političara s početka teksta: “Oba su kandidata loša”. Ovako moramo reći: o jednome smo saznali (pa i od njega) što-šta lošega, ali smo čuli i koncept koji je, mislimo na onaj dio što se tiče svijeta, obećavajući. O kandidatkinji, međutim, znamo kakva je i kakva će biti. I to je ono što plaši. Tako da o američkim predsjedničkim izorima ne bi trebalo govoriti u kategorijama “loš” i “lošiji”, nego “manje opasan” i “krajnje opasna”. Mi na rubu Evrope više od toga i ne možemo. A i to će nekima biti previše. No, ne živimo li (i) mi u demokraciji?     

 Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com

Na pitanje kojega od dvoje kandidata na američkim predsjedničkim izborima smatra boljim, jedan je političar s višedesetljetnim iskustvom na nacionalnoj i međunarodnoj sceni odgovorio: “Ne znam koji je bolji, ali oba su loša.” Odgovor je mnogo više od duhovite dosjetke. On, naime, odražava svu tragiku stanja u kojemu se našlo američko društvo što i dalje pretenciozno smatra kako je demokratsko i kako temeljem toga ima i pravo i dužnost, pa i silom, uvoditi demokraciju “a la Americana” širom svijeta. A to i takvo društvo iznjedrilo je dvoje kandidata dviju najvećih stranaka (svi ostali, ma koliko pametniji i bolji mogli biti, eliminiraju se već u startu temeljem anketa što im ne daju dovoljan postotak podrške birača). Pa ostaju oni koji uspiju sakupiti dovoljno novca (goleme svote, zaista) potrebne da bi se vodila višemjesečna predizborna bitka, najprije unutar vlastitih stranaka da bi se dokopali nominacije za predsjedničkog kandidata, a potom međusobna u utrci prema velikoj nagradi – Bijeloj kući.

Prvi je, dakle, uvjet da se ima puno novaca. Ove godine jedan od kandidata, Donald Trump, milijarder, uspio se nametnuti Republikanskoj stranci, sam se financirajući (uglavnom) i osvajajući simpatije birača često rasističkim i seksističkim izjavama. Njegova protukandidatkinja, Hillary Clinton, uživa neskrivene simpatije moćnih financijskih krugova iz kojih dolazi i najveći dio donacija kojima financira svoju kampanju. Bez novca – nema kampanje. Bez kampanje – nema ni najmanje šanse da se primiriše utrci za Predsjednika(cu). Kakve veze novac ima s demokracijom? U teoriji – nikakve. U (američkoj) praksi – neraskidive. Pa priča o demokraciji pada već na tom prvom ispitu. Jer, koja korist od teoretske mogućnosti da svaki građanin bira i bude biran, kada je praksa nešto potpuno drugačije? I postoji li doista tako bitna razlika između totalitarnih režima socijalističke provenijencije u kojima je vladajuća (jedna i jedina) stranka određivala kandidate, pa i onda kada ih je za jednu funkciju bilo više, i tzv. demokratskih režima poput američkoga u kojima se sve vrti uvijek oko dviju velikih stranaka (dok se ostale, kao što smo rekli, eliminira – demokratski, naravno, u ranoj fazi), a ni u tim strankama ama baš nikakve izglede nemaju oni koji su bez sredstava (ili dovoljno sredstava)?

Na toj osnovi, financijskoj dakle, izniklo je i dvoje kandidata za funkciju predsjednika(ce) Sjedinjenih Državama. S jedne strane ekscentrični millijarder koji nekim svojim izjavama u najmanju ruku navodi na oprez, a s druge – supruga nekadašnjeg predsjednika, bivša ministrica vanjskih poslova koja u političkom smislu nije nikakva nepoznanica, ali koja je baš zato opasna. Ne loša, nego opasna.

Donaldu Trumpu može se imputirati svašta. I da je politički nepismen, i da je jedva prikriveni rasist, i da je neotesanac u odnosu na žene (i verbalno i stvarno), i da lako plane. No, on očito ima nekoliko savjetnika koji znaju  svoj posao, koje on uvažava i koji su osmislili njegovu vanjsko-političku platformu što je sve prije nego nezanimljiva. U svojem prvom govoru koji se bavio vanjskom politikom Trump je, naime, krajnje jasno i decidirano odbacio “propalu politiku nametanja režima stranim državama” i najavio odustajanje od nje. Drugim riječima, pod predsjednikom Trumpom SAD bi se prestale igrati svjetskog policajca i odustale bi od “bogomdane” uloge pronositelja demokracije (ili onoga što Washington podrazumijeva pod demokracijom, a što se sve jasnije ukazuje kao krinka iza koje su američki, i ne samo američki poslovni i financijski interesi). Na trgovinskom planu Trump bi odustao od nametanja multinacionalnih trgovinskih ugovora, poput famoznog TTIP-a protiv kojega se pola Evrope diglo na noge i okrenuo bi se bilateralnim trgovinskim ugovorima. I ono što se u atmosferi sve užarenijih američkog-ruskih odnosa čini najvažnijim: Trump bi pokušao naći zajednički jezik s Rusijom, prije svega surađujući s njome (a ne konkurirajući joj) u borbi protiv globalnog terorizma. Sa stanovišta stanja u svijetu – Trump je nedvojbeno manje loš kandidat (ustanovio je to, za divno čudo, i analitičar njemačkog tjednika Der Spiegel).

Nasuprot njemu je Hillary Clinton, favorizirana od strane sadašnje američke vlasti (i Predsjednik i Prva dama aktivno sudjeluju u njezinoj kampanji), ali i od praktično svih američkih main-stream medija, pa i onih u zapadnoj Evropi. Ona nedvojbeno pripada političkim jastrebovima. Tzv. Arapsko proljeće sa svim svojim katastrofalnim posljedicama, petogodišnji rat u Siriji, rađanje tzv. Islamske države, pa u krajnjoj liniji i izbjeglička kriza s kojom se Evropa ne uspijeva nositi već dulje od godine dana, nezamislivi su bez nje. A u odnosima s Rusijom ona svjesno ide na najtvrđi mogući kurs, pretvarajući predizbornu kampanju u svoje nadmetanje s Vladimirom Putinom. Ona ga otvoreno, uz pomoć američkih obavještajnih službi, mada bez i jednoga stvarnog dokaza (”uvjereni smo da”, to je najkonkretniji “dokaz”), optužuje kako se miješa u američke predsjedničke izbore, pri čemu svojega protukandidata proglašava Putinovom marionetom. Zamisliti njezin konstruktivni dijalog s ruskim čelnikom vrlo je teško. Pretpostaviti da će zapovijediti američke napade na položaje legalne sirijske vojske, kako bi spasila džihadiste koji tamo ratuju, doduše sve manje za račun Amerike, a sve više za ostvarenje svojih ciljeva, e to je već vrlo lako. Bez obzira na posljedice. Pa je slijedom toga, da brojne afere što je prate, kao i to da je dokazano lagala i javnosti i organima države i ne spominjemo (mada to ponešto govori o karakteru), Hillary Clinton lošiji kandidat za ulazak u Bijelu kuću od Donalda Trumpa.

Od američkih predsjedničkih izbora ne dijeli nas ni mjesec dana. U trenutku pisanja ovoga teksta sve prognoze daju jasnu prednost bivšoj ministrici koja u posljednjem sučeljavanju s Trumpom, uz prešutno odobravanje voditelja sučeljavanja “elegantno” zaobilazi sve neugodne teme, odnosno pravi se kao da nije čula što je protukandidat rekao. Njemu, pak, iz dana u dan priređuju nova “iznenađenja” dovodeći pred kamere žene za koje on tvrdi kako ih nikada u životu nije sreo, a koje čitaju (!) pomno sročene izjave o tome kako je, kada i s kojom rukom dohvatio koji dio njihovoga tijela. Billa Clintona (da, da, supruga kandidatkinje za Bijelu kuću) i famozne pripravnice Monice Levinsky nitko se u ovakvim prilikama ne želi ni sjetiti, a kada Trump aludira na to riječima “ja sam govorio, a Bill je radio” počinje serija “otkrića” o njegovim napastovanjima žena. Tko želi, neka vjeruje.

Da Sjedinjene Države nisu ono što jesu, mogli bismo se zadovoljiti izjavom onoga političara s početka teksta: “Oba su kandidata loša”. Ovako moramo reći: o jednome smo saznali (pa i od njega) što-šta lošega, ali smo čuli i koncept koji je, mislimo na onaj dio što se tiče svijeta, obećavajući. O kandidatkinji, međutim, znamo kakva je i kakva će biti. I to je ono što plaši. Tako da o američkim predsjedničkim izorima ne bi trebalo govoriti u kategorijama “loš” i “lošiji”, nego “manje opasan” i “krajnje opasna”. Mi na rubu Evrope više od toga i ne možemo. A i to će nekima biti previše. No, ne živimo li (i) mi u demokraciji?

tacno

Boje se sada stanovnici tih nekoliko zaselaka oko Gline, uglavnom stari i nemoćni, spavati u svojim kućama, pa se svaku noć skupljaju u grupe, kažu, „poput ovaca koje nanjuši vuk“. Osim pljački i razbojstava, sustavno im se, već 20 godina, siječe i krade šuma, kao rijetki izvor prihoda. Policija? Naiđe ponekad, malo se provoza i ode. Institucije države? Eh, one se samo pridržavaju onoga davnog Tuđmanova plana etnički čiste države, zato je i donesen zakon po kojemu se svatko može upisati na tuđu poljoprivrednu parcelu, još dobiti od države novčana sredstva, a da vlasnik, najčešće negdje u izbjeglištvu, to i ne zna.

Kažu da se sada u Hrvatskoj lakše diše. Da se smiješi bolja budućnost dolaskom na čelo vlade Andreja Plenkovića koji je, eto, pasivizirao svoju radikalnu desnicu, doduše samo na formalnoj razini, odricanjem od neofašističke ikone, bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. U praksi, itekako se potrudio da mu vlada ne bude uskraćena od sličnih likova, pa je ministar zdravstva svojevremeno posjećivao grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića u Madridu, a ista ideološka nagnuća nisu strana ni novom ministru obrazovanja, inače sklonom plagiranju „svojih“ znanstvenih radova. Još gore, taj je Barišić u svojim radovima hvalio jednog svog prethodnika, ministra obrazovanja NDH i ustaškog ideologa Julija Makanca koji je otvoreno zastupao rasizam i pravo zajednice na istrebljenje nepoćudnih pojedinaca. Ipak Plenkovićev ministar naziva ga hrvatskim mučenikom, tragičnim junakom i žrtvom. Uostalom, doktrina ultrakonzervativizma ne samo da nije poražena, nego je, kao temelj nove vlasti, upravo demonstrirana, višednevnim opskurnim „festivalom“ rigidnih protivnika sekularizma i ljudskih prava, a kojega je otvorio upravo Davor Stier, desna ruka premijera i ministar vanjskih poslova. Nema zato razloga euforiji kojom je od Bruxellesa do Beograda pozdravljen novi čovjek na čelu hrvatske vlade, naročito stoga jer se, nakon osam mjeseci potpunog ludila i fašističkog divljanja radikalne desnice, svaka promjena čini boljom nego što zapravo jest.

Uglavnom, o dosezima vlade koja je dobila podršku parlamentarne većine tek će se saznati, ne gajeći velike iluzije o bazičnim promjenama jedne loše ustrojene države u kojoj stvarni život stalno puzi paralelnim kolosjekom. Zanimljivo bi utoliko bilo znati, a toga banalnog detalja nema u cifrastoj biografiji premijera Plenkovića, je li ikada putovao vlakom iz Zagreba prema Splitu? I zašto je to uopće važno? Zato što to putovanje fantastično oslikava pravo stanje stvari, nacionalističku isključivost svih hrvatskih vlasti i potpunu dehumanizirnost državnih institucija. Putovanje starom, drndavom prugom, građenom još u vrijeme Jugoslavije, predstavlja neugodni, osmosatni prolazak kroz 400 kilometara prazne, opustošene zemlje, obrasle u šikaru, sa stalnim pogledom na ruševine, spaljene krovove, podsjetnik na jedan bivši život kada su to veliko, u ratu ispražnjeno područje, naseljavali Srbi, područje u kojemu je bujao život, a stanovnici brojnih sela i gradića imali struju, vodu, tvornice, poljoprivredna dobra, šume…

Zadnji političar koji se provezao tom prugom, nekada žilom kucavicom Hrvatske koja je spajala jug i sjever zemlje, bio je predsjednik Franjo Tuđman u takozvanom Vlaku slobode, iz kojega je 1995. slavodobitno poručio Srbima koji su pred hrvatskom vojskom masovno napustili to područje kako je dobro da su otišli i na „štapu odnijeli svoje prljave gaće“. I to je bila političko-programatska najava za ono što će se u tom velikom, praznom, ruševnom trbuhu Hrvatske događati narednih desetljeća. A sažeto glasi: da, dopustit ćemo izbjeglim Srbima povratak, ali na kapaljku, otežati im život koliko god možemo, onemogućiti svaki razvoj Like, Banije…, što znači da se mladi neće vraćati, a ono malo starčadi koja se vratila u svoje ruševne kuće ionako neće još dugo.

Taj se plan, nakon etničkog čišćenja Hrvatske i masovnog egzodusa srpskog stanovništva, pokazao itekako uspješnim i zato uostalom Hrvatska nikada nije iskoristila ponuđena evropska sredstva za modernizaciju postojeće željezničke pruge, jer bi u tom slučaju morala srediti i pejsaž kroz kojega pruga prolazi. Pejsaž iscrtan potpunom destrukcijom, zgarištima, šikarom i totalnom nebrigom države za par desetaka tisuća srpskih povratnika, vlastitih građana.

Mahom starijih ljudi koji žive u uvjetima nedostojima čovjeka i pristojne države, bez struje i vode, makar im električni vodovi, za koje su u Jugoslaviji i sami izdvajali novac, prolaze tik uz kuće. Malobrojni stanovnici toga velikog područja Hrvatske zadnji su put telefon, frižider ili televizor vidjeli još prije 25 godina. U Jugoslaviji. U međuvremenu, nova ih je država Hrvatska nevoljko iz izbjeglištva pripustila natrag i zatvorila u mrak, neimaštinu i strah.

Strah od razbojnika koji harače njihovim selima, kradu im imovinu, sijeku njihovu šumu, premlaćuju ih. 85-godišnju Anku Baljak nedavno su tako izudarali, oduzeli joj bijednu ušteđevinu i potom je okrvavljenu, prijeteći da će joj sjekirom odsjeći glavu, odvukli u podrum kuće i zavezali, da bi je tek kasno popodne našli susjedi. Boje se sada stanovnici tih nekoliko zaselaka oko Gline, uglavnom stari i nemoćni, spavati u svojim kućama, pa se svaku noć skupljaju u grupe, kažu, „poput ovaca koje nanjuši vuk“. Osim pljački i razbojstava, sustavno im se, već 20 godina, siječe i krade šuma, kao rijetki izvor prihoda. Policija? Naiđe ponekad, malo se provoza i ode. Institucije države? Eh, one se samo pridržavaju onoga davnog Tuđmanova plana etnički čiste države, zato je i donesen zakon po kojemu se svatko može upisati na tuđu poljoprivrednu parcelu, još dobiti od države novčana sredstva, a da vlasnik, najčešće negdje u izbjeglištvu, to i ne zna. Zato je vitalna pruga od Dalmacije do Zagreba namjerno zapuštena, zato ono malo srpskih povratnika živi u nemogućim, neljudskim uvjetima, bez svjetla, doktora, bez puteva, kao nezaštićena, nepoželjna divljač. I zato Andrej Plenković sigurno neće od Zagreba do Splita putovati vlakom.

tacno

Danas je saborski zastupnik Živog Zida Ivan Pernar poručio kako hrvatske građane ne plaše Rusi, već aktualna Vlada koja podiže poreze, a da odluku o slanju Hrvatske vojske na rusku granicu može donijeti samo Hrvatski sabor.

“Čitam u medijima da Hrvatska šalje vojsku na rusku granicu i da nam glavni tajnik NATO-a zahvaljuje na tome. Upozorio bih da će kao 1941. naša vojska tamo biti pod njemačkim zapovjedništvom. To je iracionalna, pogrešna i suluda odluka i javnost je u Hrvatskoj ne odobrava. Oni koji šokiraju javnost sa nekom tobožnjom ruskom opasnošću, mislim da je to laž koja nema veza sa zdravom pameću. Samo Hrvatski sabor ima mandat da vojnike šalje izvan granica, a Sabor nije nikakvu odluku o tome donio”, rekao je Pernar nakon stanke koju je zatražio o toj temi.

O čemu će, pitao se Pernar, Sabor odlučivati kad je odluka već donesena.

“Zašto se javnost ne pita i zašto o tome nema javne rasprave i zašto nam se ova tema servira zdravo za gotovo”, pita Pernar.

Zastupnike koji podržavaju takvu odluku pozvao je da “uzmu uniforme i odu na rusku granicu”.

Saborski zastupnik HDZ-a i bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, koji je stanku zatražio po istoj temi, rekao je kako će Sabor odlučivati o tome hoće li se vojska upućivati izvan Hrvatske ili ne.

“Nakon što smo ostvarili strateške ciljeve demokracije, slobode, pravne države i oslobađanja svojih područja ušli smo u NATO i EU. To članstvo nosi odgovarajuću sigurnost, omogućava prosperitet, ali i obveze. U slučaju NATO-a imamo obvezu pomagati svojim saveznicima i ovaj će Sabor odlučivati hoćemo li mi upućivati vojsku izvan područja Hrvatske”, rekao je Kovač.

Pernar je u pravu – Sve je već odlučeno, a rasprava u Saboru će biti farsa

No, kao i obično, Ivan Pernar je opet bio u pravu. Ne samo da se glavni tajnik zahvalio Hrvatskoj što se odlučila pridružiti kontingentu od četiri bojne za brzo djelovanje NATO pakta u baltičkim zemljama i Poljskoj, nego je to učinila i glasnogovornica NATO pakta Oana Lungescu.

Ona je na svom Twitteru već objavila kartu na kojoj su prikazane zemlje i kontingenti koji će biti raspoređeni, što sugerira da će rasprava u Saboru Republike Hrvatske biti farsa s unaprijed donesenom odlukom. Sastav kontingenata je potvrdio i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.

Britanska vlada je također odlučila poslati svoje snage, zrakoplove i oklopna vozila u najveću vojnu silu koju NATO gradi u istočnoj Europi od vremena Hladnog rata.

Velika Britanija će poslati 800 britanskih vojnika, koji će biti raspoređeni u Estoniji sljedećih šest mjeseci, a RAF šalje borbene zrakoplove u Rumunjsku, koji će tamo biti do četiri mjeseca, potvrdilo je britansko Ministarstvo obrane.

Glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji je rekao da NATO želi izbjeći još jedan Hladni rat s Rusijom i povećane vojne tehnike je nazvao “mjerama odvraćanja”.

“Imamo Rusiju koja je puno uložila u moderne obrambene sposobnosti, koja ostvaruje svoje obrambene sposobnosti opširnije nego ikada prije. I, naravno, imamo Rusiju koja je koristila vojnu silu protiv susjeda”, rekao je Stoltenberg, te podsjetio na prolazak ruske flote kroz La Mance na putu prema Sredozemlju i Siriji (Video).

Stoltenberg je potvrdio jačanje snaga u baltičkim državama i istočnoj Poljskoj početkom sljedeće godine, a snage koje će činiti i hrvatski vojnici će biti “koplje” snaga od 40 000 vojnika za brzo djelovanje NATO pakta. Bit će stvorene četiri borbene skupine na čelu s SAD-om, Njemačkom, Velikom Britanijom i Kanadom.

“NATO je u stanju braniti sve saveznike protiv bilo kakve prijetnje”, rekao je glavni tajnik NATO pakta Jens Stoltenberg.

Za kraj, kartu s označenim hrvatskim kontingentom možete vidjeti i na službenoj stranici NATO pakta, iako bi hrvatski vojnici na red trebali doći u rotaciji 2018. godine. Nadajmo se da će do tada u Bruxellesu i EU ratnohuškačku retoriku nadglasati zdravi razum, iako su šanse za to minimalne.

AMSI

Izvršni odbor Hrvatskog novinarskog društva traži hitnu istragu i primjerene reakcije u vezi napada na predsjednika HND-a Sašu Lekovića upozoravajući kako niti jedan slučaj prijetnji novinarima u Hrvatskoj do sada nije riješen, a posljednjih dana broj prijetnji značajno se povećao.

“Jučerašnji je događaj samo kulminacija verbalnih napada i najgorih uvreda na račun predsjednika HND-a. Kolega Saša Leković od dana preuzimanja mandata predsjednika HND-a konstantno je izložen javnom linču, pojedinih portala na kojima je stalno izložen vrijeđanjima, prozivkama i prijetnjama, dok u komentarima čitatelji otvoreno pozivaju na njegovo ubojstvo.

IO HND-a još jednom podsjeća da je od prijetnji do fizičkog nasilja, vidi se po jučerašnjem pokušaju izazivanja nesreće, zapravo pokušaju ubojstva Saše Lekovića, malen korak“, stoji u priopćenju koje potpisuje članica IO HND-a Elizabeta Gojan.

„Zato zahtijevamo najhitnije postupanje nadležnih institucija u svim slučajevima prijetnji novinarima. Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora pozivamo da o toj, za društvo krajnje opasnoj pojavi, neizostavno raspravlja odmah. Tražimo i da se zbog značaja ove teme saborski zastupnici o njoj očituju odmah“, zahtjeva se u priopćenju.

Da napad na Lekovića nije usamljen slučaj govorio je u Saboru u petak i SDP-ov Nenad Stazić koji je zatražio stanku u raspravi zbog pokušaja atentata i ubojstva predsjednika HND-a.

Jasen Mesić u razgovoru s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek nakon formiranja Vlade (FOTO: Hina)

„Ravnateljica Hine Branka Valentić također prima prijetnje u kojima se također spominje Leković. Prijetnje je primila i novinarka Sandra Bartolović, urednik portala ‘forum.tm’ Goran Borković. Potpisi na tim prijetnjama su jedan HOS-ovac, ustaška zmija i čuveni pozdrav Za dom spremni”, upozorio je nakon stanke SDP-ov Nenad Stazić.

Podsjetio je i na prijetnje ministrici kulture Nini Obuljen te ravnatelju HAVC-a Hrvoju Hribaru.

“Svi ovi napadi, prijetnje i prijeteća pisma nisu rasvijetljeni. Zato klub SDP-a traži hitnu sjednicu Odbora za medije i pozivam gospodina Jasena Mesića da ju sazove hitno. Tražimo i da u Sabor dođe ministar unutarnjih poslova te da se održi plenarna rasprava, da čujemo zašto je policija neefikasna kada se radi o prijetnjama novinarima i kako to da od 90 slučajeva ne uspijevaju riješiti ni jedan”, pozvao je Stazić, a prenosi Hina.

Jasen Mesić, predsjednik Odbora, pozvao je da se sve prijetnje prijave policiji pa neka institucije rješavaju te probleme.

Neugodno iskustvo s prijavom prijetnji policiji ravnateljica Hine objavila je na svojem Facebook profilu (FOTO: ScreenShot Facebook)

„Osobno bih prije otišao u nadležnu policijsku postaju i prijavio nego što bih to objavio na Facebooku. Slažem se da se o tome provede rasprava na odboru. Zasigurno će kolege zadužene u MUP-u za istrage po tim pitanjima moći reći nešto više o rezultatima”, rekao je Mesić nakon što je više saborskih klubova zatražilo hitno organiziranje tematske sjednice Odbora za medije. No, upravo je postupanje institucija ono što zabrinjava. Tako je Branka Valentić na svojem Facebook profilu objavila kako ju je  „nekidan ispitao murjak na prvoj policijskoj koji je smatrao da mi naglas mora čitati dijelove pisma kojeg sam dobila i usput doživljavati mini- orgazme čitajući ‘kujo-kučko’. Sramite se, stoko primitivna, zla i pokvarena“, opisala je neugodno iskustvo obraćanja institucijama ravnateljica Hine.

Ispada, dakle, da treba učiniti upravo suprotno od onoga što predlaže Jasen Mesić da pustimo institucije da rade svoj posao. Treba konačno ispitati kako ga to obavljaju.

lupiga

Ponovno se bliži trenutak kada Evropljani stavljaju prst na čelo i pitaju se treba li sat pomaknuti unaprijed ili unazad.

Ruska televizija izravno prenosi završne operacije iračke vojske koja oslobađa Mosul, grad pod okupacijom Islamske države. Prijenos ide na Facebooku, putem live streama. U donjem dijelu ekrana lete lajkovi, srca, izrazi oduševljenja kondenzirani u ikonice koje je Zuckerberg darovao svijetu…

portalnovosti

Autor: Tvrtko Maras

“Svijest građana o nužnosti promjena sve je veća, a pružanje i traženje pravih rješenja će u budućnosti biti sve normalnije.”

U razgovorima s prijateljima tvrdim da s narodom treba politički raditi. Često me pitaju: “Kako?” Ponekad i tvrde, na osnovi vlastitih iskustava, da se s ljudima nikako ne može politički raditi.  I u medijima se pojavljuju slični naslovi i teme, mnogi se pitaju što da se radi, i kako.

Eto, nešto se radi. Ovih dana Sinčić, Pernar i ostali u redovnu politiku unose neke nove poglede, što izaziva veliko lelujanje, u prenesenom značenju, zadebljalih stražnjica političara od karijere i vječnih lica Sabora. U simulaciju političkog procesa, koju je okupator 25 godina slagao na način da od nas pravi budale, Pernar i Sinčić sa svojim drugovima ubacuju malo političkog prostora koji će pokušati popuniti, u prvom redu, agenti stranih obavještajnih službi, spremni da stvar vrate u okupatoru poželjnu kolotečinu. Tu će biti puno obrata, prevara, preranih oduševljenja i razočaranja, jer su ulozi veliki, okupator moćan, dobro kadrovski ekipiran i u posjedu ogromnih resursa – pretežno naših.

Dvije uspješne političke kampanje iz povijesti Hrvatske, s pozitivnim predznakom u smislu nacionalnog interesa, bile su kampanje braće Radić i Komunističke partije, od kojih je potonja kampanja uspjela zbog više desetljeća rada partije (u tome su braća Radić bila možda i bolja), ali i zbog geopolitičkih okolnosti. Naravno, komunističkoj partiji je na ruku išla čvrsta organizacijska struktura i podrška međunarodnih krugova, pomoć u razvoju metoda borbe, ali i logistička podrška. Pokretač aktivnosti partije bila je i bijeda svih jugoslavenskih naroda zbog buržoaske nezajažljivosti u eksploataciji radnika i seljaka, i opća antipatija prema diktatorskoj vlasti velikosrpske klike. Ipak, trebalo je razviti jaku kadrovsku bazu, dovoljno pouzdanu i organiziranu da se odluči u ludu avanturu dizanja ustanka, i da tu ludu avanturu pobjednički privede kraju, bez da vrh partije sebi dozvoli biti ustrijeljen u nekoj skupštini, kao što su to sebi amaterski dopustili HSS-ovci.

Mi živimo u drugim vremenima, i na raspolaganju su nam demokratski instrumenti borbe, zakoniti i oslonjeni na mišljenje građana. Otežavajuća je okolnost da smo djelomično okupirani, u smislu da je naš politički sustav formalno i pravno demokratski, ali stvarno pod kontrolom ekonomskih i političkih spletkara iz inozemstva. Bilo kako bilo, ostaje pitanje što i kako da se s ljudima politički radi, da bi se demokratskim sredstvima izvele političke promjene.

Za početak, potrebno je odrediti polazišta u sustavu vrijednosti, na općeljudskoj razini. Sustav vrijednosti dat će smjer i granice metodama političkog rada.

Prvo bi polazište trebala biti solidarnost. Politički cilj mora biti da u državi nema gladnih građana, čak ni među onima koji trenutno nisu u stanju, ili ne žele doprinijeti zajednici. Ničija djeca ne smiju biti spriječena da pohađaju srednju školu zbog cijene prijevoza, nitko ne smije biti prisiljen da kopa po kontejnerima, nitko ne smije biti istjeran s djedovine zbog duga za struju. Neki se moji stariji prijatelji danas zgražaju što je omladini ponekad draže doći po socijalnu pomoć nego raditi za 3000 kuna puno radno vrijeme. U vrijeme odmah iza NOB-a, siromaštvo je bilo standardna sudbina, zajednička svima, a budućnost se gradila napornim radom za vrlo skromnu naknadu. Danas je naporni rad za malu plaću sramota, a ne društvena vrijednost. Okupator nas pokušava uvjeriti da za nas poštene budućnosti nema, što god učinili. Solidarnost je zato važan princip zajedničkog djelovanja, jer uzajamna solidarnost daje smisao naporima da se stanje promijeni. Ako solidarnost postane društvena vrijednost, omladina će raditi, radije nego da prima socijalnu pomoć.

Drugo bi polazište trebali biti demokratski društveni odnosi i mirna, nenasilna tranzicija društvenih odnosa. Okupator će to pokušati omesti, standardnim sredstvima miniranja društva, kakva na žalost vidimo po mnogim zemljama svijeta. Saboterske nevladine organizacije, opstrukcije kroz medije u vlasništvu velikih korporacija i financijskih špekulanata, pa čak i diverzantske i terorističke aktivnosti, sve su to metode koje okupator primjenjuje, a mi moramo izbjeći, mudrom politikom koja neće izazvati nasilje kao odgovor na nasilje.

Treće polazište mora biti nacionalni konsenzus oko ključnih političkih pitanja. Ne mislim tu na konsenzus samo Hrvata, jer nacija i nije isto što i narod. Nacija nastaje kada postoji političko jedinstvo građana, okupljenih u državi, kao organizacijskoj strukturi za upravljanje društvenim poslovima. Ključna su politička pitanja, naravno, pitanja korištenja prirodnih resursa, pitanja raspodjele bogatstva, pitanje vanjske politike, i na takvim se pitanjima formira nacija. U okviru trećeg polazišta, posebno je važno izbjeći svađu oko nevažnih pitanja koja nemaju veliku praktičnu vrijednost za odbacivanje okupacije i preuzimanje nacionalnog bogatstva, da to bogatstvo opet služi svim građanima.

Ova bi se tri polazišta, i još neka manje važna, moglo dugo komentirati i preciznije doraditi, ovdje su spomenuta samo kao nužni okvir. Ključni elementi političkog rada, naslonjenog na ta tri polazišta, su aktivnosti razvrstane u Ideološko – političke aktivnosti, strateško – organizacijske aktivnosti i operativne aktivnosti.

Ideološko – političke aktivnosti potrebne da se promijene politički i društveni uvjeti u Hrvatskoj odnose se na utvrđivanje i usuglašavanje ideologije i politike budućeg, poželjnog društva. Ideologiju u prvom redu treba shvatiti kao sustav vrijednosti u društvu, a ne kao zanovijetanja o socijalizmu, kapitalizmu ili komunizmu. Evo nekih ideoloških pitanja koja građani trebaju razmatrati i usuglašavati: treba li nam redovna vojska i je li za omladinu obavezni vojni rok dobrodošli poticaj socijalizaciji i sazrijevanju ličnosti? Hoćemo li dozvoliti da vlasnici velike imovine izbjegavaju porez preko poreznih oaza? Želimo li uvoziti poljoprivredne proizvode koje možemo proizvesti sami, čak i ako su kod nas skuplji, kako bismo višom cijenom dali društveno priznanje domaćem proizvođaču? Hoćemo li tržišne odnose regulirati novcem posuđenim iz inozemstva, ili emitiranim u vlastitoj narodnoj banki? Ideološko – političke aktivnosti su, naročito, i pitanje utvrđivanja prioriteta, i ideoloških i političkih, a to je područje na kojem naš okupator ulaže velike napore, ne bi li nam podvalio pogrešne prioritete.

Strateško – organizacijske aktivnosti odnose se na kadrovska rješenja i metode provedbe političke transformacije. U okviru tih aktivnosti, građani trebaju postići suglasnost oko budućeg rukovodstva, ali s dva bitna preduvjeta. Prvi je preduvjet da građani razumiju koje stručne, a još više osobne kvalitete nositelji društvenih funkcija moraju imati. Drugi je preduvjet da građani točno i usuglašeno procijene tko su osobe s takvim kvalitetama, potrebnima da se obnašaju ove funkcije. Metode političke transformacije odnose se na rješenja važna za smjenu vlasti. U prvom trenutku smjene vlasti, možemo očekivati da dio krupnih poduzetnika sabotira opskrbne lance, ucjenjujući narod, i izazivajući kaos, kako bi sadašnju vlast prikazao nesposobnom, a staru vlast poželjnom. Što ćemo u tom trenutku učiniti? Dalje, važno je procijeniti koja se zakonska rješenja moraju donijeti u prvih mjesec dana po preuzimanju saborske većine, koja u prvih šest mjeseci, i tako dalje, da bi proces društvenih promjena bio uspješan. Evo tipičnih primjera: koliko brzo moramo izaći iz EU, na koji način i s kojom pravnom osnovom?

Je li potrebno hitno preuzeti poduzeća stečena pretvorbenom pljačkom, za što država ima instrumente, naročito kada se iživljava na malim poduzetnicima koji ne plate 1000 kn poreza? Što kada okupator pokrene diverzantsko – terorističke aktivnosti ne bi li izazvao kaos i pad nove vlasti? Tko su ljudi u policiji i vojsci koji će biti lojalni legalnim promjenama, a tko su ubačene “krtice”, koje će pokušati spriječiti zakonitu i demokratsku promjenu vladajuće garniture? O svemu tome širok krug građana, potreban da na izborima izglasa saborsku većinu, mora biti dobro informiran i odlučan. Diverzanti koji pokrenu terorističke i slične aktivnosti prije, ili nakon promjene vlasti, ne smiju se osjećati sigurni među brojnim jatacima. Svaki pedalj zemlje mora biti pokriven interesom i podrškom građana legalnim institucijama vlasti, čak i danas, kad je Hrvatska djelomično okupirana. Nasilje i nezakonitost rađaju kaos, a mi se protiv kaosa borimo nenasilnim i demokratskim sredstvima.

Operativne aktivnosti odnose se na konkretan rad s ljudima, dokumentiranje stanja, prikupljanje informacija o istomišljenicima, aktivnosti na razmjeni informacija među političkim aktivistima, i slično. Organiziranje predavanja, tribina, financijske pomoći, aktivistički rad među ljudima, poticanje diskusija, širenje informacija o ljudima koji aktivno potkopavaju razvoj našeg, autentičnog političkog procesa usmjerenog prema solidarnim interesima društva, sve su to svakodnevne operativne aktivnosti koje treba redovno i savjesno provoditi. Okupator je posebno dobro ekipiran ljudima koji potkopavaju političke rasprave i pronalaženje rješenja. S jedne strane, to su nasrtljivi ili nametljivi ljudi, spremni da preuzmu diskusiju, izazovu emocionalni naboj, i povedu grupu prema nekom nedorečenom, u afektu postignutom dogovoru. S druge strane, u lokalnim su zajednicama agenti okupatora često lokalni i regionalni političari. Oni s tekicama i tabletima obilaze susjedstva, ispituju o rupama na cesti i zatrpanim jarcima, nude rješenja “životnih problema” i odmiču interes građana od pravih uzroka propadanja društva. Glavni im je cilj da ne budu izbačeni iz sedla, a njihove sitne privilegije su razlog zbog kojeg drže temelj kadrovske piramide postavljene od strane okupatora. Jasno je da među lokalnim političarima svi nisu takvi i da dio predstavlja autentične potrebe lokalne sredine. Pitanje je, međutim, da li svoju poziciju u lokalnim okvirima koriste da bi potaknuli politički rad i na važnijim temama, ili rješavanjem lokalnih problema sprečavaju rasprave o krupnim društvenim problemima?

Pogrešno je shvaćanje da bi ideološko – političke aktivnosti trebali provoditi samo najobrazovaniji stručnjaci, da bi strateško – organizacijske trebali provoditi svojevrsni aktivistički “oficiri”, a da bi operativne aktivnosti trebale padati na najmanje obrazovane kadrove, zadužene da “bruse potplate”. Ako tako postavimo stvari, društvene promjene padaju na početku. Naše društvo ne uspijeva provesti pozitivne promjene i aktivirati demokraciju u svoju korist baš zato što toliki broj ljudi diže ruke od ideološko – političkih aktivnosti, a nema volje ni baviti se strateško – organizacijskim pitanjima kadrovskih rješenja, ni metodama političke transformacije društva.

Kada pitate što da se u politici radi, trebali biste učiniti bar dvije stvari. Unutar sve tri grupe aktivnosti, trebali biste utvrditi što možete dobro raditi sami, a što biste mogli, kao informacije i rješenja, dobiti od drugih. Tako prikupljene informacije i rješenja treba skupljati u pismenom obliku, i kao strukturirana rješenja pružati drugima. Da li ćete to raditi s prijateljima u pjevačkom društvu ili u svojoj stranci, manje je važno. Važno je da se to ne može napraviti s nezainteresiranim ljudima, niti na silu. Svijest građana o nužnosti promjena sve je veća, a pružanje i traženje pravih rješenja će u budućnosti biti sve normalnije.

Društvo se sada urušava. Dok su očekivanja bila visoka, na samom početku prevare zvane “tranzicija”, bavljenje politikom je, zapravo, bilo sramota. Politika je bila rezervirana za krupne ribe ili je opisivana kao gadan, neetičan posao, a na nama je bilo da radimo svoj posao. Kapitalistička ekonomija će, uvjeravali su nas, riješiti sve probleme. Dok smo mi radili, politika je osiguravala nesmetanu pljačku. Sada vidimo da nitko neće preuzeti našu odgovornost za stanje u Hrvatskoj, bar ne na način sukladan našim interesima.

Odgovornost ćemo morati preuzeti sami. Tvrdnja s početka ovog članka, da s narodom treba politički raditi, odnosi se na vas, koji ovo čitate, i to u smislu da biste Vi trebali politički raditi s narodom, sa sebi ravnim ljudima kakvih je ogromna većina. Od tri navedene grupe aktivnosti, sigurno je da ćete u bar jednoj naći nešto što biste mogli raditi, i što već sada znate kako raditi. Onda to i radite, i potražite za svoj rad, među drugim ljudima, potvrdu i priznanje. Procijenite tko se s vama slaže: iskren ili prijetvoran čovjek, stručan ili nestručan, pametan ili glup, dobronamjeran ili zloban? Okupljajte iskrene, stručne, pametne i dobronamjerne oko svojih mišljenja, a ako to ne možete, razmislite da ih promijenite. Bilježite svoje uspjehe i spoznaje, planove i kontakte. Nemojte raditi hijerarhijske grupe, jer se takve grupe lako razbijaju. Formirajte masu istomišljenika, umjesto zatvorene grupe. Radite javno i bez srama.

Sve aktivnosti koje ne znate ili ne možete pokriti, organizirajte uz pomoć drugih. Ne mora svatko sve raditi. Grupe koristite samo za strukturiranje rasprava i donošenje zaključaka, i s takvim grupama kontaktirajte slične, neformalne grupe, da biste usuglasili zaključke. Uvijek radite isključivo legalno, ne kršite nikada zakon. Ne žurite s osnivanjem stranaka, ali razmjenjujte posjete, slavite, družite se i živite život. U nekom trenutku, vaš će rad podržati odgovarajući komunikacijski kanal kakvog sada nemamo. Međutim, vrijeme je da narod preduhitri medije i vođe, do sada je bilo obratno i vidimo da nije bilo dobro.

AMSI

Na brodu luđaka koji se otputio u daleki, sretni srednji vijek, kao uostalom na svakom brodu, najveći je, najopasniji i najpodmukliji neprijatelj – žena. Pismena i nezavisna žena, ravnopravna žena, uspješna žena, samohrana žena, gola žena, žena radnica, žena znanstvenica, žena feministica, žena lezbijka, žena kod ginekologa

1. Todor Kuljić, „Upotreba kvislinga u današnjoj Srbiji“, Oslobođenje Beograda 1944. godine. Zbornik radova, (ur. Aleksandar Životić), Beograd, 2010, str. 560.
2. Mitja Ferenc, Prekopi žrtev iz prikritih grobišč: 1991‒2011, Ljubljana, 2012, str. 133‒135. Mitja Ferenc u dva intervjua takođe sugeriše da u Hudoj jami nije dokazano ubijanje dece. Na pitanje novinara ljubljanskog Dela: „Dece u Hudoj jami nije bilo. Bilo je pak mnogo žena?“, Ferenc je odgovorio da je među ekshumiranim ostacima bilo „približno deset posto ženskih“. Dečje skelete nije pominjao, pogotovo ne 334 dečja skeleta. (Dejan Karba, „Mitja Ferenc, zgodovinar: Sprave med ljudmi ne bo nadomestil domovinski spomenik sredi Ljubljane“, Delo, Ljubljana, 11.6.2011). Ranka Ivelja, novinarka ljubljanskog Dnevnika, u prikazu knjige Huda Jama, skrito za enajstimi pregradami (Ljubljana, 2011), koju su napisali Mitja Ferenc, Pavel Jamnik i Mehmedalija Alić, navodi sledeću rečenicu, govoreći o rodnoj i starosnoj strukturi stradalih u Hudoj Jami: „Svi nalazi govore da su žrtve većinom muškog pola, dece nema među njima.“ (Ranka Ivelja, „Z nedostojnim odnosom žrtve ubijamo še enkrat“, Dnevnik, Ljubljana, 2.6.2011).
3. Tomaž Zupanc, „Poboj v rovu sv. Barbare – posebnosti in preliminarne ugotovitve postopkov ter opravljenih preiskav“, Resnica in sočutje – prispevki k črni knjigi titoizma. Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2009‒2011, (ur. Jože Dežman), Ljubljana, 2011, str. 389‒390.
4. Mitja Ferenc, Prekopi žrtev iz prikritih grobišč, str. 68‒69.
5. Isto, str. 23, 147‒154.
6. Petra Leben-Seljak, „Antropološke analize prikritih povojnih grobišč“, Resnica in sočutje – prispevki k črni knjigi titoizma. Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2009‒2011, (ur. Jože Dežman), Ljubljana, 2011, str. 510.
7. Uporediti: „Ljudi su pričali da je to mesto (Matjaževa jama; nap. aut.) smatrano grobnicom u kojoj su sahranjena deca koja su maja 1945. izdvojena iz veće grupe izbeglica i potom ubijena i sahranjena u Crngrobu. Dece bi trebalo da bude oko 50.“ (Mitja Ferenc, n.d., str. 147). Ekshumacija Matjaževe jame demantovala je ove glasine.
8. Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941‒1945, (ur. Zdravko Dizdar i dr.), Zagreb, 1996, str. 310.
9. Martina Grahek Ravančić, Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, Zagreb, 2009, str. 246‒247.
10. Mitja Ferenc, „(Zle)Huda jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj jami kod Laškog, Hereticus, 1‒2/2011, Beograd, 2011, str. 47.
11. Srđan Cvetković, U ime naroda: politička represija u Srbiji 1944‒1953, (Katalog izložbe), Beograd, 2014, str. 54.
12. Mitja Ferenc, Prekopi žrtev iz prikritih grobišč, str. 135.
13. Tomaž Zupanc, „Poboj v rovu sv. Barbare – posebnosti in preliminarne ugotovitve postopkov ter opravljenih preiskav“, str. 385‒395.
14. Srđan Cvetković, Između srpa i čekića, Knjiga prva: likvidacija „narodnih neprijatelja 1944‒1953, Beograd, 2015, str. 276.
15. Uporediti: Mitja Ferenc, „(Zle)Huda jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj jami kod Laškog, Hereticus, 1‒2/2011, Beograd, 2011, str. 47. str. 37‒52.

masina

Zbog brzog načina života koji nam današnje okolnosti nameću, sve češće smo izloženi pošasti modernog doba – stresu.

1. Vladimir Geiger, „Partizanska i komunistička represija i zločini u Lici 1945“, Hereticus, 1‒2/2011, Beograd, 2011, str. 57; Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944‒1946. Dokumenti, (ur. Mate Rupić), Slavonski Brod, 2005, str. 97.
2. Gojko Vezmar, Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941‒1945, Beograd, 2004, str. 397‒403.
3. Zdenka Krivokuća, „Pali borci i žrtve fašizma s područja kotara Gospić i kotara Perušić tokom NOR-a 1941‒1945“, Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941‒1945, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1989, str. 971‒973.
4. Jovan Mirković, „Žrtve rata 1941‒1945. sa područja Bosanske krajine. Prilog istraživanju genocida“, Istraživanja i memorijalizacija genocida i ratnih zločina, Zbornik radova, (ur. Jovan Mirković), Beograd, 2012, str. str. 28‒42.
5.  Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, I‒II, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1988, str. II/978‒1216; Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1989, str. 1107‒1370; Dušan Baić, Kotar Vrginmost u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941‒1945, Vrginmost‒Beograd, 1980, str. 280.
6. Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941‒1945, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1989, str. 1046‒1193.
7. Ibrahim Kljun, Višegrad: hronika genocida nad Bošnjacima, Zenica, 1996, str. 115‒226.
8. Džemail Arnautović, Aktuelni događaji: iz bliže i dalje prošlosti, Prijepolje, 2005, str. 117‒187.
9. Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944‒1953, Beograd, 2006, str. 141.
10. Vida Deželak Barič, „Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve Druge svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem“, Nasilje vojnih in povojnih dni, (ur. Nevenka Troha), Ljubljana, 2014, str. 28.
11. Florian Thomas Rulitz, Vetrinjska in „bleiburška“ tragedija. Nasilje partizanskih enot nad begunci v mju 1945. na avstrijskem Koroškem, Klagenfurt‒Wien‒Ljubljana, 2013.
12. Nikola Anić, „Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945“, Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, (ur. Ivo Matović), Beograd, 1986, str. 118.
13. Prema poimeničnim podacima, OS NDH ubile su 823 stanovnika Slovenije, od čega je 277 stradalo u logorima NDH. (Vida Deželak Barič, „Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve Druge svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem“, Nasilje vojnih in povojnih dni, (ur. Nevenka Troha), Ljubljana, 2014, str. 28).
14. Milan Radanović, Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941‒1944) i vojni gubici (1944‒1945), Beograd, 2015, str. 498.
15. Isto, str. 494‒498.
16. Vida Deželak Barič, „Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve Druge svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem“, Nasilje vojnih in povojnih dni, (ur. Nevenka Troha), Ljubljana, 2014, str. 28‒36.
17. Milan Radanović, n.d., str. 553.
18. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944‒1946. Dokumenti, (ur. Mate Rupić), Slavonski Brod, 2005, str. 114.
19. Zbornik NOR-a, XI/3, Operacije Jugoslovenske armije 1945, Beograd, 1976, str. 643.
20. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj…, str. 144.
21. Milan Radanović, n.d., str. 441‒471.

masina

Aktualna ultrakonzervativna retorika dijela vladajuće stranke u Hrvatskoj potaknula je oštru kritiku kako iz opozicije, tako i od etabliranih aktera “civilnog društva”. Većini njih, ponovni povratak desnice na vlast signal je barem djelomičnog “povratka devedesetih”, odnosno antidemokratskih i nacionalističkih politika tog perioda. Slijedom toga, i opozicija novoj vladi pokušava se organizirati prema modelima iz istog perioda. No takva strategija samo dodatno svjedoči o nesposobnosti “civilnog društva” da se suoči s ključnim kontradikcijama socijalnog i političkog trenutka.

Piše: Luka Matić (Bilten)

Ubrzo nakon što je potvrđena nova vlada Hrvatske demokratske zajednice i njezinih partnera, izabrana na valu agresivne nacionalističke retorike i zastrašivanja “jugokomunističkim mrakom”, pokrenuta je kampanja ljudskopravaških organizacija za obranu “ustavnih vrijednosti tolerancije i ljudskih prava”. Ta kampanja, koja je započela inicijativom za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, zahuktava se ovih dana serijom javnih razgovora naslovljenih “Građanski sat: u obranu demokracije” u organizaciji koalicije nevladinih organizacija “Platforma 112” i Antifašističke lige Republike Hrvatske. U sklopu kampanje, ljudskopravaši obilaze Hrvatsku sa ciljem da upozore na eroziju demokratskih institucija i nepoštivanje ustavnih vrijednosti. Inače, “Građanski sat” koncipiran je tako da se, uz poznato ime iz Platforme 112 i Antifašističke lige, publici obrati i netko od kulturnih radnika te netko od aktera civilnog društva iz sredine u kojoj se tribina održava.¹ Osječki “Građanski sat”, održan 21. marta, omogućio nam je da steknemo uvid u njihove stavove.

Pod pretpostavkom da su ova događanja organizirana sa svrhom “okupljanja svih zabrinutih građana”, kako stoji na stranicama udruge GONG, razumljiva je i raspodjela uloga. Netko od vodećih ljudi ispred organizatora događaja tu je u motivatorskoj funkciji, kulturnjak/kinja ima zaduženje približiti “pošast zvanu Hasanbegović” zainteresiranoj publici, dočim je zadatak lokalnih govornika uspostavljanje veze između “prijetnji demokraciji” na nacionalnoj razini sa njihovim lokalnim manifestacijama. Funkcija moderatora/kinje pritom je određivanje ideoloških koordinata rasprave i upozoravanje na moguća zastranjenja – što konkretno manifestira kao upozoravanje da “ovo nije pitanje ustaša i partizana nego slobode i kontrole” – kao i naglašavanje da je jedna od uloga borbe protiv ekstremne desnice na vlasti povratak prostora za djelovanje centrističkoj desnici. Potonji pokušaj imali smo prilike u mainstream medijima vidjeti i nakon posljednjih parlamentarnih izbora, kada su vodeća novinska pera pripremala teren da “umjereni” političari, evroparlamentarci Andrej Plenković i Tonino Picula, uđu u borbu za dužnosti predsjednika HDZ-a i SDP-a kao protukandidati Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću.²

Od “otvorenog društva” do kritike neoliberalizma

Ovdje se međutim otvara ključno pitanje: što ostaje kao poželjna vizija hrvatskog društva kada, za korist centrističke desnice, pristanemo da je rasprava o ustašama i partizanima “klopka”, a jedino važno pitanje konsolidacija demokratskih institucija? Za odgovor na to pitanje moramo znati kako je do takve pozicije došlo, odnosno koja je aktivistička i ideološka pozadina ljudskopravaških organizacija. Za tu svrhu može poslužiti podjela na tri vala aktivizma u Hrvatskoj koju je ponudio Paul Stubbs. Za njega, prvi val predstavlja Antiratna kampanja Hrvatske (ARK); drugi val predstavljaju NGO-i proizašli iz ARK, s vrhuncem u Kući ljudskih prava i Platformi 112, dok treći val aktivizma predstavlja politizirana kritika neoliberalnog kapitalizma čija su dva formativna iskustva kampanja za Varšavsku ulicu “Prava na grad” i blokade fakulteta 2009. godine. U Stubbsovoj analizi nalazimo na tri linije demarkacije: koncept civilnog društva, liberalni koncept ljudskih prava i političnost djelovanja. Prvi val aktivizma civilno društvo je inaugurirao kao paradigmu, u drugom valu ono je okvir djelovanja koji se ne propituje, dok ga je treći val odbacio kao konzervativan i ograničavajući koncept.

Zaštita ljudskih prava bila je glavna tema aktivizma prvog vala, dok su organizacije drugog vala ideju ljudskih prava iskoristile da bi sebi osigurale ulogu arbitra u društvenim sukobima, postavivši se u patronizirajući odnos prema onima čija su ljudska prava ugrožena. Nasuprot prethodnicima, treći val aktivizma u Hrvatskoj ne koristi ljudska prava kao svoj legitimacijski moment niti nosivi koncept, nego se ona javljaju eventualno kao retorički alat za prevođenje radikalnog zahtjeva u uvriježene termine svakodnevnog govora. Naposljetku, Stubbs je uočio i to da se, počevši od prethodnica ARK, aktivizam prvih dvaju valova eksplicitno samopoimao kao nepolitičan, za razliku od trećeg vala. Uslijed toga, treći val se razvija ne samo u obliku nevladinih organizacija, nego i u poljima medijske produkcije, aktivističkog teorijskog i historiografskog rada te eksplicitnog političkog organiziranja. Između ovih triju valova aktivizma, posebice između prvih dvaju i trećega, postoji i četvrta demarkacijska linija – ona koja se tiče fokusa aktivističkog angažmana. Za prva dva vala to su pojedinac i njegove slobode,³ a treći val se fokusira na pitanja društvenih odnosa, raspolaganja društvenim bogatstvom i njegove raspodjele među društvenim klasama.

Vječna potraga za “vrijednostima”

U tome se, osim demarkacije, nalazi i linija konflikta. Naime, za razliku od trećeg vala koji je u svojem formativnom razdoblju internalizirao vrijednosti individualnih prava i sloboda, aktivisti i organizacije formirani u okviru prvih dvaju valova nisu prihvatili društvene odnose ni kao horizont problema niti kao horizont rješavanja problema. Povrh toga, aktivizam formiran u prvim dvama valovima, da se vratimo Stubbsovoj analizi, za svoj razvoj nije koristio osobite teorijske alate. Uslijed toga, njegovi akteri oslonce oduvijek traže u različitim “vrijednostima”, od kojih su najpristupačnije i najraširenije bile vrijednosti “građanskog društva” i “ljudskih prava”. One su pak u postsocijalističke zemlje prodirale bilo političkim diktatom izvana, bilo financiranjem zagovaračkih projekata sredstvima liberalno-demokratskih fondova, među kojima se posebno ističe Fondacija Otvoreno društvo Georgea Sorosa. Ideološka osnova Soroseve fondacije djelo je njegova učitelja, austrijskog filozofa Karla Poppera, kod nas poznato pod naslovom Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. U predgovoru drugom izdanju tog djela, Popper piše: “kritika marksizma je osnovni predmet knjige […] Marksizam je samo epizoda – jedna od mnogih pogrešaka koje smo učinili u vječitoj i opasnoj borbi da izgradimo bolji i slobodniji svijet.”

Na tragu Popperovih filozofskih nakana, sredinom 1990-ih Vijeće Evrope izglasalo je Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za “demontažu nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava”, koja eksplicitno navodi da je potrebno provesti “transformaciju mentaliteta (transformaciju srdaca i umova)” koja će stari mentalitet zamijeniti “demokratskim vrijednostima kao što su tolerancija, poštivanje različitosti, supsidijarnost i odgovornost pojedinca za svoje djelovanje.” Demontaža će, kaže Rezolucija u zaključnoj točki, najbolje biti garantirana time što će provedba “političkih, pravnih i ekonomskih reformi” navedenih u njezinu tekstu dovesti “do obrazovanja autentičnog demokratskog mentaliteta i političke kulture.” Na stranu paradoksalnost procesa u kojem implementacija izvanjski propisanih vrijednosti u neko društvo rezultira ičim “autentičnim”, pristajanje građanskih aktivista uz projekt demontiranja socijalističkog nasljeđa historijski je i sociološki razumljivo. No zapanjujuća je razina izostanka refleksije o socijalnim i političkim posljedicama svojega djelovanja koja se kod njih očituje tako što, desetljeće i pol kasnije, ponovo pozivaju na otpor u ime istih vrijednosti.

Liberalno zatvaranje polja

To ponavljanje implicira da nema razlike između autoritarne tranzicije devedesetih i posttranzicijske autoritarnosti danas. Drugim riječima, ljudskopravaši su nesposobni uvidjeti socijalne probleme u spektru širem od onog koji je ponuđen tranzicijskim zazivima “kraja povijesti” te su stoga osuđeni na beskonačno ponavljanje istih fraza o “građanskom otporu”, “ljudskim pravima” i “medijskim slobodama” kao i na obnavljanje uobražene podjele na kulturno građanstvo i proste Druge. Problem takve političke pozicije, baš kao i 1990-ih, taj je da antagonizira deklasiranu srednju klasu kao i pauperiziranu radničku klasu. No ovaj put ide i dalje tako što ih izručuje ekstravagantnim nacional-kapitalistima iz Živog zida, nesposobnima da odgovore na sistemske probleme na bilo kojoj razini. S druge strane, nova srednja klasa, nezanimljiva civilnodruštvenim ljudskopravašima, našla se izručenom novim liberalima iz Mosta nezavisnih lista, koalicijskim partnerima nacionalista iz HDZ-a.

Politikom odricanja od politike, da bi zadržala ulogu arbitra u društvenim prijeporima, ljudskopravaška scena zapravo radi na reprodukciji razloga za svoje postojanje. Oštro oponirajući konkurentskim nacionalističkim antitotalitaristima s parlamentarne desnice, ovi aktivisti i organizacije onemogućavaju da se čak i na razini političke rasprave izađe iz okvira političkog projekta demontaže nasljeđa realnog socijalizma u svim pogledima, pa i u onom u kojemu je to nasljeđe neosporno pozitivno i emancipatorno. Na institucionalnoj sceni, budući da su prisvojile i simbolički i materijalni kapital građanskog organiziranja, one maksimalno otežavaju zadobivanje prostora novim inicijativama i organizacijama koje odudaraju od njihovog ideološkog profila. No ne samo to, već su kolonizirale i polje komemoriranja Narodnooslobodilačke borbe, koju su potom temeljito očistile od revolucionarnog emancipatornog nasljeđa i svele u liberalne šablone “građanskog antifašizma”.

Stoga, kada danas ljudskopravaške organizacije pozivaju na konfrontaciju s vladom, odaziv njihovom pozivu nudi samo jednu perspektivu – ulaženje u jalovi sukob dvaju antitotalitarizama. Njihovom pozivu postoje alternative. One se, kao što vidimo na nizu primjera “trećevalnog” aktivizma, nalaze u povezivanju onkraj podjele na građane i prostake, u taktičkim i strateškim savezima usredotočenim na socijalna pitanja i materijalne interese onih koje ni nacionalisti ni liberali ne predstavljaju.

————————————————————-

1. Ispred organizatora dosad su nastupali Vesna Teršelič (Documenta – centar za suočavanje s prošlošću), Dragan Zelić (GONG) i Zoran Pusić (Građanski odbor za ljudska prava / Antifašistička liga). Kulturne radnike predstavljali su Urša Raukar i Vilim Matula, oboje glumci, te kazališni režiser i intendant HNK u Rijeci Oliver Frljić. “Lokalne snage” dosad su sačinjavali novinari Neven Šantić i Drago Hedl, književnici Olja Savičević Ivančević i Jurica Pavičić te član Agencije lokalne demokracije Osijek Miljenko Turniški. [↩]
2. Slična kampanja vodi se trenutno u SAD-u u okviru predizbora Demokratske stranke. Naime, tamo se pokušava argumentirati da se cijela stranka treba ujediniti u podršci Hillary Clinton kako bi pobijedila izglednog republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Desnom krilu demokrata, kao i umjerenim republikancima, takav scenarij odgovara jer otupljuje reformističku antiestablišmentsku oštricu pokreta koji se okupio u podršci kandidaturi nezavisnom senatoru iz Vermonta Bernieju Sandersu. [↩]
3. Prema svjedočenju aktera prvog vala, Vesne Teršelič i Benjamina Perasovića, on je počeo projektima razbijanja socijalističkog ideološkog monolita uvođenjem liberalno-demokratskih vrijednosti i anarhoidnih oblika organiziranja osamdesetih. Daljnji razvoj tekao je konfrontacijom istih vrijednosti i oblika organiziranja Tuđmanovom autokratskom režimu devedesetih, što je okrunjeno nizom prosvjeda u njihovoj drugoj polovici te kampanjama “Glas 99” i “Građani organizirano nadgledaju glasanje”. [↩]

radiogornjigrad

Kad kucne sudbonosni sahat, otvore se vratašca i ukaže simpatično, čisto lice mladog narodnjačkog prozelita dr. Petrova, koji je, recimo, ipak odlučio postati predsjednik RH, što će Grabar-Kitarović moći pokazati?