Razgovor s Igorom Mandićem nešto je najbolje što »kulturni« novinar može iskusiti u ovoj našoj maloj kulturici. Osim visprenosti, duhovitosti, discipliniranog odgovaranja na krajnje ozbiljna i krajnje neozbiljna pitanja, nadasve mudrosti, Mandića karakterizira jedan, sada već možemo reći fenomen: on ne traži autorizaciju teksta, koliko god ozbiljno bilo ono o čemu je pričao. A ima li što ozbiljnije od razgovora o smrti, samoubojstvu, identitetima, Crkvi, (dnevno)političkim užasima…? Teško. U kulturi (nesigurnosti) u kojoj se autorizacija traži i za izjavu o pojedenom ručku, odbijanje zahtijevanja za umjetnom naknadnom pameću, koja često fingira »uzvišeni« diskurs, bilo bi dovoljan razlog za proslavu, no takvih je kudikamo više.

Ovaj novinar ima i tu sreću da radi posljednji kulturni prilog u dnevnim novinama, baš ovaj i ovakav Mediteran, pa može odlučiti objaviti toliko intervjua, bez kraćenja, sažimanja i »dajdžestiranja«, koliko bi teško koja platforma, tiskana ili elektronička, trpjela. Ali svaka riječ ovdje ima težinu, pa je logična odluka bila »skinuti« razgovor i dopustiti mu da zauzme prostora koliko god mu treba, a sve ostalo posložiti prema njemu.

Dakako, budući da je riječ o Mandiću, a povod je njegova knjiga »Predsmrtni dnevnik« (u izdanju VBZ-a), kao i posebna njegova pozicija u kontekstu pulskog sajma knjiga Sa(n)jam knjige u Istri, valjalo nam je pronaći neki novi moment, »edge« kako bi se hrvatski reklo, onkraj svih silnih intervjua s njim objavljenih ovih dana.

Tijelo i crvi

Ne znam jesmo li u tome uspjeli, ali odlučili smo se ući u nešto malo drugačije uloge: onu Harona, lađara koji u Had preko rijeke Aheront prevozi umrle, i onu umrloga (kad već toliko snažno i uporno Mandić zaziva, ili barem priča o smrti). Bizaran je to moment, na koji je Mandić rado pristao, vjerujući valjda da nam to doista može pomoći da iz nešto drugačije perspektive sagledamo ono doista bitno.

Ja, Haron, nisam ovdje da Vam sudim, ja sam samo priprosti lađar koji će Vas prevesti preko ove rijeke, a što će dalje s Vama biti, ne znam. Meni je samo važno da mi date novčić. Ne znam što ću s njim, jer ovdje nema kioska pa da si kupim barem sudoku da si prekratim vrijeme do nekog novog rata, kada će biti više posla. Ali vi tamo na Balkanu niste loši, bilo bi mi prilično dosadno da nije bilo vas.

Kako bilo, moram primijetiti da ste puno razmišljali o smrti. Ovaj Vaš »Predsmrtni dnevnik« na 350 stranica donosi baš puno smrti, koja nikako da dođe. Zadnji upis bio je krajem kolovoza 2015. godine, kada ste lijepo pisali o velikom Arsenu Dediću, a evo do početka prosinca na pulskom sajmu knjiga bili ste itekako živi. Je li vam razmišljanje o smrti produljilo život?

– Ne, život mi je produljilo to što pušim. Kažu da pušači umiru mlađi. Eto, ja sam sve mlađi i mlađi. Pušim cigaru i lulu od ’65. godine i trebao bi mi neki filozof matematike da mi objasni što to znači da pušači umiru mlađi. Koliko godina mlađi, to mene zanima. Ali fašistička histerija zabrane upotrebe duhana, jasno je, konstantno upada u kontradikcije i bedastoće. A knjigu sam tehnički izveo u tri/četiri godine, ali uz 12/13 godina pripremanja za nju, dok nije sazrela. Otponac za takvo razmišljanje nije bila samo moja klonulost zadnjih godina, pri čemu sam se šalio autoironično da mi je predodređeno umrijeti u statističkim okvirima prosjeka u kojima umire bijeli europski muškarac.

Dakle nije samo to, nego je smrt našega djeteta bila otponac koji me malo više vezao uz razmišljanje o smrti. Inače nisam time opsjednut. Stvarno ne razumijem te ljude, a radi se o velikim filozofima, od Seneke do Jankelevitcha preko našeg Stanka Lasića, koji su govorili da su misli o smrti trajno u njima. Pa i Tin Ujević je bio blizu toga razmišljanja. Ja to ne razumijem. Ja nisam nikad o smrti fantazirao na takav način da bih je hvalio ili podcjenjivao. Ali da sam želio da me srčani ili moždani trefi što prije, jesam, jer drugi oblici umiranja od internih bolesti teški su i mučni. Čovjek u bolesti živi dulje, dulje umire, a ta najljepša smrt nije svakome dana. Oni kojima jest nisu je ni svjesni; kad ih je pogodila munja iskapčanja svijesti, srca i mozga ne znamo je li ih to osvijestilo.

Većina ljudi ne pridaje puno pažnje ideji smrti i pripremama za smrt. A i ne treba se pripremati; to je jedan tritual bilo divljih plemena bilo kičerskog građanskog društva na Zapadu kad se od zamišljenog budućeg događaja pravi obiteljska predstava, proslava. I ljudi onda biraju odjeću za ukop! Čega?! Tijela koje će uskoro jesti crvi! Što će mu odjeća?

Seks i smrt

Inače sam dosad vratio samo Perzefonu i Orfeja (lijepo je svirao), a zbrisali su mi Sizif i Tezej. Ali njih više nema. Hoću reći, malo tko je vidio smrt, pa da o tome može pričati. Otkud onda toliko pametovanja raznih pisaca, o kojima i Vi pišete, o nečemu o čemu se nema pojma?

– Zato što su sve vjere i religije ulile ljudima nadu da postoji onostranost, prelazak u neki oblik drugog života bilo da se radi o reinkarnaciji na istočnjački način bilo o seljenju duša na grčko-platonski način bilo o odlasku duše u nebeske prostore pred sud Svevišnjeg. Dakle sve su religije ulile ljudima tu krivu nadu, dakako pokušavajući ih spasiti od grijeha seksualnosti, jer smrt i seksualnost tu su jako povezani, i smrt se ispostavlja kao kazna za život. Doslovno tako kažu katolički crkveni oci: seksualnost je kriva za smrt. I to je jedan od načina na koji religije drže svoje podanike u strahu.

Nitko ne bi trebao doživjeti neprirodan slijed smrti, pokapanje vlastite djece. Stotine puta su Vas pitali, jer znaju da ćete odgovoriti na svako pitanje, vrdali su ovim ili onim riječima, ali zapravo ono što jesu pitali bilo je zašto se niste ubili nakon što Vam je umrla kći? Ne pada mi napamet postaviti to pitanje, ali zanima me Vaše razmišljanje o samoubojstvu, kako gledate na taj čin? U knjizi donosite promišljanja mnogih filozofa, pa tako i Camusa, koji smatra da je to najvažnije filozofsko pitanje, ali nekako kao da izmiče Vaš stav.

– Ma kažem ja to i u knjizi: ja se sam ne bih ubio, ali opravdavam samoubojstvo kao jedini izraz slobodne čovjekove volje. Nema se tu što puno pojašnjavati. Čovjek si može oduzeti ono što se inače pet, šest hiljada godina, a posebno unazad dvije hiljade godina starog zapadnog kršćanstva, smatra svetinjom darovanom od boga. To je stupidnost koju su već antički filozofi, a kamoli moderni, razorili, razrušili u prah i pepeo. Toliko su to razrušili da ništa nije ostalo od te zgrade. Ali samo za pametne ljude; mase vjernika kao ovce dresirane su da misle na smrt kao zadnji čin kazne koju im je Bog udijelio. Jer Bog mu je dao život, pa mu ga, je li, može i oduzeti. Što je lijepo pokazao u Auschwitzu i Jasenovcu.

Ovce i pastiri

Prema tome to su stvarno olinjale stvari, kao kletve protiv zločestoga Boga koji dopušta Sotoni navodno da mimo njegove volje radi te zločine izazvane ljudskom slobodnom voljom, koju je, opet, ljudima dao Bog. Ma to su tolike religijske kontradikcije i stupidnosti da čovjeka nakon proučavanja doslovno zaboli glava. I tako se religija svodi na dvije/tri molitve, klečanje u crkvi i davanje milodara, što je važan izvor financiranja, plus ono što bedaste države identificirane s religijskim sistemom, daju, kao Hrvatska. Dakle religijski iskazi i poze i vjerovanja svode se samo na nekoliko malih, jadnih religijskih gesta koje ponavljaju svi, od pape koji doslovno kaže da on tumači glavnu molitvu, Očenaš, onako kako su njega kao navodnog teologa naučili njegovi roditelji kad je bio dijete. Zar to nije najveća rugalica jednoj velikoj vjeri u kojoj poglavar prenosi vjernicima svoje iskustvo djeteta, djetinjeg znanja.

I tako se to perpetuira kroz hiljade godina i tu, na žalost ili na sreću, za neke ljude ima neke mistične tajne, duboke snage u svim religijama koje se ne daju tako lako prebrisati, čak ni ovim racionalističkim ironijama i materijalističkim nazorom. Mi ostajemo nemoćni pred gomilom vjernika koji bi nas uvijek pregazili svojom količinom i bijesom. Na prvom mjestu odbijajući naša tumačenja kao bogohulnost, nasilje nad njihovom slobodom vjerovanja. Ali protiv činjenica se ne može. Krleža je jednom držao predavanje i netko iz publike ga je upitao kako on tumači opstanak Crkve unatoč retrogradnim stavovima (o čemu je Krleža govorio). Tada su, koincidencijom vremena, zazvonila zvona crkve. I on je rekao: »Eto, mi tu trkeljamo, a oni traju dvije hiljade godina.«

Prema tome ovakvi naši racionalistički stavovi i ironije intelektualna su slast i užitak u pameti, čak i neki radosni eros u razaranju starih mitova, ali sve to ostaje kao teorijska maglica nad masom ovaca koje bleje, daju mlijeko, vunu, pristaju biti strižene, bez bune. A i što bi se bunile, dovoljna im je ispaša, šaka soli, pas čuvar koji ih čuva od vukova, pastir koji ih tu i tamo pogladi i tako to stado ovaca korača kroz povijest neumitno.

Kaj i bre

Na onom »gornjem« svijetu, u kontekstu jednog malog Balkana i još manje Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine, jedan je čovjek režirao svoju predstavu života tako što se, paradoksalno, samoubio. Kako gledate na čin Slobodana Praljka i zašto ste ga odbijali komentirati?

– Previše je konzekvenci rasprostranjenih na sve strane: društvenih, političkih, regionalnih, nacionalnih, nacionalističkih, veza s policijskim, domaćim i svjetskih agenturama, bankama, krađom, bogaćenjem na užasnim zločinima… U to ulaziti previše je krvava priča, a da bih želio reći svoje mišljenje o tome. Kao što rekoh, samoubojstvo je izraz (njegove) slobodne volje. Po tipu samoubojstva, kako ga klasificira Medicinska enciklopedija, to spada u vrstu protestnog samoubojstva, samoubojstva iz osvete svijetu koji ostavlja za sobom, što je inače… evo, sad sam se uhvatio u zamku pa počeo tumačiti nešto što nisam htio!

Odmah da Vas umirim, ovdje u Hadu nas, zapravo, uopće ne zanimaju Hrvati i Srbi, pa nam nije jasno zašto su Vas na onom svijetu uopće toliko povlačili za jezik po pitanjima naroda koji su u rangu statističkih pogrešaka. Jedna ili sto državica, jedan ili pet jezika, kakve to ima veze? Zašto ste se svi, pa i Vi s njima, toliko bavili tim pitanjima? Iako, moram Vam priznati ingenioznost naslova jedne Vaše knjige: »Kaj ste pisali, bre?«

– Kad nisam imao pametnija posla.

Ali dobro ste bili počeli, kao književni, glazbeni kritičar. Pa i ovaj Vaš »Predsmrtni dnevnik« je svojevrsni dnevnik čitanja/gledanja/slušanja. Tu su Jaspers, Montaigne, Camus, Lasić, predstave na Brijunima, All that jazz…. to je važno, to je ono što ostaje, a ne Hrvati i Srbi.

– Ja kao mali pisac prenio sam velike pisce. Kako se s genijalnim umovima iz svijeta ne mogu niti želim takmičiti, usporedbe nisu ni moguće ni potrebne. Ali intelektualci, pisci, stoje jedni drugima na ramenima, i to je stup koji se proteže hiljadama godina kulture zapadnoga, mezopotamskoga i grčko-rimskoga svijeta kod nas u Europi, jer drukčije misao ne može opstati, ona opstaje na temeljima koje su postavili prethodnici. Tako kad se danas uopće usudiš ući u jednu tako složenu tematiku kao što je pitanje smrti, samoubojstva, starosti… odjednom uviđaš da je to iskrica, ništa, a da se ispod nalazi golema piramida uvjerenja, teorija, poznatih ne onima koji vole jeftinu kiosk-literaturu, nego umnicima, a time se ne možeš baviti stalno, od toga poludiš. Nekoliko filozofa i jest poludjelo od prevelikog bavljenja krajnjim pitanjima. Svake sekunde to te razmišljanje zavodi i odvodi sve dublje i šire u svoju povijest.

Srvat i Hrbin

Mi smo mala djeca prema onome što je napisano u starim indijskim tekstovima, u Vedama, Upanišadama, o kojima ja znam samo rubno, pa u Tibetu, Egiptu, ta literatura je jako važna i utjecajna do danas. To je misteriozno! Zašto se i dan danas i najveći analitičari, pa i medicinski stručnjaci (jer ja nisam medicinar, nego samo mali literat) pozivaju na najstarije tekstove? Kad današnji analitičari problema smrti žele nešto reći, pozivaju se na Tibetansku knjigu mrtvih, Egipatsku knjigu mrtvih, na ove indijske tekstove koje sam spomenuo, na čitav niz kineskih filozofa o kojima ja također malo znam. Zašto? To je vrlo zanimljivo. Ali time se onda treba baviti, a ja sam se, kao jedan mali ovdašnji literat, prvi (sad se moram pohvaliti), prvi uopće u našim književnostima hrvatskim i »jugoslavenskim«, koji se toliko bavio krajnjim temama, a da to istovremeno bude i priča. A priča je moj svakidašnji život povezan s anegdotalnim događanjima u, kako je Jergović rekao, dobru nefikcionalnu prozu. To je taj pojam koji kod nas još nije zaživio.

Da, u svojem »gornjem« životu jako ste se ljutili na odrednicu publicistika.

– To je idiotizam koji treba prebrisati! Sljedećeg koji me nazove publicistom poslat ću u onu stvar!

Ali nije li nespretno nešto određivati negacijom – nefikcionalna proza? Kao da je Hrvat, recimo, Nesrbin.

– Srvat, Hrbin, da, to je čudnovati kljunaš.

Može li neka bolja?

– Fiction i faction je vrlo jednostavno odvojiti, ali to što se gubimo u raznim rukavcima svojstveno je ljudskoj misli, pogotovo u ozbiljnim stvarima kao što je pisanje. Ali taj čudnovati kljunaš, pogledaj ga malo, pa to je najbizarnija životinja koja je postojala u stvarnom svijetu, dakle ne u mitologiji. On je contradictio in adjecto. Ne znaš ni gdje bi je čuvao, u terariju ili kavezu, jer je istovremeno i vodeno i zemaljsko biće, ima kljun kao ptica i liježe jaja, a ptica nije; doji mlijeko, a nije sisavac; ima peraje, nema krila, golemi kljun…

Jeste li se Vi ponekad osjećali kao čudnovati kljunaš?

– Vrlo često. Skoro cijeli svoj život. Kabast za rukovanje. Nespretno upakiran tako da njime ne možeš lako upravljati. Tako sam se osjećao od najmanjih nogu. Kroz čitave godine svoga pisanja, posebno u zrelosti, kada sam već i pobjesnio na smisao, afekte i dosege svoga pisanja i kad sam morao odbijati te raznorazne insekte koji mi se vješaju, koji me vuku za kaput prišivajući mi svakakve oznake… sad kad sam u tom smislu pobjesnio, sve sam više i više svjestan te svoje vlastite kabastosti. I tako je bilo cijeli moj život. Ma i neka je!

Naši i njihovi

Zanima me još nešto, u čemu mislim da ste uspjeli, a što nije baš lako bilo u onom »gornjem« kontekstu i što nisam siguran da je dovoljno primijećeno. Kako, naime, prevladati gorčinu prema sistemu ili okolnostima zaslužnim za neku osobnu ili obiteljsku nesreću, što je, vjerujem, uzrokom perpetuiranih podjela na »naše« vitezove i »njihove« zločince. Da kontekstualiziram pitanje: sve bi obitelji na ovim prostorima mogle naći razloga biti ogorčene, ljute na sisteme koji su im otimali ili ubijali njihovo, bio to komunizam/socijalizam i njegova nacionaliziranja, bio to bilo koji okupator i njegova protjerivanja/ubijanja. Pa i Vi biste mogli biti ogorčeni na činjenicu da je Vašim roditeljima nacionalizirano sredstvo rada – knjižara i papirnica – zbog čega je Vaš život sigurno puno drugačiji nego što bi bio da ste nastavili sa svojim urednim građanskim životom, ali Vi niste ogorčeni, nego ste samo kritični prema negativnosti bilo kojeg sistema. Kako?

– Mene je to ostavilo potpuno hladnim. Dijelom zato što sam to doživio kao dijete, a tek kasnije kad sam odrastao počeo sam razmišljati o smislu i razlozima svega toga i vidio sam da je ta nacionalizacija 1948. godine bila neka vrsta nužnosti, logična za stvaranje novog društvenog poretka. Kad sam to rekao ocu, naravno da je pobjesnio, skoro me ubio, metaforički naravno (nije nikada digao ruku na mene u zrelim godinama, tukao me samo dok sam bio mali). Ali budući da sam ja znao već od prvih dana, naročito osvješćujući taj događaj, da se moram kroz život probijati vlastitim radom, nisam dozvolio da ogorčenost prevlada. Od ogorčenosti se ne bi smjelo živjeti. Besplodno je to, i čemerno.

Ali Vi ste iz Šibenika zbog toga morali u Split, a tamo Vam nije bilo lako uklopiti se. Imali ste »pravo« biti ogorčeni.

– Ma, opet sam se naturalizirao. To su sve prirodne stvari; u mladosti pun si svih vrsta elana, psihofizičkoga zdravlja, i dok sam osjećao svakovrsne dimenzije svih erosa koje postoje, nekako sam prolazio kroz život potpuno ravnodušno što se tiče tih nesreća koje su mi se događale. Osim ove zadnje. Koja je bila vrlo precizna: smrt kćeri. Sve drugo pored mene je prolazilo kao nesreće pored Charlieja Chaplina. Ja se non-stop osjećam kao Charlie Chaplin. Na primjer, on je u tučnjavi s puno jačim od sebe i taj zamahne sjekirom, koja bi presjekla i deblo, a kamoli jednog čovječuljka, a on se taman sagne da veže cipelu i sjekira projuri iznad njegove glave. Veliki se potom zatetura, a Chaplin ima izraz lica kao da se pita: Što je bilo? To sam ja, cijeli svoj život prolazim kroz sve te bure koje su me »zadesivale« i kao da se pitam: Što je bilo?

Vjera i nevjera

Ovo naše ćaskanje (a što ćemo drugo dok Vas vozim preko rijeke) želim nastaviti još jednom inkarnacijom smrti, jer ipak smo u Hadu, ali ova je malo veselija, ako ne morbidnija. Naime večera Vaše supruge i Vas, onaj famozni biftek koji ste kupili unovčivši posmrtnu pripomoć puno prije no što ste umrli. Kako ste, molim Vas, došli na tu ideju? Jeste li se time, oboje, malo narugali smrti ili običajima?

– To je bilo samoironično, ali i nužno. Stvarno smo bili švorc. Pa smo išli vidjeti koliko iznosi ta pripomoć, nisam znao izračunati. Oni su vrlo rado pristali, odbili su kamate i nužne izdatke i došlo je to na jednu smiješnu svotu, no dovoljnu za penzionera.

Je li bio dobar biftek?

– Uh.

Jedna misao u Vašoj knjizi mi je baš jako zazvonila, iako je zapravo duboko zakopana, kao da nije htjela da ju se pronađe; ta da svoj ateizam (ipak) ponekad stavljate na kušnju. Kako ga to stavljate na kušnju?

– Ma to je moja šala. Ja sam obrnuo ono što je jedna od važnijih stvari u odgoju katoličkih mladića u crkvenim redovima koji se obrazuju da bi se zaredili i postali službenici Crkve. Tako oni na svojim ispovijedima govore: »Velečasni, ja sam puno griješio, ne mogu se oduprijeti svim iskušenjima i bojim se da je moja vjera slaba i dolazi u pitanje.« Ja sam tu cijelu priču, koja mi je smiješna, ali ljudska, preokrenuo, pa sam osamljenost svoga ateizma, taj oštri zrak koji para pluća kad se oslobodiš topline štale s govedima s kojima si bio dotada, preokrenuo na šalu: »Ponekad i moj ateizam dolazi u kušnju«. To je vrlo lako reći nama koji smo zatrovani zapadnim kršćanstvom, koje je ustvari uvozna religija, nikako naša autohtona, jer nije nastala u Rimu, nego u Jeruzalemu, pa je importirana preko Svete knjige i apostola po cijelom svijetu.

I svaka im čast na tome, pravi su PR-ovci! Oni su publicisti prve klase! Dakle svaka im čast kako su uspjeli raširiti tu robovsku religiju; svi ti razapeti jadnici, većinom kršćani, na judejskim brežuljcima bili su robovi. Da nije bilo PR-a, buduće religije ne bi bilo. A njoj su se Rimljani izrugivali otpočetka; kako je, eto, njihov Bog razapet i krvari i daje se ubiti makar ima moći i preko svoga oca. Grčko-rimski svijet je tada nije uvažavao, ali je izgubio, o čemu je napisano more knjiga. I mi stalno pogrešno govorimo da je naš kulturni svijet judeo-kršćanski, a nije, on je grčko-rimski. Mi smo baštinici toga kruga, a ova importirana religija je potpuno poremetila sklad i mogući razvoj toga svijeta na način koji je njoj odgovarao. A bila je moćna – kao što vidimo i danas prevladava. I ja sam odgojen u duhu te religije; moja majka Ada bila je vjernica, kao i njen otac, i ona je željela svoju djecu tako odgojiti pa je manipulirala dok je mogla, dok je bila živa, do moje 16. godine. Ali ja sam se njoj već s 14 godina počeo otimati.

Up & Down

Mnogi su Vas tamo »gore« prozivali, a bili ste na meti i brojnih feministica. Nažuljat će ih, opravdano, i neki momenti u ovoj Vašoj zadnjoj knjizi. Recimo kad Kleopatru nazivate radodajkom. Nitko prosječno informiran neće poricati određeni promiskuitet egipatske vladarice, ali zašto ona ne bi bila radouzimajka umjesto radodajka? Zato što je žena, a žene daju, dok muškarci uzimaju?

– Da, moglo bi biti da rado uzima, jer je bila moćna. Iako se, kako je prikazuju razne priče, ipak odnosila prema svojim ljubavnicima na pravi antifeministički način, umilno i ponizno, a oni su je došli glave i uništili joj carstvo. Eto kako ljubav ubija i najveće ljubavnike i osvajače.

U knjizi spominjete i dokumentarac o Vama autorice Helene Sablić Tomić. Budući da ste ga snimali u svibnju 2015., u kojoj je fazi?

– Bio je prikazan u Višnjanu nedavno. Ja sam ga vidio poluprivatno. To je vrlo pristojan, inteligentan film. Ima nekoliko verzija; Helena i njen kreativni sudrug Davor Šarić napravili su vrlo kvalitetan filmić od 50-ak minuta, izmjenujujući razne vremenske epohe moga življenja bez puno komentara. To je njen stil. Odnija vrag i kekice i ćakule! Da smo krenuli razgovarati o svemu, to bi se pretvorilo u filmski esej jednoga brbljavca, pa to više ne bi bio dokumentarac, već neki show, možda stand up. Izbjegli smo sva pričanja, jer je to s onu stranu prikazivanja nečije privatnosti. Oni su htjeli potpuno privatni dokument o postojanju jednog čovjeka koji se zove ovako kao ja, pokazati intimu njegova stana sa ženom i mačkama, mjesta na kojima je živio, odrastao…

Igore, imamo problem. Tu se vozikamo već uru vremena, a Vi nikako da mi date novčić. A znate da Vas bez novčića ne mogu pustiti preko. Dakle nema vam druge, morat ćete se vratiti »gore«, očito još nije došlo Vaše vrijeme. Čisto iz kurioziteta, što ćete s tim vremenom što Vam je još dano ako više nećete pisati knjige, kako uporno najavljujete, a javnost koja Vas prati uporno Vam u tome ne želi vjerovati?

– A možda uspijem sročiti neka pisma iz groba! Ma šalim se, dakako. Nemam više fizičke snage, nemam motivacije, ovaj »relativni uspjeh« u plasiranju ove knjige pitanje je slučajnosti, koincidencije, smrt je ponovno u zraku i u modi, a ja sam se zatekao, kao često dosad, prvi na terenu te neke nove teme, kao što sam prvi pisao i o gastronomiji, seksu i pornografiji, o krimiću, o mogućem problematiziranju negativnih strana Miroslava Krleže, o feminističkim temama…

Kažete stand up, ali nemate energije. Možda biste mogli složiti neku novu formu: stand down?

– Step down! Pa ne znam, jer ovo vrijeme što mi preostaje ne znam koliko je; je li u pitanju tri minute, dani, godine… bezveze je s time se igrati. Da sam vjernik, citirao bih jednu staru poslovicu: »Ako želiš nasmijati Boga, planiraj svoj život«.

Prije nego što se vratimo u naše »gornje« biografije, moram Vam reći još samo jednu stvar: nije lako uz Vas biti Mandić.

– Bit će da te puno pitaju jesmo li u rodu. A ima nas svakakvih, rasuti smo posvuda, po cijelom »regionu«, raznih denominacija; ima nas među muslimanima, Srbima (tamo ih ima posebno puno), u Hercegovini, Dalmaciji, Crnoj Gori, Boki, Istri, Kastavštini… kud ćemo više, pokrili smo cijelu kiflu!

Mi smo šećer na toj kifli.

novilist

Rat u Siriji, koji bi mogao označiti najveću prekretnicu u novijoj povijesti, nakon poraza “Islamske države” i promjene ravnoteže snaga u korist sirijske vojske i vlade, još uvijek nije gotov. Iako uvelike marginalizirane, sile poput Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, Saudijske Arabije i Europske unije još uvijek ne odustaju od svojih planova.

Na bojnom polju je primjetno zatišje, ali je samo zbog činjenice da se ne vode vojne operacije velikih razmjera. Međutim, još uvijek se vode borbe čišćenja istoka Sirije od preostalih militanata propalog “kalifata”, dok dijelovi vladinih snaga vode teške borbe u području Istočne Goute u blizini Damaska.

Vladine snage oprezno, takozvanom puzajućom ofenzivom, osvajaju područja sjeverno od Hame, a pokušava se očistiti i džep terorističkog otpora u južnoj pokrajini Quneitra. Dakle, možemo govoriti o svemu , samo ne o definitivnom povratku mira u Siriju.

Osim toga, čak i ako se ravnoteža snaga promijenila u Assadovu korist, ciljevi većine aktera su ostali isti. Sirija se kao suverena država pokušava uništiti od proljeća 2011. godine. Do danas je teritorij zemlje  podijeljen na zone vojnog i političkog utjecaja vanjskih i unutarnjih aktera “za” i “protiv” slobodne i ujedinjene Sirije.

Od samog početka sukoba rusko vodstvo je tvrdilo da pomaže sirijskoj vladi, prvo pružajući tehničku, a zatim i čistu vojnu pomoć. Međutim, unatoč smanjenja opsega neprijateljstava u Siriji, interesi velikih političkih aktera su ostali su isti. Možda s izuzetkom Katara, čiji se emir Tamim bin Hamad Al-Thani odlučio odmaknuti od sukoba.

Rusija sada djeluje u dva strateška pravca. Pomaže uništiti preostale teroriste i djeluje kao neformalni posrednik između Irana i Izraela, budući da vodstvo židovske države pod svaku cijenu želi pokrenuti rat protiv Islamske Republike, ali samo s američkom podrškom.

Sam Izrael se nikada neće usuditi na takav korak, ali je sve više naznaka kako bi mogao pokrenuti kampanju protiv Hezbollaha u južnom Libanonu. Tel Aviv od početka rata pomaže terorističkim skupinama, a proveo je više udara na položaje Hezbollaha. Libanonski pokret otpora nije reagirao na izraelske napade, prije svega jer je usredotočen na uništenje ISIL-a i do potpunog uništenja ove i drugih terorističkih skupina se ne može boriti na više frontova.

Naravno, kada borbe s teroristima u Siriji završe, sirijska vojska neće napustiti saveznike od kojih je dobila snažnu podršku u borbi protiv terorizma. Dakle, kao što je nedavno napomenuo glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres, postoji velika mogućnost izbijanja rata između Izraela i Hezbollaha dok se najbolje trupe libanonskog pokreta otpora nalaze u Siriji.

Pokretanje novog sukoba na jugu Sirije bi bio idealan scenarij za Sjedinjene Američke Države, koje u suprotstavljanju Damasku još uvijek koriste kurdske formacije na sjeveru zemlje. SAD će podržati ovaj rat i ne treba isključiti mogućnost da će Washington, kao izgovor za rat i podršku Izraelu, pokušati iskoristiti “agresiju” Hezbollaha.

Ranije su mediji izvijestili o želji Washingtona da obnovi narušene odnose s Izraelom, što je Trump učinio sa svojom suludom odlukom o statusu Jeruzalema, ali SAD žele i da oživi osovina SAD–Izrael–Saudijska Arabija, jer će tako lakše ostvariti svoje interese u regiji, koji su ozbiljno potkopani.

Konkretno, Washington, Rijad i Tel Aviv imaju zajedničke interese. Zajednički se protive jačanju Teherana na Bliskom istoku, ne podupiru Hezbollah i nastoje svrgnuti Bashara Al-Assada. Ovaj savez ne treba jedinstvenu Siriju, čiji su jamci Rusija i Iran. Ako se ova osovina uspostavi, tada će se prognoze glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o novom sukobu ostvariti.

Aktivnosti ruske vojske su značajno doprinijele stabiliziranju situacije, međutim, to ne znači da je terorizam u regiji iskorijenjen. To je daleko od istine. Sudeći prema nedavnom terorističkom napadu u Egiptu, gdje je ubijeno više od 300 ljudi, ipak je rano razgovarati o završetku borbe protiv terorizma.

ISIL drži još nekoliko “džepova” u Siriji, duž obala Eufrata, malu enklavu u Hami, dio kampa Yarmouk i za umirući kalifat najsigurnije područje uz južnu sirijsku granicu s Izraelom. Bez obzira na manjak ljudi, oružja i sredstava, ISIL još uvijek može stvarati iznenadne probleme sirijskoj vladi. Saudijska Arabija ima svoje “oporbene skupine” na terenu, među kojima je izabrala nekolicinu osoba koje znaju pričati još jedan jezik osim arapskog, kupila im odijela i poslala na pregovore u Ženevu, gdje su predstavnici sirijske vlade prisiljeni s njima voditi političke pregovore.

Saudijska Arabija i Turska još uvijek žele odlazak predsjednika Bashara Al-Assada. U tom smislu se njihov stav praktički nije promijenio. Valja imati na umu da sirijska vlada cijelu zemlju, iako je napredak u odnosu na 2013. ili 2015. nesporan. Sjever zemlje je pod kontrolom Kurda i proturskih milicija. Kao što smo rekli, postoje i četiri enklave “kalifata”, plus četiri takozvane zone za de-eskalaciju sukoba. Procjenjuje se da vlada kontrolira najviše 70% zemlje, iako kontrolira gotovo sva velika naseljena područja.

Kurdi u svim pregovaračkim formatima nastoje sudjelovati kao zasebna neovisna sila, ali sve ovisi o stavu Washingtona i koliko Amerikancima vrijedi Turska, a koliko sirijski Kurdi.

Pod američkim vodstvom se u Raqqi pokušava formirati alternativna vlada Damasku, koja bi većinski bila sunitska. Ovdje treba napomenuti da su neki od bivših boraca i dužnosnika “Islamske države”, odani Sjedinjenim Državama, jednostavno promijenili uniformu i postali sudionici u političkom procesu.

Dakle, nema govora o okončanju rata protiv terorista u regiji. Zapravo, točno to se i očekivalo točno. Glavni strani akteri nisu krenuli u izravan vojni sukob, nego  su podijelili Siriju na zone utjecaja i sada imamo privremeni status quo. Ali on je neodrživ, čak i kratkoročno.

Istovremeno, svi govore o teritorijalnom integritetu Sirije. Pitanje je pod čijim vodstvom. Nakon razdoblja prilagodbe će se borba između sudionika nastaviti u jednom ili drugom obliku. U Siriji može varirati opseg vojnih djelovanja, ali se politički ciljevi ne mijenjaju. Primjerice, američka administracija nikad nije bila zabrinuta zbog terorizma u regiji. Jedina zabrinutost Washingtona je briga Izraela zbog potencijalnog jačanja Irana. Na se to spriječi, eliminiran je čak i irački “diktator” Sadam Hussein, ali je na kraju rezultat još gori nego da ga se pokušalo podmititi i kupiti raznim ustupcima. Iran je danas saveznik Iraka i utjecaj Teherana u susjednoj državi je veći nego je ikada bio.

Kako riješiti problem poslijeratne Sirije?

Kako će izgledati Sirija poslije rata? Rusija, kao dominantna sila u međunarodnim pregovorima, mora pronaći odgovor na ovo pitanje, budući da ga sami Sirijci otvoreno ignoriraju, a Zapad i dalje pokušava učiniti sve da ostvari svoje ciljeve iz 2011. godine, bez obzira na stvarno stanje na bojnom polju. Zbog toga je za cijeli svijet važno isključivo koja je “ruskoj zamisao”.

Čak i Iran, koji je dao i još uvijek daje veliki doprinos u oslobađanju Sirije od terorista, ostvario je strateški cilj, jer iračko-sirijsku granicu u Iraku nadziru šiitske milicije, a Al-Qaimom je povezan s Al-Bukamalom i dalje s Deir Ez-zorom, Palmirom, Homsom i Damaskom i Bejrutom.

Nakon niza pregovora u Sočiju, naglasak u sirijskom sukobu je dan na stvaranje temelja za novi ustav poslijeratne državne strukture. Kako bi se sto uskladilo, planiran je kongres naroda Sirije, koji je naknadno odgođen. Slučaj se pokazao složenijim nego što se mislilo.

Treba potaknuti sirijsku opoziciju da prihvati činjenicu da se mora nositi s ustavnim načelima, a ne da se vodi s trenutnim formalnostima. Unatoč vojnoj pobjedi Damaska, veliki dio takozvane oporbe, posebno one okupljene u Rijadu, još uvijek insistira na sloganu: “Assad mora otići”.

Međutim, ovo je najlakši problem za riješiti. Rasprave se uglavnom okreću oko dva nacrta ustava, koji su razrađeni u Moskvi. Zemlje jamci primirja se slažu s tim, ali drugi akteri žele da takozvana “oporba” učini ono što profesionalni borci protiv sirijske vojske nisu uspjeli u godinama rata protiv Assada, odnosno da se ujedini.

U ratu u Siriji se za “oporbena područja” koristi zelena boja, ali iza glasnih izjava o ujedinjenju ili preimenovanju određenih oružanih grupa, na kraju imamo desetine skupina i stotine milicija, sve s različitim ciljevima i sponzorima. Zajednički nazivnik im je ekstremistička islamistička ideologija. Ništa više.

Zbog toga postoji veliki broj sudionika na raznim konferencijama u Astani, Ženevi, Rijadu i Kataru. Neki se moraju za pregovarački stol dovući doslovno silom, a neke zračnim udarima i ruskim “Kalibrima”. Neki na temelju orijentalnih načela poštovanja ne bi trebali biti ni pozvani, a njihova nazočnosti nema nikakvog praktičnog smisla. No, broj sudionika konferencije od 500 do 1000 ljudi je već poznat i osoblje protokola doslovno izgara od posla. Trebalo bi se zapitati tko su uopće ti ljudi, koji su vojno poraženi, a omogućava im se da sudjeluju u pregovorima o budućnosti vlastite zemlje koju su htjeli uništiti?

Opozicijske skupine često se ne vjeruju jedne drugima, osim one iz Damaska i  Moskve. Ponekad izražavaju nepovjerenje prema ovom ili onom mjestu gdje im nije “iskazano dužno poštovanje”.

Na konferenciji u Saudijskoj Arabiji, koja se zvala “Rijad 2”, nije bilo predstavnika sirijske opozicije koja je prethodno sudjelovala “Rijadu 1”. Smjena ljudi je protumačena kao puka formalnost i za Soči je stvoreno izaslanstvo od  150 ljudi.

Sudionici “Rijada 1” su prihvatili rezoluciju usvojenu u Astani, koju su neke oružane skupine odbile “iz principa”, bojeći se da je proces u Astani zamijeniti proces Ženevi. Formalni čelnik opozicije i “zajednički pregovarač” u Ženevi, bivši sirijski premijer Riyad Farid Hijab, inzistira iz osobnih razloga da “Bashar mora otići”, i nastavlja to činiti, što je izazvalo oštru reakciju, Sergeja Lavrova.

Sa svoje strane, Saudijci čine napore da s pozicije “glavnog pregovarača” smjene Riyad Hijaba. On je najviše rangirani prebjeg iz Damaska, ali nikada nije bio oporba i uvijek je bio jedan od najvjernijih pristaša Assada. Još uvijek nije jasno kako je uspio doći do mjesta premijera. Saudijci su svjesni da bi se Hijab, kao i mnogi drugi, nakon propasti revolucije vrlo lako mogao pokajati i po drugi put zakleti na vjernost Siriji i Assadu.

Dakle, puno je teže formulirati opozicijske skupine u nešto više ili manje ujedinjeno, nego ih fizički razdvojiti. Dakle, ovaj posao i nema smisla u određivanju stvarne budućnosti zemlje.

Sve je u pitanje načela, ali su neke stvari jednostavne. Sirija ostaje ujedinjena unutar međunarodno priznatih granica. Istovremeno, novi državni model bi trebao uzeti u obzir rezultate rata i, ako je moguće, ukloniti temeljne uzroke. To nije tako nemoguć zadatak, ali jeste ako radite s ljudima tvrdoglave opozicije, koji se mora “odati poštovanje” i oni bi morali identificirati razloge koji su doveli do rata, iako su ga upravo oni pokrenuli.

Začudo, one oporbene skupine koje imaju neku stvarnu podršku na terenu su produktivnije u pregovorima od skupina iza kojih ne stoji nitko, barem ne u većoj mjeri. Ove su skupine spremne za izbore, ali opet uz nemogući uvjet prema  kojem “Bashar mora otići”.

Naravno, postoje i poteškoće je neki ljudi žele komad vlasti upravo sada, tijekom “prijelaznog razdoblja”, kao da su zaboravili da je rat zapravo pobijedio Assad i da više nije 2014.

Očigledno promjene na frontu nisu vidljive iz Abu Dhabija ili Pariza, Washingtona ili Rijada. Neki još uvijek žive u vremenima financijske i svake druge podrške koju su iz SAD-a i Saudijske Arabije primali posljednjih pet godina.

Libanonski model

Međunarodno priznate granice Sirije, barem deklarativno, nitko ne dovodi u pitanje. Ovo pitanje nije toliko unutarsirijsko, koliko je važno za zemlje jamce primirja i susjede. Problem je Idlib , kojeg Turska želi kao svoju zonu utjecaja u Siriji.

Ankara to ne čini zbog sirijskog naroda, koliko zbog jamstva granica oko kurdskog pitanja, što je u načelu moguće. No, Damask je otvoreno zabrinut zbog prisustva stranih vojnika na svom teritoriju, a prije svega nije jasno što tamo radi američki kontingent.

Evakuacija Amerikanaca i malih skupina stranih specijalnih snaga, na primjer  talijanskih, koje jamče interese talijanskog kapitala na brani na Eufratu, nije pitanje pregovora, već stvar prestiža.

Ovom pitanju se mora pristupiti mudro i mirnom retorikom, kako se ne bi prisililo Trump da mora dati ponižavajuće izjave, a to neće biti lako.

Amerikanci trenutno povezuju svoju vojnu nazočnost u Siriji s prisutnošću u Irana i Hezbollaha u Siriji, iza čega očito stoji Izrael. Ovo je također rješivo pitanje i treba objasniti da glavna stvar nije stvaranje nikakvog “zavjereničkog  šijitskog koridora od Teherana do Mediterana”. Ovo jest cilj Irana, ali o sada nije bilo naznaka da će Islamska Republika ili bilo tko drugi prvi napasti Izrael.

Zapravo je najvažnije da se moraju uzeti u obzir interesi svih vjerskih, etničkih i plemenskih skupina, izuzev diskreditiranih islamističkih terorističkih organizacija i nekih posebno militantnih plemena. Stručnjaci su pažljivo proučavali karte, doslovno u milimetara, ali još nisu uspjeli osmisliti temeljno načelo kako riješiti ovaj problem.

Predložena je “libanonska verzija”, odnosno ustavna konsolidacija državnih institucija prema kojoj bi predsjednik države bio alavit, premijer sunit, predsjednik parlamenta kršćanin ili šiit i tako dalje.

Istovremeno bi parlament imao dva doma. Donji dom bi se birao na općim izborima, a gornju na temelju vjerskih i nacionalnih kvota. Poseban status samouprave bi imale neke male, ali značajne zajednice, na primjer Armenci i Druzi, a Kurdistan bi dobio autonomiju.

Prema logici razmišljanja sirijskih zajednica, lakše je pregovarati s Kurdima nego s mnogima drugima. Oni ne tvrde da bi vladali izvan svojih područja, iako su zauzeli Raqqu i brojna druga područja u kojima žive Arapi i Turkomani. Trenutno se kurdski jezik u Raqqi čuje češće nego arapski, a Kurdi su javno objavili planove za obnovi istočne obale Eufrata.

Ali je sve to više propaganda od stvarnih planova. Kurdi trguju i oni to rade uvijek i svugdje. Ali čak i uz pomoć Amerikanaca i unatoč zauzimanju naftnog polja Omar kod Deir Ez-Zora, nisu mogli zgrabiti više teritorija nego što de facto mogu kontrolirati.

Osim toga, nedavna iskustva u Iraku su pokazala da su za dio prihoda od nafte Kurdi spremni odustati od rezultata referenduma o neovisnosti, koja se pokazala skupljim od neovisnosti,

Dakle, takvo ponašanje je trenutna pohlepa, a ne strateški izračun. Ova se logika može razumjeti i oprostiti. Glavna stvar je zapamtiti da im je Bashar Al-Assad vratio građanska prava, dok je njegov otac Hafez Kurdima uskratio čak i u sirijsko državljanstvo. Ali daljnjih ustupaka od strane Damaska vjerojatno neće biti.

Bosanski model

Takozvana “oporba” je sama priznala da u zemlji ne želi  uobičajenu zapadnu demokraciju. Vojni poraz im nije ostavio šansu na izborima, čak i ako stotine promatrača iz Sjedinjenih Američkih Država i EU dođu u zemlju, koji će zasigurno sve smatrati “kršenjem demokratskih postupaka”.

Na razini lokalne samouprave će se ovaj problem lakše rješavati, jer praktično nema multietničkih sela, a neka mjesta su u potpunosti jednonacionalna ili jednonacionalne enklave koje još nisu bile formirane. U slučaju uspostave središnje vlasti i delegacije vlasti ovih lokalnih struktura, Damasku će biti puno teže.

Srećom, ne postoji želja da se središnje vlasti pretvore u nešto što bi nalikovalo fiktivnom bosanskom modelu. S vremenom bi to automatski dovelo do kolapsa zemlje ili izbijanja novog velikog nasilja.

Ruska zadaća?

Iako je to tužno, sami Sirijci, Damask i takozvana oporba, praktički se ne bave ovim napornim radom. Razvoj ustavnih načela kao da ovisi o Moskvi. Ostali samo sjede i čekaju, ili glasno inzistiraju na sloganu “Bashar mora otići” ili “demokracija za sve”.

Većina “oporbenih” grupa ni ne zna što je diplomacija, ili je za njih to očito orijentalno shvaćanje kompromisa. U takvom okruženju se temelji za novi ustav zaista mogu izraditi samo od jednog od inozemnih aktera. No, sve dok ne postoji jedinstvo oko temeljnih pitanja buduće organizacije Sirije među samim Sirijcima, pregovori o detaljima budućeg ustava su besmisleni.

Za kraj, ne treba zaboraviti na odnos snaga na terenu i da je tom pogledu rusko strpljenje ograničeno.

logično

Ne postoji nijedan sineast kojemu je HRT dva dana zaredom kao in memoriam emitirao dva filma, kao što je to slučaj s Praljkom. Sudeći po raspoloženju na Prisavlju, mogli bismo uskoro gledati i njegovo najbolje djelo, dječju seriju ‘Blesan i Tulipan’, ali je problem što je nastala po predlošku Gorana Babića

U svoju radnu biografiju spin doktora budući posebni savjetnik premijera Plenkovića, koji trenutno brani njegovu vladu s pozicije ‘nezavisnog stručnjaka’, upisao je propagandno glancanje Tuđmanovog režima, zabranu Feralovih reklama, korupciju novinara u projektu apartmanizacije Srđa i brojne druge primjere hibridnog medijskog djelovanja

Na razočaranje svatko reagira na svoj način. Svatko gradi svoj vlastiti svijet, svoj svemir odnosa, koji nastaje uslijed svih bolnih uskraćivanja koja nas prate svaki dan još od ranog djetinjstva.

Svatko dobro pazi koje će osjećaje, afekte, pokazati, podijeliti, a koje mora zauvijek skrivati, potiskivati ili poricati. Kako se ljudi razlikuju po osjećajima kojih smiju ili ne smiju biti svjesni, tako se i umjetnički pravci razlikuju po osjećajima koji se mogu pokazati, podijeliti s publikom.

Svako doba stvara svoju publiku, svoj umjetnički kontekst, u kojem su neki afekti društveno prihvaćeni, a neki strogo zabranjeni, nevidljivi.

Umjetnik je čovjek koji mijenja društvenu paradigmu, svjetonazor, duh vremena, time što utječe na svoju sredinu, ukazuje na postojanje nekih afekata, osjećaja, koji su prije njega bili nepoznati, skriveni negdje u dubinama nesvjesnog. Tako umjetnik osvještava društvo. Razvoj civilizacije vidim u tome što društvo pomalo, veoma sporo, dopušta pojedincu pokazati i prihvatiti one afekte koji su još do jučer bili zabranjeni ili nevidljivi.

Kraj je povijesti, prema tome, ono doba kada čovjek konačno može dijeliti, pokazati sve svoje osjećaje, te kada društvo konačno reagira empatijom na sve njegove afekte bez obzira jesu li ili nisu u skladu s tradicijom. Tek će tada čovjek biti cjelovit, zaista živ! Na žalost, još smo veoma daleko od ostvarenja tog ideala, još uvijek se svi manje ili više patološki prilagođavamo svijetu oko sebe, odustajemo od najboljih dijelova sebe. (Naše osiromašeno sebstvo postaje time krhko i nestabilno, što prate brojni simptomi, na primjer depresije, tjeskobe, anksioznosti…)

Ian Curtis

Ian Curtis i Joy Division nastali su kao posljedica svog konteksta, svog okruženja. Nastali su uslijed specifičnih razočaranja koja su činila tadašnji duh vremena.

(Što uopće čini razočaranje? Je li to spoznaja odvojenosti od svijeta, spoznaja da Ja i Ti nismo isti, nismo jedno? Ili je to spoznaja vlastite ograničenosti, vlastite bespomoćnosti, smrtnosti? Je li to spoznaja ograničenosti Drugog, njegove ograničene empatije, njegove slabosti, njegove smrtnosti? Možda sve zajedno?)

Vjerujem kako je najveće razočaranje, najveća trauma druge polovice dvadesetog stoljeća strašni prvi i drugi svjetski rat, koji su ostavili bolni trag iza sebe. Traumu drugog svjetskog rata čini tragična spoznaja o ljudskoj okrutnosti i bezdušnosti, svijest o tome kako čovjek može preko noći postati stroj za ubijanje, bez tračka empatije i humanosti.

Činjenica da je moguće ostvariti tako neljudsku ideju kakva je holokaust može zauvijek izbrisati svaku nadu u ljudsku dobrotu i toleranciju.

Umjetnik je osoba koja ne ostaje ravnodušna prema traumi, ona je mora izraziti, podijeliti sa svijetom i time se iscijeliti. Kako su glazbenici reagirali na traumu drugog svjetskog rata? Kako se meni čini, glazba pedesetih i šezdesetih godina nastoji poreći postojanje traume. Glazbene grupe The Doors, Pink Floyd, Led Zeppelin, i neke druge, često pokušavaju stvoriti apstraktni, imaginarni svijet lišen bolnih osjećaja. Vjerojatno stoga što je tada bolna trauma rata još uvijek bila previše živa i prisutna u svijesti ljudi tog vremena.

Punk

Prva zaista emotivna reakcija na gubitak humanosti i empatije možda je punk glazba. Nije li tada po prvi puta u povijesti čovjek mogao emotivno prihvatiti i odreagirati ograničenja svog vremena? Drugim riječima, napokon se mogla osvijestiti bolna spoznaja, otkriće kako zapravo nikoga i nije briga za nas? Bog je mrtav i nitko nas uistinu i ne vidi. Ljubav je negdje drugdje!

Na žalost, emotivna reakcija punk glazbenika na traumu vodi prema auto destruktivnosti, samouništenju. To nije način da od svijeta tražimo nama toliko potrebnu empatiju i bezuvjetnu ljubav. Punk kao emotivna reakcija na traumu, odnosno na spoznaju da je roditelj nedostupan, emotivno ili fizički, bliži je iživljavanju, (acting out), nego osjećaju tuge ili žalosti. Vjerojatno zbog manjka povjerenja, manjka iskustva, da tamo vani postoji netko kome je stalo.

Kao što znamo, postoji reakcija na traumu koja se može dijeliti sa svijetom i koja traumu može iscijeliti, a to je tugovanje ili žalovanje. (Iživljavanje je aktivnost zatvorena sama u sebe i stoga se ne može dijeliti sa svijetom. Punk glazba nije usmjerena prema svijetu već ide od svijeta, više razdvaja, a manje povezuje. Manjak međuljudske povezanosti ne može stvoriti stabilno sebstvo, čovjeka koji je u harmoniji sa sobom i u harmoniji s ljudima oko sebe.)

Melankolija

Punk grupa Sex Pistols izravno je utjecala na tri druge glazbene grupe, a to su Joy Division, The Smiths i Simply Red, kao i na njihove članove, Iana Curtisa, Stevena Morrisseya i Micka Hucknalla. Iako posve različitih glazbenih stilova, te tri grupe povezuje činjenica da su iz istog vremena i okruženja, grada Manchestera, te da svoje korijene vuku iz punk, odnosno, post punk glazbe.

Nama je ovdje zanimljivo vidjeti kako svaka od tih grupa pokušava izraziti svoje vlastito razočaranje oblikujući svoj vlastiti glazbeni stil, te što time postiže.

Nakon agresivnog, gnjevnog stila punk glazbe, Ian Curtis i Joy Division svoj bijes okreću prema sebi u jednoj vrsti melankolije.

(Melankolija nije isto što i tugovanje, kod melankolije ne postoji mogućnost da se osoba poveže sa svijetom, da emotivno odraste. Ona ostaje zauvijek zarobljena u bezdanu svog očaja, uvijek se iznova vraća svojoj traumi, svakog dana ponovo. Tu pojavu filozof Nietzsche naziva vječno vraćanje.)

Razliku između depresije i melankolije vidim u tome što je melankolija vrsta depresije koja se može pokazati svijetu. Većina slavnih umjetnika bili su melankolici. (Depresija i melankolija slični su u tome što se u oba slučaja ljutnja, destrukcija, okreće prema sebi, a što je u slučaju Iana Curtisa imalo tragične posljedice.)

Kako kaže filozof Martin Heidegger – “Svaki je oblik kreativnosti na neki način posljedica melankolije!” (Nema kreativnosti bez razočaranja! Što opet ne znači da je svako razočaranje kreativno!)

Melankolija je posljedica razočaranja, gubitka roditelja ili njegove pažnje i brige. Kako kaže psihoanalitičar George Atwood – Roditelj mora nositi dijete u svojim mislima, to je pravi dječji dom. Relacijski dom. Ako dijete nije sadržaj misli svog roditelja ono se raspada, fragmentira. To je razočaranje, trauma.

Simptomi

Simptomi života bez empatije, bez relacijskog doma, mogu biti raznoliki; osjećaj izolacije od svijeta i drugih ljudi, gubitak doživljaja vitalnosti, snažan otrovni sram, gubitak volje za životom, želja za samouništenjem, izljevi bijesa, tjeskoba i anksioznost uslijed raspada i fragmentacije, ovisnosti, osjećaj ostavljenosti i mnogi drugi.

Ian Curtis ih je sve opisao u svojim stihovima:

Isolation

“Majko vjeruj mi sve sam pokušao
Radim najbolje što mogu
Sramim se stvari kroz koje sam prošao
Sramim se osobe koja sam postao… ”

To može značiti ovo – Sramim se sebe, nisam se oslobodio negativnih osjećaja, još mrzim, još uništavam. Zbog svega sam ja kriv.

Something must break

“Soba puna ljudi, soba samo za jednog
Ako se ne probijem, vrijeme će stati… ”

Okružen ljudima, a opet od njih odvojen staklenim zidom. Za mene je vrijeme stalo. Samoća.

Insight

“Tvoji snovi nikad ne žive
Ne uspinju se, samo padaju
Ali nije mi važno
Izgubio sam volju, ne želim ništa… ”

Koji su to snovi? Za razumijevanjem, prihvaćanjem, empatijom? Ali nema nade da me itko shvati. Ionako nema nikoga.

Transmission

“Bez jezika, samo zvuk, to je sve što znamo
Da se stopimo s ritmom radija… ”

Svoju bol, svoju patnju ne mogu izraziti riječima. I čemu razgovor kad me nitko i ne čuje?

Heart and Soul

“Egzistencija mi nije više važna
Postojim kako najbolje znam
Prošlost je sada dio moje budućnosti
Sadašnjost mi izmiče… ”

Uvijek će mi biti isto, promjena nije moguća, zarobljen sam u traumi djetinjstva. Vječno vraćanje istog razočaranja.

Izolacija

“Prisiljen braniti se, čuvati se
Od drugih što samo na sebe misle… ”

Bježim od svijeta, izoliram se, štitim se od drugih za koje ne postojim.

Transmission

“Dotičem te izdaleka, ti si sve dalje… ”

Ljudi mi izmiču, dijeli nas stakleni zid

Tugovanje i žalovanje

Od spomenuta tri glazbenika iz Manchestera, jedino je Ian Curtis tragično stradao. Steven Morrissey (The Smiths) i Mick Hucknall (Simply Red) nastavili su svoju glazbenu karijeru s velikim uspjehom. Vjerujem kako su oni našli način da svoja razočaranja i traume dijele sa svijetom. Isto tako vjerujem da je njihova publika prepoznala njihove potrebe i pomogla im.

Mick Hucknall u svojim pjesmama ne očajava, ne gubi nadu. Iako duboko povrijeđen, napustila ga je majka još u ranom djetinjstvu, on ipak vjeruje da ga svijet može shvatiti. Njegove su pjesme tužne. To je dobra osnova za autentično žalovanje i tugovanje, jedino što može iscijeliti razočaranje i traumu. On pjeva o značaju prošlih ljubavi, dijeli svoje osjećaje sa svijetom, i ti ga odnosi određuju čovjekom.

Ian Curtis, iako u istom okruženju, nije se mogao tome nadati, njegova tuga ostala je nevidljiva. Kako u svijetu nije bilo mjesta za njegovu tugu, tako je Ian vjerovao da ni za njega nema mjesta. Napustio nas je zaista prerano, u 24 godini, no njegova je glazba uvijek s nama!

pulse

Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.

Jablanovi samo visoko u zraku
Šume, šume, cudno, i drhću u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,
Leži moja senka. Ja se noćas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.

Na evropskoj pozornici duhove je uzburkao šef njemačkih socijal-demokrata (upravo ponovo izabran s 81% glasova na stranačkom kongresu), neuspješni kandidat za kancelara, Martin Schultz. Prilično neuobičajeno za političara, pogotovo za nekoga tko dolazi iz struktura EU (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta), Schultz je “skinuo rukavice” i dirnuo u temu koje se nitko u onome što zovemo ujedinjenom Evropom, nije usudio dohvatiti. Rekao je: “Naš cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz Evropske unije.” Dakle, nikakvo oklijevanje, nikakvo taktiziranje tipa: mi ćemo ponuditi, a bit će kako vi odlučite. Ne, Schultz je najavio ideju, projekt će dati na raspravu i s onima koji ga prihvaćaju ići će na stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Dirnuo je tako u nešto, što se objektivnom promatraču čini koliko logičnim, toliko i neminovnim (ako Evropa zaista želi igrati ikakvu spomena vrijednu ulogu u svijetu                   

Piše: Tomislav Jakić – portalnovosti.com

Ako se polovicom rujna ove godine još činilo mogućim, dapače za vlastito mentalno zdravlje poželjnim, reći da se ostaje na odmoru s kojega neće biti povratka, onda se polovicom prosinca iste godine čini ne samo mogućim, ili poželjnim, nego upravo imperativnim govoriti i pisati. I nastaviti tako dugo dok bude moguće, ili dok Sabor nekom rezolucijom ne proglasi slobodno izraženo mišljenje o ovome ili onome kaznenim djelom. Pa tako idemo dalje.

Tema – na pretek. Od “vrhunske” Trumpove diplomacije prema kojoj se poslovični slon u radnji s porculanom čini kao bezazlena dječja bajka, preko spirale zaoštravanja novoga hladnoga rata što kulminira u sve besmislenijim optužbama protiv Rusije (protiv koje se zaista vodi hibridni rat, sada putem sportskih sankcija), preko Hrvatske koja se opet jednom dobrano osramotila najprije podižući emocije i tenzije nakon presude tzv. BiH šestorki, da bi potom – nakon zvučne pljuske što ju je iza kulisa, ali i otvoreno – medijski, dobila od međunarodne zajednice, naglo promijenila poziciju. Pa sve do Evrope, točnije rečeno: Evropske unije.

A na evropskoj pozornici duhove je uzburkao šef njemačkih socijal-demokrata (upravo ponovo izabran s 81% glasova na stranačkom kongresu), neuspješni kandidat za kancelara, Martin Schultz. Prilično neuobičajeno za političara, pogotovo za nekoga tko dolazi iz struktura EU (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta), Schultz je “skinuo rukavice” i dirnuo u temu koje se nitko u onome što zovemo ujedinjenom Evropom, nije usudio dohvatiti. Rekao je: “Naš cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz Evropske unije.” Dakle, nikakvo oklijevanje, nikakvo taktiziranje tipa: mi ćemo ponuditi, a bit će kako vi odlučite. Ne, Schultz je najavio ideju, projekt će dati na raspravu i s onima koji ga prihvaćaju ići će na stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Dirnuo je tako u nešto, što se objektivnom promatraču čini koliko logičnim, toliko i neminovnim (ako Evropa zaista želi igrati ikakvu spomena vrijednu ulogu u svijetu). Jer, usprkos svim zaklinjanjima u svoje evropejstvo, države Staroga kontinenta zarobljenici su uskogrudnih nacionalizama. Zbog toga se prije nekoliko godina odustalo i od ideje donošenja Ustava EU (jer ustav imaju države), zbog toga se odustalo i od poznate plave zastave sa zlatnim zvijezdicama i himne -Beethovenove Ode radosti kao službenih simbola Unije (mada se i zastava i himna i dalje koriste, ali neformalno). Osjećaj nacionalnoga, što se posljednjih godina sve više pretvara u otvoreni nacionalizam, potiskivao je i samu pomisao na Sjedinjene Države Evrope ili kao naivnu  iluziju, ili kao ne manje naivnu utopiju za koju nema izgleda da ikada bude ostvarena. Napokon i famozni Brexit, izlazak Velike Britanije iz Evropske unije izravna je posljedica takvoga razmišljanja, odnosno odbijanja i same pomisli da bi evropska integracija mogla (ili smjela) ići dalje od primarno ekonomski povezanih suverenih država.

I onda se pojavi Martin Schultz i jasno i glasno kaže kako cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Prva su reagiranja suzdržana, čak s jasnom dozom nevjerice, ali ima i onih analitičara koji su odmah prorekli da će zbog toga njemački socijal-demokrati na čelu sa Schultzom izgubiti iduće parlamentarne izbore. Što nas dovodi i do vjerojatnog razloga koji je naveo Schultza da se upusti u – objektivno gledano – vrlo rizičnu političku igru. Nakon izgubljenih izbora ove jeseni on je najavio kako njegova stranka odlazi u oporbu. Bez imalo kolebanja. No, nakon što su propali pregovori kršćanskih demokrata, Liberala i Zelenih o formiranju koalicione vlade, socijal-demokrati su iznenada postali “tražena udavača” s velikim mirazom. O njima, naime ovisi hoće li Njemačka napokon dobiti vladu (nema je već osamdesetak dana), hoće li to biti tzv. velika koalicija (što u Njemačkoj ne bi bilo ništa neobično), hoće li na čelu nove vlade biti Angela Merkel ili netko drugi iz redova kršćanskih demokrata, ili će se ići na nove, prijevremene izbore. A tih se izbora, i to s dobrim razlogom, boje čak i kršćanski demokrati, jer ni njima nije u interesu jačanje ne samo popularnosti, nego i političkog utjecaja krajnje desne Alternative za Njemačku (kojoj se jasno i bez oklijevanja odupiru i centristi i lijevi, za razliku od Hrvatske gdje upravo oni koji sami sebe nazivaju političkim centrom, odnosno ljevicom ili šute, ili pušu u isti rog s nacionalističkim vrhom države, nerijetko zatvarajući i oči i uši pred manifestacijama fašizacije što grabi krupim koracima).

Koliko god da na prvi pogled može zvučati paradoksalno, nije nerealno očekivati da bi Schultz najprije mogao dobiti podršku iz Francuske, zemlje u kojoj je nacionalni element tradicionalno snažno izražen. Novi je francuski predsjednik Macron, nema tome davno, zatražio korjenitu reformu Evropske unije (čija se neučinkovitost najbolje očituje u odnosu prema rješavanju izbjegličkog problema, ali i u nemogućnosti zauzimanja čvrstog, jedinstveng stanovišta prema diktatu Amerike i njezinih istočnoevropskih poslušnika na području energetske politike. Macron je rekao kako će zemljama-članicama EU dati pola godine da se izjasne o njegovim prijedlozima. I – bio je dočekan rječitom šutnjom. Naravno, da su i Francuska i Njemačka svjesne toga da će u bilo kojem obliku Evropske unije, pa i u onome što bi bio zametak Sjedinjenih Država Evrope, igrati ključne uloge, već zbog svoje ekonomske moći. No, nije zaista interes samo tih dviju država da se razbije tabu i da se kaže kako Evropa ima perspektivu na svjetskoj sceni samo kao zaista ujedinjena, a ne kao projekt što na gospodarskim osnovama (čitaj: interesima krupnoga kapitala) povezuje evropske zemlje, dopuštajući im i dalje, pa čak i sve više, politiku što je obilježavaju manifestacije nacionalizma, uskogrudnosti, netolerancije, ksenofobije, pa i antisemitizma. Schulzova ideja nešto je, što bi moralo biti prihvatljivo svakome istinskom Evropljaninu. Da li je dobro procijenio treutak kada ju je iznio, pokazat će vrijeme. Interes Evrope govori njemu u prilog. Samo, postoje i drugi interesi . . .

portalnovosti

„Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji

Recimo: rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.

Recimo da tako nešto napišem danas, na dan službene nacionalne žalosti nad odrom ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji se nakon izricanja pravomoćne presude pred haškim sudom vratio u zemlju. Recimo da tako nešto – ne to s povratkom u zemlju, to je tek neukusna i prezira vrijedna antihrvatska zajebancija, već ono da je „rat rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“ – napišem danas, nakon sveopće konsternacije nad mučkim samoubojstvom našega viteza u Haagu, i još sveopćije konsternacije nad pravomoćno u povijest upisanog udruženog zločinačkog pothvata osuđene herceg-bosanske šestorice, zajedno s hrvatskim političkim vodstvom devedesetih.

Recimo da tako nešto napišem danas, kad se Hrvatska upravo historijskim konsenzusom – nezabilježenim još od dana ponosa, slave i Oluje – ujedinila u osudi haaškog tribunala: recimo da predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku u udruženi zločinački pothvat upišem tako i cijelu konsterniranu naciju, suodgovornu za, kako ono, „rezultat politike koju je tražila od svojih vođa“.

Recimo, dakle, da danas napišem kako su „samo u lošim analizama krivi pojedinci“, poput recimo Slobodana Praljka, i kako je rat, ergo i ratni zločini, „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Svakako, tako nešto nije se usudilo postaviti ni haško tužiteljstvo. Čak i oni zločinački su pothvat u svojoj „lošoj analizi“ ograničili na šestoricu herceg-bosanskih warlordova i njihove šefove s Pantovčaka: čak ni u Haagu nisu se usuđivali optužnicu za udruženi zločinački pothvat proširivati na narod koji je od optuženih tražio rat.

Pa ipak: „Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.“

Gornje dvije skandalozne, pače suštinski antihrvatske rečenice nisam, međutim, domislio ja, već – kako je mala povijest Hrvata! – upravo Slobodan Praljak.

„Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, rekao je general u intervjuu zagrebačkom Tjedniku prije dvadeset godina, u svibnju 1997. – u ono vrijeme kad je još bio slobodan i Milošević, a kamoli Praljak – podvukavši crtu pod upravo završeni rat i podnoseći izvještaj narodu koji ga je od svojih vođa tražio.

„Samo u lošim analizama krivci su pojedinci“, samoamnestirao se Slobodan Praljak, unaprijed odbivši skarednu tezu bjelosvjetskih revizionista i domaćih izdajnika o takozvanoj „individualnoj krivnji“ – mantru na kojoj će sljedećih dvadeset godina crtu pod završeni rat umjesto vođa i generala podvlačiti Međunarodni sud za ratne zločine – ne prihvaćajući čak ni teoretsku mogućnost ratnog zločina kao takvog. Za Praljka, ratni zločin je oksimoron, zločin u ratu nije zločin, on odbija prihvatiti da bi netko mogao biti ratni zločinac čak i ako je tehnički počinio zločin u ratu.

Ne, bez zajebancije, pače doslovno: „Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. još uvijek Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Ratni zločin ispostavlja se tako kao logičan i neizbježan rezultat rata, a rat kao „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“.

„Činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem“ – „čak i ako je počinio zločin u ratu“! – general Praljak, kako znamo, nije prihvatio do kraja života. Zlobniji bi primijetili kako ga je, moguće, koji dan ranije dotukla „činjenica da bi ratnim zločincem mogao biti proglašen“ kolega general Ratko Mladić, ali ostavimo to „lošim analitičarima“ koji za ratne zločine paušalno optužuju pojedince umjesto naroda. Daleko bi nas odveo taj rukavac priče, učas bi završili u beskrajnim filozofskim raspravama o smislu rata, ratnog zločina, života, bitka i bitaka, a tamo je diplomirani filozof Slobodan Praljak kod kuće, takorekuć na svom ognjištu, gdje nije svakom dano biti.

„Nije moguće da se svi vrate na svoja ognjišta, to se još u povijesti nije dogodilo. Pa zbog toga su ratovi i nastajali!“, iskreno se tako Praljak snebivao u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji godinu dana kasnije, u rujnu 1998.: „Ako je sve bilo idilično, zašto se uopće ratovalo?“ Ili, kako je to u Hrvatskom listu 1994. filozofski sažeo prvooptuženi Jadranko Prlić, u to vrijeme predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne: „Nakon svakog rata ljudi se pitaju: što nam je ovo trebalo? Tako gledano, svaki rat je besmislen.“

Ovaj rat, međutim, besmislen bio nije, ako ni zbog čega, ono zbog toga što nije bio rezultat politika pojedinaca –samostalnih ili pak udruženih u zločinačke pothvate – već, vidite kako ste brzo naučili, „politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Teza bi svakako bila skandalozna da sam je, pretpostavimo, postavio ja, ali kako je riječ o Slobodanu Praljku, valja je uzeti u razmatranje: je li moguće da je udruženi zločinački pothvat, osim vojnika na terenu i vođa u hladovini brijunskih borova, uključivao i narod koji ih je birao, tražeći od njih rat?

Svakako, komplot šestorice herceg-bosanskih warlordova i brijunskog vrhovnog štaba nije bio tek obični „udruženi zločinački pothvat“.

Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju – baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće.

Gdje je tu, međutim, narod?

Gdje je hrvatski narod, čija je volja rezultirala krvavim ratom? Ako izuzmemo velikosrpsku intelektualnu čaršiju, u posljednjih dvadeset godina, sve od kraja rata, Hrvati su kao krivci ili barem sukrivci za rat – pa tako po, hm, zapovjednoj odgovornosti i za ratne zločine – izrijekom označeni samo jednom, i to u citiranoj sentenci o ratu kao „rezultatu politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, kojom se hrvatska nacija u užem smislu definira kao udruženi zločinački pothvat.

I kako su reagirali Hrvati? Sumnjičavi, najprije su oprezno provjerili tko je to rekao, pa kad su se uvjerili da je Slobodan Praljak, pohrlili mu u mimohod oko odra, na višednevnom obredu općeg nacionalnog šoka i nevjerice, u istom počasnom stroju sa „svojim vođama“ – vlast i opozicija, lijevi i desni, radnici i seljaci, inteligencija i neinteligencija, ovi i oni – upisujući se pune dvadeset dvije godine nakon završetka rata u knjigu žalosti kao u hašku optužnicu.

Što im je to trebalo? Eh, što im je trebalo. Tako gledano, da parafraziram jednoga od njihovih vođa, svaki ratni zločin je besmislen.

tacno

Njegov zadnji čin nije bio teatralna gesta, ni bijeg od odgovornosti za svoje čine, ni gesta kukavice u strahu pred osudom, ni potez očajnika koji u depresiji bježi od kazne…

U pravu je Miroslav Tuđman koji se tim riječima, pokušavši oživjeti aveti prošlosti u »Lisinskom«, oprostio od Slobodana Praljka kojega je osobno ispratio na posljednje putovanje u Haag. Morao sam jučer samom sebi priznati da Praljkov čin uistinu nije ni kukavički ni očajnički pročitavši kako je »Sveučilište u Zagrebu, zastupano po rektoru Damiru Borasu, podnijelo tužbu protiv Luke Kovača, studenta Hrvatskih studija«.

Nekoliko puta, što naglas, što u sebi, u nevjerici sam poput đaka ponavljača sricao kako se »šteta koja je nastala tužitelju očituje u povredi ugleda, časti, dobrog glasa i imena«, te stoga Sveučilište u Zagrebu traži od Kovača i naknadu u protuvrijednosti od 20.000 kuna!? A kakav je to zločin počinio student da je Sveučilište u Zagrebu zastupano po rektoru Damiru Borasu hitro.hr angažiralo odvjetnički ured koji se prihvatio posla i proces dogurao do Općinskog građanskog suda u Zagrebu?

Krimen Luke Kovača sastoji se u izjavi koju je 2. studenoga 2017. godine dao novinarima Hine vezanu za provalu u prostorije Studentskog zbora i studentskih udruga na Hrvatskim studijima, citiram, »kako ne može sa sigurnošću reći o čemu se radi, ali kako postoji mogućnost da se iza toga skriva pritisak Uprave studija na studentske udruge«. Samo to? Samo to! Jedna rečenica, dvadeset i pet riječi, par interpunkcija koje su najveće hrvatsko Sveučilište sa svim svojim sastavnicama, na čelu s rektorom Borasom, Senatom, svim profesorima, doktorima i magistrima znanosti, akademicima, asistentima i demonstratorima, ujedinile poput boja Benettona u povrijeđenom ugledu, časti, dobrom glasu i imenu, da od jednog jedinog studenta, Luke Kovača, zatraže obeštećenje za obeščašćenje od 20 tisuća kuna!?

Eto, zbog svega toga sam se morao složiti s Miroslavom Tuđmanom da Praljak ne može biti ni kukavica ni očajnik. Jer, kako onda nazvati i kvalificirati čin i potez Sveučilišta, čija je sastavnica i Filozofski fakultet u Zagrebu, koje je dalo rektora Damira Borasa, na kojem kao redovni profesor predaje i dr. sc. Miroslav Tuđman, protiv studenta Luke Kovača? Pomozite mi, profesore Tuđman s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti FFZG, svi jezikoslovci i lingvistice, stručnjaci za tvorbu riječi i komparativnu, kako biste označili označitelja i komunicirali Sveučilište i Rektora koji sudski ganjaju SVOG studenta ne bi li ga olakšali za 20 tisuća kuna?

I, oprostite što pitam, je li od inkvizicije preko Staljina do danas postojalo neko sveučilište koje je procesuiralo svog studenta zbog javno izgovorene riječi? Možda to zna redovita profesorica dr. sc. Blaženka Divjak sa zagrebačkog Sveučilišta, aktualna ministrica znanosti i obrazovanja u Plenkovićevoj Vladi, koja je zbog poteza rektora Borasa tužna! TUŽNA? Kao da je sudski progon studenta uginuće kućnog ljubimca! Ili je došlo vrijeme da nakon Generalskog zbora komemoraciju u »Lisinskom« održi i Studentski zbor.

Dok je Sokratov duh još tamo živ.

novilist

Kao i svake godine Dajana Mikloš priredila je novu zimsku kolekciju, koju je ovoga puta uradila u partnerstvu s kolegicom Seidom Ćesan. Reviju  ćete moći pogledati 15.12.2017. u Luxu u većernjim satima, gdje će divne manekenke BUMNA zablistati u kreacijama.

– Kolekcija je nastala u mirnoj idili planine Jahorine i svoje sam zimovanje sa sinom i  kolegicom Seidom iskoristila radno, stvarajući novu kolekciju. Sve troje smo bili razigrani zimskim detaljima, za koje vjerujem da će se pratiteljima moga rada, kao i do sada svidjeti. Ovom prilikom vam želimo sretne nadolazeće blagdane, Izjavila je Dajana.

Što je opasno, opasno je! Ovo sa zagađenjem brodskog zraka stvarno je opasno!

Čitamo u stručnoj literaturi približnu opisnu definiciju zraka:

„Zrak je naziv za mješavinu plinova i čestica koji tvore zemljinu atmosferu te je jedan od osnovnih čimbenika života. Najzastupljeniji su plinovi dušik (78%), kisik (21%), argon, ugljični dioksid te niz elemenata u tragovima. Čovjeku je dnevno potrebno 15 kilograma, odnosno oko 13 kubičnih metara zraka.“

To znači „da čovjek ventilira oko 13.000 litara zraka na dan, a zajedno s njim udahne brojne čestice prašine, pelud i razna atmosferska onečišćenja, i svi ti mehanizmi, udruženi, uzrokuju upalne procese u plućima koji zahvaćaju ne samo dišne cijevi nego i krvne žile u plućima, posebno arterije…“.

A što to znači za nas Brođene? U Slavonskom Brodu već godinama je na mjernoj postaji na Jelasu godišnja srednja vrijednost koncentracije lebdećih čestica PM2.5 iznad granične vrijednost od 25 µg/m3, ali i do 32 µg/m3 (2016.god.)!!! Pretpostavimo da je to tako već 9 godina! Što znači:

9 godina * 365 dana * 13 m3 zraka * 25 µg/m3 PM2.5 = 1067625 µg PM2.5 = 1,067625 g PM2.5 !

Ili točnije: svaki Brođanin je u ovih 9 godina udisao (i vjerojatno to sve je onda ostalo u plućima…) više od 1 grama lebdećih čestica PM2.5!

Ako odemo malo dalje i na taj račun nadovežemo kako pored 60 tisuća Brođana zagađenje iz emisije rafinerije ima veliki utjecaj još na oko 40 tisuća ljudi iz okolice Broda, možemo zaključiti da oko 100 kg PM2.5 lebdećih čestica je dosada staloženo u organizmima Brođana i stanovnika susjednih općina!

Ozbiljno trebamo razmisliti što to sve znači, ali i o svemu tome i što nas sutra čeka? Koje su opasnosti po zdravlje?

Evo samo nekoliko važnijih činjenica s portala Eko-akcija;

„Lebdeće čestice manje od 2,5 mikrometra (PM2.5) se udišu zajedno sa zrakom i prodiru duboko u pluća. Na taj način, mnoge kemikalije opasne po ljudsko zdravlje bivaju prenošene do naših unutrašnjih organa, uzrokujući širok niz oboljenja od kojih neka završavaju smrću, uključujući rak (posebno rak pluća), moždani udar kao i oštećenja na bebama dok su još u majčinoj utrobi. Postoji jaka veza između zagađenja sa PM2.5 i PM10 i većinom bolesti organa za disanje, bolesti srca, čak i povećane smrtnosti.

Ovi učinci mogu biti posljedica već  kratkotrajne izloženosti …ali i dugotrajne izloženosti, tokom nekoliko godina…“ (vidi poveznicu: http://www.ekoakcija.org/content/sta-je-zagadenje-lebdecim-cesticama-kakve-su-posljedice-kako-smanjiti-utjecaj-na-zdravlje)

Početkom ovog mjeseca su održana su dva važna skupa, jedan u Bruxellesu 5. prosinca, a drugi u organizaciji NATO pakta u Rimu 6. i 7. prosinca. I jedan i drugi su održani pod imenom “Zapadni Balkan na raskrižju”.

Bruxelles i Balkan

EU Monitor piše “kako je budućnost Zapadnog Balkana pitanje koje se brzo kreće po europskom planu”.

“No, porast nestabilnosti, teritorijalnih sporova i etničkih sukoba znači da se mnogi u Europi boje povratka rata i sukoba u regiji. S više od 20% nezaposlenih, regija još uvijek treba mnogo reformi. Demokracija, mir i stabilnost, kao i gospodarski razvoj i integracija na Zapadnom Balkanu, ne ovisi samo o politici i djelovanju nacionalnih vlada, nego o regionalnim, općinskim i gradskim vlastima. No, jasno je da su države Zapadnog Balkana sada na raskrižju između pristupanja EU i održavanja statusa quo. Stoga nije jasno kojim će putem krenuti donositelji odluka”, prenosi EU Monitor.

“U okviru ovog godišnjeg događaja, sada 18. godinu za redom, “Prijatelji Europe” i partneri su se bavili pitanjima koja utječu na Balkan, omogućujući visokim političarima iz regije da podijele svoje zabrinutosti i ideje s EU i državama članicama. Naš balkanski tim je pozdravio predsjednike, premijere i ministre, kao i nekoliko stotina ključnih predstavnika institucija EU, država članica, predstavnika poslovnog svijeta i civilnog društva”, zaključuje EU Monitor.

NATO i Balkan

Odmah nakon ovog skupina je u Rimu održana konferencija pod istim imenom, “Zapadni Balkan na raskrižju”, a tema je bila je li Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu uspio donijeti mir regiji?

Komentirali su posljednje presude i raspravljali jesu li one dovoljno uvjerljive da zatvore ovo poglavlje i donesu mir Balkanu?

Dio ih je rekao da je opravda zadovoljena i da je rad suda temelj uspješnog mirovnog procesa, dok su drugi imali dojam da je nakon više od 20 godina učinjeno malo, prekasno i da su sada aktualna druga pitanja koja će odrediti hoće li biti mira na ovim područjima.

“Proživjela sam to i pratila suđenja s velikim interesom”, za englesko izdanje Al-Arabiye je izjavila zapovjednica Koledža obrane NATO pakta, general Chris Whitecross.

“Među povijesnim napetostima i regionalnim podjelama postoje i druga pitanja. Proces integracije regije i Europske unije je usporen, radikalizacija raste zajedno s međunarodnim zločinačkim mrežama, plus postoji mnogo sukobljenih političkih planova iz Sjedinjenih Država s onima iz Rusije, Kine, Turske… samo da spomenem neke”, rekla je Chris Whitecross.

“S obzirom na stanje na terenu, ti čimbenici mogu biti opasni i zasigurno ne pomažu procesu mirovne integracije”, objasnio je Matteo Bressan, analitičar Zaklade Koledža obrane NATO pakta.

Za “gospodu” u Rimu je “balkanska regija poznata po tome što proizvodi više povijesti nego što može probaviti”.

“Iako je bolna prošlost iz ’90-ih počela napuštati gradove, a seleći se u tribunale će na kraju pronaći svoje mjesto u povijesnim knjigama, regija je daleko od stabilnog mira”, zaključili su sudionici skupa.

Atlantistički lešinari proždiru Balkan

Što znače ova dva skupa? Koliko je Europskoj uniji i NATO paktu stalo do mira ili kakvog takvog pomirenja u regiji? Posve sigurno nimalo. To se vidi i iz nedavnih istraživanja koja su pokazala poraz netrpeljivosti i mržnje, što se redovito događalo s presudama Haškog tribunala, ma kakve one bile. Dva desetljeća mučnine i podsjećanja na patnje i stradanja nikako ne mogu doprinijeti pomirenju, da ne spominjemo činjenicu da su EU i NATO putem ovog suda “oprali ruke” od svega i krivnju prebacili na “barbarska balkanska plemena prepuna mržnje jednih prema drugima”.

Uz prethodne pripreme, ’90-ih je bivša Jugoslavija pretvorena u laboratorij za zapadno uplitanje. Testirane su sve tehnike destabilizacije koje se primjenjuju u ostatku svijeta već četvrt stoljeća. U početku su radili na razbijanju države poticanjem etničke mržnje, iz koje je skovao neologizam “balkanizacija”, potom su pokrenuti krvavi ratovi među narodima koji možda i nisu pripadnici jedne nacije, ali su toliko bliski i izmiješani da se ove sukobe može nazvati bratoubilačkim.

Tamo gdje NATO nije postigao uspjeh bombama, prešlo se na  nekonvencionalni rat i vlade su rušene “Obojenim revolucijama”, od koji se posljednja, ali sigurno ne i zadnja uspješno provela u Makedoniji.

Atlantistički lešinari su dva dana konferencije s velikim apetitom proždirali truplo onoga što je ostalo od bivše Jugoslavije i uz sve to tražili “da se da šansa miru i euroatlantskim integracijama”.

Balkan je sigurno napredniji u usporedbi sa zemljama koje su kasnije pretrpjele isti udar i zbog toga bi mnogi trebali proučavati njegovu povijest i pokušati predvidjeti blisku budućnost. U Rimu smo 6. i 7. prosinca, na NATO konferenciji naziva “Zapad i Balkan na raskrižju”, dobili prilika da shvatimo koje su namjere NATO pakta i što bi se uskoro moglo dogoditi.

Balkanska tragedija su etničke napetosti, ali postoje i kronični problemi vezani uz kriminal, posebno povezani s trgovinom drogama, cigaretama, oružjem, ljudima, itd. No, to su problemi s kojima se suočavaju mnoge zemlje, “naprednije” ili ne, a oni se rješavaju na razini posebnih službi i agencija za provođenje zakona. Međutim, NATO to ne zanima, kao što ovaj savez nikada nije zanimao mir na ovim prostorima.

U ovoj fazi je NATO identificirao nove i opasnije prijetnje, barem sa svoje strane, a to su djelovanja Rusije, Kine, Turske i arapskih zemalja.

NATO se žali na učinkovitu rusku penetraciju među pripadnicima srpske etničke skupine, što Rusima polazi za rukom uglavnom suradnjom i širenjem informacija. U tom kontekstu, NATO je vrlo uznemiren činjenicom da je Srbija odlučila kupiti borbene zrakoplove i oklopna vozila ruske proizvodnje. NATO se boji da će se kroz vojno prisustvo, kojeg trenutno nema, ali ima prodaje oružja, ojačati ruski politički prodor u Srbiji, odnosno da će Rusija izgraditi “mostobran” prema EU, nešto što će NATO spriječiti pod svaku cijenu.

Kineska penetracija na Balkanu je samo komercijalna, s ulaganjima u industrijska postrojenja i infrastrukturu. NATO i EU žele spriječiti Kinu da im postane konkurent u regiji, ne dopuštaju drugima da se upliću u ono što oni smatraju ekskluzivnim područjem osvajanja.

Posebnu prijetnju predstavljaju neke arapske zemlje, posebno zaljevske monarhije i Turska, koje promiču vjersku radikalizaciju u Bosni i Hercegovini, Albaniji i na Kosovu.

Procjenjuje se da se oko 800 balkanskih islamističkih ekstremista trenutno bori u Siriji, a mogu se vratiti u svoje zemlje nakon skore kapitulacije “kalifata”. NATO se boji da ovi povratnici mogu provesti terorističke napade u Europi.

Ovo je zaista groteska, jer s jedne strane se žale na borce “Islamske države”, koji su  prethodno radili za NATO, a na drugoj ne postavljaju pitanja tko podupire radikalizaciju. Turska je jedna od najvažnijih članica NATO pakta, a sve  zaljevske monarhije su bliski saveznici Sjedinjenih Američkih Država. Kad bi samo htio, Washington bi mogao zaustaviti ovaj trend, ali on to ne čini, niti će činiti. Stvar je vrlo zanimljiva, jer bi ovo mogao biti dokaz da nije sve onako kako se predstavlja.

Bosna, kao ni Srbija s Kosovom nisu ni u EU, niti u NATO paktu, a postoji vjerojatnost da neće ni ući.

Postoje tri različita tumačenja neuspjeha integracija u ovaj de facto jedan vojnopolitički savez. Prvi neuspjeh je što Bosna i Hercegovina nije riješila etničke sukobe i živi u izrazito krhkoj ravnoteži. Srbija i ne skriva da ne odustaje od Kosova, narkodržave koja će teško biti priznata i iznad svega ne zna kako se samoorganizirati.

U ta tri entiteta vlada kaos koji stvara politički vakuum u kojeg se svojim djelovanjem mogu uključiti Rusija, Kina, Turska i arapske zemlje. Jedino rješenje koje NATO ima da se izbjegne ovaj scenarij je opet ići protiv volje naroda i prisilno provesti integraciju, možda čak i slanjem nekog oblika “stečajnog upravitelja”, opunomoćenika koji bi provodio direktive NATO pakta ili možda Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Ne vjerujete u ovaj scenarij? Pričekajmo. NATO je u ovakvoj situaciji spreman udariti šakom o stol i Balkanu, koji je “ponovno na raskrižju”, ponuditi vazalstvo ili rat.

Kriza između EU i SAD više nije nikakva tajna i manifestirala se u više navrata manifestiralo, kao u Libiji, zatim u Ukrajini, ali se sada možda može pogoršati. Prisiljavanjem ulaska Bosne i Srbije s Kosovom u EU stvara se proturječje koja bi moglo narušiti ravnotežu na cijelom kontinentu. Nakon što se s provokacijom oko statusa Jeruzalema zapalio Bliski istok, SAD vrlo lako ponovno mogu upaliti vatru pod balkanskim buretom baruta samo kako bi destabilizirale Europu.

Možda truplo kojeg atlantistički lešinari žele proždrijeti nije samo ono bivše Jugoslavije?

logično

Mogu reći da nije svrha sveučilišta da naplaćuje kazne, nego da pokaže da postoje neke granice – To je jučer izjavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras. Pročitajte, molim, još jednom: »Nije svrha sveučilišta da naplaćuje kazne, nego da pokaže da postoje neke granice«. Čekajte, je li ovo neka šala? Nipošto: rektor Boras otvara novu stranicu u tisućljetnoj globalnoj povijesti akademije, objavljujući svijetu i gradu da je za najvažnije hrvatsko sveučilište pronašao novo poslanje, u carstvu akademske slobode dosad nepoznato: svrha Sveučilišta u Zagrebu odsad ima biti »ne da naplaćuje kazne«, nego »da pokaže da postoje neke granice«. A kakve bi to granice, molim lijepo, bile? To bar nije teško pogoditi: granice slobodi govora koje će postavljati – pogađate – rektor Damir Boras.

Odavna u univerzitetskoj povijesti nismo čuli takvoga samosramoćenja institucije rektora i cijeloga sveučilišta. Potpisani novinar na ovome mjestu ne može ne izraziti i posve osobnu indignaciju, jer se s ponosom sjeća vremena kada su ga na istome tom sveučilištu, s mnogo dostojanstva i uvažavanja, učili upravo obrnuto od onoga što tvrdi današnji rektor. A otkud sva ta Borasova intelektualna skalamerija? Zbog ništa manjeg sramoćenja: Sveučilište u Zagrebu, na poticaj rektora Borasa, tužilo je studenta Luku Kovača, potpredsjednika Studentskog zbora – i od njega traži dvadeset tisuća kuna odštete! – jer je, u jeku prijepora o Hrvatskim studijima, izvolio javno posumnjati kako »postoji mogućnost« da se iza provale u studentske prostorije Hrvatskih studija »skriva pritisak uprave studija na studentske udruge«.

Sudeći po Borasovu javnom ustuknuću samo dan nakon što je potvrdio tužbu – i on je, kaže, »tužan« – moglo bi se pomisliti kako nije bio ni svjestan da ozbiljni rektor ozbiljnoga sveučilišta ne bi smio ni pomisliti da potakne takvo što. Ali ne! Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) izvijestila je jučer kako je »rektor Damir Boras, odnosno Sveučilište u Zagrebu«, preko jednoga privatnog odvjetničkog ureda, tužio MAZ »zbog načina na koji je objavljen demantij« kojim je sveučilište reagiralo na tekst »Propadanje rektorova protektorata«, objavljen na MAZ-u 12. listopada. Zasad, vrhunac je to zapanjujuće akcije u kojoj rektor Sveučilišta u Zagrebu inicira niz tužbi protiv medija, najčešće iz posve bizarnih razloga, kakav svakako jest sumnja mladoga studenta.

Pritom, a to nije najmanje važno, Sveučilište u Zagrebu portalu Telegram odbija odgovoriti koliko su novca potrošili na usluge spomenutoga odvjetničkog ureda, tvrdeći kako, piše Telegram, »u konkretnom slučaju potreba zaštite prava prevladava nad javnim interesom«. Zaštite prava?! Čijih prava? Privatnog odvjetničkog ureda?

Sav taj cirkus oko sveučilišnih tužbi nije, dakako, ništa drugo doli persiflaža svakog akademskog ideala, i ruganje samoj ideji dostojanstvenoga istraživanja i učenja u slobodi. Svjedočimo, međutim, i nečem mnogo »mesnatijem«, a to su precizno formulirale kolegice iz MAZ-a: »Kada, naime, moćna institucija poput Sveučilišta u Zagrebu, sa svom svojom infrastrukturom i sredstvima, odluči tužiti jedan nezavisni medij, koji tako i onako opstaje na mršavim materijalnim sredstvima kao rezultat djelovanja desnice unutar državnih institucija, ovakva tužba i njezini troškovi takav medij mogu dovesti do – gašenja.« E, u tom grmu leži pravi zec: skečevi rektora Borasa – jer kako ih drukčije nazvati? – i mogući su samo kao posljedica »djelovanja desnice unutar državnih institucija«. »Djelovanje desnice unutar državnih institucija« u protekle je dvije, tri godine ovu zemlju učinilo podivljalom državom, u kakvoj jedino i postaje moguće da rektoru najvažnijega sveučilišta padne na pamet tužakati studente, pa da te tužbe još plaća privatnim odvjetnicima našim zajedničkim novcem.

Samo, zašto ne bi rektor tužakao, ako je komemoraciju osuđenome za teške ratne zločine moguće organizirati u najreprezentativnijoj koncertnoj dvorani glavnoga grada, uz gotovo cijeli generalski ešalon u svečanim odorama nacionalne vojske, i uz nazočnost potpredsjednika parlamenta i vladajuće stranke, kao i potpredsjednika vlade i ministra ratnih veterana? Zašto rektor ne bi tužakao, u zemlji u kojoj je moguće masovno prijetiti ljudima samo zato što podsjećaju da sudske presude valja poštovati, a žrtvama iskazati suosjećanje i podršku? Zašto Boras ne bi »određivao granice«, u zemlji u kojoj je moguće krivce za masovno iseljavanje tražiti posvuda, samo ne u opisanim demonstracijama društvene patologije? Uistinu, samo u podivljaloj državi ljudima može pasti na pamet vabiti mlade neka ostaju, i neka ne odlaze, a u isto vrijeme ne zahtijevati, u najmanju ruku, odlazak rektora koji je u stanju zbog benigne izjave tužiti vlastitog studenta.

novilist

Vijeće za elektroničke medije istražuje ‘Bujicu’ u kojoj je Ante Prkačin rekao da Mesića treba javno objesiti. Hoće li televizija Z1 još jednom ostati bez koncesije?

Foto: Facebook

U Zagrebu je nedavno otvorena još jedna izložba o Nikoli Tesli. Odmak od standardno nacionalno-mitologijskih pristupa ovom znanstveniku nije doprinio razumijevanju njegovog rada. Sve se, umjesto toga, svelo na dekontekstualiziranu šarenu scenografiju i marketinški spektakl.

Zgrada zagrebačkog Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kolokvijalno poznata kao Džamija, taman negdje u ovo doba 2006. godine pretvorena je u gigantsku zdjelu juhe jednog domaćeg proizvođača hrane. Intervencija je izazvala brojne reakcije, među kojima i kritiku činjenice da se javni prostor daje u komercijalni najam. Ne samo da je zgrada pod palicom jedne marketinško-dizajnerske tvrtke postala gigantska reklama, nego je za “korporativne domjenke” okupiran i unutrašnji izložbeni prostor. U više od deset godina koliko je prošlo od tada, Dom HDLU-a često je bio na meti kritičara komercijalizacije kulture kao primjer komodifikacije prostornog resursa smatranog zajedničkim dobrom umjetnika članova Društva, ali i ostalih kulturnih radnika. Neometan kritikama i kadrovskim promjenama u vodstvu, kurs HDLU-a nije mnogo vrludao. Davanje prostora u zakup za komercijalne projekte je iz iznimke prerastao u uhodani poslovni model.

Posljednji proizvod iz javno-privatne “kuhinje” na Trgu žrtava fašizma je izložba “Nikola Tesla – mind from the future”, ambiciozni projekt autorice Helene Bulaja Madunić i full service agencije Real Grupa. Reklamirana kao multimedijski futuristički spektakl i kulturni događaj godine, izložba postavlja pred publiku visoka očekivanja. Multimedijalnost se ne može poreći – spektar se kreće od ulja na platnu do interaktivnih kompjuterskih simulacija. Tu su brojni projektori, zvučnici, tableti, touch screenovi, senzori i drugi uređaji koji svakako doprinose futurističkom momentu, no prevladavajući dojam ipak sugerira suprotan smjer vremeplova. Imaginacija budućnosti ustupila je mjesto pokušaju rekreiranja Tesline epohe i to ne bez svojevrsnog uspjeha. Doduše samo ako period druge polovice 19. i početka 20. stoljeća zamišljamo prema mainstream dekoraterskim trendovima kojima se povode popularni zagrebački kafići uređeni u stilu tzv. steam punka ili kolokvijalnije rečeno hipsterskog vintidža.

Glavni dio izložbe posvećen liku i djelu Nikole Tesle postavljen je na prvome katu, u prostoru Galerije Prsten. Zamišljen je tako da posjetitelj prati nekoliko narativnih rukavaca vezanih za Teslin život, njegove izume i različite aspekte povijesnog konteksta. Školske grupe u pratnji vodiča protutnje postavom, dok ostali uglavnom koriste audio vodič koji je besplatan, tj. ulazi u cijenu pojedinačne ulaznice od pozamašnih 80 kuna (10,5 eura). Suprotno očekivanjima, on iskustvo posjete otežava. Posjetitelj odmah primjećuje nelogičan i neujednačen raspored brojeva koje treba odslušati. Dužina numera, kojih je ukupno previše i ne idu “po redu”, varira od manje od minute do više od 11 minuta. Stoga je kurs obilaska prespor i meandrirajuć, a iskustvo se brzo pretvara u tumaranje, budući da ono što vidimo oko sebe tek djelomično korespondira sa sadržajem vodiča, ponekad podrazumijevajući čitanje ili čak slušanje dodatnih informacija. Postav koji nas okružuje odmaže: zamišljen je kao bogata scenografija u kojoj je teško odvojiti izloške od dizajna, sadržaj od “pakiranja”.

Mistifikacija genija

Ambijentalne projekcije, Teslini nacrti tretirani kao tapete, umjetničke instalacije – sve se stapa u prostor koji zamišljenu naraciju fragmentira na niz zbrkanih motiva. Izložaka koji bi prikazivali Tesline izume jedva da ima, a lako se može desiti da ih u moru scenografskih rješenja manje upućen posjetitelj ni ne primijeti. Plazma kugla, pored Kolumbova jajeta jedini Teslin izum koji je autorica ovog teksta uspjela pronaći, potpuno je neobilježen i gurnut u kut pored djelomično interaktivne projekcije isječka iz filma Teslin san Branislava Brkića. Osim ove instalacije, za interakciju je zaduženo i nekoliko gadgeta koje je osigurao jedan od sponzora izložbe Hrvatski telekom, kao što su naočale za virtualnu stvarnost iza kojih se krije prilično nemaštovita simulacija svemirskog broda. Na lanjskom su adventu istu tehnologiju stavili u funkciju simulacije putovanja saonicama u selo Djeda Mraza. Na sreću autora izložbe, ne može se osporiti da bez Teslinih izuma ne bi bilo ni VR naočala niti Hrvatskog Telekoma, tako da neka (tajna) veza s Teslom postoji.

Ni jednom nije iskorištena prilika da se suvremene tehničke mogućnosti interakcije stave u službu objašnjavanja Teslinih izuma, a izostanak interesa za razumijevanje njegova rada i načina na koji je utjecao na naše živote prisutan je na čitavoj izložbi. U prvom planu nije Tesla znanstvenik, već Tesla umjetnik. Na internetskoj stranici projekta se među suradnicima ne spominje ni jedan znanstvenik, samo marketinški stručnjaci, dizajneri i umjetnici, što je i polje iz kojeg dolazi autorica koncepta Helena Bulaja Madunić. Ova multimedijalna umjetnica je sigurna da bi Tesla danas, da je živ, bio umjetnik – pri čemu obje profesije ahistorijski i pojednostavljeno zamišlja kroz figuru genijalnog pojedinca. Sasvim razumljiva fascinacija znanstvenim konceptima kod Bulaje Madunić nije bila poticaj da pokuša razumjeti kako oni funkcioniraju, već da ih dodatno mistificira.

U tom je smislu indikativan početak izložbe koji na prvu obećava: Nikolu Teslu smješta se u školske klupe, što je mogao biti izvrstan ulaz u demistifikaciju ideje genija i prilika da se naglasi važnost kvalitetnih uvjeta obrazovanja u polju prirodnih znanosti. Doznajemo da je Tesla sam inzistirao da se iz gospićke gimnazije prebaci u tzv. realku u Rakovcu pored Karlovca. Ondašnje realne gimnazije u programu su stavljale naglasak na prirodno-znanstvene predmete, žive jezike i crtanje, a rakovačka je realka bila posebno poznata po dobro opremljenom laboratoriju za nastavu prirodopisa. Dio inventara je pred nama, u originalnoj vitrini dopremljenoj iz Rakovca, vrijednom izlošku iz javnosti malo poznate gimnazijske zbirke nastavnih pomagala za prirodoslovlje koja čeka priliku da se učini šire vidljivom. No u kontekstu ove izložbe, čiji će se posjetitelji do kraja trajanja sigurno brojati u tisućama, nekoć ključni alati za edukaciju ostaju nijemi. Audio vodič ih naime tretira eksplicitno kao umjetnička djela uopće ne objašnjavajući njihovu funkciju.

Identifikacija s Teslom

Tehničkog aspekta vodiča u kontekstu konfuznog postava već smo se dotakli, ali sam njegov sadržaj, kako vidimo, još je problematičniji. Izuzev nekoliko numera, riječ je o nizu izjava same Helene Bulaje Madunić. Dajući si glas kroz muzejski alat koji bi trebao biti u službi edukacije i boljeg razumijevanja, autorica cementira percepciju izložbe u kalup svojeg vlastitog poimanja Tesle. Ono je određeno potpunim pomanjkanjem interesa za bilo kakve racionalne uvide u Teslino djelo i samouvjerenom pozicijom umjetnika koji proizvoljno barata podacima i vlastitim dojmovima. Tako se nakon Tesle gimnazijalca vraćamo u godinu Teslina rođenja, ubrzo shvativši da kronološki princip nije ni sasvim odbačen niti dosljedno proveden, a podaci koje doznajemo mnogo više govore o ukusima i interesima autorice nego Tesle.

Tako je izložen reprint gvaša spilje Samograd u blizini Perušića u široj okolici Smiljana, koja jest zanimljiv lokalitet, ali podatak da ga je Tesla posjetio nije nigdje zabilježen. To ne sprječava Bulaju Madunić da izvlači zaključke kako je spilja i lički krajolik općenito morao utjecati na mladoga Teslu – da je tome tako, potvrđuje činjenicom da i nju samu posjet Lici fascinira. U najmanju ruku neobičan je i način na koji autorica shvaća kontekstualizaciju Teslina rada, izvlačeći podudarnosti na vremenskoj lenti koje nemaju uvijek smisla. Tako doznajemo da se iste godine kad Tesla odlazi u Pariz u Zagrebu otvara Obrtna škola, današnja Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, koju bi, prema procjeni autorice, Tesla sigurno htio upisati, samo da je tada bio u pravom dobu. Tko zna gdje bi ga to odvelo. Ideja neke tajne veze među genijalnim umovima, znanstvenicima poput Tesle i umjetnicima poput Bulaje Madunić, koju takve nasumične pretpostavke impliciraju, obilježava čitavu izložbu.

Međusobna legitimacija velikana koja bi ostalim smrtnicima trebala nadomjestiti pokušaj da nešto od te genijalnosti shvate i stave u razumske okvire najočitija je u drugom dijelu izložbe, prostoru Galerije PM. Tamo poput bogova u panteonu čuče velikani svjetske umjetnosti predvođeni Marinom Abramović i preko titravih ekrana dijele svoje misli o Tesli s publikom, koja se ovdje uglavnom ne zadržava duže od par minuta, a i to provede fotografirajući scenografiju. Treba spomenuti i treći dio izložbe koji se sastoji od radova stranih i domaćih suvremenih umjetnika inspiriranih Teslom. Riječ je raznolikim, više ili manje uspjelim radovima koji uglavnom pate od lošeg postava, a ne pomaže im ni činjenica da ih je većina smještena u prizemlje, prostor tzv. Galerije Bačva koji je ujedno i suvenirnica pa ga publika i prodavači karata doživljavaju kao “nus-prostoriju”. Manji dio radova je raspoređen po glavnom dijelu izložbe, što samo dodatno doprinosi konfuziji i nemogućnosti sistematizacije svega viđenog.

Siromašni znanstvenici i dokoni umjetnici

“Nikola Tesla – mind from the future” mogao je biti samo još jedan preambiciozan i krivo zamišljen izložbeni projekt kojem ne bi imalo smisla davati preveliki značaj. No riječ je o jednoj od onih izložbi koje se nisu bile ni otvorile, a već se o njima naveliko šuškalo. Kad se tome pridoda činjenica da je svečanom otvorenju (samo za pozvane) nazočila i hrvatska politička elita, stvar je, nema sumnje, značajna. To i ne čudi, s obzirom da je riječ je o komercijalnom projektu iza kojeg produkcijski stoji Real Grupa, jedna od najvažnijih domaćih marketinških agencija čiji klijenti pokrivaju širok spektar, od banaka preko nogometnih klubova do trgovačkih lanaca. S takvim portfoliom manju marketinšku pompu oko izložbe i nije bilo za očekivati. Marketinške agencije kao nositelji “kulturnih” projekata nisu novina u domaćoj varijanti komodifikacije i komercijalizacije kulture (npr. G.A.D. produkcija i Katapult promocija), ali se s igračima ovakvog mjerila još nismo imali prilike susresti. Ono što je pritom posebno zanimljivo jest način na koji se koncept Helene Bulaja Madunić nadopunjuje sa strategijom delegiranja kulturnog rada na marketinške agencije, kao i način na koji se u tu priču smjestilo Teslu.

U vodiču, kao i u brojnim medijskim istupima, Bulaja Mandić potkrepljuje tezu o Tesli umjetniku činjenicom da je, kako bi dokazao učinkovitost svojih izuma, često smišljao “naprave” koje su na efektan način demonstrirale određene znanstvene koncepte. Jedan od najpoznatijih primjera je Kolumbovo jaje, kojeg autorica naziva device artom. No što je zapravo Kolumbovo jaje? Izvorno, anegdota o načinu na koji je Kolumbo osigurao sredstva za svoje prekooceanske avanture, prvo suočivši publiku s pitanjem može li jaje stajati uspravno, a onda razbivši jedan njegov kraj i tako ga postavivši na stol pred španjolsku kraljicu koja je potom odriješila kesu. Suvremenim rječnikom rečeno, Kolumbovo jaje je kratka poduka iz fund raisinga, a točno tako ga je shvatio i Tesla. U njegovim je biografijama napor da od onovremenih kapitalista namakne sredstva za rad i razvijanje svojih koncepata opće mjesto, često oprimjereno upravo pričom o Kolumbovom jajetu, napravi kojom je na opće čuđenje skeptičnih investitora pokazao da se u njegova istraživanja izmjenične struje i rotirajućeg magnetskog polja itekako isplati ulagati.

Tesla je dakle takvom tipu demonstracije pribjegavao iz nužde, a ne iz umjetničkih pobuda, a već i površno poznavanje Tesline biografije i konteksta vremena potvrđuje takav zaključak. Riječ je o vremenu ubrzanog tehnološkog i znanstvenog razvoja, ali i dominacije kapitalističkih proizvodnih odnosa koji su nastupili s industrijskom revolucijom. Iako je izum parnog stroja imao svoju direktnu primjenu i suštinski utjecao na promjene proizvodnih, a onda i društvenih odnosa, povjesničari znanosti smatraju da kraj 19. stoljeća predstavlja drugu fazu značajnog doprinosa znanosti za strelovit uspon industrije. Izumitelji više nisu dio dvorske svite, a izumi postaju roba na tržištu u pravom smislu te riječi. Redovito, pa tako i u ovoj izložbi, u kontekstu Tesle spominju se njegovi prijepori s Thomasom Edisonom, izumiteljem, ali i tehnološkim tajkunom koji je bio Teslin poslodavac. Tesla je imao drugačije motive, kao što pokazuje njegova još uvijek nerealizirana ideja besplatne, svima dostupne struje.

Spektakl umjesto narativa

O raskoraku između takvih Teslinih stavova i komercijalne naravi ove izložbe, ali i drugih pokušaja brendiranja Tesle, već se pisalo u medijima. Dakako, Teslin javni imidž je još u njegovo vrijeme bio povezan s “trikovima” poput spomenutog Kolumbovog jajeta. Nije neobično da su se iluzionizam, kao tada široko popularna forma zabave, i znanost povremeno preklapali tražeći uzajamnu korist. Mađioničari su trebali struju da prošire ponudu nakon što je zec iz šešira dosadio, a izumiteljima su dobro došle vještine privlačenja pažnje. Ovakva kontekstualizacija nije izostala, dapače devetnaestostoljetni iluzionizam je na izložbi vrlo prisutan. U audio vodiču je čak pet numera posvećeno toj temi, dok prostornu instalaciju poznate Tesline eksperimentalne stanice u Colorado Springsu ne prati niti jedna. Tako se dovodi u pitanje što je tu u funkciji konteksta, a što glavna tema.

Isti je slučaj i s poviješću filma i fotografije. Preko pet minuta duge audio natuknice o Edisonu i Edwardu Muybridgeu spadaju među zanimljivije dijelove izložbe: u prvoj Helena Bulaja Madunić daje više koherentnih informacija o Edisonu nego što možemo iz cijele izložbe doznati o Tesli. Posebno se fokusira na njegovu ulogu u razvoju holivudske filmske industrije kao osobe koja je praktički izmislila i komercijalizirala kino distribuciju, “pokopavši” svojim načinom naplate mnoge nezavisne filmaše. U drugom slučaju, ponešto konfuznije prepričava Muybridgeov eksperiment sukcesivnog fotografiranja konja u galopu koji bi bilo nemoguće izvesti bez umjetne rasvjete. Važnost flasha u kontekstu razvoja fotografije spominje se i u zanimljivom slučaju socijalno angažiranog fotografa Jakoba Riisa, koji je jedino tako mogao snimiti bijedne stambene uvjete njujorške radničke klase kasnog 19. stoljeća.

Nije neočekivano da se autorica u temama vezanima za umjetničko polje i medije u kojima i sama radi bolje snašla, no to ne pomaže čitavom projektu. Informacije, manje ili više zanimljive, lako se izgube u scenografskoj kaši, a kad od mnoštva motiva i podražaja treba strukturirati jasni narativ, smisao se raspline kao u jeftinom triku. Osim što se ovaj projekt upisuje u niz pokušaja zarade na Teslinom nasljeđu, on to čini opasnom mistifikacijom i znanosti i umjetnosti – obje sfere tretiraju se kao spektakl, neobjašnjiv čulni podražaj koji se ne treba (i ne može) puno racionalizirati. Baš ni jedan Teslin izum se na izložbi nije ni pokušalo objasniti. Slavna naprava Kolumbovog jajeta ne radi, što je jedan od vodiča razočaranoj djeci objasnio time što bi to potrošilo previše struje! To naravno ne stoji, a od vodiča bi možda bilo poštenije da je uputio publiku na snimke upogonjenog Kolumbovog jajeta dostupne na YouTubeu. To barem (za sad) ništa ne košta, za razliku od magle, čija je prodaja uvijek bila unosan biznis.

bilten

Kao što i samo ime (pod)žanra kaže – kod whodunnit-a je pitanje svih pitanja TKO. Nije doduše nevažno ni kako, kada i gdje, no TKO je uvijek u prvom planu. Čini mi se da ne treba puno opće ni filmske kulture da bi se znalo tko je ubojica u jednom od najpoznatijih slučajeva slavnog Herculesa Poirota u slavnom romanu još slavnije Agathe Christie. E sad, raditi skupi remake filma priče čija je glavna čar u zagonetki na koju malo tko rođen u 20. stoljeću ne zna odgovor stavlja u prvi plan jedno sasvim drugo pitanje – ZAŠTO.

(Bez obzira na sve, ovdje ćemo se truditi izbjeći spoilere, ipak je ovo internet, to i djeca čitaju..)

Dakle, zašto..? Zašto se slavni irski šekspirijanac koji se u karijeri (i glumačkoj i režiserskoj) nauživao zaista svega i svačega, Sir Kenneth Branagh odlučio prihvatiti remake-a „Ubojstva u Orient Expressu“? Pa neće valjda bit zbog para (iako to vjerojatno jest glavni motiv producenta Ridleya Scotta i 20th Century Foxa koji stoji iza filma) – posljednja tri filma koja je Branagh režirao (prvi „Thor“, zadnji „Jack Ryan“ i  preklanjska igrana Disneyeva „Pepeljuga“) ubrali su fine pare. Također, česti izgovor za rimejkanje svega i svačega zna biti tehnološki napredak specijalnih efekata, no kakve koristi od toga može imati jedan starinski whodunnit koji se odvija u vlaku? Eventualni umjetnički razlozi također ne bi bili uvjerljivi…

Uglavnom, kad se eliminiraju svi mogući razlozi i motivi, ostaje jedna jedina mogućnost – slavni Kenneth Branagh, koji je u karijeri glumio Hamleta, Jaga, Henrya V, Victora Frankensteina, čak i svog idola, Laurencea Oliviera glavom i bradom poželio je pred svijetom navući najslavniji brk svih vremena (nakon Mišinog ofkors, al za njega ne znaju dalje od Trsta jebiga..) – onaj Herculesa Poirota!? I bogme ga je namontirao – taj brk ovdje djeluje kao da je u njega uloženo više truda nego u scenarij, pripremu, rad s glumcima i režiju cijelog filma. Žalosno, ali istinito…

Priča počinje u Jeruzalemu 1934. gdje naš vrijedni Brko rutinski rješi slučaj neke krađe, da bi se vrlo brzo obreo u Istanbulu gdje će se ukrcati na slavni vlak i opet se, ne svojom voljom, naći usred goleme ujdurme koja naravno uključuje ubojstvo. Nećemo dalje u detalje, ali moramo reći da se stvar događa kad vlak zapne negdje u snježnim planinama između Vinkovaca i Slavonskog Broda (!?), ali i to je beba u usporedbi sa jugožandarima koji se pojave na kraju, a od kojih je jedan crnac. Al’ jebajiga, ovo je ipak produkcija za Facebook generaciju koja se ne zamara detaljima, pogotovo ne tako beznačajnima kao što su zemljopis ili povijest. Ipak je tu najvažniji brk…

Uglavnom, u vlaku je zanimljiva galerija likova (zanimljiva u romanu i prethodnim ekranizacijama, ovdje i ne baš…), kojekakvih i odasvud, a netko će od njih vrlo brzo zglajzati, što znači da je netko među njima homicidalni manijak brz na čakiji. Nitko se od glumačkog dream teama ovdje nije bogzna kako preznojio, neki su i odmjesečarili svoju rolu (Penelope Cruz, Johnny Depp..), a neki i preglumili (Michelle Pfeiffer). No, ipak treba priznati da im Branagh i njegov the Brk baš i nisu dali nekog prostora za glumačke bravure.

Treba reći i da Branagh glumi Poirota s jakim naglaskom što također ne sjeda baš najbolje. Ma sve je to zapravo jedno besciljno, bezmudno tumaranje, doduše fino snimljeno i producirano, ne pretjerano iritantno, ali bez nekog velikog smisla. Kad krene rasplet, na trenutak se učini da je možda namjera bila gledati na slavni zločin iz Orient Expressa današnjim očima, no ako je i bila, nije baš uspjela. Treba li uopće reći (e sad ću bogme spoilat big time..!) da nakon što razriješi slučaj, Poirota odmah zovu u novu avanturu u Egipat što jasno implicira želju tvoraca filma za sequelom i (ne) daj bože franšizom („Death On The Nile“). Kako trenutno stoje stvari na box office-u (160-ak milja U$D na uloženih 55), to i nije nemoguća misija…

Uglavnom, kad budu djelili Oskare za outstanding moustache grooming ovaj će anti-spektakl imati dobre šanse, sve drugo vrlo će brzo u zaborav…  (5/10)

nemilosrdnigadovi

Dugo se vremena, barem za hrvatske političke prilike, činilo da će se Most nezavisnih lista stabilizirati kao treća opcija. Za razliku od mnogih pretendenata na tu poziciju koji su im prethodili, njima se nije dogodio scenarij strelovitog uspona i još bržeg nestanka s političke scene. Razloga je više, ali među njima se svakako ističe sudjelovanje u vlasti. I to u dva navrata i s istim partnerom: Hrvatskom demokratskom zajednicom.

Nakon što u prvom navratu “uspjeli” izazvati nove izbore i smjenu u vrhu HDZ-a, drugi put su naprosto najureni iz vlade i poslani u opoziciju. Ipak, za razliku od svih ostalih tzv. protestnih stranaka, njima opozicijski status nimalo ne godi. Naime, prema zadnjim anketama popularnost im se kreće tek oko 7%, a treće su mjesto prepustili Živom zidu. Rezultat je porazan tim više ako znamo u kakvom se rasulu nalazi cijeli opozicijski spektar predvođen SDP-om.

Prazan program

Naravno, pri pokušaju objašnenja pada njihove popularnosti najlakše se osloniti na neuspješna sudjelovanja u vladi. Iako u toj perspektivi ima nešto istine, ona nije dovoljna. To je već vidljivo iz činjenice da se taj pad nije dogodio neposredno nakon protjerivanja iz vlade. A valja zapaziti i da oni tada nisu vukli neke poteze kojim bi iznevjerili obećanja dana svojim biračima, ma kakva god da su bila. Drugim riječima, mogli su komotno cijelu priču predstaviti u stilu: mi smo pokušali napraviti sve što smo obećali, ali nam nisu dali.

Dakle, prije će biti da je nešto drugo posrijedi. Možemo svakako pad popularnosti djelomično pripisati jalovoj kritici HDZ-a i slučaja Agrokor, ali čini se da ih suština njihovog (a)političkog programa nužno vodi ka padu rejtinga dok su u opozciji. Naime, sav se njihov politički elan iscrpljuje u borbi za transparentno upravljanje i otkrivanje zakulisnih igara političkih profesionalaca. Nijedan njihov politički prijedlog nije dovoljno drzak da izlazi iz zadatog okvira, a eksplicitno ideološko pozicioniranje i dalje tretiraju kao nepotreban politički privjesak ili paravan za zakulisne igre. Naprosto su sterilni.

Nema prostora za realizaciju

To je bilo dovoljno u vrijeme inicijalnog političkog rasta jer im je tada legitimaciju i vjetar u leđa davalo iskustvo lokalne samouprave. Također, paradoksalno, time su se mogli održavati dok su bili na vlasti: naprosto su, prema vlastitoj predodžbi, funkcionirali kao korektor: opozicija unutar vlasti. Mnogi su im tada to spočitavali i ukazivali na neodrživost takvog stava. Ta je kritika bila na mjestu, što se najbolje vidi u tome da više nisu u vladi. Međutim, to ne znači da je Most imao bolju taktiku s obzirom na vlastito političko ishodište.

Oni svoj vrhunac jedino mogu doživjeti u obliku “oporbe na vlasti”. Naravno, to ne može trajati dugo po definiciji, ali to je pozicija koja njima najbolje odgovara. Kao obična parlamentarna opozicija naprosto zvuče kao pokvareni gramofon. Iz te perspektive se mogu čitati i mali potresi u stranci koji zadnjih dana pune novinske stupce, poput odlaska bivšeg ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića. Iako on komunicira samo postovima na Facebooku i nisu do kraja jasni razlozi napuštanja Mosta, može se naslutiti da se radi o frustraciji opozicijskom sudbinom. Vidljivo je to iz fraze koju koristi: više nema prostora za realizaciju programa. A taj Mostov program, kakav god da bio, može se “realizirati” jedino u situacijama kad su “oporba na vlasti”.

S obzirom na potpuni kolaps u kojem se nalazi parlamentarna opozicija i kronični manjak ideja, nezahvalno je prognozirati sudbinu Mosta, ali prilično je teško očekivati da će se vratiti na poziciju nadmoćne treće opcije.

bilten