Čini se u dobroj mjeri sadističkim zahtijevati od jedne ličnosti da provodi politiku kontinuirane dvoličnosti. Čemu robovanje konvencijama i ionako nerazumljivim ‘demokratskim propozicijama’ ako se kao idealan vođa vladajuće partije u Hrvatskoj nameće dvoglava aždaja?

Pritisnuta pitanjima Hrvoja Krešića, ministrica Dalić izvela je tzv. Todorićev skok: okrenula se za 180 i odjurila u pravcu najbližih vrata. Zbog pitanja o darovima za siromašnu djecu koji su završili u privatnom vrtiću od medija je odskakutala i državna tajnica Margareta Mađerić

Slobodan Praljak, taj epizodni lik u tragičnoj bosanskoj predstavi, vođenoj od velikih političkih igrača u Zagrebu, do kraja je pak ostao vjeran patološkoj, nacionalističkoj ideji svoga vođe Franje Tuđmana o potrebi stvaranja zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, to jest pripojenja dijela Bosne Hrvatskoj. Po cijenu ubijanja, deportacija, silovanja i zatvaranja Bošnjaka u logore. Zato je tako strašno vidjeti svijeće za Praljka na središnjem zagrebačkom trgu, strašno je kada sjednica gradskog poglavarstva Splita ili ona u parlamentu počinje minutom šutnje za toga zločinca, strašna je ta komemoracija u dvorani predviđenoj za koncerte, umjetnost, humanizam…

Obavijest u svim novinama i na TV stanicama glasila je:  „Vozači se upozoravaju na posebnu regulaciju prometa, zabranjeno je parkiranje za sva vozila oko koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a preporuka je svima koji dolaze osobnim automobilima da se parkiraju u blizini Zagrebačkog velesajma, odakle će ih gradski autobusi besplatno dovoditi do Lisinskog“. A možda je u Zagreb stigao Nick Cave, pa je darežljivi zagrebački gradonačelnik uoči Božića organizirao njegovim fanovima besplatni autobusni prijevoz do dvorane? Eh, bilo bi to super, ali nije. Nego je riječ tek o prostačkom, plemenskom derneku, o službenoj, generalsko-braniteljskoj-proustaškoj komemoraciji za ratnog zločinca Slobodana Praljka, mučenika hrvatskog, koji je sebi oduzeo život nakon izricanja presude od 20 godina zatvora pred Haškim sudom. Impresionirani patetičnim dramoletom javnog samoubojstva adoranti Praljkovi prepoznali su u njegovom činu odvažnost Sokrata i Šekspirovih junaka, a ne recimo Goeringa, pa je i na masovno posjećenoj komemoraciji Praljku uvodno čitan upravo jedan Šekspirov sonet.

Višednevna histerija nakon zadnjih haških presuda i opet je otkrila ozbiljnu moralnu sakatost ovdašnjih naroda, a sva razlika između Hrvata i Srba u tome je da Srbi svoje zločince, poput Ratka Mladića, slave upravo zbog „herojskog“ ubijanja Bošnjaka, dok Hrvati svom mitskom junaku Praljku odbijaju u zasluge priznati ubijanja, silovanja i deportacije muslimanskog stanovništa Bosne. Zato su u tom šizofrenom ludilu Hrvati jači, zato je politička vlast, od šefice države do premijera, s prezirom odbacila hašku presudu Praljku i drugovima, pa je Plenković u stranim novinama proglašen jedinim premijerom u Evropskoj Uniji koji brani osuđenog ratnog zločinca.

Treba li uopće zamišljati šta za preživjele žrtve Tuđmanovih kohotri u Bosni znači to histerično višednevno naricanje nad Praljkom i proglašavanje njegova teatralnog samoubojstva junačkim činom? Jer nema ovdje spomena na žrtve, ima samo iskrivljena vizura o junaku koji to nije i od kojega je više časti pokazao, recimo, Milan Babić, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji se također ubio u zatvoru, ali je prije toga javno iskazao kajanje za smrt nevinih ljudi „samo zato jer su bili Hrvati“. Slobodan Praljak, taj epizodni lik u tragičnoj bosanskoj predstavi, vođenoj od velikih političkih igrača u Zagrebu, do kraja je pak ostao vjeran patološkoj, nacionalističkoj ideji svoga vođe Franje Tuđmana o potrebi stvaranja zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, to jest pripojenja dijela Bosne Hrvatskoj. Po cijenu ubijanja, deportacija, silovanja i zatvaranja Bošnjaka u logore. Zato je tako strašno vidjeti svijeće za Praljka na središnjem zagrebačkom trgu, strašno je kada sjednica gradskog poglavarstva Splita ili ona u parlamentu počinje minutom šutnje za toga zločinca, strašna je ta komemoracija u dvorani predviđenoj za koncerte, umjetnost, humanizam…

Srela sam Praljka jednom prilikom ratne 1994. pa mi je onako pompozno teatralno, poput svih nerealiziranih kazališnih ljudi, kazao kako više vrijedi jedan prst njegova vojnika nego svi mostovi ovoga svijeta. I doista srušio je Stari most u Mostaru, kulturni spomenik čudesne ljepote i, kao general hrvatske vojske u tuđoj zemlji, izložio taj grad  višegodišnjoj patnji, protjeravši bošnjačko stanovništvo u  istočni dio grada. Minijaturnu enklavu od svega nekoliko ulica, gdje ih je 1993. bilo oko 10.000, da bi ubrzo, zahvaljujući Praljkovim akcijama čišćenja i deportacija, broj porastao na 50.000 ljudi. Izloženih neprekidnom bombardiranju, bez struje, vode i hrane.

I bio je Praljak itekako ponosan na svoje ratne uspjehe u Bosni, štoviše, egocentrično će 1993. potpisati Ediju Vulliamyju, dopisniku britanskog Guardiana, dozvolu za ulazak u Dretelj, pa će izvještaj i snimci bošnjačkih logoraša ubrzo zgroziti svijet, a Praljku u Haagu pridodati još koju godinu zatvora. „Vidjeli smo skladišni prostor u kojem su ljudi čučali u smradu, vrućini, raspadanju, pili su vlastiti urin. U tunelima, u mraku sjedili su mršavi ljudi, prestravljeni, nefokusiranih pogleda…“, zapisao je Vulliamy u svojoj knjizi o Bosni, proračanskog naziva „Rat je gotov, živio rat“.

Istina se, dakle, znala, sve je uostalom o Tuđmanovom krvavom pokušaju podjele Bosne zabilježeno u transkiptima koje je još prije petnaest godina objavljivao tjednik Feral Tribune i potom ih, skupa sa sarajevskim Danima, ukoričio u knjige „Stenogrami o podjeli Bosne“. I građanima i još više političkoj vlasti itekako su odavno poznata snimljena bulažnjenja hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, od toga da „suverena BiH nema nikakvih izgleda“, do toga da „održanje ovakve Bosne ne odgovara hrvatskoj politici jer bi time bila stalno frustrirana demografskim i teritorijalnim gubitkom BiH“. Jest, poznata je sva istina o tragičnom hrvatskom ratovanju u Bosni, i stoga je komemoriranje Praljka, u prisustvu članova vlade, ministara, raznih kriminalnih tipova koji se ovdje tituliraju društvenom kremom, zapravo odvratno službeno humaniziranje zločina. I još jedan korak dublje u moralnu mizeriju hrvatskog društva.

tacno

Ivo Lola nije bio samo ‘antifašist’, nego i uvjereni marksist, nije bio samo ‘intelektualac’, nego i istaknuti skojevac, nije bio samo član ugledne francuske akademije, nego i jugoslavenske Komunističke partije: ako mu se to oduzme, malo što ostaje

Ivo Lola nije sav

Mnogo je toga posljednjih tjedana rečeno o Ivi Loli Ribaru. Kada je, početkom oktobra, Milan Bandić vratio njegovu bistu u maleni zagrebački park na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, predstavio nam ga je biranim riječima: Ivo Lola bio je ‘francuski đak’, pohvalio je gradonačelnik narodnog heroja, ‘antifašist’ i ‘intelektualac’. Kada se, prije nekoliko dana, sedmero HDZ-ovih gradskih vijećnika suzdržalo od glasanja o prijedlogu da se bista ukloni, svoj su nam potez objasnili zdravorazumski: ‘Ne želimo se uvlačiti u ideološke rasprave’, tumačio je Andrija Mikulić, ‘od toga se bolje i kvalitetnije u gradu Zagrebu ne živi.’ A kada je njihov manevar, napokon, pokopao inicijativu Zlatka Hasanbegovića, on je svoj poraz prozvao ‘moralnom pobjedom’: ‘Svi koji će se nakon ovoga pozivati na kršenje zakonitosti procedura’, podviknuo je, ‘bit će politički licemjeri.’ Mnogo se toga, dakle, govorilo o maloj zagrebačkoj bisti za odstrel – bilo je tu riječi o antifašizmu i jalovosti ideoloških rasprava, o poštivanju zakona i procedurama, o hipokriziji i francuskim školama – ali nešto su ipak složno odšutjeli svi. Jedna neizgovorena činjenica svima je ista: da u onom zagrebačkom parku, na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, stoji bista komunista.

Prevrtljivom Bandiću – baš kao i, uostalom, dobrom dijelu ovdašnje umivenije antifašističke scene – Ivo Lola valjda je prihvatljiviji kao ‘intelektualac’ i ‘francuski đak’ nego kao ordinarna komunjara. Aktualnim HDZ-ovim zastupnicima – baš kao i brojnim drugim političkim opcijama – trenutno je naprosto oportunije eskivirati svjetonazorske sukobe i fingirati da ih zanimaju isključivo ‘neideološke’ rasprave. A Hasanbegovićevi Neovisni za Hrvatsku – baš kao i njihova kamarila s radikalno desnog krila – bistu bi razmontirali u proceduralnim rukavicama, jer riječ je o kukavicama: uspomenu na čovjeka koji je poginuo herojski, usred rata, od fašističkih granata, nešto je teže zapakirati u popularnu priču o ‘dva totalitarizma’ pa ga po strogom ideološkom postupku likvidirati kao komunističkog izroda.

Nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’, međutim, upravo zato se neobično važnima čini onih nekoliko prešućenih biografskih podataka. Da Ivo Lola nije bio samo ‘antifašist’, nego je bio još i uvjereni marksist. Da nije bio samo ‘intelektualac’, nego i istaknuti skojevac. Da nije bio samo član ugledne francuske akademije, nego i jugoslavenske Komunističke partije. Pritom, naravno, znamo kako je građanima Zagreba od rasprave o uklanjanju jedne biste kudikamo važnija rasprava o uklanjanju otpada, ali to što smo se baš svi od nametnutog kulturnog rata odavno umorili ne znači da se taj rat i dalje ne vodi. A tamo, na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, simbolički je povučena posljednja crta odbrane. Do ondje seže teritorij sjećanja koji su povijesni revizionisti okupirali, pokušavajući pod krinkom pripovijesti o ‘dva totalitarizma’ diskreditirati svaki spomen komunizma. Zato je dobro što posljednju crtu sada čuva Ivo Lola: čovjek koji je bio mnogo toga, ali je ostao neoskvrnuti simbol grandiozne narodne pobjede pod vodstvom Komunističke partije. Ako mu se to oduzme, malo što ostaje. Tek povijest koju pišu oni što vlastite političke poraze proglašavaju moralnom pobjedom, nesretni jer najveću pobjedu Ive Lole Ribara baš nikako ne mogu nazvati porazom.

Autocenzura

A dok hrvatska desnica na lokalnoj sceni briše kompletno komunističko nasljeđe, ljevica mu na globalnoj pozornici pristupa nešto odgovornije. Darko Suvin, teoretičar svjetskog glasa koji je još krajem šezdesetih iz Zagreba otišao u Kanadu, nedavno je objavio englesku verziju svoje knjige ‘Samo jednom se ljubi: radiografija SFRJ’, prethodno izdane u Beogradu. ‘Rođen sam i odrastao u Jugoslaviji, provevši djetinjstvo pod fašističkim režimom a mladost kao titoistički aktivist’, pripovijeda Suvin u razgovoru s drugim intelektualnim bjeguncem s ovih prostora, Borisom Budenom: ‘I nisam mogao shvatiti kako je nešto što je započelo tako dobro, kao izvorna, narodna, oslobađajuća revolucija, završilo na najgori mogući način, u bijedi, mržnji, bratoubilačkom ratu, vodeći do potpune kontrarevolucije. Pa sam o tome napisao knjigu, pošto bih volio da sam neku sličnu i sam mogao pročitati. Ali nijedna nije postojala. A onda sam shvatio da nitko tko danas živi u bivšoj Jugoslaviji takvu knjigu niti nije mogao napisati; ondje se takvi projekti onemogućuju. Sasvim licemjerno, oni nisu eksplicitno zabranjeni, ali nitko ih ne želi financirati, niti možete ostvariti ozbiljniju akademsku karijeru ako insistirate na istraživanju takvih tema…’ Buden i Suvin razgovarali su na stranicama posljednjeg, novembarskog broja ‘e-flux journala’, ugledne onlajn publikacije koju, među ostalima, uređuje Hito Steyerl, upravo proglašena najmoćnijom figurom svjetske umjetničke scene u razvikanom godišnjem izboru ‘Art Reviewa’: pripovijest o sustavnom postjugoslavenskom prešućivanju vlastite prošlosti, o spomenicima porušenima devedesetih, akademskoj autocenzuri i aktualnom napadu Katoličke crkve na visoko školstvo u Hrvatskoj doprla je, dakle, do probrane globalne publike. Ništa od svega toga u nas, naravno, nije imalo odjeka: ‘e-flux’ je, na sreću, dostupan besplatno, pa

U Sjedinjenim Američkim Državama se vode rasprave o slobodi interneta, za koju se bore demokrati, zvijezde Hollywooda, javne osobe, vlasnici nekih internetskih tvrtki i javne osobe, a da pojma nemaju kakve zakone Kongres usvaja za djelovanje u inozemstvu.

Naime, američki Kongres u proceduru uputio prijedlog zakona koji obećava Kijevu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država od “ruskih kibernetičkih napada”. Ako zakon stupi na snagu, State Department će biti dužan štititi vladine mreže Ukrajine, te pomoći da se smanji ovisnost Kijeva o ruskim društvenim mrežama i tehnologiji. Hoće li to pomoći Ukrajini da se oslobodi “virtualnog divljeg Istoka”?

Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma je odobrio zakon prema kojem Sjedinjene Američke Države moraju pomoći Ukrajini da ojača svoju kibernetičku sigurnost, posebno u području “ruskih dezinformacija i propagande”, citirajući službene stranice američkog Zastupničkog doma javljaju agencije. Inicijativa dolazi od obje strane i nacrt zakona su pisali demokrat Brendan Boyle iz Pennsylvanije i predsjednik Republikanskog odbora Ed Royce iz Kalifornije.

Odbor je jednoglasno odobrio projekt. Spominje se kako se u svibnju ukrajinska vlada žalila na ruske društvene mreže, točnije na širenje “proruske propagande”, kao i određene “operacije u kibernetičkom prostoru koje su prijetnja nacionalnoj sigurnosti Ukrajine”.

Veleposlanstvo Ukrajine u Sjedinjenim Američkim Državama je odluku američkih zakonodavaca potvrdilo u četvrtak.

Dokument posebice određuje kako će američka politika pomoći vladi Ukrajine u poboljšanju svojih strategija u području kibernetičke sigurnosti.

Osim toga, nacrt zakona potvrđuje opredijeljenost Sjedinjenih Američkih Država na Povelju o strateškom partnerstvu između Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država, Memorandumu o sigurnosnim jamstvima iz Budimpešte, te potporu suradnji Ukrajine i NATO pakta. Provedba zakonodavne inicijative “bit će važan doprinos” u borbi Ukrajine protiv ruskog hibridnog rata, istaknulo je ukrajinsko veleposlanstvo.

Prema dokumentu, američki državni tajnik bi trebao pomoći Ukrajini da zaštititi računalne mreže svoje vlade, posebno dijela koji je odgovoran za zaštitu kritične infrastrukture.

Pomoć Washingtona je također usmjerena na smanjenje ovisnosti Kijeva o “ruskim informacijskim i telekomunikacijskim tehnologijama”. 180 dana nakon stupanja na snagu zakona će čelnik američke diplomacije relevantnim odborima Kongresa predstaviti izvješće o obavljenom poslu.

Boyle i Royce također tvrde da je u proljeće 2014. proveden neuspjeli pokušaj uplitanja u predsjedničke izbore u Ukrajini, što je prilično neuvjerljiv argument, obzirom da su ranije Victoria Nuland i američki veleposlanik u Kijevu Geoffrey Pyatt odredili tko će biti predsjednik, tko premijer, a koji utješnu dužnost dodijeliti Kličku i drugima.

VIDEO – Skandalozni razgovor između Nuland i Pyatta  s titlovima na engleskom jeziku

Brendan Boyle i Ed Royce tvrde i da je 2015. godine, zbog ruskog kibernetičkog napada, došlo do masovnog prekida napajanja električnom energijom. Tada je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko pozvao na stvaranje nacionalnog tima za kibernetičku sigurnost, ističući da je kibernetički prostor pretvoren u “drugo bojno polje za neovisnost”.

Tko je izazvao “black out” u Kijevu i Galiciji?

Podsjetimo da je 2015. na zapadu Ukrajine, u regiji Ivano-Frankivsk, zbog nesreće bez struje ostalo 225 000 ljudi. U Kijevu je u prosincu prošle godine došlo do zamračenja i bez električne energije su ostale sjeverne i sjeverozapadne četvrti grada.

Kasnije su stručnjaci za kibernetičku sigurnost iz ukrajinske tvrtke ISSP priopćili da uzrok zamračenja nije tehnički kvar, već hakerski napad. Isto su rekli i za zamračenje u Ivano-Frankivsku.

No, direktor informatičke sigurnosti tvrtke ISSP, Aleks Jasinski, rekao je da nitko nije ni pokušavao odrediti je li napad došao iz Rusije ili neke druge zemlje, dodajući da je ukrajinsku infrastrukturu još uvijek nemoguće u potpunosti zaštititi od hakera.

Porošenko se potom žalio da je Rusija pokrenula kibernetički rat protiv Ukrajine, navodeći kao primjer da su u posljednja dva mjeseca 2016. godine hakeri organizirali 6500 napada na državne resurse Ukrajine.

Ukrajinski predsjednik je u svibnju ove godine zabranio ruske društvene mreže “VKontakte” i “Odnoklassniki”, usluge Mail.ru i “Yandex”. Većina Ukrajinaca nije podržala blokadu i ruske društvene mreže su i dalje ostale među prvih deset najpopularnijih u zemlji.

Međutim, teško je razumjeti što za Brendana Boylea i Eda Roycea znači “operacija u kibernetičkom prostoru” u kojem se prijeti nacionalnoj sigurnosti Ukrajine.

U svibnju se Kijev, odnosno tajnik Vijeća nacionalne sigurnosti Aleksandar Turčinov, žalio samo na ruske tajne službe koje prikupljaju obavještajne podatke na svim društvenim mrežama. Ali ovo, kao što znamo, rade sve obavještajne službe svijeta, a podaci na stranicama “VKontakte” ili  “Odnoklassniki” su dostupni svakome.

“Hoće li ovaj zakon pomoći Ukrajini ili ne? O ovom slučaju je pitanje očigledno političko, jer je očito da će se riješiti samo one zadaće za koje su zainteresirane Sjedinjene Države, a ne sigurnost Ukrajine općenito. Ja bi radije vidio formiranje nove obavještajne ili sigurnosne institucije, ali vjerujem da neće biti tako”, rekao je stručnjak za računalne znanosti, osnivač grupe DZ Systems, Dmitrij Zavališin.

“U financijskom smislu, mislim da zakon neće puno vrijediti. Nema smisla i nema potrebe plaćati Ukrajini”, kazao je, dodavši kako će najvjerojatnije američki stručnjaci iz IT sektora jednostavno pomoći Kijevu u instalaciji softverskih sustava i druge opreme.

Zavališin sumnja da je Ukrajina nakon prethodnih prekida napajanja električnom energijom ozbiljno ojačala svoju kibernetičku sigurnost.

“Ako govorimo o virusima, problem identifikacije izvora virusa je vrlo visok, a činjenica da je virus Petya povezan s Rusijom je vrlo kontroverzno pitanje”, rekao je Zavališin.

“Mislim da je ovo nešto više od propagandnog poteza. Nije tako teško stvoriti virus koji može sadržavati ruske riječi, poslati poruke preko ruskih poslužitelja i zbog toga ga proglasiti ruskim”, podsjeća stručnjak

Zakon Boyle-Royce legalizira kibernetički rat

Usput, čudi kako su američki zakonodavci zaboravili spomenuti hakerske napade koje pretrpjeli ukrajinski odjeli i banke prošlog ljeta i u jesen. Tada su se napadi dogodili slanjem virusa WannaCry i Petya. Napad je utjecao na poslovanje trećine ukrajinskih banaka, a Kijevu se požurio optužiti “ruku Kremlja”.

Zanimljivo je da State Department Kijevu nije dao podršku u ovim optužbama protiv Moskve, a čelnik Internetske udruge Ukrajine, Aleksandar Fedienko, izravno je zanijekao sudjelovanje Rusije u stvaranju Petya virusa.

Od vremena tih napada kibernetička sigurnost Ukrajine uopće nije ojačana. U Ukrajini je ovo je “divlje područje”, izjavio je Denis Davidov, izvršni direktor Lige za sigurnost interneta i dodao kako se “bilježi rast kibernetičkog kriminala”.

“Nažalost, Ukrajina je pretvorena u krovnu javnu kuću, teritorij kojim dominiraju hakerske skupine koje napadaju ciljeve širom svijeta. To je doslovno off shore zona za cyber kriminalce”, naglasio je Davidov.

Amerikanci se neće baviti rješavanjem ukrajinskih problema. Pomoć Ukrajini  nikada i nije bio interes Sjedinjenih Država. Dakle, ne radi se o tome. Samo će ih neko vrijeme koristiti.

Davidov je uvjeren da će novi dokument, ako postane zakon, jednostavno pomoći američkim vlastima da legaliziraju virtualni rat protiv Rusije.

Ovaj sukob je bio u latentnoj fazi, ali sada sve više postaje otvoren, jer se razvija u sve većoj mjeri. Ukrajina je ovdje samo područje, jedan od argumenata. Amerikanci se pripremaju za udar na našu informatičku infrastrukturu. Stoga ona mora biti zaštićena. Prije svega, radi se o kritičnoj informatičkoj infrastrukturi, a zakonu bi, usput, trebao stupiti na snagu 1. Siječnja 2018.

“SAD ovise o svojoj informatičkoj tehnologiji, mrežnoj opremi i općenito o povezivosti mreža, mnogo više od Rusije”, rekao je Davidov.

U Washingtonu to znaju i prije nego što Rusiji proglase kibernetički rat moraju biti sigurni da ga neće izgubiti.

“Međutim, Rusije je u smislu razvoja informatičke tehnologije prilično samodostatna zemlja”, rekao je Davidov.

Objasnio je da je potreban holistički sustav ključnih mjera koji će Rusiji omogućiti jačanje digitalne i mrežne suverenosti. Vježbe se već provode, kao i zamjena uvozne opreme. Dakle, usvojene se odluke da mrežna oprema, mikroelektronika, stalna baza i softveri trebaju biti zamijenjeni.

“Dakle, naša ovisnost o američkim tehnologijama će se samo opadati”, obećao je stručnjak, koji ne vjeruje u uspješne američke napade s na rusku infrastrukturu s ukrajinskog teritorija.

Iransko iskustvo

Naravno, poduzimaju se sve potrebne mjere kako bi se napadi odbili i tu Rusija može koristiti iskustva Irana.

Nije poznato je li Rusija pomogla Irancima i je li se radilo o ruskoj tehnologiji ili neke druge zemlje, ali je nakon napada virusom Stuxnet na nuklearna postrojenja Teheran stvorio paralelni internet “Mehr”, kako bi se od napada Izraela i drugih zemalja obranila ključna infrastruktura u zemlji.

Iako su ovaj potez uvelike kritizirali na Zapadu i nazvali ga cenzurom, Teheran nije htio popustiti, već je u zamjenu za tražilice poput Googlea, kanala za video uratke poput You Tubea i ostale internetske sadržaje ponudio svoju verziju istih.

Washington je optužio Teheran “kako želi podići kibernetičku željeznu zavjesu i izolirati Irance od cijelog svijeta, te kako je to bio novi val represije protiv iranskih blogera”.

Razlog poteza iranskih vlasti je bio sasvim druge prirode. U Iranu je 2010. virus Stuxnet, kojega su razvile izraelske i američke obavještajne službe, iskorišten za upad u sustav za obogaćivanje urana i odgodio iranski program za 18 mjeseci. Stoga je vjerojatnije da odluka Teherana nije imala veze s cenzurom, nego sa zaštitom tadašnjeg iranskog nuklearnog programa.

Iran je i za vrijeme sankcija puno ulagao u razvoj komunikacijske i inovativne tehnologije. Islamska Republika raspolaže internetom od 1993. Na Bliskom istoku je Iran bio druga zemlja koja se spojila na globalni sustav, zato što je Teheranu u odnosu na ostale zemlje u regiji to davalo velike prednosti u tehnološkom razvoju. Međutim, Iran je nakon uvođenja interneta i dalje usavršavao vlastitu tehnologiju.

Sustav povezivanja u Iranu ima dvije velike mreže, a telekomunikacijska iranska kompanija pruža sve vrste usluga koje su potrebne za funkcioniranje ovih dviju mreža, odnosno povezuje ponuđače internetskih sadržaja i korisnike.

Već 2012. su imali brzi i širokopojasni internetu, koji funkcionira putem DSL linija (Digital Subscriber). Tada su 33 iranska grada imala izravan pristup mreži Azija-Europa, koja povezuje Kinu s Europom.

Iran je nakon napada virusa Stuxnet pokrenuo svoju verziju You Tubea, a na taj potez se Teheran odlučio zbog brojnih napada koje je Islamska Republika pretrpjela dajući slobodan pristup Gmailu i You Tubeu do 2009. Nova internetska stranica je dobila ime “Mehr” i na njoj se dijele sadržaji i iranski glazbeni spotovi, a cilj joj je privući korisnike s perzijskog govornog područja i promicati iransku kulturu. Bivši ministar za informatičku tehnologiju i komunikacije, Reza Taqipour, rekao je “kako su razlozi zabrane pristupa Gmailu, koji je poslije ipak otvoren, i You Tubeu širenje laži i to što služe interesima jedne ili dvije svjetske zemlje”.

Osim projekta “Mehr”, Teheran je radio na projektu uspostavljanja svoje internetske mreže. Projekt je trebao biti dovršen do ožujka 2013. godine. Uspostavom tog sustava se želi pojačati razina sigurnosti u zemlji. Naravno, on ne bi bio namijenjen svim korisnicima i mogao bi služiti kao zatvoreni internetski sustav u vojne svrhe i za zaštitu ključne infrastrukture u zemlju, sektora elektroenergetike, nafte i plina, financijskog sustava, državnih institucija i slično.

Iran ima dugogodišnje iskustvo u pravom kibernetičkom ratu, što dokazuje i slučaj s virusom Stuxnet, koji se, kada uđe u računalo, “reproducira” unedogled i “kontaminira” sve pohranjene datoteke. Prema podacima antivirusne kompanije Symantec je u samo nekoliko dana bio prisutan u 58,85 % računala u Islamskoj Republici.

Budući da je uzrokovao veliki zastoj u nuklearnom programu, logičan potez Teherana je bio stvaranje svoje mreže, koja će biti potpuno zaštićena i izolirana na globalnoj razini. Osim iranskog nuklearnog programa, cilj joj je i zaštititi sve tvrtke i gospodarske komplekse na teritoriju zemlje.

Ako je Rusija stvorila ili stvara takav sustav, bit će optužena za “cenzuru”, iako on neće utjecati na prosječne korisnike interneta koji nemaju veze s mogućim ciljevima napada.

Iran nije biti prva zemlja s projektom razvoja vlastitog interneta. Sjeverna Koreja je 2002. pokrenula projekt “Kwangmyong”, koji sadrži svoje interesne skupine, preglednik, program za elektroničku poštu i tražilicu. Izravan pristup u internetu u Sjevernoj Koreji je uvelike cenzuriran, kao i u Kini koja je također česta meta napada i ima svoj “Big Firewall”. Nitko nije ni očekivao da će posjet direktora Googlea Sjevernoj Koreji prije nekoliko godina promijeniti politiku Pyongyanga, bez obzira na tadašnje naznake otvaranja Kim Yong-una.

Dakle, ako pod izgovorom spašavanja Ukrajine Washington misli pokrenuti kibernetički rat, ali rat koji ne smije izgubiti, treba uzeti u obzir da Rusija ima napredniju tehnologiju od Irana i Sjeverne Koreje i ruski će se stručnjaci sigurno koristiti njihovim vrijednim iskustvima iz stvarnog kibernetičkog rata.

logično

Kao i svake godine, u suradnji sa organizacijom „BUMN“ i njihovim prelijepim manekenkama, Dajana Mikoš predstavila je svoje kreacije, u Luxu u Slavonskom Brodu. Ovoga puta, u suradnji s mladom kolegicom Seidom Ćesan. Inspiraciju za svoje modele su pronašle na zimovanju na Jahorini. Shodno ambijentu kojim su bile okružene,  u razigranoj atmosferi, nastale su kreacije sa zimskim motivima. Manekenke su prošetale uz pjesmu Colonije Svijet voli pobjednike, kojom su mlade dizajnerice željele poručiti publici da se svaka upornost isplati, te da je sve ono što sami stvorite, jedna velika pobjeda.

Tekstilna industrija kakvu danas poznajemo postala je neodrživa, štetna za ljude i planet, a “brza moda” je njen posebno nakaradan oblik. Da bi se nametnuti brzi tempo proizvodnje održao, najvažnija je stavka jeftini ljudski rad, a takvoga ne nedostaje ni na našim prostorima.

Nedavno pokrenuta suradnja velikog trgovačkog lanca Lidl i njemačkog supermodela Heidi Klum izvrstan je primjer funkcioniranja “brze mode”. Modni odjevni komadi iz kolekcije “Esmara by Heidi Klum: Heidi & The City” od ovog rujna mogli su se kupiti u čak 92 Lidlove trgovine u Hrvatskoj. Tome je prethodilo nekoliko tjedana reklamiranja “odjevnih predmeta koje jednostavno morate imati”. Na samom predstavljanju suradnje, Heidi Klum ljupko je zagovarala egalitarnost u pristupu visokoj modi: “Moda treba biti zabavna i svatko bi trebao imati mogućnost priuštiti si to veselje!”, a na dan otvaranja kolekcije mogli smo popratiti kako je “nezapamćeni stampedo na zagrebačkoj Knežiji” poharao Lidlov dućan. Hajp koji je nastao oko Heidine kolekcije proizlazi iz dugog procesa stvaranja lažnih potreba za novim artiklima u svrhu ispunjavanja nužde za profitom, bez čega današnja modna industrija ne bi mogla funkcionirati.

Vrlo brzo, nakon uspješne prve kampanje Lidl i Heidi ne propuštaju priliku da zarade na blagdanskom konzumerizmu te u predbožićno vrijeme lansiraju drugu kolekciju, #LETSCELEBRATE s komadima “savršenim za blagdansko, slavljeničko raspoloženje pred nama”. Kako je Lidl, koji čak i nije specijaliziran za tekstilne artikle, unutar veoma kratkog perioda, u prvoj polovici nekadašnje sezone jesen/zima, već izbacio dvije kolekcije, jasno je da ta savršena efikasnost ima i svoju cijenu.

Ubrzanoj modnoj produkciji, koja, kao što vidimo, može završiti i prodajom u supermarektu, prethodilo je uspostavljanje masovne proizvodnje odjeće početkom Prvog svjetskog rata kad su muškarci dobili vojne uniforme, a žene radna odijela, da bi se sve više taj princip prenio i na odjeću za sve dobne skupine i za sve ostale prigode. Serijska proizvodnja odjeće zadavala je glavobolje kreativnom sektoru odjevnog biznisa, naviknutom na izradu unikatnih modela ili proizvodnju vrlo malih količina, koji bi se prodavali po iznimno visokim cijenama. S daljnjim razvojem masovne proizvodnje mijenjala se i ciljana skupina – modni tajkuni shvatili su kakve im prednosti donosi proizvodnja robe za masovno tržište, umjesto fokusa samo na bogati društveni sloj.

Stoga je “brza moda” (engl. fast fashion), koju karakterizira brzo kretanje (relativno) jeftinijih dizajnerskih komada s modne piste u dućane, optimalan kompromis između modnih kreativaca i zahtjeva tržišta. Takva je brza smjena modnih trendova učinila nedostatnom tradicionalnu podjelu kolekcija, prema vremenskim i temperaturnim uvjetima, na sezone proljeće/ljeto, jesen/zima pa je cijeli lanac proizvođača i distributera ponukan da radi brže i profitabilnije. Uzmimo poznati primjer, modni brend Zara godišnje razvije 12.000 novih modela, a njegovi dizajneri stvaraju oko tri modela dnevno.

Naravno, tim zahtjevima ne mogu udovoljiti svi proizvođači. Na globalnom tržištu monopol drže velike međunarodne korporacije koje posjeduju i desetke naizgled konkurentskih brendova. Na primjer, osnivač spomenute Zare, prošle godine proglašen najbogatijim čovjekom svijeta, Amancio Ortega, stoji iza još nekih poznatih brendova – Bershka, Pull and Bear, Stradivarius, Massimo Dutti – međusobno različitih po cijeni i kvaliteti. Nije slučajno da u velikim šoping centrima njegove trgovine stoje jedna do druge jer se u tom nizu kupci mogu lako smjestiti prema budžetu kojim raspolažu.

Eksploatacija i štednja u tuđem dvorištu

Masovna konzumacija jeftine odjeće u potrošačkim zemljama potaknuta je slobodnim izmještanjem proizvodnje sa skupljeg globalnog sjevera na jeftiniji globalni jug, u tzv. zemlje Trećeg svijeta, gdje je liberalizacijom poreznog sustava i radnog zakonodavstva utrt put za otvaranje pogona radno intenzivne industrije poput tekstilne, obućarske ili kožarske. Da bi H&M, Zara, Bershka ili bilo koji drugi međunarodni modni brend mogli lansirati pedesetak kolekcija godišnje 70 milijuna radnika (80 posto ukupnog broja čine žene) tekstilnoj industriji osuđeno je na golo preživljavanje. Tako je Bangladeš, drugi najveći proizvođač odjeće na svijetu, koji godišnje izvozi robu u vrijednosti od 19 milijardi dolara, veoma privlačna proizvodna destinacija Lidlu i drugim trgovačkim gigantima, ponajviše zbog iznimno niske minimalne zakonske nadnice za radnike u tekstilnoj industriji (23 penija po satu, oko 48 funti mjesečno).

Primjer “Lidlove” tvornice u Bangladešu otkriva i drugi vrlo važan izvor profita – uštedu na materijalima i izgledu odjeće, što možemo primijetiti i kod spomenute kolekcije Heidi Klum – uglavnom je vrlo jednostavna, elastična i bez previše detalja – što je više gumba, džepova i ostalih dodataka cijena raste.

Osim toga, treba isplatiti troškove slanja robe u potrošačke zemlje, no tu u pomoć kompanijama uskaču liberalne politike koje predvodi Svjetska trgovinska organizacija (WTO), nastojeći ukloniti što je više moguće prepreka cirkulaciji kapitala. Faktori liberalizacije globalne trgovine tekstila bili su proširivanje Europske unije 2004. i sporazum WTO-a o tekstilu i odjeći što je zapravo i dovelo do porasta broja izrabljivačkih tvornica (tzv. sweatshops) u zemljama globalnog Juga. Zadnja karika u proizvodnom lancu su posrednici koji uvoze odjeću i potom je prodaju supermarketima. Oni također moraju uzeti svoj udio, a Lidl i drugi opet uzimaju od njih.

Kad je Bangladeš predaleko

Autsorsanje radno intenzivnih faza šivanja u zemlje jeftinije proizvodnje započelo je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je pokrenut takozvani lohn ili OPT (Outward Processing Trade – trgovina s vanjskom obradom) proces, koji je osamdesetih dodatno razvijan seljenjem proizvodnje iz Zapadne u Istočnu Njemačku, Jugoslaviju i druge istočnoeuropske zemlje. Raspad Jugoslavije te pretvorba i privatizacija tada razvijene industrijske infrastrukture dodatno su pogodovali realokaciji proizvodnje, dok je rat devedesetih prisilio kompanije na izmještanje izvan prostora bivše Jugoslavije, u zemlje poput Rumunjske ili Bugarske. Tarifne i carinske zaštite koje je EU postavila prema zemljama istočne i jugoistočne Europe definirale su periferiju i poluperiferiju EU kao podčinjenu i ovisnu o zapadnim tržištima moćnih zemalja centra, bez obzira na to radi li se o zemljama članicama, kandidatkinjama ili ne-kandidatkinjama.

Zemlje europske periferije i poluperiferije nude nekoliko “konkurentskih prednosti” zapadnim zemljama, što ih čini atraktivnom proizvodnom destinacijom – blizinu zbog koje je vrijeme isporuke robe kraće, jeftinu radnu snagu, često nepoštivanje zakona te usluge kompradorskih vlada. Potonje podrazumijeva “vjerovanje” u “spasonosne strane investicije” koje bi trebale spasiti posrnula gospodarstva postjugoslavenskih država, no nerijetko se pokazuje da se ulaganje stranog kapitala svodi na iskorištavanje državnih i lokalnih resursa, rasprodaju državne imovine i maksimalno izvlačenje profita.

Prema podacima iz 2011. godine u Hrvatskoj je zaposleno 22.067 radnika u odjevnoj, a 5.820 u obućarskoj industriji, što je neusporedivo s predratnih 120 tisuća. Od ukupno 1.311 tvornica odjeće i još 125 obućarskih tvornica 80 posto zapošljava manje od 10 ljudi. Sustavno uništavanje i propast nekadašnjih tekstilnih giganata poput recentnih slučajeva zagrebačkog DTR-a ili čakovečkog MTČ-a uglavnom prolazi ispod medijskog radara i bez buke u javnosti, kao i sudbine njihovih radnika i radnica, izbačenih na ulicu, u značajnom broju slučajeva bez isplaćenih plaća, većinom u godinama pred mirovinom u kojima bi, čak i da ne vlada opća nezaposlenost, vrlo teško našle novo zaposlenje.

Danas se tekstilna industrija Hrvatske svela na nekoliko tvornica koje zapošljavaju po par stotina radnika, dominantan tip proizvodnje su doradni poslovi, a radi se većinom za strane kompanije, na primjer, osječki Olimpias tekstil d.o.o. zapošljava oko 450 radnika, a proizvodi za Benetton, Haix d.o.o. u Maloj Subotici bavi se proizvodnjom zaštitne obuće za njemačkog investitora, a zapošljava oko 700 radnika, čakovečka tvornica Tubla d.o.o. radi za Calzedoniu, Meiso d.d. Goričan ima oko 460 radnika, a proizvode za modni brend Paul Green, koji ima i svoju tvrtku u Prelogu. Rijetke tvornice koje su još u državnom vlasništvu pod prijetnjom su da postanu privatizirane, poput vukovarskog Borova koje ima sedamstotinjak zaposlenih.

Tekstilna industrija ima najniže plaće u cijeloj prerađivačkoj industriji – oko minimalca – konačan iznos plaće često ovisi o (ne)plaćanju prekovremenih sati, a u nekim firmama iznosi plaća se umanjuju jer radnici nisu postigli prethodno “od oka” podignutu normu. Držati radnike u stalnom strahu za radno mjesto, uz sveprisutne prijetnje realokacijom proizvodnje u jeftinije zemlje taktika je kojom se tvrtke koriste kako bi radnike zadržale na egzistencijalnom minimumu, odnosno kako bi izvor profita bio stalan, te kako bi spriječile potencijalne proteste, o čemu svjedoči i antisindikalna atmosfera, osobito snažna u privatnim tvrtkama.

Često ponavljanu mantru kojom se opravdavaju niske plaće, kako rad u tekstilnoj industriji nije previše fizički naporan najbolje pobijaju sama iskustva radnica koje, nakon radnog vijeka provedenog za šivaćim strojem, odlaze u mirovinu sa zdravstvenim problemima poput oštećenja kralježnice, glavobolja, loše cirkulacije, utrnuća ruku i sl. Stres, zagađen zrak, nezadovoljavajući sanitarni uvjeti također štete zdravlju radnika. K tome, država pokazuje nezainteresiranost za njihove probleme čak i kod otvorenih pobuna poput one radnika INKOP-a iz Poznanovca ili požeškog Zvečeva, osim kad u tvornicu treba dovesti “strateške partnere”. Slične, nerijetko gore slučajeve, nepoštivanja (negdje i nepostojanja) radnog zakonodavstva nalazimo diljem istočne i jugoistočne Europe.

Alternative usmjerene na potrošače

Prema izvještaju inicijative Circular Fibres, svake sekunde otprilike jedan kamion tekstila završi na otpadu ili je spaljen. Rastuća globalna svijest o pogubnosti dominantnog načina proizvodnje nagnala je velike brendove da se prilagode i počnu promovirati recikliranje i “održivost proizvodnje”, zato H&M u jednoj od svojih reciklažnih kampanja navodi kako su njihovi “napori po pitanju održivosti ukorijenjeni u posvećenosti društvenoj i ekološkoj odgovornosti”, dok u isto vrijeme za svaku predanu vreću odjeće nudi popuste na kupnju robe u njihovim trgovinama, proizvedene na isti način kao i ranije, samo se ovdje stvara dojam da su dio rješenja, a ne problema.

Kako se većinom krivnja prebacuje na potrošače, sukladno tome, oni bi trebali voditi računa o proizvodima koje kupuju. Zbog toga se javlja ideja etične mode i tzv. spora moda (engl. slow fashion), inicijative koje, doduše, odbacuju mnoge principe industrije brze mode, progovaraju o radničkim pravima, okrutnosti prema životinjama i zagađenju okoliša, međutim, već prvo njihovo ograničenje su visoke cijene. Primjerice, haljina iz People Treeja, velikog proizvođača “poštene mode”, košta 100 eura, a u Lidlu se može naći za 15. Etična moda zauzima tek jedan posto čitavog tržišta odjeće i očigledno, to nije održivo rješenje.

Razmjeri štete koju nanosi ostalih 99 posto modne industrije puno su veći. Uz radništvo na rubu egzistencijalnog minimuma, egzistencija mladih tekstilaca i dizajnera također je nesigurna te se suočavaju s neplaćenim stažiranjem i nezaposlenosti, obavljanjem posla kojeg možda niti ne vole jer dominantna industrija njeguje dizajnerski elitizam. Životi tisuća manekenki uništavani su zbog pritiska na održavanje današnjih standarda ljepote, nebrojeno mnogo životinja uzgaja se u masovnom uzgoju i ubija na okrutne načine kako bi se dobila koža i krzno za odjeću. Stoga supostojanje “brze” i “spore” mode nema previše smisla, zapravo bi prva trebala drastično usporiti.

bilten

Kad se bilo tko od nas prosječnih, koji nismo involviranu u politiku, osim kao promatrači i oni na čijim životima se vođenje politike odražava, upita tko i gdje donosi, odnosno ne donosi odluke – onda je to razumljivo. Jer ne posjedujemo informacije koje dolaze od tajnih službi, nismo članovi političkih stranaka koje vode državu, zaokupljeni smo vlastitim preživljavanjem u ovom svijetu sklonom brzim promjenama. Međutim, kad to pitanje postavi predsjednica Republike, kao što je to učinila Kolinda Grabar Kitarović na savjetovanju ekonomista u Opatiji, onda to biva razlogom za paniku.

LINK: Obraćanje Predsjednice na 25. tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista

Naime, Kolinda nije bilo tko, ne dolazi s nekog opskurnog portala koji promovira teorije zavjera. Dolazi kao članica Trilateralne komisije, kao bivša veleposlanica RH u SAD-u, kao bivša tajnica NATO saveza, kao ona koja je upućena u to kako i gdje se donose odluke. I sama se nalazi na izvršnoj funkciji, doduše s vrlo malim i ograničenim ovlastima pa ipak  mimo njenog znanja skupljenog u dosadašnjoj karijeri njeno pitanje otkriva kako očito postoje centri moći koji upravljaju događajima u Hrvatskoj, a koji su izvan parlamentarne ili bilo koje druge kontrole.

Umjesto da idemo tragom njenog pitanja i pokušamo locirati mjesta na kojima se donose, odnosno ne donose odluke bitne za državu i naciju (jer je sasvim moguće da takvih mjesta niti nema, da je riječ o prazninama koje nastaju kad premijersku poziciju preuzmu ljudi koji nisu državnici, koji su egocentrični likovi nesvjesni povijesnih okolnosti i odgovornosti koje proizlaze iz liderske pozicije), svrsishodnije je pozabaviti se analizom primjera ne/donošenja odluka.

Za koji dan ćemo obilježiti prvu godišnjicu dramatičnog obraćanja naciji premijera Plenkovića. U većinski katoličkoj državi na Badnji dan 2016, kad se javnost smije uznemiravati samo informacijom o nekoj vanjskoj ugrozi, bez ikakvog stvarnog povoda takve vrste održao je konferenciju za medije na kojoj je obznanio namjeru Vlade RH da otkupi od Mađara vlasnički udio u INI. Prvotnu konsternaciju javnosti zamijenilo je propitivanje te odluke koje je vrlo brzo pokazalo kako je Vladin cilj prodati HEP pa onda s tim novcem kupiti udio u INI. U toj predstavi za javnost, jednu od ključnih rola odigrala je bivša MMF-ova namjesnica, sada ministrica Martina Dalić, čiji muž je u upravi INE.

Premijera Plenkovića je vjerojatno na takav istup isprovocirao rezultat arbitraže između Vlade RH i MOL-a u Švicarskoj oko upravljačkih prava u INI koju je započela Vlada Zorana Milanovića. Tu arbitražu je Vlada RH izgubila jer nije uspjela dokazati da se MOL domogao upravljačkih prava u INI na osnovu mita plaćenom bivšem premijeru dr Ivi Sanaderu. Zoran Milanović se na arbitražu u Švicarskoj odlučio ne samo zbog odluka hrvatskih sudova u slučaju Sanader, nego prvenstveno zbog arbitraže koju je MOL pokrenuo protiv RH u Washingtonu u kojoj tuži RH za naknadu štete izazvanu hrvatskim neizvršavanjem obaveza iz 2009. iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju. Prema tom ugovoru Hrvatska se obvezala da će od Ine otkupiti tvrtku Prirodni plin, tada jedinog dobavljača prirodnog plina za hrvatsko tržište.

Zbog reguliranih cijena Prirodni plin je poslovao s gubitkom i MOL ga se želio riješiti. Hrvatska to do danas nije učinila pa se je iznos MOL-ovih gubitaka samo uvećao. Izgubi li RH arbitražu u Washingtonu pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova, morat će MOL-u isplatiti sumu od nekoliko milijarda kuna.  Stoga se Plenkovićeva namjera kupnje MOL-ovog udjela u INI čini pametnim rješenjem jer u (izvjesnom) slučaju gubitka arbitraže, Hrvatska bi bila dužna sama sebi i ne bi u stvari morala platiti ništa. Riječ je iznosu umalo dostatnom za kupovinu MOL-ovog udjela u INI!

LINK: Goranko Fižulić za Telegram: “Tko je pravi vlasnik hrvatske nafte i plina”

Međutim, istina je da MOL na plinskom poslovanju u Hrvatskoj nije izgubio ni jedan cent, naprotiv – ostvario je poprilične profite. Samo u spomenutoj 2009.godini, MOL je na plinskom biznisu u Hrvatskoj na uvoznom plinu ostvario gubitak od 100 milijuna dolara. Ali je istovremeno ostvario i dobit na domaćoj (hrvatskoj) proizvodnji  plina od najmanje 300 milijuna dolara! Zašto onda unatoč toj činjenici MOL ima izgleda za dobivanje arbitraže u Washingtonu? Zbog nedonošenja odluka!

Naime, iako se po Ustavu RH u članku 2. pojašnjava državni suverenitet: Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja;

Što je dalje razjašnjeno u članku 52: More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu – ta ista RH je propustila zaštiti vlastita rudna bogatstva.

LINK: Ustav Republike Hrvatske

Dok druge države ubiru koncesijsku naknadu, obično 20% od vrijednosti ugljikovodika, te udio u dobiti proizašle iz eksploatacije nafte i plina u iznosu od 55% do 80%, u prvih jedanaest godina suvlasništva MOL-a nad INOM  naknada je iznosila prosječnih 3,91% od tržišne vrijednosti ugljikovodika. Pa je tako hrvatska država do 2014. godine propustila od INE naplatiti 1,855 milijardi dolara na ime koncesijskih naknada kakve se naplaćuju u cijelom svijetu. Što znači da su hrvatska nafta i hrvatski plin u stvarnosti bili tek pola hrvatski, a pola mađarski te da je netko u Vladi RH godinama, mimo znanja javnosti predavao ustavom zaštićena rudna bogatstva stranoj korporaciji.

Zato i jest moguće da nakon mađarske otimačine od najmanje milijardu dolara (MOL je u vlasništvu INE od 2003. kad je imao 25% udjela, a u 2008, postaje vlasnik 49,08 % INE što je platio ukupno milijardu i pol dolara). MOL traži od hrvatske države odštetu „za gubitke u plinskom poslovanju“, umjesto da hrvatska vlast pronađe način i retroaktivno naplati koncesije za vlastitu naftu i plin!

LINK: Rat za Inu

Tako to izgleda kad državu ne vode državnici, već likovi kojima premijerska pozicija služi za samopromociju u europskim okvirima.

Da ne bi izgledalo kako Vlada RH ništa ne radi na operaciji renacionalizacije INE što je suprotno postojećem zakonu (postoji Zakon o privatizaciji INE u kojem stoji: Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. U EU je Hrvatska ušla 2013, a taj Zakon još nije donesen), Vlada je odlučila poslati pozive na 18 adresa za natječaj za odabir savjetnika za kupnju INE. Što govori samo o tomu kako u Vladi RH nemaju ni ideja, ni znanja, ni sposobnosti, ni novca za realizaciju tog projekta.

LINK: Vlada traži savjetnika za mogući otkup dionica INE od MOLA

Međutim, postoji netko tko ima novca za kupnju i hrvatskog, i mađarskog dijela INE. Riječ je o Rosnjeftu, kompaniji u 50% vlasništvu Rusije, čiji dioničari su još BP s 20%, a ostatak je u vlasništvu najveće kineske privatne kompanije CEFC, švicarskog Glencore-a te Katarskog državnog investicijskoga fonda. Igor Sečin, čelnik Rosnjefta, kompanije koja u svom vlasništvu drži 12% njemačkih rafinerijskih kapaciteta izrazio je spremnost Rosnjefta za kupnju MOL-ovog udjela u INI o čemu je razgovarao još s premijerom Milanovićem 2013. g.

Sečin kaže:„2013. godine imali smo sastanke s predstavnicima hrvatske Vlade, predlagali smo vrlo konkretne stvari i razgovarali o zajedničkim projektima. Zašto se nije ništa pokrenulo s mrtve točke? To je pitanje za hrvatsku stranu. Već tada smo naglasili da Hrvatska zauzima središnje mjesto u Rosnjeftovoj strategiji regionalnog razvoja. Ima više razloga za to, od strateške vrijednosti Inine imovine do lokacije naftnih terminala preko kojih naša kompanija može trgovati svojim proizvodima u okruženju. Sve to može biti temeljem stvaranja središta trgovine usmjerenog na tržište Mediterana i središnje Europe.“

Sečin još dodaje kako bi u slučaju Rosnjeftovog ulaska u vlasništvo INE zadržao obje rafinerije.

LINK: Glavni direktor najveće svjetske naftne kompanije: Želimo ući u INU. Ako se to dogodi točno znam i što ćemo s rafinerijama u Sisku i Rijeci

Na novinarsko pitanje o Sečinovom intervjuu, premijer Plenković je izjavio „U svakom slučaju dobro je da postoji interes za Inu, ne samo Rosnjefta već i brojnih drugih potencijalnih strateških partnera.“

LINK: Premijer o ponudi Rusa

Ne znamo na koje je to ‘brojne potencijalne strateške partnere’ ciljao Plenković, budući da osim Rosnjefta još ni jedna kompanija nije istupila s jasnim namjerama u pogledu INE. Ono što vidimo od premijera i njegove Vlade jest odugovlačenje i nečinjenje. Odnosno – nedonošenje odluka!

Upravo radi toga bi se Hrvatska mogla za neko vrijeme (kad se obznani odluka arbitraže s MOL-om u Washingtonu) naći u poziciji da mora prodati i preostali dio INE kojeg ima u svom vlasništvu, a ne kupiti MOL-ov udio.

Čini se kako u Vladi RH imaju negativan odnos prema ruskom kapitalu, za razliku od Nijemaca, kojima ruski kapital (u njihovim rafinerijama) i ruski plin (preko Sjevernog toka) nimalo ne smetaju. Netko bi morao Plenkovića upozoriti da se EU sankcije Rusiji ne odnose na Rosnjeft i da je njegov zadatak zaštita nacionalnih interesa, što svakako uključuje drugačiji obračun koncesijskih naknada na hrvatska rudna bogatstva ma kako se odvila dalje priča oko INE i MOL-a.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je Vlada morala još jučer sjesti s Rosnjeftom i razjasniti ponudu o kupnji INE. Kao što je poznato, INA je u Siriji prije pojave ISILA i ratnih razaranja imala koncesiju na naftna polja čija se vrijednost procjenjivala na 23 milijarde eura. U zadnjim mjesecima prije izbijanja rata, INA je sa sirijskih naftnih polja ‘brala’ mjesečne profite između 60 i 80 milijuna dolara. Budući da se Hrvatska svrstala u tom sukobu na stranu protivnika Bashara Al Assada (pridružila se tzv. Prijateljima Sirije), teško je očekivati da će se nakon prestanka rata INA vratiti na ta naftna polja kao da ništa nije bilo. Međutim, s obzirom na rusku ulogu u sirijskom ratu, sasvim drugačije bi se priča oko tih naftnih nalazišta odvijala kad bi suvlasnik INE bio ruski Rosnjeft. Stoga je jasno kako je u vitalnom hrvatskom interesu da MOL-ov udio u INI sutra postane Rosnjeftov.

Očito je da Hrvatska može iz svih ovih događanja izići kao dobitnik. Može zamijeniti lošeg strateškog partnera MOL koji planira zatvoriti rafineriju u Sisku za strateškog partnera voljnog ulagati u hrvatske rafinerije. A može i izgubiti arbitražu u Washingtonu i biti prisiljena radi odštete prodati i ovaj udio u vlasništvu INE kojeg ima sad.

Vrijeme će pokazati donose li se odluke o hrvatskim vitalnim interesima u Hrvatskoj ili izvan nje.

logično

Facebook nije ograničen političkim svjetonazorom, on je univerzalna svjetonazorska mašina za proizvodnju profita, a ograničenja mu mogu biti nametnuta tek kao posljedica globalnih političkih stavova pa će, ako u svijetu prevlada uvjerenje da je fašizam dobar – Facebook naprosto promijeniti algoritam

Trenutno je stanje u našem društvu takvo da bi veliki broj ljudi bio spreman ginuti zbog jezika i vjeronauka. Dakle, dokinuti ih je trenutno nemoguće bez velikih društvenih nemira, ali je moguće nuditi alternative i tako ljude oslobađati od etničkog i vjerskog tereta koji im je nametnut ili su ga sami sebi nametnuli

Fra Drago Bojić je jedan od najvažnijih intelektualaca u postjugoslavenskom prostoru. Njegovo propitivanje religije, nacije, autoriteta i zalaganje za dostojanstvo individue, učinili su ga uzorom cjelokupne građanske scene. Nekadašnji urednik kultnog časopisa Svjetlo riječi, iako smijenjen, nije ustuknuo pred kaznama nametnutih autoriteta već je nastavio kritički govoriti o svim društvenim devijacijama, jasno i razgovjetno. U intervjuu za naš portal govori o potrebi suočavanja sa ratnim zločinima, građanskoj državi, izbornom zakonu, obrazovnom sistemu…

Razgovarao Amer Bahtijar

Da li bi, da smo se ozbiljno suočili sa prošlošću, haška presuda herceg-bosanskoj šestorci, ali i ostale presude Haškog suda bile manje bitne jer bi društvo već živjelo istinu o prošlosti?

Reakcije na presude pokazuju da se nijedan narod na ovim prostorima ne želi suočiti s prošlošću. Kad su presude osuđujuće, one se doživljavaju kao nacionalna tragedija, kad su oslobađajuće, euforično i trijumfalistički se prkosi drugima. Kad su osuđeni „naši“, onda je to nepravda ili urota svijeta. Kad su osuđeni „njihovi“, onda se često zlurado likuje. Nijekanje zločina i nepoštivanje sudskih presuda pokazuje da su naši narodi daleko od civiliziranog i humanog svijeta. Ovaj prostor je velika „kuća sjećanja i zaborava“, da se poslužim metaforom beogradskog književnika Filipa Davida, u kojoj sjećanje na vlastitu patnju uglavnom prati zaborav vlastitih zločina.

Nedavno je Čović rekao da se ponosi Herceg-Bosnom, prihvata li time Čović logore, pokolje, opsade kao vrline na kojima se zasniva i današnji HDZ? 

U pravno uređenim društvima nepoštivanje sudskih presuda imalo bi i zakonske konsekvencije, pogotovo kad je riječ o ljudima koji obnašaju javne (političke) službe. Zamislite što bi se dogodilo kad bi neki političar u Njemačkoj osporavao presude Nürnberškog sudskog procesa. Ne samo da ne bi više mogao obnašati javne političke funkcije već bi i krivično za to odgovarao. Ali na našim prostorima ne funkcioniraju pravne države i moguće je nijekati sudske presude i zastupati presuđene ideologije.

Je li vjerska dužnost suočiti se sa zločinima koji su počinjeni i u ime vas?

Na jednom mjestu u svom veličanstvenom romanu Grad u zrcalu, Mirko Kovač kaže da „nije ljudsko biće onaj kojega ne peče savjest, makar bila potpuno čista“. To vrijedi i za vjeru, jer ne možete se pozivati na Boga ugašene savjesti. Sve religije osuđuju zlo ili teološki kazano grijeh. U Katoličkoj crkvi postoji i sakrament ispovijedi koji se sastoji od toga da se priznaju vlastiti grijesi, da se kaje za njih, da se učini zadovoljština ondje gdje je to moguće, da se izvrši pokora i obeća da se više neće ponavljati ti grijesi. Čini se, bar prema javnim reakcijama mnogih praktičnih katolika, da oni sakrament ispovijedi ne doživljavaju ozbiljno i da je taj sakrament postao jedna vrsta „rituala“ kako bi se olakšala savjest i kako bi se dalje rasterećeno bez ikakve promjene nastavilo živjeti. Ako kršćani vjeruju da se preko svećenika ispovijedaju Bogu, onda se poricanjem svoje mržnje, zločina i grijeha želi prevariti i Boga.

Premalo se i gotovo nikako u vjerskim zajednicama govori o takozvanim društvenim zlima i grijesima. Postoje „politički grijesi“ kad se podržava pogrešna i zločinačka politička ideologija nakon što je kao takva presuđena. Postoje „socijalni grijesi“ kad se sudjeluje u osiromašivanju ljudi i kad se zatvaraju oči pred nevoljom bližnjega. Postoje „ekonomski grijesi“ kad se izrabljuje radnike, pristaje na korupciju i ekonomski kriminal. Postoje „ekološki grijesi“ kad se eksploatiraju prirodni resursi i Božji stvoreni svijet. Postoje „strukturalni grijesi“ kad se podržava i sudjeluje u zlim strukturama. Postoje „institucionalni grijesi“ kad se zloupotrebljavaju institucije kako bi se drugima uskratila prava ili za sebe nezakonito ostvarila dobit. O tim grijesima se rijetko govori i uglavnom ih se i ne doživljava grijesima jer je prevladala logika života po kojoj je važno snaći se i nedopuštenim sredstvima.

Pravi politički  rat vodi se oko izbornog zakona. Zašto je nacionalnim partijama toliko bitan izborni zakon? 

Izborni zakon treba promijeniti kako bi se zaustavile manipulacije individualnim, manjinskim i kolektivnim političkim pravima. Postojeći izborni zakon preferira tri konstitutivna naroda i osigurava veliku političku moć nacionalnim strankama. Ako se usvoje novi prijedlozi koji dolaze od nacionalnih stranaka, time ni pripadnici konstitutivnih naroda ne bi imali jednaka prava na cijelom teritoriju države, a time bi bila dokinuta i građanska i manjinska prava i dugoročno onemogućena građanska perspektiva Bosne i Hercegovine.

Koliko se današnje Sarajevo trudi da sliči na teritorije pod kontrolom HDZ-a? Je li odbijanje da dvorana u Novom Sarajevu nosi ime Gorana Čengića najbolji primjer za to?

Sarajevski političari, uz rijetke izuzetke predstavnika nekih građanskih i liberalnih opcija, posljednjih godina sve više sliče upravo onima protiv kojih se načelno bore – svojim političkim partnerima u Republici Srpskoj i Herceg-Bosni. Dvorana koju spominjete samo je jedna u mnoštvu političkih odluka koje pokazuju da SDA kao najjača bošnjačka stranka ovaj grad želi samo za sebe i po svojoj mjeri. Dok s jedne strane bošnjački političari s pravom negoduju kad se podržavateljima ubilačkih režima i ideologija dižu spomenici, daju imena ulica i škola, istodobno i sami to čine i ne priznaju svoju zlu prošlost, kao da bosansko-hercegovački muslimani nisu podržavali nacionalističke ideologije, primjerice ustaštvo.

Sarajevo je u poratnom vremenu pretrpjelo nasilnu bošnjakizaciju i islamizaciju, izgubilo je puno od svoje multietničnosti i to ima velike posljedice za cijelu državu. Bez obzira na sve podjele u našem društvu, pa i orkestriranu demonizaciju Sarajeva od srpskih i hrvatskih političkih elita, mnogi ljudi i dalje upiru oči u glavni grad i umjesto da grad Sarajevo bude inicijator i predvodnik humanih i politički korektnih procesa i odluka, da čuva svoju multietničnost, on se sve više politički bošnjakizira i turkofilira i na taj način uništava svoj simbolički kapital.

Sarajevske vlasti nedavno su donijele odluku da učenici više ne mogu da uče BHS jezike već moraju da uče jedan jezik. Mnoge je to podsjetilo na Hercegovinu i dvije škole pod jednim krovom. Zašto je nacionalistima toliko važno da naprave razliku između ovdašnjih jezika? 

Ta odluka pokazuje da Sarajevo, iako se voli predstavljati kao ideal i kriterij i drugačiji od ostatka zemlje, upada u nacionalističke političke matrice. Nacionalisti sve žele podijeliti pa se i prema jeziku odnose kao prema privatnom vlasništvu. Kad se govori o jeziku na našim prostorima, malo nam pomaže svijest o tome da se međusobno sporazumijevamo i da nema gotovo nikakvih razlika u našim jezicima. Problem je puno dublji i ozbiljniji zato što se jezik ne doživljava kao lingvistička i komunikacijska nego kao politička i identitarna kategorija.

Pravo na vlastiti jezik (bosanski, hrvatski, srpski) zajamčen je Ustavom (državnim ugovorom). Tu činjenicu treba poštivati, ali se treba zalagati i za prava djece i roditelja koji se ne žele svrstati u nacionalnu jezičnu skupinu. Takve odluke osiguravaju prava jednima, a diskriminiraju druge. Sličan je slučaj i s „dvije škole pod jednim krovom“.

Mnogi će reći da je bošnjački nacionalizam glavni saveznik Dodiku i Čoviću u razbijanju BiH, slažete li se s tom procjenom? 

Ta tvrdnja velikim dijelom stoji, iako među tim nacionalizmima postoje i razlike. Srpski i hrvatski su bili i ostali secesionistički nacionalizmi koji u miru žele ostvariti ratne ciljeve. Bošnjački nacionalizam je „državni“ jer pretendira na cijelu državu, predstavlja se kao patriotizam i smatra se „prirodnim“, a pritom je često neosjetljiv za druge, pogotovo za manjine u ovoj zemlji. U tom smislu naši nacionalizmi se međusobno nadopunjuju i među njima postoje uzročno-posljedične veze: što više srpsko-hrvatskog nacionalizma, to se više pojačava bošnjački patriotizam, i obrnuto, što više bošnjačkog nacionalizma, to su jači hrvatski i srpski secesionizmi.

Legitimno je i za očekivati da Bošnjaci cijelu Bosnu i Hercegovinu doživljavaju svojom domovinom, ali ona nije i ne može biti isključivo bošnjačka bez obzira što su najbrojniji narod. Legitimno je također da hrvatski i srpski narod kao brojčani manji, pogotovo Hrvati, žele zaštiti svoja prava i osigurati političku i kulturnu autonomiju, ali to se ne može i neće postići secesionističkim politikama i poricanjem mogućnosti da BiH uopće bude država.

Nedavno ste se vratili iz Beograda, koliko se politička nesuvislost Aleksandra Vučića prebacuje na cjelokupno srbijansko društvo? 

Iz onoga što pišu srbijanski intelektualci o politici Aleksandra Vučića i na temelju njegovih vlastitih političkih izjava i poteza, može se zaključiti da on Srbiju vraća u devedesete i da koči europske i civilizacijske procese. To ima velike posljedice za srbijansko društvo koje se ne uspijeva osloboditi politika prošlosti zbog kojih nosi veliki kolektivni teret odgovornosti za sve ratove na Balkanu, koji su drugima nanijeli puno zla i srbijansko društvo osiromašili i u materijalnom i u duhovnom smislu.

Čini se da se s Aleksandrom Vučićem nastavlja politička tragika srbijanskog društva. Politički Beograd i politička Srbija igraju veliku ulogu u regiji pogotovo kad je riječ o Bosni i Hercegovini i Kosovu. Vučićeva politika dodatno produbljuje probleme u regiji i Srbiju predstavlja u najgorem svjetlu. Politički Zapad ga tolerira kako se posve ne bi izručio Putinovoj Rusiji, a Vučić koristi Zapad kako bi izvukao financijsku korist i istodobno koketira s Rusijom kako bi poticao rusofiliju i obmanjivao birače u Srbiji.

Nedavno je Biskup Košić, koji otvoreno rehabilitira NDH, izabran za predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk  vjere. Je li to pobjeda konzerativaca u Crkvi i mislite li da bi se u tu priču mogao uključiti i sam Vatikan?

Biskup Košić je prije toga bio predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, pa je moguće da su ga htjeli skloniti s toga mjesta, a da ga opet posve ne diskvalificiraju, dali su mu funkciju „branitelja pravovjerja“. Tko bar povremeno prati izjave biskupa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ili tko prati katolički vjerski tisak, može primijetiti da nema velikih razlika među hrvatskim biskupima kad je riječ o nacionalnim, vjerskim ili svjetonazorskim pitanjima. Biskup Košić je samo najglasniji i medijski najeksponiraniji među njima. Da se i drugi s njim slažu, potvrđuje i činjenica da se nitko, bar ne javno, ne ograđuje od njegovih nekršćanskih i neevanđeoskih javnih istupa.

Franjo Tuđman je pokrenuo agresiju na BiH  između ostalog i zbog nužnog sukoba civilizacija, pravljenja brane kršćanstva itd. Koliko su te ideje, koje su žive i danas, duboko  antikršćanske  i anticivilizacijske? 

Te ideje su svakako i antikršćanske i anticivilizacijske. Franju Tuđmana nisu pretjerano zanimala „vjerska pitanja“, niti „sukob civilizacija“, ali je zastupao tezu o nemogućnosti zajedničkog života hrvatskog katoličanstva i srpskog pravoslavlja i nužnosti njihovog fizičkog razgraničenja. Također je činjenica i to da je on prezirao bosansko-hercegovačke muslimane, da ih nije doživljavao kao samostalan narod, već više kao suvišni kolonizacijski ostatak osmanlijskog doba. Franjo Tuđman je bio loš povjesničar i loš državnik, zanosio se samim sobom i svojim idejama, pa iz toga i proizlaze takve monstruozne misli i političke ambicije.

Pisali ste o obrazovnom sistemu u BiH, šta učiniti  da imamo dobar, europski obrazovni sustav a ne loš i nacionalistički?

S obzirom na trenutnu političku moć nacionalnih stranaka koje inzistiraju na nacionalnim obrazovnim programima i na velik utjecaj vjerskih organizacija, mislim da je reforma obrazovanja gotovo nemoguća. Ali od reforme se ne smije odustati upravo zbog toga što je obrazovanje najveći problem i istodobno najosjetljivije pitanje ovog društva. Povijest se ne može vraćati unatrag, propuštene su mnoge šanse za reformu i donesene su mnoge odluke koje je sada teško povući ili eliminirati, kao što je primjerice uvođenje konfesionalnog vjeronauka. Čak i kad bi netko posjedovao toliku političku moć da dokine vjeronauk u školama ili nacionalnu skupina predmeta, to bi imalo negativne posljedice jer bi mnogi ljudi bili nezadovoljni i frustrirani i jer bi se to negativno odrazilo na odnose u ovoj zemlji i vjerojatno generiralo neke buduće konflikte.

Zato mislim da i obrazovna reforma treba ozbiljno uzeti u obzir postojeće podjele u našem društvu. Treba krenuti od prava na vlastito – na vlastiti jezik, vlastitu vjeroispovijest bez obzira što tko misli o tom pravu. Ne možete nakon 25 godina „preko noći“ dokinuti konfesionalni vjeronauk ili nacionalne jezike u školama jer bi to izazvalo nemire u društvu. Ali se može i treba boriti protiv diskriminacija i segregacija u obrazovnom sustavu i dugoročno graditi društvenu atmosferu u kojoj se neće toliko inzistirati na etničkom i vjerskom identitetu. Trenutno je stanje u našem društvu takvo da bi veliki broj ljudi bio spreman ginuti zbog jezika i vjeronauka. Dakle, dokinuti ih je trenutno nemoguće bez velikih društvenih nemira, ali je moguće nuditi alternative i tako ljude oslobađati od etničkog i vjerskog tereta koji im je nametnut ili su ga sami sebi nametnuli.

Foto: šg

Nedavno je prof. dr. Nerzuk Ćurak  rekao “da će zapad početi cijeniti muslimane tek kada isti dožive holokaust kao Jevreji”, je li nužno da desničarsko buđenje u Evropi završi u logorima i masovnim grobnicama? 

Odnos zapadnih zemalja prema muslimanima je vrlo kompleksan i zahtijevao bi puno opširniju analizu. Ali moglo bi se konstatirati da je taj odnos opterećen atmosferom straha i međusobnog nepovjerenja od čega profitiraju desnoorijentirane politike u tim zemljama. Općenito, zapadne zemlje inzistiraju na sekularnosti, ljudskim pravima i slobodama što dio muslimana doživljava kao nijekanje njihove vlastite kulture, pokušaj asimiliacije pa čak i kristijanizacije budući da je Zapad u kulturološkom smislu snažno obilježen kršćanskom religijom. S druge strane, dio muslimana koji već žive u zapadnim zemljama s otporom prihvaćaju neke vrijednosti tih društava, žele zadržati tradiciju, kulturu i vrijednosni sistem zemalja iz kojih dolaze, a to se ponekad sukobljava sa sekularnim društvima pa čak i sa zakonima u tim zemljama. Pritom, ne treba zaboraviti da se dio muslimana posve integrirao u zapadni svijet i da ga s punim pravom doživljavaju svojim.

Zapadne zemlje bi trebale činiti sve što je moguće da se muslimani osjećaju prihvaćeno, uvažavajući njihovu kulturološku i vjersku razliku, a muslimani bi trebali prihvatiti činjenicu da je i za njih i za druge, za sve razlike i različitosti, najbolji okvir sekularna pravna država. Pišući prošle godine o odnosu kršćanskog Zapada i izbjeglica koje su pred progonima i sklanjajući se od rata utočište pronašle u zapadnim zemljama, što nije posvuda naišlo na odobravanje, bečki pastoralni teolog Paul Michael Zulehner, smatra da je najveće opterećenje u tom odnosu međusobni strah i da „rašireni strah“ treba preobražavati u „racionalnu brigu“: što strah bude manji, to će više biti međusobne solidarnosti.

Možemo li očekivati da ovdašnji narodi prekinu monologe i krenu u dijaloge s drugim narodima i koliko je ta komunikacija jedina preostala nada? 

Kratkoročno gledano, to je teško očekivati jer su dominantne politike zatrovale ljude i sve čine da se što više međusobno isključuju i mrze. Ali dugoročno se treba nadati da je moguće ponovno povratiti poljuljano povjerenje, da je moguće nadići povijesne konflikte i da je to u konačnici u interesu svih ljudi u ovoj zemlji. Važno je graditi i njegovati individualne odnose s drugima i drugačijima s onu stranu kolektivnih i narodnih ideologija.

Pišući o zlu, Terry Eagleton, s pravom tvrdi da su „vrline kojima se divimo – milost, suosjećanje, pravda i ljubaznost – uglavnom ograničene na privatnu sferu. Većina ljudskih kultura tvore pripovijesti o grabežu i pljačkanju, pohlepi i izrabljivanju.“ Kad se ljudi na ovim prostorima s nostalgijom sjećaju dobrih međunacionalnih i međuvjerskih odnosa iz prošlosti, važno je pritom podsjetiti da su ti odnosi bili plod individualne dobrote i ljubavi prema bližnjemu, često i protiv pravila, zakona i interesa vlastitih kolektiviteta.

Mnogi ozbiljni ljudi poput Tarika Haverića smatraju da BiH može biti pristojna zemlja samo kao građanska država.  Zašto nacionalisti prave bauk oko građanskog koncepta BiH? 

U Bosni i Hercegovini se sukobljavaju građanski i nacionalni koncept. Mislim da treba tražiti modus unutar kojeg će ta dva koncepta, s kojima su povezana konkretna individualna i kolektivna prava ljudi, biti zadovoljena jer je u postojećoj društvenoj i političkoj klimi teško inzistirati na građanskom konceptu bez zadovoljenja nacionalnih prava. I obratno, nacionalni koncept koji je dominantan sve ove godine, poništava i dokida individualna građanska prava, pa se mnogi građani „svedeni na najmanju moguću mjeru, na golo postojanje“ (Slavenka Drakulić), bez mogućnosti da ostvare prava koja ima pripadaju. Treba se zalagati za veća individualna prava ljudi i građansku državu unutar koje neće biti ugrožena kolektivna nacionalna prava na kojima se tako puno inzistira, koja se velikom broju ljudi važna zbog čega je njima lako manipulirati.

Savez Dodika i Čovića je trenutno  najčvršći u BiH, da li je temelj tog saveza kontinuitet Tuđmanovske politike koja je poklonila Republiku Srpsku tada Karadžiću a danas Dodiku?

Političku Banja Luku i politički Mostar ujedinjuju zajednički interesi, kako u prošlosti, tako i danas. To je mirnodopski nastavak srpskih i hrvatskih politika devedesetih godina koje s velikim otporom prihvaćaju Bosnu i Hercegovinu i sve čine da je što manje bude. Ali srpsko-hrvatski politički savez odgovara dominantnoj bošnjačkoj politici jer joj osigurava moć unutar vlastitog naroda. Takvo stanje odgovara takozvanim političkim elitama na svim stranama i to će produbljivati krizu ovog društva, ako se kojim slučajem ne promijeni politička paradigma i ne pojave konstruktivne političke alternative na svim stranama.

tacno

Ako ne može osigurati željenu stavku u proračunu, administrativna hobotnica može to učiniti u paraproračunu, tj. parafiskalnim nametima koji se naplaćuju po sili državnih propisa. A njih je preko 200, kažu poslodavci

Dragi naši, kažu da je na Titaniku svirao orkestar onog dana kad je pronašao svoju santu leda. Niti kod nas nije neveselo. Štoviše, prilično je živahno. Javili su se ljudi sa svih strana, uvjeravaju nas da neće biti uzalud, da nas ima dovoljno.

Nakon više od 16 godina postojanja, došlo je vrijeme kad moramo zamoliti za pomoć Vas, naše čitatelje, čitateljice, naše suputnike i suputnice. Do trenutka kada će Ministarstvo kulture raspisati natječaj za sredstva iz EU fondova, Lupiga ostaje bez novca za pogon. Vratili smo se u razdoblje 2001.-2013., kada nam je jedino gorivo bilo entuzijazam.

Novinarstvo se plaća na različite načine. Novine imaju svoju cijenu, TV pretplata ima svoju cijenu, Netflix i programski paketi je također imaju. Imaju je i oglasi – ne samo za novinarstvo, kojem se oglasima uvjetuje o kome se smije ili ne smije pisati. Cijena je vaše dragocjeno vrijeme. Koliko su vam puta reklame probile uši na televiziji i radiju, uvrijedile vam inteligenciju dok su služile kao omot za novine, koliko su vam informatičkog stresa priuštile do trenutka kada ste na portalu pronašli “iks” za gašenje zvuka i slike oglasa za baš ono što vam ne treba, niti će vam ikada trebati? Svi ti čukljevi, čudotvorni puževi, aplikacije koje će vas šatro naučiti kineski za jedno popodne, K plusevi, telekomi, hiperdomoljubne pivovare, širokogrudni bankari i afričke šljive – to je cijena koju Lupiga nije (bila) spremna platiti.

Nesreća Lupige i novinarstva nije samo u činjenici da živimo u vremenima “kada se svijet ne sastoji od atoma, nego od projekata”. Naša nesreća sastoji se u tome da je profesija koju volimo i kojoj smo posvećeni devastirana i degradirana. U medijskom prostoru koji ne nudi gotovo ništa izvan “navlakuša”, manipulacija i “kombinacija”, posve je razumljivo da čitatelji i čitateljice za takav pristup novinarstvu ne daju pet para. Uglavnom čitamo što nam je ponuđeno, a zagađenost trivijalnim sadržajem čini nas anksioznim. Medijima više nitko ne vjeruje. Zato se premijer ne boji optužiti novinare za hibridno ratovanje. Ionako su se prodali, ionako podvaljuju laži i šuplje, isprazne priče, paranoje i navlakuše.

Međutim, vjerujemo da stvari nisu nepopravljive. Znamo koliko dobrih i poštenih kolega imamo, kako onih na margini, tako i onih koji preživljavaju i trude se raditi pošten posao u velikim medijima, unatoč svim ograničenjima.

Ovo je naša profesija i spremni smo je braniti. Mi smo novinari i novinarke s margine, “crne ovce” koje odbijaju blejati u slavu službenih idola. Idola rata, idola politike, idola službene istine… U više od 16 godina rada nismo izgubili niti jedan sudski spor, nismo primili novac sumnjivog porijekla, nismo huškali na slabije, niti zabacivali udice lažnih vijesti i glupih, “klikabilnih naslova”.

Zato se sad obraćamo vama. Sad nam trebate. Ovo je ključna utakmica lige za opstanak. Pokrenuli smo crowdfunding kampanju. Pomozite nam skupiti 19.999 dolara. Zacrtani cilj nam se danas čini višim od  Mount Everesta, ali već dugo igramo protiv svih izgleda pa nam ova vrsta utakmice nije strana. Taj iznos – to je polovica sredstava potrebnih za godišnje funkcioniranje redakcije. Odlučili smo pokušati ovako: pola vi, pola mi. Odlučili smo se osloniti na svoje čitatelje i čitateljice, simpatizere i simpatizerke.

U skladu s pravilima crowdfunding igre, spremili smo i brojne nagrade, odnosno “perkove.” Iz izloga broj jedan nudimo vam Spomenicu hibridnog rata, ali i titulu Pijuna hibridnog rata, a s njom i priliku da svog omiljenog političara ili političarku torpedirate neugodnim pitanjem.

Iz izloga broj dva, odlučite li se za perk “Volim te k’o malo vandalizma”, dobit ćete našu zahvalnost i simboličan poklon: pet stickera Lupige!

Izlozi tri i četiri nude vam kavu u zagrebačkom No Sikirikiju na naš račun ili vam je možda bliži naš “dezerterski perk”: čaša crnog vina u Jazz baru u Frankfurtu.

Možete primati i naše prijetnje i uvrede, ali ako ste tankoćutna duša sigurno će vam se više svidjeti fotografije ili književna ostvarenja naših suradnika.

Spremili smo još mnogo toga. Pogledajte, nešto će vam se, vjerujemo, već svidjeti.

Ako nemate prilike donirati, ako i sami trebate kakav crowdfunding za opstanak, još uvijek nam možete pomoći. Proširite glas. Nakon 16 godina druženja i zastupanja stavova kakvi nisu uvijek najpopularniji u našem nacionalizmom i ratnim posljedicama kontaminiranom društvu, jasno nam je da ne možemo računati na jednu donaciju koja će osigurati naš rad u idućoj godini.

Savršeno nam je jasno da se nalazimo na strani tranzicijskih gubitnika, kao i većina onih koji nas čitaju i prate, ali znamo i to a možemo računati na vašu brojnost, na ljude sa svih strana svijeta, s kojima se gledamo i čujemo sve ove godine.

Na vas računamo i računamo da nas ima dovoljno. IMA NAS!

*** Lupigi možete donirati i izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Cijenimo svaku podršku.

Primatelj: Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije „Lupiga – svijet kroz obične oči“, 10000 Zagreb

IBAN: HR6023600001101699876, Zagrebačka banka

Za uplate iz inozemstva SWIFT-BIC: ZABAHR2X

Opis plaćanja: Donacija

Model i poziv na broj primatelja: HR00 2018

Možete koristiti i QR kôd, samo unesite iznos koji želite uplatiti, a pod opis plaćanja napišite “donacija”

lupiga

Vlasti u Donjecku su potvrdile da su ruski časnici, koji su na zahtjev Kijeva  prestali s radom u Zajedničkom centru za kontrolu i koordinaciju prekida vatre i uspostavu linije kontakata sukobljenih strana u Donbasu (SCCC), napustili Donjecku Narodnu Republiku.

“Danas su ruski časnici uspjeli izaći iz našeg teritorija i prijeći liniju kontakta. Trenutno su u Soledaru na ukrajinskom teritoriju”, rekao je Ruslan Jakubov, čelnik DNR u SCCC, koji će vjerojatno prestati s radom.

Dodao je kako su, zajedno s ruskim časnicima, teritorij Donjecke Narodne Republike napustili i predstavnici Ukrajine u SCCC, koji su bili raspoređeni na promatračkim mjestima za zajedničko praćenje primirja.

Odlazak ruskih časnika je planiran za 18. prosinca, ali zbog manjka sigurnosnih jamstava Kijeva rusko vojno osoblje nije moglo prijeći ukrajinski teritorij.

Zajednički centar za kontrolu i koordinaciju prekida vatre i uspostavu linije kontakata sukobljenih strana u Donbasu (SCCC) je utemeljen Sporazumom iz Minska. Uključivao je predstavnike samoproglašenih republika, Rusije i Ukrajine. Glavne zadaće centra su bile praćenje usklađenosti s provedbom Sporazuma iz Minska, interakcija sukobljenih strana, interakcija SCCC-a s OESS-om, sudjelovanje u rješavanju sporova vezanih za provedbu Sporazuma iz Minska i pomoć u njihovoj provedbi, kao i sudjelovanje u procesu pregovaranja o provedbi samog sporazuma.

Rat protiv Donbasa će dovesti do propasti ukrajinske države

Protjerivanje ruskih časnika iz Zajedničkog centra za kontrolu i koordinaciju primirja (SCCC) u Donbasu će dovesti do toga da će se Kijev izravno suočiti s Donjeckom i Luganskom Narodnom Republikom, jer ostaju bez izravne interakcije i bez posrednika.

Kijev gotovo sigurno neće razgovarati s republikama Donbasa, nego će pokrenuti vojne akcije. Prvog dana prekida rada SCCC-a se već bilježi porast intenziteta granatiranja, iako se ove akcije još uvijek mogu opisati “provokacijama na daljinu”.

U vjerojatnost eskalacije sukoba je gotovo siguran potpredsjednik Odbora za obranu i sigurnost Vijeća Ruske Federacije, senator Franc Klintsevič.

“Vlasti Ukrajine, osobito Petro Porošenko, sada misle da su im ruke odriješene. Ne isključujem da će zbog najavljenih isporuka smrtonosnog oružja iz Sjedinjenih Država i Kanade, završetka obuke ukrajinskih snaga, uvoz teškog naoružanja,a a prije svega zbog dovlačenja topništva i streljiva na liniju razgraničenja ukrajinska vojska pokrenuti “akciju čišćenja” velikih razmjera. Mislim da ćemo se suočiti s velikim ratom”, rekao je Klincevič.

Prema njegovom mišljenju, ako Porošenko da zapovijed za ofenzivu, opstanak Ukrajine će biti veliko pitanje.

“Čak i najfanatičniji ukrajinski vojnik razumije da će situacija po njega završiti loše. Ljudi koji žive u Lugansku i Donjecku će štititi svoje obitelji i domove. Bit će mnogo krvi. I oružane snage Ukrajine, čak i ako se transformiraju, neće moći pobijediti. S izbijanjem neprijateljstava, a već osjetimo miris krvi i baruta, Ukrajina će prestati postojati kao država. Zemlja je već na rubu kolapsa, a rat neće uzrokovati izrazito negativan stav samo kod Ukrajinaca, nego cijele međunarodne zajednice”, dodao je potpredsjednik Odbora za obranu i sigurnost Vijeća Ruske Federacije.

“Ako Kijev krene na Donbas, Rusija neće dozvoliti genocid”

Senator je siguran kako Kijev neće ni pokušati pokrenuti dijalog s vlastima Donjecka i Luganska.

“Kijev će krenuti na Donbas oružjem, koje je već spremno. Situacija je vrlo opasna. Jasno je i da će Rusija morati donijeti ne baš jednostavne odluke”, rekao je Franc Klincevič.

Potpredsjednik Odbora za obranu i sigurnost Vijeća Federacije je naglasio da bi Rusija, ako situacija doista eskalira u veliki napad ukrajinske vojske na Donbas, jednostavno trebala intervenirati.

“Mi nemamo pravo dozvoliti da se provede genocid nad ruskim narodom. Siguran sam da ćemo u tom slučaju morati intervenirati”, upozorio je senator.

Ministarstvo vanjskih poslova Rusije je priopćilo kako su pokušaji da problem se riješi bilateralno, u “Normandijskom formatu” ili kroz kontaktne skupine u Minsku propali.

“Odgovor će biti oštar i snažan i Kijev će ga čuti i osjetiti”

Predsjednika ruskog Centra za etničke i međunarodne studije  Anton Bredihin  je komentirao prestanak rada ruskih časnika u okviru Zajedničkog centra za kontrolu i koordinaciju primirja.

“Odlazak ruskih časnika iz misije nije samo alarmantan znak za Kijev, to je znak da će se situacija u Donbasu u bliskoj budućnosti promijeniti. I očito ne na način kako bi željela Ukrajina. ukrajinskoj strani. Ukrajinska strana je stvoriti sve potrebne uvjete da onemogući rad ruskih časnika. Ali što su učinili? I ovdje se možemo potpuno složiti sa stavom Sergeja Lavrov. Vrijeme je da se vlastima u Kijevu kaže: Jeste li svjesni posljedica? A one mogu biti više nego žalosne”, objasnio je Anton Bredihin.

Jasno je da se odlaskom ruskog vojnog osoblja zamrzava rad Zajedničkog centra za kontrolu i koordinaciju primirja i uništava se njegova učinkovitost. Od danas ova strukture više neće postojati.

Međutim, odlazak ruskih časnika i promatrača može odriješiti ruke i vodstvu Donjecke i Luganske Narodne Republike. Iz nekog razloga, Kijev kao da ne razumije da je stvorio nove probleme ruskoj manjini i Ukrajincima ruskog govornog područja na istoku zemlje.

Kijev je uvjeren u američku i pomoć iz Kanade, ali su tijekom protekle dvije godine Donjecka i Luganska Narodna Republika stvorile respektabilne oružane snage s visoko motiviranim lokalnim stanovništvom.

U međuvremenu, na jesenski mobilizacijski poziv ukrajinske vojske se odazvalo jedva 30% vojnih obveznika.

Također je važno da se sve događa u jeku aktivne rasprave o inicijativi za uvođenje mirovnog kontingenta Donbas. Očigledno će se ukrajinska strana morati pomiriti i prihvatiti činjenicu da će mirovne snage zapravo biti ruska vojska.

Postojećem malom kontingentu za praćenje primirja nije bilo omogućeno da profesionalno obavlja svoje zadaće. Ali ulaskom ruskog mirovnog kontingenta i u slučaju početka ofenzive ukrajinske vojske, oružje u Donbasu više neće šutjeti.

“Odgovor će biti oštar i snažan, da će se uskoro čuti i osjetiti čak u Kijevu”, zaključio je Anton Bredihin.

Ranije, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je kako je izuzetno zabrinut zbog situacije koja se stvorila oko Zajedničkog centra za kontrolu i koordinaciju primirja. Prema njegovim riječima, predsjednik Ukrajine Petro Porošenko pokušava sabotirati rad ove strukture. Na kraju je to i uspio.

“Sada se stvorila opasna situacija. Ukrajinska strana i osobno predsjednik Ukrajine Porošenko su 2014. pokrenuli osnivanje takvog centra, da bi potom ruske časnike u njegovom doveli u nepodnošljive uvjete. Slali su im neprihvatljive zahtjeve i sam centar je prestao postojati”, izjavio je Sergej Lavrov.

Kijev će, ohrabren opskrbom smrtonosnim oružjem od strane Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, vjerojatno pokrenuti ofenzivu na Donbas.

Kao što je rekao Franz Klincevič, “od danas možemo svjedočiti izbijanju velikog rata”. Iako je Rusija u više navrata naglasila kako nije strana u sukobu u Donbasu i da postoji mogućnost da tamo sudjeluju dragovoljački odredi iz Ruske Federacije, ali ne i redovite jedinice ruske vojske, Klincevič je jasno dao do znanja da će u slučaju velikog napada ukrajinske vojske na Donbas, Moskva biti prisiljena donijeti tešku odluku, jer neće dozvoliti genocid nad ruskim narodom. Jasnija poruka nije mogla biti upućena, i to od strane visokog ruskog dužnosnika zaduženog za područje obrane i sigurnosti.

logično

Dobitnikom prve Nagrade Fric, koju za najbolju neprevedenu prozu protekle godine dodjeljuje tjednik Express, proglašen je u utorak u Zagrebu književnik Damir Karakaš, za roman “Sjećanje šume”, ocijenjen kao “roman koji će jednoga dana svakako biti uvršten u klasike hrvatske književnosti”.

Nagradu su Karakašu na posebnoj svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu uručili glavni urednik tjednika Express Alen Galović i predsjednica žirija Biljana Romić, koja je i pročitala obrazloženje odluke o dobitničkom naslovu.

Mikrokozmos Like

Knjigu je ocjenjivački sud posebno pohvalio jer “izrazito škrtim izražajnim sredstvima na sažet način komprimirano vodi čovjeka prema najdubljim plodovima emocija, s druge strane realistično prikazujući mikrokozmos Like”. “Djelo koje se može uspoređivati s ‘Brezom’ Slavka Kolara, ‘Sjećanje šume’ roman je koji će preživjeti ne samo ovu sezonu nego i puno drugih, a jednoga će dana svakako biti uvršten u klasike hrvatske književnosti”, mišljenje je žirija iznijeto na dodjeli.

“Pisan iznimno cizeliranim rukopisom pri kojemu je svako ‘manje’ veliko ‘više’, uz iznimno jedinstvo stila i teme, Karakaš u njemu zadire do dubokoga dna vlastitoga bića, sve do konačnog obračuna i poravnanja s demonima prošlosti. Ispisujući povijest, priču jedne seoske obitelji, on ispisuje i povijest vremena, promjena, modernizacije, sukoba i suspregnutosti emocionalnoga registra”, rekla je Romić, te poručila: “Rečenice toga romana ispisane su krvlju, znojem i suzama ponesene iz odrastanja u ‘zemlji vukova'”.

Karakaš je zahvalio žiriju na nagradi, svojem uredniku, nakladniku i obitelji, kao i tjedniku Express koji je “u ovim teškim vremenima ‘kulture-nekulture’, kada neki još uvijek nisu svjesni da je društvo bez kulture osuđeno na propast” osigurao tako izdašnu književnu nagradu.

Pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti

Istaknuo je kako je posebno ponosan što je dobio nagradu koja nosi ime našeg književnog velikana Miroslava Krleže, “intelektualne literarne gromade”, čija mu je rečenica “treba pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti pa čak i sa začepljenim nosnicama ako treba”, kako je rekao, oduvijek bila važna misao vodilja.

Govoreći o nagradi vrijednoj 75 tisuća kuna, njezin koordinator Kruno Lokotar napomenuo je kako je ime dobila po nadimku Miroslava Krleže, a zamišljena je kao način prepoznavanja i valorizacije književnih djela koja u najširem mogućem smislu reflektiraju suvremenost. Njezino se prvo izdanje dodjeljuje za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze premijerno objavljenu u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. lipnja 2017., rekao je Lokotar.

“Ta nagrada odaje Krleži poštovanje ali bez idolopoklonstva, a riječ o vrlo izdašnoj nagradi, koja predstavlja silan poticaj i za pisanje i za autore i za književnu scenu”, dodao je, te poručio kako se nada da je to tek “početak jedne lijepe tradicije”.

Glavni urednik tjednika Express Alen Galović istaknuo je da ta nagrada “nikako ne želi biti još samo jedna u nizu, već želi ostati nagrada koja će hrvatskim književnicima i književnosti vratiti dostojanstvo koje im u našemu društvu i pripada”. “U toj misiji vraćanja digniteta knjizi, književnicima i književnosti, tjednik Express, odnosno 24 sata i Styria, i dalje će ustrajati”, poručio je Gavranović.

FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com

Preveden na deset jezika, dramatičar, scenarist, “liječeni” novinar

Damir Karakaš (1967.) napisao je još knjigu putopisa “Bosanci su dobri ljudi” (1999.), romane “Kombetari” (2000.), “Kako sam ušao u Europu” (2004.), “Sjajno mjesto za nesreću” (2009.) i “Blue Moon” (2014.); zbirke priča “Kino Lika” (2001.), “Eskimi” (2007.) i “Pukovnik Beethoven” (2012.), te drame “Skoro nikada ne zaključavamo” (2009.) i “Snajper” (2013.).

Pisac koji je pozornost kritike i javnosti stekao svojim bespoštednim literarnim prikazima života u Lici, u svojem se romanu “Sjećanje šume” ponovno bavi krajem u kojemu je rođen i odrastao, obitelji, odnosom s ocem, ali s fokusom na djetinjstvo.

Nekadašnji novinar – godinama je radio kao novinar crne kronike Večernjeg lista – Karakaš je jedan od najzapaženijih pisaca hrvatske književne scene posljednjih petnaestak godina, knjige su mu prevođene na desetak jezika, zbirka priča “Eskimi” ujedno je i prvi prijevod neke knjige hrvatske književnosti na arapski jezik, a jednu njegovu priču iz “Pukovnika Beethovena” objavio je i kultni američki časopis za književnost  iz San Francisca McSweeny’s Quarterly.

Karakaš je i uspješan scenarist i dramatičar. Njegovu dramu “Skoro nikad ne zaključavamo” postavio je u sklopu predstave Zagrebački pentagram 2009. na sceni ZKM-a redatelj Paolo Magelli; dramu “Snajper” režirala je 2013. u ZKM-u Franka Perković, a u Abidjanu u Obali Bjelokosti na francuskom ju je postavio Ivica Buljan. Po knjizi “Kino Lika” redatelj Dalibor Matanić snimio je film, a po romanu “Sjajno mjesto za nesreću” postavio dramu u HNK Rijeka.

Njegova knjiga “Sjećanje šume” (2016.) objavljena je u izdanju nakladnika Sandorf.

70 naslova u konkurenciji

U žiriju za dodjelu nagrade ove su godine bili novinarka i urednica Biljana Romić kao predsjednica, te kao članovi, doktor medicine Dubravko Lepušić, scenaristica i redateljica Hana Jušić, novinar Boris Rašeta i glavni urednik 24sata Goran Gavranović.

Pobjednički je naslov izabran između 70 razmatranih naslova, od kojih ih se ukupno 13 našlo u širem a šest u užem krugu izbora za nagradu. Uz “Sjećanje šume”, to su “Stajska bolest” Slađane Bukovac, “Me’med, crvena bandana i pahuljica” Semezdina Mehmedinovića, “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka, “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine i “Calypso” Ognjena Spahića.

Dobitniku je uručen novčani iznos od 75 tisuća kuna (bruto), te, u referenci na Miroslava Krležu kao žiroskopa svojega vremena, skulptura savršeno balansiranoga žiroskopa koji se, jednom pokrenut, može vrtjeti zauvijek, a čiji dizajn potpisuje kolektiv Đ 24 (Bojan Krištofić, Sven Sorić i Hrvoje Spudić). Nagradu sponzorira Barcaffe.

lupiga