Sretan Božić

Prije svega, moram s vama podijeliti utiske sa unutarstranačkih izbora u SDP-u. Znam da to i očekujete, barem donekle, a tko sam ja da vam ta očekivanja ne ispunim?!
Marta Luc Polanc je bila moj izbor, to se već i prije znalo i bila sam jedna od kandidatkinja na njenoj listi. Naravno, stjecajem ( nećemo navesti kojih )okolnosti, poražena je i uredno čestitala pobjedniku kao i ja, iako samo preko mreža. Jer kada većina članova odluči, red je odluku poštovati. Nelogičnosti i protustatutarne ( po dosadašnjem statutu) radnje će se prekontrolirati i možda dokazati ali to je nešto što će možda biti u narednom periodu. Ja sam već javno objavila i poslala ostavku na mjesto Predsjednice SDFŽ BPŽ kao i to da sam se povukla iz stranačkog rada do daljnjega, jer ne želim i ne mogu, učestvovati u radu na način kojim će stranka biti vođena. Sada to mislim, voljela bih da me demantiraju radom ali bojim se da su za to već imali priliku i nisu je iskoristili. Posvetit ću se svojim brojnim drugim obvezama kojih srećom imam puno. Članica sam dvije udruge u kojima mogu kvalitetno raditi. Moj Gastro i Pozitiva. Znači o kulturi kuhanja i rad za boljitak društva, svih, a ne samo njih.
Toliko o lokalnoj i mojoj politici, idemo u susret Božiću.

Zadnji je Advent, Božić je tu, pred nama i većina nas je još u posljednjim pripremama, ne znamo gdje nam je glava, kako sve stići. Svake godine većina kaže da će iduće napraviti sve na vrijeme, ali, avaj, dođe Božić, a sve se ponavlja. Nije to čudno, dani lete, a najviše obveza se ima uoči samog blagdana. Danas ću s vama podijeliti utiske sa Zagrebačkog adventa. Posjetili smo ga prije dvije godine i prošli vikend i nekih razlika ima. Dok je prije bio više rasut kroz grad i nekako su željeli da je sve povezano, ove godine je na nešto manje lokacija, ili se tako čini, koje su bogatije i drugačije posložene. Prošli puta nismo bili na gornjem gradu, tako da ne znam kako je prije bilo, ali jako je lijepo. Ako se popnete uspinjačom, časom ste gore. Gužva na uspinjači je velika, pa trening stubama preporučam onima koji mogu. Silazak na trg kroz uličice i nije naporan. Cijene jesu više nego kod nas, ili obično i u Zagrebu, ali tako je svuda. Veselo je i puno ljudi, pa se može reći da je to jedan pravi veliki Božićni sajam, koji zasluženo ima mjesto među prvih 15 u Europi. Puno je posjećeniji nego prije, gužve su ogromne, svuda redovi, ali lijepo i veselo uglavnom.

Da se osvrnem i na naš Brodski, jer ne želim da ispadne kako nisam ni bila. Dapače. Dobro kuhano vino i ako imate dobro društvo, ni naš advent nije loš. Na žalost, malo ljudi izađe i posjeti ga, a mi smo imali zadovoljstvo slušati odličnu Rovinjsku klapu, Dominica & Co. I tog petka, da nas nije kiša potjerala, tko zna do kad bi plesali. Na žalost s vrlo malo posjetitelja. A za ples pred binom vam ne trebaju novci. Samo malo volje. Nije bilo ni hladno! Prošli vikend u petak jaka kiša ali čujem da je u subotu bilo jako veselo. Mi smo kasno došli i išli ravno kući.

Danas nešto za predjelo, da upotpunite tradicionalnu trpezu i jedna lagana torta za kraj obilnog objeda.

 Jaja sa špinatom i sirom

SASTOJCI:

8 jaja

stoga lista špinata možda i smrznutog po želji

42 for one koje su ukiseljene

8 narezanih šnita kuhane slanine

vezica a mladog luka ili vlasca

160 grama ovčjeg sira ako vam je prejak možete uzeti nekog malo blažeg okusa

malo muškata

Sol, papar

par listića peršina

dva do tri lista tijesta za pite

PRIPREMA:

ugrijte pećnicu na 180°c. Papir za pečenje izrežite na 8 komada 10 puta 10 centimetara veličine i sa tim obložite kalup za maffine. Na njih stavite po tri do četiri lista jednake veličine tijesta za pite koje ste prethodno premazali tanko sa vrlo malo ulja ili rastopljenog maslaca. Kad obložite svih osam posudice za maffine, razbijte po jedno jaje u svaku udubinu posolite i popaprite. S jednom viljuškom žumanjak lagano umiješajte sa bjelancem, dodajte malo iscijeđenog špinata koji ste prethodno grubo nasjeckali, dodajte mladog luka koji ste također nasjeckati na sitne kolutiće, sir koji ste grubo nasjekli i lagano viljuškom malo promiješajte i gore granirajte sa slaninom. Lagano u krug je zamotajte pa lagano utisnite u jaje.  Pecite 15ak minuta na srednjoj visini u pećnici dok lijepo ne porumeni ohladite minutu do dvije i izvadite iz  kalupa muffine, ne bi trebalo biti problema da odvojite papir. Ukrasite sa listićima peršina i servirajte uz kao na slici aceto balzamiko sa okusom tartufa i čips od batata.

Torta sa šampanjcem i breskvama

Možete koristiti i drugo voće, marelice ili kruške iz kompota. Probajte, izvrsna je.

SASTOJCI:

4 jaja

150 g šećera

100 g brašna

pola praška za pecivo

8 žlica ulja

2x praviti ovu smjesu i peći pa poslije prerezati vodoravno da dobijete 4 kore

Za nadjev:

12 listića želatine

breskve iz kompota mase cca 425ml

2 žlice soka limuna

500 g mascarpone

100 g šećera

200 dl šampanjca ( može i pjenušac ali sa šampanjcem je ljepša. Naravno, možete staviti i poluslatko kvalitetno bijelo vino ili čak prošek jer što je vino bolje, sve je bolje)

600 g vrhnja za šlag ( kupite pravo, ne biljni nadomjestak)

za ukrašavanje koristite šlag i pržene listiće badema i ušećerene trešnje ili ukrasite sitnim keksićima u obliku jelke ili je iscrtajte šlagom koji ste obojili u zeleno. Malo perlica i to je to

PRIPREMA:

Za biskvit obložite kalup fi 28 ili 26 s papirom za pečenje. Odvojite bjelanjke od žumanjaka. Žumanjke miksajte s polovicom šećera ( oko 75g) dok ne pobijeli. Polako dodajte ulje i umiješajte. Operite žice pa mutite bjelanjke s malo soli. Kada su čvrsti šaum, polako sipajte preostali šećer dok mutite. Sada dodajte 1/# bjelanjaka u žumanjke i lagano umiješajte žicom. Dodajte ostale i pospite brašnom pomiješanim s praškom za pecivo. Lagano sve ujednačite. Uspite u kalup pa poravnajte i pecite u zagrijanoj pećnici oko 15-20 min na 180°c. U vrijeme pred Božić struja je nešto slabija pa najbolje nakon tog vremena probajte čačkalicom. Ako je suha, gotov je. Tako napravite dva biskvita i ostavite da se ohlade na rešetki. Prije mazanja morate skinuti jednu gornju “kožicu” jer ako ostane, za nju se lijepi krema i onda se torta ili kolač razdvajaju. Jednu okrenete naopačke da je gornja strana dolje i problem riješen.

Za kremu: Odvojeno po uputama nakvasite 5 i 7 listića želatine. Odvojite breskve od tekućine. Breskva pirirajte s 100 ml tekućine. 5 listića želatine iscijedite i otopite pa miksajte u pire. Ostavite 20-tak min da se ohladi. Mascarpone, 100 g šećera i šampanjac mutite. Dodajte otopljenu preostalu želatinu. Kratko ohladite, cca 15 min. Mutite 250 g šlaga. Biskvit položite na pladanj za serviranje i stavite obruč. Miješajte kremu od šampanjca i šlag pa s njom mažite prvi list, stavite drugi biskvit pa stavite pire od bresaka, zatim treći biskvit i kremu i na četvrti opet kremu. Neka se ohladi 4-5 sati ili preko noći. Sada ovisi o vama kako ćete je ukrasiti. Za ukrašavanje šlagom, umutite šlag i dio možete i bojati jestivom bojom.

Zdravstveni sistemi su mastodontski konglomerati problema, a na svaki problem dolazi – proizvoljno govoreći – barem desetak mogućih rješenja. Kad se problemi hrvatskog zdravstva pomnože s mogućim rješenjima, dobije se beskonačan niz razloga zašto bi ministar zdravstva Milan Kujundžić trebao odstupiti s te funkcije. Situacija sa Spinrazom mogla bi biti samo na kraju tog niza, i to iz bitno drugačijih razloga nego su se zadnjih dana masovno isticali u medijima.

Počnimo od ključne političke predstave kojom administracija davi publiku već dva desetljeća; vapaja da je zdravstvo u minusu, da je novaca malo i da stanovništvo mora dodatno participirati u troškovima koje generira napredak sistema i preveliki apetiti „potrošača“. Ta se predstava s blago neoliberalnom retorikom vrlo lako može prikazati kao skeč: zdravstvo je devedesetih godina (HDZ administracija) raspolagalo s budžetom od oko 18 milijardi kuna i bilo je u „stravičnom“ minusu oko četiri milijarde kuna, počelo je uvođenje participacija; na početku 21. stoljeća (SDP administracija) budžet je skočio iznad 21 milijarde kuna, proširile su se participacije, uvelo dopunsko osiguranje, no dug je na koncu samo skočio na „fantastičnih“ sedam milijardi kuna; 2009. godine (HDZ) budžet je narastao na gotovo 28 milijardi kuna, pa polako padao, ali su participacije značajno poskupjele, „stravični“ minus koji je naslijedila SDP-ova administracija iznosio je između šest i sedam milijardi kuna; SDP-ova administracija operirala je s proračunom od oko 22 do 24 milijarde kuna, smanjila je na skoro dvije godine stopu doprinosa za zdravstvo s 15 na 13 posto (gubitak od 1,8 milijardi) sanirala bolnice s tri milijarde kuna, participacije su ostale iste, a dug zdravstva danas, po Kujundžiću, iznosi „stravičnih“ osam milijardi kuna.

Što se napretka sistema za to vrijeme tiče, Hrvatska je cijelo to vrijeme vrlo sporo ažurirala svoje javno-zdravstvene registre, ali trenutno smo, primjerice, na samom vrhu Europske unije po smrtnosti od karcinoma. Liste čekanja kao indikator dostupnosti, ne samo što su katastrofalno duge i neujednačene, već su i toliko netransparentne, da su i same predstava. Usredotočeni pučkoškolac iz ove dinamike može vidjeti da političke operacije s budžetom uzrokuju mističnu korelaciju između priljeva sredstava, duga zdravstva i odluka o participaciji građana; prvo priljev značajno skače, s njim i ulaganja građana, ali i dug, zatim priljev opet značajno skače, povećavaju se participacije građana, ali se prošli dug ne smanjuje, a zatim priljev značajno pada, dodatno se gubi na stopi doprinosa, participacije ostaju iste, ali dug nije dramatično narastao.

Liste čekanja kao indikator dostupnosti, ne samo što su katastrofalno duge i neujednačene, već su i toliko netransparentne, da su i same predstava (FOTO: Lupiga.Com)

Još je mističnija korelacija između ovih brojki i napretka medicine i dostupnosti zdravstvene usluge u Hrvatskoj, odnosno apetita „potrošača“. Dakle, politički podaci o osnovnim financijskim promjenama u zdravstvu su potpuna nebuloza, a političke odluke o povećanju ulaganja građana u zdravstvo nemaju nikakve reperkusije na minus u zdravstvu, a kamoli na zdravstvene ishode. Sve administracije lažu da su smanjile dug, da bi ih iduća administracija demantirala i nastavila po istome. To su činjenice. Kad se to ponovi, a hoće jer u Hrvatskoj ne samo da ne postoji stranka s ozbiljnom policy analizom, nego nijedan (brojkom: 0) zastupnik u Saboru ne zna o zdravstvu bitno više od naslova iz novina koje stalno ponavljaju nešto o minusu i nešto o smanjenju prava.

Jedini ispravan odgovor na ovu situaciju je da nas prestanu praviti idiotima. Da zdravstvo stalno troši više od predviđene količine financijskih resursa može se, uostalom, u svakom trenutku reći za skoro svaki zdravstveni sistem. Osnovno je pitanje – i to nikako da uđe u glavu nijednom decision makeru u Hrvatskoj – jesu li troškovi zdravstva posljedica realnih potreba stanovništva za zdravstvenom zaštitom i servisiranja tih potreba prema organizacijskim i medicinskim protokolima zasnovanih na dokazima, ili je zdravstvo nečiji privatni tunel koji se beskonačno farba, u nezamislivo značajnijim razmjerima nego legendarni tuneli HAC-a. Radi se o sektoru čiji se budžet od devedesetih naovamo rasteže između 17 i 28 milijardi kuna godišnje, a nebrojeno je puta dokazano da ga financijski iscrpljuje šarlatansko i koruptivno upravljanje.

Nekolicina nasumce izabranih primjera ilustriraju razmjere problema. Samo na konzultantske usluge za izradu bombastično najavljivanih reformi zdravstva, doslovno su bačeni milijuni eura. Kad se kaže bačeni, to treba shvatiti doslovno, na način da je xy zdravstvena administracija uzela ili platila xy milijuna eura ili kuna za izradu reformskih projekata, koji su potom završili u košu nasljednika te zdravstvene administracije, da bi on mogao naručiti novu konzultantsku analizu za reformu zdravstvenog sektora. Svjetska je banka 2004. godine objavila odluku o zabrani rada BIS Healthcare konzultantskoj kući i glavnom konzultantu Brunu Gomezu radi prijevara u provedbi reformskog projekta pod nazivom „Hrvatski zdravstveni sustav“. Koju godinu kasnije, 2009. nanovo je rađen projekt reforme hitne pomoći, koji je već napravljen za vrijeme Vlade Ivice Račana. Francuski su konzultanti 2013. godine za 200.000 eura izradili Masterplan hrvatskih bolnica koji nikada nije implementiran.

Bolnice se neprekidno spajaju, razdvajaju, šire, stišću, funkcionalno, vertikalno, horizontalno, a zapravo se ništa bitno ne događa. Hrvatskim se profesorima medicine najmanje 17 godina protuzakonito isplaćuju plaće u kumulativnom radnom odnosu (klinika/nastavna ustanova), na način da primaju 150 posto plaće, pa naviše i to je javno poznata činjenica. Projekti izgradnje i preuređenja nekih bolnica traju i po 16 godina (riječki KBC, npr.), pri čemu se neprekidno prekrajaju radi prijašnjih pogrešaka, dodaju novi apsurdni troškovi, grade novi odjeli, a zapuštaju stari bez planiranja i vidljivog sistema prioritizacije, i tako dalje.

Jedno je istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu PloS ONE pokazalo da se na HZZO-ovoj listi esencijalnih lijekova nalazi čak 34 najčešće propisivana lijeka koja su izbačena ili odbijena u esencijalnoj listi Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), da kod čak 10,4 posto lijekova sa specifičnim indikacijama rizik mogućih od nuspojava nadilazi koristi, a da je na lijekove koji su izbrisani s liste SZO-a, a nalaze se na listi HZZO-a, Zavod u godinu i pol dana potrošio 40 milijuna eura. Kontrolor HZZO-a dr. Dražen Gorjanski objavio je na Kongresu vještaka HZZO-a 2016. godine podatak da preko 70 posto potrošnje antipsihotika i antikonvulziva u Osječko baranjskoj županiji odlazi na off label propisivanje, dakle, na ordiniranje terapije izvan odobrenih indikacija i smjernica HZZO-a.

Projekti izgradnje i preuređenja nekih bolnica traju i po 16 godina (FOTO: Lupiga.Com)

Istraživanje riječkih stručnjaka objavljeno 2012. godine, otkriva sličnu pojavu, da je 48 posto pedijatrijskih pacijenata u promatranom razdoblju KBC-u Rijeka primilo nelicencirani lijek ili lijek koji nije odobren za takvu upotrebu. Oko 10.000 liječnička ove je godine podržalo poslovnu inicijativu Hrvatske liječničke komore da im se kupi dopunsko osiguranje u Croatia osiguranju, čime je HZZO-ovom budžetu nanesena šteta od preko osam milijuna kuna, a o čemu je Lupiga opširno pisala ovog ljeta.

Prosječna udaljenost od bolnice do bolnice u Hrvatskoj je 36 kilometara, dok je europski standard 77 kilometara. Odjeli nekih od tih bolnica zjape prazni, ali su revizori nalazili bezbroj ugovora o djelu, za bespotrebne liječničke, odvjetničke i ostale besmislene usluge. Preuređenje jedne sobe u HZZO-u koštalo je 2014. godine 1,2 milijuna kuna, dok je 17 bolnica u istom trenutku primalo limite za pokrivanje plaća zaposlenika, bez lipe za zdravstvenu zaštitu. Barem 15 godina neprekidno informatiziramo zdravstvo i plaćamo stotine milijuna kuna, da o zdravstvu ne bi imali mnogo bitnih podataka i da bi USKOK povremeno (prerijetko) navratio u HZZO.

Kad bi ove nasumično nabacane činjenice mogli pomnožiti s nesagledivim brojem procedura i resursa u zdravstvu, dobili bismo sliku rijeke novaca koji bespotrebno, kriminalno i mimo stručnih protokola cure iz sistema, dok u isto vrijeme realne potrebe stanovništva rastu radi demografske strukture, brojnih loših socioekonomskih faktora, novih tehnologija i lijekova, a smanjuje se priljev doprinosa zbog pada zaposlenosti i/ili stagnacije nezaposlenosti i neodgovornosti države koja ne uplaćuje svoje obaveze prema zdravstvu. U takvoj situaciji razumna vlada čini sljedeće: a) razmatra redefiniranje glavnih izvora financiranja b) rekonstruira bolničku zdravstvenu zaštitu, primarnu i njihov suodnos c) postavlja javno vidljiv model alokacije resursa d) rješava korupciju. Može i obrnutim redoslijedom.

Da bi ministar trebao odstupiti zbog grijeha nečinjenja, lijepo se vidi iz prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) za koji je ključna informacija da ne sadrži ništa, ni probleme ni rješenja, pa čak ni formalne preduvjete za predlaganje zakona, propisane Zakonom o procjeni učinaka pravnih propisa. Sitne destruktivne preinake u odnosu na prijašnje verzije ZZZ-a, prijedlog da se eliminira postojećih 30 posto ordinacija u sastavu Doma zdravlja i da zaposlenici prijeđu u koncesionare, da koncesije postanu feudi koji će se predavati nasljednicima i prijedlog da se zdravstveni turizam kao komercijalna djelatnost unese u temeljni zdravstveni zakon koji regulira jedan javni sektor, teško se mogu smatrati iznimno destruktivnim rješenjima kad se poznaje cijela povijest hrvatskog zdravstva.

Pojednostavljeno rečeno, ako na problem funkcioniranja primarne zdravstvene zaštite gledamo kao na problem načina ugovaranja i kontrole države nad pružateljima zdravstvene zaštite – umjesto na pitanje kako se oni zovu – onda je relativno svejedno je li raspad sistema podijeljen na 70:30 u korist koncesionara ili se sistem raspada 100 posto u rukama koncesionara. Mnogo je europskih primjera, uključivši primarnu praksu britanskog NHS-a, koji pokazuju da obiteljska medicina može dobro funkcionirati uz centralizirano upravljanje, neovisno o pravnom statusu pružatelja zdravstvene usluge. Kod nas je taj status u vrijeme njegovog kreatora Andrije Hebranga postao važan zato što je s njime sve drugo katastrofalno uređeno, počevši od načina ugovaranja i plaćanja zdravstvene usluge, do nadzora provedbe ugovorenih usluga. Što se zdravstvenog turizma tiče, struci je odavno poznato da taj oblik komercijalne zdravstvene usluge nema što raditi u javnom zdravstvu, jer on tamo radi samo štetu (pogledati npr. tajlandska ili indijska iskustva), ali je iz Kujundžićevih prijedloga zasad potpuno nemoguće anticipirati kolika bi ta šteta mogla nastati u hrvatskom zdravstvu. U zakonu, naime, ne piše doslovno ništa više od toga da se zdravstvene ustanove mogu baviti zdravstvenim turizmom, pa ćemo razmjere destrukcije tek vidjeti u svojoj sili podzakonskih akata koji će to područje u budućnosti (eventualno) urediti. Ideja da se ordinacije nasljeđuju zajedno s pacijentima je bizarna, ali ne i sasvim nelogična posljedica generalnog shvaćanja zdravstva kao privatnog posjeda medicinskih elita i njihovih „staliških“ organizacija.

Na lijekove koji su izbrisani s liste SZO-a, a nalaze se na listi HZZO-a, Zavod je u godinu i pol dana potrošio 40 milijuna eura (FOTO: Lupiga.Com)

Riječju, ovakvo „sređivanje“ zdravstva u ozbiljnim zemljama ne bi prošlo portu parlamenta, a kamoli otišlo na glasanje, ali ovo nije ozbiljna zemlja, nego dosadni cirkus. Odustajanje od kandidature za EMA-u je skandal s mnogobrojnim konotacijama, a obrazloženje da beznačajna Hrvatska ionako nije mogla dobiti takav zgoditak cijelu nacionalnu mitomaniju baca na koljena. Na tom se primjeru odlično vidi zašto ta mitomanija može biti samo ratnička, domobranska, a ne domovinska, da se ne bi suočili sa strahotnim razmjerima neupućenosti u bilo što drugo.

No, što s tim zdravstvom? Ustav RH u članku 59. koji glasi “Svatko ima pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom”, nedovoljno precizno definira kakvi su okviri tog prava, jer se definicija delegira nižim aktima. To praktički znači da svi kroz Sabor sklapamo neku vrstu ugovora o razini i oblicima prava na zdravstvenu zaštitu. Problem je što u tome uopće ne participiramo i što je razina političke pismenosti kada je u pitanju zdravstvo na mizernoj razini. Neki još uvijek misle da je koncept prava na zdravlje povezan s univerzalnim osiguranjem na bazi rada, romantični kolateral titoizma, što li već. Ne postoji nijedna suvisla građanska inicijativa za podizanje medicinske pismenosti i pismenosti o zdravstvenoj politici. Ne postoji čak ni svijest o tome da je zdravstvo politika. Malobrojni stručnjaci za javno zdravstvo ne sudjeluju u političkim procedurama, umjesto njih zdravstvenu politiku vode stručnjaci za karijes, internisti, ginekolozi ili netko sličnog profila.

Sistem je totalno nedemokratičan u svojoj moći; javnost je apatična i nezainteresirana. Ako zdravstvena politika dođe u fokus medija, političke opozicije i opće javnosti, najveća je vjerojatnost da će se raditi o nečemu što samo produbljuje problem. I time dolazimo na Kujundžićevo koprcanje sa Spinrazom. Jedini bučan pokret protiv zdravstvene politike nastao je na vapaju roditelja teško bolesne djece za inovativnim, ekstremno skupim lijekovima Dinutuximan beta Aperion za visokorizični neuroblastom i lijeka Spinraza za liječenje spinalne mišićne distrofije, kao da se baš na nedovoljno poznatom lijeku, čija godišnja doza u Sjedinjenim Državama po pacijentu košta 750.000 dolara, država postavila između života i smrti, a ne na svakoj bačenoj i ukradenoj kuni.

Razvučen između strašnih emocionalnih tenzija koje potiče potpuno nekritičko izvještavanje o Spinrazi kao o Svetom Gralu, želje da ostane politički korektan i realnosti – a realnost je da se alokacija ne rješava na zahtjev, nego temeljem promišljenih analiza – Kujundžić se batrgao u pokušaju da ostane trezven i na kraju još jednom pokazao koliko je hrvatsko zdravstvo potpuno nespojeno s realnošću, a kamoli sa svjetskim tokovima. Globalni kontekst u kome se dogodila ova kriza je takav da je EMA (European Medicine Agency) tek prije koji mjesec odobrila jedan i drugi lijek, ali su lijekovi iz iste skupine, tzv. lijekovi siročadi (orphan drugs, lijekovi za rijetke bolesti koji industriji ranije nisu bili zanimljivi), već desetljećima golemi ekonomski, politički i etički izazov i u najbogatijim državama.

U EU ta tema tek odnedavno galopira, ali se od američkog Zakona o lijekovima siročadima iz 1983. godine znalo da je pred vratima i počelo raspravljati kao o zasebnom problemu za sve zdravstvene sustave. Prije 2000. godine u EU se malo proizvođača lijekova bavilo rijetkim bolestima, a onda je EU Regulativa 141/2000 o medicinskim siročadima definirala centraliziranu proceduru koja farmaceutskoj industriji znatno olakšava istraživanja, proizvodnju i plasman lijekova za rijetke bolesti. Uz politički stav da je proizvodnja lijekova za rijetke bolesti etički imperativ, tržište „siročadi“ je počelo bujati, da bi 2015. godine dosegnulo vrhunac s EMA-inim odobrenjem za čak 14 takvih lijekova.

Danas potrošnja na lijekove siročad u 18 EU zemalja varira od 1.251 do 407.631 eura po pacijentu godišnje, a prosjek potrošnje je 32.242 eura po pacijentu. BMJ je 2014. godine objavio analizu 74 orphan lijeka, ocijenivši kvalitetu dokaza umjerenom. Čak 85 posto lijekova, kažu istraživači, imaju značajan učinak, ali preko 86 posto je uzrokovalo ozbiljne nuspojave. Cijena tih lijekova u Velikoj Britaniji kreće se od 726 do 378.000 funti, s time da su lijekovi za koje na tržištu postoji zamjena skuplji i do 82.000 puta. Autori zaključuju da postoji nekonzistentnost u kvaliteti dokaza o učinkovitosti odobrenih orphan lijekova i da nema jasnog mehanizma utvrđivanja njihovih cijena, tim više što su na tržištu prisutne i višestruko jeftinije paralele.

“Mnogo uvjerljiviji, transparentniji i standardizirani mehanizmi za utvrđivanje godišnje potrošnje su imperativ”, zaključuju autori članka.

Spinraza je pak svojom rekordnom cijenom svugdje u svijetu kontroverzan proizvod i potaknula je na dodatna preispitivanja političkih odluka u odnosu na proizvodnju i kupnju lijekova za rijetke bolesti, s nikakvim šansama da se dobro uhodani i pripremljeni sistemi poljuljaju baš tim povodom. U Danskoj je koncem listopada Medicinsko vijeće odbilo preporučiti financiranje Spinraze, uz obrazloženje da je cijena lijeka prevelika, a dokazi o njegovoj učinkovitosti nedostatni.

“Moramo reći ne, jer kvaliteta dokaza o učincima novog lijeka ne opravdava njegovu cijenu”, izjavio je predsjednik Medicinskog vijeća Werner Hansen.

Prva godina liječenja Spinrazom u Americi košta 750.000 dolara, a nakon toga godišnje liječenje stoji 375.000 dolara. Danci će s proizvođačem pregovarati o cijeni Spinraze, ali je tok i ishod pregovora poslovna tajna. FDA je Spinrazu odobrila još prošle godine, a Biogenu i njegovom partneru Ionisu su počele padati vrijednosti dionica kada je objavljena cijena lijeka. Prava je rijetkost da se o takvoj temi razgovara isključivo s emocijama, što je vrlo nepravedno prema oboljelima i prema čitavoj javnosti, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Umjesto da trezveno komunicira sve probleme koji državama ostavljaju skupi lijekovi i sva bitna pitanja vezana za djelotvornost i cijenu Spinraze, ministar Kujundžić je posrtao, neuvjerljivo se batrgao, te na koncu odobrio lijek za petero djece i izašao u javnost s tragičnim prijedlogom da se svi orphan lijekovi financiraju iz humanitarnih fondova po uzoru na Francusku.

Kujundžićev prijedlog je ekvivalentan izjavi da Hrvatska napušta egalitarni model zdravstva i neke svoje građane sa značajnim potrebama u zdravstvu prepušta filantropiji (FOTO: Hina)

Prvo, nejasno je odakle ministru ovaj podatak o Francuskoj. Humanitarni model postoji u Indiji i Kini, a Francuska je od kolovoza odobrila privremeno financiranje Spinraze do procjene njegove terapijske vrijednosti i mogućnosti dogovaranja cijene. Status lijeka i njegovu terapijsku vrijednost pratit će komisija za transparentnost francuskog HAS-a (Haute Autorité de Santé), jer tako rade ozbiljne države. Drugo, Kujundžićev prijedlog je ekvivalentan izjavi da Hrvatska napušta egalitarni model zdravstva i neke svoje građane sa značajnim potrebama u zdravstvu prepušta filantropiji. Ako je skupi lijek prošao cost-effectiveness analizu, a to je u ovoj fazi nemoguće predvidjeti, i ako Hrvatska ne odustaje od političkog stava da svim svojim građanima pruža zdravstvenu zaštitu na načelima jednakosti i solidarnosti, onda on mora biti dostupan o trošku HZZO-a i obrnuto, neovisno o željama pacijenata. Kao što vidimo, ni bogate zemlje nisu sebi dopustile da bezglavo uđu u posao s Biogenom, zato što nijedan organizirani zdravstveni sustav ne donosi ovakve odluke u pet minuta i u takvom deficitu informacija.

Ostaje zanimljivo pitanje kako to da u medijima eksplodira interes za nepravde zdravstva tek na glas da je nešto novo otkriveno i odobreno u AMA-i, a da toga u Hrvatskoj još nema. Dosta je faktora u igri, počevši od ortodoksne tehnokratske zatvorenosti sistema, do slabe razine medicinske pismenosti u većini mainstream medija, no presudna je moć koju u biopolitici donosi produkcija tehnoloških čuda i pretvaranje zajednica i individua u konzumente gladne blockbustera, i posljedična nemoć socijalne medicine i ideje pravednosti da istim intenzitetom prodre u javni diskurs. Na taj fenomen Hrvatska nema skoro nikakvog utjecaja, niti su mu doprinijeli roditelji oboljele djece koji samo kanaliziraju svoj očaj, ali je gotovo nevjerojatno da ne postoji javnost i/ili medij koji se u dramu sa Spinrazom uključio na staloženiji način.

Na neki bizaran način, pokret za pravo na Spinrazu u svom masmedijskom obliku (iz ovoga potpuno isključujem obitelji oboljelih) sliči na američke NGO pokrete 80-ih koji su tražili potporu industriji inovativnih lijekova koristeći retoriku Reaganove administracije. Tvrdili su da će dostupnost lijekova za rijetke bolesti omogućiti pojedincima koji od njih boluju da postanu produktivni članovi društva, umjesto da padnu na teret države i takva je argumentacija „sjela“ američkom društvu i administraciji. Konačna potvrda toga došla je s usvajanjem Zakona o lijekovima siročadima 1983. godine. Deseci milijuna neosiguranih Amerikanaca i Amerikanki vjerojatno nikada neće profitirati od bitke za državne interese, jer ih se tretira kao državni otpad koji u svojoj anonimnosti ne prijeti da postane teret. Ovdje je to načelno plemenita bitka za pojedinca, temeljem uvjerenja da temeljno pravo na život ne smije ovisiti o cijeni, ali potpuno bez svijesti da tog prava nema, ako svi nisu uključeni prema istim rigoroznim protokolima. Priča o Spinrazi nije priča o čarobnom napitku od kojeg nas dijeli samo zla volja države, već o novom, slabo poznatom i ekstremno skupom lijeku, koji tek mora proći procese ocjene medicinske smislenosti investicije, kao i svaki drugi lijek ili medicinska tehnologija.

Zaključno, ako se Kujundžićeva politička glava traži samo radi Spinraze – a bila bi to pogreška isključenja svih drugih iz istog problema – onda bi to trebalo tražiti i nakon što je nekoj djeci lijek odobren, jer je načinom odlučivanja o ovom problemu hrvatsko zdravstvo smjestio u provinciju i jer se pokazao kao katastrofalan komunikator usred jedne velike krize.

lupiga

voxfeminae

Bilo da se radi o rimskim carevima, papama, diktaturama 20. ili izopačenim demokratijama 21. veka, kult ličnosti se gradi zbog učvršćivanja vlasti jednog čoveka. Bilo da se radi o Josifu Visarionoviču Staljinu ili Redžepu Tajipu Erdoganu, princip je isti: u javnosti se stvara slika neustrašivog, bezgrešnog i nepogrešivog vođe koji zarad dobrobiti naroda ište bezrezervnu podršku; vođa se izjednačava sa narodom; svako ko je protiv vođe je shodno tome neprijatelj naroda; vođi niko nije ravan, vođi se svi klanjaju, sve manje od toga bi ugrozilo predstavu božanstva kojoj se teži.

Enciklopedijska objašnjenja se svode na to da je kult ličnosti nekritičko obožavanje jedne osobe, koje se manifestuje u preteranoj snishodljivosti, uzimanjem zdravo za gotovo njenih izjava i postupaka, a potkrepljeno je strahom od gubitka privilegija ili u ekstremnim slučajevima slobode i života. Vera u vođu, bez obzira na ideologiju sistema, postaje sama po sebi ideologija, dobija religijske razmere. Kao bog, vođa odlučuje o životu i smrti, ili u mekim diktaturama ko će da dobije posao, pare ili sudski proces.

Kult ličnosti se stvara i održava hvalospevima voljenom vođi, sveprisutnošću u medijima, isticanjem slika u državnim institucijama; ulice i gradovi dobijaju ime vođe, za života mu se grade spomenici. Dobro, dotle u Srbiji još nismo stigli.

Titani među titanima

Izlišno je reći da je svaki oblik kulta ličnosti u suprotnosti sa demokratskim vrednostima. Danas Vladimir Putin, Viktor Orban ili Erdogan grade i održavaju kult sopstvene ličnosti da bi se na formalno demokratskim izborima održavali na vlasti. Mišićavi Putin tako obnaženog tela vraća Rusiji staru veličinu; Orban spasava Mađare od najezde nehrišćana i hoće da ispravlja istorijske nepravde; Erdogan stvara o sebi sliku sultana svih muslimana i razgrađuje Ataturkovo nasleđe. Čak se i vođa Severne Koreje Kim Džong Un, “Veliki naslednik”, prvi predsednik Nacionalnog komiteta, prvi sekretar Radničke partije Koreje i maršal Republike, daje izglasavati na izborima sa stotinak odsto glasova. Stvarna, ili prividna, ljubav naroda prema vođi utkana je u negovanje kulta ličnosti. Svaka demokratije u kojoj se neguje kult ličnosti je nakaradna.

Kako u 20, tako je i u 21. veku kontrola masovnih medija ključna za stvaranje kulta ličnosti. Uz sliku bezgrešnog, neustrašivog vođe koji se hvata u koštac sa aždahama i nepravdom, nije naodmet ni kontrola policije, bezbednosnih službi, vojske, pravosuđa, parlamenta, finansijskih tokova, školstva, da nešto slučajno ne bi pošlo po zlu.

Za fašizam, nacionalsocijalizam i staljinizam princip vođe i kult ličnosti su bili od ključnog značaja: Benito Musolini, Fransisko Franko, Adolf Hitler, Jozef Tiso u Prvoj slovačkoj republici, хозя ин Staljin.

Bezrezervno obožavanje Staljina bilo je obavezno u čitavom Istočnom bloku. Po tom uzoru stvarani su i lokalni kultovi ličnosti u diktaturama realnog socijalizma: Klementa Gotvalda u Čehoslovačkoj; Boleslava Bejruta u Poljskoj; Valtera Ulbrihta u Nemačkoj Demokratskoj Republici; Maćaša Rakošija u Mađarskoj; Nikolaja Čaušeskog u Rumuniji…

Princip vladavine bio je isti. Staljin ne samo da je odneo pobedu u Drugom svetskom ratu, nego je i istorija Oktobarske revolucije, kao i njegov značaj u njoj, prekrojena shodno stvaranju kulta ličnosti druga Džugašvilija, dok se Lenjin prevrtao u grobu. Staljinova dela izjednačavana su sa Lenjinovim, u raspravama bi se suprotstavljene strane pozivale na misli i stavove druga Staljina.

U obimnom izboru kulta ličnosti u 20. veku možda je najbizarnije bilo kako se Nikolaje Čaušesku dao obožavati od Rumuna. Vođa (Conducător) se dao slaviti kao “Titan među Titanima”, “Genije sa Karpata”, “zemaljski bog”. Rumunski pisci poredili su ga sa Cezarom, Aleksandrom Velikim, Periklom, Napoleonom ili Kromvelom. Slikari su ga slikali kao božanstvo, kao mesiju, kako se spušta sa neba pred užarenim horizontom. Svakoga dana Čaušesku je u komunističkoj štampi mogao da čita da je on najveći i najpametniji, deviza u Rumuniji je glasila: “Misliti, planirati i delovati prema uputstvima druga Nikolaja Čaušeskog”. Suprugu “Crvenog Cezara” Elenu slavili su kao “majku nacije”, dobila je doktorat iz hemije, iako je, kažu, sa četrnaest godina napustila školu.

Izvan Staljinovog direktnog uticaja stvarao se kult Envera Hodže u Albaniji, Mao Cedunga u Kini, Fidela Kastra na Kubi. Kult vođe stvoren je Sadamu Huseinu u Iraku.

Ljubičice bela

U Jugoslaviji smo pevali “druže Tito, mi ti se kunemo”, “ljubičice bela”, išli u bioskop “Zvezda” u ulici Maršala Tita, na more se vozili preko Titograda, izvlačili su nas iz škole da sa sve pionirskim maramama mašemo kada nekuda prolazi drug Tito, učestvovali smo na sletovima kao Titovi pioniri, pisali smo sastave o drugu Titu, vodili su nas u bioskop da gledamo Sutjesku i Neretvu, nosili smo štafete…

Na pamet mi ne pada da Tita stavljam u isti koš sa gore pomenutim istorijskim zlikovcima, niti otvorenu Jugoslaviju sa zatvorenim sistemima Istočnog bloka, ali je stvaranje kulta ličnosti voljenog maršala takođe imalo za cilj jačanje vlasti Komunističke partije i komunističke ideologije. Neupitnost Tita i njegovih odluka u javnosti, manjak kritike nauštrb demokratije, bili su najveća mana socijalističke Jugoslavije. Mada verodostojni svedoci govore da je Titu to masovno, kičersko obožavanje sopstvene ličnosti išlo na živce, činjenica je da ništa nije učinio da to spreči. Masovna žalost i plakanje diljem Jugoslavije nakon Titove smrti, scena kao kada fudbaleri Hajduka i Zvezde na Poljudu ridajući padaju na travu, a publika na stadionu ustaje i počinje da peva “druže Tito, mi ti se kunemo”, suprotnosti su u sa tvrdnjama aktuelnih falsifikatora istorije koji pišu o “Brozovoj tamnici naroda”. Imali smo pasoše, ko je hteo, mogao je da ide gde hoće.

Slepi od ljubavi

Nemački psiholog Aleksandar Kirhner kaže da se svesno inscenirani kultovi ličnosti u autoritarnim sistemima, baš kao u sektama ili kriminalnim bandama, poigravaju sa ljubavlju. Zarad koristi sistema instrumentalizuje se ljubav vođe ili predvodnika, kako bi se ljudi doveli do ponašanja, koje je često protivno sopstvenim interesima. Kao klasičan primer navodi Severnu Koreju, u kojoj narod prihvata da živi u veoma lošim uslovima, pa čak i da gladuje, sve u nadi da vođa zna šta radi i da će svakako biti bolje.

Kirhner govori o propagandnoj personifikaciji, kao u slučaju čuvenih auto-puteva u Trećem rajhu, za koje su Nemci navodno imali da zahvale Hitleru. Ide se korak dalje, izgradnja auto-puteva se izdiže kao nešto genijalno, a vođa se predstavlja kao heroj, sve poprima mitološke razmere. Kontrola medija jeste važna za stvaranje takve percepcije, kaže Kirhner. Međutim, grupe ljudi čak i kada su im dostupne, počinju dobrovoljno da se odriču informacija iz drugih izvora jer ne žele da ih nešto iritira i pokoleba njihovo viđenje sveta.

Nešto kao kada jedan od partnera u emotivnoj vezi primećuje sve simptome preljube i laži, ali odbija da se suoči sa realnošću.

Harizmatični vođa

Britanski istoričar Jan Keršo u svojoj dvotomnoj biografiji Hitlera, uspon Firera objašnjava na osnovu modela “harizmatične vladavine” Maksa Vebera (1864–1920), omiljenog sociologa predsednika Aleksandra Vučiča. Keršo tvrdi da se Hitlerova moć zasnivala na tome da su njegove pristalice i veliki delovi nemačkog društva bili spremni da i bez direktnog naređenja “deluju u smislu Firera”.

U isto vreme kada je moler i kaplar Adolf Hitler još uvek samo maštao o velikim dostignućima, Veber je u svom kapitalnom delu Privreda i društvo, u kojem piše o tipovima vladavine, uveo pojam “harizmatične vlasti”. Pojam je skovao za pojavu u društvu koja do tada nije imala svoje ime. Nema podataka, niti pretpostavki, da su se Hitler i Veber sreli, ili čak da bi se Hitler prepoznao u Veberovom modelu “harizmatičnog vođe”, na koji se poziva Keršo. Ali je za duh vremena simptomatično da su se teorija i praksa u ovom slučaju istovremeno kretale istim putem.

Veber harizmatičnog vođu opisuje kao osobu koja na nesvakidašnji način dolazi do uloge vođe i tako na vlast. Kod takvog modela vladavine veza sledbenika sa vođstvom jedne političke partije više nije uslovljena socijalnim interesima ili socijalnim poreklom. Ona se u prvom redu zasnivala na ličnim kvalitetima vođe, na njegovoj privlačnosti, harizmi. U Hitlerovoj vladavini prepoznaju se mnogi elementi Veberovog objašnjenja harizmatične vlasti. I to ne samo u Hitlerovoj.

Veber piše da u uslovima u kojima je sve drugo zakazalo ljudi naginju ka tome da svoju sudbinu povere grupama koje ih predvode, koje nude do tada još neisprobana rešenja. Neizvesnost delovanja novih “recepata” nadomešćuje se harizmom njihovih predstavnika. Harizmatičan vođa ima dar da ubedljivo sam sebe predstavi kao poslanika jedne nove poruke i da druge ubedi da je ta poruka ispravna. Posle prvih uspeha, piše Veber, kod vođe se stvara osećaj o sopstvenoj svemoći.

Tako se veliki broj Nemaca posle poraza 1918. osećao ponižen, samopouzdanje im je bilo poljuljano. Poruka Adolfa Hitlera je bila odmerena na to osećanje poniženja. Ona je u suštini glasila da će nemački narod dobiti sledeće ratove i da su Nemci predodređeni da budu vodeći narod u Evropi. Naravno da su neistomišljenici koji su ovako uzvišene ciljeve dovodili u pitanje morali da budu proterani ili uništeni.

Hitlerovi pokliči upućeni Jevrejima nisu imali nikakvo naučno ili društveno utemeljenje, bili su magični, mitološki obojeni, hranili su kolektivne strahove. Hitlerova harizma bila je dovoljna da veliki broj Nemaca istrebljenje Jevreja prihvati kao neophodno za uzdizanje nemačke nacije.

Pojam kulta ličnosti i Veberova “harizmatična vlast” su srodni koncepti. Razlika je u tome što, prema Veberu, harizmatična vlast ima tendenciju da bude legalizovana, da se, dakle, vlast s vremenom sve manje legitimiše izuzetnom ličnošću vladara, a sve više bezličnim zakonskim procedurama i institucijama. Kod kulta ličnosti, međutim, ne dolazi do prelaska lične forme vršenja vlasti na legalno vršenje vlasti, tu se spremnost na poslušnost onih kojima se vlada prevashodno zasniva na povezanosti sa vladarom i nema tendencije da se takvo stanje promeni.

Veber je još razlikovao ličnu harizmu od službene harizme i nasledne harizme u monarhijama.

Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa

Devetnaest godina nakon Veberove smrti i šest godina nakon dolaska Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke (NSDAP) na vlast, Adolf Hitler je 28. aprila 1939. godine u govoru pred Rajhstagom pored ostalog rekao:

“Ja sam prevazišao haos u Nemačkoj, ponovo uspostavio red, neverovatno uzdigao proizvodnju naše nacionalne privrede… Pošlo mi je za rukom da svih sedam miliona nezaposlenih, koji nam svima leže na srcu, bez izuzetka ponovo ubacim u korisnu proizvodnju… Ja nemački narod nisam samo politički ujedinio, već sam ga i vojno ojačao i pokušao da stranicu po stranicu uklonim onaj ugovor (Versajski), koji u svih svojih 448 članova sadrži najpokvarenije silovanje koje je ikada nametnuto narodima i ljudima. Ja sam Rajhu povratio provincije koje su nam 1919. bile otete, ja sam milione nas izmetnutih, duboko nesrećnih Nemaca vratio u zavičaj, ja sam ponovo uspostavio hiljadugodišnje jedinstvo nemačkog životnog prostora i… trudio sam se da sve to uradim bez prolivanja krvi i da mom ili drugim narodima ne nanesem ratnu patnju. Ja… koji sam pre samo 21 godinu bio nepoznati radnik i vojnik mog naroda, sve to sam postigao sopstvenom snagom…”

Ja pa ja pa ja. Hitler ovom prilikom ne spominje ni istrebljenje Jevreja niti rat za novi životni prostor. On se obraća narodu kome je važno oživljavanje privrede, uspostavljanje reda, smanjenje nezaposlenosti, poništavanje omraženog Versajskog ugovora, uspostavljanje nacionalnog jedinstva. Sve to nije naišlo na odobravanje samo nacista, već većine Nemaca. Glajhšaltovani mediji prenose njegov govor. Nemci obožavaju Firera. Sieg Heil! Heil Hitler! Harizmatični vođa zavladao je Nemačkom, baš kako je to Veber opisao još pre nego što je Hitler prismrdeo Minhenskim pivnicama. Stvoren je kult ličnosti, kult vođe koji stoji iznad svakog zakona.

Takav razvoj prvi put su nagovestile naslovne stranice nemačkih novina 4. avgusta 1934. na kojima je pisalo: “Danas je cela Nemačka Hitler”. Bilo je to dva dana posle smrti predsednika Vajmarske republike Paula fon Hindenburga. Hitler je odmah ukinuo tu funkciju i uveo ličnu zakletvu za vojnike koji se njemu lično kao “vođi nemačkog Rajha i naroda” zaklinju na vernost. Tako je sam sebe proglasio za šefa države, vrhovnog komandanta, šefa vlade i vođu nacističke partije, sve u jednoj osobi. Naslov “Danas je cela Nemačka Hitler” ne govori samo o promeni strukture vlasti, već izjednačava Hitlera sa državom i implicira da su on i nemački narod najtešnje povezani.

“Referendum” 19. avgusta 1934. je naknadno legitimisao promenu vlasti i moći u Nemačkoj i demonstrirao jedinstvo vođe i naroda. Parola je glasila: “Hitler za Nemačku – cela Nemačka za Hitlera”.

Emotivan odnos

Kako Veber piše mnogo pre tih za svet sudbonosnih događaja u Berlinu: Autoritet harizmatičnog vođe zasniva se na njegovim jedinstvenim ličnim osobinama, a narod, oni koji veruju, slede njegovu harizmu, identifikuje se i motiviše u velikoj meri sa vođinim ciljevima i vizijama. Tako se razvija primarno emocionalan, a manje funkcionalan odnos između vođe i vođenih.

Nemački sociolog Mario Rajner Lepsius je razvio Veberov model harizmatičnog vođe i harizmatične vlasti. On piše o “latentnoj harizmatičnoj situaciji”, koja je preduslov da narod prihvati harizmatičnog vođu.

Na primer, kada nadležni nisu u stanju da prevaziđu nekakvu krizu. Onda delegitimizacija odgovornih stvara vakuum moći u kome se narod nada vođstvu “jakog čoveka”.

Manifestaciona situacija nastaje kada je “harizmatičar” već zadobio poverenje i veru naroda. On se onda po pravilu poziva na “spas od propasti”, ali ne spominje konkretna rešenja. Harizmatični vođa govori o “nadi u nešto novo”.

Kada je francuski sociolog i antropolog Gistav le Bon (1841–1931) napisao Psihologiju masa, koja može da se čita i kao priručnik za diktatore i demagoge svih fela, Staljin je imao šesnaest, Musolini dvanaest, Hitler šest godina. Obaška njegovo naklapanje o “duši rase” i što je voleo da meri lobanje i opskurnim rodnim teorijama, on je opisao kako beskrupulozni političar može samo “demonskim umećem govora” da masu ubaci u masovnu psihozu.

“Vođe uglavnom nisu mislioci, već ljudi od dela”, piše Le Bon. “Oni nisu naročito oštroumni i ne bi ni mogli da budu drugačiji, jer oštroumnost dovodi do sumnje i tako do nedelovanja. Vođe pronalazimo među nervoznima, razdražljivima, poluludima, onima koji se kreću na ivici ludila.”

U Evropi je nakon pada Berlinskog zida gotovo iskorenjen politički kult ličnosti. Pokušaj da se politika svede na obožavanje jedne ličnosti je simptom ozbiljnog oboljenja jednog društva. Privremeni diktatorčići mu tu dođu kao kijavica.

pulse

Nakon kritike na film Ratovi zvijezda: Sila se budi (2015) J. J. Abramsa – dugoočekivane revitalizacije financijski izdašnog i dugovječnoga serijala Georga Lucasa, kojega je sam gotovo uništio svojim fetišiziranjem CGI-kičeraja u prošlom desetljeću, jedan je čitatelj ostavio komentar da od ovoga portala nije očekivao toliko površnu kritiku filma. Moguće je uvijek pokušati istražiti sve visokoparne koncepte koji se iza Ratova zvijezda navodno kriju, no nikad mi nije bila jasna, a još manje bliska fanatična predanost skrivenim konceptima navodno utkanima u serijal. Na kraju krajeva, ne razglabamo ovdje o Nietzscheu nego o svemirskoj operi, koja temeljno barata bazičnim strategijama fabularne kombinatorike i karakterizacije likova, što je uzdignuto na razini popularne mitologije.

Krenimo od jednostavnije dimenzije cijele priče. Disney je dobro znao kakav kapital ima u rukama kada je kupio Lucasfilm, a s obzirom da Hollywood danas bjesomučno voli reproducirati filmove, teme, motive i likove umjesto da nađe nekoliko poštenih scenarista koji će uobličiti niz originalnih ideja, naslijeđe Ratova zvijezda im je došlo kao naručeno jer se na temelju postojeće priče i likova mogu graditi nebrojeni serijali, čemu već svjedočimo. Angažman redatelja J. J. Abramsa bio je vrlo kalkulantski potez ako u razmatranje uzmemo njegovu filmsku poputbinu. Danas se nostalgija za nekim boljim i sigurnijim vremenima prodaje bolje nego ikada pa ju treba iskorisiti što je više moguće, a Abrams možda navedeno nije toliko pokazao sa Super 8 (2011), koliko Zvjezdanim stazama (Star Trek, 2009) u kojima je posrnuli filmski serijal primaknuo ukusu generacije koja je stasala na kompjuterskim igrama, tako što ga je priveo konvencijama akcijskoga filma te pomladio glumačku postavu. Istodobno je pažljivo vodio brigu oko fanovske baze i njihovih očekivanja.

Doza svježe krvi bila je potrebna i novim Ratovima zvijezda, ali je trebalo uzeti u obzir i starije sljedbenike pa je redatelj pribjegao formuli koja se već jednom pokazala uspješnom. Pomladio je glumačku postavu tako što je uveo tri nova mlada lika koja bi ubuduće trebala nositi serijal. Pritom je ostavio i staru trojku – princezu Leiu, Lukea Skywalkera i Hana Sola. Time su sve interesne skupine zadovoljene – djelo se otvorilo mlađoj publici, a stariji obožavatelji bili su zadovoljni. No već smrt Hana Sola na kraju Sile se budi dala je naslutiti prave namjere tvoraca: postepeno starije likove slati u mirovinu, a priču prepuštati novima. Perfidno se vodila briga da u kontekstu bjesomučne političke korektnosti postava novih likova ne bude isuviše bijela kao u Lucasovo doba, a u dosluhu s novim vremenom promijenjena je i rodna perspektiva – film prikazuje rađanje junakinje, a ne junaka. Dvije potonje promjene generalno su dobra stvar, no iza njih – imam osjećaj, ne leže dobre namjere nego komercijalni interesi te ublažavanje potencijalnih prigovora koji bi im mogli naškoditi.

Abrams je također odlučio ignorirati Lucasov kičeraj iz dvijetisućitih, koji je je više nalikovao na dugometražne reklame za Industrial Light & Magic nego na ozbiljna i promišljena djela, pa se odlučio vratiti na ishode. To je temeljno primjetno u vizualnom sloju Sila se budi. Ona naime nastoji u stilskom segmentu vizualno pastiširati prvu trilogiju, snimanu sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Naspram Lucasova pretjeranoga korištenja kompjuterske animacije u drugoj trilogiji, Abrams je odabrao decentan pristup pa ju je vješto prikrio, a više je pažnje posvetio likovima i radnji. Njegovo ostvarenje stoga treba shvatiti kao nultu točku novoga serijala, čiji pravi smjer tek treba otkriti Posljednji Jedi Riana Johnsona (Looper). Nakon predugih sto i pedeset minuta trajanja, jer djelo ima praznoga hoda, neke od tih karakteristika su evidentne.

Posljednji Jedi ima razvedenu fabularnu strukturu, koja se kreće na nekoliko paralelnih kolosijeka. Jedna je vezana uz desetkovan pokret otpora i princezu Leiu (Carrie Fisher). Druga prati Rey (Daisey Ridley) te njezino nastojanje da privoli namrgođenoga Lukea Skywalkera (Mark Hamill) da joj pruži nekoliko lekcija kako da postane dobar Jedi, a pritom komunicira s Kylom Renom (Adam Driver) ne bi li ga pokušala othrvati od mračne strane. Treća je vezana uz podvig Finna (John Boyega) i Rose (Kelly Marie Tran), koji po galaktičkim bespućima traže osobu koja bi mogla biti korisna u dekodiranju šifri. Njihovo ispreplitanje prati rast napetosti, no primjetna je ustaljena narativna formula: niže se serija akcijskih prizora te serija dramski intoniranih segmenta, koji razmatraju obiteljske traume, prelaske na tamne strane, pokušaje buđenja empatije.

Upravo smireniji dijelovi filma, koji imaju retardacijsku funkciju, ne funkcioniraju uvijek najs(p)retnije po ritam filma, napose raspre Kyla Rena i Rey, kao i Leine i Lukeove grižnje savjesti oko neuspjelog odgoja njezina sina, koje, uz svo poštovanje prema obožavateljima serijala, ne odskaču previše od televizijskih sapunica. Ostaje dojam da je Johnson nastojao što više materijala ugurati u film da bi postigao dojam epičnosti, iako priča nema fabularnoga štofa za toliko trajanje. U Sila se budi osobito je zanimljiva bila pozicija Rey, koju je u Posljednjem Jediju nažalost dopalo scenaristički najnerazrađenije mjesto.

Stariji likovi poput Leie i Lukea Skywalkera zarobljeni su u promišljanjima o prošlosti te učincima prošlih odluka na njihovu sadašnjost, što se pocebice očituje u ponašanju potonjega. Veći je naglasak stavljen na Kyla Rena i njegove nesigurnosti: iako se u prošlom nastavku riješio oca, u uvodnoj sekvenci se koleba treba li uništiti glavni svemirski brod pokreta otpora jer se u njemu nalazi majka. Ratovi zvijezda uvijek su se voljeli poigravati edipskim konceptima. Navedeno će biti uvertira za njegove daljnje dvojbe koje će se kroz priču razvijati, a potencirat će ih Rey. Situacija je mnogo složenija te presvučena velom ambivalencije: poigrava li se Ren s Rey i želi li je primamiti k sebi kako bi se obračunao s Lukeom Skywalkerom? S njim očito ima nerazriješenih konflikta iz prošlosti, što ponovno priziva izmješten odnos oca i sina te upućuje na edipske elemente te pokušaj akumulacije moći nakon što roditeljske prepreke bivaju uklonjene. Jedna od njih je Snoke (Andy Serkis) pa se očinska figura u djelu cijepa na dobrog i lošeg odnosno zastrašujućeg oca, upućujući ponovno na problematiku raskola koja se serijalom nesprestano provlači. Manje su zanimljiva proživljavanja ostalih likova: Finn razvija odnos s Rose dok čeka da se Rey vrati, a sapunasto samožrtvovanje Rose upućuje na potencijalan budući razvoj ljubavnog trokuta. Poe Dameron (Oscar Isaac) kroči stazama zacrtane karakterizacije neposlušnog i hrabrnoga borca koji ide glavom kroz zid ako situacija to zahtijeva.

Johnson uspijeva uvjerljivo inscenirati raskošne akcijske prizore, iako su neki na granici infantilnoga – kao potjera u galaktičkoj kockarnici koju glumi Dubrovnik, slabo prepoznatljiv pod debelim slojem kompjuterske animacije. Redatelj je drugi dio nove trilogije tako više odlučio privesti suvremenim pustolovnim strategijama, što se očituje u primjetljivijoj uporabi CGI-a, čime slijedi utabanu stazu suvremenih filmskih spektakala, iako je to osjetnije bolje i promišljenije izvedeno nego u većini naslova koje danas gledamo u multipleksima. Pritom se neprestano osjeća nespretan balans između producentskih nastojanja da se serijal zadrži na prepoznatljivim stazama te redateljeva nastojanja da unese i neke subverzivnije elemente, iako mu je očito bilo zacrtano da treba napraviti korak dalje u generacijskoj smjeni.

Osobito je zanimljivo podcrtavanje ekonomske baze rata, što se očituje u epizodnoj ulozi Benicija Del Tora kao galaktičkog oportunističkog prevaranta DJ-a te segmenta radnje vezanoga uz planet kockarnicu. Dok se dijadno postavljeni pozitivci i negativci bore za svemirsku prevlast, naznačuje se da oni, kada je pitanje novac, i nisu toliko suprotstavljeni: i jedni i drugi koriste se uslugama ilegalnih preprodavača oružja. To omogućuje jednoj skupini ljudi da se vrtoglavo bogati te da se ne zamara borbom između dobra i zla. Tako ratni sukob zapravo pogoduje ekonomskim težnjama različitih interesnih skupina.

filmovi

Kada govorimo o globalnom zatopljenju postoje dvije skupine znanstvenika. Jedni tvrde da je ono posljedica ljudskog faktora, dok drugi tvrde da je riječ o prirodnom procesu na kojeg čovjek nikako ne može utjecati.

Specijalizirani blog Armstrong Economics je objavio članak kojeg bi trebalo usporediti s aktualnim tvrdnjama o globalnom zatopljenju. On piše kako je  opasnost od globalnog zatopljenja prijevara kojom se želi obmanuti cijeli svijet, ali i na neke znanstveno utemeljene činjenice, koje potvrđuje i NASA tj. vezu između mogućeg predstojećeg globalnog hlađenja, a posljedično i nestašice hrane, pojave bolesti, pa čak i potresa.

Martin Armstrong upozorava ne samo da su priče o globalnom zatopljenju laž, nego da će prema jednostavnom izračunu ova godina u Europi biti mnogo hladnija nego posljednje tri. Također će biti hladno i u Sjedinjenim Američkim Državama.

“Mi smo u razdoblju globalnog hlađenja i to potvrđuju svi podaci koje imamo u našem računalnom sustavu”, piše Martin Armstrong.

“Ovo hlađenje je vrlo ozbiljno i ono je posljedica pada energetske “proizvodnje” sunca, odnosno solarnog minimuma, što se vidi u poljoprivredi gdje manjak povećava cijene hrane. Ovo će povećati glad i slučajeve zloćudnih bolesti. Rast cijena će početi nakon 2017. godine. Nakon ciklusa padova, prvi veliki vrhunac cijena poljoprivrednih proizvoda će se vjerojatno dogoditi oko 2024. godine”, piše Armstrong.

VIDEO – NASA: Nakon 2017. dolazi “solarni minimum”

“Prethodno sam izvijestio da je i NASA potvrdila da ulazimo u razdoblje zahlađenja, a ne zagrijavanja. Prateći aktivnost sunčevih zraka, NASA je potvrdila isto što i naši izračuni. Zabilježen je brz pad sunčevih pjega, što dovodi do prigušenja svjetlosti i manjka energije. Stanica NASA-e SpaceWeather je to zabilježila tijekom 2017. godine. U 96 dana promatranja sunca, što je 27% vremena, sunčeve pjege su bile potpuno odsutne.

Prethodno sam upozorio na fenomen ciklusa koji traje 300 godina. Taj se ciklus podudara s “Modelom ekonomskog povjerenja 2015.75.” (Economic Confidence Model 2015.75.) Tijekom promatranja tijekom 2015. Nijednog dana nije primijećena sunčeva pjega. 2016. godine je bilo 9% dana bez aktivnosti sunčevih zraka. Ovaj skok do 27% u 2017. je značajan u odnosu na 2015. godinu, što se ne smije zanemariti”, nastavlja stručnjak.

“NASA je na Međunarodnoj svemirskoj stanici pokrenula novi senzor TSIS-1. Njegova je misija mjeriti pomračenje sunčevog zračenja. NASA je potvrdila da naše računalo predviđa da će broj sunčanih pjega u ovom ciklusu brzo pasti, jer se ulazimo razdoblje od 11 godina najmanjeg ciklusa.

“U 1916. godini je zabilježen oštar pad klime, što je dovelo do oštrog pada temperature. 1916. se ovaj fenomen  u našoj klimi podudarao s ratom i učinilo ga razornijim od tada korištenih bojnih otrova. Svemu je uslijedila strašna pandemija gripe od 1918. do 1919. godine, koja je bila najsmrtonosnija u modernoj povijesti. Bilo je zaraženo oko 500 milijuna ljudi širom svijeta, ili oko jedne trećine populacije cijelog planeta, a umrlo je, ovisno o procjenama, 20 do 50 milijuna ljudi”, piše Martin Armstrong.

“Ova pandemija je počela u proljeće 1917. godine, a prema nekim izvorima je izvor bio među francuskim trupama. Virus je primarno bio u pticama, ali je mutirao i zarazio svinje koje su držane blizu fronta. Drugi smatraju da su prvo zaražene austrijske trupe. Unatoč tomu, gripa počinje od sredine 1917. godine, a uočena je do siječnja 1918. i trajala do prosinca 1920. godine. Neobično smrtonosna pandemija gripe je ukupni životni vijek smanjila za 12 godina. Ova je gripa ubijala one s pretjeranom reakcijom imunološkog sustava. Najsnažnije reakcije su zabilježene u mladih odraslih osoba, dok su slabiji imunološki sustavi djece i odraslih osoba srednje dobi uzrokovali manje smrti, što je bilo vrlo neuobičajeno”, nastavlja Armstrong.

“U ukupnom elektromagnetnom spektru dolazi razdoblje solarnog minimuma. Osobno mrzim hladnoću i ovo svakako nije prognoza za koju bih želio da se ostvari. Unatoč tome, naš računalni sustav je taj trend hlađenja koreliralo s bolestima, glad također igra veliku ulogu u cijelom ovom događaju. Osim toga, jednostavna korelacija s energijom sunca otkriva da su se svi veliki potresi dogodili tijekom jakih solarnih minimuma, što je također vrlo znakovito. Slijedom toga, tijekom 2008. i 2010. godine je došlo je do 7 velikih potresa koji su premašili magnitudu 8,0. Kurilski otoci u Rusiji dva puta, studeni 2006. i siječanj 2007. (8,1), Peru u kolovozu 2007. (8,0), Sumatra u rujnu 2007. (8,5). U rujnu 2007. se dogodio potres u Sichuanu (8,0), svibnja 2008. u Samoi (8,1), te u rujnu 2009. u mjestu Maule u Čileu (8,8).

Ako ima načina kojim se možete pripremiti, pripremite se. Nemojte čekati do zadnje sekunde”, upozorava Martin Armstrong.

logično

Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu i formalno je završio s radom. I kao na kraju svake važne predstave, događaja, sportskog natjecanja, ili po završetku rata, upriličena je prigodna svečanost kojoj su prisustvovali svi važni sudionici predstave, tužioci, suci, novinari… U pravnom smislu završio je time ciklus jednog krvavog, nepotrebnog rata, donesena je tek sporadična pravda za žrtve strašnih, nebrojenih zločina, ostale su tone važnih dokumenata i svjedočenja, kao tužni podsjetnik na uništavanje, razornu etničku mržnju i destrukciju. No jesu li time doista uklonjene, barem ublažene, posljedice jednog rata svih protiv svih?

Je li bila slučajnost ili ima neke simbolike u tome da je stvarni prestanak rada haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju i donošenje zadnjih presuda pao upravo na 29. novembra, praznik bivše Republike? Svakako ovdašnji su je narodi shvatili kao grubu, namjernu ironiju, kao zadnju kap na gorku čašu nezadovoljstva Hrvata i Srba tim međunarodnim sudištem. Kada je osnovan prije 24 godine, uz suglasnost Hrvatske, ITCY se činio kao jedino ispravno rješenje, s obzirom na tadašnje, ali i današnje, odbijanje srpskog i hrvatskog pravosuđa da sude svojim zločincima. Podignuta je 161 optužnica i dosuđeno ukupno 1610 godina zatvora, među osuđenima je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i 10 posto Bošnjaka, pa bi upravo te brojke trebale ukazivati i na tobože odgovarajuću raspodjelu krivnje za zločine u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Ali može li se pravda djeliti unaprijed dogovorenim matematičkim principom? I je li zbog minoriziranja zapovjedne odgovornosti propušteno suđenje političkim vođama, vidljivo i u presudi Ratku Mladiću, kao čini se jedinom inspiratoru genocida u Srebrenici? Ili u oslobađajućim presudama vojnim zapovjednicima, odgovornima za brojne zločine u hrvatskoj akciji Oluja, kada je Hrvatska etnički očišćena od 200 tisuća svojih srpskih građana?

Možda će zaštićena svjedokinja u posljednjem procesu šestorici Hrvata, vođa krvave republike Herceg-Bosne, čiji su je vojnici satima silovali pred očima muža u njihovom stanu u Mostaru, a zatim je izbacili na ulicu, njega odveli u logor, a imovinu im oduzeli, možda će ona naći neku satisfakciju u višegodišnjim zatvorskim kaznama za te ljude, ali je li se išta drugo promjenilo u društvenom smislu i odnosima triju naroda u Bosni? Ne, nije, štoviše, patetični dramolet javnog samoubojstva Slobodana Praljka, osuđenog za serije ratnih zločina u BiH, samo je potvrdio njegov status heroja i odlično pokazao potpuni izostanak utjecaja haških presuda na otrežnjenje Hrvata, jednako kao i slične presude u Srbiji. Uostalom, kako se uopće nadati prijeko potrebnom društvenom suočavanju sa zločinima prošlosti, ako se u hrvatskom parlamentu održava minuta šutnje, a u crkvama drže mise za ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji je slijedom političke dogme Franje Tuđmana sudjelovao u krvavom komadanju Bosne? Kako otrijezniti naciju ako je ukazivanje na irelevantnost ITCY-a, štoviše, njegova nepravednost i štetnost, konstantna mantra političkih elita Hrvatske i Srbije? Zato je zadnja presuda toga suda kojom se za ratne zločine u Bosni izravno tereti hrvatski politički vrh iz devedesetih i sam vođa Franjo Tuđman, direktno pridonijela novom valu nacionalizma i produbila ionako loše odnose sa susjedima. A nema, niti može biti ikakvog suočavanja s prošlošću, kao preduvjeta boljih odnosa među narodima, ako hrvatska predsjednica kaže kako je samoubojstvo jednog ratnog zločinca ostavilo „Haškom sudu uteg vječite dvojbe o ostvarenju njegove zadaće“, te da „Hrvatska nije bila agresor u BiH“.

Svakako, uz nerazumljivu dugotrajnost sudskih procesa i time njihovo banaliziranje, uz snažan kolektivni otpor presudama „našim“ herojima, induciran od svih političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji, Haški sud jedva da je imao ozbiljnih šansi. I zato je na terenu, haškim presudama unatoč, sve isto ili još gore, to jest nastavlja se unisono revidiranje i poricanje zloćudne povijesti, te produbljuje opasni, fašistički potencijal ovdašnjih društava. Kao svojevrsni nastavak ratnih zločina.

I baš kad je došao čas da se optimistično zapitamo jesu li se neki katolički biskupi u Hrvatskoj napokon našli na istom poslu s predsjednikom Srpskoga narodnog vijeća Miloradom Pupovcem, kadli stiže vijest da se sisački biskup Vlado Košić opet dao u potjeru za »protudržavnim, protuhrvatskim i komunističkim pojedincima« te da je, štoviše, građane ove zemlje stao proglašavati »dezerterima« – jer sele u potrazi za pristojnijim životom ondje gdje, bit će, nikakvih košića nema. Dakle, taj Vlado Košić, biskup u Sisku, uistinu vidi neku samo njegovu, naopaku stvarnost: već mjesecima taj čovjek javno izriče neistine, veliča i malne svecem proziva ratnog zločinca Darija Kordića, otvoreno desničarski kadrovira hrvatskim vladama, na sve strane pronalazi neprijatelje i komuniste, postiđujući time ama baš svakoga katoličkog vjernika kojeg potpisani autor poznaje – a pouzdano i mnogo više njih – dok nevjernike uvijek iznova utvrđuje u uvjerenju da je iracionalni politički ultrakonzervativizam beznadna sudbina bar dijela Katoličke crkve u Hrvatskoj.

A opet, u posljednje je vrijeme sve više suprotnih, ohrabrujućih primjera, koji na ovome mjestu zavređuju biti spomenuti, jer je jasno da bez otvorene, tolerantne i demokraciji privržene Katoličke crkve u Hrvatskoj nema ni zdrave države, ni otvorenoga društva. Najprije je požeški biskup Antun Škvorčević, na najosjetljivijem mjestu, na vukovarskome memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, na misi o obljetnici okupacije grada, izrekao dosad još nečuvene pomirbene poruke. Hrvati i Srbi, rekao je, »pozvani su otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima. Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom«.

Mjesec kasnije, Škvorčević je intervjuu, koji je Večernji list spektakularno najavio na naslovnici, ponovio i osnažio te mirotvorne poruke. »Činjenica je da su Hrvati i Srbi te drugi građani na ovim prostorima upućeni jedni na druge i da nam nema budućnosti ako se trajno bavimo onim što razara naš suživot i ne promiče razumijevanje, uzajamno prihvaćanje i poštovanje«.

Potom je, u novom broju Globusa, intervju sličnoga tona dao Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, nasljednik umirovljenoga Mile Bogovića kojega, blago rečeno, nismo baš zapamtili po žustrome zauzimanju za pomirenje. Križić poručuje kako je »na području ekumenizma potrebno napraviti puno više«. »Fali nam više susreta i dijaloga«, kaže, i nastavlja kako »govorim našim svećenicima da, gdje god mogu, uspostave kontakte s pravoslavnim parosima«. S katoličke strane, poručuje biskup nacionalno osjetljivoga područja Like, »svakako postoji otvorenost, i jako bih volio da naš dijalog bude bliskiji«.

Sve su to svakako ohrabrujuće poruke. Čak i jučer objavljena božićna poruka nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića, premda ambivalentna, može se čitati kao napredak u odnosu na Bozanićeve nedavne propovijedi; sjetimo se samo njegove prošlogodišnje uskrsne poruke, u kojoj je medije implicitno optužio za »djelovanje Zloga«. Ovoga Božića, dobronamjernije bi čitanje Bozanićev »Savez za dobro« možda moglo protumačiti kao poziv na poštovanje jedinstva u različitosti, a protiv isključivosti i sijanja straha.

Upućeni u crkvene odnose kazat će da ti znakovi ozdravljenja crkve u Hrvatskoj – ali i upadljivo nastojanje utjecajnih medija da se ti znakovi prepoznaju – imaju izvor u nedavnome dolasku državnoga tajnika Svete stolice u Zagreb. Kardinal Pietro Paolin, kojega je Večernji list predstavio kao »drugog čovjeka Katoličke crkve«, u Zagrebu je odaslao jasne pomirbene i ekumenske poruke, a posve je jasno odgovorio i na novinarsko pitanje o odnosima pravoslavne i katoličke crkve u regiji. »Crkva treba biti faktor jedinstva, zajedništva i pomirenja. Ta zadaća proizlazi iz njezine zbilje i na tome pravcu rade se prvi koraci«, odgovorio je, znakovito dodajući da mu je žao zbog glasova koji su ponekad »izvan zbora«, ali da treba biti strpljiv i »ići naprijed polako«.

I tu, što se katoličke strane tiče, opet dolazimo do Košića. Politička – bolje rečeno, »politička« – uvjerenja tog čovjeka jasno su protiv pomirbene misije sadašnjega pape. Biskup Košić postao je sinonimom za najretrogradnija i najopasnija politička uvjerenja u Hrvatskoj, kojima posve očito šteti vlastitim vjernicima i vlastitoj zemlji. Da nije njegovih verbalnih ispada, poput ovoga posljednjeg u Sisku, mogli bismo se početi nadati da dio hrvatskih biskupa i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac počinju govoriti sličnim civilizacijskim jezikom. Pupovac je, naime, u programatskome tekstu u novome broju »Globusa« pozvao na obranu »ustavne države« od aktualnoga pokušaja pretvaranja Hrvatske u »identitetsku državu«, koja bi odbacivala »Druge«, i u kojoj bi Hrvati – i to samo neki Hrvati – imali veća prava, samo zato što su Hrvati. No ovako – sa svim tim Košićevim »dezerterima«, »protudržavnim, protuhrvatskim i komunističkim pojedincima« – normalizaciju ove zemlje možemo zaboraviti, a s njom i biskupsko »pomirenje« i Pupovčevu »ustavnu državu«. Valja se samo nadati da mudrim i dobronamjernim ljudima u Vatikanu – jer o njima u ovoj maloj zemlji mnogo toga ovisi – neće promaknuti »pastoral« uparađenog biskupa iz Siska.

novilist

Gde tip preferira da svrši dosta toga govori o njegovom karakteru.

Jednom sam povela tipa kući sa namerom da mi to bude prvi za po jednu noć, ali kad smo stigli do kreveta, shvatila sam da ne mogu. Bilo me je baš sramota, imajući u vidu da sam ga odvukla u taksi po nekoj mećavi i odvezla od Menhetna do Bruklina usput pričajući šta ću sve da mu radim kad stignemo. Pa ipak, svakako imam pravo da se predomislim. I predomislila sam se.

Gola u krevetu, pokušala sam da iskuliram poljupce. Na kraju sam ga zaustavila.

„Umorna sam, spava mi se.”

Očekivano, podsetio me je na mećavu i Bruklin i razumna očekivanja.

„Ako stvarno nema jebanja, mogla bi bar da mi izdrkaš.”

„Gde bi da svršiš?” pitala sam, ne znam ni sama zašto.

Slegnuo je ramenima. „Pa na čaršav.”

Razmislila sam na trenutak. „Samo što sam oprala posteljinu. Ako ti sad izdrkam, sve ćeš da mi isflekaš.” Bio je to najslabiji izgovor koji sam ikad smislila, ali kad nebitni stranac traži manuelni seks, ne kotira se visoko na listi prioriteta.

„Odneću sve na pranje sutra,” rekao je. U glasu mu se čuo očaj.

„Nećeš,” rekla sam i okrenula se na drugu stranu.

Gde tip preferira da svrši dosta toga govori o njegovom karakteru. Na primer, Gospodin „Svršiću ti na čaršave i opraću ih sutra majke mi” očigledno je spreman da kaže bilo šta radi sopstvenog zadovoljstva. Danas „opraću ti posteljinu”, sutra „nemam herpes” a prekosutra „šta ti je, nije mi to devojka”.

Davno su prošla vremena kada su se osobine muškarca tumačile na osnovu poljupca. Tvrdim da se one kriju u spermi, konkretno u lokaciji ejakulacije. Bilo da drka sam ili uz tvoju pomoć, da li se jebete ili mu pušiš, negde uvek mora da se istovari, zato obrati pažnju i otkrićeš kako se ponaša pod pritiskom.

Na lice

Ajoj. Tipično za lika koji previše gleda porniće. Verovatno će pokušati da te prikuca u krevet kao ekser u dasku, a kladim se da će pomenuti koliko ti je „vlažna pica” dok je još u tebi. Verovatno se previše znoji. E da, ispričaće svim ortacima da ti je svršio po licu.

Na leđa/dupe

Podržavam svršavanje po leđima povlaka dupetu. U neku ruku je seksi, plus što ne moraš da gledaš kakve grimase pravi prilikom orgazma. Svršiti po dupetu je odličan izbor, osim u slučaju da te jebe isključivo od nazad, što bi značilo da ili imaš najbolje dupe na svetu ili mu se ne sviđa tvoje lice. Možda je i gore od toga, možda ne podnosi da te pogleda u oči dok se zabada u tebe jer ima neke ozbiljne probleme sa intimom.

U usta

LOL, očigledno mu nisi devojka.

Na stomak/prepone

Ovo je slično svršavanju po leđima povlaka dupetu, osim što je intimnije jer ste okrenuti licem u lice. Opet, ako tu svršava jer ga je upravo izvukao, to ili znači da je lenj ili spor, što je OK ako voliš opuštenije tipove, ali meni se više sviđaju oni odlučni. Ovaj tvoj je ili naduvan ili retko jebe pa se uspaničio od uzbuđenja, u kom je slučaju lokacija ejakulacije slučajno izabrana a ne iz nekog određenog „e sad ću da te prskam” razloga.

Među noge

Ako ti svrši sa unutrašnje strane butina, voli da živi opasno i verovatno se kao mali igrao šibicama. Verovatno ne bi stvarno hteo da zatrudniš ako bi razmislio o tome, ali uzbuđuje ga da ide do same granice. Omiljeni film mu je Point Break .

U kondom

Udaje se za njega. Tip koji brine o zarazama i bebama je retka zverka, i nešto najbliže „normalnom ljudskom biću” što ćeš ikad naći.

Na sise

Dvojnik onog što voli na lice, takođe živi u porno filmu, možda voli hip-hop i smatra da je baller. Potajno misli da je veći džentlmen od Na Liceta, ali ipak mora svim ortacima da ispriča gde ti je svršio. Ortaci će te konsekventno startovati u nadi da ti i oni svrše po sisama. Čuvaj se neobičnog sranja sa hranom koje će pokušati da izvede, tipa lizanje meda sa tvojih bradavica što je video u nekom Dru Hill spotu.

Sebi u ruku

Jao što smo učtivi. Ili je dečko lepo vaspitan, ili se nekako stidi sopstvene sperme. Što se tiče hvaljenja ortacima, sušta je suprotnost gospode Na Lice odnosno Na Sise, dakle neće reći nikom. Nikad nije učestvovao u onom grupnom drkanju u šolju sa kolegama sa faksa. Možda umišlja da mu je sperma nekako abnormalna i boji se da ćeš da raspričaš. Možda štedi za postapokaliptični seks kad bude prinuđen da samostalno produži ljudsku rasu, što je dobar znak. S tim u vezi, zamrzni i ti poneku jajnu ćeliju kad stigneš.

U čarapu koju drži ispod kreveta

Ovaj previše drka i živi sa mamom.

vice

Nakon desetljeća entuzijazma članstvom u Europskoj uniji, istočnoeuropske zemlje sada doživljavaju frustracije, strah i umor te iste EU. Zbog arogancije Zapada, kao i političkog diktata s prijemom izbjeglica, iako ih u bivšim zemljama Varšavskog ugovora uopće nema, istok Europe više ne očekuje ništa dobroga od Bruxellesa, zbog čega se stanovništvo tih zemalja sve više približava nacionalističkim strankama i pokretima.

“Euro ne funkcionira. Europska unija je izgrađena na lažima. Rekli ste da će nam životni standard rasti, ali se to nije dogodilo”, to je postalo rasprostranjeno mišljenje u Češkoj i stav svih čeških stranaka koje su ostvarile uspjeh na parlamentarnim izborima, piše njemački Der Spiegel.

Slične stavove dijele Poljska, Mađarska i druge zemlje istoka Europe i 25 godina nakon pada “željezne zavjese” Istok više ne očekuje ništa dobro od Zapada. Nakon ulaska u Europsku uniju, nove zemlje su doslovno umorne od nje.

Ulazak istočnoeuropskih zemalja u EU je bila “priča o uspjehu u ekonomskom, političkom i društvenom smislu”.

“Istočna Europa je postala Srednja Europa, a bivša državna gospodarstva su postala uspješna tržišna gospodarstva. Uspostavljeni su vladavina prava i demokracija”, piše Der Spiegel, a za autore teksta je “nevjerojatno da taj proces počinje usporavati i čak ići u suprotnom smjeru”.

Prema češkom političaru, čelniku liberala Karelu Schwarzenbergu, većina stanovništva istočne Europe se protivi prijemu izbjeglica.

“Bilo je potrebno razgovarati s ljudima hoće li strancima dopustiti da uđu u njihove zemlje. Ovako se sve percipira kao diktat”, naglasio je Schwarzenberg.

“Mi Česi znamo što dugujemo Europskoj uniji, ali se u njoj ne osjećamo kao kod kuće. Ne možemo uvijek biti tretirani kao školarci. To nas podsjeća na sovjetska vremena, kada smo samo dobivali direktive”, dodao je političar.

S druge strane, većina Poljaka osjećaju prijetnju sa Zapada. Među Poljacima je zavladao strah od miješanja kultura i rasa, te moguće borbe protiv bilo kojeg drugačijeg oblika religije.

“Ovo nema nikakve veze s tradicionalnim poljskim vrijednostima”, rekao je poljski ministar vanjskih poslova Witold  Waszczykowski.

“Mnogi Poljaci jednostavno smatraju kako im “sveznajući” Zapad želi diktirati kako trebaju živjeti i razmišljati”, dodao je ministar Waszczykowski.

“Nasilne promjene tijekom posljednjih 25 godina su uzrokovale stres među stanovništvom, a obećanja o boljem životu, kako se živi na Zapadu, više nisu dovoljna. Zato su Jarosław Kaczyński i Viktor Orbán uspjeli oživjeti nacionalizam”, rekao je poljski političar Peter Boras.

U Europi takozvani “desničarski populisti” igraju na mješavinu “frustracije i straha” i to usmjeravaju protiv Europske unije. Međutim, na istoku Europe nitko ne može osporiti činjenicu da se ljudi osjećaju kao Europljani “druge klase”.

Stoga je u pravu poljski ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski kada kaže da sve što se događa nema nikakve veze s tradicionalnim poljskim vrijednostima i da je proces kojem svjedočimo prirodni otpor diktatu Europske unije, kojeg su narodi bivšeg sovjetskog bloka, iako uz malo zakašnjenja, ipak prepoznali.

Ako Europska unija, odnosno jezgra koju čine stare članice, bude insistirala na “EU s dvije brzine”, logično za očekivati još veće podijele i mogući raskol između istočnog i zapadnog dijela EU. Ne treba zaboraviti ni podjelu sjevera i juga, koja ima financijske i ekonomske uzroke. Italija i Grčka još uvijek nisu zaboravili stroge mjere štednje i enormno visoki dug. Rim i Atena, s punom pravom, za sve krive Njemačku i Europsku središnju banku, koju stanovnici ove dvije zemlje smatraju financijskim institucijom Berlina.

Grčka, kao što je bilo za očekivati, nije izašla iz krize. Ovog mjeseca su najavljene nove mjere štednje i diljem Grčke je u znak prosvjeda protiv mjera koje je odobrio premijer Alexis Tsipras pokrenut val štrajkova. Štrajk su organizirala dva najveća grčka sindikata, sindikat privatnog sektora GSEE i sindikat javnog sektora ADEDY.

Oba su sindikata od 2010., kada je EU donio paket mjera za navodnu pomoć Grčkoj, organizirala više štrajkova. No, posljednjih je nekoliko godina odaziv bio loš, zbog njihove rezigniranosti, inercije, zamora mjerama štednje i čak pet puta organiziranim izborima u devet godina. Grčka je nedavno prihvatila nov paket mjera štednje u okviru nagodbe iz 2010. Članovi parlamenta su mjere usvojili u vrijeme rasprave o proračunu za 2018.

Oko 10 000 građana okupljenih pred parlamentom je izvikivalo: “Uzmite svoje mjere štednje i gonite se!”, “Stidite se!” i “Dosta nam je vaših laži!”. U posljednjih se sedam godina prosječna plaća u Grčkoj smanjila za četvrtinu, a nezaposlenost je porasla za 20 posto, što je najviše od svih zemalja članica Europske unije.

Talijanski dug trenutno iznosi 2 270 milijardi eura i situacija u zemlju je katastrofalna. Sudeći po napisima neovisnih medija, Grci i Talijani za sve krive bogati sjever Europske unije, Njemačku u prvom redu, što je naznaka podijele i po geografskoj liniji sjever-jug. Osim toga, obje zemlje su ogorčene zbog nedostatne pomoći u izbjegličkoj krizi, a prve su na udaru obje na rute, a sve su to teme koje narode na sjeveru uopće ne interesiraju, gdje je uvriježeno mišljenje da su Talijani i Grci lopovi i lijenčine, te da trebaju platiti godine nerada i uživanja u EU, što je apsolutna laž.

U svakom slučaju, bilo da govorimo o istoku ili jugu Europe, jedni i drugi imaju valjane razloge za protivljenje centru. Prvi su se protiv diktata EU pobunili Česi, Mađari i Poljaci, što bi vrlo lako moglo izazvati domino efekt i ojačati takozvani “populizam” do te mjere da će opstanak EU biti vrlo upitan.

logično

Zagreb, 7.12.2017. – Sjednica Vlade Republike Hrvatske. Na slici ministar Milan Kujundžić.
Foto HINA/ Dario GRZELJ/ dag

Ministar zdravstva Milan Kujundžić je, čini se, zaista pokrenuo postupak osnivanja državnog dobrotvornog fonda za financiranje inovativnih lijekova za rijetke bolesti (tzv. orphan drugs ili lijekovi siročad) koji će pozivati građane da uplatama pomognu liječenje određenih skupina bolesti. Kažem „čini se da je pokrenuo“ i „zaista je pokrenuo“ u istoj rečenici, jer unatoč tome što je ta vijest službeno objavljena, zadržavam pravo da ne vjerujem u njezinu istinitost.

Prvo je tu riječ o tome da se država javlja u inovativnoj formi, kao filantropsko dobrovoljno društvo, a drugo, riječ je o kršenju cijelog niza temeljnih zdravstvenih propisa koji kažu da se prava u javnom sektoru zdravstva (dakle, ona koja garantira država) ostvaruju na načelima jednakosti, sveobuhvatnosti i solidarnosti.

KOPRCANJE JEDNOG MINISTRA: Zbog čega treba tražiti Kujundžićevu političku glavu?

Članak 11. Zakon o zdravstvenoj zaštiti kaže: “Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti”. Članak 3., stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju glasi: “Obveznim zdravstvenim osiguranjem osiguravaju se svim osiguranim osobama Zavoda (u daljnjem tekstu: osigurana osoba) prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti, na način i pod uvjetima utvrđenim Uredbom (EZ) br. 883/2004 kako je posljednji put izmijenjena Uredbom EU br. 1224/2012 (u daljnjem tekstu: propisi Europske unije), Direktivom 2011/24/EU, ovim Zakonom, posebnim zakonom te propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.”

Ustav Republike Hrvatske, članak 59 kaže: Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Članak 17., stavak 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kaže da u mjere zdravstvene zaštite koju garantira država u sklopu univerzalnog zdravstvenog osiguranja spada i opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima za zdravstvenu zaštitu. HZZO kao zajednički osiguravateljski fond na osnovu farmakoekonomskih računica odlučuje o stavljanju lijekova na svoju listu. EU načelo supsidijarnosti u odlučivanju o zdravstvenoj politici, kao i međunarodne konvencije koje definiraju što znači i što sve obuhvaća pravo na zdravlje (pogledati Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima) dopuštaju državama potpisnicama i članicama da samostalno odlučuju o tome koju će razinu prava na zdravstvenu zaštitu omogućiti svojim građanima, jer se radi o gradualnom konceptu.

Ne radi se “samo” o kršenju prava osoba oboljelih od rijetkih bolesti, a najmanje se radi o kršenju prava na Spinrazu, riječ je o kršenju temeljnog načela jednakosti (FOTO: Hina/dc)

Pravo na zdravlje u međunarodnim se konvencijama definira kao pravo svakog pojedinca na “najviši mogući” standard tjelesnog i duševnog zdravlja i “stvaranje uvjeta” u kojima će svi imati osiguranu liječničku skrb u slučaju bolesti, što znači da je ono zasnovano na načelu progresivne realizacije. Budući da je, dakle, pravo na zdravlje i na zdravstvenu zaštitu na međunarodnoj razini vrlo neodređeno definirano i povezano s količinom resursa, te da Ustav RH ne sadrži precizniju definiciju (usput, samo rijetke zemlje su to bolje riješile u svojim konstitutivnim aktima), Hrvatska ne krši nijedan propis ako odbije financirati neki lijek koji ne zadovoljava farmakoekonomske analize koje se primjenjuju u svim slučajevima. Međutim, gradualnost je načelo koje vrijedi za sve, a zdravstveni zakoni ne dopuštaju da država neke skupine osiguranika izolira i zbrinjava isključivo na dobrovoljnoj humanitarnoj osnovi, dok prema drugima ima obavezu.

Država čije zdravstvo malo glumi udrugu interesno udruženih pacijenata, a malo ustavno i zakonski uređen sistem, može biti samo parodija od države. Ovo je ideja političkih luđaka u značajnoj progresiji bolesti, koji su zaslužili da ih se sveže u košulju s rukavima na leđima, jer su opasni za sve. Da bude jasno: ne radi se “samo” o kršenju prava osoba oboljelih od rijetkih bolesti, a najmanje se radi o kršenju prava na Spinrazu, jer ovaj tren ne postoji suglasnost oko toga radi li se o lijeku koji zadovoljava kriterije medicinske efikasnosti i isplativosti da bi ga bezuvjetno prihvatili i financirali svi zdravstveni sistemi EU.

Ne radi se ni o populističkom pitanju kako to država nema za lijekove, a kupuju skupe automobile; jer su te dvije teme alokacije potpuno neusporedive. Riječ je o kršenju temeljnog načela jednakosti u odnosu na pravo na dostupnost zdravstvene zaštite i brutalnom sprdanju s ustavnim načelima. U odnosu na ove načelne nakaznosti Kujundžićevog prijedloga nije od tolike važnosti činjenica da Hrvatska od 2005. godine – dakle, punih 12 godina – ima Fond za skupe lijekove, ali je ipak vrijedi spomenuti da bi imali kompletnu anamnezu. Taj je fond u samo četiri prve godine s 24 milijuna kuna potrošnje skočio na 400 milijuna kuna potrošnje, a od 2015. godine do 2016. godine je skočio s 747.436.776 na 933.513.160 kuna rashoda HZZO-a. U 2016. godini je Zavod na skupe lijekove potrošio trećinu iznosa koju je dao za cijelu primarnu zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, a isti je omjer potrošnje i u odnosu na sve lijekove na recept.

Što je za vrijeme bujanja tog problema Milan Kujundžić radio? Spavao na satu? Uživao u komforu potpune irelevantnosti svega što se događa u zdravstvu? Nijedna cost-effectiveness analiza, ni za jedan od inovativnih lijekova na listi HZZO-a nikada nije napravljena, a kamoli javno predočena, jer zdravstvo konstantno servisira potrebe osvojenih financijskih teritorija prema granicama utvrđenim u povijesti. Onaj tko se jednom ugurao u jaslice hrvatskog zdravstva, više nikada iz njih neće izaći, jer su to sad nečija lena. Ako je u ovom jadu od zemlje nekom ministru zdravstva, pritisnutom diktatom oligarhija da sveže kesu za oboljele, toliko puknuo film da ne zna što govori i čini, neka mu Kaptol slobodno oprosti i zadrži pare sebi. Ostali bi trebali znati da ovo ne smije proći.

lupiga

Sada je potpuno jasno: vjeronauk mora izaći iz škola. Nikad mu nije bilo ni mjesto u školi. I iako je potpuno jasno da pogotovo ova Vlada, kao niti Milanovićeva, neće pokrenuti reviziju Vatikanskih ugovora koji vjeronauk smještaju u škole, svejedno svaki dan treba ponavljati: uostalom, vjeronauku nije mjesto u školama. To treba reći čak i na Božić.

Slučaj vjeroučitelja Krešimira Bagarića iz zagrebačke škole »Matija Gubec« krunski je dokaz te tvrdnje, jer takvim brutalno vulgarnim rječnikom mržnje pred djecom u osnovnoj školi govoriti o drugim vjerskim zajednicama, nacionalnim manjinama i legitimno biranim hrvatskim političarima, zaslužuje svaku vrstu osude. To je skandalozno i nedopustivo, ali kad ne bismo znali da je to diskurs koji se vrlo često pojavljuje i na satovima vjeronauka i s oltara, tada bismo mogli povjerovati da je otkaz dotičnom vjeroučitelju dovoljan. No, naravno, nije. Jedina kazna za to bila bi ona koju je IDS nedavno predlagao, a to je da se za vrijeđanje na rasnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi te za veličanje simbola fašizma istog trena izriče – zatvorska kazna. Naravno, taj prijedlog HDZ je sa svojim partnerima ismijao i s indignacijom odbio, a i u oporbi su okolišali, tražeći alibije da ga se odbije u prepunim zatvorima, obrazlažući da je to za državu preskupo.

A nije preskupo na ovakav način odgajati djecu? Srećom, riječ je bila o osmašima koji su već dovoljno inteligentni da znaju što je politička (ne)korektnost i što je nacionalna i vjerska mržnja pa su vjeroučitelja lijepo snimili i vjerojatno uz pomoć roditelja poslali u medije.

Nažalost, ako Bagarić i dobije otkaz, a mora, odluku o njegovu novom zapošljavanju ne donosi nadležno ministarstvo ili bilo koji svjetovni sustav školstva nego – nadbiskupija. To je sekularna država? Za to smo se borili?

Hrvatska je u mnogočemu nakrivo nasađena, a vjeronauk u školama samo je jedno od tih iskrivljenih ogledala s kojima svakodnevno živimo. Danas mladi ljudi koji ne znaju što će sa sobom idu na studij teologije jer znaju da će odmah naći posao, ali okrutna je istina za njih i njihova radna mjesta da bi bilo vrijeme da se vjeronauk vrati u crkve, pa neka tamo netko plaća edukaciju za vjeroučitelje i isplaćuje im plaće, zdravstveno, mirovinsko i stimulaciju za dodane sadržaje, kao što je ovaj što ga je đacima ponudio vjeroučitelj Bagarić.

Nažalost uvijek se baš uoči Božića, kao za vraga, događaju ovakvi ili slični incidenti. Ili biskup Košić krene u pohod, ili Željka Markić pokrene kakav svoj križarski rat… Šteta, jer Božić je nešto toplo i lijepo, slave ga i agnostici i ateisti kao dio kulture i nasljeđa jedne civilizacije, slave ga i ljudi drugih vjera koji žive u Hrvatskoj, pa i oni koji su vjerojatno sjedili u Bagarićevu razredu, a možda nisu hrvatske nacionalnoti, ali pohađaju vjeronauk da se ne bi osjetili izolirano u svojoj sredini i da ih druga djeca, ona »pravovjerna«, ne bi vrijeđala kao manje vrijedne. Spasimo svu tu djecu, izbacimo vjeru iz škola, budimo isti i jednakovrijedni u sustavu javnog školstva, kad ga već imamo besplatnoga za sve, i umjesto mržnje njegujmo pobratimstvo lica u svemiru. Sretan Božić svima!

novilist

Nedokučivi su putovi Gospodnji, a još nedokučivije potrebe njegovih zemaljskih poslanika. Liste njihovih potreba ponekad izgledaju baš kao popis prohtjeva Madonne ili Barbre Streisand: jednome, eto, treba Audijev terenac Q7 ili Mercedes E klase, drugome skupocjeni zlatni kalež, trećemu palača od deset hiljada kvadrata…

Poput Ivana Vrdoljaka, Brkić je ponajprije eksponent jednog poslovno-političkog lobija. Taj lobi ga je i gurnuo u policijsko-obavještajni pa onda i politički vrh zemlje. Njegovo je samo da se s vremena na vrijeme javi s kakvom uvijenom kritikom Plenkovića s radikalnog desnog krila i da time ishodi konkretne ustupke ponajprije u sferi energetike

Hrvatska se sve više svodi na kopiju Herceg-Bosne, u kojoj se efikasnije mogao provesti plan rigidno etnički očišćene države, pod neupitnom i apsolutnom dominacijom HDZ-a i Katoličke crkve te s jednostranačkim i jednokonfesionalnim kapitalizmom

Čak i da se eliminira cjelokupni Daeš, socijalne frustracije, sektaške nepravde, nezaposlenost i militarizacija nastavit će proizvoditi terorizam. Rat protiv terorizma ne samo da je uništio sve izglede za razvoj, već je i nametnuo prioritete koji nemaju nikakve veze s problemima arapskih naroda

Umjesto da SAD pod predsjednikom Trumpom postanu prve, dakle, vodeća sila u pozitivnom razvoju svijeta, sva je prilika da će njegov mandat – prva godina u svakome slučaju – biti obilježen parolom “Amerika sama”.

Kako se približava prva obljetnica inauguracuje u najmaju ruku kontroverznog američkog predsjednika, Donalda Trumpa, sve je jasnije kako je on – doslovno – prevario svakoga tko se ponadao da će vanjsko-politički program što ga je konzistentno iznosio pola godine donijeti toliko potreban zaokret u američkom odnosu prema svijetu. No, budimo objektivni. Koliko god da odgovornost leži na Trumpu, ona barem u jednakoj mjeri leži i na sistemu u čije je ralje dospio i iz kojih se ne može iščupati. Ekscentrični milijarder očito je mislio da državom može upravljati kao svojom kompanijom, da će se njegova riječ bespogovorno slušati i da će biti zadnja. Ništa pogrešnije od toga!

Trump je upao u kolo republikanaca od kojih mnogi nisu bili ni najmanje sretni njegovim izborom i – što je još važnije – suočio se sa starim strukturama postavljenima u vrijeme dva demokratska predsjednička mandata (Barack Obama), strukturama što su neskriveno favorizirale njegovu protukandidatkinju, nekadašnju državnu tajnicu Hillary Clinton. Riječ je kako o financijskim, tako i o obavještajnim krugovima, o onome što je dobilo naziv “podzemna država” (deep state) i što zaista, to je svakim danom sve jasnije, funkcionira kao paralelna država, mimoilazeći i Predsjednika i Kongres (gdje, zahvaljujući tzv. lobiranju, što nije ništa drugo nego ozakonjena korupcija, uglavnom uspijeva ostvariti većinu potrebnu za svoje projekte). Osim što se još iz vremena predizborne kampanje mora braniti od optužbi da su njegovi ljudi kontaktirali s Rusima (pa su, dakle, Rusi “postavili” američkog Predsjednika), Donald Trump je sada suočen i s formalnom istragom o tome koja bi mogla rezultirati i njegovim smjenjivanjem. A nitko da postavi pitanje je li današnja Rusija u odnosu na Ameriku ono što je bila Hitlerova Njemačka u odnosu prema SAD, a ipak su značajni američki poslovni ljudi u ono vrijeme – ne javno, doduše – sklapali unosne poslove s nacistima. S time da je u pojedinim slučajevima ta suradnja zadirala i u vrijeme kada su Rooseveltove Sjedinjene Države bile u otvorenom ratu s Trećim Reichom. Ne, takvu usporedbu iz koje bi proizašla sva apsurdnost današnjih optužbi na račun Trumpovih kontakata s Rusijom nitko se ne usuđuje postaviti. Dapače, na ruski TV kanal Russia Today (Rusija danas) počeo se primjenjivati zakon što je prije početka Drugog svjetskog rata bio donesen da bi se pariralo nacističkoj propagandi u Americi. Pa se američki suradnici toga kanala moraju registrirati kao “strani agenti”, a objavljuju se popisi svih koji su ikada nastupili u programima Russia Today, uz napomenu da su oni ruski “korisni idioti”.

Trump, sa svim svojim golemim nepoznavanjem političke scene i očitom nespremnošću da od bilo koga uči, ili da bilo koga sluša, posegnuo je za jedinim što mu se još činilo mogućim. Ustraje na sankcijama Rusiji, mada je očito kako nije odustao do normaliziranja odnosa s tom zemljom; “zaboravio” je obećanje kako se Amerika više “Drugi su govorili, a ništa nisu uradili. Jas am bećao i ja izvršavam obećanja!” ponekada pokušavaju “prišiti” Rusima). I, Trump radi još nešto. Tamo gdje može vraća se svojim predizbornim obećanjima, nastojeći se profilirati kao vjerodostojan Predsjednik (“Drugi su govorii, a ništa nisu uradili, ja sam obećao i ja izvršavam obećanja!”).  Problem je “samo” u tome da ispunjavanje onih obećanja za kojima Trump sada poseže pretvara njegovu predizbornu parolu “Amerika prva” (ili “na prvome mjestu”, kako vam se više sviđa) u svoju suprotnost. Umjesto da SAD pod predsjednikom Trumpom postanu prve, dakle, vodeća sila u pozitivnom razvoju svijeta, sva je prilika da će njegov mandat – prva godina u svakome slučaju – biti obilježen parolom “Amerika sama”.

Pokazalo se to na dva eklatantna slučaja: na povlačenju Sjedinjenih Država iz Pariškog sporazuma o prevenciji klimatskih promjena i na odluci da Amerika prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Kao nikada do sada Washington je ostao usamljen, dapače konfrontiran s jasnim osudama, ili u najblažem slučaju nerazumijevanjem, čak i svojih tradicionalnih saveznika i prijatelja – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Pokazalo se još nešto. Na konferenciju u Parizu što ju je sazvao francuski predsjednik Macron, a pod rječitim naslovom “Jedan planet”, došli su i  neki ne beš beznačajni predstavnici američkog političkog života (napr. bivši guverner Kalifornije) da bi posvjedočili kako je “iz Pariškog sporazuma izašao Donald Trump, ali nisu izašle Sjedinjene Države”. Ta je tvrdnja poduprta podatkom kako niz američkih saveznih država nastavlja primjenu odredbi Pariškog sporazuma. Treba li bolje potvrde da Trump predsjeda duboko, možda čak i nepovratno podijeljenom Amerikom?

A što se tiče odluke o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela, koliko god da je točno kako je time samo i formalno priznata realnost i koliko god da je točno kako je američka ambasadorica u Vijeću sigurnost naglašavala da ta odluka ne prejudicira buduće granice Izraela i Palestinske države (implicite povratak konceptu rješenja na osnovi postojanja dviju država), ne manje je točno i to da je Trump uzburkao cijeli Bliski istok i posijao sjeme mogućih novih ratova (ne samo nemira kakvima svjedočimo posljednjih dana). No, on je uspio ostvariti čak i nešto što se činilo nemogućim. Evropska je unija odbacila njegovu odluku. Da će s vremenom, ukoliko ga bude imao, američki predsjednik – po uzoru na svoje prethodnke – uspjeti sklepati nekakve koalicije “voljnih” što će podržti obje ove njegove koliko kontroverzne, toliko i opasne odluke – to je prilično vjerojatno. No, one zemlje do kojih bi Americi, ukoliko ne želi upasti u provaliju pravog izolacionizma, trebalo biti itekako stalo, svoja stanovišta neće mijenjati. Pa će stoga prva godina novoga američkog Predsjednika završiti u znaku parole “Amerika sama”. Što nije dobro ni za Ameriku, ni za svijet.

tacno