Quantcast
Channel:
Viewing all 10979 articles
Browse latest View live

Dajana Mikloš predstavlja: Lidija i Lucija Momić, kreatorice i krojačice potrepština za djecu (Galerija)

$
0
0

Raditi nešto za djetetov osmijeh, nešto je najljepše na svijetu. A upravo tu privilegiju imaju moje današnje sugovornice, Lidija i Lucija Momić Iz Samobora, a još veću privilegiju uživanja u njihovim radovima imaju njihove mušterije.

Predstavite se cure našim čitateljima…

Poštovanje čitateljima.

Lucija: Glavni i odgovorni krivac za pokretanje branda imena „Leo’Li“ moja je majka Lidija, sada već i baka. Njen vjerni pomagač, i pratitelj idejnih zamisli, sam ja, njena kćer, ujedno i mama, Lucija. I to smo mi, dvije majke vrlo sličnih zamisli, tim koji kreće u ostvarenje svojih planova, i ideja iz malenog nam gradića, ali prekrasnog, Samobora.

Otkad je sve počelo? Kako se rodila ova prekrasna ideja?

Lidija: Šivanjem se bavim veći dio života i oduvijek sam nastojala, još od rođenja svoje djece, da naš dom odiše posebnijim izričajem kad su u pitanju dekorativne stvari, a i potrepštine te igračke kojima su se igrala moja djeca. Rođenjem unuka, ništa se nije promijenilo. Košara i krevetić morali su biti posebni, to je sve što sam znala da moja kćer želi za svoje dijete. I tu kreću ‘problemi’. Lijepe dekorativne stvari nalazile su se na tržištu, ali nas smo dvije znale da to nije ono što tražimo. Kvaliteta izrade upitna, materijali neprilagodeni djecjoj dobi, odnos cijena i funkcionalnosti nekompatibilne. … Slijedeća misao moje kćeri bila je: „Mama, kupimo materijal.“, i tako je sve krenulo. Sve smo izradile same. Onako kako smo zamislile i bilo je jedinstveno, posebno. Puno prijatelja, i poznanika, prošlo je kroz kuću, kako to i bude za vrijeme babinja, i ostali oduševljeni viđenim. Kćerine prijateljice poželjele su isto, što za sebe, što za svoje bližnje. I tako, usmenom predajom, vrlo se brzo proširila naša priča i, kako je vrijeme odmicalo, eto nas. Volimo reći da je sve krenulo s mojim unukom, Leonardom, pa otuda i ime Leo’Li, nas troje u jednom.

Ideja je i te kako usvojena. Recite mi tajnu, kako sve stižete, jer obujam vašeg posla koliko vidim nije nimalo mali?

Lucija: Otkuda krenuti? To je naše najčešće pitanje nama samima. Veći dio posla odrađuje moja majka, mogu reći. Apsolutni ekspert za šivaćim mašinama. Kad je riječ o meni, dajte mi iglu i konac. Vezenje je moja specijalnost. Kako god se podijelile, nastojimo sve ostvarit kroz zajedničke ideje i rad. Bitno da je to nešto u čemu uživamo i što radimo s osmijehom na licu, za naše najmlađe. Ideja je mnogo, puno toga još ne stižemo izrealizirati. Organizacija, još uvijek vjerujemo da je to osnova svega.

Što sve izrađujete? Nabrojite nam proizvode i nas laike uputite od kojih materijala su izrađeni, te koliko je važno od kojih su materijala proizvodi za bebe?

Ono što možete vidjeti dio je dekoracija kojima smo počele; rukom vezene dječje posteljine, zaštitne ogradice, jastučići, pokrivači, dječji jastuci (ajmpidekl, kako su govorili naši stariji), zidne dekoracije, vezene slike s mogučnošću upisa teksta po želji, dekoracije vrata dječjih sobica, krpene lutke, podloge za igru i još mnoštvo toga u nastajanju. Koristimo isključivo pamučne materijale. Važno nam je da sastav materijala bude kvalitetan i prilagoden najmlađima. Izbjegavamo sintetske proizvode, naročito u izradi svega što je u doticaju s dječicom. Punila su dekorativnih stvari antialergijaska, a  za roditelje koji to traze aromatiziramo ih i lavandom zbog umirujućeg djelovanja koje ona ima.

Mnogo je truda i ljubavi uloženo u vaš posao, to je više nego vidljivo. Ono što mene zanima je upravo to da mi kažete gdje crpite energiju i inspiraciju za posao?

Lidija: Istina, puno truda i predanosti treba da bi se ovako nešto radilo. To ili volite ili radite nešto drugo u životu. Strpljenje, prije svega, jer jako je puno sitnih detalja koji se odrađuju. Urednost i kvaliteta izrade nam je jako bitna. Koncentracija je broj jedan kad je vezenje u pitanju. Tu kćer nastupa, i vjerujte, zahtijevnije je nego se čini. Sati, i tisuće uboda iglom. Ali, ako radite s ljubavlju, sve se čini lakše. Još kad vidite da ljudi to cijene i prepoznaju, to vam daje energiju da nastavite. Nije uvijek jednostavno, i ovo nije posao čija smjena traje 8 sati, odradite i idete kući. I kad se odmaknete od toga, izađete iz radione, ideje se rađaju svuda. Tako da volim reći da je to posao koji se događa i razvija svuda i uvijek. Inspiracije ne nedostaje. I kad odete u dućan, inspirirati vas mogu mnoge stvari, ako ste kreativni. Dovoljno da vase oko uoči neki detalj iz kojeg se rodi naša ideja. Ili jednostavno promatrajući ljude, mame oko sebe i što bi im u datim trenucima koristilo.

Gdje možemo vidjeti vaše radove?  

Lucija: Naši se radovi, zasad, mogu pronaći samo na društvenim mrežama. Facebook profilu: LeoLi Dizajn, facebook page: LeoLi dizajn te instagram profilu: leolidizajn .

Nastojimo, uz sve narudžbe koje imamo, odraditi i dio dekorativnih stvari koje imamo u planu izlagati na raznim sajmovima i događanjima koji se odvijaju u gradu. Možda posjetiti i druga mjesta i predstaviti se tamošnjim građanima, ali to za sad ovisi o vremenu kojeg ćemo imati na raspologanju za tako nešto.

Da li ste upamtili neku od narudžbi kao svoju najdražu? Postoji li srcu najmiliji vaš proizvod?

Lucija: Nešto posebno izdvojiti, teško je. Svi su naši radovi unikatni i uglavnom personalizirani. Nastojimo biti u kontaktu sa strankom i sve detalje, boju, veličinu prilagoditi njenim željama, a da to još uvijek ostane naš prepoznatljiv potpis.

Koji su vaši daljnji planovi za budućnost? 

Lidija: Planovi? Njih je uvijek mnogo. Nećemo Vam sada odmah otkriti koji su. Na nekima se već i radi. Nadamo se da ćete nas pratiti i s nama otkrivati novosti. Nikad se ne zna koja će nam se ideja sutra roditi. Možemo reći samo jedno; sve što ćemo odraditi, odraditi ćemo „S ljubavlju za najmanje!“

I voljeli bi dodati samo još jedno, zahvaljujemo Vam Dajana na ukazanoj prilici i povjerenju. Želimo mnogo sretnih dana Vama i Vašoj obitelji s djetešcem kojeg isčekujete. Da osmijeh uvijek krasi Vaš dom, kao što krasi naš.

Želimo vam puno sreće u daljnjem radu, te mnogo zadovoljnih mušterija. Moram istaknuti i zahvaliti se što će i sobu moje bebe krasiti upravo vaši proizvodi, a vi cure koje još nemate sve potrebno za bebe, sada znate gdje ćete to i pronaći.

 

 


Imate ručni mjenjač? Ove pogreške vjerojatno svakodnevno radite

$
0
0
Ručni mjenjači izvor su iznimnog zadovoljstva za jedne, i neizmjernih frustracija za druge vozače. Ako je vaš automobil opremljen njime, evo par savjeta kako ćete mu produžiti životni vijek

Ručni mjenjač kompleksan je sklop mehaničkih dijelova čija je zadaća optimizirati prijenos snage i okretnog momenta s motora na pogonske kotače.

Riječ je o veoma robusnom mehanizmu koji se može nositi s nevjerojatnim naporima, te vas vjerno služiti stotinama tisuća kilometara, no ako njime rukujete nepropisno, možete ga i uništiti u svega nekoliko sati

 

Za ovo ‘nepropisno’ korištenje krive su mnoge urbane legende koje potiču vozače na neispravnu uporabu vlastitih mjenjačkih kutija.

Kočenje motorom

Prva na listi štetnih vozačkih navika svakako je kočenje motorom. Vozači ovo čine kako bi ‘sačuvali’ kočnice, no pritom značajno troše spojku koja, vjerovali ili ne, košta primjetno više od seta pakni. Usporavanje vozila treba se uvijek vršiti kočnicama kojima je ovo i osnovna zadaća.

Klackanje

Vozačima početnicima vjerojatno nema gore sudbine od kretanja s mjesta na uzbrdici pod ručnom kočnicom. Ili dodaju previše gasa pa im se kotači počnu vrtjeti na mjestu, ili papučicu gasa stisnu nedostatno pa im se motor ugasi. Zato mnogi pribjegavaju takozvanom klackanju. Riječ je o procesu u kojem umjesto parkirne kočnice automobil na mjestu drži napola otpuštena spojka. Malo je reći da je ovo nešto najgore što možete raditi mjenjaču, budući da spojka čitavo vrijeme klackanja podnosi trenje, čime se dosežu ogromne temperature i značajno trošenje materijala.

Prebacivanje u prvi stupanj prije nego što ste zaustavili vožnju unatrag

U pitanju je ponovno korištenje mjenjača kao kočnice, samo s još većom silom nego prilikom ‘kočenja motorom’ u vožnji. Uvijek zaustavite automobil prilikom vožnje unatrag, te tek potom prebacite mjenjač u prvi stupanj.

Šaltanje brzina s napola pritisnutom papučicom spojke

Vjerojatno vam se katkad dogodilo da ne stisnete dovoljno papučicu spojke prilikom izmjene brzine, te vas dočeka zvuk nalik potpunoj dezintegraciji čitavog mjenjača? Ovaj proces čak i nije toliko strašan po mjenjač ako ga ne činite svakodnevno, no svejedno uvijek pritisnite papučicu do poda prije nego što promijenite stupanj prijenosa.

Sporo otpuštanje papučice spojke

Papučicu spojke uvijek treba otpuštati što brže. Te također na njoj ne smijete odmarati nogu dok je automobil u leru. S vremenom ćete otkriti idealne obrtaje motora za glatku izmjenu brzina, a vaš mjenjač i novčanik bit će vam zahvalni na tome.

tportal

 

 

 

Filmska kritika: Tu ima sistema

$
0
0

Christopher McQuarrie, ‘Nemoguća misija: Raspad sistema’ (2018.): Slavljenje kinetičke energije u punom naponu

Šesto izdanje serijala ‘Nemoguća misija’ začetog još 1996., ponovno, kao i u prethodniku iz 2015., združuje glavnog glumica i producenta Toma Cruisea te režisera, scenarista i producenta Christophera McQuarrieja. Potonji se sredinom 1990-ih proslavio Oscarom nagrađenim scenarijem razvikanog filma Bryana Singera ‘Privedite osumnjičene’, da bi daljnjim razvojem karijere pokazao kako su njegovi kreativni kapaciteti bili uvelike precijenjeni. Radio je na nizu visokobudžetnih holivudskih (pseudo)atrakcija uključujući neuspjele ‘Valkire’ o uroti protiv Hitlera (ponovno sa Singerom kao režiserom i prvi put s Cruiseom) te ‘Turista’ (s Johnnyjem Deppom i Angelinom Jolie), američki pustolovno-akcijsko-romantični fijasko nekoć velike njemačke nade Floriana Henckela von Donnersmarcka (‘Život drugih’), da bi naposljetku završio tamo gdje očito najviše pripada, u hiperkomercijalnom serijalu jer ga je Cruise prepoznao kao sebi odgovarajuću scenarističko-redateljsku energiju. Prva suradnja McQuarrieja i Cruisea, ‘Nemoguća misija 5’, rezultirala je filmom s puno akcijskih atrakcija, ali suštinski mlakim, u konačnici tek donekle zabavnim (zabavnost je, dakako, ključna željena osobina takvih produkcija), no dobra je vijest da je šesti izdanak serijala, ‘Nemoguća misija: Raspad sistema’, korak u boljem smjeru.

Priča filma nije drugo doli vrtuljak obrata, zasnovan na potpunoj nepouzdanosti identiteta gotovo svih bitnih likova, pri čemu iza toga, naravno, ne stoje nikakve filozofske implikacije, sve je samo sredstvo prilično mehaničkog stvaranja napetosti i dinamike. Srećom, McQuarrie režiser nadahnutiji je od McQuarrieja scenarista, te koristeći narativne točke kao odskočnice za akcijske vratolomije kreira čitav niz izvanredno koreografiranih prizora izuzetne dinamike, pri čemu njegova kamera zna izvesti i kadriranja kojih se ne bi posramili ni pobornici čistog formalizma. Zapravo, većim svojim dijelom ‘Nemoguća misija: Raspad sistema’ i jest jedan oblik tzv. čistog filma, s obzirom na to da je naracija samo izlika za pokretanje i ubrzavanje objekata (najčešće ljudskih tijela i raznih vozila), za slavljenje kinetičke energije u punom naponu, a vizualno je to u nizu prizora impresivno realizirano. Ritam filma je najvećim dijelom optimalan, a jedini je problem što se u gotovo 2,5-satnom trajanju ipak stvara osjećaj zalihosti, pa u zadnjoj četvrtini sav taj raskošni vatromet ultradinamične akcije postaje pomalo zamoran, bez obzira na to što se sustavno garnira i olakšava humornim elementima. Humor, često oslonjen na samoironiju Cruiseova lika i njegove male ekipe specijalista, doista je osvježavajuće mjesto šestog izdanka serijala, u tradiciji niza filmova o Jamesu Bondu koji su, dakako, paradigma ‘Nemoguće misije’. Posebno je dobro vidjeti zdrav samoironijski odnos Toma Cruisea čiji lik i u 56. godini izvodi nevjerojatne vratolomije, pri čemu glumac i dalje u većini svojih scena nema podršku kaskadera, čime njegova autoironičnost postaje još simpatičnija.

Ideološki, dalo bi se prozboriti o pozicioniranju anarhista na mjesto megazlikovaca koji bolji svijet žele ostvariti masovnim ubijanjem putem plutonijskih bombi, iza čega bi slijedio rasap sustava i izgradnja novog, pravednijeg svijeta, no dati ikakvu ideologijsku težinu larpurlartistički usmjerenom filmu poput ovog bilo bi pogrešno. Postoji u završnici ‘Raspada sistema’ i zanimljiva natruha o ljubavnoj otvorenosti i velikodušnosti, no ona se, naravno, nimalo ne razvija, a postoje i neka nova zanimljiva glumačka lica, u prvom redu mlada Vanessa Kirby kao Bijela udovica, najintrigantniji lik filma kojemu se valja nadati i u sljedećem nastavku. Sve u svemu, riječ je o ovećem komadu dobre zabave neupitnog integriteta, što treba cijeniti.

 

 

 

Godine prolaze, mi stojimo

$
0
0

Beatlesi su krenuli u svijet iz Hamburga, grada koji su saveznici prije toga temeljito izrokali bombama. Otkazivanje Bajagina nastupa u Karlovcu pokazuje da kod nas sve ide drugačije: rane s vremenom postaju sve svježije, sjećanje sve življe, a povlastice sve veće

Dnevnik Nove TV, 10. kolovoza, 19:15

Hladna kao špricer, Ivana Pezo Moskaljov suočila se s Milanom Bandićem koji je izgledao kao reklama za koridu. Novinarka Nove TV postavila mu je nekoliko nježnih, savršeno logičnih i, prema našem mišljenju, neprovokativnih pitanja, no zagrebački je gradonačelnik zbog njih počeo skakati po Savici: vrištao je, histerizirao, kreveljio se, glumatao, padao u jarost. Pravio se uvrijeđen, čas uplašen, čas nadmoćan, lakrdijao kao Foma Fomič u ‘Selu Stepančikovu’ Dostojevskog, no nikakva jedinstvena dramska linija nije povezala njegove glumačke faze pa je ostalo nejasno koji ga je vrag toliko razjario. Novinarka je cijelo vrijeme izgledala kao normabel s mikrofonom. Na pitanje što su svih ovih godina, dok se smeće na Savici neometano gomilalo, radile komunalne službe, Bandić je odgovorio: ‘Ja nisam savršen, ali sam još uvijek najbolji.’ Tko ga je za to pitao? Kada mu je ponovljeno da su komunalne službe godinama žmirile, opleo je po Novoj. ‘Molim vas, ja bih vas ovdje i vašeg urednika dopeljao da živite ovdje tjedan dana pa da razumijete ljude. Vi prvo trebate razumjeti ljude. A ja ljude razumijevam 18 i pol godina. Kad budete razumijevali ljude kao ja, onda ćete govoriti drugačije… Da sam ja tako pametan kao vi, ja bih radio u TV Novoj’, rekao je Miki, i teško je ne složiti se s njim – da je pametniji, sada bi bio na Novoj TV ili negdje drugdje, ne bi s ovakvom neizvjesnošću čekao teške dane koji mu, čini se, slijede, za što si je sam kriv. Bandić je u svom mirakulu pronio i ozbiljnu laž: rekao je da nikada nijedna vlada nije dobila dva mandata, a on ih je dobio masu. Ivo Sanader dva je puta dobio izbore zaredom, a Tuđman je imao vlade svih deset godina, ali to se, eto, kao ne računa. Kako god, za izlaske na teren s Bandićem valja dodjeljivati beneficirani radni staž jer je riječ o stresnom poslu.

Dnevnik, N1, 11. kolovoza, 18:00

Reporterka Ana Mlinarić odradila je uravnotežen, neutralan, svestran, izbalansiran prikaz o otkazivanju Bajagina nastupa na Danima piva u Karlovcu. Predstavnik lokalne braniteljske udruge koja stoji iza zabrane tvrdi da je Bajaga 1994. u Kninu ‘pjevao četničke pjesme’ pa ih to vrijeđa; drugi branitelj – uhvaćen na cesti – kaže da nema ništa protiv Bajagina nastupa; neki Karlovčani i Karlovčanke su razočarani, predstavnica grada tvrdi da grad nije sudjelovao u tome… Nora Krstulović na svoj je Fejs-profil sastavila zanimljivu listu stvari koje su branitelji zabranili ili tražili zabranu, a ona ide ovako: plakat & predstavu u Gavelli, Frljića i Hribara kao takve, Noć kazališta, HAVC, Hladno pivo u Splitu, Bajagu u Karlovcu… Glasovi naroda potom su dodali da su branitelji natjerali Mirjanu Rakić na ostavku, u Dubrovniku zabranili ‘Elementarne čestice’ Michela Houellebecqa, u Zadru uklonili dva rada ruske avangardne skupine Plavi nosovi i tako dalje i tomu slično. Uglavnom, riječ je o kulturnoj i senzibilnoj populaciji, a posao u koji su se dali neće im ići u korist – Index im je već prilijepio etiketu ‘zabranitelji’, preuzetu iz Novosti, a kulturna scena je ogorčena subnorijadom. Bilo bi im pametnije da spuste loptu.

RTL Danas, 11. kolovoza, 18:30

I Ružica Đukić istražuje tko je zabranio Bajagu, ali bez rezultata – nitko se ne javlja. Pušta insert Mile Kekina koji pjeva ‘ja nisam vaš, moji su dobili četrdeset pete…’ Dobro se spaja s dobrim, a zlo proizvodi zlo – zakon spojenih ludila govori nam da je za ovu histeriju pogrešno okrivljavati jednu stranu. A kako to rade naprednije civilizacije? Nijemci i Francuzi – Njemačka je, podsjetimo, okupirala skoro cijelu Francusku i instalirala na njezino čelo generala Petaina – krenuli su, samo osam godina nakon rata (ekvivalent našoj 2003.) u stvaranje Europske unije. Samo osam godina nakon rata, i to kakvog rata… Beatlesi su zvjezdani početak karijere imali u Njemačkoj, od kolovoza 1960. do prosinca 1962. godine. U to doba Njemačka nije bila ni približno tako denacificirana kako se danas čini; četiri godine kasnije na čelo Njemačke doći će bivši nacist, prvoborac iz 1933. Kurt Georg Kiesinger, nekoliko godina ranije u Adenaeurovom kabinetu visoko je letio Hans Globke, jedan od pisaca rasnih zakona, general Erich von Manstein – prema mišljenju stručnjaka, uz Heinza Guderiana i Erwina Rommela najsposobniji nacistički feldmaršal, jedan od predvodnika u akciji ‘Barbarossa’, zapovjednik opsade Lenjingrada! – bio je savjetnik Bundeswehra iako je izdao naredbu o likvidaciji sovjetskih komesara na licu mjesta… (kod nas je njegove memoare izdao Kostelić Gips). Više od polovice njemačkih sudaca i državnih činovnika bili su bivši nacisti, ali Beatlesi su krenuli u svijet iz Hamburga, grada koji su saveznici prije toga temeljito izrokali bombama. Hitlerov arhitekt Speer umro je u Londonu, dok je zapovjednik opsade Staljingrada – grada koji su Nijemci posve srušili – čuveni von Paulus, koji je prenebregnuo Hitlerovu sugestiju da se sam ubije, završio kao (ruski) ravnatelj komunističkog Instituta za vojna istraživanja u DDR-u, u Dresdenu!

Tako su to radili Englezi, Nijemci i Francuzi, ali kod nas ide drugačije. Rane ovdje s vremenom postaju – mimo logike, medicine i svjetskih običaja – sve svježije, krv sve jače curi, emocije postaju jače, sjećanje sve življe, povlastice sve veće, vojske koje bi vodile davno okončane ratove sve brojnije, a onih za sutrašnje bitke, među kojima su one oružane gotovo isključene, sve je manje. U zemlji u kojoj sve više ljudi urla ‘Za dom’, egzodus poprima dimenzije kataklizme… Ovo je, ukratko, zemlja Antuntuna.

Bajaga je, inače, bez problema nastupao čak tri puta u Širokom Brijegu, navodno ima više koncerata po Hrvatskoj i Sloveniji nego u Srbiji, rođen je u Bjelovaru, a te četničke pjesme koje je ‘pjevao’ nitko nikada nije pustio, ali što ćeš, ovo je vrijeme fake newsa.

 

portalnovosti

 

 

 

Damir Pilić: Želim izaći iz rata

$
0
0

Za mene je rat nenormalna pojava i mislim da oni koji su ga osmislili, organizirali i proveli nisu normalni. No oni jesu nekakvi likovi, makar sporedni, u mom romanu. Ne vidim stoga da je upotreba fantastike čudna jer je sve to fantastično nenormalno. Dapače, kad bi se napravila psihološka analiza Tuđmana i Miloševića, ne bi prošli ozbiljniji test

Splitski novinar i književnik Damir Pilić ove je godine objavio svoj treći roman, ‘Kao da je sve normalno’. Oslanjajući se na događaje iz stvarnog života, Pilić i u ovom romanu secira društvene pojave koje opterećuju, traumatiziraju i prožimaju ljude s ovih područja.

Kao navijač, ali i autor jedne monografije o Torcidi, kako gledate na sve što je pratilo nastup hrvatske reprezentacije i osvajanje drugog mjesta u Rusiji?

Za razliku od svih ostalih, pa i ljevičara, mene je razočaralo samo prvenstvo, neovisno o Thompsonu. Ekipe su igrale najsličnije u povijesti pa ispada da je nogomet postao žrtva globalizacije. To mi smeta, ne zato što sam ljevičar, ne mislim da je globalizacija u svemu loša, ali se pokazalo da su se izgubile razlike u nogometu koje su prije postojale između kontinenata. One još uvijek postoje, ali su male. Recimo, afričke momčadi su izgubile onu svoju lepršavost, neobaveznost. Sad svi strogo poštuju taktičku disciplinu, svi igraju presing u pojedinim dijelovima utakmice. Više uopće ne možeš razlikovati je li momčad iz zapadne Europe, južne Afrike ili s Dalekog istoka. Nema više tih razlika koje su meni pričinjavale zadovoljstvo dok bih gledao svjetska prvenstva.

Reprezentacija je bila jedan nacionalistički projekt u službi afirmiranja mlade hrvatske države. To je vidljivo i dandanas. Svi kadrovi koji su prošli kroz reprezentaciju regrutirani su u tom miljeu

A što se tiče zajedništva koje se navodno stvorilo, njega je bilo, i vjerojatno je počelo tijekom utakmice protiv Nigerije, a završilo je one sekunde kad je Thompson ušao u autobus. Dakle, možemo točno i precizno izmjeriti to zajedništvo, ne samo u danima, nego u minutama i sekundama. Pa eto, neka Hrvati imaju sjećanje na tih mjesec dana kad je to trajalo jer se više nikad neće ponoviti. Pa mogu pričati svojim unucima: ‘E, bilo je jedno slavno vrijeme kad smo bili svi kao jedno.’ Nije loše zajedništvo. Da igrači nisu osjećali zajedništvo, ne bi došlo do tog finala, jer to su isti igrači već deset godina. Ako je išta taj nesretni Zlatko Dalić napravio, onda je omogućio da se to izbori. I to ih je odvelo do uspjeha.

Rigidni vojni um

Strani mediji su tijekom prvenstva otkrili Hrvatsku. U dosta njihovih tekstova spominje se Franjo Tuđman sa svojim idejama o nogometu kao kreatoru nacionalnog identiteta. U jednom intervju rekli ste da su Tuđmanove ideje o nogometu bile jednako nakaradne kao i one o podjeli BiH?

Tuđmanove ideje o nogometu nisu bile nakaradne samo u vezi reprezentacije. Kako je on bio rigidni vojni um, rekao bih čak staljinistički, onda je položaj Dinama htio napraviti po uzoru na CSKA Moskvu. Sovjetski Savez imao je u tom klubu koncentrirane sve kvalitetne igrače, pa je zapravo funkcionirao kao reprezentacija, to jest kao poluvojni kolektiv i civilna reprezentacija. Tuđman je promjenom Dinamovog imena pokazao da uopće ne razumije psihologiju navijača. Mogu samo zamisliti kakvu je bol prouzročio tim momcima. Nisam njihov navijač ni simpatizer, dapače, tih godina sam se tukao s njima dok sam bio pripadnik Torcide, ali suosjećam s njima jer su pod tim imenom dobivali batine u toj Jugoslaviji za taj pojam hrvatstva kako su ga oni doživljavali. Tu je već Tuđman pokazao da ne razumije što navijačima znači klub. Reprezentacija je pak bila jedan nacionalistički projekt u službi afirmiranja mlade hrvatske države. To je vidljivo i dandanas. Svi kadrovi koji su prošli kroz reprezentaciju regrutirani su u tom miljeu. Nije slučajno Ćiro Blažević kao jedan hardcore nacionalist bio trener tijekom devedesetih. On je sve igrače, kao odličan psiholog i dobar nogometni stručnjak, nabrijao nacionalističkim osjećajem koji ih je 1998. doveo do trećeg mjesta. Otad se muzika u svlačionici nije promijenila. Thompson bio, Thompson ostao, tako da imamo sve elemente jedne nacionalističke priče koja, eto, svakih 20 godina ujedini narod i nakon toga razjedini.

Kao u vašem prethodnom romanu, i u ovom je nogomet ključan u građenju priče i prikazivanju društvenih odnosa. Dva su momenta – jedan je Mostar, a drugi ubojstvo navijača iz Sarajeva?

U Mostaru je nogomet možda više nego igdje drugdje političko zrcalo društva, počevši od toga da je u socijalizmu samodoprinosima radnih ljudi i građana izgrađen stadion kad je postojao samo jedan klub, Velež. Podjelom grada devedesetih stadion je ostao na jednoj strani, a tu je reafirmiran stari klub Zrinski. Nastala su dva kluba i to je politički moment koji je odredio sudbinu grada. Svake godine tijekom derbija tih dvaju klubova, koji se više ne igra jer Velež nije u prvoj ligi, to je bila politička utakmica. I bit će opet kad se Velež, nadam se, vrati u prvu ligu. Stvarni događaj koji opisujem u romanu, to ubojstvo navijača Sarajeva, dogodio se u Širokom Brijegu, što nije bezazleno. Mislim da upravo taj grad od svih u BiH ima najmanju toleranciju na sve što nije hrvatsko. Oni se čak rugaju Zrinskom da su četnici i Jugoslaveni jer u tom klubu ipak igraju igrači raznih nacionalnosti. Široki Brijeg je potpuno arijevska ekipa, u tom klubu ne igra nitko tko nije Hrvat. I onda nije čudno da stanovnici Širokog Brijega tako doživljavaju one koji dolaze sa strane. A paradoks i dokaz da je BiH puno više od toga što zamišljaju nacionalistički umovi je u činjenici da taj, nažalost, ubijeni navijač uopće nije bio musliman, kako su oni zamislili, nego je bio Hrvat. Kad su to saznali, vjerujem da im se mozak rascijepio na pola. Kako može Hrvat navijati s muslimanima? Može, jer je to BiH. Iako se Sarajevo promijenilo i nije više onaj multietnički grad, multikonfesionalni bastion, još uvijek je ostalo dovoljno elemenata te stare kohezije raznih naroda da i danas postoje navijači Sarajeva raznih nacionalnosti. Pa tako i taj momak Hrvat koji je stradao od brata Hrvata jer je brat Hrvat mislio da je musliman, a musliman mu nije brat.

Riječni vir

U romanima uglavnom gradite priču oko stvarnih događaja. Je li to pokušaj da reinterpretirate ono što se dogodilo ili je stvarnost ovih krajeva zanimljivija od ikoje fikcije?

Meni je stvarnost uvijek bila maštovitiji scenarist od većine pisaca, pa čak i onih koji se smatraju maštovitima. Onoga što život može izorganizirati teško bi se netko sjetio. Dapače, neke stvari iz života izgledaju toliko nerealno da nisu uvjerljive u književnosti pa se moraju prilagoditi da bi bile književne. Nisam pisac koji izmišlja svjetove i stvara nove okvire. Pisac sam koji u okviru postojećeg svijeta daje svoj pogled i polazi od elemenata stvarnosti koji su se zaista dogodili. Možda time želim postići kod čitatelja da mi vjeruju i u onome ostalome, koje se nije dogodilo, da vjeruju književnoj realnosti koju stvaram. Možda ću jednom pisati roman koji neće imati veze sa stvarnošću, ali to mi izgleda nevjerojatno.

Ono što je razorilo BiH i Sarajevo sada se nadvilo na nebu iznad Europe i prijeti da će isto tako razoriti Europsku uniju i poredak koji postoji već sedamdesetak godina

Kao pisac dva romana smještena u Splitu, s trećim idete u Bosnu. Zašto Bosna?

Zato što je konačno trebalo dovršiti tu ratnu priču. Stalno prijetim da ću izaći iz tog rata i nikako da mi uspije. Prvi se roman događao tijekom rata u Splitu i Zagrebu, drugi, koji kronološki prethodi ratu, samo u Splitu. I sad je trebalo izaći iz rata. No to nisu bili odvojeni ratovi, to je bio jedan rat s više manifestacija, i da bih izašao iz toga, shvatio sam da trebam otići u srce tog rata, odnosno u BiH, u Sarajevo. To bih mogao usporediti sa situacijom kao kad upadneš u riječni vir. Kažu da ako pokušavaš isplivati sa strane, ne možeš jer je tu najjači pritisak. Vir je u obliku stošca i da bi izišao, moraš se spustiti do dna, gdje je najuži. I kad se spustiš do dna, tek onda možeš slobodno izletjeti. Tako se meni činilo da ako kao pisac želim izaći iz rata, najprije moram otići u samo srce tih zbivanja, a mislim da je to Sarajevo.

Je li postupak uvođenja fantastičnog elementa bio jedini način da se opišu zlo i njegove manifestacije?

Iako se kaže da je rat normalno stanje što, nažalost, potvrđuje i historija, nikad nisam mogao to usvojiti. Za mene je rat nenormalna pojava i mislim da oni koji su ga osmislili, organizirali i proveli nisu normalni. No oni jesu nekakvi likovi, makar sporedni, u mom romanu. Ne vidim stoga da je upotreba fantastike čudna jer je sve to fantastično nenormalno. Dapače, kad bi se napravila psihološka analiza Tuđmana i Slobodana Miloševića, koji su djeca samoubojica, imaju hereditarno opterećenje samoubojstvima, ne bi prošli ozbiljniji psihološki test, tj. ne bi dobili potvrdu da su normalni. Prema tome, ako već imam te karaktere, oni nisu glavni junaci, ali jesu negdje u pozadini kao glavni junaci rata.

Žilavi duh Bosne

Ali nema Tuđmana u romanu?

Kako nema? Možda se ne spominje imenom. Ima Norca koji se s 24 godine mora dokazati tako što će ubiti srpsku babu. Ta atmosfera u kojoj se netko mora dokazati ubojstvom babe – tko je glavni kreator te atmosfere? Kad govorimo o Jugoslaviji, glavni je sigurno Milošević, ali nije mogao on to sam bez svojih drugova, Franje i Alije. Ne mislim da im je krivica jednaka, ali ne mislim ni da je svi nemaju. Prošli roman sam namjerno započeo citatima Miloševića i Tuđmana. Sad Tuđmana ovdje možda nema jer se najveći dio radnje odnosi na Sarajevo, ali Hrvatska isto ima svoj dio krivnje za rat u BiH.

No u ovom romanu ste dijelom otišli iz regije – u Poljsku?

Dio romana koji se odvija u Sarajevu napisan je prije pet-šest godina. A ovaj novi dio je napisan lani-preklani jer sam vidio da se mogu povući analogije, čak i direktne. Onaj virus, bakterija ili lišaj koji je ovdje ušao u ljude devedesetih, ono što je razorilo BiH i Sarajevo, sada se u jednoj pervertiranoj formi, ne previše različitoj, pojavljuje na europskom prostoru. Ono od čega je stradala BiH sada se nadvilo na nebu iznad Europe i prijeti da će isto tako razoriti EU i poredak koji postoji već sedamdesetak godina. Ako ćemo pobliže opisati taj virus, to je porast netrpeljivosti i netolerancije prema onima koji nisu iz našeg plemena, odnosno prema onima koji ne dijele s nama nacionalne značajke. U BiH su oni drugi bili susjedi, a sada su drugi ovi koji dolaze s Bliskog istoka, ali je mehanizam isti. Kako sada rastu fašističke partije u zapadnoj i istočnoj Europi, tako su tada u nas rasle nacionalističke stranke, a padala je popularnost onih koji su propovijedali bratstvo i jedinstvo, socijalni poredak. Kako je tada dolazilo do generalizacije, nije više bilo ‘onaj Srbin me prevario’ nego ‘svi su Srbi isti’, tako je i sada. Nema više ‘silovao je Ahmed’, nego ‘svi koji dolaze s Bliskog istoka su silovatelji’. No Europa se ipak temelji na nekoj solidarnosti, koliko god to bio neoliberalistički poredak koji prezirem. I još uvijek je Europa najbolji kontinent za život jer ima neke elemente socijalne države koji sada bivaju napadnuti. Ne kažem da će ishod biti isti, mislim da je Europa malo čvršća nego što je bila BiH, ali ne bih se začudio ni takvom scenariju. Meni je ovo kao neki deja vu na većem uzorku.

No ipak jeste optimist, vidite ono što nazivate ‘duh Bosne’, koji je preživio u nekim detaljima?

Zato što je duh Bosne žilav, ne može umrijeti. Čak i ako se fizički izmjesti, preživjet će u djeci, unucima. No jebeš taj duh kad ti je zemlja razorena, kad se ljudi ne žene međusobno, kad je narasla mržnja. Realno, oni su pobijedili.

 

 

 

Navijači i oni drugi

$
0
0

Prije nekoliko noći, u kolodvorskom pothodniku, izbila je tučnjava. Ona zastarjela, rovovska, u stilu prvog svjetskog rata, kad količina skarednih riječi zamjenjuje nedostatak djela. Bijaše to ipak dovoljno da se stvore NAVIJAČI, s ustima punim hrane i sumpornih ostataka gemišta, žestoki u opredjeljenjima kojima su mislili izazvati neki zanimljiv događaj prije spavanja. Ali brus, kavgadžije su pažljivo čuvale nekoliko zuba što su im јоš ostali, posuđujući samo riječima pijanu energiju, skupljenu ро depresivnim špelunkama svoje sudbine.

Photo: Marija Đoković/XXZ

Općenito govoreći, navijači nikako da dođu na svoje. Oni koji vole za male ili nikakve pare gledati druge kako rade, sve su ugroženiji u potrazi za svojom jedinom ljubavi. Žalosne sportske priredbe, traljave tučnjave po pajzlima, osrednje prometne nesreće, prigušene svađe susjeda iza betonskih zidova, ne zadovoljavaju, čini se, njihovu kibicersku, par distance, postraničnu, radoznalu prirodu. Gradovi ih fabriciraju u zastrašujućim količinama, nudeći im milijune okana za pogled u prazne pejzaže svijeta. Nestale su nimfe, rekao bi pjesnik, bogovi su završili svoje bitke i nestali u mitološkim rječnicima, čuda su postala turistička atrakcija pokraj kojih se liže sladoled i prebrojava lova. Golem dio svijeta odbija teret odgovornosti za vlastitu sudbіnu, nespreman za djela što bi mu іspunila prazne vreće snova, očekujući da to učine drugi, prvi put u povijesti za to plaćeni ljudi. Sport je uglavnom odmijenio nomade, velike seobe, ratove, religiju i pustolovinu, tako da je sve teže definirati njegovu prirodu i raspetljati ga iz kaosa posljedica koje izaziva.Duh navijača pretvorіo se u zatamnjeno ogledalo, u kojem se jedva naziru obrisi onog što odslikava. Čovjek koji je u gradovima ostavio samo marginu za sebe, od trotoara preko gledališta do počasnog mjesta kraj prozora (ne tako davno ta su mjesta bila rezervirana za ratne invalide), sve teže se zadovoljava ponuđenim prizorom. On je došao u grad ne samo privučen gravitacijom Rada, nego i zato da podigne na viši stupanj svoj život, s bogatijim zbivanjima. Vjerovao je, posve prirodno, da nekoliko stotina tisuća ljudi možr stvoriti zanimljiviju priču od one na selu. Nije računao s gužvom i jednim prozorom kroz koji ćе pratiti tu priču, vjerujući, intimno, da ćе i sam u kojoj sudjelovati. Neumoljiva podjela rada dosudila mu је samo jedno mjesto, dovoljno da ga iscrpi nа način koji nije оčekivao. Vidio je da su jedni ZADUŽENI za pjesmu, drugi za igru, treći za pričanje priča, četvrti za slikanје… Slabije su prirode brzo shvatile svoje mjesto pokraj prozora, a oni jači šljemali su alkohol, pokušavajući u maliganskoj ekstazi odigrati nešto iz repertoara snova. Možete ih vidjeti uz hladne cinčane šankove, kako u hamletѕkoj pozi ljušte globus kao naranču, dok njihove kolege drže proročke govore konobaricama. Grbavi, nazlobni, krvoločni Richard III s manje je jada objavio »zimu našeg nezadovoljstva« od tih remboovskih pijanih lađa što se ljuljaju nepoznatim morima u špelunkama. Budući da u bircuzima svi imaju glavne uloge, na koje se, istina, teško privikavaju poslije sinоćnje ženine kritike, to su bircuzi svojevrsna demokratska kazališta, s gužvom musavih prinčeva koji se samo iz njima znanih razloga prave ljudima, kao i danski kraljević.

Photo: Marija Đoković/XXZ

Svi su ostali nijemi buljitelji, kibici, promatrači, navijači, tobožnji miljenici klubova koji ih pozivaju na stadion kao drage goste. Ali, ne lezi vraže, kad prihvate taj dodvorni poziv, tamo ih čekaju dva prstena stražara i biljetara, spremnih da ih za malu sitnicu ritnu u tur kao jadnog Charlesa iz spavaće sobe. Elem, kad prođu bez uvrede ili lakta u rebro i dođu do svog mјеsta, onda ih upravo ono opsadno stanje potakne na vjeru da ćе svjedočiti jednu važnu, povijesnu, tekmu. Eh, eh, eh … Veliki grad je veliki grad. Ondje je samo stadion viši od općinskog mjesta iz kojeg je potekao. Čini mu se da su oni obruči stražara samo mali nesporazum i on јоš jedanput provjerava poziv u svojim novinama, s laskavam naslovom »dragom navijaču«. I kad prepozna u nekom igraču dečka iz susjednog sela, posumnja mаlо u radasti što ga čekaju, jer mu se učini da dečko ne može raditi ništa važno da bi to štitili dеseci goropadnih stražara. Kad još mаlо poslije ustanovi da oni dolje obavljaju svoj posao s istim oduševljenjem s kojim je on čekao potvrdu u redu na Socijalnom, poželi, da idući vikend provede na selu gdje ljudi drže do čovjeka koji živi u velikom gradu. Ondje bi on bio neka vrsta igrača, a oni kibici svjetskih čuda, sretni što mogu promatrati rezultat i derbi-utakmice između njihovog bivšeg susjeda i velikog grada.I tako se stvara sve veća armija onih kojima drugi ispunjavaju pukotine u životu, uvjereni da sami nisu dorasli dalje od promatrača. Možete ih prepoznati u tramvaju, jer svako malo skoče sa stolca i bulje u neku gužvu na trotoaru, misleći da ih je sudbina još jedanput prevarila i udaljila od važnih događaja. Navijač vjeruje u onoga za koga navija, čak i onda kad utvrdi da taj lošije od njega obavlja svoj posao. Navijač je dao neograničenu mjenicu drugima da raspolažu njegovom ljubavi, njegovom mržnjom, njegovim osjećajima, njegovim strastima. Navijač ne voli samoga sebe u društvu, jer mu je dosadan čovjek koji je slabiji od drugih. Njega ne zanima igra, nego rezultat, on ne uživa u majstorstvu, nego u »majstorima«. On sija poput  uštapa kad »njegov« igrač raščereči protivnika, a kune kao Job kad njegov miljenik tresne u travu. Na poslu ga zovu imenom kluba za koji navija, što ga čini neobično ponosnim. On vlastitu djecu odijeva u majice »svojeg« kluba, tako da i nevine klince, za koje još ima nade, pravi navijačima. Svi su toliko sigurni u njegovu vjernost da više nije važno kako igraju, kad navijač sve plaća. Umjesto sporta, dobili smo samo navijače namjesto igre, stvorili smo instituciju punu navijačevih posinaka, nezasitnih u primanjima.

Photo: Marija Đoković/XXZ

I dok kritičniji duhovi u društvu govore o potrebi sudjelovanja, udruživanja, produktivnosti, o karcinomu idolatrije i štetnoj izolaciji gledališta, oni lukaviji pružaju šešir prema navijaču, praveći golemu propagandu kulama u zraku. U svakom gradu postoji toliko okana u urbanu saharu, a da se iza njih ne bi našlo naivnog repromaterijala za darežljive navijače. Oni nude čudo, identifikaciju, dezalijenaciju, prokidanje kolektivnog himena na protivnikovim vratima, imena, znajući da dosada i praznina tjeraju ljude u očajanje. Oni ne pozivaju da gledate nogomet kao takav, kao igru koju volite, nego kao klub koji se proglasio vašim u trenucima kad nikog nemate za susret po strastima, jačim značenjima i višim dometima. Oni više i ne igraju, jer imaju vjerne navijače, jedina zbivanja na našim stadionima. Navijači su kao prevareni muževi, s rogovljem i parošcima, nemoćni da se okrenu sebi i ljubavima s uzvratom.

 

* Veselko Tenžera (1942 – 1985) karizmatična je ličnost hrvatske književnosti i novinarstva. Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, te ga bez sumnje čine jednim od najvećih imena domaće publicistike. “Sloboda u rezervatu”, knjiga iz koje je preuzet ovaj tekst, zbirka je tekstova koje je Tenžera objavljivao između 1972. i 1975. u dnevnom listu “Vjesnik” i polumjesečniku “Start”. Hrabar i moralan, dalekovidan u promišljanju sadašnjice i tankoćutan u osjećanju tijela i duha, Tenžera nam svojim tekstovima podsjeća na na naše slobode i propituje naše rezervate. Naš portal nastaviće da objavljuje Tenžerine tekstove, uveren da je ovakva vrsta novinarstva neophodna i potrebna kao mentalni izazov –  naročito u današnjoj zaglušujućoj tabloidizaciji medijskog kretenluka. Tekst koji imate pred sobom objavljen je u knjizi “En passant” (Biblioteka ITD, Zagreb, 1978)

 

 xxzmagazin

 

Dronovi napadaju

$
0
0

U napadima bespilotnim letjelicama u posljednjih petnaestak godina američka vlada ubila je stotine, ako ne i tisuće nedužnih civila, no bio je potreban atentat na jednog političara, pa makar on spadao među najomraženije ideološke neprijatelje, da se tamošnji stručnjaci za sigurnost usplahire zbog nekontrolirane proliferacije dronova

Unatoč tome što je u posljednjih petnaestak godina američka vlada u napadima bespilotnim letjelicama ubila stotine, ako ne i tisuće nedužnih civila, bio je potreban atentat na jednog političara, pa makar on spadao među najomraženije ideološke neprijatelje, da se tamošnji stručnjaci za sigurnost usplahire zbog nekontrolirane proliferacije popularnih dronova.

Na predsjednika Venezuele Nicolasa Madura početkom kolovoza pokušan je atentat dok je držao govor na vojnoj paradi u Caracasu. Ubojstvo su trebale obaviti dvije bespilotne letjelice opskrbljene plastičnim eksplozivom, no nešto je pošlo krivo pa atentat nije uspio.

Devet dana prije atentata na Madura, napisao je u ‘Washington Postu’ bivši CIA-in direktor za protuterorizam Bernard Hudson, jemenski pobunjenici Hutiji naoružanog drona poslali su na međunarodni aerodrom u Abu Dabiju, pa ova dva primjera, zaključuje obavještajac, pokazuju da je ‘započela nova era nedržavnog terorizma na koju svijet još uvijek nije spreman’. ‘Nitko nije siguran, ni šefovi država ni putnici u avionskom prometu, a mi si ne možemo više priuštiti da nemamo načine za borbu protiv te nove opasnosti’, zaključio je Hudson.

Nešto ranije, u istom dnevniku o istoj temi oglasila se državna tajnica za domovinsku sigurnost Kirstjen M. Nielsen, također zabrinuta zbog mračne strane upotrebe bespilotnih letjelica, naime ‘špijuniranja, ugrožavanja vitalne infrastrukture i napada na mase ljudi na javnim mjestima’. ‘Godinama se Ministarstvo domovinske sigurnosti brine zbog opasnosti koju predstavljaju bespilotne letjelice i vrijeme nam ističe, prijetnja je brža od naše sposobnosti reakcije’, napisala je Nielsen.

U analizi pod nazivom ‘Dronovi i međunarodna vladavina prava’, autorica Rosa Brooks napisala je da su praktički svi koncepti kojima se američka vlada koristi kako bi pravno opravdala upotrebu dronova nejasni i stoga problematični

Za razliku od američkih dužnosnika, kojima se mračna strana smrtonosne upotrebe dronova ukazala tek kada je zaprijetila njihovim pandanima ili saveznicima, civili u mnogobrojnim zemljama koje sada već desetljećima tvore poprište američkog rata protiv terorizma itekako su svjesni da je ‘nova era terorizma’ započela, samo što u njihovom slučaju taj teror ne provode ‘nedržavni faktori’ već države, Amerika i njezini saveznici.

Prvi napad bespilotnom letjelicom američka vojska izvela je 2002. godine, protiv Al Kaide u Jemenu. No sve do 2008. godine dronovi su se za ciljane napade upotrebljavali relativno rijetko, da bi administracija Georgea W. Busha te godine odobrila 36 udara u Pakistanu. Nakon toga, rutinski su se počeli izvoditi napadi i u Somaliji, Maliju, na Filipinima i drugdje, a jedina konstanta bila je i ostala činjenica da je gotovo sve u vezi američke upotrebe dronova obavijeno velom tajne, pa tako i broj kolateralnih žrtava odnosno ubijenih civila.

Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda tek je 2014. godine na prijedlog Pakistana izglasalo rezoluciju kojom se države poziva na ‘transparentnost u evidenciji i upotrebi’ bespilotnih letjelica, kao i ‘provođenje hitnih i neovisnih istraga u slučajevima mogućeg kršenja međunarodnog prava’. Američka vlada dugo očekivani ‘Izvještaj o zakonskim i političkim smjernicama upotrebe vojne sile i povezanih nacionalno-sigurnosnih operacija’, pa tako i onih izvedenih dronovima, objavila je pak tek krajem 2016. godine. U njemu je eksplicitno ustvrdila da je svaka upotreba sile koju provodi u skladu s međunarodnim pravom, kao i da ono dozvoljava upotrebu sile na teritoriju druge države u tri slučaja: uz autorizaciju Vijeća sigurnosti, u samoobrani te s odobrenjem teritorijalne države. Inherentno pravo na samoobranu, napisano je u tom izvještaju, nije ograničeno samo na države nego i na nedržavne faktore, odnosno transnacionalne terorističke skupine koje su ‘sklone svoje operacije seliti iz države u državu’, pa stoga SAD ‘ne smatra da je njegova mogućnost djelovanja ograničena isključivo na ‘vruća ratišta”.

SAD, osim toga, smatra da ima pravo provoditi vojne operacije u drugim državama i bez njihovog pristanka, kada te države ‘nisu sposobne’ ili ‘nisu voljne’ provoditi ih same, dok ‘odsustvo specifičnog dokaza o tome gdje će se napad dogoditi ili odsustvo precizne prirode napada ne sprječava zaključak da je napad izvjestan te se stoga može koristiti pravo na samoobranu’. Koncept ‘neminovnosti’ napada, tvrdi se dalje, ‘mora se shvaćati u svjetlu suvremenih mogućnosti, tehnika i tehnoloških inovacija terorističkih organizacija’, a vojne aktivnosti ‘protiv neprijatelja kao što je Al Kaida nekonvencionalne su pa vjerojatno neće ni završiti na konvencionalan način’. ‘To će se dogoditi tek kada oni više ne budu sposobni pokušati ili izvesti strateški napad protiv SAD-a.’ No ‘taj dan, nažalost, još nije došao’, zaključuje se u izvještaju Bijele kuće od prije godinu i pol dana.

Tim izvještajem američka je administracija samo potvrdila svoje ranije stavove o spornim konceptima kao što su ‘neminovnost’, ‘pridružene snage’ i ‘područja aktivnih neprijateljstava’, zbog čega je UN-ov povjerenik za promociju i zaštitu ljudskih prava u borbi protiv terorizma lani ponovno pozvao zemlje na poštivanje rezolucije o bespilotnim letjelicama stare tri godine. Također je naglasio da su ‘neposredni učinci upotrebe dronova gubitak života ciljanih pojedinaca i prolaznika, ali i psihološki efekti na sve zajednice u pogođenim područjima koji mogu imati ozbiljne posljedice na čitav niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava i temeljnih sloboda’.

Način na koji američka vlada koristi bespilotne letjelice u ratu protiv terorizma mahom se, naime, smatra u najmanju ruku spornim u međunarodnim, ali i u većini američkih akademskih krugova. Izvještaj Bijele kuće samo je potvrdio da će ta upotreba i ubuduće ostati takva te da su upravo američke vlasti odgovorne za činjenicu da upotreba dronova nije međunarodno regulirana, zbog čega se i dogodilo da se ona otme kontroli i počne koristiti u terorističke svrhe.

U analizi pod nazivom ‘Dronovi i međunarodna vladavina prava’, koju je 2013. objavio Pravni centar Sveučilišta Georgetown, autorica Rosa Brooks napisala je da su praktički svi koncepti kojima se američka vlada koristi kako bi pravno opravdala upotrebu dronova nejasni i stoga problematični. ‘Oružani sukob tako može postojati između države i jednog ili više nedržavnih entiteta čak i kada oni nisu jasno definirani, kada ni kriteriji za članstvo u njima nisu jasno definirani, kada nemaju hijerarhijsku strukturu i kada su im aktivnosti geografski disperzirane’, opisuje autorica fluidnost američke interpretacije međunarodnog prava. Osim toga, argument kojim se opravdava upotreba sile u stranoj zemlji bez njezinog pristanka – dakle kršenje njezinog suvereniteta – je ‘cirkularan’ jer SAD tu nastupa kao ‘samoproglašeni arbitar koji jedini odlučuje o tome je li neka država sposobna ili voljna’ sama poduzeti nužne mjere u borbi protiv terorističkih skupina. Iako u američkoj vojnoj upotrebi bespilotnih letjelica ‘nema ništa otvoreno protuzakonito’, zaključuje Brooks, ono je iz šire perspektive vladavine prava problematično jer se upotreba sile u samoobrani, koju dozvoljava Povelja UN-a, ‘doživljava kao neograničeni poziv na unilateralnu upotrebu sile’, iako Povelja podrazumijeva da za svaku upotrebu sile postoji vremensko ograničenje.

Do koje mjere seže tajnovitost američke administracije u vezi upotrebe bespilotnih letjelica svjedoči i podatak da je ona svoj prvi izvještaj o tome objavila tek u ljeto 2016. Kako piše magazin ‘Foreign Policy’, u tom se izvještaju navode napadi koje je naredila ‘vlada’, ali se ne specificira je li u pitanju vojska ili CIA. Navodi se da je u periodu između siječnja 2009. i prosinca 2015. izvršeno ukupno 473 udara u kojima je ubijeno ‘između 2372 i 2581 boraca’ i ‘između 64 i 116 neboraca’, iako nevladini izvori koji se smatraju najrelevantnijima – portal The Long War Journal i Biro istraživačkog novinarstva – navode da je bilo 55 udara više nego što to navode službeni podaci (dakle 528), da je ubijeno gotovo 2000 ljudi više te da je ubijeno gotovo 500 civila, najmanje trostruko od službene vladine brojke.

‘Foreign Policy’ navodi i da američka vojska o klasičnim vojnim operacijama koje se provode na bojištima vrlo dosljedno vodi iznimno detaljne izvještaje koji znaju zaprimati između 50 i 700 stranica, dok je ovaj dugačak tek 2,5 stranice, s kompletnim kronologijama, iz minute u minutu opisanim svim događajima, mapama, radiokomunikacijom, intervjuima sa zapovjednicima i pilotima, preporukama i administrativnim akcijama, dok o upotrebi bespilotnih letjelica nikada nije objavljeno ništa slično.

Prema opsežnom istraživanju portala The Intercept iz 2015. godine, Obamina administracija preferirala je ubijanje umjesto hvatanje osumnjičenika za terorizam, pa je obavještajna zajednica znala negodovati zbog gubitka potencijalnih izvora informacija. Sami napadi, osim toga, prilično su neefikasni, pa je primjerice jedna Obamina autorizacija iz 2012. za ubojstvo 16 ljudi u Jemenu i četvero u Somaliji imala samo 19-postotnu uspješnost. U operaciji ‘Haymaker’ koja se pet mjeseci provodila u Afganistanu ubijeno je 35 takozvanih jackpotova – talibanskih zapovjednika, ali i 200 drugih ljudi koji su okvalificirani kao ‘neprijatelji ubijeni u akciji’ samo na temelju činjenice da su bili muškarci vojne dobi.

Administracija Donalda Trumpa ne samo da je nastavila Obaminim stopama već je i poništila neke smjernice iz njegovog doba, pa se sada primjerice na nižerangirane mete smiju poduzimati napadi bez odobrenja visokih dužnosnika. Prema godišnjim revizijama koje objavljuje Centar za bespilotne letjelice Fakulteta Bard u New Yorku, lani je zabilježen porast broja napada u Somaliji i Pakistanu te naročito u Jemenu, gdje se taj broj utrostručio iako ta zemlja ne spada u takozvana vruća ratišta na kojima je prisutna američka vojska.

 

 

 

Dragan Uzelac: Andy Warhol – Pop art ikona

$
0
0

Pop art je ljubav, jer on prihvata sve. To je američki san, pun optimizma, velikodušan i naivan.

                                                                                           Robert Indijana 

    Nastao je u Engleskoj sredinom pedesetih godina dvadesetog veka, pop art je dosegao svoj puni potencijal u SAD tokom šezdesetih. On zamenjuje veličanstveno za svakodnevno; masovne proizvedene predmete vrednuje isto kao i unikate; izbrisao je razliku između visoke kulture i popularne kulture. Mediji i advertajzing spadaju u omiljene motive pop arta koji slavi potrošačko društvo na sebi svojstven i duhovit način. Entuzijazam koji je izazvao pop art od kada su prva njegova dela izložena nije splasnuo – danas je veći nego ikada.

                                                                                              Klaus Honef

Pojavom pop arta kao umetničkog pokreta Njujork, tačnije Menhetn, se našao u centru pažnje savremene umetnosti, zamenivši na tom mestu do tada dominantni Pariz. Slike i skulpture umetnika poput Roja Lihtenštajna, Klausa Oldenburga, Džejmsa Rozenkvista, Toma Veselmana, Roberta Raušenberga, Džaspera Džonsa, Larija Riversa i Endija Vorhola slavile su šezdesetih godina 20. veka idiom moderne urbane kulture – reklame, stripove, fotografiju, dizajn – ponekad sa namerom da ga afirmišu, a ponekad da ga kritikuju ili prikažu u ironičnom svetlu. Buntovni talas iznenada je iz temelja prodrmao elitističku umetničku scenu. Niz nekonvencionalnih dela, označenih kao avangarda, potresao je svet ozbiljne akademske umetnosti – bila je to žestoka i smela pobuna(jedna u nizu) protiv staromodnih i prevaziđenih principa umetnosti otelovljenih u nizu ,, izama“…

    Centar Menhetna, živahno okruženje koje vrvi od talenata i ekscentrika, bilo je(početkom šezdesetih) mesto prve grupne i individualne izložbe Roja Lihtenštajna i ostalih pop art umetnika…

    Pop artisti su među sobom podelili raspon vizuelne popularne kulture. Čim bi položili pravo na određeni segment, počeli bi da ga podvrgavaju nizu varijacija. Lihtenštajn je glasao za vizuelnu stranu stripa. Vorhol je napustio stripove čim je ugledao Lihtenštajnove slike i umesto toga se okrenuo neodoljivim amblemima na konzervama supe, kutijama za deterdžent i flašama bezalkoholnih napitaka, da bi potom nastavio ka fotografskim reprodukcijama filmskih zvezda, automobilskih i avionskih nesreća, električnih stolica, mafijaša i širom sveta poznatih umetničkih dela. Oldenburg je od neuobičajenih materijala pravio kućne aparate i hranu i to veoma velikih razmera. Veselman je usavršio reklamni dizajn, a Rozenkvist je slikao iritirajuće slike nalik onima sa bilborda i to pomodnim bojama mlaznih borbenih aviona, folksvagena, ženskih nogu i fordovih automobila garniranih špagetima u sosu od paradajza.   

                                                                                            Klaus Honef 

Prethodnica svemu bili su avangardni eksperimenti dadaista, pre svih otkačene provokacije Marsela Dišana. Fantazmagorični univerzum Maksa Ernsta oblikovan je pomoću isečaka iz popularnih ilustracija. Makaze i lepljenje zamenili su četkicu i slikanje, a ilustrovani časopisi istisnuli su medije umetnosti. Nemački dadaista Kurt Šviters je u svom stanu u Hanoveru sagradio kuću od otpadaka i odbačenih materijala i nazvao je Merc. Dadaizam je očigledno ciljao na umetnost buržoazije, naročito na onu vrstu umetnosti zasnovanu na obrazovanju i dobrom ukusu. U glavama protagonista, dadaizam je trebalo da bude ,, šamar“ samozadovoljnim građanima. Trebalo je da dadaizam zbriše i njihovu kulturu.

Pop artist par ekselans bez sumnje je bio Endi Vorhol. On ne predstavlja pop art samo svojim delima , već i sopstvenom ličnošću. Sve ono što je pop art učinilo revolucionarnim sadržano je u njegovim delima. Ali on je odbacivao tvrdnju da je pop art kontrarevolucija. Povezao se s umetničkim idejama koje nisu uključivale ni preterani individualizam, niti su odražavale estetske modele. Vorhol je u modernim masovnim medijima i njihovim tehničkim mogućnostima otkrio umetnički potencijal koji odgovara modernom masovnom društvu.

Uz blaga doterivanja, Vorhol je njihove tehnike, materijale i forme preneo u estetsko polje umetnosti. Time je pojačao krizu identiteta u slikarstvu, koju je Džons pokrenuo svojim slikama sa zastavama i metama, i tako izazvao krizu identiteta same moderne umetnosti. Jesu li njegove slike filmske zvezde Merilin Monro, nastale posle njene smrti, zapravo naslikani portreti, ili mitske ikone? Kao ikone, one bi bile vizuelno otelovljenje glumice koje više nema, deo mitske stvarnosti i stoga ne bi bile umetnost u modernističkom smislu. Uostalom, upravo je Vorholova serija slika Merilin uzdigla tu vezu do carstva mita.

    Vorholova umetnost potkopala je preostale bastione umetnosti – kao umetnosti i upotrebila popularne medije da probije njene zidove. Malo-pomalo, fotografija i film stigli su do galerija i muzeja, međunarodnih izložbi i zbirki. A iza njih stupala je moda, kultura događaja i pop muzika. Vorholov pop art otvorio je vrata  i otuda ne samo da je popularna kultura postala tema umetnosti već i obratno, umetnost je postala integralni deo popularne kulture.

    U Fabrici osnovanoj u tu svrhu, neumorni Vorhol nadgledao je proizvodnju slika po uzoru na proizvodne linije s podelom rada. Proces je bio polumehanički, poluručni i uključivao je sito štampu  koja je posle Drugog svetskog rata postala favorit komercijalnih umetnika. To što je izvođenje bilo namerno aljkavo zapravo je bio ustupak estetskoj uzdržanosti što se tiče savršenstva popularnih i masovno proizvedenih slika. Teme Vorholovih slika i predmeti proistekli su iz carstva masovne kulture i nalickanih časopisa. Ponavljajući iste motive u neprekidnim serijama, prikazao je standardizaciju industrijske masovne proizvodnje. S druge strane, neprekidno ponavljanje bilo je provereno sredstvo koje je kulturna industrija koristila da usadi značaj spektakularnih događaja.

    Fotografski aparat je pratio Vorhola gde god da je išao. Samim tim nije slučajno što njegove fotografije obeležavaju ključni stadijum u istoriji fotografije. Štaviše, kao režiser i producent dokumentarnih igranih filmova, Vorhol je sebe lansirao u istoriju kinematografije. On nije bio samo ,, kul“ producent i posmatrač već i virtuozni svirač na klavijaturi kulturnog poduhvata i svesno je iskorišćavao njegove zakone u sopstvene svrhe. Lukavim i blago rušilačkim aktivnostima Vorhol je samo stavio tačku na izmišljotinu prema kojoj je nekomercijalni pristup nepogrešiv znak izuzetne umetnosti.    

                                                                                        Klaus Honef

###

Andy Warhol ( 6.avgust 1928.- 22.februar 1987.)

Endi Vorhol je rođen kao treći sin Julije i Andreja Vorhola, rusinskih emigranata. Mladost je proveo u ekonomskom depresijom pogođenim predgrađima Pitsburga. Veoma rano ispoljava svoje umetničke sklonosti i kreće putem umetničke karijere u Njujork…

… Kad sam stigao u Njujork uhvatio sam autobus do Carnegie -Malonea, divna gospođa iz magazina Glamour, Tona Frederick, obećala mi je da ću dobiti posao i zatim proveo ceo dan tragajući za drugim honorarnim poslovima – slikao sam noću. Nikada ništa drugo nisam ni radio već samo radio…

    Želeo sam da budem umetnički biznismen ili da se umetnički bavim biznisom. Jer biti dobar u biznisu najfascinantniji je oblik umetnosti. Umetnički se baviti biznisom je mnogo bolje nego umetnički se baviti umetnošću jer u prvom slučaju umetnost služi biznisu a u drugom ničemu. Ako u umetničkom angažmanu u biznisu, biznis nema koristi, umetnost ispada iz igre…

    Do 1960. godine, kada se pop art prvi put pojavio u Njujorku, ovdašnja umetnička scena je postala tako živa da su i najzatvoreniji evropljani morali da priznaju da smo deo svetske kulture. Što smo dalje odmicali na zapad, to su više sve stvari na autoputu postajale  pop obojene. Iznenada smo svi osetili da je on deo nas, jer, uprkos tome što je pop bio posvuda oko nas, nama je još uvek bio novina. Kada vas pop jednom ščepa, više ni jedan znak ne vidite na isti način…

    Ne mogu vam reći šta je pop umetnost, previše je toga u njoj. To je, prosto, prevođenje spoljašnjosti u unutrašnjost ili obratno – unošenje običnih predmeta u svoj dom. Pop art je za svakoga. I ne mislim da je umetnost namenjena samo upućenima, ona bi trebalo da se obraća masama koje je ionako obično prihvate. Verujem da je pop art jednako legitimna umetnička forma kao i bilo koja druga, npr. impresionizam. On nije samo puki privezak… Pop art je ljubav prema stvarima… Želeo sam da slikam ništavilo i otkrio da je to konzerva za supu… 

    Kada je Vorhol prvi put izložio svoje slike konzervi supe Kembel( Campbell’s soup) u julu i avgustu 1962. godine, ukupno 32, postavio ih je isto onako kako se hrana u konzervi izlaže u supermarketu: poređane u uredne redove jednakog razmaka. Međutim, mesto na kojem je održana ova demonstracija nije bio običan supermarket u Los Anđelesu, već galerija Ferus, pionir u promovisanju pop arta…

    Izložba je bila svesna provokacija, potaknuta ne samo svakodnevnim motivom i njegovim stereotipnim prikazom, već namernom analogijom između umetničke galerije i supermarketa, između trgovine umetninama i trgovine hranom. Za Vorhola koji je studirao sociologiju socijalni kontekst u kojem se umetničko delo predstavlja jednako je važan kao specifična tema koja i sama oslikava svoju socijalnu pozadinu. Supa Kembel, Koka-Kola, kornfleks Kelogs i deterdžent Brilo, industrijski proizvedena roba američke civilizacije kojoj je Vorhol pružio umetničko dostojanstvo, oslikavala je život američke srednje klase kojoj je i on sam pripadao, isto koliko i seks i smrt.  

Klaus Honef 

… Moja je filozofija da je svaki dan u životu, novi dan. Ne brinem o životu ili umetnosti. Mislim, rat i bombe me brinu, ali najčešće ne možete puno da učinite po tom pitanju. Ni novac me ne zabrinjava, mada se ponekad pitam gde je?…

                                                                                                    Andy Warhol

 

    Ponekad bih otišao rano u Factory i tamo zatekao Endija kako naporno radi na situ. Pitao bih ga zašto radi tako naporno, a on bi odgovorio: Neko mora da hrani kuću. Zatim bi me pogledao i pitao:  Koliko si pesama danas napisao. Slagao bih i rekao: Dve. Endi je bio neverovatan radnik. Prvi je dolazio u Fabriku, poslednji odlazio. Onda bi nas sve odveo na večeru. Svakome je davao šansu. Kada mi je rekao da treba da odlučim o svojoj budućnosti i čime bi se mogao baviti, odlučio sam da ga napustim. Nije pokušao da me spreči. Ipak, rekao mi je da sam pacov. Mislim da je to bila najružnija reč koju je mogao da smisli.

Lou Reed, pesnik i lider rok benda the Velvet underground

     Sve značajne stvari koje je Vorhol napravio tokom šezdesetih izašle su iz Fabrik . Fabrika je naziv njegovog studija u zapadnom delu 47. ulice u Njujorku. Ime je potpuno odgovaralo, jer je zgrada studija stvarno nekada bila fabrika; sem toga, predstavljalo je ironičan komentar, jer je Vorhol svojim isključivim zanimanjem za tehnološku proizvodnju umetnosti( sito štampa) i mnoštvom asistenata pokušavao stvoriti – fabričku umetnost. Fabrika je za pet godina istinskog postojanja, od 1963. do 1968. godine bila otvorena najšarolikijem spektru ljudi dvadeset i četiri sata. Na tom su se mestu najdirektnije susretali i sudarali svetovi umetnosti, filma, muzike, poezije, biznisa i podzemlja…

    Kao vrsni poznavalac i medijski manipulator, Vorhol je vrlo rano uočio ogroman potencijal pop i rock muzike. Potpomaganjem rock grupe The Velvet underground, Vorhol je izveo jedan od najvećih a najnepriznatijih uticaja na svet pop muzike.

    Vorhol je još u ranim šezdesetim drugovao sa avangardnim muzičarima La Monteom Jangom i Marianom Zazelom. A s njima je svirao i Džon Kejl( John Cale jedan od članova osnivača Velvet underground). Vorhol je dobro poznavao Valtera de Mariju, konceptualnog umetnika koji je lupao bubnjeve u grupi koju su činili Lu Rid i Džon Kejl – rana inkarnacija Velveta – pod imenom The Primitives. Prema rečima Džerarda Melange, Vorhol je u jednom trenutku nameravao da osnuje sopstvenu rock grupu zajedno s Jangom, Zazelom, De Marijom i Pet Oldenburg, suprugom drugog poznatog pop art umetnika Klisa Oldenburga. Koliko god se to činilo neverovatnim, ipak je ostalo samo na ideji. Ali to pokazuje da je Vorhol bio u bliskoj vezi sa rockom. Od 1963. počeo je planirati multimedijalni šou uz učešće žive muzike, plesača, filmskih projekcija. Džerard Melanga upoznao je Vorhola sa Velvet underground. Prvi su ih put zajedno gledali 1965. u Cafe bizzare, gde je Melanga, obučen u crnu kožu, uz njihovu muziku izvodio ekstravagantni ples bičem. Vorholov mixed media show – Neizbežna plastična eksplozija(The Exploding plastic inevitable)prvi put je izveden u Dom teatru 1966. godine. Ponekad bi i pet filmova bilo prikazivano simultano duž svih zidova i na tavanici, ponekad bi se članovi grupe V.U. obukli u belo, a filmovi su projektovani po njima…

    Bilo je to vreme kada je cela ekipa koja se okupljala u Fabrici, naveče odlazila u sada čuveni klub Max’s Kanzas city. Nekoliko godina kasnije V.U. će snimiti čuveni živi dupli album upravo u ovo prostoru. Vorhol je tamo imao otvoren račun i plaćao je oko 3000 dolara mesečno. Debora Hari, kasnije čuvena pop zvezda(bend Blondie), tada šankerica u ovom klubu, jedina je rekla da je Vorholovo društvo bilo skup najčudnijih tipova, ali oni nikada nisu za sobom ostavljali tragove.

    Sledeće dve godine V.U. proveli su u Fabrici gde su svakog dana održavali probe. Tu su i nastale gotovo sve kompozicije za njihov prvi album – Velvet underground and Nico, produced by Andy Warhol. Za ovu ploču Vorhol je napravio omot – čuvenu Bananu – i tako uspeo da ostvari san svih pop art umetnika a to je da svoj rad prezentiraju stvarno masovno.       

                                                              Momčilo Rajin, rok novinar i publicista

 … Svoje prve filmove snimio sam za nekoliko sati, uz pomoć samo jednog glumca koji je na ekranu radio jednu istu stvar – jeo, spavao i pušio. Radio sam to zbog toga što ljudi obično odlaze u bioskop samo zbog glavne zvezde i gutaju je očima, konačno eto im prilika da je gledaju do mile volje, bez obzira šta radila, da upiju sve što žele…

    Filmovi vam pokazuju kako neki ljudi postupaju i reaguju na druge ljude. Oni su poput socioloških ilustracija…

    To su eksperimentalni filmovi. Tako ih zovem jer ne znam šta u stvari radim. Svi su moji filmovi arteficijalni, ali sve je u nekom smislu artefakt. Arteficijalno me fascinira, ono blešti i sija…

    Scenario mi je dosadan. Mnogo je bolje kad ne znate šta će se dogoditi. Ne verujem da je zaplet važan. Film u kome dvoje ljudi razgovara možete da gledate stalno iznova i da se ne dosađujete. On vas uvuče, nešto vam promakne pa mu se vratite. Ali kada film ima zaplet, ne možete mu se iznova vraćati, jer već znate kraj… Svako je bogat i zanimljiv. Ljudi su u prošlosti sedeli kraj prozora i posmatrali ulicu, ili su sedeli na klupama u parku. Mogli su da tako sede satima i da im nije dosadno, mada se ništa posebno ne događa. Moja omiljena tema u filmovima je dva ili više sati posmatrati nešto što se dešava. Ja i dalje mislim da je lepo brinuti o ljudima, a holivudski filmovi ne brinu. Mi smo ljudi pop kulture. Prošetajte Univerzal studijom u Los Anđelesu, vrlo je teško reći šta je u njemu stvarno, spolja ili iznutra. To nisu pravi ljudi koji pokušavaju da nešto kažu, a mi jesmo stvarni ljudi i ne pokušavamo da išta kažemo. Ja naprosto volim sve ljude i verujem u sve stvari…

… Mislim da filmovi postaju romani i sjajno je da ljudi poput Normana Majlera i Suzan Zontag sada rade i filmove. To je nova vrsta romana. Više niko neće čitati. Lakše je snimati filmove…

                                                                                                      Andy Warhol 

    Endija sam upoznao 1964. prilikom posete SAD. On nas je predstavio njujorškoj andergraund i umetničkoj sceni i ostali smo u kontaktu sve do njegove smrti… Mislim da je omot koji je uradio za Sticky fngers najoriginalniji, najseksepilniji i najuzbudljiviji od svih na kojima sam sarađivao.

                                                            Mick Jagger, the Rolling Stones 

… Salvador Dali je često pričao o svojoj ženi Gali. Mislim da je još uvek ludo voli i posle toliko godina. Preoteo je Polu Elijaru, velikom pesniku. Bila je to jedna od najvećih nadrealističnih romansi veka. Galini portreti su među najlepšim Dalijevim slikama. Ponekad se pitam šta bi slikao da se nije oženio Galom – i da mu se sat nije rastopio…

    Vođe motociklističkih bandi su fantastični… to su moderni odmetnici. Čak ne znam ni šta rade… Šta oni stvarno rade?

    Uživam u svetu, iz njega izvlačim velika zadovoljstva, ali nisam senzualan. Čuo sam kako izjavljuju da su moje slike taman toliko deo umetnosti koliko i odeća i automobili. Čini mi se da tako sve i počinje, a uskoro će sve moderne stvari biti iste. A to je tek početak, stvari će se poboljšavati dok sve ne postane korisno dekorativno. Biti u modi i biti uspešan po meni nije ništa loše. Jer za mene biti uspešan znači imati šta da radiš…

    Sve je umetnost. Kad odete u muzej, kažu vam da je to umetnost – a na zidovima vise mali kvadrati. Jer, sve je umetnost i ništa nije umetnost. Zato i mislim da je sve lepo – ako je ono pravo…

    Kad umrem, želeo bih da iza mene ništa ne ostane. Voleo bih da iščeznem. Ljudi ne bi rekli da sam umro, već da sam iščezao… Nikad nisam mogao da shvatim zašto, kada umrete, prosto ne nestanete a sve nastavi da teče kao i pre, ovog puta bez vas. Činilo mi se da bih voleo da na mom nadgrobnom spomeniku ništa ne piše. Ni ime ni epitaf. Ali, sada bih ipak voleo da na njemu stoji – opsena…

                                                                                                   Andy Warhol 

Endi Vorhol je neočekivano napustio svet nakon jedne rutinske operacije žuči… Izdahnuo je u snu, 22. februara 1987. godine… Ili je možda i to bila samo jedna od njegovih brojnih opsena kojima je obojio svoj nesvakidašnji život i umetnički pop art svet… Ne verujem u smrt, zato što nikada nisi tu da bi znao kako se dešava

Na kraju se, ipak, samo preselio u mit koji je sopstvenim životom i delom stvorio za sebe i sve one koji veruju u magiju njegove pop art opsene.

 


Ana Škornjač: Sljedeći logični korak bi mogao biti da ćemo ići biskupima i svećenicima na ginekološki pregled, jer su očito kompetentni baviti se i time

$
0
0

  JA … Žena, ljevičarka, majka, kćerka, supruga, baka, svekrva, punica, prijateljica,  feministica,  susjeda, kuma, nudistica,radna kolegica, ljubavnica,  volonterka, junakinja,  vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica,  kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka,  sakupljačica, pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Kompletno hrvatsko društvo se posljednje vrijeme opasno upinje retradicionalizirati , tako da se mi žene i dalje i opet i ponovo  moramo baviti pitanjima  abortusa, nasiljem nad ženama i ravnopravnošću spolova!  Žene na desnici su se mobilizirale i kroz ideologiju zaštite života, obitelji i religijskih sloboda nastoje osporiti sva dostignuća feminističkih pokreta i antidiskriminacijskog zakonodavstva. Budući imaju nepresušno financiranje, one su se jako dobro organizirale, umrežile i javnim zagovaranjem povećale utjecaj u cijelom društvu.

Muka mi je ponavljati i prisjećati se znanstvenog skupa pod pokroviteljstvom biskupa, kardinala  i aktualne predsjednice RH gdje strukovne udruge u zdravstvu i predstavnici/ce hrvatske komore primalja zdušno u jednoj skroz neprirodnoj bratskoj sprezi stvaraju prostor svećenicima (onima koji su se zarekli na celibat i (nikada ne bi smjeli) i nikada nisu vidjeli „onu žensku stvar“) da budu aktivni članovi i dijelovi timova koji kreiraju javne politike i predlažu zakone?!

Kiselinu u želudcu mi izazivaju grupe molitelja u krugu bolnica dok se mole za okončanje abortusa u bratskoj sprezi sa sebi sklonim ravnateljima, medicinskim sestrama i liječnicima koji radi „priziva savjesti“ nastoje spriječiti ženama zakonsko pravo na legalan,profesionalan i besplatan prekid trudnoće u bolničkim uvjetima. Struka raspolaže zapanjujućim statistikama o velikom broju spolno prenosivih bolesti koje za posljedicu imaju trajni sterilitet kod žena i muškaraca a mogu se spriječiti korištenjem kondoma kojega crkva također zabranjuje! Koji su to doktori manipulacije?! Sve to što čine, zaogrnuli su plaštem ljudskih prava tvrdeći da je prekid trudnoće nasilje nad ženama! Sljedeći logični korak bi mogao biti da ćemo ići biskupima i svećenicima na ginekološki pregled jer su očito kompetentni baviti se i time?!

U ratu i miru, najmonstruozniji zločin nad ženama je silovanje! Žensko tijelo se obilježava kao osvojeni ratni teritorij gdje se „proizvodi nova vrsta“. Radi se o osvajanju jednog tijela i stvaranja jedne nacionalnosti unutar maternice drugog naroda. Drugo nasilje nad ženama je zabrana abortusa radi proizvodnje budućih radnika i vojnika i sve to bratski podupiru žene na desnici! Sada u lijepoj našoj imamo katoličko – fundamentalistički spektar društvenih aktera koji su mobilizirani kako bi ograničili seksualna i reproduktivna prava Hrvatica i onih koje se tako osjećaju. Između ostalih, financiraju se iz državnog proračuna (od naših novaca) -uzimaju sve više- maha kroz Katolički radio, javnu katoličku televiziju Laudeato TV  koja ima iznimno dobru produkciju s tendencijom trajanja (obzirom na financiranje sa kojima se ostali javni mediji ne mogu nositi), nove internetske portale pokrenute od udruge „U ime obitelji“ itd. Tabloidi isto zdušno odrađuju svoju ulogu jer od nastanka ove države, žene u njima se najčešće pojavljuju gole (kao objekti zabave) i premlaćene ili mrtve (kao naslovnice crnih kronika). Sklona sam vjerovati da je užasno velik porast konzervativizma u vrijednosnim matricama djevojčica i dječaka upravo posljedica četvrt vjekovnog vjeronauka u školama. Prema rezultatima anketa mladi misle kako je nasilje nad ženama prihvatljivo a prekid trudnoće ubojstvo i grijeh ne samo za majku nego i za liječnika/cu koji vrše proceduru. Jedina alternativa je građanski odgoj kojem se svi jako protive pa između ostalih vrijednosti u obrazovanju naše djece izostaju i znanja o ravnopravnosti spolova.

Budući je desnica dobro detektirala kapacitet, snagu ženske solidarnosti i mogućnost ženske mobilizacije evidentno je da će broj  žena na desnici rasti. Bili smo i nedavno svjedoci „masovnog spontanog okupljanja“ ljudi iz cijele zemlje na prosvjedima protiv potpisivanja IK. Organizatori raspolažu neograničenim financijama, u župama aktivisti/ce volontiraju, tako da je uspjeh osiguran. Bojim se da je instrument za političku promociju desničarskih grupa upravo postao slobodan izbor na abortus. Primjer je „hod za život“, kojem prisustvuje i Željka Markić. U suštini se radi o okupljanju protiv abortusa ali na vrlo „šarolik i veseo“ način uz obitelji s djecom i bez javnog očitovanja da se radi o pro-life skupu! Na drugoj strani,ovo malo trenutno slabe ljevice u RH očito nisu za sada prepoznali radni ženski kapital jer su propustili dopustiti ženama da postanu čelne osobe političkih stranaka i inicijativa.

I tako, trenutno mi se čini da Sizif sa svojim kamenom ispada obični rekreativac u usporedbi sa ženama u ovom dijelu Evrope jer se opet i ponovo moramo boriti protiv nasilja nad ženama, za siguran, legalan i besplatan abortus, ravnopravnost spolova i „tri osmice“ kao i naše prethodnice na samom početku ženskog organiziranja prije 110 g. kada su zahtijevale  8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati kulturnog uzdizanja!

 

 

Ljubomir Milić: Obrador čeka Brazilce

$
0
0

Ukoliko levičarska Radnička partija pobedi na oktobarskim izborima u Brazilu, i vrati se na vlast, uz Meksiko gde su se već desile istorijske promene, čitav region mogao bi da doživi ozbiljan politički preobražaj

Istorijska pobeda Andrea Manoela Lopesa Obradora u Meksiku prekinula je niz pobeda desničarskih partija u Latinskoj Americi. Obrador, ili u Meksiku samo AMLO, najavio je korenite promene u unutrašnjoj politici, a čvrste pregovore sa Trampom oko migracione politike i ekonomske saradnje u okviru sporazuma NAFTA. Tramp je čestitao Obradoru pobedu, prihvatio razgovore o spornim pitanjima i za novog meksičkog predsednika rekao da je „divna ličnost“, što se ocenjuje kao pozitivan uvod u pregovore dva ideološki oprečno pozicionirana lidera. Potpredsednik SAD Majk Pens već se u Meksiku sreo sa Obradorom i njegovim saradnicima čime je i formalno uspostavljen direktni kontakt dve strane. Obostrano je za razgovore rečeno da su pozitivni i otvaraju prostor za uspešan dijalog.

U regionu se, nakon Obradorove pobede, vodi debata kakva će se nova vlada postaviti u odnosu na preostale levičarske vlade u okruženju, prvenstveno one u Venecueli i Nikaragvi opterećene teškim unutrašnjim problemima i pod snažnim međunarodnim pritiscima. Nagađanja su raznolika, a sam meksički predsednik se ne izjašnjava mnogo o stanju u regionu osim što smatra da su to unutrašnja pitanja u koje se ne bi trebalo mešati. S obzirom na to da se naziru i konture nove vlade koja će dužnost preuzeti 1. decembra i već se jasno ocrtava da će glavna briga biti veće angažovanje snaga u sređivanju brojnih i teških unutrašnjih problema – bezbednosti, ekonomskih i socijalnih reformi, endemske korupcije, kriminala, prevelikog i neefikasnog državnog aparata (za šest godina povećan za 30 odsto), pored najtežeg gorućeg problema – saniranje odnosa sa SAD. Dakle, prioriteti i izazovi nisu u spoljnoj politici.
Ipak se nameće pitanje kakvo će biti angažovanje Obradora u regionu, i uopšte po važnim međunarodnim pitanjima, i da li će novi predsednik moći da se u svemu ovome drži principa da je „dobra spoljna politika u stvari dobra unutrašnja politika“. Stvarnost je sasvim drugačija i pitanje je da li će Meksiko moći da ignoriše „nemešanje“ u regionu, jer Meksiko ima dugu istoriju pozitivnog angažovanja kroz osude i pomoći u važnim međunarodnim pitanjima, ostavljajući po strani ovu staru doktrinu ministra inostranih poslova Estrade iz tridesetih godina prošlog stoleća. Pre ili kasnije Meksiko će se morati pozabaviti i pitanjima u okruženju, što zbog svoje veličine, uticaja i položaja tako i zbog istorijske odgovornosti iz prošlosti, brinući se i angažujući u brojnim regionalnim pitanjima uvek na strani progresivnih, slobodarskih i levičarskih pokreta, na strani prava i pravde. Isto tako, po svemu sudeći, moraće se pozabaviti dešavanjima u Venecueli i Nikaragvi, jer nije izazov opredeliti se između Madura i Ortege, u pitanju su mnogo jači razlozi. Takođe, ako je Obrador dobro prihvaćen u SAD, Кanadi i Evropi onda nema mesta sumnji i strahu da bi mogao biti novi Čaves, kako pokušavaju nametnuti mnjenju Meksika i šire njegovi ideološki protivnici, da bi se limitiralo njegovo angažovanje u regionu. Obrador jednostavno po spoljnopolitičkim pitanjima nema previše opcija, jer zbog veličine, položaja i istorijskog nasleđa Meksiko je odgovoran i za kretanja u regionu i na sve izazove mora imati i valjane odgovore, jer je ponekad spoljna politika jedna bolja unutrašnja politika.
U oktobru će se održati izbori u Brazilu, drugom velikom akteru u regionalnim okvirima, na kojima se prema ispitivanju opredeljenja birača može dogoditi da se bira između krajnjeg desničara (neki kažu čak i neofašiste) Žaira Bolsonara i Luisa Inacija Lule da Silve, popularnog levičarskog predsednika (trenutno) u zatvoru osuđenog zbog korupcije. Još se ne zna da li će Lula moći da učestvuje na izborima (ako izborni sud zabrani, kandidat će biti Fernando Hadad, bivši gradonačelnik Sao Paula i šef tima Luline odbrane), ali se sad već zna da Lula jedini može pobediti Bolsonara od svih postojećih predsedničkih kandidata. Ukoliko Radnička partija pobedi i obnovi vlast u Meksiko i Brazil, uprkos nekim svojim tradicionalnim neslaganjima, mogli bi činiti progresivnu opciju i promeniti političke tendencije u celom regionu. Teško je odgovoriti da li pobeda Obradora u Meksiku može imati uticaja na opredeljenje brazilskih birača, jer se radi o dve u svakom pogledu najveće države u Latinskoj Americi sa svojim vrlo specifičnim položajima i uticajima u regionu, a koje same nisu podložne takvoj vrsti uticaja na specifična unutrašnja pitanja kao što su izbori. U svakom slučaju, eventualno učešće i pobeda Lule ili Radničke partije u Brazilu radikalno bi se promenila politička karta Latinske Amerike.

Za NIN napisao Ljubomir Milić, diplomata u penziji

 

Norveški poučak: Što se treba dogoditi da kod nas neki ministar napusti „svoju“ fotelju?

$
0
0

Zbilja, kada naši uvaženi ministri misle odgovarati za svoju nekompetentnost i nesposobnost?

Norveški ministar ribarstva prije nepunih sedam dana podnio je ostavku nakon što je priznao kako je prekršio Vladin sigurnosni protokol prilikom svog godišnjeg odmora koji je aktivno provodio u Iranu, gdje je svoje slobodne dane „trošio“ i na bilateralne sastanke. Per Sandberg, tako se naime zove, na svoj je godišnji odmor sa sobom ponio službeni mobitel. Mobitel. S kojeg je poslao jednu SMS poruku i uputio poziv svojoj zamjenici oko vremena dolaska iranskog veleposlanika s kojim je zaključio nekoliko unosnih telekomunikacijskih ugovora. Premijerka Norveške saznavši za taj zastrašujući propust svog ministra, koji, usput da kažemo, na posao dolazi službenim biciklom i od imovine ima tek kredit za neotplaćeni stan, prihvatila je ostavku svog ministra ispričavši se svojim sugrađanima, kojima, kako kaže premijerka, i ona osobno, i njena Vlada, ministri – služe.

U Hrvatskoj, zemlji koja o Norveškoj i njenim ministrima može samo sanjati, u manje od tjedan dana dogodila su se dva ozbiljna skandala za koje bi valjda ministrima u Norveškoj letjele glave uokolo. Podsjetimo, ministar zdravstva Milan Kujundžić nalazio se na godišnjem odmoru koristeći tko zna što sve službeno, osim mobitela, kada se u Zaprešiću dogodio stravičan slučaj u resoru njegova ministarstva. Na samoj periferiji Zagreba jasno je i evidentno zakazao sustav zdravstva, sustav hitne medicinske pomoći koja niti je imala liječnika, niti je imala defibrilator, niti je imala obučene ljude na slučaju. Rezultat tih nevjerojatnih propusta sustava su izgubljena dva mlada života. Ministar Kujundžić izjavio je nakon dva dana, kada se udostojio obratiti novinarima, kako je inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva pokazao da je sustav hitne medicinske pomoći u slučaju umrlog mladića u Zaprešiću funkcionirao.

„Ne vidim zašto bih dao ostavku“, arogantno je prokomentirao vidno preplanuli ministar zdravstva ovaj tragičan slučaj, dok se hrvatska javnost zgražala nad ministrovim nastupom u kojem nije bilo ni empatije, suosjećanja s obitelji tragično preminulog, a kamoli osjećaja odgovornosti i moralnih odluka o micanju samog sebe nakon takvih propusta svog ministarstva. Kujundžić je išao toliko daleko da zbaci sa sebe odgovornost optužujući bogatije zemlje koje nam „otimaju liječnike“, a djelatnicima Hitne je poručio da slobodno traže beneficirani radni staž i bolje uvjete; neka ljudi samo traže, kazao je na svoj primitivni način.

Milan Kujundžić
Kujundžić, naravno, ne vidi zbog čega bi dao ostavku (FOTO: Hina/Daniel Kasap)

O Norveškom poučku naravno bilo bi besmisleno ovdje razgovarati.

Drugi ministar u Vladi RH, onaj iz resora turizma, u udarnom turističkom vikendu shvatio je da Hrvatska i njegovo ministarstvo i resor neće ponoviti rezultate od prošle godine kako po broju dolazaka stranih gostiju, tako i po broju noćenja na Jadranu. U četiri udarna vikenda u kojima se očekivao najznačajniji priljev gostiju, resor turizma, ministarstvo i Hrvatska žedna i gladna eura, jer još jedino od turizma egzistira, ostala je bez 160.000 stranih gostiju, što je podbačaj za više od dvadeset posto. Inače, ministar Gari Cappelli već je u srpnju obavijestio hrvatsku javnost kako je za podbačaj u tom mjesecu krivo ni manje – ni više već Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, na koje je zajedno s pola Vlade i predsjednicom putovao privatnim zrakoplovom, koristeći dakako službeni mobitel, zbog kojeg je norveškom ministru Sandbergu njegova premijerka uručila otkaz.

Ministar Cappelli, kao i njegovo ministarstvo koje troši enormna proračunska sredstva na zapošljavanje u svom resoru i uglavnom se bavi pukim statistikama, brojkama noćenja i tome slično, zabilježilo je osjetan pad, što je svakako, ako uzmemo u obzir korištenje službenog mobitela, dovoljan razlog za moralnu i profesionalnu ostavku. No ministar Cappelli, poput svog kolege Kujundžića, za lošu sezonu i tako značajan pad u svom sektoru turizma, pogađate, krivi bogate zemlje koje nam otimaju turiste, pa nabraja sve destinacije poput Turske i Grčke u koje su turisti, majku li im, otišli umjesto da moče guzice u Hrvatskoj. Podsjetimo kako je Hrvatska u godini mandata ministra turizma i cjelokupne Vlade RH na čelu s Premijerom Plenkovićem ostala bez desetaka i desetaka tisuća mladih i školovanih ljudi, te kako upravo zbog politike te Vlade i tih ministara, a ne prvenstva u Rusiji i turskih sapunica, i turizam, ta zadnja nada Hrvatske tone poput Titanika.

Mislite zbog toga što ministar Cappelli ne koristi dovoljno službeni mobitel?

Ne, već zbog toga što se uvaženi ministar, kao i ministar zdravstva, od kada je na funkciji na kojoj jest, ponaša i živi kao da je na plaćenom godišnjem odmoru. Čitav njegov resor u predsezoni i zimskom periodu pojma nije imao da nam se bliži neumitni pad, jer Hrvatska osim što više nije hit destinacija, bilježi i užasne kritike onih koji su bili prošle godine u njoj. Od prenapuhanih, skandaloznih cijena, do nekompetentnosti radnika u turizmu, njihove potplaćenosti, nestručnosti i nebrige. Hrvatski turizam bahata je zvijer koja se nekoliko godina prema gostima ponašala kao prema psima, koji su tu samo da ostave svoj novac i nikada se više ne vrate. Brojni su slučajevi u kojima su strani gosti iskazivali svoje nezadovoljstvo, kako ponudom, tako i beskrajnim kolonama u kojima im je prisjeo godišnji odmor. „Hrvati su bahat, neodgojen narod koji osim što ne voli turiste, ne zna se niti smijati. Vi ste jako namrgođeni i frustrirani“, jedan je od opisa na najčitanijem turističkom portalu u Velikoj Britaniji iz ljeta 2017. godine, a na TripAdvisoru, vodećem portalu za turiste možete naći i daleko gore primjere.

Gari Cappelli
Cappelli krivi Svjetsko prevnstvo i bogate zemlje (FOTO: Hina/DanielSponza)

Hrvatska je ukratko skupa zemlja, s nestručnim djelatnicima u resoru turizma, sa skandaloznom infrastrukturom i bahato skupom ponudom. Hrvatska je destinacija na koju od 2015. godine dolazi sve više mlade europske populacije koja je niske platežne moći, ali i problematične prirode, što na koncu bude jezičac na vagi za odluku srednjeg sloja prilikom odabira destinacije za godišnji odmor.

No, tako ne misli i ministar Cappelli. On optužuje mlade ljude u Hrvatskoj da ne vole raditi, ili da odlaze raditi u strane zemlje za veći novac. Zašto ga ministar Cappelli i njegovo ministarstvo ne osiguraju nije poznato.

Kada usporedimo ova dva slučaja u ministarstvima Hrvatske i onaj norveški, tada nam priča o Hrvatskoj 2018. godine svakako mora biti jasnija. Hrvatska je zemlja koja je sve svoje karte položila na turizam, a da na istom nije godinama radila praktički ništa. Turizam se Hrvatskoj događao stihijski, a turizam bi je na koncu mogao stajati i glave, barem one koji su dizali kredite da bi im apartmani usred sezone zjapili prazni.

Da će nas zdravstvo stajati sve glave nepotrebno je govoriti. No, ono o čemu se mora i treba govoriti su glave uvaženih ministara. Što te glave još rade na čelu tih ključnih resora, resora koji su sada već ključni i za fizički opstanak Hrvatske?

Zbilja, kada naši uvaženi ministri misle odgovarati za svoju nekompetentnost i nesposobnost?

 

lupiga

 

 

Chris the Swiss: Politički škakljiv dokumentarac čiju će distribuciju sigurno pokušati spriječiti

$
0
0
godina: 2018.
trajanje: 90 minuta
uloge:
žanr: intimno-ratno-istorijsko-politički animirani dokumentarac
scenario: Anja Kofmel
režija: Anja Kofmel
Poslednje mesece života Christiana Würtenberga, švicarskog novinara ubijenog u istočnoj Slavoniji ratne 1992. godine, pokušava da istraži njegova rođaka Anja Kofmel u svom intimnom i politički škakljivom dokumentarcu “Chris the Swiss”. Prema jednoj verziji Würtenberga, koji se pridružio Prvom internacionalnom vodu, zadavljen je vlastitim šalom, dok zvanična hrvatska verzija glasi da su ga ubile srpske paravojne jedinice metkom u glavu. “Kritičari” filma su se odlučili za napad s krila, zamerajući filmu što Domovinski rat naziva građanskim (iako švicarsku sineasticu ništa ne obavezuje da poštuje deklaracije Hrvatskog sabora), pa tako zapravo ciljajući HAVC koji je osigurao jedan deo sredstava za film. Čisto filmski gledano, reč je o vrlo dobrom uratku koji, ako bude pameti, može poslužiti kao instrument suočavanja sa prošlošću, odnosno njenim ne baš blistavim delovima.
CHRIS THE SWISS: Politički škakljiv dokumentarac čiju će distribuciju sigurno pokušati spriječiti

U noći između 4. i 5. januara ratne 1992. godine, negde u poljima istočne Slavonije ubijen je Christian Würtenberg, švicarski istraživački novinar koji se pred kraj života pridružio Prvom internacionalnom vodu (PIV), grupi što plaćenika, što fanatika desnog političkog opredeljenja, koji su se u ratu borili na hrvatskoj strani i koji se spominju u kontekstu brojnih ratnih zločina. Švicarski novinar u kasnim dvadesetim godinama života, prema jednoj verziji, zadavljen je vlastitim šalom, dok zvanična hrvatska verzija glasi da su ga ubile srpske paravojne jedinice metkom u glavu. Poslednje mesece njegovog života i njegovu sudbinu pokušava da istraži njegova rođaka Anja Kofmel u svom intimnom i politički škakljivom dokumentarcu “Chris the Swiss”.

Würtenberg se još od mladosti bavio istraživačkim novinarstvom, od pokrivanja teme beskućništva u rodnoj zemlji do izveštavanja s ratišta diljem sveta. Kao sedamnaestogodišnjak je prošao bazičnu vojnu obuku u Južnoj Africi i učestvovao u borbama za neovisnost Namibije. U Hrvatsku je došao jeseni 1991. godine, izveštavao sa slavonskog i karlovačkog ratišta, često boraveći u press centru u hotelu Intercontinental u Zagrebu, gde se povezao sa kolegama koji su bili iskusniji od njega (u filmu se pojavljuju i izjave daju Heidi Rinke i Julio Cesar Alonso), ali i sa koloritnim novinarom-plaćenikom-fanatikom i internacionalnim teroristom Eduardom Roszom-Floresom zvanim Chico, komandantom PIV-a i nezaobilaznim komadićem mozaika Chrisove smrti kojeg je švicarski novinar hteo da raskrinka u svojoj knjizi zgađen prljavštinom rata, apsolutnim odsustvom etike i katastrofalnim tretmanom civila, “svojih” i “tuđih” na obe strane.

Chris The Swiss
Würtenberg nasmiješen i naoružan (SCREENSHOT: YouTube)

Floresov ratni put u Hrvatskoj nije nepoznanica, kao ni njegov internacionalni status lica s poternice. Njegove su konverzije od ekstremne levice do ekstremne desnice, pak, stvar kontroverzi, sa porodicom je bežao od “huntaških” režima po Latinskoj Americi da bi se skrasio prvo u Švedskoj, pa u Mađarskoj gde je, navodno, prošao KGB-ovu obuku. Posle pada Berlinskog zida je promenio strane i povezao se sa Katoličkom crkvom (tvrdi se da se radi o organizaciji Opus Dei) i počeo organizirati sumnjive paravojne formacije u Hrvatskoj i drugde sa tim usmerenjem. Ubijen je dok je navodno pripremao atentat na bolivijskog predsednika Eva Moralesa 2009. godine.

Po svoj logici stvari, odudaranje od zvanične verzije po pitanju stranih boraca u Hrvatskoj bila bi okidač za kontroverze, pa čak i napade na film koji niko nije pogledao po hrvatskim medijima. Međutim, taktika “propisivača zvaničnih verzija” i “donosilaca istine deklaracijama” ovog puta je drugačija. Samog Floresa i njegove pajdaše iz PIV-a teško je braniti ne samo zbog onoga što su činili po Slavoniji toliko da se zvanična vojska umešala, jedinicu prvo potčinila sebi, pa je kasnije i rasformirala, već i zbog Chicove dalje međunarodne karijere. U tom smislu, napadači su se odlučili za napad s krila, zamerajući filmu što Domovinski rat naziva građanskim (iako švicarsku sineasticu ništa ne obavezuje da poštuje deklaracije Hrvatskog sabora), pa tako zapravo ciljajući HAVC koji je osigurao jedan deo sredstava za film.

Čisto filmski gledano, reč je o vrlo dobrom uratku koji, ako bude pameti, može poslužiti kao instrument suočavanja sa prošlošću, odnosno njenim ne baš blistavim delovima. Kao dokumentarac, film se koristi svim dostupnim izražajnim sredstvima, od intervjua sa sagovornicima, preko arhivskog video materijala (televizijske vesti i izveštaji), pa do originalnih Würtenbergovih audio-zapisa snimljenih za radio. Narativ koji Anja Kofmel na taj način slaže je u suštini standardan, dovoljno koherentan, ali daleko od zadivljujućeg i bombastičnog.

Ima tu i malo problema u konstrukciji istog, recimo kada se na početku uputi da istraži trag iz Chrisovih beleški, pa nazove lice sa fotografije koju je tamo našla, izvesnog Illicha Ramireza Sancheza, globalno poznatijeg pod imenom Carlos Šakal, pa joj ovaj kaže da je Chris verovatno radio za švicarsku tajnu službu “maskiran” u novinara. Da se to ispostavilo kao istina, to bi bilo veliko otkriće, a da ga autorica nije odmah otpisala kao krivi trag, dokumentarni deo filma bi dobio nešto malo napetosti. Takođe, teza o učešću Crkve u finansiranju plaćenika sa agendom stvaranja verskog rata je samo izrečena, ne i istražena ili potkrepljena.

Chris The Swiss
Vodeći se Chrisovim beleškama, ali i svojim snovima i noćnim morama autorica je napravila napet, liričan, razarajući film (SCREENSHOT: YouTube)

Sa druge strane, film zaista blista u svojim mračnim, emocijama nabijenim, napetim animiranim sekvencama pritom se kvalitetom približavajući tematski srodnom animiranom ratnom dokumentarcu „Waltz with Bashir“ Arija Folmana. Vodeći se Chrisovim beleškama, ali i svojim snovima i noćnim morama, Anja Kofmel (sa timom animatora, naravno) uspeva da u tim pasažama napravi napet, liričan, razarajući film koji malo koga može ostaviti ravnodušnim.

Zvučna premijera na Tjednu kritike u Cannesu i letnja festivalska turneja koja se može produžiti i na jesen možda će filmu osigurati i nagrade kada za to dođe sezona, ali će mu svakako doneti solidnu količinu publike. Što se Hrvatske tiče, uspeh je već prikazivanje na Motovunu, jednom od onih festivala koji ne haje za “zvanične verzije”. Međutim, imajući u vidu skandale koji se kao projektili ispaljuju u pravcu HAVC-a, a naročito iskustvo filma „15 minuta – Masakr u Dvoru“, čini se da će pojedini krugovi učiniti sve da distribuciju spreče, što je zapravo šteta iz više razloga.

lupiga

 

 

Jozefina Birindžić spravlja za vas: Povrće zapečeno s tjesteninom i tart sa smokvama

$
0
0

„Moji su drugovi, biseri rasuti po celom svetu“

Nekako mi pred ovaj vikend baš ovaj citat Bajagine pjesme najbolje odgovara. I da, citat ide u originalu, pa zato na ekavici.

Prvo da kažem da sam opet kod kuće, svakodnevnica je nastupila, ali žal zbog povratka kući još traje. Jednostavno volim more. O tome kako je prošlo, drugi put. Kad kiše padnu, pa nas budu veselila sjećanja na lijepe sunčane dane.
Ovaj vikend, tj. subotu, imam godišnjicu mature, za koju se sastajemo sada jer tako najbolje odgovara mojim „biserima“. Kako su nas devedesete raselile diljem svijeta, doći će, ili su došli, „Od Aljaske ( da, Kanade ) do  Australije“, ima ih iz Švedske i Poljske, Austrije i SAD, Bosne i Belgije, Srbije i Lihtenštajna, Njemačke i Nizozemske. Puno ih dolazi i baš se radujem ponovnom okupljanju. Kojem, to me ne pitajte! Isto to večer na CMC festivalu, bit će koncert grupa iz naše mladosti. Iako i danas, petak, izvođači će biti jako dobri i poznati, neki brodske grupe koje trebaju samo neki hit da postanu vrh naše estrade, kao i Divlje jagode koje su stari ali još uvijek dobar bend.  Ipak sutra će biti „U Sali Lom!“ ( srećom, nema sale, na otvorenom je), a i vrijeme će poslužiti! Kako ćemo se družiti cijelo večer. Morat ću preskočiti Flyer ( njih smo gledali i slušali prošlo ljeto u Šibeniku na tvrđavi Sv. Mihovila, odlični su), Tešku industriju, Neki to vole vruće ( njih nešto baš nisam previše voljela ni „onda“), Opću opasnost, ali na Bajagu ćemo doći vjerujem svi, uživati do sitnih sati. Jer on je pjevač naše mladosti, to su pjesme koje su se vrtjele po kafićima i diskotekama, na maturalcu i žurkama i to nitko ne može izbrisati. Jasno, pokušali su mu nametnuti nešto, međutim to ne prolazi jer nije istina. O tome se pisalo pa ne moram i ja.

Bajaga je, kao i Balašević, Ekatarina velika i neki ( mnogi) drugi, ovdje dobrodošli i rado viđeni, a tako i puno naših izvođača u svim susjednim zemljama. Naša mladost, a i sadašnjost se veže više uz naše izvođače, što nametnuto medijima, što navikama. Ipak, neki ostaju rado viđeni makar i ne znali nove pjesme. Jer kad Bajaga kaže, tj. zapjeva :“Hajde Bože budi drug i okreni jedan krug, unazad planetu, noć je kratko trajala, a nama je trebala, najduža na svetu…“, to su stihovi i glazba koja nas vrati u mladost, u bezbrižne dane, u najveće probleme koji su tada bili da li me neki dečko pogledao!

Znate li da je Bajaga jako plodan tekstopisac koji je pisao i za druge poznate pjevače? Na pr. na početku karijere Čorbin hit koji i on uvijek pjeva, prekrasna balada „ Kad hodaš“ , koju je Zdravko Čolić odbio, a koja je prvo u Ribljoj čorbi postala hit, pa onda i Bajagin, za Zdravku Čolića je još pisao „ Tvoje oči“ i „Afrika“, a prošle godine „Mala“, za  Željka Joksimovića  „Ljubavi“ itd.
Jer : „ Život je nekad siv, nekad žut, ali kada zažmuriš i kada prevladaš strah od vozova pa sjedneš u ruski voz da odeš do Tamare da joj kažeš :Ti se ljubiš…“ A bilo bi lako, od kad tebe volim, da mislim na bademe i so koji su ostali iza nas u daljini, dimu i prašini. Od kad tebe volim, od sumraka do svitanja mislim da sam s druge strane jastuka. Što ne može nitko, možeš samo ti jer samo nam je ljubav potrebna. Svima nam treba red i mir, trebaju nam šarene pilule za lilule, ako ne pada vlada. Nismo ni na nebu ni na zemlji, ali samo želimo da uvijek netko kaže dobro jutro džezeri“.

Mali podsjetnik na neke naslove pjesama koje ćemo pjevati. Nadam se da i vi jedva čekate i dolazite u velikom broju jer treba podržati i ovaj festival kao događanje, ali i raznolikost izvođača i pokazati da je glazba doista zvonka radost. Ne samo folk, narodna i kako je već zvali, već i rock i zabavna.

S mora sam donijela svoje smokve, meni jedno od omiljenih vrsta voća, baš svježe. Napravila sam Tart sa smokvama, vrlo jednostavno i zanimljivo, ne preslatko. Naravno, ide i slano prije toga, povrće kojega ima u izobilju. Kako najavljuju zahlađenje, a poneko i ovdje ima smokava, moći će se peći i kuhati.

Povrće zapečeno s tjesteninom

SASTOJCI:

1 poriluk

1 glavica crvenog luka

2-3 režnja češnjaka

1 tikvica

2 mrkve

pola brokule

po želji pola patlidžana ili 2 paprike

malo boba ne bi bilo na odmet

pola vezice raštike ili blitve

pola pakiranja tjestenine, na pr. šarafići

soli i papra

250 ml vrhnja za kuhanje

200 g ribanog sira po želji

PRIPREMA:

Očistite povrće pa pržite kratko na režnje nasječeni luk i češnjak. Zatim kratko i poriluk. Posebno kuhajte u slanoj vodi, tj. kratko blanširajte, brokulu, mrkvu, bob, raštiku na kraju. Također tjesteninu kuhajte al dnte, da je mali tvrđa. Tikvice možete malo pržiti, na kockice narezanu, ali ne morate. Kao i papriku ili patlidžan , ako se za njih odlučite. Sada u lagano namašćenoj posudi pomiješajte povrće i tijesto, prelijte vrhnjem i začinite ( možete i nekom, vama omiljenom mješavinom začina, idu i curry, kao i gotovi začini za povrće), pa po želji još pospite ribanim sirom. Pecite u pećnici oko 30 min na 200°c. Služite mlako kao glavno jelo ili prilog.

Tart sa smokvama

SASTOJCI:

300 g brašna

180 g maslaca

1 žumanjak

120 g šećera

po potrebi 1-2 žlice hladne vode

na vrh noža soli

oko 1 kg smokava

sok pola limuna

vrhnje za šlag ili sladoled

PRIPREMA:

Zamijesite prhko tijesto od brašna, maslaca, šećera, žumanjka i malo soli. Ako vam se čini da se neće dobro povezati, dodajte hladnu, ledenu, vodu. Obično ovisi o brašnu. Stavite tijesto u prozirnu foliju pa min 30 min u hladnjak. Za to vrijeme operite i odrežite vrhove smokava, peteljku. Zatim ih izrežite na četvrtine. Ohlađeno tijesto razvaljajte na malo brašna. Stavite ili utisnite u kalup, silikonski ne morate mazati, ostale premažite maslacem i pospite brašnom. Odrežite rub ako prelazi rub kalupa, pa poredajte smokve. Pospite sokom limuna i pecite oko 40 min na 180°c. Toplo služite sa sladoledom, a hladno sa umućenim slatkim vrhnjem. Uživajte u sjećanju na ljeto.

 

Marija Ratković Vidaković: Prestali smo se nadati da će nam ovdje biti bolje

$
0
0

Suprug i ja otišli smo u Švedsku zbog kombinacije razloga navedenih na kraju filma: političke klime u Hrvatskoj i na Balkanu u kojoj ne želimo odgajati našeg sina, ekonomske budućnosti i generalnog stanja društva u kojem si stalno ovisan o nekomu ili nečemu

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu publika će moći vidjeti hrvatsko-švedsku koprodukciju ‘IKEA for YU’, film prvijenac Marije Ratković Vidaković, dugogodišnje filmske radnice koja se sa suprugom Igorom i sinom Mikulom odlučila za preseljenje u Švedsku. Njezin je film, nastao u suradnji s koredateljicom Dinkom Radonić, još u razvojnoj fazi izazvao nemalu pažnju – priča je to o odrastanju, odvajanju od gnijezda i prihvaćanju vlastita sustava vrijednosti.

Hodajuća sam reklama za naš turizam. A o ostalome ne želim jer nema smisla. Kako Šveđanima objasniti Thompsona na dočeku srebrnih nogometaša?

Kako je zapravo došlo do filma?

Prije sedam godina naišla sam na članak o belgijskom fotografu Janu Kempenaersu koji je putovao prostorima bivše Jugoslavije i fotografirao arhitektonski najzanimljivije spomenike NOB-a. Vidjevši te fotografije i to mahom veoma zapuštenih spomenika – Petrova gora, niške ‘Pesnice’, Kosmaj…, najprije sam pomislila na svog deda Miću, Milana Rakasa, jugoslavenskog političara i novinara koji je živio za Jugu u pravom smislu te riječi. Nakon raspada Juge on je jednostavno kopnio, da bi na kraju doslovno umro od tuge. Metaforički, na isti način na koji su danas i ti spomenici prepušteni (ne)milosti vremena i okoline. Prva ideja mi je bila povezati spomenike i dedu kroz vlastitu vizuru i ispričati svoju priču o Jugoslaviji, onako kako sam je ja doživjela, odnosno doživljavam danas. No film se postupno počeo od prošlosti okretati prema sadašnjosti, a na kraju i budućnosti. Na isti način su u njega ulazili i ostali članovi obitelji: prvo mama, tata i brat, a na kraju i muž i sin. Tako da je čitav taj rad na filmu i općenito posljednjih šest godina za mene, uz ratno djetinjstvo, bilo najturbulentnije razdoblje u životu. Često nisam znala što je dio filma, a što stvarnog života i koja akcija u stvarnosti izaziva reakciju na filmu i obrnuto. Kako je obitelj postajala dijelom filma, tako se i njihova količina razumijevanja smanjivala, što im nije za zamjeriti. Ali u konačnici, bez njihove podrške filma ne bi bilo. Ključ svega je povjerenje i to u višestrukim ulogama, jer sam istovremeno u odnosu na njih bila i redateljica i kći i sestra i supruga i, naravno, mama, ali što sin stvarno misli o filmu vjerojatno ću saznati tek u njegovom pubertetu. Upravo mi je u tom kontekstu puno pomogla kolegica, koredateljica Dinka Radonić. Što se financijskog dijela priče tiče, s produkcije strane je film zapravo odrađen školski: prošli smo sve tri razvojne faze pri Hrvatskom audiovizualnom centru, u međuvremenu dobili podršku za razvoj i od programa Media (Kreativna Europa), da bi se na kraju uključili i švedski koproducenti te švedski regionalni filmski fond Film i Dalarna. Mislim da su u financijskom smislu, odnosno u kontekstu vidljivosti projekta itekako pomogle radionice u okviru kojih smo razvijali projekt, poput ZagrebDox Proa, BDC Discoveriesa, When East Meets Westa itd.

Švedska poput Jugoslavije

Koliko ovim filmom, prije svega kroz sentence svojih roditelja, nudite ono što bi se zvalo jugonostalgijom?

Ovim filmom smo Dinka i ja, između ostalog, htjele prikazati borbu naše generacije koju se konstantno tjera da živi u prošlosti. Jedan od duhova prošlosti je svakako i jugonostalgija. Čak ne bih rekla da su moji roditelji jugonostalgični, pogotovo ne tata, već bih definirala to kao žal za nekim vremenima u kojima im je bilo ljepše i bolje, tugu što se raspalo na način na koji se raspalo – često su znali reći da su se Česi i Slovaci puno više svađali nego mi pa su se ipak mirnije razišli – i razočaranje što se rasturilo i ono dobro što je činilo taj nekadašnji sustav. Nakon što me posjetila u Švedskoj mama je zaključila: ‘Švedska me jako podsjeća na Jugoslaviju. Zašto mi na kraju nismo mogli napraviti nešto takvo? Takav tip socijalne države? Zašto smo uništili i one dobre elemente koji su postojali?’

Ukoliko nisi državljanin Švedske, imaš veće pravo ako si npr. Norvežanin nego ako dolaziš iz eu-a. Mislim da bi se slično trebalo osmisliti i za prostor bivše Jugoslavije

Što je bio neposredni okidač za vaš odlazak u Švedsku?

Moj muž Igor i ja o odlasku smo pričali skoro od početka naše veze, dakle još od 2009., kada je klima u Hrvatskoj ipak bila drugačija nego što je danas. Ali nikada nam nije bilo ‘dovoljno loše’ da bismo to realizirali. Da se razumijemo, nije nam ni netom prije odlaska bilo loše: oboje smo imali dobre poslove, ugovore na neodređeno, financijsku stabilnost, dakle sve što se po hrvatskim kriterijima smatra potrebnim za dobar život. Ali jednostavno nismo bili zadovoljni i stalno smo bili u nekoj nervozi i iščekivanju boljeg. Sve do početka 2016., kada smo se jednostavno prestali nadati da će biti bolje. Jer do tada si uvijek nečem stremio: aha, bit će bolje kada završi rat, bit će bolje kada se osamostalim, bit će bolje kada završim faks, bit će bolje kada dobijem posao, bit će bolje kada dobijem ugovor na neodređeno, bit će bolje kada Hrvatska uđe u EU, bit će bolje kada profesionalno napredujem – sve se to desilo, a bolje nije bilo. Tako da, koliko god to patetično zvučalo, izgubili smo nadu. I naš odlazak je kombinacija razloga navedenih na kraju filma: političke klime, ali ne samo u Hrvatskoj nego na Balkanu općenito, u kojoj ne želimo odgajati našeg sina, ekonomske budućnosti – sada nam je dobro, ali što će biti kada odemo u mirovinu, što će biti kada nam se sin jednog dana bude htio osamostaliti – i generalnog stanja društva u kojem si za vrijeme cijelog života ovisan o nekomu ili nečemu i to mahom uslugama, jer te sustav tjera na to. Nisi slobodan.

Koliko ste vi i vaši roditelji propatili u Karlovcu za vrijeme i nakon rata zbog djeda i srpskog porijekla?

Ja osobno nisam. Iako je Karlovac bio na prvoj crti i iako sam i među kolegama u razredu imala dosta prognanika i iako se sve znalo, nikada nisam osjetila niti jedan ružan pogled, niti jednu ružnu riječ, dapače. Ni u djetinjstvu ni kasnije; generacija sam kojoj je narodnost pisala i u studentskom indeksu. Što se tiče moje obitelji, ne mogu reći da je tako. Mama godinama nije mogla dobiti posao u struci kao socijalna radnica, ne samo u Karlovcu nego i u ostatku Hrvatske, gdje su joj otvoreno rekli da je problem u prezimenu i djedu. Baka s mamine strane je znala imati neugodnosti na poslu, tati koji je kao inženjer strojarstva bio dosta na terenu nije uvijek bilo lako i tako… S druge strane, tu je bio nevjerojatan krug prijatelja, koji su se nebrojeno puta dokazali i na koje su mogli računati u svakom trenutku. Zato odlazak iz Hrvatske njima nije bio opcija. Hrvatsku su smatrali i dalje smatraju svojim domom. Za mnoge od ovih priča saznala sam, naravno, tek kasnije, tako da se kao dijete stvarno nisam osjećala nepoželjnom niti me bilo strah. Više je to bila nelagoda, u smislu da ‘nigdje nisi do kraja iskren’: kada bih odlazila kod dede u Beograd, odmah bi mi se iz prve rečenice čulo da nisam od tamo, a kada bih bila u Karlovcu, nisam smjela izvan kuće govoriti da smo bili u Beogradu, tako da sam stalno morala biti na oprezu da ne zaboravim što sam kome rekla. Ne znam, možda baš zato cijelo vrijeme nosim u sebi taj osjećaj da sam u krivo vrijeme na krivom mjestu.

Jeste li posložili svoj jugoslavenski, hrvatski, nejasan srpski i švedski identitet u nastajanju?

Ne, nisam još i pitanje je hoću li ikada. Samo sam se prestala opterećivati time. Bolje rečeno, prestala sam smatrati to problemom. Ono što znam je da ne bih htjela tu svoju nesigurnost prenijeti na sina. Odnosno, ne bih htjela da se on osjeća zbunjeno kao ja, a opet htjela bih da bude svjestan svojih korijena. Stoga se nadam da ću barem kod njega uspjeti preduhitriti taj identitetski upitnik nad glavom.

Koliko ste se vi, muž i sin uklopili u švedsko društvo i što vam nedostaje iz starog kraja?

Mislim da smo se jako dobro uklopili i da smo si u ovih godinu dana u Ludviki, gradiću u kojem živimo, stvarno stvorili dom. Našli smo mir i slobodu, odnosno neovisnost koju u Hrvatskoj nikada nismo imali. Ne kažem da je sve idealno, nije, ima i Švedska svojih problema. No red, sustav i sigurnost koji smo ovdje pronašli za nas nemaju cijenu. Jedino što mi fali su ljudi. Ali da budem iskrena, mislim da su mi odnosi s prijateljima sada puno dublji i iskreniji nego kada sam bila u Hrvatskoj. Cijenimo vrijeme provedeno zajedno puno više nego prije. Tako da ono što mi je Švedska oduzela, to mi je na neki način i donijela. Povijesna previranja mi ni najmanje ne fale, a jedino me može izbaciti iz takta kada vidim da ljudi s područja ex-yu nastavljaju voditi ratove u svojim glavama i onda kada odu kilometrima daleko. Kada i dalje nastavljaju bitke svojih roditelja, baka i djedova. I zato izbjegavamo takva druženja ovdje. Pobjegli smo od toga i ne želimo imati veze s tim.

Mir u glavama

Jeste li pesimist u vezi daljnjih društvenih kretanja u Hrvatskoj?

Rekla sam da smo izgubili nadu, samim time smo pesimisti, no s odmakom se trudimo ne razmišljati o tome. Ponavljam, makli smo se i ne želimo se opterećivati. Kada me netko pita o Hrvatskoj, pričam mu o Plitvicama, otocima i moru. Hodajuća sam reklama za naš turizam. A o ostalome ne želim jer nema smisla. Kako Šveđanima objasniti Thompsona na dočeku srebrnih nogometaša ili činjenicu da je gradonačelnik jednog od najvažnijih hrvatskih gradova i dalje gradonačelnik iako je optužen za gospodarski kriminal? To je njima paralelni svemir.

U kontekstu vašeg rada u Hrvatskom filmskom savezu, kako gledate na hrvatsku filmsku scenu?

Na početku razgovora sam spomenula kako je produkcija filma u kontekstu prikupljanja sredstava odrađena skoro školski. Ne bi tako bilo da nije postojao jasan sustav razvoja projekta od faze scenarija pa sve do produkcije u okviru HAVC-a. Tako da mi je jako tužno gledati kako se sustav koji, naravno, nije bio idealan, bezrazložno u nekim segmentima ruši umjesto da se unapređuje i dorađuje. S druge strane, mislim da je HFS u okviru hrvatske filmske scene jedinstven primjer organizacije koja je uspjela preživjeti sve sustave, pri čemu ne mislim na političke, već ekonomske. Iako, naravno, ni ona nije idealna, mislim da ima jako dobre temelje koji se trebaju dalje razvijati. Nadalje, u nekim aktivnostima, kao što su npr. rad kinoklubova ili kontinuirano praćenje rada najmlađih filmaša, osnovnoškolaca i srednjoškolaca, HFS je pionir u Europi i to ne treba zaboraviti, već unaprijediti.

Koliko treba inzistirati na daljnjem decentraliziranju filmske umjetnosti, bilo kroz kinoklubove u manjim gradovima i mjestima, bilo kroz kvalitetne, ali ne pompozne i glamurozne festivale koji se u tim mjestima održavaju, kao što su npr. Festival četiri rijeke ili Filmska revija mladeži u Karlovcu?

Apsolutno treba inzistirati na decentralizaciji i to upravo kroz kinoklubove kao jezgre zbivanja ili slične organizacije, npr. Kino mrežu i projekte tipa Kino Mediteran na otocima. Zbog suprugovog posla živimo u pokrajini Dalarni, za koju kažu da je najšvedskiji dio Švedske. Ovdje je decentralizacija stil života. Jednostavno ne možeš otići u jedan grad i sve obaviti tamo, već su različite djelatnosti raspoređene u četiri-pet gradova: u jednom je bolnica, u dva grada su sveučilišta i porezna uprava, u trećem je IKEA, možda zvuči smiješno, ali u životu Šveđana gotovo jednako važna kao i bolnica itd. Isto vrijedi i za film: regionalni filmski centar je u jednom gradu, a jedan od četiri najveća filmska muzeja u sjevernom dijelu Europe je u drugom – ne, nije u Stockholmu! Vidim u svakodnevnom životu kako decentralizacija funkcionira i apsolutno se zauzimam za nju.

Može li se kroz susrete i suradnju stvaralaca ex-yu zemalja stvoriti koliko-toliko jedinstven kulturni prostor kao balans antagonističkim politikama novostvorenih država?

Što se tiče jedinstvenog kulturnog prostora, ne da se može nego se i mora napraviti. Ne znam kako će ijedna ex-yu filmska/kulturna industrija biti samoodrživa na duge staze ako se zatvori unutar svojih granica. Opet ću dati skandinavski model kao primjer, i to ne samo u kontekstu filma i filmske industrije nego generalno. Kada se želiš useliti u Švedsku, najprije te pitaju imaš li švedsko državljanstvo. U slučaju negativnog odgovora, sljedeće je pitanje jesi li državljanin Norveške, Danske, Finske ili Islanda. Ukoliko je i tu odgovor negativan, tek je onda na redu EU. Tim redom ti rastu i prava. Ukoliko nisi državljanin Švedske, imaš veće pravo ako si npr. Norvežanin nego ako dolaziš iz EU-a. Mislim da bi se slično trebalo osmisliti i za prostor bivše Jugoslavije. Jer ne iskoristiti to jedinstveno jezično područje kao tržište je krajnje glupo. I tu mogu razumjeti maminu tugu za sustavom i onaj njezin komentar kako je Švedska podsjeća na Jugoslaviju. Tako malo je potrebno da sustav funkcionira – dobra volja i mir u glavama, kojeg na jugu, nažalost, nema.

 

portalnovosti

 

 

 

Kako Putin „izluđuje“ Zapad

$
0
0

Kada se neko ponaša tipično, predvidljivo, nije teško smisliti kako mu ugoditi ili kakve mu zamke, kada i gdje postaviti. Ali ako se ponaša netipično, nastaju nezgode.

Tako se danas na jednom nizozemskom portalu pojavio i tekst o ponašanju ruskog predsjednika Vladimira Putina koji se, po njihovom, ne ponaša tipično i time pravi probleme Zapadu. Ljute se na njega što reagira „drukčije nego što bi trebalo“ i navode niz primjera za to. Eto, uvedu mu sankcije, a on se ponaša kao da to nije tako strašno i potakne domaće snage da nadoknade štetu, a onda čak u nekim segmentima Rusi ojačaju i izvuku korist od svega. S Ukrajinom je u očajnim odnosima, ali brojni Ukrajinci i dalje normalno rade i zarađuju u Rusiji, bez ikakvih problema i diskriminacije, tako da ga u toj zemlji mnogi hvale umjesto da u njemu vide neprijatelja. U Siriji na mnoge prijetnje i provokacije se i ne osvrće, umjesto da odmah oštro uzvrati, nego samo ide kamo je naumio, kao da se ništa ne dešava. Amerikanci mu sve uskraćuju i uvode sve oštrije sankcije, a Rusi im i dalje bez problema isporučuju raketne motore bez kojih bi ovima bio blokiran dio svemirskog programa, i tako dalje.

Dakle, moglo bi se zaključiti iz navedenoga da je Putin toliko zločest da sve štete pretvara u svoju korist, samo kako bi napakostio Zapadu. Nikako da im omogući da ga uvjerljivo prikažu kao naopakog i opasnog diktatora, a da je pravi čovjek, bar to bi im omogućio. Ponaša se kao da mu je svejedno što se ovi ljute, što bi na njegovom mjestu željeli vidjeti nekoga poslušnog, koji će se ponašati „kako treba“. Evo, upravo je ponovo zabrljao dolaskom u Europu, gdje mu „nije mjesto“. Šta on ima tražiti po svadbama, i to notornih desničara u Austriji, gdje zbog njega dođe 500 novinara i sve se vrti oko njega kao da je on neki važan lik? Austrija ga ne bi smjela ni primiti jer je pod sankcijama, a ne igrati oko njega kao da je papa! On tako unosi nejedinstvo među građane Zapada. Onda odatle ide u Njemačku gdje ga opet primaju kao pravog prijatelja, a zna se dobro ko je i kakav je. I ko zna šta će on sve sad tamo Merkelovoj napričati i čime će je omađijati, da nakon susreta to neće biti više ona ista žena? Taj samo misli, očito je, kako potkopati dobre Zapadne vrijednosti i kako od svih Zapadnih naroda napraviti svoje roblje.

Da zlo bude veće, on sve te svoje namjere vrlo vješto krije i pretvara se da želi dobro, da se samo brani. Neće da prizna očiglednu krivicu ni za rušenje malezijskog aviona, ni za miješanje u izbore u SAD, ni za trovanje špijuna u Engleskoj, ni za brojne napade kemijskim oružjem u Siriji, ama ni za što za što ga optužuju. Džaba je što druga strana ima neoborive dokaze, poput časne riječi nekih ljudi od povjerenja i izjava kako su saznali iz pouzdanih izvora koje, razumljivo, ne smiju odati – to Putin ne priznaje i pravi se nevješt. A kad mu spomenu da je anektirao Krim, on pravi usporedbe s Kosovom, kao da su to usporedivi događaji! Niti on pokazuje da ima stid niti strah, kao da nije normalan čovjek. Amerikanci čuvaju svog predsjednika pod staklenim zvonom, samo da se ne sastane s Putinom, da ga ovaj ne obrlati i prevede žednog preko vode. Ali kakvi, neka đavolja magija ne da Trumpu mira, privlači ga onaj Nečastivi kao magnet! Onda nakon sastanka danima ga moraju izvoditi na pravi put, toliko je zastranio.

Da, veliki je problem taj Putin. Ako se ubrzo ne opameti i ne počne ponašati tipično, ode ovaj svijet do vraga! Predobar je ovaj Zapad kad trpi toliku bahatost jednog čovjeka.

 

logično

 

 

 


Republika predstavila spot za pjesmu “Patuljci”

$
0
0

Republika, pop punk bend iz Slavonskog Broda koji je 2016. objavio album prvijenac “Ziher”, predstavila je spot za pjesmu “Patuljci”. Kao i na albumu „Ziher”, izuzetno pjevnom i melodičnom, bez ikakvih ustupaka po pitanju sviračke energije te s tekstovima posvećenim svakodnevnim situacijama, Republika s „Patuljcima” nastavlja svoj zacrtani put.

Autor pjesme je Dubravko Đuričić, a producent Hrvoje Prskalo (studio ZG Zvuk).

Za režiju spota zaslužan je Hrvoje Wachter dok se u spotu snimljenom u Slavonskom Brodu uz članove benda pojavljuje Bernarda Bobovečki.  

„Pjesma je opis trenutka u kojem smo se svi našli. Mnogi odlaze, a oni što ostaju utapaju se u nezadovoljstvu i ova pjesma je naša poruka svim ‘patuljcima’ koji nam zagorčavaju život”, poručio je Dubravko Đuričić.

Tako glasi službena, lapidarna Crorec najava novog singla slavonskobrodskog banda Republika.

Pjesma svojim soundom, kojeg čine produkcijska rješenja i aranžman, nije iznenadila poklonike Republike. Dobili su vrlo kvalitetnu porciju prepoznatljivih karakteristika banda, sastavljenu od solidne sviračke vještine, ali i lazy pjevanja Dubravka Đuričića. Ipak, Republika, pank rock band koji se naslanja na pop punk tradiciju devedesetih, približio se, po općem dojmu, Pipsima koji su u hrvatskoj rock reprezentaciji glazbeno stacionirani nekako na centru. Spot je napravljen majstorski, a sadržajno je dovoljno dvosmislen da ga se ne bi zasitilo nakon jednog gledanja

Valja podsjetiti da Republika ovog vikenda, odnosno u petak, 24. kolovoza nastupa na Rock maratonu u sklopu Slavonija festa CMC 200 u Slavonskom Brodu.

PATULJCI

u tvojoj ulici

vrijeme je stalo,k’o bog

avion po nebu crta srtipove

šutimo

mi samo šutimo

ne grizi se za bjeg

samo dodaj gas

ništa nije ok

patuljci nikog ne čuju,boli njih za nas

ukleti

u pijesku radimo krugove

sve,sve,sve je sve

a ništa je ništa

i ništa nam ostaje

ne grizi se za bjeg

samo dodaj gas

ništa nije ok

patuljci nikog ne čuju,boli njih za nas

 

ne grizi se za bjeg

samo dodaj gas

ništa nije ok

patuljci nikog ne vide,zaboli ih za nas

 

 

Henry Miller –Život: Pionir seksualne revolucije koji je do kraja nosio imidž pisca što se kupuje ispod pulta

$
0
0
ocjena:
godina izdanja: 2018.
izdavač: Sandorf
“Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan”, kaže Robert Ferguson autor biografije “Henry Miler – Život”. Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća. Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta.
HENRY MILLER - ŽIVOT: Pionir seksualne revolucije koji je do kraja nosio imidž pisca što se kupuje ispod pulta

U domaćoj prijevodnoj tradiciji djelo Henryja Millera pripada među najznačajnija ostvarenja Antuna Šoljana i Zlatka Crnkovića, koja su na valu seksualne revolucije pomogle razračunavanju književnog polja s općim mjestima malograđanskog morala u socijal-federativnom društvu. Dopuhao nam je nakon što se na zapadu ime jednog od glavnih Amerikanaca u Parizu dotad već našlo na vilama feminizma, era reaganomicsa i AIDS-a s puritanskim je oprezom i s visoka gledala na njegovo seksualno prometejstvo.

Autor biografije “Henry Miler – Život” je Robert Ferguson koji je diplomirao u 32-oj, godini kad je njegov model već napustio svoj prvi brak i upoznao svoju Muzu – June Mansfield, rođenu Smerth. Rođen iza Drugog svjetskog rata, u svojoj je mladosti radio sve i svašta, odabirući zanimanja iz svijeta koji je oblikovala radnička ruka prije nego li je upisao studij skandinavistike na University of the City of London. Nakon svršetka studija seli u Norvešku, odakle se javlja s biografijom „Enigma: Život Knuta Hamsuna“. Knjiga o Nobelovcu kojem je power-trip totalitarizma pomutio um odlično je prihvaćena u Los Angeles Timesu. Pored toga je osvojio i BBC Methuen Giles Cooper nagradu za najbolju radio-dramu i to dvaput.

Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća, a knjigu je objavio 1991. godine, na stogodišnjicu autorova rođenja. Iste godine, izišla je biografija “Happiest Man Alive“, dok je ona Erice Jong, „Devil at Large”, objavljena dvije godine kasnije.

Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Dobro je svirao klavir i sanjario o karijeri koncert-pijanista kakvim će se povremeno kasnije i predstavljati. O tadašnjem Brooklynu, biograf Ferguson, piše: „Bio je to život prožet veselim nasiljem crtanog filma … nemilosrdan, u mnogo pogleda ružan, ali pošten i otvoren svijet“. Ulica njegova djetinjstva nosila je pitoresknost okružja radničke klase kakvu će šezdesetak godina kasnije mapirati i Howard Shelby u romanu „Zadnji izlaz za Brooklyn“. Prekretnica ere bio je španjolsko-američki prijepor oko Filipina i Kube iz 1898. godine koju je mladi Miller pratio iz prve ruke, budući da je imao prilike i sam sudjelovati u dobrodošlici priređenoj momcima iz susjedstva, povratnicima iz rata. Iste će večeri vidjeti heroje kako povraćaju ispod ulične lampe.

New York
New York u doba Millerovog djetinjstva, a njegova ulica nosila je pitoresknost okružja radničke klase (SCREENSHOT: YouTube)

Neodlučni Henry će ući u treću dekadu života bez jasnog cilja što će s njim, gledajući kako mu se otac propio do mjere da više nije mogao voditi posao, a majka će se pred djecom svađati s njim. Ponekad je roditelje morao razdvajati. Ušavši u prvu ozbiljnu vezu s udovicom starijom od sebe petnaest godina, koja je rodila već u sedamnaestoj godini, njegov mladalački svjetonazor napast će prevladavajuće shvaćanje o štetnosti vanbračnog seksa. Kako od obitelji nije dobio input o unutrašnjem svijetu zrelog čovjeka, bolje nije prošao ni s životnim iskustvom njegove ljubavnice.

Sve je to dovoljno za imaginarij dalekog pretka protagonista „Dnevnika Adriana Molea”, te Biblije slackerske generacije. Počinje se intenzivnije baviti sportom, nešto je studirao, ali bez većeg uspjeha… Pritisnut, što obiteljskim okolnostima, a što osjećajem krivnje koji je potaknula majka, postaje uskoro partner u očevoj firmi. Posao je krenuo pa je uoči svog 25. rođendana, odlučio zaprositi koncertnu pijanisticu Beatrice Wickens, na tragu fascinacije erotskom kompleksnosti žena. Tu će negdje otac prestati piti, oslobodivši sina obiteljskih okova i ubrzo će se sin zaposliti kao voditelj službe ljudskih potencijala u Western Unionu. Čovjek koji je do jučer zdvajao nad smislom svojeg života, odjednom je odlučivao o sudbinama drugih.

Sigurnost obitelji koju je postavio na noge ipak je samo pojačavala boemske crte njegove ličnosti – kući bi dovlačio prijatelje i pio s njima. Odlučio je napisati i knjigu. Bilo je izgledno kako supružnici nisu sklopili pakt presudan za brak na duži rok. Ipak, rodit će im se i kći. Dotad se Millerova karizma, koja je počivala što na suptilnosti i određenoj krhkosti (već je izgubio gotovo svu kosu), ali i tvrdoj i bezosjećajnoj strani, iskristalizirala. Dugogodišnji je prijatelj i mecena, komercijalni slikar Schnellock, njegovo ponašanje u svojim memoarima mapirao kao „silovitost i čudovišnu okrutnost“, zahvaljujući kojima je kasnije bio kadar prikazati u nemilosrdno oštrom svijetlu ljude koji su se smatrali njegovim prijateljima. Ovi ekstremi otkrivaju velikog fana burleske, umjetničke predstave grubog humora koja veselim poštenjem odražava okrutnosti svakodnevice.

Prvi susret s June, blond femme fatale, plesačica iz varijetea i rumunjska izbjeglica iz Austrougarske, povlači ga da se započne predstavljati piscem i prelazi na režim od pola radnog vremena samo kako bi joj ostatak dana mogao pisati legendarna dugačka pisma – počinje period tanga na steroidima koji će potrajati idućih četrdeset godina. Razbacan preko trilogije „Ružičasto raspeće“, njezinih dijelova „Sexus“, „Plexus“ i „Nexus“. Susret mu je poremetio bioritam, a ljubav su poveli već pri prvoj vožnji taksijem – naboj Jazz Agea odigrao je svoju ulogu. Njemu je povlađivalo što se može predati životu na pljucaj udaljenom od malograđanštine poput Dostojevskoga, Hamsuna, Prousta i inih heroja, među koje domalo upadaju i Spengler, Faulkner, Faure, Van Gogh i Proust. Održavaju jedno drugoga na površini prodajom (pravih!) bombona na proviziju, autorskih brošura, živeći od stana do stana njegovih i njezinih prijatelja, otvorivši čak i kafić na crno, sve dok se nije ukazala prilika da se presele u Pariz, utočište tzv. „izgubljene generacije“. Tamo je stolovala grupa autora posve raznorodnih poetika, Ernest Hemingway, Gertrude Stein, Ezra Pound i T.S. Eliot.

Henry Miller život
Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan – kaže Ferguson u zaključku (FOTO: Sandorf)

U ikonografiji doba koje je autokefalnost roda zapažalo tek ako bi žena nosila kratku suknju ili pušila cigarete u javnosti, June je povremeno radila, ali i pozajmljivala od svojih bogatih obožavatelja. Osjećajući se nedoraslom da sudjeluje u raspravama koje su Millera dirale u srce, u svojoj je pretencioznosti opet zazirala od ljudi koje je on smatrao neintelektualnima. Smatrajući Henryja ujedno svojim projektom, nije vidjela ništa sramotno u njihovom načinu života. No, trebalo je proživjeti još neko vrijeme na valovima međuratne Amerike, među urbanim plemenima Greenwich Villagea koja su iz debate u debatu stvarala vlastitu mitologiju.

Sapran od vlastite prošlosti, Henry čuje urlik generacije koja je izolirala slobodnu ljubav iz anarhizma Emme Goldman, no ubrzo popušta pred modom promiskuiteta. Dok je Miller bio još zastrašujuće uštogljen, June će se upustiti u lezbijsku vezu, a on se naći u ljubavnom trokutu. Plahte kreveta ubrzo su se pretvorile u jedra i dvije su se ljubavnice otisnule preko Atlantika u novi život. Nakon propasti pokušaja knjige o iskustvu upravljanja kurirskom službom, Miller je nastavio pisati grubo realističnim stilom, eksperimentirajući na tragu te estetike. Tijekom rada na romanu “Moloch”, koji će ga za cijeli život žigosati kao antisemita, pisac u nastajanju odlazi u Europu za svojom dragom gdje isprva žive na visokoj nozi, da bi se u nedostatku novca uvalili čistaču cipela koji im je iskazao solidarnost. Na tri tjedna!

Otkrivajući Europu na biciklima, posjetivši Juneine rođake u Beču, par puni baterije živeći tijekom šest mjeseci po hotelima i vraća se u New Jork gdje dodatno biva pritisnut uza zid Henryjevim neplaćanjem alimentacije. Na temelju iskustava iz ljubavnog trokuta, kao i bilješki u kojima je prijatelje izvještavao o svojim dubiozama i krizama, počinje pisati roman “Crazy Cock”, na kraju odbačen jer je bio bez psihološki zadovoljavajuće poante. Društvena uloga književnosti kao najnoviji trend u Americi, u skladu rastućeg zanimanja za komunizam u njemu izaziva ogorčenje, dičio se time da pisac ne treba čitati novine. Stoga, prvo odlazi u London, a zatim se vraća Parizu kao 40-godišnji autor još bez značajnijeg djela iza sebe. Uz rituale navika koje je donio iz „prapostojbine“, među kojima je i dalje živjeti na tuđi račun, izmuzao je lovu čak i od Alistaira Crowleya. Kafkijanskim rječnikom, postao je pravi umjetnik-ne-baš-gladovanja.

Redakcijske kolege Perlesa i Balda, pretvorit će u su-antijunake „Rakove obratnice“, romana kojim si je 1934. godine prokrčio put u književni panteon. Kako bi se, radi optužbe za pornografske dijelove izbjegla njezina cenzura, knjiga je objavljena na engleskom u Francuskoj, a potom prokrijumčarena i u SAD, no legit izdavača će naći tek 1961. godine, skoro trideset godina kasnije. Književnim krugovima isprva vruć krumpir, Aldous Huxley je knjigu usporedio sa srpskom narodnom glazbom, kao „totalnu strast koja vas cijelog prožima“.

U to je vrijeme Henry već bio ghostwriter romana koje je June najavljivala napisati, a „Molocha“ se odrekao, prepoznavši tu vlastitu pretencioznost. Zahvaljujući afinitetu za djelo cenzuriranog kolege D.H. Lawrencea, upoznaje Anaïs Nin, suprugu bogatog bankara s relacije Pariz-New York s kojom je mogao raspravljati o psihoanalizi, njezinom bijegu od banalnosti svakodnevice. Ubrzo mu postaje ljubavnicom i polako istiskuje June iz njegovog života, dok njezin muž svega nije bio ni svjestan. Ona razvija njegove afinitete i za teme incesta, astrologije, a urođenom egocentričnošću Miller prepoznaje zajednički interes u psihološkim problemima. Uslijedit će „Jarčeva obratnica“, a za njom će buknuti i „Crno proljeće“, očajnička potraga za vlastitim djetinjstvom (u nas tiskana u broširano baršunastom izdanju!), na tragu prihvaćanja Freuda i Prousta.

Henry Miller
Miller je snivao o svjetskoj revoluciji koja bi dokinula svaki oblik vlasti, a sve kako bi zaboravio na spoticanje o vlastitu infrastrukturu (SCREENSHOT: YouTube)

Potpuni izostanak političke korektnosti, budući da bića, stvari i pojave iz polusvijeta kojem je i sam pripadao prikazuje bez suptilnosti, a s druge strane za sebe osmišljava najraznoraznije strategije bijega, mapira Millera usred negacije rečenice prema kojoj čovjek nije otok. U vječnoj tenziji između fikcionalizacije i stvarnosti, kao pripovjedač je Henry Miller sebi davao krovnu perspektivu, za razliku od Huxleya. Autor „Nikoga i ničeg u Parizu i Londonu“ je itekako sam grizao teške dane u svojem prvijencu, s urođenom distancom od stvarnosti. Ako ne zaboravimo pritom ni na Karakašev doprinos ovoj književnoj podvrsti, imigrantski roman „Sjajno mjesto za nesreću“, Miller je riješio živjeti u tome „otužnom mjestu“, ali je odlučio da mu ne pripada, kako primjećuje Ferguson. Ti su rani radovi velika epifanija Parizu, odnosno Europi, koja je duboko do u sedamdesete godine prošlog stoljeća američku kulturu držala na kratkoj lajni. One će s vremenom postajati hitovi, usprkos desetljećima megdana s cenzurom.

No, u osvit Drugog svjetskog rata, Henry 1939. godine napušta Francusku. Kod kolege Lawrencea Durrella, koji će kasnije postati britanski konzul u Beogradu nastaje „Kolos iz Maroussija“, knjiga koja će utjecati na sljedeću dekadu razočaranih pisaca, beatnike. A ironija je da će upravo njemački vojnici, okupatori, prepoznati njegove knjige, čak više od američkih.

Već pedesetogodišnji muškarac usred rata odlučio se vratiti kući, ali se skrasio u Kaliforniji. Hollywood je već pokazao namjeru za ekranizacijom, no „Mirne dane na Clichyju“ režirat će danski redatelj tek šezdesetih, a biografski film „Henry i June“ s Fredom Wardom u ulozi Henryja, Umom Thurman kao June i Mariom de Medeiros kao Nin, tek je 1990. godine snimio Philip Kaufmann, punu dekadu iza Millerove smrti.

Veliki puteni debelokožac koji u svoj status nije dao dirati, uskočit će dotle u brak s Janinom Lepskom tek 21-godišnjakinjom, što mu je opasno imponiralo. Kći iz veze s Beatrice nije viđao, a Nin mu je prešutjela zajedničko mrtvorođenče. Djecu rođenu iz sedmogodišnje veze s Lepskom u nemoći izvršavanja očinske uloge poslat će majci koja je od njega pobjegla s drugim.

Druga je crta njegove nonkoncilijantne mizantropije bio antiintelektualizam i prepuštanje taoističkom lunjanju predsobljem vlastite sudbine. Ovo podrazumijeva da bi i vlastitu djecu ostavio baktati se s instinktima, poput kakvih rousseauovskih divljaka. Sukob s dominantnom majkom do kraja ga je osujećivao u racionalnom oslanjanju na prirodne saveznice; on je snivao o svjetskoj revoluciji koja bi dokinula svaki oblik vlasti, sve kako bi zaboravio na spoticanje o vlastitu infrastrukturu. Jedina mu je naklona ostala June koja će poslijeratno razdoblje iza drugog razvoda, dočekati već izgladnjela i narušenog zdravlja. Čovjek koji se u svojim knjigama predstavljao kao nadljudski bešćutno čudovište, a radi stilske je vrsnoće uzaludno branio kolege koji su iz rata izišli s putrenim kapitalom kolaboracionista – Blaisea Cendrarsa, Hamsuna, Ferdinanda Celinea – pokazao je odjednom ljudske osobine, osiguravši joj skrbnike i posuđujući joj novac.

Henry Miller
Dugo je nosio imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta (SCREENSHOT: YouTube)

Majka je Henryja prezirala, baš kao i sve ostale bivše mu partnerice. Lepska je bila poput ekstenzije majke, osvješćena hegelijanka koja nije dala upravljati sobom. Uslijed narušenih obiteljskih odnosa, od majke će skrivati vezu s Eve, s kojom joj posjećuje smrtnu postelju. Budući da je sina odgojila kao dječačića, uloga iz koje se nikad nije uspio osloboditi, imali su neuspjeli odnos, razvijajući odnos straha i mržnje prema svim majkama, uključujući i partnerice koje je u tu ulogu sam i delegirao. Međutim, na kraju će susret s kćeri Barbarom koja je poput majke svirala klavir i instrukcijama je izdržavala, uroditi dugogodišnjim prijateljstvom.

Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, kao i na proputovanjima Europom, a pozvan je i za člana žirija na festivalu filma u Cannesu. Pred smrt, 1980. godine, uslijedit će i francuski orden Belles lettres. Preselio se u uređeno predgrađe Los Angelesa, a kritika će njegova junaka uspoređivati bilo s Huckom Finnom u Parizu, odnosno Holdenom Caulfieldom sa sveučilišnom diplomom što mu nije naštetilo. Upoznat će Kim Novak i Avu Gardner, kao i Joan Baez, Boba Dylana, Williama S. Burroughsa, ali najviše mu je imponiralo poznanstvo s toreadoricom Betty Ford.

Noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta, poklanjanjem akvarela koje je crtao za dobrotvorne organizacije pronašao je način da se izvuče od plaćanja poreza. No, u taboru hippieja, zagovornika emancipacije i žena i muškaraca od društvenih stega, Deda je zapravo dočekan na nož. U svojoj je knjizi o povijesti seksualnih uzusa, „Seksualna politika“, Kate Millet opisala Millera kao modernog apologeta vječnog muškog neprijateljstva spram žena. Iako je ukazala da ga je književni establišment zaobišao, smatrala je kako je Miller kompendij američke seksualne neuroze. Uhvativši se izraza „muf“, restaurira puritanizam s kojim se ovaj odmjeravao još od 1930-ih, kao i to što je iza Henryja Millera stajala artificijelna odstupnica od prosječnog muškarca koji je najčešće zgrčeni – promatrač sa strane. Tako je pionir seksualne revolucije za feministice postao i njezin disident. No, Erica Jong koja je svojim romanima ispisala prosede „Millera u suknji“, ipak mu je dala za pravo.

Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan – kaže Ferguson u zaključku. Ispisivanjem je muške slabosti, dekonstrukcijom muških vrijednosti, povratio osjećaj samopouzdanja masama koje su pred panteonom književnosti ranije osjećale i sram. Na ovom je portalu otprije primijećena poveznica putopisa Juraja Bubala i Millerove interpretacije pikarskog romana, Don Quijotea. Tako će Bubalo primijetiti da Milleru duguje jedno specifično razumijevanje pisanja kao istraživanja vlastitih doživljaja i susreta s raznim ljudima u svrhu shvaćanja svog života i svijeta. Putovanje, ili već sama izmještenost na određeno vrijeme, kao specifičan, drukčiji okvir bivanja, u neku je ruku samo povod za promišljanje sebe i pokušaj davanja odgovora na neka univerzalna pitanja. A univerzalnim pitanjima bave se prije svega i književne recenzije.

lupiga

 

 

Geopolitički rat sankcijama, kao posljednja nada SAD-a u očuvanju dominacije

$
0
0

Trgovinski ratovi i sankcije sasvim sigurno nisu najbolji način za očuvanje američke globalne dominacije. Međutim, nedvojbeno, Sjedinjene Države izabrale su baš taj put. On će biti težak, trnovit i dug, a njegov ishod potpuno nepoznat.

Pa iako su SAD najjača svjetska sila, prije svega zahvaljujući dolaru i globalnom financijskom sustavu koji je pod njihovim nadzorom i zbog čega mnogi analitičari danas tvrde kako Washington u pokrenutom  globalnom ratu sigurno pobijeđuje, vrlo je rizično i preuranjeno davati takve ocijene, neovisno o dosadašnjim povijesnim iskustvima prema kojima je SAD uspješno pokretao sankcije protiv „nepoćudnih država“ ili čitavih regija koje je doživljavao kao opasne konkurente (sjetimo se tzv. azijskih tigrova i Jelcinove Rusije iz sredine 90.-ih godina prošlog stoljeća,  u sklopu Soroševih financijskih i monetarnih manipulacija iza kojih je stajala američka „duboka država“) i time rušio vlade, mijenjao političku nomenklaturu i vanjskopolitički smjer tih država sukladno svom interesu.

Štoviše, ovom, dokazano moćnom američkom oružju kakva su „sankcijska kliješta“,  dolaskom Trumpove administracije na vlast priključila se isto tako moćna ali i opasna praksa obezvrjeđivanja međunarodnih zakona, normi, institucija i potpisanih sporazuma, uključno i onih od strane najveće i najvažnije međunarodne organizacije UN-a i njezinog glavnog izvršnog tijela – Vijeća sigurnosti, čije su rezolucije do sada bile po sve države svijeta obvezujuće. Ovome svakako treba dodati i to, da je klasična diplomacija isčezla iz State Departmenta, a sankcije i prijetnje silom postaju glavni instrument vođenja vanjske politike. A to iritira mnoge, uključno i bliske američke saveznike i partnere.

Međutim, vremena se brzo i dramatično mijenjanju: SAD su sada dobile uistinu snažne globalne konkurente, prije svega u ekonomskom smislu Kinu, a u vojno-sigurnosnom iznova iz ruina s kraja prošlog stoljeća podignutu i osnaženu Rusiju. Ali ne smije se zanemariti niti Europsku uniju, neovisno o njezinoj velikoj, i u odnosu na dvije spomenute države, gotovo pa institucionalioziranoj ovisnosti o SAD-u.

O tome najbolje svjedoče izjave viskih njemačkih političkih dužnosnika posljednjih dana i tjedana (kancelarke Angele Merkel, ministra financija Petera Altmaera, ministra vanjskih poslova Heiko Maasa), koje otvoreno najavljuju poteze, kako Njemačke tako i Bruxellesa, koji se neposredno suprostavljaju onim ključnim, američkim: EU se neće pridružiti uvođenju protuiranskih sankcija, za njih će i dalje biti na snazi iranski nuklearni sporazum, najavljuje se mogućnost osnivanja samostalnog europskog platnog sustava u međunarodnim transakcijama, neovisnog o utjecaju SAD-a i td.

S druge strane, Rusija već aktivno radi na potiskivanju dolara i prijelazu na neke druge valute ili korištenje nacionalnih valuta u međunarodnim poslovnim operacijama. Glavni ruski problem (i ne samo njezin), u tom je smislu taj, što je ruska ekonomija duboko uvučena u globalne procese i u potpunosti se izbaviti od dolara i zaobići sve prepreke bit će dostatno teško, a u svakom slučaju za to će trebati vremena.

A da Rusija misli ozbiljno, svjedoči i današnja (23. kolovoza) izjava iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova, prema kojoj ta zemlja neće bez odgovora ostaviti američke sankcije i da namjerava pojačati aktivnosti na odbacivanju dolara u obavljanju međunarodne trgovine (izjava: Sergey Ryabkov, zamjenik ministra vanjskih poslova). Ryabkov je kazao slijedeće: “Došao je trenutak kada mi moramo prijeći s riječi na djela i izbaviti se od dolara…. Hvala Bogu, to se događa. Mi ćemo nastaviti taj posao. … Izostanak (našeg) direktnog odgovora na izazov shvatio bi se jedino kao znak slabosti. To bi bio dodatni povod za usijane glave u Washingtonu za daljnje jačanje pritisaka.“ Pri tom je Ryabkov izjavio kako Rusija neće obustaviti isporuke Sjedinjenim Državama svojih raketnih motora za američki svemirski program, kao niti titana, važnog elementa za izgradnju zrakoplova. Rusija ne želi „sebi pucati u nogu“, kazao je zamjenik ministra i time dao do znanja kako će se i ta zemlja primarno rukovoditi vlastitim interesima u vođenju trgovinskog i sankcijskog rata, nastojeći po sebe osigurati najmanju moguću štetu. A štetu je svim uključenim stranama nemoguće izbjeći.

Rusiji se po pitanju trgovanja svojim nacionalnim valutama u međunarodnoj trgovini sve više priključuju Kina, Turska i Iran, a o tome razmišljaju i mnoge druge zemlje koje su na ovaj ili onaj način izložene američkim pritiscima i sankcijama ili će to tek postati. Najbolji kandidat, osim južno-američkih država, za to je sada Južnoafrička Republika (sasvim sigurno ne slučajno, radi se o članici BRIKS-a). Sve te zemlje aktivno kupuju zlato na svjetskim tržištima i povećavaju svoje zlatne pričuve, ali, jednako tako, neke od njih prodaju i svoje aktive u američkim obveznicama, želeći minimizirati štete koje bi nastale njihovom eventualnom blokadom od strane Washingtona. Tako je Rusija proteklih mjeseci povukla oko 80 milijardi dolara svojih aktiva iz američkih saveznih trezora, u kojima joj je ostalo još samo 14.9 milijardi dolara, čime se svjesno izbavila iz „kluba“ najvećih vlasnika američkog državnog duga. Ruski promjer slijedi i Turska, koja se također izvukla iz tog „kluba“, a u američkim trezorima ostalo joj je još oko 28 milijardi dolara.  Eventualni sličan kineski potez, kojeg su mnogi već ranije očekivali i koji može uzdrmati globalno financijsko tržište (Kina je najveći vlasnik američkih obveznica, u vrijednosti većoj od 500 milijardi dolara) još nije povučen ali uopće nije isključen s obzirom na tendenciju jačanja američko-kineskog trgovinskog rata kojeg forsira Trumpova administracija. A upravo je danas Bijela kuća objavila uvođenje novih 25%-tnih carina na kineske robe u iznosu od 16 milijardi dolara.

Paralelno sa stvarnim, praktičkim potezima, jača i psihološko-propagandni rat u sferi globalnih financija. Tako je danas najveća švicarska banka Credit Suisse bila primorana demantirati jučerašnju vijest Reutersa prema kojoj je ona zamrznula oko 5 milijardi švicarskih franaka (nešto više od 5 milijardi dolara)  u vlasništvu ruskih klijenata. Banka je izjavila kako se radi samo o „reklasifikaciji“ privatnih aktiva nakon američkih sankcija, da ona ne znači „zamrzavanje aktiva“ i nije iziskivala nikakve financijske gubitke. Ta je banka odustala od upravljanja dijelom aktiva ruskih klijenata, ali nastavlja ih čuvati i klijenti k njima imaju pristup. „Rusko je tržište za nas jedno od prioritetnih“, kazano je, između ostalog, u priopćenju Credit Suissa.

Međutim, iz ovoga je također vidljivo kako se i dosadašnja, višestoljetna financijska utvrda – Švicarska, sasvim sigurno nalazi pod političkim pritiscima od strane SAD-a. Švicarskim bankarima sigurno nije lako: radi se o dilemi ostati sigurno svjetsko financijsko utočište ili se potčiniti američkim političkim pritiscima i jednostrano proglašenoj juridističkoj ekspanziji američkog  zakonodavstva, i tome riskirati gubitak brojnih „teških“ klijenata, među kojima je onih ruskih sigurno veliki broj. A od tih „teškaša“ (bili oni zapadni, ruski, bliskoistočni ili kineski) banke u pravilu žive i egzistiraju.

Dakle, sasvim sigurno nas očekuju i daljnja, gotovo svakodnevna, veća ili manja iznenađenja u već otvoreno započetom globalnom sankcijskom i financijskom ratu kojeg predvode Sjedinjene Države protiv gotovo čitavog svijeta (od Kanade i Meksika, preko Južne Amerike i EU, Irana, Turske i Rusije, pa sve do Kine i Korejskog poluotoka).

geopolitika

 

 

Sanja Modrić: Kujundžić kao skandal u nastavcima

$
0
0

Možda predsjednika Vlade takvo Kujundžićevo ophođenje s javnošću jako zabavlja, ali sve nas ostale sigurno ne. Jer hrvatskom zdravstvu s Kujundžićem neće svanuti Hrvatska zora, nego ga čeka mrkli mrak

Naše bi zdravstvo već bilo pjesma Havaja da se ministar Milan Kujundžić ovoliko naprezao protekle dvije godine svoga za nas totalno nekorisnog mandata kao što to čini sada da bi uvredama i prijesnim prijetnjama ponizio i zastrašio sve svoje kritičare. No, voljom premijera Plenkovića, mi, eto, imamo to što imamo i s time bismo valjda morali biti jako sretni. Imamo ministra zdravstva čiji su napori u resoru nevidljivi i pacijentima i medicinarima kao Higgsov bozon. Ali dotičnu umišljenu veličinu to nimalo ne odvraća od neumjesnog poriva da javnosti konstantno izlazi pred oči kao skandal u dnevnim nastavcima.

Da ne bi propustio nijedan raspoloživi datum, jučer se opet okomio na mostovce Božu Petrova, Ines Strenju Linić i SDP-ovca Željka Jovanovića optužujući ih da su svojim upozorenjima kako je sustav kome je on na čelu loš i za primatelje, i za davatelje usluga – »ugrozili hrvatske građane i turiste«.

No, u slučaju mladića iz Zaprešića, koji je završio dva metra ispod zemlje, vidjeli smo na djelu kako doista funkcioniraju, na primjer, hitne intervencije, a to je samo jedan dio zdravstvenog sustava. Sada su Matteu Ružiću, već mrtvome, odjednom prišili i srčanu manu, o kojoj nema ni naznake u njegovom kartonu kroničnog astmatičara pod redovitim kontrolama. Pa ne bi ga takvoga spasio ni najbolji specijalist, cinično je ocu, majci i svima nama poručio Kujundžić, nadređen protokolu u kome liječniku treba pola sata da dođe do dečka koji se guši na cesti.

A kako su zadovoljni tim ministrovim »besprijekornim sustavom« treba upitati i zdravstveno suspektne pacijente, kod kojih tek treba utvrditi je li posrijedi karcinom ili kakva druga grozna boleština, a koje se na dijagnostičke pretrage naručuje za dvije godine. To isto anketno pitanje bilo bi pristojno postaviti i poreznim obveznicima, kojima se nameti za zdravstvo povećavaju da bi Kujundžićev neracionalni i neuređeni sustav mogao ostati točno ovakav kakav jest.

Premijer Plenković, međutim, izjavljuje kako neće dopustiti »hajku« na svog ministra. Ali se ne oglašava da kaže kako neće dopustiti hajku na saborske zastupnike kojima se osoba kojoj je on povjerio mehanizme zdravstva grozi doživotnim oduzimanjem liječničkih licenci. Takav ispad jednog ministra još nigdje nije viđen, ali Kujundžić, kao što vidimo, čak i za tu suludost ima zaleđe kod predsjednika Vlade.

Njegovom poslodavcu ne para uši kad Kujundžić majku momka preminulog u Zaprešiću nazove »jadnicom«. Niti kad svojim kolegama liječnicima iz oporbenih saborskih klupa kočijaški skreše da s njima nije u mogućnosti razgovarati o struci jer ne može spasti na njihovu »nisku frekvenciju«. Plenkoviću je totalno okej ministar koji je kadar izgovoriti da Petrov, Strenja Linić i Jovanović imaju manju težinu u medicini, nego što je težina njegovoga imena u poljoprivredi. I ne prekrsti se u hladnom znoju kad vidi kako se taj član njegovog kabineta na press konferenciji povodom tragične smrti Mattea Ružića cereka kao lud na brašno.

Možda predsjednika Vlade takvo Kujundžićevo ophođenje s javnošću jako zabavlja, ali sve nas ostale sigurno ne. Jer hrvatskom zdravstvu s Kujundžićem neće svanuti Hrvatska zora, nego ga čeka mrkli mrak.

 

novilist

 

 

Slučaj Zaprešić: Kako politički preživjeti prepoznatu manu mozga?

$
0
0

Nataša Škaričić

Prije nego je postao ministar zdravstva, Milan Kujundžić je osam godina vodio jedan od najvećih kliničkih centara u zemlji, imao privatnu polikliniku osnovanu s 30.000 kuna temeljnog kapitala, jedno vrijeme paralelno obavljao dužnost predsjednika Upravnog vijeća KBC-a Zagreb, pomoćnika ministra zdravstva, ravnatelja bolnice i šefa Zavoda za hepatogastroenterologiju; takmičio se za predsjednika države, proučavao izvorišne osnove Ustava RH, bio član Vijeća HRT-a i predsjednik ili član mnogih političkih ili strukovnih udruženja, predavao na tri fakulteta, od toga na jednom u Bosni i Hercegovini, izlazio iz HDZ-a, osnovao smiješnu stranku Hrvatska zora, napravio preko 20.000 endoskopske retrogradne koledokopankreatografije, 35.000 ezofagogastroskopija sa svim oblicima intervencija (zaustavljanje krvarenja, polipektomije, mukozektomije, dilatacije i stentiranje jednjaka i dvanaesnika), preko 20.000 kolonoskopija i preko 30.000 ultrazvuka.

Budući da je na mjestu ravnatelja bolnice neprekidno radio što i svi drugi stranački postavljeni ravnatelji bolnica – kaos – da je u bolnici za vrijeme njegove kraljevine neometano radio barem jedan pravomoćno osuđeni seksualni zlostavljač pacijentica, zatim jedan koji je bezbroj puta prijavljivan jer je pacijenticama govorio “prvo mi se naguzite, a onda lezite onako kako vi žene najviše volite, na leđa s jako raširenim nogama”, da je javno prozivan za užase na neurologiji, da je s mjesta pomoćnika ministra smijenjen jer se doznalo da obilazi grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića, da je u KBC-u Zagreb odradio dekapitaciju Josipa Paladina, a zatim hladio neku stvar, da je kao kandidat za predsjednika države zagovarao izbacivanje antifašizma iz temelja države, da je njegova stranka Hrvatska zora uspjela jedino po tome što je proustaški portal Dnevno.hr okrivio udbaše za to što stranka nije uspjela, i tako dalje i dalje, logično je da ga se nakon svega toga dodatno politički promovira i postavi za ministra zdravstva, umjesto da ga se pusti da na miru baulja s kolonoskopom, s obzirom da nije poznato da je s njim napravio ikakvu štetu.

Igralo se na sigurno. Na vrhu jednog prevažnog i potpuno devastiranog sektora, Kujundžić je skoro cijelo bogomdano vrijeme potrošio pregovarajući s liječnicima obiteljske medicine da im konačno pokloni ordinacije primarne zdravstvene zaštite – naše ordinacije, moje, vaše, svačije, bez našeg pristanka – te konačno, sastavljajući zakon kojim liječnicima poklanja ordinacije obiteljske medicine, a onda je idilu najednom prekinuo zaista grozan događaj u Zaprešiću. Mladić je usred grada umirao, hitna pomoć s liječnicima došla je 27 minuta nakon prvog poziva, a mladić je već bio mrtav.

Zaprešić
Nikada nećemo znati je li mladić morao umrijeti – jer vražja hitna pomoć nije došla na vrijeme da ga proba spasiti – i u tome je cijeli užas ove priče (FOTO: Hina/Tomislav Pavlek)

Dok je ova hitna pomoć jurila prema Zaprešiću, na drugom je kraju grada umrla još jedna osoba. Šefovi zavoda za hitnu medicinu odmah su priznali da nemaju dovoljno timova i da je cijela mreža puna rupa; kaotičan je sistem reagirao s mnoštvom kontradiktornih informacija o razlozima takvog stanja, javnost je ostala u žalosti i strahu da se ovako nešto može dogoditi svakome. Pristojan čovjek i pristojna Vlada u takvom trenutku kolektivno pogne glavu, izraze sućut vlastitim žrtvama – pa taman da ih vodi misao da idući put moraju biti oprezniji kad rade sranja – no što rade osoba i stranka s psihopatskom političkom prošlošću? Oni, da ne povjeruješ, makar si sve njihove užase vidio milijun puta, čekaju da patolog obavi zadatak čačkanja po medicinskoj prošlosti mrtvog tijela, ne bi li se tu našlo nešto što bi izmijenilo tok povijesti od trenutka kad je Kujundžić bio samo katastrofa u javnom zdravstvu, do trenutka kada je to postalo očito svima.

I zaista, otkriveno je da je mladić imao “neprepoznatu srčanu manu” i da je, prema tome, morao umrijeti, pa ministar mirne savjesti može nastaviti srkati čaj, namještati sombrero ili što već radi da bi uredio raspadajuće zdravstvo. Proći će, misli Kujundžić, ova medicinska glupost u idiotskoj javnosti i nitko se neće sjetiti činjenice da iz vrlo jednostavnog razloga nikada nećemo znati je li mladić morao umrijeti – jer vražja hitna pomoć nije došla na vrijeme da ga proba spasiti – i da je u tome cijeli užas ove priče.

Teško je plakati nad sudbinom neke apstraktne prevarene javnosti, ali kad čovjek sluša onog nesretnog oca koji već nekoliko dana na zaprešićkom trgu javno traži pravdu za smrt sina i sad naivno i nevino kaže da ne vjeruje obdukcijskom nalazu, dođe ti da Kujundžića politički zakopaš, pa oživiš, pa tako nekoliko puta, sve dok ne osjeti neko čudno meškoljenje u srcu, od ranije neprepoznate mane koja se zove savjest. Sve što je taj otac želio je da smrt njegovog sina dobije bar nekakav smisao, koji je vidio u nadi da će se nešto promijeniti i da se ništa slično neće ponoviti, no eto ga sad potpuno rastrganog između dvije nevjerice; da mu je sin morao umrijeti zbog srčane mane, a da s druge strane postoje ljudi koji će preživjeti bez srca i bez mozga.

Kraj priče, ova Vlada više ne može nadmašiti samu sebe.

 

lupiga

 

 

Viewing all 10979 articles
Browse latest View live