Dok se amaterski revizionisti pjene dokazujući u svojim knjigama nedokazivo, obrćući teze o genocidu i proglašavajući krvnike žrtvama, novinar Večernjeg lista Zvonimir Despot smireno i profesionalno pristupa temi u tekstu pod naslovom ‘Sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja NDH’

portalnovosti

Prevladavajuće je mišljenje da će odlazak Angele Merkel i za Njemačku i za Evropsku uniju značiti prekretnicu. Štoviše, riječima Borisa Budena, on bi mogao simbolički markirati kraj čitave epohe, odnosno kraj onog povijesnog razdoblja u kojem je liberalna demokracija zapadnog tipa većini garantirala stabilnost, sigurnost i relativni prosperitet

“Trebamo demistificirati ovu raspravu koja je krenula u hrvatskoj javnosti. To je pravno neobvezujući tekst, nije međunarodni ugovor, riječ je o katalogu mjera i ne vidim razloga zašto bi on trebao izazivati toliko prijepora i donekle generiranu histeriju od uvijek istih stranka i aktera. To je već ‘deja vu’, a što se tiče naše interne priče, mi ćemo lijepo objasniti svima, imati raspravu i vidjeti tko će ići u Marakeš”, poručio je premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u četvrtak iz Helsinkija, gdje je sudjelovao na kongresu Europske pučke stranke.

Plenkovićeve izjave odnose se na takozvanu Marakešku deklaraciju, dokument službeno nazvan Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama, za kojega se očekuje da će u prosincu biti prihvaćen na međunarodnoj konferenciji u Marakešu. Premijer je ustvrdio kako je poziv za sudjelovanje išao izravno predsjednici, a ne njemu.

„Deja vu“  su zaista mogli doživjeti oni koji su pozornije pratili otvaranje teme koja je rezultirala najnovijim sukobom između predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović i Vlade RH, ali i nadanjem za uspješnim ubiranjem pokojeg političkog poena na desnom političkom spektru.

Naime, izrazito sličan scenarij, sa sličnim akterima, mogli smo vidjeti prije nekoliko mjeseci u slučaju tzv. Istanbulske konvencije, međunarodnog dokumenta usmjerenog na sustavniju zaštitu žena koje su preživjele nasilje.

Jalovi pokušaj Zekanovića

Hrvoje Zekanović, saborski zastupnik ultrakonzervativnog Hrasta, prvi je, doduše ne pretjerano zamijećeno, otvorio temu Marakeške deklaracije još 25. listopada konferencijom za medije u Hrvatskom saboru kada je Grabar – Kitarović pozvao da na nadolazećoj konferenciji ne potpiše taj dokument, iako ona za to ni nije ovlaštena.

“Predsjednica je radosno najavila da će potpisati taj ugovor, a njime se značajno liberaliziraju i olakšavaju migracije“, rekao je Zekanović, zapitavši ako taj sporazum ne valja SAD-u i Mađarskoj pa ga neće potpisati Trump ni Orban zašto ga onda potpisuje Hrvatska „koja srlja u sporazum i ne zna što potpisuje“, izvijestila je HINA. Predsjednicu je pozvao i na sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Zekanovićevo tumačenje Marakeške deklaracije jednako je sporno kao i njegovo tumačenje Istanbulske konvencije za koju je u više navrata tvrdio da promovira „rodnu ideologiju“. Iako se Marakeškom deklaracijom katalogizira niz mjera i praksi koje bi trebale olakšati upravljanje migracijama, ali i stavlja naglasak na poštivanje ljudskih prava migranata, njome se , naime, ne „liberaliziraju i olakšavaju migracije“ jer je riječ o neobvezujućem dokumentu.

Ipak, s obzirom na to da su medijski naslovi više pažnje posvetili Zekanovićevom zazivanju vojske na granicama, tema je na naslovnice nekoliko dana kasnije lansirana uz pomoć Velimira Bujanca, omiljenog TV propagandista krajnje desnice,  koji je na društvenim mrežama podijelio odgovor zaprimljen iz Ureda predsjednice RH u kojem mu je poručila da (više) ne podržava potpisivanje Marakeške deklaracije.

Upravo je Zekanović na ovogodišnji Međunarodni dan žena najavio pokretanje referendumske procedure za sprječavanje usvajanja Istanbulske konvencije,  neposredno nakon što je premijer Plenković najavio njezinu ratifikaciju. U (referendumsku) kampanju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, aktivno se uključio i Velimir Bujanec koji je u više navrata u svojoj emisiji „Bujica“ pozivao podržavatelje referendumske inicijative „Istina o Istanbulskoj“  i zagovornike njezinih manipulativnih prikaza.

Pauk u mitraljeskom gnijezdu

Na val antimigrantske histerije potom su se uključili i drugi istaknuti protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije poput Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, saborskih zastupnika radikalno desne stranke „Novisni za Hrvatsku“, koji su u Sabor ušli zahvaljujući mjestima na izbornoj listi HDZ-a. Član te stranke Martin Pauk, splitski gradski vijećnik, ovoga tjedna u skandaloznom intervjuu izjavio je da se na granicama uz visoke ograde trebaju postaviti i mitraljeska gnijezda.

Sama Esih, s druge strane, na službenim stranačkim stranicama Marakešku deklaraciju naziva „podmuklim“ dokumentom.

„Marakeški sporazum vrlo podmuklo pod egidom ljudskih prava za jedne – prava na migraciju, dostojanstvo i sigurnost – dovodi u pitanje ljudska prava drugih – pravo na slobodu izražavanja mišljenja te jednako, pravo na sigurnost. Vrlo jasna i debela linija između legalne i ilegalne migracije ovim sporazumom postaje gotovo nevidljiva, a tumačenja obveza država potpisnica sadržajno i pravno vrlo rastezljiva“, navodi se u objavi Esih.

Marakeški sporazum komentirao je i ultrakonzervativni katolički aktivist Krešimir Miletić, suradnik udruge U ime obitelji.

„Nakon Istanbulske, eto novog papira koji promiče ljubav, mir i toleranciju. Sporazum iz Marakeša“, piše Miletić u svojem komentaru na društvenim mrežama. Miletića, čini se, najviše uzrujava „perspektiva“ iz koje se medijski pokriva sukob oko Marakeške deklaracije. Sukus njegova komentara izvučen je u naslov portala udruge U ime obitelji i glasi: „Krešimir Miletić o Marakeškom sporazumu: ‘Ako si migrant ispred granice, s koljačkim nožem u ruci, onda si super’“.

Predsjednica se “niti slaže niti ne slaže”

Paralele s Istanbulskom konvencijom izvodi i sam Hrvoje Zekanović, nezadovoljan oštrinom predsjedničine reakcije.

„Nije nam jasan stav predsjednice o Sporazumu. Nismo je čuli o Istanbulskoj konvenciji, mudro je šutjela, a i sada šuti oko Sporazuma, k’o zalivena. Smatramo da se mora jasno očitovati: je li za Istanbulsku konvenciju i za ovaj Sporazum ili je protiv njega. Informacije cure iz Ureda predsjednice, a ne znamo njezin stav“, govorio je Zekanović prije tjedan dana.

Pritisak je nastavio ove srijede.

„Čuli smo da (predsjednica op. a.)  neće na izlet u Marakeš, no mene ne zanima tko će i gdje na izlet, nego jasan stav, je li onaj tko je dobio dužnost i pravo zastupati moju državu ‘za’ ili ‘protiv’ sporazuma”, izjavio je Zekanović te istaknuo da se “ne može u jednoj rečenici biti za sporazum, a nakon deset sekundi protiv njega”.

Međutim, predsjednica je već pokazala da jednog časa može biti za određeni sporazum, da bi ga već u drugom šutnjom nepodržavala, a potom u trećem, kada postane jasno da ne doprinosi njezinom rejtingu, o njemu iznijela labavu podržavajuću izjavu. Predsjednica je, naime, u svojoj predsjedničkoj kampanji snažno zagovarala ratifikaciju Istanbulske konvencije da bi period najoštrije javne rasprave o tom dokumentu prešutjela, a potom najprije apelirala da se u zakonodavstvo implementiraju „oni njeni dijelovi koji ne izazivaju prijepore“. U konačnici se priklonila tumačenju premijera Plenkovića da će usvojena interpretativna izjava odagnati sve sumnje, povezane s tim dokumentom.

Na sličan način, najprije je Marakešku deklaraciju svesrdno podržavala, UN-u  pismeno „sa zadovoljstvom“ najavljivala odlazak na sada „spornu“ konferenciju, nakon napada s desnice od nje se potom ograđivala te na kraju izjavljivala da se s Deklaracijom „niti slaže niti ne slaže“.

Prema svemu sudeći, Vlada će i u ovom slučaju proizvesti dokument kojim će interpretirati međunarodni dokument i time pokušati zaključiti priču.

“Ministarstvo vanjskih i europskih poslova koje je koordiniralo njegovu izradu podnijet će izvješće vladi idući tjedan, da se do kraja rasvijetli ta tema i da se objasni o čemu se radi”, kazao je premijer  na sjednici vlade.

“Potom ćemo taj dokument kao informaciju poslati u Sabor, mislim da je to tema koja zavređuje raspravu na barem dva odbora tako da i zastupnici točno znaju o čemu se radi”, rekao je Plenković.

faktograf

Franjo je odrastao u jednoj nacionalističkoj obitelji, koja je imala kuću s malom okućnicom u naselju Mali Pariz. U maju 1990. godine, kada priča počinje, punio je 20 godina života. Starija sestra Marija udala se prije 2 godine za Slovenca Zmagu i otad živi u skladnom braku u Celju. Roditelji, pogotovo otac, nisu bili pretjerano oduševljeni s kćerinim izborom, zar pored tolikih Hrvata ona odabrala stranca. Dobroćudni Zmago htio je uspostaviti srdačne odnose s puncem, ali je to išlo teško. Onda je Marija odlučno rekla roditeljima:

– Ili prihvatite Zmagu ili se pozdravite s kćerkom. Od tada se situacija malo popravila, ali od iskrene srdačnosti nije bilo gotovo ništa.

Za vrijeme socijalizma, na zidu u kući nisu imali, kao mnogi drugi, maršalovu sliku, govorili su potajno pred istomišljenicima da je Tito hrvatski izrod i krvnik. Čim je ishod proljetnih izbora bio poznat, glava obitelji Martin, postavio je na zid u dnevnom boravku poglavnikovu sliku. Vidjevši to, Franjo primijeti:

– Tata, kada nije bilo maršalove nisi trebao stavljati ni poglavnikovu slikku.

Martin poče galamiti, a Franjo napusti kuću i ode u prvu gostionicu popiti hladno pivo. Neki njihovi susjedi, pristaše Tita, socijalizma i Jugoslavije više nisu dolazili kod njih. Bijesni Martin odmah ih je proglasio za izdajice. Kad je jednom prilikom rekao pred Franjom da bi takve trebalo po hitnom postupku, sin nije izdržao, reče:

– Tata, nemoj biti tako radikalan, živimo u demokraciji. Ako ti imaš pravo slaviti Pavelića, zdrav razum kaže da i oni imaju pravo slaviti Tita.

Martin razrogači oči, dreknu:

– Sine, zar sam te tako odgojio da braniš komunističke zločince.

– Ne branim ja ni komunisitičke, a bome ni bilo koje druge zločince i sisteme.

– Hoćeš reći da su i ustaše zločinci, oni su samo branili svojdom – zaprepašteno će otac.

– To može reći i druga strana. U svakom ratu ima hrabrih i kukavica, heroja i zločinaca, krvoloka i mučenika. U svakom društveno – političkom sustavu ima svakavih ljudi. Niti su svi partizani bili zločinci, a sve ustaše sveci, niti je komunistička država bila samo zločin, a ustaška država svetačka.

– Nisam znao da sam odgojio komunisitčkog agitatora.

– Nisam komunistički, ali ni ustaški niti bilo čiji agitator, i ti to znaš. Jednostavno razmišljam svojom glavom.

– Ali …

– Nema ali, tata, neću s tobom o ovim stvarima razgovarati.

Izgovorivši ovo, Franjo napusti kuću.

Još malo o Martinovoj netrpeljivosti prema državi u kojoj živimo. U sportu, u međunarodnim utakmicama, navijao je za hrvatske momčadi, dok je u susretima ekipa iz ostatka Jugoslavije protiv inozemnih momčadi, navijao protiv domaćih, naročito srpskih ekipa. To je za neke ljude danas visoko domoljubni čin, a da slučajno neki hrvatski Srbin u susretu Hrvatska – Srbija navija za Srbiju, a Bošnjak za BiH, to bi bio podli izdajnički čin. Eh, mjerila, mjerila, mijenjaju se poput mode. Što se tiče reprezentacije (nikako ne mogu, ne znam zašto, preko usta prevaliti ili napisati vrsta, možda zbog toga što ima vrsta žitarica, pasa, mačaka, zmija..), za Jugoslaviju je navijao samo ako je u ekipi bilo dosta Hrvata. U pojedinačnim sportovima, što se tiče boksa recimo, navijao je za Matu Parlova, a protiv Tadije Kačara, dok je Beneša prezirao zbog njegovog jugoslavenstva. Zmagin otac je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u slovenskim partizanima i borio se protiv okupatora i njegovih pomagača. Kad je Zmago čuo za Pavelićevu sliku na zidu u kući Marijinog oca, rekao je:

– Dok je ta slika na zidu, ja tamo više ne idem.

– Ni ja. Draži mi je naš sinčić Janez nego slika bilo kojeg političara sto puta.

Čuvši za uzrok nedolaska kćeri i zeta, Martin je pobjesnio, ali nije mogao ništa promijeniti. Samo je nekoliko puta procijedio:

– Slovenski četnik.

Jednom se Blaženka usudila reći:

– Nemoj tako.

– Kuš!

Blaženka je otada krišom telefonom održavala vezu s kćerkom.

***

Stigle su prve blokade cesta, oružane čarke. Franjo, na radost oca, a brigu majke, pristupi gardi. Bio je ratnik za kojega pravila ratovanja nisu bila mrtvo slovo na papiru, nego čvrsta načela, kojih se treba držati. Kada je o tome pričao sa suborcima, neki su se s njim složili, neki nisu, većina je mudro šutjela. Ekstremisti su se čak ljutili na njega.

I onda se jednog dana dogodilo. Nakon jedne ofenzivne akcije na jedno selo, neprijateljska vojska se povukla u susjedno selo, a gardisti su išli od kuće do kuće u tzv. čišćenje. Bilo ih je troje. Franjo, njegov prijatelj Krešo i njihov poznanik Petar. U jednoj su kući zatekli mladića odjevenog u civilno odijelo od svojih dvadesetak godina. Sjedio je za stolom u skromnoj trpezariji. Ispred njega boca piva. Bio je vidno preplašen, strah se očitavao u njegovim blagim plavim očima.

– Presvučeni četnik – kriknu Petar i uperi u njega automat.

Franjo u trenu stade ispred preplašenog momka. Tiho reče:

– On je sad naš zarobljenik, bio četnik ili civil.

– Vraga civil! Makni se da ga likvidiram – bio je uporan Petar.

– Nećeš! Vodimo ga na mjesto za zamjenu zarobljenika.

– On odavde može samo u pakao. Miči se, inače ću pucati u tebe – riknu Petar.

– Ako budeš pucao na mog prijatelja, ispraznit ću cijeli šaržer u tebe – ledenim će glasom Krešo i odlučno uperi automatsku pušku u Petra.

– Zar i ti štitiš četnike.

– Štitim prijatelja i ljudsko dostojanstvo.

– Da su oni nas zarobili prvo bi nas mučili pa ubili – i dalje je bjesnio Petar.

– Možda, ali nas to ne opravdava da postupamo neljudski – mirno će Franjo.

Nakon desetak sekundi, Petar konačno i nerado spusti oružje.

Kasnije su se Franjo i Krešo pobrinuli da zarobljenik dođe do mjesta za razmjenu.

Prije toga zarobljenik je, u trenutku kada je bio nasamo s Franjom, zatražio komadić papira i kemijsku olovku.

– Zašto?

– Kad ovo prođe, dođi mi u posjet, tvoj sam doživotni dužnik.

– Samo sam nastojao biti pravi vojnik.

Franjin otac je naravno čuo za ovaj događaj, ali ga nije komentirao. Što je o njemu mislio, nikada se neće doznati. Mati je jednom prilikom, kada je bila nasamo sa sinom, rekla:

– Sine, drago mi je što si se zauzeo za tog dečka, sigurno i on ima svoje roditelje i rodbinu.

– Mama, samo sam učinio ono što smatram da je ispravno.

– I riskirao život.

– Možda Petar ne bi pucao.

– A možda i bi …

***

Prošlo je desetak godina. Franjo se poslije Oluje demobilizirao i zaposlio kao bravar u Đuri Đakoviću. Još se nije oženio, ali je već 5 godina u vezi s jednom lijepom crnokosom djevojkom, mlađom od njega 8 godina. Povremeno bi se sjetio ratnih događaja, naročito onog kada je spasio život zarobljenom mladom Milenku. Onda je donio odluku. Sjeo je u automobil i uputio se prema adresi na ceduljici. Mora znati što se dogodilo s Milenkom. Natočio je gorivo do vrha rezervoara i brzo je stigao do benzinske pumpe u blizini granice. Tu je dotočio goriva i eto ga na graničnom prijelazu. Granične formalnosti brzo su obavljene i uskoro je stigao na tlo Srbije. U jednom mjenjačnici u blizini srpskog graničnog prelaza promijenio je nešto eura u dinare.

Srećom, cijeli put do Stalaća vozio je autoputom, tako da je brzo napredovao, tim prije što je bio početak lipnja i nije bilo previše vozila na cesti. Od granice do Beograda uz autoput su se prostirala nepregledna uredno obrađena polja zasađena pšenicom, kukuruzom, suncokretom i ostalim poljoprivrednim kulturama. U Beogradu je prešao savski most i čuvenom Gazelom vozio kroz velegrad. S obje strane Gazele neboderi i mnogobrojne reklame, većinom na latinici. A vožnja!

Moraš biti majstor poput Kostelića, jer se obilazi i s jedne i s druge strane. Franjo se brzo snašao, izvodio je i on sjajne slalome između traka. Pogled ponekog sudionika u prometu zaustavio bi se na njegovim registracijskim tablicama i HR oznakom. Malo čuđenja i hajmo dalje u slalomsku vožnju. Kuće su postajale sve rjeđe i rjeđe, uspon na Avalu i eto gakod naplatnih kućica. Dobi tiket i nastavak uspona na Avalu. “Majko moja, samo da mi ne krepa auto na ovoj planini”, nehotice pomisli. Srećom to se nije dogodilo i on svrati u jedan motel. Parkira auto i vidje kako ljudi toče vodu na jednoj špini. Bio je žedan pa se i on uputi prema njoj. Iznad česme natpis da se radi o ljekovitoj vodi. Popi nekoliko gutljaja hladne pitke vode. Malo zasta, a onda popi još nekoliko.

– Dobra! – progovoi prelijepa vitka crnokosa djevojka u blizini njega.

Njezine čarobne crne oči bile su uperene u njegove.

– Odlična!

– Iz Hrvatske ste?

– Jesam!

– I kako je tamo?

– Nije loše.

Onda zasvira auto u blizini. Nestrpljivi vozač zvao ju je da se požuri.

– Šteta, moram ići.

– Nažalost!

Naručio je i popio sasvim dobru kavu sa šlagom i platio duplo manje nego u Brodu.

Još nešto vožnje i eto ga do skretanja za Stolać. Čim je skrenuo s autoputa naišao je na usku, drndavu cestu. Srećom selo nije bilo puno udaljeno od autoputa pa je relativno brzo do njega stigao. Ispred sela bila je tabla na kojoj je na ćirilici bilo ispisano ime sela. Franjo je čitao ćirilicu jednako kao latinicu, imao je malo problema s pisanjem ćirilice. Franjo je sa sobom ponio dvije kasete s izvornim narodnim pjesmama iz Hrvatske, Srbije, Bosne, Crne Gore, a našla se i jedna vesela slovenska polka. Kasete je sam snimio preko radija. Kako je bilo toplo otvorio je mali prozor kod vozačevog sjedala i nešto više kod suvozačevog. Jedan se starac polako vukao cestom. Franjo se zaustavi pored pješaka. Ovaj stade. U tom trenutku svirala je na kasetofonu dalmatinska pjesma “Maslina je neobrana”.

– Dobar dan – uljudno pozdravi Franjo starca sa šajkačom na glavi.

– Dobar dan.

– Je li blizu kuća Milenka L.

– Preko puta trgovine je njegova kuća.

– Hvala!

– Stranče, mnogo je lepa ova pesma. Slušao sam je kada sam služio mornaricu u Splitu.

– Drago mi je da vam se sviđa.

Uskoro je stigao do trgovine i ušao u Milenkovo dvorište. Svirala je na kasetofonu Ilićeva pjesma “Smej se smej, uvek se smej”. U dvorištu je bilo dvoje djece, dečkić oko 6 godina i curica dvije godine mlađa. Promatrali su širom otvorenim dječjim očima pridošlicu.

– Djeco, tražim Milenka.

– Tata, tata, treba te jedan čika – ulas će djeca.

Na vratima oveće prizemnice pojavi se prvo zgodna crnokosa mlada žena, a onda se pojavi Milenko. Dva su se muškarca gledala šutke pola minute. Za to vrijeme kao da je u dvorištu sve zamrlo, čak su i djeca zašutjela i stajala poput kipića. Crnokosa žena gledala je začuđeno čas jednog čas drugog. Onda se pojaviše osmijesi na licima muškaraca. Žena odahnu, živnu dvorište.

– Ti! – tiho se začu s Milenkovih usana.

– Ja!

Tada se konačno pokrenu Milenko. Dotrči do Franje i zagrli ga.

– Ni dva, ni tri puta, jedan – reče.

– Jedan! – uzvrati Franjo.

Poljubiše se jednom u obraz.

– Ženo, ovo je onaj Hrvat, Franjo, kojemu dugujem život.

Franji bi malo neugodno.

– Pusti, Milenko, pusti to.

– Kako, bre, da pustim. Da ne bi tebe ne bi bilo ni ove dječice. Ženo na posao. Spremi poseban ručak za gosta.

– Ma nije potrebno ništa posebno.

– A ne, mori, ne, mi smo vaši večni dužnici – progovori crnokosa žena po imenu Milena.

– Ama kakvi dužnici. Samo sam došao vidjeti kako je Milenko.

Bilo je 1 sat poslije podne. Žena se bacila na spremanje ručka, a muškarci su sjeli u hladu nastrešnice i pijuckali hladno jagodinsko pivo. Pridružilo im se nekoliko susjeda i Milenkov brat Živorad, koji je imao kuću u blizini. U ugodonom razgovoru vrijeme je brzo prolazilo. Mileni je u spravljanju jela pomagala mlada susjeda kojoj se Franjo veoma svidio.

– Mnogo lep ovaj Franjo – ne mogaše izdržati susjeda.

– Sigurno ima ženu tamo u Brodu – izgovori Milena.

– Verovatno!

Vijest se brzo širila pa je još ljudi došlo pozdraviti Franju, dok se dvorište punilom djecom. Ljudi su pričali o sportu, ekonomiji, svjetskoj politici, svakodnevnim problemima. O nedavnom ratu ni riječi. Franjo je, na svoje zadovoljstvo još dok su njih dvojica razgovarali, čuo da je Milenko brzo zamijenjen i da nije bio posebno šikaniran.

Sutradan je Franjo otišao automobilom u Stalać i u jednoj trgovini kupio prigone poklone Milenku i njegovoj obitelji. Kada je predao darove reče Milenko:

– Franjo, nisi trebao.

– Red je red, a ovo radim sa zadovoljstvom.

Cijeli taj dan Franjo se družio s Milenkom, njegovom obitelji i nekolicinom susjeda.

– Jesi li uspeo spasti još nekoga? – iznenada priupita jedan pripiti susjed.

– Jednog iz Bosne, čuo sam da je kasnije poginuo u borbi.

Ujutro je Franjo rano ustao, fino doručkovao i počeo se spremati za put.

– Čika Franjo, ostani još malo kod nas, zar ti ovde nije lepo – zacvrkutao je momčić.

– Lijepo mi je, Dragiša, ali moram ići. Posao zove!

Domaćini su htjeli da koješta ponese, ali je uzeo samo litru prepečenice i dvije litre prvoklasnog vina. Kad je krenuo u auto djeca i njihova majka su plakali, a i Milenko je jedva suzdržavao suze.

– Čekam te u uzvratnom posjetu – reče Franjo.

– Možda, možda jednog dana – bio je neodređen Milenko.

Krenuo je oko 11 sati, usput stao kod jednog motela, popio kavu i mineralnu vodu. Uzeo je i pregršt beogradskih novina, neke na latinici i neke na ćirilici.

Na granici nije bilo gužve. Nije morao izlaziti iz automobila. Carinici su samo pitali:

– Imate li što za cariniti?

– Nemam!

Na srpskoj strani udaren mu je pečat u pasoš, na hrvatskoj ni to. Jedan hrvatski carinik vidio je pregršt srpskih novina na pretincu desno od volana.

– Srpske? – upita.

– Srpske!

– Mogu li dobiti jedna, nema baš posla da malo listam.

– Latinicia ili ćirilica? – upita Franjo osmjehujući se.

– Latinica!

Franjo mu dade jedne latinične novine, koje su uzgred dva tri puta jeftinije od hrvatskih, i uputi se u smjeru Slavonskog Broda.

Kući je stigao već oko 16 sati.

Prošlo je nekoliko dana. Neki ljudi koji su znali za njegov put su mu to zamjerili, neku nisu. Onda se jedne nedjelje našao s Petrom na korzu. Iako nije bilo još ni deset sati, sunce je nemilosrdno pržilo. Zauzeše mjesto ispod suncobrana u jednom od više kafića. Naručiše kavu.

– I?! – bio je nestrpljiv Petar.

– Milenko se ugodno iznenadio, ima lijepu mladu ženu i dvoje djece: kći od 4 i sina od 6 godina. Lijepo su me pogostili, bio sam senzacija u tom selu. Kada sam odlazio, žena i djeca su plakali, a ni Milenko nije bio daleko od suza.

Pošutješe minutu. Petar nervozno zapali cigaretu, otpi gutljaj, dva kave. Reče gotovo plačljivim glasom:

– Da nije bilo tebe ne bi bilo Milenka i njegove djece.

– Ni mene, ali uz pomoć Kreše nekako si se obuzdao. U svakoj situaciji čovjek mora ostati pribran i razmišljati.

– Nemaš pojma koliko mi je drago to što si rekao, a jako sam sretan što nisam postao ubojica.

– Dobro si rekao ubojica, jer ubiti zaroljebnika je teško oprostivo kako na ovom, a pogotovo na onom svijetu ako ga ima.

– Ima, ima, siguran sam da ga ima. U svakom ratu na svim zaraćenim stranama ima hulja koje govore da ubojstvo zarobljenika nije zlo nego ponos. Ja sam ponosan što nisam ubio, a da jesam ne bih si nikad oprostio.

– Znaš kako kaže naš narod “Kasno se j.b.no. kajati”.

– Zahvaljujući tebi i donekle Kreši nisam ubojica, ali me još uvijek peče savjest zbog nepromišljena postupka.

– Proći će jer, vidim, iskreno se kaješ.

Taman su se spremali poći kad se pojavi Krešo. Franjo mu ukratko reče kako je bilo na putu, a ovaj ih radosno počasti hladnim pivom.

***

Prošlo je još desetak godina. Otac mu je odavno skinuo Pavelićevu sliku sa zida. Blaženka je to odmah javila kćerki Mariji, a ona veselo Zmagi.

– Imam nekoliko dana godišnjeg odmora, gremo preko vikenda u Hrvatsku.

Za te riječi zaradio je dugi, krasni Marijin poljubac. Od tada su Zmago i Marija često dolazili u Brod, a i njezini roditelji su jednom godišnje odlazili u Sloveniju. Čak su se dobro slagali i njihovi roditelji. Kad su se prvi puta sreli, već ostarjeli muškarci, su se na trenutak mrko pogledala. Prisutni su protrnuli. Nakon nekoliko sekundi pojavi se blagi osmijeh na licu Slovenca, ubrzo i Hrvata. Onda se pomjeriše Martinove usne, kao da se pomjeraju dvije stijene, izusti:

– Partizan!

– Ustaša!

– Komunist!

– Fašist!

Onda se pomaknuše i na kratko zagrlište. Otada se nazivaju po imenu ili prijatelju.

***

Zadnjih nekoliko godina Martin je počeo pobolijevati. Tlak, operacija prostate i još neke boleštine učiniše ga slabim. Bio je svjestan da dolazi vrijeme umiranja. Nije bio poput nekih ljudi, koji su toga također svjesni, ali se prave da nisu. Guraju poput noja glavu u pijesak misleći da će ih smrt tako mimoići. Nekoliko dana prije nego će umrijeti pozva sine, reče:

– Znam, kraj je blizu, moram ti…

– Bit će bo…

– Znaš da neće. Moram ti nešto priznati. Dosta godina nakon tog događaja postalo mi je drago što si spasio onog..

– Reci!

– Srbina! U početku sam bio ravnodušan, a onda se u meni nešto prelomilo. Shvatio sam, starac, da si otpočetka imao pravo. Ljudskost, obitelj .. Sve to je daleko iznad bilo koje ideologije i vođa.

– Drago mi je da si to shvatio.

– Hvala ti, sine, vojničino, što si takav čovjek.

Kao i svaki horor nastao u drugoj polovici sedamdesetih ili tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, tako je i Noć vještica (1978), nakon komercijalnog i kritičarskog uspjeha, pretvorena u franšizu koja je do sredine devedesetih godina brojala pet nastavaka. Umjetničkim i komercijalnim dosezima nisu ostavili znatnijega traga izvan niskobudžetne žanrovske produkcije za dosadna nedjeljna poslijepodneva kada televizijski program ne nudi ništa bolje. Uz navedeno, film je adaptiran u niz romana i stripova te videoigru (1983), što svakako nešto govori o utjecaju koji je original Johna Carpentera imao na razvoj žanra te popularnu kulturu.

Noć vještica snimljena je krajem desetljeća upamćenog po društveno relevantnim i subverzivnim hororima, koji su prema riječima Robina Wooda propitivali američke ideologije te norme i vrijednosti kao i položaj i funkciju obitelji u zajednici. Spomenuto uočavamo i u Carpenterovu ostvarenju u kojem se zlo infiltriralo u mirnu američku provinciju te napalo obitelj. Djelo povezuje u američkoj kulturi popularan događaj Noći vještica – kada ljudi bezbrižno i kostimirano hodaju po susjedstvu te se zabavljaju na račun jezivih popularnih narativa – s onim što će u osamdesetima postati žanrovski klišej: ubojstvom i proganjanjem tinejdžera, koje vrši pomahnitali serijski ubojica. Scenaristi Carpenter i Debra Hill odbili su negativcu dati jasnu motivaciju pa je njegovo zlo iskonsko, odnosno gotovo uzdignuto na mitsku razinu. Michael Myers iskazuje čisti nagon za proganjanjem i ubijanjem, koji nadilazi bilo kakvu racionalno objašnjivu motivaciju. Nosi bijelu masku koja njegovoj pojavi daje kameni, bezosjećajni i hladni izgled (inače je posrijedi maska Williama Shatnera kupljena za dva dolara i posprejana bijelom bojom) te u originalu neprestano polagano izranja iz mraka. Djelo je zaslužno za razvoj i učvršćivanje horor ikonografije koja je prisutna do današnjih dana: radnja je smještena u naoko idiličnu i uspavanu provinciju, manijak napada tinejdžere, glavna protagonistica – u ovom slučaju Laurie Strode (Jamie Lee Curtis u prvoj ulozi) – predstavlja djevicu koja zbog svoje čednosti nekako uvijek uspijeva pobjeći ubojici te se u konačnici promeće u koncept posljednje djevojke Carol J. Clover. Navedeno će uvelike rabiti i zlorabiti horori osamdesetih godina poput Strave u Ulici brijestova (A Nightmare on Elm Street, 1984) Wesa Cravena i Petak 13. (Friday the 13th, 1980) Seana S. Cunninghmama, s tim da će potonji u potpunosti izmijeniti ideološku matricu žanra u smjeru neokonzervativnih tendencija reganovske ere.

Iako se Noć vještica često ubraja u podžanrovski korpus slashera, zamjetno je da u djelu nema pretjerano puno krvavih i nasilnih prizora. Redatelj je naglasak stavio na napetost, iznenađenje, šok, poigravanje osvjetljenjem i sjenama, pa mu je cilj bio stvoriti atmosferu terora i prijetećega, nadopunjenu karakterističnom i minimalističkom glazbom. Razvoj žanra nažalost neće ići tim tokom, nego će se sve više početi koristiti upravo aspekti slashera.

Na dvadesetu obljetnicu originala Dimension Films, koji je bio u posjedu autorskih prava, odlučio je snimiti novi film u tada već dugovječnom serijalu – Noć vještica: dvadeset godina nakon (Halloween: H20, 1998), koji potpisuje Steve Miner. U rad na njegovu nastanku bio je upleten i scenarist Kevin Williamson, svjež nakon uspjeha Cravenova metahorora Vrisak (Scream, 1996), koji je označio revival žanra u devedesetima. Minerovo ostvarenje bila je prigodna posveta Carpenterovu izvorniku, a ignoriralo je sve dijelove franšize osim prvih dvaju naslova te je označila povratak Jamie Lee Curtis u ulozi sada sredovječne Laurie Strode. Iako Minerovo ostvarenje nije bilo osobito maštovito, u ono je vrijeme postalo komercijalno najuspješniji dio serijala, pa je polučilo i nastavak – Noć vještica: uskrsnuće (Halloween: Ressurection, 2002) Ricka Rosenthala u kojem Curtis ponovno reprizira ulogu koja ju je proslavila. Banalne i stupidne priče te traljave režije, taj je naslov najbolje zaboraviti. Na tridesetu obljetnicu serijala dolazi do pokušaja reboota pa nastaju dva djela: Noć vještica (Halloween, 2007) i Noć vještica 2 (Halloween 2, 2009) Roba Zombieja, u kojima autor čini fatalnu grešku: nastoji Michaelu Myersu dati motivaciju te prikazati njegovu prošlost.

Nakon svih nastavaka i rebootova te kasnijih korištenja popudbine Carpenterova ostvarenja do granica klišeiziranosti i parodičnosti, opravdanim se čini postaviti pitanje zašto bi nam uopće trebala biti zanimljiva ova ponovno obljetnička Noć vještica, koja je nastala četrdeset godina nakon izvornika te je očito rezultat određenih nostalgičnih poriva. Jamie Lee Curtis ponovno uskače u ulogu Laurie Strode, sada već u poznijim godinama, otuđena od kćeri i unuke te sklona alkoholu. Cijeli život se spremala i čekala taj još jedan okršaj sa starim neprijateljem. Michael Myers vraća se u Haddonfield izravnati stare račune nakon bijega iz psihijatrijske ustanove. Redatelj i koscenarist David Gordon Green, koji potječe zanimljivo iz komediografskoga kružoka, odlučio je izignorirati sve nastavke nakon Carpenterova originala pa je posrijedi ponovan i konačan obračun starih znanaca. Film je postao kino-fenomen te je do sada na budžet od deset milijuna dolara zarado sto i pedeset, što iznenađuje jer današnja tinejdžerska publika za Jamie Lee Curtis nikada čula nije.

Nakon odgledavanja Greenova ostvarenja, shvaćate da on igra na nostalgičnu kartu, što je već uočljivo na temelju korištenja glazbene podloge i strukturiranja najavne špice. Stoga film možete shvatiti kao svojevrsnu žanrovsku posvetu u kojoj redatelj rekreira dobro znane elemente: progon razuzdanih tinejdžera, provinciju, mitskog i gotovo neuništivoga negativca, s elementima originalne priče, čime povezuje staru i mladu generaciju. Drugim riječima, na razini priče djelo ne nudi ništa novo i originalno nego koristi dobro znane žanrovske konvencije i klišeje. Redatelj shvaća i zna da nakon četrdeset godina reciklaže Carpenterova filma nije ostalo mnogo novoga za ponuditi. Olakšan tim saznanjem te neopterećen, mogao je dati oduška svojoj fanovskoj posveti i nastojanju da inscenira mitski okršaj Myersa i Strode. Kao takva, ova Noć vještica sasvim solidno funkcionira. Posrijedi je dobra filmska zabava u kojoj se moglo poraditi na dijalozima i usredotočenosti priče, no redatelj zaplet dobro vodi.

Green ponešto preuzima od slashera, no ipak tendira da mu cjelina ne bude prekrvava i nasilna kako bi djelo bilo prijemčivije široj i mlađoj publici. Također nema pretjerano strašnih ili uzbudljivih prizora. Navedeno ne znači da je film dosadan, jer manje ili više zanimljivost crpi iz očekivanja konačnog obračuna te načina na koji će se on odigrati. Mimo toga, kreiranje napetih prizora punih terora i straha nije redatelju od primarnog interesa, iako sporadično uspijeva ostvariti dobru atmosferu. Tu ponajprije mislim na noćne prizore u kojima do izražaja dolazi odličan dizajn osvjetljenja te poigravanje sjenama i ikonskom prisutnošću Myersa.

Djelo ujedno nastoji biti prilagođeno političkom i društvenom trenutku suvremenosti. Naglasak je stavljen na tri generacije žena jedne obitelji, a muški likovi su pritom ostavljeni po strani. Suprug Strodine kćeri nezanimljiv je i pogiba kao i policajci te šerif, dok znanstvenik pokazuje gotovo psihopatsku fascinaciju i privrženost ubojici. U konačnici tri žene – od kojih je prva ikonska posljednja djevojka – solidarnošću te zajedničkom borbom uspijeva srediti muškog zlostavljača.

filmovi

Brojna su jasenovačka stratišta i grobnice. Od Krapja i Bročica do Stare Gradiške, oko logora i unutar logorskog kruga. Na lijevoj i desnoj obali Save.

Ubijeni, ili oni koji su pali od iznemoglosti na radu, u prvo su vrijeme bili donošeni u logor u Bročicama i tu pokapani, “svaki zasebno, te mu je stavljana tablica s imenom”. No, od toga se “brzo moralo odustati” zbog prevelikog broja mrtvih, pa se krenulo pokapati “u neposrednoj blizini nasipa ili u samom nasipu”, zapravo u šumi Donja Krndija kod Jasenovca. Nasip je već u studenom te godine “slovio za grobnicu slabih i iznemoglih”.

Početkom 1942. počelo se pokapati na drugoj, desnoj obali Save, nasuprot Jasenovcu, na području sela Donje Gradine. Već za vrijeme rata naširoko se koristio termin “Gradina” i to ime, termin, ostalo je u upotrebi sve do danas (selo Gornja Gradina nalazi se desetak kilometara uzvodno na desnoj obali Save, blizu Bosanske Dubice, u Bosni i Hercegovini).

Ne zna se kako se došlo na ideju da Gradina postane masovno gubilište i grobište. Nitko nije nikad izričito naveo ni razloge. No, očito je presudila činjenica da je selo bilo dobro prirodno zaštićeno, na zavoju Save i na ušću Une u Savu. Dvije rijeke stvarale su od prostora sela svojevrsni poluotok, pa je ono bilo djelomice i nepristupačno. Na najsjevernijoj točki Gradine postojala je prirodno uzdignuta terasa, pogodna za prometovanje skele iz Jasenovca.

Strašna povijest Gradine počinje prvih dana 1942., kada je selo, nakon partizanskih akcija i ustaške protuofenzive, bilo posve opustošeno i ostalo bez stanovnika. Oko 20. siječnja ustaška jedinica pod zapovjedništvom Staniše Vasilja “prevezla je natrag u Gradinu i poklala” oko dvjesto žitelja tog sela koji su nekoliko tjedana prije bili deportirani u Logor III Ciglana. Kako je bio visok snijeg, nisu se mogle kopati rake, “nego su ubijeni ostavljeni u seoskim kućama i zajedno s kućama spaljeni”.

Bio je to tek početak masovnih zločina na širem prostoru sela. Nakon što je selo ostalo bez stanovnika, nadaleko nije bilo naselja. Kako je Gradina bila na savskom zavoju, bila je gotovo poluotok, jer joj je Sava bila na sjeveru i istoku, a na zapadu Una. S juga, otkuda su mogli doći partizani, Gradina je bila zaštićena pojasom rovova i vučjih jama te nizom bunkera i karaula.

Cadik Danon je potkraj veljače 1942. kao logoraš prešao u Gradinu, gdje u selu “nije zatekao ni žive duše, jedino su psi lutalice bezuspješno tražili hranu”. Kuće u koje je ušao “bile su pune odjeće i obuće, i to muške, ženske i dječje, seoske i gradske (…) u trećoj kući vidio sam kaput i pleteni vuneni šal koji je nosio profesor matematike Aron Salom (1891.)”, koji je jedva dva mjeseca prije toga došao s Danonom iz Tuzle. A onda je nedaleko od kuća “spazio dugačku crnu jamu, prišao je bliže, a iz jame se po onoj hladnoći izvijala para – u njoj su ležale gomile leševa preklanih ljudi, nabacanih jedan preko drugog”.

Otad se u Gradini ubijaju i pokapaju tisuće muškaraca, žena i djece. Ubrzo je postala nedvojbeno najveće jasenovačko stratište i grobište u kojem leže kosti većine ubijenih 1942., kao i kasnijih godina, sve do nestanka logora 1945. Dio zatočenika koji su stigli do Jasenovca direktno je iz vlakova ili s ceste prebacivan na desnu obalu Save. Dio njih ušao je u Logor III Ciglana, boravio u njemu nekoliko dana, koji tjedan, možda čak i mjesec, dva, nakon čega su “stariji ili bolesni”, žene i djeca, prekobrojni muškarci, nepotrebni za poslove u logoru i oni koji nisu mogli biti iskorišteni za fizičke poslove – odlazili u Gradinu.

Ante Ciliga je Gradinu opisivao “kao naš Stiks (rijeka u grčkoj mitologiji koja vodi u podzemni svijet, dijeli svijet živih od svijeta mrtvih): tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. (…) Takav je bio vrhovni zakon Jasenovca!” Gorostasna “Topola uzdaha” (ili “Topola užasa”) u Gradini, na ušću Une u Savu, bilo je mjesto vješanja zatočenika. Vjerojatno je na njoj obješeno najviše zatočenika u odnosu na druge lokacije. Vješalo se 1944. i u Logoru III Ciglana, kao metoda zastrašivanja zatočenika.

Gabriel Winter, koji je u Jasenovcu bio kočijaš, imao je neposredan uvid u taj, posljednji čin jasenovačkog zločina: “U Gradini se iskrcavaju ljudi, žene, djeca. Onda ih u manjim grupama odvode nešto dalje od iskopanih jama. Jedan ustaša drži žrtvu, a drugi udara maljem po glavi. Trojica čuvaju pozadi da ne bi tko pobjegao. Ustaša kod klanja bude više ili manje, već prema tome radi li se o ‘likvidaciji’ ljudi ili žena i djece. Tako je to išlo iz dana u dan, iz noći u noć. Jame za usmrćene kopali su sve dalje. Sve to gledao sam s jasenovačke obale. Kao kočijaš dolazio sam do nad same te rupe. Vidio sam napola pune rupe u kojima su leševi bili uredno složeni kao na katove. Gdje stane cijeli čovjek, metali su i po dvoje djece. Leševi su složeni kao cjepanice.” Winter opisuje kako je ponekad morao “čekati s kolima da skela preveze kandidate smrti. Žrtve nisu znale kuda ih vode.”

Kad bi došli na drugu obalu, “ustaše bi”, nastavlja Winter, “one koji su bili nemoćni odmah zaklali” pa bi onda rekli onima koje su još ostavili na životu – ‘Ovako će proći svatko tko pokuša bježati’.” I tako je, do posljednjeg trenutka, žrtvi ostavljana nada da će nekako preživjeti, ali sve je bilo uzalud – od tisuća i tisuća onih koji su prebačeni u Gradinu, tek je nekolicina nevjerojatnih sretnika preživjela. Winterove riječi potvrđuje Salem Resulović: “Naravno, ovaj svijet koji je prelazio skelom u Gradinu nije znao gdje ga vode. Stražari koji su ih pratili govorili su da idu u Bosnu brati šljive. I taj je narod vjerovao u to sve dok ne bi bio povezan i doveden do grobnica.”

Priča o leševima koji plivaju Savom postala je s vremenom jedna od najspominjanijih u zastrašujućem nizu jasenovačkih strahota – širila se usmenom predajom, pa je čak nakon nekog vremena izgubila povijesnu uvjerljivost. Međutim, o tome postoje brojni dokumenti – 22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako “u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja. (…) Ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu.” Župsko redarstvo Župe Livac – Zapolje (u koju je spadala Bosanska Gradiška) uputilo je Ministarstvu zdravstva u kolovozu 1942. dopis da je ono “organiziralo sakupljanje leševa na mostu u Bosanskoj Gradiški koji prolaze Savom te su tamo vađeni i pokapani”, što dokazuje da to nije bila nikakva uobrazilja ili propaganda. A ustaše su cinično tvrdili da su leševi plivajući Savom dobili “besplatnu kartu za Beograd”

jutarnji

Hrvoje Krešić rastavio je predsjednicu ‘na vodonik i kiseonik’: ispitivao ju je, ponavljajući neka pitanja i po pet puta, zašto je cijelo ljeto hvalila Marakeški sporazum, a onda od svega u zadnji čas odustala, obavijestivši samo Bujanca. Predsjednica je bila toliko iznervirana da mu je u jednom trenutku otela mikrofon iz ruke

portalnovosti

Korzo je najatraktivnija parcela Slavonskog Broda, neodvojiva komponenta njegovog vizualnog identiteta, erogena zona gradskog organizma, prostor koji (je) ostavlja(o) neizbrisive tragove na osobne povijesti njegovih stanovnika. Korzo je relaksacijsko okupljalište neodoljive ugodnosti, eliminator tjeskobe i usamljenosti hipnotičke mirnoće, ali i poticatelj burnih duševnih stanja onih koji ga pohode. Po svemu, dakle, urbani simbol bez kojeg fizionomija grada ne bi bila ista, korzo zbog svoje uzbudljive vitalnosti izaziva nagonsko uživanje.

Njegova nadsumativna poligonska, okupljališna privlačnost sklopljena je od raznorodnih dijelova: arhitekture, svrhovitih zakutaka, beskrajno puno detalja, dvanaest ulaza, vreve, trgovina (poslovnih prostora), ozelenjelog platoa, skulpture, fontane…

Jačanjem korza kao mjesta susretanja i razmjene, jača i uloga poslovnih prostora. Tri su uvjeta, znano je, potrebna za uspješno trgovanje: lokacija, lokacija i lokacija. A korzo je lokacija nad lokacijama, ono je poduzetnička stopostotna šansa.

Zato čudi da su neki prostori još uvijek nezauzeti, a njihovi izlozi obljepljeni plaktima i pak papirom. Kako stvari stoje, čeka ih sudbina kafića. A što bi drugo u Brodu , na njegovom najljepšem trgu, u predstojećem vremenu daljnjeg gospodarskog nasukavanja, moglo opstati? Knjižare? Teško, jer Brođani nemaju potrebe ići ni u sto metara udaljenu Gradsku knjižnicu po knjige koje se naplaćuju jednu kunu za trideset dana korištenja. Dokaz: u prostor jedne bivše knjižare uselio se kafić. Trgovine s poznatim robnim markama? Teško, jer sve više Brođana kupuje plastične odjevne predmete iz Istočne Kine. Dokaz: u prostor jedne bivše trgovine uselit će se kafić.

Ali, zašto se buniti? Kafići nas vežu i spajaju. Tu se sluša dobra glazba, tu se pjeva, tu se recitira, tu se glumi… tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada…

A korzo, gradsko središte, na samom njegovom obodu, smješteno iznad savskog ogledala, ma tko ga naselio, ništa ne može omesti da svojim oblinama i nadalje doprinosti duhovnom i tjelesnom uživanju onih koji ga pohode.

sbperiskop

voxfeminae

jergovic

Foto: Mirela Šavrljuga

Projekcije stanja civilizacije do kraja stoljeća uključuju siromašniji svijet, nepogodniji za život od ovog kojeg trenutno poznajemo. O tome što nas čeka, razgovarali smo s Vedranom Horvatom, sociologom, aktivistom i izvršnim direktorom Instituta za političku ekologiju u Zagrebu.

Svi već znamo da se svijet zagrijava, no što to točno znači? Koja je razlika između porasta od 2 stupnja Celzijusa do kraja dekade i 4 Celzijusa do kraja stoljeća?

To znači da smo u središtu krize kakvu planet do sada nije vidio, i da će se dosadašnji način života radikalno promijeniti u idućih dvadesetak godina. Razlika između te dvije brojke ne leži samo u volumenu i ozbiljnosti promjena pred nama, već prvenstveno u hitnosti neophodnoj za sveukupno društveno djelovanje. Realistično razmišljanje o kraju dekade obavezno uključuje pitanje što možemo učiniti da spriječimo klimatski kolaps. Održanje postojećeg standarda do stoljeća trenutno je nerealan scenarij, osim ako se emisije stakleničkih plinova odmah ne zaustave, a čak ni onda ishod nije izvjestan. Zagrijavanje bi ubuduće trebali održavati na 1.5 Celzijusa kako bi ublažili pojavu nesnosnih vrućina, porast razine mora, razorne suše i gubitak bioraznolikosti.

Od prvog planetarno zapaženijeg spominjanja granica rasta (Rimski klub) prošlo je gotovo 50 godina, a čovječanstvo je dosad napravilo tek malen i spori korak u smjeru priznavanja problema. Sada nam je, u najboljem slučaju, ostalo svega nekoliko godina da se ozbiljno pokrenemo ako želimo izbjeći ozbiljan kolaps. U tom su razdoblju mnoga upozorenja ekoloških pokreta ili stručnjaka bila sustavno utišavana kako bi se održao ”business as usual” i kako bi se ekstraktivističke aktivnosti i financijalizacija prirode nastavile “po starom” bez previše osvrtanja na štetu koju pritom stvaraju. Svjedoci smo nevjerojatnog eksponencijalnog umnažanja štete stoga svaka daljnja aktivnost osim smanjivanja emisija povećava rizike i značajno pogoršava životne i radne uvjete za veliki dio ljudi na planeti.

Što sve moramo poduzeti kao civilizacija, odnosno društvo, a što kao pojedinci da minimaliziramo te štetne učinke?

U ovom trenutku stojimo na nekoj vrsti raskršća i pitanje je u kojem ćemo smjeru krenuti. Vrlo brzo bit će jasno jesmo li spremni uvjete života koje mi poznajemo kao normalne očuvati za buduće generacije. Potrebna je reorganizacija društva koja omogućava život sa maksimalnim porastom ne od 2, nego od 1.5 Celzijusa! Potreban nam je masovni i organizirani zaokret prema stvaranju uvjeta za drugačiji život u kojem se oni koji u tome predvode zbog toga neće osjećati kao gubitnici i budale. Ekološka tranzicija ne smije se događati preko leđa radnika, potrošača, korisnika. Pritisak treba prenijeti na korporacije i države koje su glavna i najštetnija pokretačka sila klimatskih promjena. Radi se dakle, prvenstveno o političkoj borbi. Svaka tona ispuštenog CO2 od strane multinacionalnih kompanija i država koje se ne drže ciljeva, mora biti usmjerena u korist mogućih najvećih gubitnika. Konačnu odgovornost moramo tražiti od zakonodavaca koji oblikuju sustav, bilo na lokalnoj, nacionalnoj, europskoj ili globalnoj razini.

Takav zaokret u velikoj mjeri zahtijeva promjenu očekivanja od toga što nam je dovoljno za život i prosperitet. Njihovo najuže povezivanje s idejom ekonomskog rasta je jednostavno pogrešno, demantira ga naša neposredna stvarnost. Nerijetko se danas veća, česta i raznolikija potrošnja, veća mobilnost, izdašno korištenje i oslanjanje na prirodne resurse izjednačava s izobiljem. Za one koji su godinama ili desetljećima bili u raznim oskudicama, činit će se da to znači uzeti im pravo na bolji život i budućnost kakvu su priželjkivali. Što se prije riješimo mita da moramo rasti u nedogled, šanse da preživimo su veće. To svakako otvara veliki broj proturječja jer postoje veliki dijelovi svijeta gdje ljudi žive ispod granice siromaštva i za njih je potrebno osigurati pravedni prelazak i uvjete za dostojanstven život. Institucionalna politika već prepoznaje da ne može obećavati nastavak gospodarskog rasta unutar planetarnih ograničenja. Promjena se mora događati paralelno, sinkronizirano, na svim razinama. Individualne životne navike koje se tiču raspolaganja resursima, potrošnje energije, skladištenja otpada ili mobilnosti izuzetno su bitne, no smatram da se raspon mogućih izbora mora prvenstveno definirati i osigurati na razini sustava, državno ili međunarodno.

Pored toga, ekološka tranzicija koja bi uspostavila uvjete za ekonomiju, a koja podržava rast od 1.5 stupnja zahtijeva novu i drugačiju infrastrukturu, a upravljanje s tom infrastrukturom bi u svakom slučaju trebalo biti demokratičnije, bliže zaposlenicima, radnicima ili građanima, i svakako manje centralizirano. Svakako, uz uspostavljanje novih standarda “dovoljnosti” povećanja energetske učinkovitosti, napuštanja karbonski intenzivnih aktivnosti i napuštanja ulaganja u fosilna goriva kao i uspostavu praksi koje odvajaju ekonomski rast od pritiska na prirodu i novih emisija. Na razini pojedinih sektora potrebna su specifična rješenja i programi, ali i integracija tih principa horizontalno, kroz sve sektore, a nužna je i uspostava klimatskih standarda ispod kojih nije moguće ići.

Većina nas, naime, shvaća da ekosustavi umiru, da se razina mora podiže i da se ledenjaci tope, no nekako ne osjećamo te promjene na svojoj koži. Što će se točno dogoditi u Hrvatskoj i na Balkanu?

U stvarnom životu, na ulici, i dalje veliki broj ljudi smatra da se klimatske promjene događaju nekome drugome i negdje daleko. Negdje drugdje netko radi toga pati. No mali broj ljudi s njima suosjeća. Međutim, i ovi krajevi vrlo brzo će i sve izraženije biti izloženi učestalijim ekstremnim uvjetima poput suša, poplava i požara i njihovim štetnim utjecajima; kroz slabije prinose, prisilne migracije ili sanaciju velikih šteta od nepogoda koje će biti sanirane iz javnih proračuna. To će dovesti do oslabljenja proračuna država koje nisu pravovremeno započele sa prilagodbom, i koje su, poput Hrvatske, razmišljale o ekstrakciji nafte u Jadranu ili izgradnji LNG terminala, ili i dalje vrše iskapanja. U takvim proračunima onda neće biti dovoljno za obrazovanje ili zdravstvo. Drugim riječima, samo ekološki čista i društveno pravedna energija u rukama ili pod kontrolom građana može dugoročno biti sigurna energija.

No, ne radi se samo o ekstremnim klimatskim uvjetima koji su jedna od manifestacija klimatskih promjena. Izloženost poljoprivrede, ribarstva ili turizma klimatskim promjenama već sada je zapažena i ubuduće će samo jačati te pojačavati ranjivost različitih društvenih skupina. Hrvatska ipak i dalje pripada skupini zemalja istočne Europe koje zakazuju u ekološkoj tranziciji i ima i dalje jedan od karbonski najintenzivnijih BDP-a te istovremeno nedovoljno iskorišten potencijal obnovljivih izvora energije. U zemljama poluperiferije poput Hrvatske ili zemalja u regiji, uz pad cijene tehnologije obnovljivih izvora otvara se nevjerojatna mogućnost da praktički samodostatno žive od mješavine obnovljivih izvora, čak i da izvoze tu čistu energiju. Opet, nije slučajno da se to ne događa i da smo za takav razvoj događaja zakinuti. Imamo nevjerojatnu priliku da prednosti još uvijek relativno niskih emisija zaustavimo tu gdje jesu i ne planiramo rast u idućim desetljećima.

Izostanak rasta s druge strane ne mora značiti i gubitak radnih mjesta, on može podrazumijevati preraspoređivanje postojećeg na način da bude ravnopravniji za ljude i povoljniji za prirodu. No u svakom slučaju nužno je smanjenje neodržive potrošnje. S dostupnom obnovljivom energijom i daleko većom efikasnošću (ali i manjom potrošnjom), Hrvatska ima priliku napraviti zaokret i steći veliku prednost u “odvezivanju” svoje budućnosti od fiksacije na rast i ovisnost o fosilnim gorivima. Jasno je međutim da smo okruženi različitim akterima koji nas na globalnoj razini u tome žele spriječiti radi ekspanzije tržišta i produženja ovisnosti. S njima se međutim treba politički obračunavati. A u tome dosadašnje vlade nisu bile previše uspješne, štoviše, bile su tek izvršioci onoga što se od njih tražilo. Utoliko je zaokret u klimatskoj politici u svojoj potenciji izuzetno emancipatorski projekt jer povećava našu neovisnost. Socijalan – jer otvara vrati pravednoj redistribuciji i ostavlja više vremena za humanizaciju života. Ali i dalje internacionalan jer nas povezuje sa sličnim pokretima ili gradovima na svijetu. Ono što nas tu sve zajedno mora okupiti je jedna uporna neposlušnost prema onima koji nas vode u klimatski kolaps.

Prilagodba klimatskim promjenama podrazumijeva i političke i ekonomske adaptacije: kako vi vidite taj put? Koliko će nas to koštati?

Prilagodba za početak kreće od prepoznavanja razmjera ovog problema i njegove povezanosti s uvjetima proizvodnje i održavanja života. Osim u uskom i elitnom krugu stručnjaka i državne uprave, taj se problem ne prepoznaje, a kada se i prepoznaje na njega se gleda primarno kao prijetnju. Također, sama prilagodba ne može se dogoditi preko noći, ona zahtijeva ulaganja u javnu infrastrukturu koja ne bi bilo toliko ranjiva na klimatske promjene te pomaže onima koji će biti njoj najviše izloženi poput seljaka, ribara ili turističkih radnika. Turizam je u tom kontekstu možda najbolji primjer za povezivanje nekih proturječja. Poznato nam je da turizam puni oko petinu našeg proračuna, no malo tko – upravo zato što se radi o ”zlatnoj koki” – propituje posljedice takvog turizma na našu prirodu i stanovništvo, no posebno na klimatske promjene. Potrošnja energije u ljetnoj sezoni, potrošnja vode, proizvodnja otpada, nevjerojatne količine emisija iz cestovnog i avionskog prometa, sve to doprinosi izuzetno visokom karbonskom otisku naših turističkih aktivnosti. S druge strane, zbog promjena vremenskih uvjeta i mijenjanja životnih uvjeta, ostaje pitanje u kojoj mjeri će ovakav turizam i dalje biti moguć i kada ćemo podvući crtu i reći: sada je dosta.

Naravno, cijena prave prilagodbe ukupnog sustava na još uvijek neslućene posljedice klimatskih promjena sigurno se mjeri u milijardama kuna. No, cijena koju plaćamo odgodom prilagodbe bit će višestruko veća jer će nas kašnjenje u tome koštati u tom slučaju i života i poslova, a nadolazeće generacije sasvim sigurno će u tom slučaju morati nastaviti sa napuštanjem ovih krajeva bez perspektive. Od države se očekuje da prepozna najveće gubitnike klimatskih promjena i već sada počne raditi na tome da im se pomogne.

Je li ovako organizirano demokratsko društvo dovoljno dobro za rješavanje klimatskih problema? Mislite li da nam je potreban drugačiji oblik demokracije?

Dobar dio klimatskih pregovora i njihovih posljedica uvijek je imao karakter da se odozgo nameću pravila i direktive. U stvarnosti su nadjačali oni moćniji i izbrisali svoju odgovornost. S druge strane, budućnost koja nas čeka bit će očito puna nametnutih odricanja i redukcija, no pitanje je u kolikoj će mjeri one biti provođene autoritarno i u hoće li ograničavati razne slobode i osobne izbore koji se danas uzimaju zdravo za gotovo. No danas još uvijek imamo mogućnost da se prilagodba izvede demokratski, da kao društvo koje je shvatilo granice rasta i granice planeta na kojem živimo, svjesno napravimo zaokret i u tom smislu ”odrastemo”. Da život i rad zamišljamo unutar planetarnih ograničenja. U tom smislu mi smo skloni zagovarati demokratski odrast u kojem ćemo trošiti manje prirodnih resursa, možda i manje raditi, ali kvalitetnije i zdravije provoditi vrijeme. Dakle, uspostavljanje života u novim uvjetima, a ne odricanje. Potrebno je međutim cijelo vrijeme imati na umu tko predstavlja većinu u našim društvima, koliko su oni svjesni ograničenja, koliko se mogu oduprijeti zovu potrošačkih sirena ako spajajući kraj s krajem love popuste u trgovačkim lancima kako bi se uopće održali na životu. Javna podrška prilagodbi je neophodna, no nju tek treba zadobiti.

Kako bi izgledala idealna politička platforma na razini parlamentarne politike za učinkovitu borbu protiv klimatskih promjena?

Pitanje je naravno o čijem parlamentu govorimo. U nizu europskih zemalja, postoje već sada parlamentarne skupine koje aktivno i uspješno vode borbu za zaštitom klime. Hrvatska se tu ne pojavljuje. U našem parlamentu trenutno ne vidim niti jednog zastupnika ili zastupnicu da sustavno i stalno govori o posljedicama klimatskih promjena. Plastično govoreći, takva bi se platforma za početak trebala odmah početi baviti smanjivanjem broja gubitnika u klimatskim promjenama i oblikovanjem pomoći da se oni lakše s njima nose. Pored toga, takva platforma, za razliku od svih ostalih, ne bi trebala više obećavati rast. No moguće je istovremeno govoriti o boljem i kvalitetnijem životu. U sebi bi ona morala okupiti aktere iz područja industrije, ekonomije i ekoloških pokreta. Pitanje međutim ostaje, kad se takve snage i pojave, bitno je da se ne iscrpe dok dođu do institucionalne politike koja im možda omogućava veći raspon utjecaja.

U koji oblik alternativnih izvora energije najviše vjerujete? Kako organiziran? I koliko su Hrvatska i Balkan daleko od takvog nečeg?

Za početak, Hrvatska hipotetski ima nevjerojatnu priliku – da u jednom generacijskom ciklusu iz perspektive ekološkog otiska postane europski Butan, Kostarika ili Kuba i da prednosti slabijeg pritiska na okoliš iskoristi za napuštanje orijentacije na rast. Za takav ishod i smjer treba osigurati međutim i javnu i političku podršku. Napuštanjem toksičnog i skupog energetskog miksa, Hrvatska se u velikoj mjeri, kao i ostatak regije mogu osloniti na održivo i decentralizirano upravljanje obnovljivim izvorima energije. Za dobar život na Balkanu, dovoljni su voda, sunce, vjetar i drvo. Ovo posljednje još uvijek se rijetko spominje, iako je opseg deforestacije u posljednjih četvrt stoljeća na Balkanu nepovratno negativno utjecao na našu otpornost na klimatske promjene.

Nitko međutim ne postavlja pitanje o tome jesu li naša javna poduzeća poput HEP-a spremna na nadolazeće stanje. Na koji će način HEP osiguravati postojeću cijenu električne energije ako ne ulaže dovoljno u obnovljive izvore, a istovremeno se oslanja na izdašne hidrološke godine koje trenutno donose visoku dobit. Postoji li npr. u HEP-u plan prilagodbe na nove uvjete koji će doći sa klimatskim promjenama? S druge strane, pojava energetskih zadruga svakako je nešto što je moguće pozdraviti kao novi oblik građanskog organiziranja oko proizvodnje energije. Međutim, i tu postoje opasnosti da se takva priča primarno ograniči na pojavu novih ”igrača” na tržištu, a ne formulira kao napredak u oblicima upravljanja. No, za razliku od onog što nam govori establišment, budućnost sigurne energije zasigurno je u otkapčanju od velikih pogona na fosilna goriva i orijentaciji na lokalnu organizaciju proizvodnje obnovljive energije u rukama građana, većina treba prihvatiti da se radi o njihovoj budućnosti.

bilten

Ivo Goldstein: Jasenovac – Tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. Takav je bio vrhovni zakon

Ivo Goldstein: Četiri ‘M’ iz Jasenovca: Kako su nevine ljude brutalno ubijali Maks, Miloš, Matković i Majstorović (2)

Uvodni, idilični kadrovi prikazuju nam stari, tradicijom, bogatim kulturnim nasleđem i suncem okupani Dubrovnik i predivno plavetnilo Jadranskog mora… Zatim poetičnim okom kamere pratimo radost druženja i življenja trojice mladića, prijatelja – Nike( čija je sestra, prelepa Ana zaljubljena u njegovog prijatelja Tonija), Tonija( poreklom Italijana) i Miha( Jevrejina). Poreklom iz bogatih dubrovačkih porodica, oni žive život punim plućima, treniraju zajedno mačevanje, provode se i jure za ,, prijateljicama noći“… Oseća se atmosfera puna životne radosti i lepote, a onda… Kamera prati veselje porodičnog skupa, lagano klizi slikajući prelepi primorski pejzaž sa terase domaćina i … praćena zloslutnim muzičkim prelazom, punim potmule jeze, najavljuje sve naglašeniji zvuk dolazećih aviona bombardera – najavu Drugog svetskog rata koji 1941. stiže i u Dubrovnik… Muzička podloga filma, delo maestralnog Alfa Kabilja, jedan je od ključnih segmenata koji moćno naglašava atmosferu rata, sve njegove užase, bedu, nasilje, trijumf zla na svim frontovima, pre svega u samom čoveku…

Ja mogu govoriti kao razočarani umjetnik, birali smo teške teme za koje uopće nismo bili sigurni da će proći, a kada su prošle imali smo ogromne posljedice. Govorim, recimo, o temi Jasenovac, pa o temi koja je bila razlog moje emigracije – Artukoviću, pa ranije “Okupaciji u 26 slika”; to su filmovi koji su izazvali reakciju, što je normalno, ali razočaravajuće je što smo mi mislili, Mirko Kovač, Filip David i ja, ta klapa, mislili smo da radimo krik protiv tog zla, da se ne ponovi. Osjećali smo da se može ponoviti. Govorim sada o raspadu Jugoslavije, agresivnom nacionalizmu koji je i danas prisutan u svim sredinama. Kada se to ponovilo po istom scenariju po kojem smo radili i preko filma upozoravali što se može desiti, bili smo potpuno razočarani; naši filmovi nisu ostavili efekat, nisu proizveli boljitak. Oni su za mene kao autora postali problem, ni za koga više, ja sam morao otići iz vlastite zemlje, a onda i moja familija, svi su otišli k vragu, izopćen sam. O tome se može pričati, možemo pričati o političkoj svijesti, o autorskoj svijesti, ali oni su analizirani politički, niko nije gledao formu, šta autor nudi, sve je bilo “za” ili “protiv” i svrstavano u političke pretince. Onda je došlo do tog meni i danas nejasnog obilježavanja kao kontroverznog autora. Šta to znači kontroverzno? To mi niko ne može objasniti, a nema članka u kojem me ne označavaju tako. Zašto? Zato što je tema kontroverzna?

Gledajte, 71. godine je također bio nacionalizam koji je mirisao na zlo u Hrvatskoj i onda su ljudi kao Mirko Kovač, kao Filip David, kao ja, tražili temu koja može poslužiti kao upozorenje. I, naravno, kako ja cijelog života imam istu formu, polazim od ljepote i u ljepotu, svijetlo, uvlačim tamu – možete napraviti geometrijski prikaz filma iznutra – “Okupacija” počinje široko; lijepi grad, lijepi ljudi, fenomenalna široka muzika, sve ide lako, a onda je pomalo uvlači tamno, tamno, tamno i na kraju kad se više ne može razvijati pukne u sceni autobusa i nastane masakr. Ta scena je proizvela toliko šoka da se više nije moglo raspravljati o formi filma. Da li smo u tom smislu pretjerali i da li je taj kontrast tog strahovitog zločina koji se tamo zaista desio prejak, da li je trebalo od tog zla, od tog jakog vina napraviti malo bevande, to je sad veliko pitanje?

Interesantno je da smo zbog toga izgubili Oskara, imali smo strahovite šanse jer su Karl Malden, tada predsjednik Akademije, i Den Tana bili oduševljeni filmom, ali su zbog ženskog dijela Akademije tražili da se izbaci sedam minuta tog masakra, napravi maksimalno tri minuta i garantirali da će film dobiti Oskara. Ni Kovač niti ja nismo na to pristali i uvijek mislim šta bi bilo s mojim kasnijim djelom da je bilo tako? Međutim, nikada tu odluku nisam doveo u pitanje, bio bih nesretan da napravim kompromis, ne bih mogao sebe pogledati. Ja sam u filmu počeo kao dijete, film je za mene svetinja i nema rasprave o tome.

Neočekivano, preko noći, sve se naglo menja – kako spolja, u nekad idiličnoj atmosferi monumentalnog Dubrovnika, njegovog mediteranskog šmeka i opuštenosti u lepotama arhitekture, jedinstvenog načina života, tako i iznutra, u srcima njegovih žitelja. U grad trijumfalno ulaze samozvani ,, oslobodioci“, prvo hladno – proračunate nemačke, a potom i raskalašne, italijanske fašističke trupe, prosipajući simbolično po ulicama starog grada, sa dubokim korenima i bogatom tradicijom, ,, svetu italijansku zemlju“. I mada sve to deluje apsurdno i komično, stvarnost postaje nimalo tako naivna, smešna i divna. Na scenu stupa jedan od najstrašnijih poredaka u groznoj istoriji čovečanstva, ideološki zasnovan na svireposti, mržnji, bestijalnosti, neviđenom zlu i krvi svih onih koje ne pripadaju tzv. višoj rasi gospodara sveta. Uz njih, ne gubeći ni trenutka, nastupaju istovremeno, jedva dočekavši i domaći, lokalni ,, oslobodioci“ i stratezi novog poretka – sluge fašizma, kompleksaši sa kamom – hrvatske ustaše i ,, oslobodioci“ svetskih razmera – komunisti, željni da jedne okove zamene ,, manje neugodnima“… Istorija podrazumeva ironiju, zar ne? Sve ono čisto u čoveku, što podrazumeva humanost, samilost, lepotu i jedinstvo različitosti izloženo je odstrelu, sili i neviđenim zverstvima i poniženjima… Fašisti, ma odakle dolazili, počinju da ostvaruju svoje ,, oslobodilačke“ krvave pirove i sve vrste umobolnih perverzija, koje u filmu kulminiraju u scenama pokolja unutar autobusa koji idiličnim krajolikom prevozi ustaške zarobljenike – bili oni Hrvati, Srbi, Jevreji ili bilo ko drugi… Zlo naprosto trijumfuje, začinjeno orgijanjem i izvrtanjem sve ljudskosti i temeljnih vrednosti naglavačke – u ime nekoga ili nečega, nebitno…

    Ja sam se još od amaterskih dana bavio eksperimentalnim filmom i istraživao filmsku formu, ali i promjene unutar prostora i vremena. Po tim scenarijima spadali smo u neku, kako bih rekao, mediteransku misao i kulturu. Bili smo naročito pod uticajem Kamija, koji je rođen u Oranu u Alžiru, a Split je, u to vrijeme, bio jako sličan ovom gradu samo na drugoj strani Mediterana. On je negdje sublimirao u sebi tog apsurdnog čovjeka i taj bunt koji iz toga proizilazi. Naročito u romanu Stranac, u kojem se dešavaju upravo one stvari kojima sam se ja dugo bavio, a to je to ubistvo bez razloga. Onda sam kasnije pokušao da vidim da li se može analizirati i druga strana te medalje – ubistvo s razlogom. U početku sam radio filmove u geometrijskoj, savršenoj formi, da uvijek drama počinje sa idiličnom situacijom lijepih mjesta, lijepih ljudi, dobrih odnosa, a onda se uvuče crv zla i sve razruši. Jedan od najznačajnijih filmova iz tog perioda je Poslije podne (puška). Dešava se u jednom zatvorenom mediteranskom dvorištu, ljeti. Jedan tip – igra ga Tom Gotovac – pokušava da ubije vrapca. Gusto ljetnje vrijeme stiska do te mjere da on eksplodira i umjesto vrapca pobije cijelo dvorište, puno ljudi. To je moćan film i nalazi se u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, i sa još tri-četiri kratka igrana filma ide po retrospektivama kao jedno od djela koja bi nove generacije trebalo da vide. Nakon tih eksperimenata, u sasvim slučajnom susretu s Jasenovcem, bivam potpuno razbijen. Nisam mogao shvatiti da ljudsko biće može to da radi, taj način ubijanja i to masovno, samo zbog druge vjere, naroda, ideologije… To me je potaklo da počnem da stavljam film u određenu funkciju. Tako su nastali Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, film o Jasenovcu, i ovaj posljednji na tu temu, Testament, koji je tek nedavno prikazan u Srbiji, dok ga Hrvatska, iako je bila koproducent, još nije prikazala. S obzirom kakva je situacija danas u Hrvatskoj, jasno je zašto je to tako. 

Po scenariju znamenitog hrvatskog književnika Mirka Kovača i kultnog filmskog stvaraoca iz Hrvatske,tadašnje Jugoslavije, Lordana Zafranovića, koji se pojavljuje i kao reditelj ovog opominjućeg, ogoljenog remek – dela, ostvarenja koje se bavi svim našim nezalečenim ranama, smećem duše guranim od strane vlasti decenijama ,, pod tepih“ istorije, da bi 1991. godine ,, isplivalo“ u novom, svaki put brutalnijem izdanju, proživljavamo iznova slike zla koje čuči u nama, koje licemerjem i lažima uzgajamo i ,, oslobađamo“ prvom zgodnom prilikom… Upečatljive filmske role debitanta Frane Lasića( Niko), Milana Štrljića( Toni), Steve Žigona( Kubička, oličenje zlikovca i sadističkog poltrona, tzv. arijevca po profesiji i mizantropa po suštini), Borisa Kralja, starog Antuna Nalisa, Zvonka Lepetića, Tanje Bošković i svih onih koji su brutalno dočarali fašistički šljam  i njihove obožavaoce dok šire zlo i orgijaju nad nesrećom drugih, uz pomenutu impresivnu muziku Kabilja i veštu ruku mladog ,, praškog“ đaka Zafranovića koji čudesnom smenom kadrova idile i strave gradi atmosferu od koje na trenutak zastaje dah, dočaravajući sav užas rata i svega onoga što se u pogodnom trenutku oslobađa iz čoveka – naizgled tako ,, pitomog i nevinog“, do trenutka konačnog pada svih maski na sceni života…

    Jedino što možemo je da vjerujemo da bi ljubav i dobrota mogle jednostavno da naplave sve. Zato se i bavimo zlom, da ga otklonimo, ali nisam siguran da uspijevamo. Sve više je ratova, zla, izbjeglica, užasa. Teško je pretpostaviti da je čak i na ovim našim prostorima sve završeno. Mislim da tu još nije došlo do katarze, da je do te mjere napumpano negativnom energijom i da se jednostavno čeka neka eksplozija. Jer kad se pumpa mržnja, ono što je zlo, što je primitivno, što je dovelo do tragedija, kao da nije izvučena nikakva pouka, dobru se ne možemo nadati… Nažalost, situacija je takva da mi ne dopušta optimizam. Puni smo želje za prijateljstvom, za suradnjom, ali je tolika agresija na ljubav i dobrotu, na prijateljstvo, saradnju, komunikaciju, da ja gubim nadu. Ostaje mi film koji sam uvijek imao i preko kojeg ću pokušati da ostavim neke poruke, pa nek ostanu za generacije koje će doći.

Kada sam ga kao klinac prvi put pogledao, ovaj izvanredni film o užasima rata i užasima u čoveku, prosto sam se zaledio jezivošću pojedinih brutalnih scena… Kada ga i danas pogledam, vraćajući se u prošlost, nakon tri i po decenije životnih iskustava i svega što nas je zadesilo, ne osećam se ništa manje neprijatno zbog proste činjenice da je ,, okupacija u 26 slika“ još uvek tu negde, duboko u nama … duboko u nama samo do prve zgodne prilike!

By MCZB

OŠ Milan Amruš

Na 10. sjednici Hrvatskoga sabora najvažnija točka dnevnog reda je Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2019. godinu s projekcijama za 2020. i 2021. godinu. U navedenom Prijedlogu državnog proračuna Republike Hrvatske nisu predviđena sredstva za osnivanje i rad brodskog Sveučilišta kao ni za druge važne brodske projekte. Brodsko Sveučilište i projekt novog kompleksa Osnovne škole “Milan Amruš“ u Prijedlogu državnog proračuna za 2019. godinu uopće se ni ne spominju pa čak ni u projekcijama za 2020. i 2021. godinu. Ovakav odnos hrvatske Vlade prema građanima našeg grada i županije izaziva zaprepaštenje i opravdanu ogorčenost.

Na 10. sjednici Senata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, održanoj 25. rujna 2018. godine, jednoglasnim zaključkom usvojeno je Izvješće Povjerenstva o utvrđivanju opravdanosti provođenja statusnih promjena za brodske sastavnice osječkog Sveučilišta u koje se ubrajaju Strojarski fakultet, Studentski centar te dislocirani studiji Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti. U Izvješću Povjerenstva nalaze se i podatci o financijskim pokazateljima vezanim uz ulaganje u brodske sastavnice osječkog Sveučilišta za razdoblje od 2007. pa do 31. kolovoza 2018. godine. Senat osječkog Sveučilišta zaključkom o usvajanju Izvješća Povjerenstva provedbu statusnih promjena brodskih sastavnica osječkog Sveučilišta uvjetuje financijskim obeštećenjem u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2019. godinu u iznosu jednakom svim ulaganjima u brodske sastavnice osječkog Sveučilišta u periodu od 2007. pa do 31. kolovoza 2018. godine. Iz Prijedloga državnog proračuna za 2019. godinu može se iščitati da Vlada RH nije pristala na ispunjenje takve sramotne i beskrupulozne ucjene od strane Senata osječkog Sveučilišta. Zbog nemogućnosti izdvajanja brodskih sastavnica iz sastava osječkog Sveučilišta Zakon o osnivanju Sveučilišta u Slavonskom Brodu ostaje neprovediv sve dok se ne postigne dogovor između Vlade RH i Senata osječkog Sveučilišta o isplati izmišljenog obeštećenja koje je beznačajno u odnosu na golema državna ulaganja u osječko Sveučilište. Na temelju toga može se zaključiti da u Vladi RH ne postoji politička volja za osnivanjem Sveučilišta u Slavonskom Brodu.

Drugi bolni primjer zanemarivanja Slavonskog Broda je projekt novog školskog kompleksa Osnovne škole “Milan Amruš“ za kojeg u Prijedlogu državnog proračuna za 2019. godinu nisu previđena nikakva sredstva. U Varaždinu je 2014. godine otvoren centar za odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju “Tomislav Špoljar“, a njegovu izgradnju sufinancirali su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi te Grad Varaždin. U Zadru se privode kraju radovi na izgradnji Centra za osobe s poteškoćama u razvoju, a njegovu izgradnju sufinanciraju Ministarstvo demografije, obitelji, mladih  i socijalne politike, Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Grad Zadar. U Virovitici je u tijeku izgradnja Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju učenika s teškoćama u razvoju  s trodijelnom sportskom dvoranom vrijednosti čak 69 milijuna kuna. Projekt sufinanciraju Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova,  Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Grad Virovitica. Pitanje koje se nameće samo od sebe je zašto samo za izgradnju nove škole za brodsku djecu s teškoćama u razvoju nema novca, a za djecu u drugim gradovima ima novca? Očito ni Vlada RH ni Grad Slavonski Brod nemaju političke volje za izgradnju nove škole u Slavonskom Brodu. Bilo bi korektno da resorni ministri i gradonačelnik dođu pred roditelje i učenike Osnovne škole “Milan Amruš“ i u lice im objasne zašto za gradnju nove škole nema novca.

Treći slučaj je projekt izgradnje Istočne vezne ceste u Slavonskom Brodu, a kojeg nema u Prijedlogu financijskog plana Hrvatskih cesta za 2019. godinu s projekcijama za 2020. i 2021. godinu. Zašto za cestovne obilaznice drugih hrvatskih gradova u državnom proračunu ima novca, a  za brodsku Istočnu veznu cestu nema novca?

Ovakav odnos prema građanima Slavonskog Broda apsolutno je neprihvatljiv i uvredljiv. Javno pozivamo naše saborske zastupnike da svoju podršku usvajanju Prijedloga državnog proračuna za 2019. godinu uvjetuju uvrštavanjem brodskih projekata u državni proračun. Saborskim zastupnicima na prvom mjestu morali bi biti interesi građana koji su ih izabrali. Brodski političari trebali bi shvatiti da smo svi na istom Brodu i da svi zajedno tonemo. U svakoj vladi ministar financija je najvažniji ministar, a mi kao da u Vladi nemamo nikoga tko bi se borio za naše interese. Krajnje je vrijeme da ministar financija i naši saborski zastupnici nešto poduzmu za naš grad i županiju prije nego postane prekasno.

Nezavisna lista Slavice Lemaić

Dani sjećanja i humanosti

Približio se i dan sjećanja na jedan od najgorih zločina na ovim područjima. Dan pada Vukovara. To je nešto što jako žalosti. Moram reći da izbjegavam gledati emisije o tome i o sličnim sjećanjima na tragedije. Nisam bešćutna, već naprotiv. Toliko mi bude žao, da mi pokvari cijele dane, da budem tužna i žalosna. Ne mogu to gledati kao „film“, kao nešto onako, „desilo se“. Zato ne volim ni Svi svete, ni slične godišnjice. Ipak, svjesna sam da se mora obilježavati i ne smije zaboraviti, da se nikada ne ponovi.

Nekako približavanjem kraja godine, u ovim hladnijim danima se aktiviramo i oko humanitarnih akcija. Vjerujem zato i što je zimi teže ljudima koji su u potrebi, a i dijelom što se malo više informiramo i imamo vremena jer smo više u zatvorenom. Nema baš neke velike logike, ali tako je.
Priključite se bilo kojoj vrsti pomoći. Na žalost, iako se vladajući hvale da imaju novaca, da smo u suficitu, to mnogi ne osjete. Oni kupuju, tj. mijenjaju automobile ( opet! Iako se to mora redovito mijenjati kao i kod svih ( ako mogu ), oni očito mogu pa i čine), o našem trošku, naravno. Ne želim o njima pisati, šteta tipkanja i vremena potrošenog na pogrešne ljude.
Nedavno je moja prijateljica sa svojim susjedima pomogla obitelj kojoj je izgorjela kuća. Skupili su nešto namještaja, nekih drugih osnovnih potrepština, organizirali kamion i to im odvezli i pomogli namjestiti. Iako su poslije išli raditi, kažu, srce k’o kuća!

Humanost traži malo vremena, malo manje novca i najmanje nekih posebnih vještina. Samo veliko srce. Ima dovoljno organiziranih akcija, ili će uskoro krenuti. Nemojte se pravdati riječima da su to sve pljačke ili da će se netko okoristiti. Ima i toga, ali donirajte ili pomozite one za koje znate da su doista prava pomoć. Danas to nije teško saznati.

Možete se malo osvrnuti oko sebe, vidjeti kome treba možda nešto kupiti, kome ponijeti tešku torbu do kuće, kome pomoći izvagati nešto u trgovini jer se stariji ne snalaze, a neugodno im je pitati. Ima bezbroj načina da pomognete, samo treba biti prisutan. Treba gledati svijet oko sebe. Mnogi se žale na mlade da su stalno s nosom na mobitelu. Jesu, naravno. Mi malo stariji ( hahahaha), svjesni smo i tih prednosti, izazova i dostupnih sadržaja, ali još smo svjesni i kvalitete života kao takvog i bez mobitela. Međutim, uvijek branim mlade kao što sam nekada branila i sebe kada su roditelji govorili :“ To u naše vrijeme nije tako bilo!“, da, odgovorila bih, nije, da je bilo, bili bi kao mi. Tako branim i sadašnje generacije. Da smo mi imali ovu tehnologiju, ne bi se nalazili kod parkića na Korzu, ili kod sata, ne bi znali za Lorum ili Bellu, ne bi imali idealnu težinu uz dovoljno tjelesne aktivnosti ( iako su nam tada govorili: „Vi samo gledate TV“, „Samo sjedite“, „Nemojte toliko jesti slatko, dobit ćete šećer!“ i slično.).  A bili smo stalno u pokretu. Kada bi htjeli ići na neki sport, roditelji bi rekli može ili ne može. Nisu pitali ni kada je ni kako ćemo ići. Pa ako hoćeš ići, idi. Pješice, naravno. Ili tko je imao bicikl, možda je smio biciklom. U školu se išlo pješice, po svakom vremenu, a nisu baš svi imali kvalitetnu robu i više presvlaka za loše vrijeme. Nije bilo roditeljske taxi službe. Nije to uvijek bilo posve ispravno, ali puno pravilnije nego ovo danas. Gledam jednu mamu, vodi dijete u školu i iz škole, svaki dan, a on negdje 6 ili 7 razred. Ne znam, ali meni je to čudno. Odoh ja od teme, riječ po riječ.
Mlade treba samo aktivirati, možda ne kritizirati toliko zbog dugog boravka na mrežama, možda ih zamoliti da baki i djedu pomognu da nešto nauče, ili da pomognu oko nečega konkretnog. Mome svekru su rekli da se od iduće godine treba javljati mailom za dio mirovine koju prima iz Bosne. Kaže on njima kako će kada to ne koristi?! Naravno, mi ćemo to lako, nije to problem, međutim ima takvih primjera bezbroj, pa neka djeca pomognu. Ma koliko to malo izgledalo, djeca u stvari vole pomoći i osjećati se korisno.
To se uči, budite im primjer.

Danas nešto obično, a malo neobično. Probajte, bit će sve hladnije, pa ne smeta provesti malo vremena i u kuhinji.

Ružičaste palačinke

Zašto hrana ne bi bila u bojama?! Malo drugačija, veselija, pa i s porukom. Ovo sam pravila u mjesecu ružičaste vrpce, znači prošlom, ali nije stiglo na red. Sada je lijepo, bojama razveseliti sve hladnije dane.

SASTOJCI:

za palačinke:

1 jaje

malo soli

125 g brašna

200 ml mlijeka

1 dl vode ( može dio mineralne, budu još bolje )

2 žice ulja

sok od 100 g cikle  ili sokovnik ili naribajte na trenicu pa procijedite kroz gazu)

za nadjev:

200 g svježeg kozjeg sira ( može i drugog )

nekoliko šeri rajčica

100 g rukole

1 mala glavica crvenog luka ili mladi luk

listići bosiljka

PRIPREMA:

Napravite smjesu za palačinke kao i obično. Možete i po svome najdražem receptu. Ako dodate na vrh noža praška za pecivo, bit će još mekše. Pecite na tavi tanke palačinke. Za smjesu posolite sir. Povrće operite i nasijecite po želji. Na tople palačinke stavite sir, rukolu, luk, rajčice i bosiljak. možete ih malo presaviti, ali motati teško. Osim pečenja palačinki, ovo je brzo i spada u lakše obroke. Za večeru, idealno. Ako uspijete ostati na jednoj!

Čokoladni kuglof s likerom od jaja

Zbog ovoga kuglofa sam naučila praviti liker od jaja, jer ga je, do nedavno, bilo teško naći u trgovinama.( Upravo je na akciji u jednom prodajnom lancu, pregledajte reklame!)  Možete probati i vi, napraviti domaći liker, ali obavezno probajte ovaj kuglof jer se brzo i jednostavno spravlja, a jedan je od najboljih koje sam probala.

Vrlo jednostavno.

SASTOJCI:

5 jaja

1 vanilin šećer

malo soli

1/4 l likera od jaja

1/4 l ulja

300 g brašna

50 g mljevenih badema

1 prašak za pecivo

2 žlice kakaoa

šećer u prahu

PRIPREMA:

Jaja, šećer, vanilin šećer i sol mutiti u pjenastu kremu, polako uliti liker i ulje. Brašno, prašak za pecivo i bademe izmiješati pa dodati smjesi jaja i umiješati. Pola smjese uliti u dobro namazan i pobrašnjen kalup za kuglof. U drugi dio dodati kakao i izmiješati. Uliti po sredini svijetloga tijesta.

Peći u zagrijanoj pećnici, na donjoj pregradi oko 60 min. na 175°c. Ostavite oko 10min. u kalupu pa pažljivo izvadite i pospite šećerom u prahu.

Prije pola stoljeća prevladalo je mišljenje da Europa zaostaje jer se drži krutog modela birokratske vlasti, a Amerika odmiče jer se upravljanje državom prilagođava poduzetničkom modelu tržišta. Michael Crosier (1922. – 2013.) napisao je knjigu o francuskom birokratskom fenomenu, Jean Jaques Servan Schreiber (1924. – 2006.) o američkom izazovu.

Oba su bila uvaženi savjetnici europske elite i francuske vlade. Oni vide Francusku kao zemlju u kojoj se svaka promjena može blokirati, razvoj zakočiti i politički diskvalificirati svaka misao. Francuska zato zaostaje u teritorijalnim reformama i decentralizaciji, ima neefikasan javni sektor, skup administrativni aparat.

Crosier vidi da je zato upravljanje zapravo područje borbe za vlast, a ne rada na zadacima. Servan Schreiber tehnološki zaostatak smatra nenadoknadivim. Zaostaju obrazovanje i znanost, pa zato i industrija i izvoz. Potreba za boljim upravljanjem je nužnost, ali to dira u interese i navike.

Sličnost s današnjom Hrvatskom je velika. Birokratski fenomen je hrvatski brend koliko i kockasti dresovi nogometaša, Kostelići i modro more.

Hrvatska se doživljava kao zemlja ukotvljena u žabokrečinu tradicionalnog stava prema inovaciji, zatvorena i ksenofobna. Investitori su uplašeni pohlepom birokrata, europski tehnokrati ne razumiju zašto ne uzmemo sredstva koja nude, ljudi su umorni od nesmislenih zakona i formalnih obećanja

Hrvatska se doživljava kao zemlja ukotvljena u žabokrečinu tradicionalnog stava prema inovaciji, zatvorena i ksenofobna. Investitori su uplašeni pohlepom birokrata, europski tehnokrati ne razumiju zašto ne uzmemo sredstva koja nude, ljudi su umorni od nesmislenih zakona i formalnih obećanja.

Odgovornost se vidi kao kaznena odgovornost koja s primjenjuje selektivno: kad netko nije pod zaštitom i u političkoj milosti. Odgovornost nastupa kad prestane osobno pokroviteljstvo, kad nečija klika izgubi.

U stvarnom svijetu hrvatskog gospodarstva i politike ne postoji odgovornost za rezultat. Postoji samo neodrediv mit o tome da će kradljivci i prevaranti završiti u zatvoru. U stvarnosti onaj tko ukrade puno neće odgovarati; bit će mu neugodno, posjećivat će ga policija i pretresati kuće i ured, proći će kroz Remetinac kao kroz kolodvorsku čekaonicu, izaći bez srama i s memoriranim brojevima tajnih računa.

U stvarnom svijetu njima je dovoljno da imaju zaštitu politike, ministre koji ih navodno nadziru, a stvarno štite.

Nije ovo politička žalopojka protiv negativne selekcije, sistema koji prosječne uzdiže na razinu menadžera. Taj sistem pomaže tihu pljačku kroz sistem preferiranja odabranih dobavljača, namještene natječaje i pranje novca kroz fiktivne poslove, usluge.

Glavni zadatak menadžmenta je sudjelovati u sustavu razmjene moći, usluga, poslova i položaja, pomagati u izborima.

Neki kažu da je tako u komunalnim poduzećima, neki kažu u nacionalnim monopolima, a meni se čini svugdje gdje ima novca, gdje se nešto može prodati i privatizirati, poduzeće lešinarski oguliti do stečaja.

Toliko smo slušali o prednostima tržišta temeljenom na privatnom vlasništvu da smo zaboravili da se može krasti na stotine načina i oštetiti manjinske vlasnike, vjerovnike, strane i domaće.

Ne, nemamo mi tržište, već trampu moći za beneficije vlasti. Ja to zovem predatorski kapitalizam, neki govore o kleptokraciji, a neki koji najviše znaju to zovu ortačkim kapitalizmom.

U takvom sistemu nema odgovornosti, ni političke ni kaznene, ni srama, ni savjesti, ni morala. Posljedica ortačkog kapitalizma je zaostajanje ekonomije, propast društva i devolucija države na klike, klanove i zavičajne, suboračke i mafijaške veze. Šteta, a bili smo tako lijepa zemlja.

U stvarnom svijetu hrvatskog gospodarstva i politike ne postoji odgovornost za rezultat. Postoji samo neodrediv mit o tome da će kradljivci i prevaranti završiti u zatvoru. U stvarnosti onaj tko ukrade puno neće odgovarati; bit će mu neugodno, posjećivat će ga policija i pretresati kuće i ured, proći će kroz Remetinac kao kroz kolodvorsku čekaonicu, izaći bez srama i s memoriranim brojevima tajnih računa

Ne očekujem da svi dijele moj stav; ocjene nisu odmjerene, a stvarnost nije sasvim crna. Uvijek mislim da ima dobrih ljudi i sposobnih menadžera, vođa, učitelja i propovjednika. No onda se nameće pitanje: koliko je takvih.

Prošli tjedan objavljena je studija OECD-a o upravljanju javnim sektorom u zemljama zapadnog Balkana. U popisu zemalja nema Hrvatske, jer smo mi dio Europske Unije, no ta važna, ali ipak formalna okolnost nije sama po sebi promijenila zaključke koji se mogu odnositi na Hrvatsku. Mnoge ocjene vrijede i za nas. Zato ću parafrazirati, gotovo citirati tekst.

”U stvarnosti menadžeri, počevši od najviših, nemaju ni autoriteta ni autonomije da budu odgovorni za rezultate organizacije koju vode. Oni u žarište svog posla stavljaju slaganje s pravilima i procedurama i ne mare za to da obave zadatak.

Postoje univerzalno priznati uvjeti pod kojima postoji odgovornost upravljača, naime jasna organizacijska struktura, ovlaštenja i samostalnost svakog odjela i razine, jasne linije izvještavanja, slušanja i zapovijedanja.

Menadžeri trebaju stalno biti upoznati s financijskim stanjem i financijskim posljedicama odluka. Menadžeri trebaju informacije od svojih podređenih, ne ceremonijalne sastanke. Ljudske resurse treba planirati i razvijati, a ne mijenjati ljude i poticati nezdrave emocije i ambicije. Ciljevi trebaju biti mjerljivi i postignuće ne treba cijeniti prema osjećaju, već prema rezultatu.”

U stvarnosti odgovornosti nisu jasne. Stalne su izmjene ustroja i sistematizacije, nejasno je tko za što odgovara. Ne poštuju se formalne linije odgovornosti.

Odlučivanje se prepušta najvišim razinama, nema delegiranja odgovornosti, što stvara zagušenje odlukama, zastoje i čekanja. U stvarnosti se odgovornost simulira, prekriva i traži zaštita, a ne postiže kontrola i odgovornost.

Ne postoji praksa i protokoli delegiranja. Prva pretpostavka odgovornosti je samostalnost i autonomija odlučivanja, a ona se zapravo ne želi. Naši menadžeri ne žele rizik, rad i invenciju, već komotnu i lijenu zavjetrinu, oboritu ribu i Jelenu Rozgu.

Zapravo, kod nas se mora znati tko je gazda; zato je svaka decentralizacija i delegacija ovlasti prividna.

Ne postoji praksa i protokoli delegiranja. Prva pretpostavka odgovornosti je samostalnost i autonomija odlučivanja, a ona se zapravo ne želi. Naši menadžeri ne žele rizik, rad i invenciju, već komotnu i lijenu zavjetrinu, oboritu ribu i Jelenu Rozgu

O pravilima, pravilnicima i zakonima se puno govori, pišu priopćenja, no vrijedi samo jedno pravilo: gazda je uvijek u pravu. Kod nas se često govori o strategijama, ali pri tome se ne misli na izbor ciljeva koje treba postići, već na komad papira i dokument koji se treba koristiti za vanjsku upotrebu (europska sredstva) i koji služi kao higijenski papir i pokriće kod unutrašnje upotrebe.

Mi kažemo koji su ciljevi, ali znamo da nitko ne pita da li se ostvaruju, da li se mjere učinci ili traži odgovornost. Nedostaje usredotočenost na najvažnije, drugim riječima, sve je podjednako važno, sve je prioritet, dakle: ništa nije važnije, ništa nije mjerljivo, ništa nije prioritet. Planovi su igre nadmetanja frazama, a ne metode odlučivanja o interesima.

Kad je tako siva zona odgovornosti, zona u kojoj se odlučuje bez odgovornosti, odlučivanje postaje forma, učinkovitost sve manja. Proračuni su popisi želja, uvijek veći i veći, a sredstva se lako prebacuju od zadanih ciljeva na raspršene zadatke.

Svi su zadovoljni, učinak nikakav. Javne nabavke su igre mačke i miša, pri čemu mačka nije vegetarijanac, već grabežljivi vlastodržac uparen s ortakom koji zarađuje i s njim dijeli korist.

Svi teže monopolu, mrze konkurenciju i pravo tržište jer – manje se dijeli. Lako je trošiti tuđi novac, posuđivati, a ne vraćati, davati obveznice i vrijednosne papire koje će isplatiti buduća vlast i uprava.

Kod javnih nabavki se poštuje forma, ali koriste stotine trikova da se izbjegne smisao. Mnogobrojna su poništenja i odgode, a odgovornost nije na menadžerima, već na povjerenstvima i poslušnim birokratima.

U odabiru ljudi miješaju se kriteriji političke podobnosti, pripadnosti klikama i osobne lojalnosti. Posljedica je razbuktavanje odabira prema trenutnim poticajima ulagivanja moćnima, odabira prema inspiraciji, a ne prema kompetenciji, sposobnosti i planiranim potrebama. Radna mjesta i položaji se izmišljaju prema kandidatima, a nema izbora najboljih za neki zadatak ili položaj.

Izvješća o radu upućena ministarstvima, vladi ili čak Saboru su rijetko potpuna i istinita, nekad čak sakrivena ili ugurana na kraj dnevnog reda dosadnih sjednica; ona ne pomažu objektivnoj ocjeni stanja, uočavanju problema i poboljšanju prakse. Izvješća o radu i izvješća o financijama često su kontradiktorna.

Izvješća o radu upućena ministarstvima, vladi ili čak Saboru su rijetko potpuna i istinita, nekad čak sakrivena ili ugurana na kraj dnevnog reda dosadnih sjednica; ona ne pomažu objektivnoj ocjeni stanja, uočavanju problema i poboljšanju prakse. Izvješća o radu i izvješća o financijama često su kontradiktorna

Ministri sjede u upravnim tijelima kompanija, ali ne zbog bolje kontrole; nerijetko su samo pokriće za slab uspjeh i mutne poslove. Izvješća revizija se ne čitaju i ne problematiziraju, ponekad se friziraju i sve dok se sve ne slomi u skandalu nisu podloga za pitanje o odgovornosti.

Da bi se potaknula odgovornost, potrebno je stvoriti, poštovati i braniti autonomiju državnih tijela, javnih službi, državnih poduzeća.

Sve to piše u tom izvješću OECD-a o zapadnom Balkanu.

Žao mi je, ali meni to sliči na Hrvatsku. Logika odgovornosti zapuštena je u cijelom javnom sektoru, na svim razinama i sektorima. Posvuda je – kao gripa u siječnju. Ne liječi se čajevima i antibioticima, već prevencijom: odgovara tko ne uspije.

Prije puno godina Branko Smerdel napisao je tezu o ministarskoj odgovornosti. Tada sam se čudio zašto je odabrao tu temu, jer se tada odgovornost za dužnost i posao ispreplitala s partijskom odgovornošću, čistkama i smjenama. On je zaneseno pisao o tome kako se demokratska iskustva političke odgovornosti mogu koristiti za bolju vlast. Vjerovao je da nema efikasne vlasti bez odgovornosti.

Imao je pravo. Bolest se nije prevenirala, nije liječila i sada – pisati treba ponovo o odgovornosti. Ne samo ministara.

autograf