„Djelatnica ljekarne mi je odbila izdati ginekološki propisane kontracepcijske pilule koje koristim zbog preobilnog menstrualnog krvarenja, a i kao metodu kontracepcije. Pozvala se na priziv savjesti jer ona ‘po svojim uvjerenjima ne podržava korištenje kontraceptivnih pilula kao metodu kontracepcije’. U ljekarni nije radio nitko osim nje, te mi nitko drugi nije mogao izdati te tablete, a djelatnica mi je rekla da dođem ujutro kad nje nema. Kako ona to može odlučiti? Najprije ginekolozi, sada i ljekarnici, pa dokle će to ići?“.

Pita se to mlada djevojka čiji su podatci poznati redakciji Faktografa, koja nam je prepričala svoje prošlotjedno neugodno iskustvo u zagrebačkoj Ljekarni Čelina na Jordanovcu.

Sandra Čelina, vlasnica ljekarne, potvrdila je Faktografu da je do spornog događaja stvarno došlo.

„Naravno da sam upoznata s time, ja sam voditeljica ljekarne. Dogodilo se to jer je druga osoba bila bolesna, ali ja vama i tako nisam dužna ništa odgovarati“, rekla nam je Sandra Čelina i napomenula da je svoje očitovanje poslala Hrvatskoj ljekarničkoj komori.

Iz Komore Faktografu kažu da su ovog mjeseca na njihovu adresu pristigle dvije žalbe. Ujedno jedine ove godine.

„U periodu od 1.1.2018. do 12.11.2018. zaprimljena je jedna žalba koja se odnosi na priziv savjesti djelatnika u ljekarnama i koja je trenutno u postupku rješavanja pred nadležnim Povjerenstvom za etiku i deontologiju. Pored navedene žalbe, zaprimljen je i jedan upit iz kojeg nije u potpunosti jasno da li se radi o uskraćivanju izdavanja lijeka zbog priziva savjesti ili nekom drugom razlogu uskraćivanja izdavanja lijeka sukladno važećem Zakonu o ljekarništvu i Pravilniku o propisivanju i izdavanju lijekova na recept (stručna procjena da bi lijek mogao ugroziti zdravlje pacijenta, neispravna medicinska dokumentacija, slučaj prijetnje ili nasilnog ponašanja pacijenta)“, odgovoreno nam je iz Komore. U drugom slučaju tražili su dodatno očitovanje prijaviteljice.

Priziv savjesti ne smije ugroziti zdravlje

Priziv savjesti radnika i radnica u ljekarnama definiran je Kodeksom ljekarničke etike i deontologije Prema stavku trećem, članku 12. Kodeksa: „Magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika“.

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova za Faktograf napominje da je pravo na priziv savjesti individualno. U slučajevima kada se radnik ili radnica u ljekarni poziva na priziv savjesti, ljekarne su „dužne organizirati svoj rad na način da korištenje prava na priziv savjesti ne ometa rad zdravstvene ustanove ili ljekarne u cjelini i onemogućava ju u pružanju pojedinih usluga“.

Budući da u prošlotjednom slučaju do takve organizacije rada nije došlo, pravobraniteljica smatra da je prekršen Kodeksa ljekarničke etike i deontologije.

„U ovom konkretnom slučaju, ukoliko ljekarna kao ustanova u cjelini nije u mogućnosti izdati određeni lijek zbog priziva savjesti svojih djelatnika, smatram da to označava dovođenje u opasnost zdravlja korisnika“, rekla je Višnja Ljubičić Faktografu.

Bez sankcija

Pravobraniteljica podsjeća i na ranije prijavljivane slučajeve priziva savjesti u ljekarnama.

„Pritužbe na odbijanje izdavanja kontracepcijskih sredstava zbog priziva savjesti do sada smo zabilježili u tri navrata, od čega se u jednom slučaju radilo o ljekarnici, a u dva slučaja o liječnicima u zdravstvenim ustanovama. Opisi tih slučajeva nalaze se u izvješćima o radu Pravobraniteljice za 2013. i 2014. godinu“, navela je Ljubičić.

Jedan od slučajeva na koji pravobraniteljica podsjeća, zbio se 2013. u Dugom Ratu. Udruga “Domine” podnijela je tada pravobraniteljici za ravnopravnost spolova prijavu protiv dugoratske ljekarne “Dukić” čija je vlasnica odbila tridesetdevetogodišnjoj pacijentici izdati kontracepcijsko sredstvo propisano liječničkim receptom. Iako je slučaj izazvao popriličnu količinu medijske pozornosti i bio prijavljen nadležnim tijelima, sudeći prema odgovoru Hrvatske liječničke komore do nikakvih sankcija nije došlo.

Naime, Komoru smo upitali jesu li ikada izrečene sankcije zbog kršenja Kodeksa povezanih s prizivom savjesti.

„Do sada nisu izrečene sankcije ljekarniku koji se pozvao na prigovor savjesti“, odgovorili su nam.

U Hrvatskoj je čak 58 posto ginekologa u prizivu savjesti

I dok trenutno ne postoji nikakva vrsta registra ili istraživanja koje bi pokazalo koliki se broj ljekarnika, odnosno ljekarnica poziva na priziv savjesti, pravobraniteljica naznačuje kako je rast liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti u porastu. Iz ureda pravobraniteljice rečeno nam je da se za Izvješće o radu za 2018. godinu priprema istraživačko izvješće o praksi zdravstvenih ustanova po pitanju osiguranja dostupnosti pobačaja, u okviru kojega je od zdravstvenih ustanova zatražila podatke o broju liječnika i liječnica koji su uložili priziv savjesti.

„Prema preliminarnim rezultatima, od 371 zdravstvenih djelatnika koji su stručni za obavljanje pobačaja u 30 ovlaštenih zdravstvenih ustanova, 58,8% ih tu zdravstvenu uslugu ne pruža zbog priziva savjesti, što predstavlja blago povećanje kada se izvrši usporedba s istraživanjem Pravobraniteljice iz 2014. godine, kada je taj postotak iznosio 55,5%“,  rekla je Ljubičić Faktografu.

Priziv savjesti ljekarnika za Faktograf je komentirala i Sanja Cesar iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje koji se već dva desetljeća bavi pitanjem seksualnih i reproduktivnih prava žena.

„Prizivu savjesti u ljekarništvu nema mjesta jer ne postoji valjano opravdanje za odbijanje izdavanja lijekova osobama kojima ti lijekovi nužno i hitno  trebaju. Osobna i moralna stajališta i interpretacije koje nisu u skladu sa znanstvenim spoznajama i postojećim medicinskim standardima ne smiju biti zapreka u pružanju usluge. Ljekarnici i ljekarnice koje se protive upotrebi kontracepcije dobro znaju da se hormonalne pilule osim u kontracepcijske svrhe koristi se za liječenje, prevenciju bolesti i očuvanje plodnosti. Njihovo odbijanje provođenja određenih ljekarničkih usluga nužno ima posljedice na osobe kojima je lijek potreban, ali i na cijelu struku i ukupnu efikasnost sustava za provođenje skrbi“, rekla je Cesar za Faktograf.

Uostalom, napominje, ne žive sve žene u mjestima gdje je lako pronaći drugu opciju.

„Ne žive sve žene u gradovima gdje mogu u blizini dobiti lijek u drugoj ljekarni. Za neke od njih ovakvi postupci izazivaju brojne neugodnosti, putovanja, ponovne dolaske u ljekarnu i dodatne troškove, a žene se osjećaju stigmatizirano zbog upotrebe hormonalne kontracepcije“, napominje Cesar.

Ili priziv savjesti ili smrtni grijeh

Očekivano, potpuno drugačija stajališta propagira don Damir Stojić, studentski kapelan najpoznatiji po izjavi da žene silovanjem ne mogu zatrudnjeti.

Na stranicama studentskog pastorala u dva je navrata odgovarao na pitanja koja su navodno postavile mlade farmaceutkinje koje muči kako pomiriti Crkveno učenje i prodaju kontracepcijskih sredstava u ljekarnama u kojima rade.

U odgovorima bi ih najprije podučio na koji članak Kodeksa se mogu pozvati, a potom i rastumačio da bi, u slučaju da se ne pozovu na priziv savjesti, počinjavale smrtni grijeh.

„Teolozi se slažu u tome da neposredno materijalno sudjelovanje u činima koji su u sebi teško grešni predstavlja teški, smrtni grijeh. ‘Materijalno’ znači da osoba koja sudjeluje u zlu ne pristaje na taj grijeh, a ‘neposredno’ znači da bez njenog sudjelovanja ne bi bilo moguće počiniti konkretni grijeh. Posebno kada se radi o suradnji u abortivnom djelovanju, ne postoji nikakvo moguće opravdanje za takvu suradnju. Međutim, postoji rasprava oko toga je li situacija poput tvoje neposredna suradnja u zlu. Ipak, čini se da većina teologa smatra da jest“, podučava Stojić.

faktograf

Od velikih prosvjeda i promjene vlasti 2014. godine, Ukrajina u strane medije uglavnom dospijeva zbog nacionalističkih sukoba. No vladaju li tom zemljom doista nacisti i koje su sličnosti sa situacijom kod nas 1990-ih? To su neka od pitanja na koja pokušavamo odgovoriti u reportaži iz Kijeva.

Golemi kijevski Trg nezavisnosti – kolokvijalno nazivan jednostavno Majdan, po perzijskoj riječi za trg koja je ušla i u ukrajinski jezik – preko dana često izgleda relativno pusto. Život lokalnog stanovništva, barem onog njegovog dijela koji se kreće po centru grada, odvija se više po okolnim ulicama. One se od Majdana na sve strane granaju ili prema novijoj administrativno-poslovnoj četvrti Kijeva ili prema starijim trgovima, manastirima i crkvama na brdu zapadno od trga. Tamo su nanizane skupe i manje skupe trgovine i restorani za bogatiji dio lokalnog stanovništva i ponekog turista. No na velikoj plohi samog trga se ni jedni ni drugi ne zadržavaju previše. Tek nekoliko usamljenih štandova sa suvenirima dodatno pojačava dojam praznine. No njihov inventar podsjeća na sasvim drugačije slike ovog trga.

Među magnetima i šalicama sa simbolima grada te šalovima svih mogućih nogometnih klubova, na štandu su izložene i tri zastave: ukrajinska nacionalna, zastava Europske unije i crveno-crna zastava nacionalističke Ukrajinske ustaničke armije (UPA), aktivne za vrijeme Drugog svjetskog rata.¹ Ova posljednja zastava univerzalni je simbol ukrajinske ekstremne desnice i nemoguće ju je izbjeći u glavnom gradu. Sve tri zajedno vrlo dobro ilustriraju političku atmosferu u zemlji, osobito otkad je prije četiri godine upravo ovaj trg bio mjesto gigantskih prosvjeda na Zapadu poznatih po nazivu “Euromajdan”. Ti događaji kompleksni su i zbunjujući čak i ljudima koji su na njima sudjelovali. Među raznolikim motivima za sudjelovanje pola milijuna prosvjednika na svakodnevnim okupljanjima važnu ulogu igrala su identitetska pitanja i geopolitičke preferencije, ali i opće nedefinirano nezadovoljstvo koje je mnogim prosvjednicima lakše instinktivno razumjeti nego izraziti.

Slični su se prosvjedi u određenim trenucima odvijali u većini istočnoeuropskih zemalja. Posljedica su gotovo općeg nezadovoljstva rezultatima tranzicije, prije svega u smislu životnog standarda, ali onda i razinom demokratičnosti političkih institucija. No dok bi se drugdje slični prosvjedi lako rasplinuli u bezidejnosti, ovdje su se razvili u veliki sukob između različitih grupa oligarha, ali i Zapada i Rusije. Rezultati su poznati: diskreditirani predsjednik Viktor Janukovič pobjegao je u veljači 2014. u Rusiju, a vlast je preuzela privremena vlada sastavljena od političara koji su se istaknuli na kijevskim prosvjedima te koji su uživali potporu Europske unije i SAD-a. Nezadovoljstvo tim raspletom koje je izrazio dio ukrajinskog stanovništva, osobito na istoku i jugu zemlje, ali i vlada u Moskvi, doveli su naposljetku do pripajanja Krima Ruskoj Federaciji, te “zamrznutog” rata u Donbasu.

Dva Majdana

Prema narativu koji se o tim događajima ponavlja u europskim institucijama ili medijima, smjenom vlasti Ukrajina je započela svoj proces demokratizacije nakon kojeg više ništa neće biti isto. Ukrajinci su nešto skeptičniji, s dobrim povodom. Ako je u veljači 2014. s čela zemlje otjeran besramno korumpirani oligarh koji je u kupaoni svoje vile imao zlatne pipe, već u svibnju ga je na mjestu predsjednika zamijenio drugi oligarh. Aktualni predsjednik Petro Porošenko možda nema zlatne pipe, ili to bar još uvijek nije utvrđeno, ali nikada nije bio osobito daleko od Janukoviča. Dapače, u kratkom periodu 2011.-2012. bio mu je ministar u vladi. Danas je gorljivo antiruski i proeuropski raspoložen, ali i dalje ostaje prije svega jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, s vrlo fleksibilnim stavovima i dobrim vezama s ostatkom elite.

To je situacija koja dobar dio ljudi baca u očaj. Gotovo je sigurno da na izborim naredne godine Porošenko neće biti ponovo izabran. Trenutno traje panična potraga za nekim novim licem koje će ponuditi čarobna rješenja za nerješive ukrajinske probleme, potraga o kojoj najrječitije svjedoče brojni predizborni plakati po gradu – skoro šest mjeseci prije samih izbora. U međuvremenu, prazninu nastoje popuniti brojne organizacije ekstremne desnice. Njih nitko ne može optužiti za nedostatak gorljivosti i ideološku fleksibilnost. U atmosferi cinizma i razočaranja i to može izazvati simpatije barem dijela stanovništva. Pogotovo zato što ekstremna desnica ovdje odavno nije autsajder. Prvi značajniji proboj ostvarila je tijekom onog što se u Ukrajini zove “prvi Majdan”, a u ostatku svijeta “Narančasta revolucija”.

Slično “drugom Majdanu”, i te 2004. se sukob između dviju strana ukrajinske političke elite razvio u geopolitički, ali i identitetski sukob, iako su posljedice bile puno manje dramatične. Smjena vlasti tada se odvila uz više kompromisa i daleko manje mrtvih. No tijekom tadašnjeg prosvjednog pokreta kojim je “proeuropska” strana htjela smijeniti “prorusku”, obje su strane koristile nasilne grupe u pokušaju da kontroliraju ulicu. To je period naglog uspona organizacije varljivog naziva Sloboda, koja svoje korijene ima u manje ili više otvoreno nacističkim grupama iz tradicionalno “desnijeg” i snažnije ukrajinski orijentiranog zapada zemlje, objašnjava nam Igor,² dugogodišnji aktivist Slobode koji je prije par godina “promijenio stranu” i sada se bavi monitoringom ekstremne desnice.

Ostavština Azova

Deset godina kasnije, na “drugom Majdanu”, Sloboda je u prosvjedima sudjelovala već kao etablirana i respektabilna politička stranka, a u uličnom poslu ju je uglavnom zamijenio zloglasni Desni sektor. Kao što i ime sugerira, ova organizacija je u regrutaciji snažno računala na mlađe muškarce stasale na nogometnim tribinama. Vođe Desnog sektora, poput Dmitra Jaroša, nastojali su nakon smjene vlasti svoje nasilne aktivnosti naplatiti mjestom u novoj vladajućoj garnituri, manje ili više uspješno. No izbijanjem rata u Donbasu prilike za uspon do pozicija moći služenjem u borbenim postrojbama višestruko su se namnožile. Aktivisti ekstremne desnice iz brojnih zemalja, uključujući i one iz Hrvatske, pohrlili su u redove ukrajinskih vojnih i paravojnih postrojbi, osobito bataljuna Azov. Ova je jedinica u međuvremenu uključena u sastav Nacionalne garde koju kontrolira Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali i danas ima službenu oznaku preuzetu od nacističkog Schutzstaffela (SS).

Konflikt na istoku je već par godina relativno “hladan”, odnosno rijetko se puca, ali istodobno su mogućnosti da se on uskoro razriješi nekim trajnim mirovnim sporazumom gotovo nepostojeće. No čak ni bez ratova, veterani Azova ne miruju. Trenutno je jedna od najaktivnijih i ulično najvidljivijih organizacija ekstremne desnice Nacionalni korpus, koja se po Kijevu posvuda promovira i to ne primarno kao stranka, već kao široki društveni pokret koji uz parolu “Snaga, dobrobit, poredak” pruža socijalnu sigurnost članovima, ali i npr. čisti šume koje se koriste kao divlji deponiji ili “rješava” slučajeve zlostavljanja životinja. NK tvrdi da je stranka nastala izravno iz Azova, a ime nije jedina simbolična veza s postrojbom. Njihovi članovi redovito organiziraju uniformirane paravojne marševe koji su već godinama gotovo normalnost na kijevskim ulicama i nitko se više oko takvih aktivnosti ekstremne desnice ne uznemirava previše.

No stranke, pokreti i paravojne skupine nisu jedina tekovina sudjelovanja ekstremne desnice u sukobima u Donbasu. U kijevskoj Sofijskoj ulici, jednoj od onih koje spajaju Majdan sa starijim dijelom grada i u kojima se muvaju turisti i lokalci, ispred jedne picerije vijore se dvije zastave: poznata crveno-crna i jedna nova, sasvim crna s bijelim natpisom “Veterano”. Radi se o lancu kafića i picerija diljem zemlje koje su navodno sami pokrenuli veterani Azova kao “startap”. Tako se stvar barem predstavlja u državnim medijima. No činjenica da se ovaj lanac u svega par godina raširio na najatraktivnije lokacije u Kijevu i brojnim drugim gradovima sugerira da se tu ipak radi o ozbiljnijim novcima. Interijer lokala u Sofijskoj pun je šovinističkih simbola, pa pretpostavljamo da igra dvostruku ulogu: uz pizzu servira i propagandu, a istodobno političkim aktivistima ekstremne desnice daje priliku za posao, što ovdje nije mala stvar.

Od ulica do mramornih hodnika

Iako su organizacije poput Slobode, Desnog sektora i Nacionalnog korpusa najvidljivije i najbliže institucijama (Sloboda ima šest, a Desni sektor jednog zastupnika u parlamentu), Igor i drugi lokalci dobro upućeni u scenu uvjeravaju nas da nisu najopasniji u smislu nasilja. U ovoj velikoj zemlji mnoge ekstremno desničarske grupe su regionalno koncentrirane i upravo neke od tih su najubojitije. Posebno je zloglasna Karpatska sič, koja djeluje u Zakarpatju, na krajnjem zapadu zemlje. Ona, poput mnogih drugih sličnih grupa, ima službeni status u ukrajinskom sigurnosnom sustavu, ali je to ne sprječava da objavljuje i promovira političke stavove koji mogu biti suprotni od onih službene vlasti. Kao i da redovito radi spiskove “nacionalnih neprijatelja”. Dio tih grupa novinari optužuju za zastrašivanja, pa čak i ubojstva, ali se protiv njih nikada ne pokreću postupci. S obzirom na njihov utjecaj u sigurnosnom sustavu, to ne čudi previše.

Druga nasilna grupa koja u posljednje vrijeme privlači dosta pažnje je C14.³ Ova je grupa, koja prema Igorovim svjedočanstvima iz prve ruke ima izravne veze sa Slobodom, tijekom ljeta ove godine izvela više pogroma protiv romskog stanovništva u kojima su barem jednu osobu i ubili. Iako su se sami pohvalili ovim napadima i objavili snimke na Internetu, policija je tvrdila da ne može reagirati jer napadnuti Romi nisu prijavili napad. Pitamo se zašto. Unatoč svemu tome, ova je nasilnička banda prošle godine postala jedna od brojnih kojima grad Kijev (i brojni drugi gradovi) dopušta da djeluju kao “građanske straže”. Drugim riječima, ona je de facto legalizirana kao parapolicijska snaga. Nije stoga ni čudno što je svoje pogrome pravdala potrebom da se “počiste” ilegalna romska naselja.

Pritom u Kijevu na vlasti nije Sloboda, niti neka druga stranka ekstremne desnice, nego Vitali Kličko, koji se smatra jednim od političara najsnažnije orijentiranih prema Zapadu. Osim toga, djelovanje ove grupe otvoreno su hvalili i drugi političari, uključujući i one iz stranke Domovina, koja je službeni partner Europske pučke stranke u Ukrajini. Drugim riječima, čak i ako nasilne fašističke grupice ostaju načelno na margini etablirane politike, njihove veze s mejnstrimom su vrlo čvrste i postojane. Ako i pristanemo na tezu da su optužbe da Ukrajinom vladaju nacisti pretjerane i posljedica agresivne propagande Kremlja, teško je ne priznati kako nema puno zemalja u Europi u kojima vladajući političari održavaju veze s nasilnim grupama koje koriste simboliku poput keltskog križa ili različitih runa povezanih s SS-om. A to je tip simbolike koji je ovdje potpuno normaliziran i to nije posljedica tek rata ili uloge koju su u njemu igrali ekstremni desničari.

Nacionalni preporod

Ukrajina je već duže vrijeme polje žestokih borbi oko sjećanja i identiteta. Stanica Arsenalna jedna je od najpoznatijih i najdekorativnijih u kijevskom metrou. Ime je dobila po bivšoj tvornici oružja čiji su radnici početkom 1918. podigli boljševički ustanak u Ukrajini. Svaki spomen na te danas nepopularne događaje trebao bi u skorom periodu biti potpuno izbrisan s ovog prostora u skladu s 2015. godine donesenim zakonom o “dekomunizaciji”. Ispred stanice umjesto sovjetskih obilježja nalazi se štand Slobode. Pored njega dvojica aktivista starijih od šezdeset godina dijele stranačke novine od četiri strane usput animirajući prolaznike uzvicima kako je “Ukrajina jedina zemlja u Europi u kojoj na vlasti nisu nacionalisti”. Naslovnica novina pak poziva na skidanje “jarma oligarha” i upozorava kako je Ukrajina “najsiromašnija zemlja u Europi”.

Ova kombinacija socijalne demagogije i nacionalističkih kompleksa karakteristična je za ukrajinsku ekstremnu desnicu. Ni jedno ni drugo nije sasvim bez temelja. Osim na ruralnijem zapadu zemlje, ukrajinski je nacionalni identitet do nedavno bio vrlo slab. Prema zadnjim podacima iz 2011., većina stanovništva zemlje je kao prvi jezik koristila ruski. Situacija se u međuvremenu naočigled promijenila, objašnjava nam Tatjana,⁴ profesionalna prevoditeljica također involvirana u monitoring ekstremne desnice. Početkom rata znatan dio ljudi je promijenio svoj prvi jezik te počeo koristiti ukrajinski koji je sada i formalno jedini službeni jezik u zemlji, iako ga velik broj ljudi na istoku zemlje slabo razumije. Iako sukob u Donbasu u mnogim stvarima neugodno podsjeća na rat u Hrvatskoj ranih 1990-ih, nacionalni identiteti ovdje nisu toliko rigidni. Ukrajinski je nacionalizam više “građanski”, odnosno vezan uz lojalnost državi, a ne primarno konfesionalni i etnički kakav je kod nas.

Osim toga, za mnoge je ovo entuzijastično prihvaćanje ukrajinskog nacionalnog identiteta povezano s velikim očekivanjima od Europske unije. Takva su očekivanja karakteristična za stanovništvo tranzicijskih zemalja koje imaju vrlo malo iskustva sa samom Unijom. Za razliku od 2014., o priključenju Ukrajine više nitko na Zapadu ozbiljno ni ne govori. No, kako objašnjava Tatjana, za mnoge je dio očekivanja već ispunjen viznom liberalizacijom. Ukrajinci – barem oni koji za to imaju novaca u zemlji u kojoj je plaća novinara ili visokokvalificiranog radnika oko 320 eura – sada mogu putovati u Uniju. A mnogi su se i zaposlili vani, osobito u Poljskoj, iako je odnos prema Ukrajincima tamo, prema iskustvima naše sugovornice, jako loš. Nacionalni ponos i zapadna orijentacija tako su se sveli na mogućnost za arbajt u zemlji punoj predrasuda prema Ukrajincima.

Daleko od ideala

No u ovim identitetskim promjenama zapravo nema ništa spontano. Nadaleko od stanice Arsenalna nailazimo na još jedan štand koji osim standardnog repertoara nacionalističkih memorabilija sadrži i oznake različitih jedinica SS-a, uključujući i one ukrajinske dobrovoljačke divizije SS Galizien, koja se igrom slučaja u jednom periodu borila i u Jugoslaviji. Ove oznake ovdje nisu slučajno. Nakon ne samo rehabilitacije, nego praktički i kanonizacije UPA-e, ukrajinski desničari sada pokušavaju napraviti isto s ovom jedinicom SS-a, čija je veza s nacističkom Njemačkom puno direktnija. Kao i drugdje, i ovdje “dekomunizacija” u nekoj točki podrazumijeva rehabilitaciju povijesnog fašizma kao autentičnog i historijskog antikomunističkog pokreta. Ako je komunizam najveća nacionalna opasnost, za svakog tko se bori protiv njega ima mjesta pod nacionalnim kišobranom.

Malo dalje od stanice i naci-štanda, uz Dnjepar, nalazi se golemi memorijalni kompleks iz sovjetskog perioda koji obilježava Drugi svjetski rat. U njegovom središtu je 2008., dakle nakon prvog Majdana, izgrađen novi spomenik s muzejom Holodomora. Uvodni narativ koji dočekuje posjetitelja neće vjerojatno šokirati nikoga tko je posljednjih godina gledao HRT, ali u nekim momentima doista ostavlja dojam groteske. Tako se, na primjer, tvrdi da su užasne gladi u Sovjetskom Savezu 1920-ih i 1930-ih bile dio pomno osmišljene i sustavne kampanje genocida čija je jedina svrha bila da se ubije što više Ukrajinaca. I da je to što Ukrajina nije u tom periodu priključena Rusiji, nego je ostala posebna sovjetska republika, posljedica činjenice da je “rat između Ukrajine i komunista” završio neriješeno. Autor teksta, inače direktor Instituta nacionalnog sjećanja, nije se potrudio objasniti zašto su iste gladi zahvatile i neukrajinske krajeve ili zašto su npr. i Bjelorusi imali posebnu republiku.

Ovakvi narativi nisu bez posljedica. Jedna od trenutno popularnijih teza na ukrajinskoj ekstremnoj desnici koju smo čuli je ona da se Židovi trebaju ispričati Ukrajincima za sve što su im učinili. Iako je točno da su i Ukrajinci sudjelovali u Holokaustu, priznaju desničari, ta su ubijanja zapravo ništa prema onome što su Ukrajincima činili Židovi, od kojih su mnogi bili dio komunističkog pokreta. Drugim riječima, ako vjerujete da je jedini smisao i svrha komunizma bilo ubijanje Ukrajinaca, lako ćete naći opravdanje za Holokaust. A tada vam se i nacisti, povijesni ili aktualni, mogu učiniti posve simpatičnima. Bez ikakve namjere da se time opravdava politika Kremlja, teško se oteti dojmu da su Majdanski zaokreti doista odigrali važnu ulogu u legitimiranju ekstremne desnice.

Sve, ukratko, u ovoj zemlji izgleda kao namješteno za uspjeh ekstremne desnice: i društvena atmosfera i geopolitički interesi i oni lokalnih elita, ali i loša ekonomska situacija koju nitko od postojećih aktera ne može riješiti. No, s druge strane, unatoč svemu tome, ukrajinski novi fašisti “na vlast” dolaze u najboljem slučaju samo marginalno. I zapravo ostaju vrlo daleko od svojih proklamiranih ciljeva “nezavisne, nacionalne i socijalne Ukrajine”. Zemljom još uvijek vladaju isti ideološki fleksibilni oligarsi kao i uvijek, a ekstremni desničari više podsjećaju na njihove korisne idiote i pijune u njihovim igrama. To, međutim, ne znači puno. Jer moglo bi se tvrditi da je uloga pijuna upravo ona koju su i povijesni fašisti uvijek igrali, ali ih to nikada nije učinilo manje opasnima. Dapače.

1. UPA je nastala kao vojno krilo ukrajinskog ultrakonzervativnog nacionalističkog pokreta iz međuratnog perioda i tijekom rata je djelomično kolaborirala s nacističkom Njemačkom te počinila niz zločina protiv civilnog stanovništva, osobito Poljaka. Zbog toga se njihova ratna uloga često uspoređuje s onom četnika Draže Mihailovića. []
2. Ime je promijenjeno zbog sigurnosti sugovornika. []
3. Ta se oznaka na ćirilici može također čitati “sič”, što je stari vojni termin vezan uz ukrajinske kozake. []
4. Ime također promijenjeno. []

Nedavno smo pisali o suverenizmu, bauku europskih elita na predstojećim izborima za Europski parlament, kojeg su u svojoj najnovijoj knjizi podržali čak i marksisti Thomas Fazi i William Mitchell, koji su rekli kako suverenizam ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda i čini se da se suverenistička ljevica i desnica oko toga mogu složiti.

Naravno, da bi to postigao suverenizam se mora ograditi i odbaciti rasizam, šovinizam i špiljski nacionalizam, kako je reakcionarni nacionalizam u svom govoru pred raspravnim Klubom Valdai nedavno nazvao ruski predsjednik Vladimir Putin. Također je pogrešna tvrdnja francuskog predsjednika Macrona koji je na obilježavanju stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata rastući nacionalizam nazvao “izdajom patriotizma”.

Za Emmanuela Macrona, što je za Francuze vrlo neobično, “patriotizam” je spremnost na predaju suvereniteta nadnacionalnom birokratskom i tehnokratskom konstruktu zvanom Europska unija i postupno dokidanje nacionalnih država, što je ideja koja je, manje ili više, naišla na prirodan otpor među svim europskim narodima.

U isto vrijeme kada je Macron držao svoj govoru Parizu talijanski novinar Lorenzo Vita je za portal Occhi della Guerra napisao članak “Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi”, gdje dodatno objašnjava uzroke uspona suverenističkih stranaka i pokreta i veliku vjerojatnost da nove političke opcije prevladaju etablirane političke stranke koje se u “staroj Europi” na vlasti smjenjuju od Drugog svjetskog rata.

Suverenisti nisu glas praznog želuca ili iz protesta. Čak i ako je “populistički” vjetar zapuhao 2009. i dolaskom ekonomske krize, danas je nemoguće tvrditi da je uspon suverenista rezultat krize. To je u svom uvodniku nedavno naveo i američki časopis Foreign Policy, koja se vraća na posljednje korake početka lidera socijalne demokracije i dolazak novih ljudi koji su preuzeli vlast ili pred sobom metu “staru gardu”.

Dugo nam govore da su suverenistički pokreti običan rezultat protesta građana, pojašnjava Lorenzo Vita. Mainstream akademici su taj fenomen nazvali nekom vrstom demagoškog zanosa narodnih klasa, koje su, nakon siromaštva uzrokovanog velikom krizom koja je pogodila Zapad, tražile sigurnost.

No, reći da se ovaj trend pojavio i sve je je jači u političkoj areni Europe zbog opasnosti od gubitka posla ili pada kupovne moći je površno ili, bolje rečeno, pogrešno. Nije samo ekonomska kriza razlog nastanka novih velikih političkih stranaka. Prije svega zato što ekonomska kriza još uvijek postoji i očigledna je u mnogim zemljama, iako nije ista kao ona koja je 2008. godine nagrizla ekonomske temelje europskih država i Amerike. Mnoge države u kojima vidimo uspon “protestnih pokreta” zapravo nije bilo krize. Stopa nezaposlenosti nije bila visoka i ljudi nisu bili gladni, tako da nije bilo široko rasprostranjenog nezadovoljstva.

U nekim slučajevima je u zemljama u kojima se bilježi uspon suverenizma ovaj fenomen opisuje kao neka vrsta “desničarskog populizma”, a govorimo o najnaprednijim i najbogatijim zemljama u Europi.

U tom smislu vrijedi podsjetiti na  slučajeve triju zemalja, Njemačke, Nizozemske i Poljske. U Varšavi su suverenisti eksplodirali kada je zemlja u ekonomskom smislu proglašena lokomotivom istočne Europe. Bilo je to 2015. godine, kada je Beata Szydło iz stranke Pravo i pravda postala premijerka. Nju je naslijedio Mateusz Morawiecki, također iz poljske konzervativne stranke. Stranka Jarosława Kaczyńskog je uvijek provodila nacionalističku retoriku, snažno povezanu s katoličkim vrijednostima Poljske i usidrenu konzervativnoj viziji civilnog društva. Oni su oteli uzde zemlje iz ruku Donalda Tuska, koji je promovirao europeizam i sa svojom Građanskom platformom je Varšavu vukao u zapadnoeuropsku dimenziju. No, Poljska, unatoč gospodarskom rastu i usprkos interesu kojeg je imala od ulaska u Europsku uniju, odbacila je Tuska i njegovu viziju o budućnosti zemlje.

Isto se može reći i za Nizozemsku. Bogatu zemlja koja nije pretrpjela ekonomsku krizu kao druge zemlje Europske unije. Nizozemsku nije pogodilo iseljavanje mladih ljudi, plaće nisu pale, nezaposlenost je u kolovozu 2018. iznosila 3,9%. Maksimumom nezaposlenosti je Nizozemska zabilježila u 2016. godini, kada je iznosila još uvijek vrlo niskih 6%. I tamo je gospodarstvo raslo, pa je ipak radikalni desničar Geert Wilders konstanta, čak i ako ne dominira političkom arenom u zemlji. Isto vrijedi i za Švedsku, gdje su Švedski demokrati Jimmieja Akessona preplavili parlament u Stockholmu.

Slučaj Njemačke je još upečatljiviji. Angela Merkel polako pada, Čak i ako se CDU želi pomjeriti više “udesno”, vjetar suverenizma se osjeti diljem zemlje. Nema lokalnog parlamenta u kojem Alternativa za Njemačku nije dobila važan broj zastupničkih mjesta. Stranka desnice dobiva sve veću podršku i nastavlja jačati diljem njemačkog teritorija. I sve to unatoč činjenici da je Njemačka i dalje lokomotiva Europe i zemlja koja zapravo predstavlja gospodarsko i industrijsko srce Europske unije.

To što te Jakov Sedlar spominje u još jednom svom filmskom i povijesnom falsifikatu, u uglednom društvu »neprijatelja« za kojima raspisuje potjernice, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Tomislava Klauškog, Inoslava Beškera, Miljenka Jergovića, Ive Goldsteina, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Vesne Teršelič, Lade Tomičića, Borisa Pavelića… ne bi bilo vrijedno spomena već, s jedne strane gađenja, a s druge ponosa.

To što je film »Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj – od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca« premijerno prikazan u Hrvatskoj dok je cijeli svijet obilježavao 80. godišnjicu tzv. Kristalne noći kada su nacisti započeli pogrom Židova, nije ništa nova što bi nas moglo začuditi, jer gebelsovska propaganda ovdje je svakodnevna pojava. To što državni vrh i »institucije sistema« nisu ni prstom mrdnuli, a kamo li se oglasili na vapaj Ognjena Krausa »Poštovani ministri policije i pravosuđa, državni odvjetniče, predsjednici Vlade i Sabora, poštovana predsjednice RH, do kada ćete prodavati čast ove zemlje, koja je antifašističkim pokretom oprala svoj obraz«, nismo ni očekivali znajući da su zadubljeni u dvostruke konotacije pozdrava »Za dom spremni« i zaljubljeni u priču o njegovom »starohrvatskom podrijetlu«.

To što su gledatelji progutali film kao istinu i povjerovali kako su u stvari u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, nije ništa čudno, jer oni su upravo to htjeli i čuti te zato dolaze gledati takve filmove i čitati knjige, poput »Mita o Jasenovcu« Romana Leljaka ili pak »Radnog logora Jasenovac« Igora Vukića. To što takve uratke naveliko propagira i na velika zvona najavljuje Hrvatska radio-televizija, čak i u zabavnim emisijama poput one benignog imena »Dobro jutro, Hrvatska«, nije nikakvo iznenađenje kada znamo tko ih uređuje i vodi.

To što na Prisavlju u »prime timeu« u nastavcima emitiraju pamflete iz propagandne mašinerije Miljenka Manjkasa i njegovih istraživača »Rat prije rata«, koji nam »otkrivaju«, a ničim ne argumentiraju kako »400 hrvatskih novinara radi za KOS«, a ne žele prikazati dogovoren, odobreni i plaćeni dokumentarni serijal »Nezavisna Država Hrvatska« za koji je intervjuirano niz stručnjaka i tridesetak doktora znanosti, te prikupljena bogata građa, naprosto se zove uređivačka politika HTV-a. To što konzumenti kojima se slikopisne potjernice serviraju kako bi s riječi prešli na djela, ne love deklarirane KOS-ovce poput Romana Leljaka, vjerujući osuđenom kriminalcu i prevarantu, već novinare, ukazuje na stanje uma. To što u ime braniteljskih udruga priznanja uručuju Jakovu Sedlaru, koji demonizira one koji su im bili braća po oružju, umjesto da ga upitaju gdje je on to bio 1991. – 1995., govori samo o nečijem (ne)poštenju.

To što ih u svemu tome svesrdno podržava Crkva, sasvim je logično jer i ona uljepšavanjem istine o NDH pere svoju nečistu savjest. Kako god, sve to bismo im i mogli oprostiti. Ono što se ne da oprostiti zloupotreba je mjesta gdje bi se grijesi trebali ispovijedati i na kojem nitko ne bi smio huškati na nove grijehe prema bližnjem, Aule Ivana Pavla II. u Trsatskom svetištu, koju je, proviđenjem vođen, osmislio i izgradio, dobri duh Trsata, čovjek koji je volio a ne mrzio, povezivao a ne dijelio ljude, fra Serafin Sabol.

novilist

Zlatko Hasanbegović i Milan Bandić, koji u rubrici ratnog iskustva zajedno imaju jedan jednodnevni izlet, sada u ime hrvatskih veterana prozivaju Dragana Markovića Palmu zbog onoga što je radio devedesetih, iako je ovaj na frontu napravio manje čak i od njih

portalnovosti

Novosti otkrivaju: Jakov Sedlar u huškačkom dokumentarcu ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’ neovlašteno je koristio fotografije i snimke hrvatskih i svjetskih medijskih kuća kao što su Reuters, Associated Press, EPA, Hanza media, Styria, Hina, Tanjug i HRT. Oštećeni najavljuju podnošenje tužbi

portalnovosti

Vukovar je grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, u hrvatskom dijelu Srijema. On je i upravno, obrazovno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije.

Ime

Grad Vukovar je stari barokni grad na Dunavu, najpoznatiji po strašnim razaranjima tijekom Domovinskog rata. Do danas je u najvećoj mjeri obnovljen. Povijest Vukovara seže mnogo dulje, u početak 13. stoljeća.

U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća.

Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.

Zemljopisni položaj

Položaj grada Vukovara u regiji središnje i jugo-istočne Europe iznimno je povoljan. Vukovar se smjestio, otprilike na polovici plovnoga puta Dunava (koridor VII) između Ulma u Njemačkoj i ušća u Crno more.

Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni – stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada – Novi Vukovar s Borovo Naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.^[1]

Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se, također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno.^[1]

Povijest

Rana povijest i antika

Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.

Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.

Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.

Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju osobito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.

U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.

Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.

Naseljavanje Hrvata

Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međurječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.

Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki podatci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je središte cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.

U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.

Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.

U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.

U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške obitelji. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.

Turska vladavina – 16. i 17. stoljeće

Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.

U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.

Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687., a Ilok 1688. godine.

Ponovno naseljavanje – 18. i 19. stoljeće

U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo mahom iz Hercegovine. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje nacionalnim sastavom višenacionalno. Hrvatske zemlje sada su u sastavu habsburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara. Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.

Velike posjede u Slavoniji dobivaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj golem posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.

U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže talijanski kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke upravnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju “prijestolnicom Srijema“.

Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.

Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica, vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.

Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. Štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobiva električnu energiju od 1909. godine.

Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: više od 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, i inih.^[2]

Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije. Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine više od 17.000 stanovnika.

Razvoj znanosti i kulture

U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i upravnom pogledu Vukovar se razvio u obrazovno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.

U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.

Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. Šegrtska škola osnovana je 1886., a gimnazija 1891. godine.

U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku Der Syrmier Bote. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se Sriemski Hrvat i Sriemske novine, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće.

Uslijed nedostatka prostora za društvena događanja u gradu vukovarski veleposjednik iz jedne od najstarijih i najuglednijih vukovarski obitelji, Aleksa Paunović daje izgraditi “Hotel Grand”^[3] ta građevina je najpoznatije djelo monumentalne historicističke arhitekture u gradu. Izgrađena je na mjestu tzv. Švicarske kuće po nacrtima senćanskoga arhitekta Vladimira Nikolića, od 1894. do 1897. godine.^[4] Grand hotel je uz ugostiteljske sadržaje imao i kazališnu dvoranu. Hotel je davan u zakup, a 1918. godine prodan je novom vlasniku Miši Gottfriedu.^[5] U to vrijeme u Vukovaru je naglo jačao radnički pokret i radnici su željeli izgraditi radnički dom. Kako je Grand hotel 1919. godine ponovno ponuđen na prodaju, radnici osnivaju Zadrugu radnički dom i prodajom zadružnih udjela prikupljaju sredstva, kupuju Grand hotel i pretvaraju ga u Radnički dom.

Grad Vukovar je u zahvalnost svom sugrađaninu prigodom obnove zgrade diližansne pošte, bivše galerije Bauer, na pročelje zgrade postavio ploču s imenom Alekse Paunovića ispisanim zlatnim slovima na ćirilici.

Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić, Antun Gustav Matoš, Zaharije Orfelin, Pavao Pavličić i Zoran Bognar.

U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaratelji. Od starijih su poznati J. F. Mücke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i ini.^[2]

Vukovar ima svog nobelovca, Lavoslava Ružičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.

Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do Prvoga svjetskog rata djelovalo je 30-ak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.

Vukovar u Jugoslaviji

U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim ekspanzionističkim pritiskom Beograda. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje je sustavno cijepano. Intervencijama Beograda vlasti se mijenjalo sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se solunskim dobrovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Ali su doseljavani i Srbi i dijelom Hrvati iz siromašnih ruralnih krajeva Hrvatske: Like, Korduna i Dalmacije. Zapošljavanje u tvornicama vješto se koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.

Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Ovo je posebno naglašeno održavanjem II. kongresa Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1920. godine, koja na tom kongresu dobiva i novo ime – Komunistička partija Jugoslavije (iako je sama država jugoslavensko ime ponijela tek 1929. godine). Pokraj svih pritisaka ekspanzionističke politike Beograda toga doba u Vukovaru sve do kraja tridesetih godina 20. stoljeća međunacionalnih tenzija gotovo i nije ni bilo a hrvatska nacionalna svijest sačuvana je i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.

Nažalost, slijede tragični događaji Drugoga svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani pred sam rat sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima Židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata, te progonom, ubijanjem i iseljavanjem vukovarskih Nijemaca (“Donauschwaben”) pred kraj i nakon rata.

Nakon 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi i šidski je kotar odvojen od hrvatskih zemalja. Ostatak Srijema, koji nije u sastavu današnje Hrvatske, izdvojen je još ranije prigodom osnivanja Banovine Hrvatske. Za razliku od predratnoga “sakaćenja”, u zamjenu za šidski kotar, do tada već mahom naseljen Srbima, Hrvatska je dobila Baranju koja nikad do tad u povijesti nije bila u Hrvatskoj. Vukovarsko-iločki kraj, ostao u sastavu Hrvatske, u upravnom pogledu činio je općinu Vukovar.

U skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine provedena je nacionalizacija dobara koja je pretvorena u državno vlasništvo. Dvije najbogatije vukovarske obitelji, Eltz i Paunović, ostaju bez cjelokupne imovine koju djelomice vlasnicima vraća Republika Hrvatska u novije vrijeme. Nakon 1948. godine, raskola sa SSSR-om i kretanja novim putem, državno je vlasništvo postalo društvenim (koje je de facto identično radničkom dioničarstvu, bez preciziranog vlasništva u vidu dionica). U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Nažalost, industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji, a samo 12% u poljoprivredi, u društvenom sektoru.

Neki događaji iz doba Rankovićeve strahovlade u Jugoslaviji bili su indikativni za osvajački pohod Srbije 30 godina poslije. Arhitektonski neprimjerenim zahvatom uklonjena je građevina hrvatskog atributa koju je projektirao velikan hrvatske arhitekture Aleksandar Freudenreich, Hrvatski dom u Vukovaru.^[6] Na mjestu gdje je bio definiran povijesni arhitektonski korpus kompleksa Hrvatskoga doma, koji se je održao sve do početka 1960-ih, srušen je stari klasicistički hotel “K lavu”, a nije dugo prošlo, srušeno je i barokno pročelje Hrvatskog doma.^[6] Već 1966. je godine na tom mjestu izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks “Centra za kulturu”, u koji se ulazilo s novoformiranoga “trga”, drugim riječima, uklonjen je povijesni dio hrvatskog doma te je sa dunavske strane ostala kazališna dvorana u Rokoko stilu koja postoji i danas. Građevinski ostaci starog hotela “K Lavu” ukradeni su te je tada zabilježeno da je dvoje ljudi krivično odgovaralo za nemili događaj. Dok je pozadi, pored dvorane na mjestu starog Hotela “K Lavu” izgrađen neprimjeren modernistički objekt novog hotela “Lav”. U ratu 1991. godine hotel je oštećen ali ipak nije obnovljen već je porušen a na njegovom mjestu izgrađen novi objekt sukladno potrebama grada u suvremenom dobu.

Vukovar u Domovinskom ratu i danas

Podrobniji članak o temi: Bitka za Vukovar

Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih paravojnih postrojba i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba, Vukovar je 18. studenoga 1991. godine pao u srpske ruke.

U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba.^[7]

Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine.

Dana 8. lipnja 1997. godine, Vlak mira stigao je iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Predsjednik Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.

Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika i pomirbi, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.

Gradska naselja

U sklopu grada Vukovara nalaze se gradska naselja: Trpinjska cesta, Borovo Naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Budžak, Priljevo, Olajnica, Centar (stara jezgra grada). Pod upravom grada Vukovara se nalaze i sela Lipovača, Sotin i Grabovo (u sklopu kojeg se nalaze naselja Jakobovac i Ovčara).

Stanovništvo

Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovnika, te je drugi grad po veličini u županiji.

Po narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32,9%), Rusini (1,8%), te Mađari (1,2%). Od ostalih nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca i inih.

U gradu Vukovaru u prošlosti su oduvijek većinsko stanovništvo bili Hrvati, ali ipak bio je primjerom etničke i vjerske raznolikosti.

U kretanju nacionalnog sastava stanovništva grada Vukovara u 20. stoljeću vidi se da su Hrvati kontinuirano imali gotovo polovicu u vukovarskom stanovništvu. Najveće promjene dogodile su se u gotovo potpunom nestajanju Nijemaca i povećanju broja srpskog stanovništva. U rubrici ”ostali” 1990. godine najveći postotak imaju tzv. ”Jugoslaveni” 9,5%, slijede Rusini sa 2,7% itd.

Hrvati

Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Trinaeststoljetna naseljenost Hrvata dopušta da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.

Srbi

Prvo naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom području uslijedilo je u 16. stoljeću. Pravoslavni Vlasi, kao pomoćne turske čete (martolozi) naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobođenja od turske vlasti krajem 17. i početkom 18. stoljeća nekoliko stotina srpskih obitelji naseljava se u opustjelim selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na vukovarskom području i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem razdoblju plansko naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najveći priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.

Nijemci

Austrijski carevi poticali su naseljavanje novih stanovnika na opustjela područja poslije turske vladavine, da bi dobili radnu snagu. Već početkom 18. stoljeća u Novom Vukovaru naselili su se njemački obrtnici. Tijekom 18. i 19. stoljeća naseljava se znatniji broj Nijemaca na vukovarskom području. Mnogi koji su se ranije naselili u Bačkoj sada prelaze Dunav, jer se oko Vukovara mogla dobiti jeftina zemlja. Tako u nekim selima kao npr. Sotinu Nijemci čine polovicu stanovništva. Tijekom i krajem Drugoga svjetskog rata 1944./45. godine i Nijemci teško stradavaju i u Vukovaru ih ostaje neznatan broj.^[9]

Popis stanovništva 1991.

Popis 1991.

Prijeratna općina Vukovar :

• površina: 606 km²
• br. stanovnika: 84.189
• br. naseljenih mjesta: 29

Nacionalni sastav po naseljenim mjestima, 1991.

Apsolutna etnička većina:

██ Hrvati (14)

██ Srbi (10)

██ Rusini (2)

Relativna etnička većina:

██ Hrvati (2)

██ Mađari (1)

Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Vukovar

Uprava

Upravna tijela Grada Vukovara su:

• Gradonačelnik
• Gradsko vijeće

Gradonačelnik Vukovara je Ivan Penava iz redova HDZ-a.^[10] Gradonačelnik je nositelj izvršne vlasti i zastupa Grad Vukovar. Gradonačelnik se bira na neposrednim izborima na vrijeme od četiri godine, sukladno zakonu o lokalnim izborima. Gradonačelnik ima dva zamjenika koji se biraju zajedno i istovremeno s gradonačelnikom. U Gradu Vukovaru zbog odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojom se srpskoj nacionalnoj manjini priznaje pravo na zastupljenost, jedan zamjenik gradonačelnika bira se iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine.^[11]

Gradsko Vijeće grada Vukovara sastoji se iz 21 člana od kojih su po jedan Predsjednik gradskog Vijeća i podpredsjednik. Ono obavlja dužnosti sukladno Statutu Grada Vukovara.

Promet

Vukovar je smješten u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske (45° 20′ sjeverne geografske širine i 16° 40′ istočne geografske dužine) i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav (Luka Vukovar – Rkm 1335) i ima granični položaj na Dunavu prema Vojvodini u Srbiji.Zahvaljujući posebnosti svog zemljopisnog položaja, prvenstveno obilježenog međunarodnim plovnim putem – rijekom Dunav, Vukovar predstavlja značajno prometno čvorište magistralnih pravaca.

Ceste i željeznica

Dobra je prometna povezanost sa susjednim državama Bosnom i Hercegovinom, Mađarskom i Srbijom. Vukovar je udaljen 16 km od grada Vinkovaca, najvećeg željezničkog čvorišta u Hrvatskoj. Dobro je povezano državnom cestom D55 preko Vinkovaca s 39 km udaljenim čvorom Županja na auto-cesti A3 Zagreb-Lipovac. Sa 33 km udaljenim Osijekom povezuje ga državna cesta D2, preko koje je Vukovar povezan na koridor Vc (autocesta A6).

Položaj Vukovara postat će dodatno povoljan s provođenjem regionalnih prostornih planova koji uključuju ulaganja u regionalnu prometnu infrastrukturu. Izgradnja četverotračne vukovarske obilaznice kao dijela multimodalnog čvorišta (pruga-cesta-rijeka), izgradnja brzih cesta koje će Vukovar povezati s koridorima X i Vc s jedne, te s graničnim prijelazima na tim koridorima s druge strane.

Položaj grada je iznimno povoljan za pristup drugim tržištima unutar srednje i jugoistočne Europe jer je smješten na ili u blizini sljedećih transeuropskih koridora:

• Paneuropski prometni koridor VII – rijeka Dunav (Luka Vukovar)
• Međunarodna zračna luka Osijek -> udaljena 16 km
• Paneuropski prometni koridor X – željeznica -> 14 km od Vinkovačkog čvorišta (najveće regionalno željezničko čvorište)
• Autocesta A3 (Hrvatska) -> udaljena 42 km
• Europski pravac E73 – željeznica i autocesta A5 -> udaljena 31 km

Zračni promet

Izgradnjom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, točno na tromeđi Vinkovaca, Vukovara i Osijeka, ovo je područje uključeno i u zračni promet.

Riječni promet

Vukovarska luka na Dunavu važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje željeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet.^[1]

Gospodarstvo

Gospodarstvo Vukovara zasnovano je na poljoprivredi, trgovini, vinogradarstvu, prehrambenoj industriji, tekstilnoj industriji, industriji građevinskog materijala, industriji obuće i turizmu. Prije Domovinskog rata Vukovar je bio jedan od najrazvijenijih područja Hrvatske. Po BDP Vukovar je bio iznad prosjeka SR Hrvatske i poslije Maribora u Sloveniji, Vukovar je po BDP bio drugi grad u SFRJ. Industrija je teško stradala u velikosrpskoj agresiji 1991.-95. Dramatičan pad broja stanovnika također doprinosi padu gospodarstva. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete utvrdila je da ona u Vukovaru izravno iznosi 9,5 milijardi kuna, a neizravno i četiri puta više. Od tih je 9,5 milijardi pola, dakle 4,6 milijardi, šteta u gospodarstvu, pri čemu su najveću štetu pretrpjele tvrtke Borovo – 1,9 mlrd., Vupik 1,3 mlrd., Vuteks 950 milijuna i Velepromet 81 milijun kuna. Doduše u poslijeratnu obnovu grada država je uložila oko 3,5 milijardi kuna, od čega 1,7 milijardi u stambeni fond (neposredna razaranja, a za srpske okupacije krađa imovine, strojeva i odvoz istih u Srbiju^[12]).

Mirnom reintegracijom pod hrvatsku vlast počela je obnova grada, pa tako i industrije.

U razdoblju od 2012. do kraja 2016. godine ulaganjima u poslovne zone, nove tvornice te povećanje pretovara robe u Luci Vukovar grad Vukovar postupno se gospodarski oporavlja.

Veće tvrtke u gradu Vukovaru

• “Vupik” – prehrambena industrija
• “Borovo” – industrija obuće
• “Luka Vukovar”
• “Velepromet”
• Tvornica ljekova “Yasenka”
• Tvrtka “Smiljanić” d.o.o^[13]
• Tvornica biodizela – “Biodizel Vukovar” d.o.o., najveći proizvođač biodizela u Hrvatskoj^[14]

Posebne zone za ulaganja

Borovo naselje i Priljevo:

• područje kombinata Borovo
• područje Gospodarske zone Vukovar d.o.o.
• lučko područje (luka i okolne parcele rezervirane za razvoj lučke djelatnosti)
• Područje Zone male privrede Priljevo
• područje uz Borovsku cestu, označeno kao područje komercijalne namjene
• industrijsko područje uz D55 prema Vinkovcima

Sajmište:

• Podunavska slobodna zona
• Područje nekadašnje ciglane
• Niz površina u GUP-u označenih za industrijsku i mješovitu namjenu

Mitnica:

• Poljana u GUP-u označena za komercijalnu namjenu

Poslovno-inovacijski centar “BIC Vukovar” – predstavlja zaokruženi koncept za potporu inovativnom, tehnološki proizvodno orijentiranom poduzetništvu – neovisno o veličini ili zrelosti tvrtke. Cilj ovog Centra je privući ili potaknuti stvaranje i rast tehnološki orijentiranih tvrtki. Poslovno-inovacijski centar BIC-Vukovar smješten je na području Vukovarske gospodarske zone na parceli površine od 15.776 m2. U svom sastavu Poslovno-inovacijski centar BIC-Vukovar ima 4 centra, smještena u 2 zgrade. U zgradi bivše tiskare Borovo (bruto površine 1.125 m2) smješten je Poduzetnički inkubator, a u zgradi Poly (bruto površine 9.700 m2) smještena su preostala 3 centra BIC-Vukovar i to Proizvodni centar, Centar inovativnog poduzetništva (CIP) i Edukacijski centar.^[15]

Turizam

Turizam je također jedna od važnih djelatnosti u gradu. Nakon uklanjanja porušenih mostova na Dunavu kod Novog Sada krenula su krstarenja Dunavom, pa su počeli pristajati putnički brodovi i u Vukovaru. Tim brodovima se samo u 2005. godini u Vukovaru iskrcalo oko 18.500 turista, pretežito američkih i njemačkih. Nakon ponovne izgradnje hotela Lav, počeo se razvijati i kongresni turizam.

Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, u 2015. godini Vukovar je zabilježio čak 153% više turističkih dolazaka i 132% noćenja više nego godinu ranije. Po podatcima Državnog zavoda za statistiku za 2014. i 2015. godinu, apsolutni rekorder po rastu turističkih dolazaka i noćenja je Vukovar. Sa 7.017 dolazaka u 2014. godini, skočili su za deset tisuća, na 17.811 dolazaka u 2015. godini, što je rast od čak 153,8 posto. Tek nešto je manji rast u broju noćenja, 135 posto – s 11.923 u 2014. na 28.015 u 2015. godini. Sam grad predstavlja važno turističko mjesto za ratni, memorijalni turizam koji čini najveći broj posjeta turista.

Među mnoštvom vrlo atraktivnih građevina, ističu se dvorac Eltz iz 18 stoljeća, barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Filipa i Jakova, pravoslavna crkva sv. Nikole, Mauzolej Eltz, Mauzolej obitelji Paunović dok je najpoznatiji i najposjećeniji objekt u gradu Vukovarski vodotoranj.

Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Arheološki park Vučedol gdje je pronađena čuvena obredna posudica Vučedolska golubica koja predstavlja povijesni simbol grada Vukovara. Arheološko nalazište sa Muzejem Vučedolske kulture i Arheološkim istraživačkim centrom (Vila Streim) jedini je izuzev osječkog, arheološki istraživački centar u istočnoj Hrvatskoj dio je šireg plana izgradnje “Arheološkog parka Vučedol” koji će po završetku posjedovati i kompletno uređen arheološki prostor oko samog muzeja a planira se i izgradnja zvijezdarnice te uređenje vučedolske marine za prijem brodova na Dunavu. Vučedol je danas poznato izletište, raj za ribiče s prekrasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku.

Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetališta uz Dunav i uređene plaže na Vukovarskoj adi osiguravaju športsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u toplom dijelu godine kada je moguće kupanje gdje posljednjih godina dolazi sve više turista iz cijele Slavonije. Na Dunavu i Vuki popularan je ribolov (som, smuđ, šaran, štuka, kečiga).

Najpopularnije vukovarsko izletište svakako je Etno-eko park u šumi Adica 2 km od središta grada smješten u poznatoj vukovarskoj park-šumi i okružen rukavcima rijeke Vuke. Mjesto gdje se najčešće održavaju manifestacije u gradu posebice u proljeće i ljeti. Tradicionalno najposjećenija za Praznik rada kako za Vukovarce tako i ljude koji dolaze iz udaljenijih krajeva, koncerti na otvorenom kao Vubass festival , etno sajmovi i razna druga dogadjanja tijekom godine. Posjetitelji mogu uživati u raznovrsnoj ponudi restorana, dok istovremeno mogu prenoćiti u jednoj od šest dvokrevetnih soba, uređenih u ruralnom stilu.^[16]

Mjesta memorijalnog turizma

• Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru^[17]
• Spomen dom Ovčara^[18]
• Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.^[19]
• Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti^[20]
• Veliki bijeli križ na ušću Vuke u Dunav, u spomen na sve žrtve Domovinskog rata
• Bugarsko vojno groblje^[21]
• Spomen-park Dudik
• Kosturnica sa spomenikom žrtava Dudika, palih boraca Pete vojvođanske udarne brigade i boraca Crvene armije

U gradu postoje sljedeći hoteli i hosteli

• Hotel Dunav (van funkcije od 2014. godine)
• Hotel Lav
• Hostel Dubrovnik otvoren krajem 2016. godine^[22]
• Hostel Borovo (u gradskoj četvrti Borovu Naselju)^[23]
• Hostel 101 Dalmatinac^[24]
• Vila Vanda^[25]

Kultura

Muzeji

• Gradski muzej Vukovar, osnovan je 1946. godine. Prvi stalni postav otvoren je 1948. godine zahvaljujući prvoj donaciji osnivača Vukovarca dr. Antuna Bauera.

Muzej je teško stradao u Domovinskome ratu te je bio i prvi objekt bombardiran u zračnim napadima JNA na grad. Dobar dio umjetnina odnesene su u Novi Sad gdje su godinama bile pohranjene u “Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture” AP Vojvodine.

Radom u progonstvu u periodu od 1992. godine do danas, na inicijativu gospodina Bože Biškupića, skupljena je zbirka umjetnina koju su hrvatski umjetnici darovali Gradskom muzeju. Toj ideji su se pridružili i umjetnici iz Italije, Austrije, Njemačke, Poljske, Francuske i drugih zemalja. Zbirka nosi naziv Muzej Vukovara u progonstvu i danas broji 1500 umjetnina.

U procesu mirne reintegracije hrvatskog podunavlja i početka djelovanja muzej je djelovao u razorenom dvorcu ali je uspješnim trudom djelatnika ubrzo počeo da se obnavlja. Umjetnine su vraćene u Hrvatsku. Gradski muzej Vukovar i kompleks dvorcaEltz obnovljen je 2011. u sklopu Projekta Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe, koji pod nazivom Obnova i revitalizacija kulturne baštine „Ilok -Vukovar-Vučedol“ provodi Ministarstvo kulture RH. Nakon završenih građevinskih radova, Prva faza stalnog postava u prizemlju Eltz sa svečanim dvoranama i ambijentalnim prostorima otvorena je u Noći muzeja 25. siječnja 2013. godine. Već sljedeće godine, 23. siječnja 2014. godine, otvoren je stalni postav Gradskog muzeja Vukovar, koji sa svojim zbirkama pokriva vremenski raspon od 8000 godina. Danas je Gradski Muzej Vukovar jedan od najuređenijih.

U travnju 2016. godine u sklopu dodjele nagrade za Europski muzej godine u San Sebastijanu, Gradski muzej Vukovar dobio je od (EMYA) Europskog muzejskog foruma Nagradu Silletto za suradnju s lokalnom zajednicom i uključivanje volontera u rad muzejske ustanove. Za nagradu Europski muzej godine bilo je nominirano 49 muzeja iz 24 europske zemlje.^[26]

• Zbirka Bauer koje je Vukovaru još prije rata donirao poznati hrvatski kolekcionar Antun Bauer jedna od najvrjednijih umjetničkih zbirki u Hrvatskoj. On je vrijedno i strpljivo prikupljao umjetnine počevši od 1948. godine pa sve do 2000. godine. Prije rata zbirka je brojala više od 3.000 umjetnina. Zbirka Bauer je u muzeju dočekala i početak Domovinskoga rata. Zbirka je odmah nakon ratnih razaranja Vukovara premještena u Novi Sad gdje je spremljena na sigurno, popisana i klasificirana. Ne postoje precizni podaci tko ju je odvezao za Novi Sad ali se pretpostavlja kako se radi o postrojbama JNA i muzealcima iz Vojvodine koje su na ovaj način željeli spasiti neprocjenjive umjetnine. S normalizacijom odnosa Hrvatske i Srbije umjetnine iz Zbirke Bauer su 2001. godine konačno vraćene u Hrvatsku. Toga 13. prosinca 2001. godine u Gradskom muzeju Vukovaru u Mramornom predvorju dvorca Eltz predstavnici dvije države potpisali su Protokol o povratu umjetnina. Danas, više od 25 godina kasnije, Zbirka Bauer broji 2.485 umjetnina i 606 autora. U sklopu obilježavanja 25. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Zbirka Bauer ponovno je otvorena za javnost u sklopu dvorskog kompleksa Eltz u izdvojenoj zgradi u pet prostorija i na dva kata, ukupno su izložene 244 umjetnine. Od toga broja je 170 slika, 25 skulptura, 34 crteža, 15 grafika.^[27]

• Muzej Vučedolske kulture izgrađen je na arheološkom lokalitetu Vučedol podno prapovijesnog tela – višeslojnog naselja na kojemu se od 1984. godine provode sustavna interdisciplinarna istraživanja. Vučedol je eponimni lokalitet eneolitičke kulture koja se u svojoj kasnoj fazi pred kraj trećega tisućljeća prije Krista proširila na prostor današnjih 12 europskih zemalja. Muzej u svome stalnom postavu kroz 19 tema donosi prikaz i rekonstrukciju života kulture na širem prostoru rasprostiranja. Muzej je dio arheološko-turističkog parka a muzeološkim sadržajima su obuhvaćeni i novoizgrađeni prostori vučedolskog Gradca s rekonstrukcijom megarona ljevača bakra, radionice starih zanata i istraživački centar u Villi Streim. Muzej Vučedolske kulture danas je jedan od najsuvremenije opremljenih muzeja u Republici Hrvatskoj.^[28]

• Spomen muzej Lavoslava Ružičke (1887. – 1976.), dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine, otvoren je prvi put 1977. godine. Rodni grad Vukovar Lavoslav Ružička je posjetio 1965. godine, kada je nastala ideja o osnivanju muzeja. Obnovljena Ružičkina kuća otvorena je 2007. godine, na 120. obljetnicu njegova rođenja, i djeluje kao kulturno-znanstveni centar. U njoj se nalaze zavod HAZU i velika polivalentna dvorana te Spomen-muzej Lavoslavu Ružički. U njemu su izložene fotografije, pisma i drugi materijali koji dokumentiraju bogati Ružičkin život i plodni znanstveni rad.^[29]

Kina

Prvo kino u Vukovaru otvoreno je u tadašnjoj zgradi Grand Hotela, poznatijoj danas pod nazivom “Radnički Dom Vukovar” na glavnomu gradskom trgu u gradu, koje je radilo sve do razaranja grada 1991. godine i u kome su se uglavnom prikazivali stariji filmovi.

Prvo namjensko kino u Vukovaru javlja se već 1932. godine kada bogati industrijalac Tomáš Baťa u sklopu novoizgrađenog radničkog naselja, tada pod nazivom “Batine Kolonije” daje izgraditi zgradu radničkog doma za potrebe radnika u sklopu koje gradi prvu kino dvoranu u gradu Vukovaru sa 153 sjedećih mjesta pod nazivom “Ton-kino – Bata”, simboličnog naziva, jer bilo je to prvo kino u istočnoj Slavoniji koje je prikazivalo tonske filmove. Većina kina u tadašnjoj državi uopće u to vrijeme prikazivala su isključivo nijeme filmove.^[30]

Uskoro dolazi vrijeme Drugog svijetskog rata i batine tvornice nacionalizira “narodna vlast”, a radničko naselje dobija novo ime pod kojim ga danas poznajemo kao Borovo Naselje. Ipak, nove vlasti i dalje podržavaju rad kina u zgradi Radničkog Doma te Šandor Farkaš i njegova supruga Kristina, prijašnji upravitelji kina i dalje vode “Ton-kino” sve do 1967. godine.

Ubrzo uzletom tvornice Borovo naglo se povećava broj stanovnika u gradu te su i potrebe za kulturnim institucijama sve veće, tako se preko puta Radničkog Doma gradi nova multi-kulturalna dvorana sa više od 500 sjedala i filmskim platnom od kojeg je u Hrvatskoj bilo veće samo ono u pulskoj Areni. Prvi film koji je te godine prikazan na platnu 14×6 metara je bio talijanski film Lijepa mlinarica (1955.) redatelja Maria Camerinia sa Sophiom Loren i Marcelom Mastrorianniem u glavnim ulogama.

Nakon Domovinskog rata 1991. godine kino dvorana nastavlja se koristiti smanjenim kapacitetom do novijeg doba kada zbog novih tendencija koje više ne poznaju postojanje velikih kino dvorana iz praktičnih i financijskih razloga, dvorana u Borovu Naselju biva prenamjenjena.

Grad Vukovar 21. prosinca 2013. u sklopu K centra “Golubica Mall” dobija prvi CineStar u Vukovarsko–srijemskoj županiji. Cinestar Vukovar digitalizirano je kino s tri dvorane, od kojih su dvije opremljene realD 3D tehnologijom, te također CineStar eXtreme velikom kinodvoranom s platnom površine 100 četvornih metara.^[31][32]

Gradska knjižnica i čitaonica Vukovar

Gradska knjižnica i čitaonica Vukovar utemeljena 1947. godine javna je ustanova koja obavlja knjižničnu i informacijsku djelatnost gradske knjižnice u gradu Vukovaru te je i važan čimbenik očuvanja tradicijske kulture vukovarskog kraja posjeduje vrijednu zavičajnu zbirku knjiga i publikacija. U knjižnici se nalazi i jedan od svega nekoliko Američkih kutaka u Republici Hrvatskoj.

Manifestacije

• Vukovarski filmski festival, festival filmova podunavskih zemalja
• Bonofest, festival duhovne glazbe u Franjevačkom samostanu
• Lutkarsko proljeće, festival dječjeg kazališta
• Festival komorne glazbe
• Vukovarski etno sajam
• Dan Sv. Vinka
• Vukovarske adventske svečanosti
• “Tiha noć u Vukovaru”, godišnji koncert pod vodstvom Hrvatske radiotelevizije

Religija

Po popisu stanovništva iz 2011. godine najbrojnija vjerska zajednica u gradu su Katolici, većinom Hrvati, pripadnici drugih vjeroispovijesti su pravoslavci, te Grkokatolici od kojih najviše ima pripadnika Rusina i Ukrajinaca.

Svetac zaštitnik grada Vukovara je Sveti Bono Vukovarski koji je od davnina i prije rata štovan kako od strane katolika tako i pripadnika drugih vjeroispovijesti u gradu pravoslavnih i grkokatolika. Po svetom Boni Vukovarskom ime su dobili i Pastoralni centar Svetog Bone, udruga Sveti Bono Vukovar i “Bonofest” – festival duhovne glazbe. U gradu postoji i Grkokatolička zajednica mahom Rusina i Ukrajinaca. U gradu djeluje i Adventistička crkva. Među pravoslavnim vjernicima posebice se štuje Sveta Petka svetica zaštitnica žena, bolesnih i siromašnih.

Sakralni objekti

• Franjevački samostan s Crkvom sv. Filipa i Jakova u Vukovaru – teško oštećenom u ratu, 2000. obnovljena, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale treća je crkva po duljini u Hrvatskoj, građena u baroknom stilu, s nekoliko vrijednih oltara, posjeduje i vrijednu knjižnicu te kriptu obitelji Eltz ispod crkve, najveću vrijednost predstavljaju ostaci Sv. Bone koji se čuvaju u srebrnom sarkofagu na kojem stoji napisano: “Spaljeni ostaci sv. Bone mučenika”
• Crkva Gospe Fatimske u Borovu Naselju s kipom Gospe Fatimske pronađenim neoštećenim pod ruševinama prijeratne crkve, na Svijećnicu 2. veljače 2000. godine
• Crkva sv. Roka u sklopu Dvorca Eltz
• Crkva Blažene Djevice Marije Kraljice mučenika
• Crkva sv. Nikole u Vukovaru – jedna od najstarijih i najznačajnijih pravoslavnih crkvi u stilu pučkog baroka sjeverno od Save i Dunava, u ratu teško oštećena, danas obnovljena, posjeduje vrijedan ikonostas i stare očuvane spise u tornju crkve
• Crkva sv. Petke kraj Vukovara u poznatom vukovarskom izletištu park šumi Adica, posjeduje lijepi ikonostas rađen u duborezu, a među Vukovarcima svih vjeroispovijesti od davnina je popularan izvor svete vode pod crkvom kao “Izvor Svete Petke” poznate zaštitnice žena, bolesnih i siromašnih
• Grkokatolička župna crkva Krista Kralja u Vukovaru
• Crkva sv. kralja Stefana Dečanskog u Borovu Naselju, pravoslavni hram u Borovu Naselju iz 2010. godine

Obrazovanje

Osnovne škole

• Osnovna škola Dragutina Tadijanovića Vukovar
• Osnovna škola Antuna Bauera Vukovar
• Osnovna škola Nikole Andrića Vukovar
• Osnovna škola Siniše Glavaševića Vukovar
• Osnovna škola Blage Zadre Vukovar
• Osnovna škola Mitnica Vukovar
• Osnovna škola Josipa Matoša Vukovar

Srednje škole

• Gimnazija Vukovar
• Ekonomska škola Vukovar
• Tehnička škola Nikole Tesle Vukovar
• Srednja strukovna škola “Marko Babić” Vukovar
• Glazbena škola Vukovar

Visoko obrazovanje

• Veleučilište “Lavoslav Ružička”, Vukovar
  • studij ekonomije
  • studij prava
  • studij fizioterapije

• Sveučilište u Splitu, Odjel za stručne studije
  • studij informatike
  • studij ekonomije
  • upravno-pravni studij

• Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, dislocirani studiji u Vukovaru
  • studij ekonomije
  • studij prava
• Visoka učiteljska škola – dislocirani studij Vukovar

Ostalo

Mediji

U Vukovaru postoje dvije radijske postaje, “Hrvatski radio Vukovar“^[33] i “Radio Dunav“^[34] namijenjen srpskoj nacionalnoj manjini. Od tiskanih medija u Vukovaru jednom u dva tjedna (svake druge srijede) tradicionalno izlaze Vukovarske novine. U gradu postoji i nekoliko periodičnih manjinskih listova. Na dvije regionalne postaje (Vinkovačka televizija i Osječka televizija) postoje emisije namijenjene gradu Vukovaru, to su “Vukovarski mozaik” i “Vukovarska kronika”. Za pripadnike srpske nacionalne manjine u produkciji Zajedničkog vijeća općina emitira se emisija “Kronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema”^[35] iz studija u Vukovaru, uz medijsku potporu Radiotelevizije Vojvodine.

Šport

Povijest športa u Vukovaru

U gradu Vukovaru stanovništvo je vezano za prirodu i rijeku Dunav. Takav stil života obilježava i značajna uloga športa i rekreacije. Grad Vukovar ima tradiciju u mnogim športovima posebice u onima vezanim uz vodene športove poput veslanja, plivanja i vaterpola a pokraj njih najznačajnije uspjehe ostvarile su vukovarska košarka, odbojka i atletika.

Davne 1912. godine osnovan je i Veslački klub „Vukovar“. Vukovar je za vrijeme Austro-Ugarske monarhije imao nešto više od 10.000 stanovnika. Grad na dvije rijeke Dunav i Vuka imao je snažnu predispoziciju za razvoj veslanja. Neposredno pred Prvi svjetski rat gospodin Antun Manč uz skupinu od dvadesetak entuzijasta došao je na ideju osnivanja veslačkog kluba. Prvi sastanak (osnivačka skupština) održan je 11. svibnja 1912. godine u igračnici kavane hotela Grand u 18.00 sati poslijepodne. Već 1913. godine postoje zapisi o natjecanju vukovarskih veslača protiv VK „Neptun“. Uskoro počinje Prvi svjetski rat i vrijeme nikako nije naklonjeno veslanju i športu. Međutim krajem kolovoza 1914. godine na sudjelovanju u utrci u Osijeku nastupa u samcu Konstantin Iskra, a u dvojcu Dragutin Rotter i Nikola Doljak. Tu se i prvi puta pojavljuje ime Konstantina Iskre koji postaje legendom vukovarskog veslanja.

Ženska odbojka u Vukovaru ima dugu tradiciju. Ženski odbojkaški klub osnovan je 1962. godine i od tada su odbojkašice ponos grada koji puni tribine. Krajem sedamdesetih, ŽOK Vukovar se izborio za ulazak u prvu saveznu ligu Jugoslavije gdje je i ostao do 1991. godine. Bilo je teško uspjeti i zadržati se u prvoj ligi, ali samo su se jedne godine borile za opstanak dok su većinom bile stabilan prvoligaš uglavnom na sredini ljestvice, točnije od 4. do 7. mjesta. Ostvarivale su dobre rezultate i u kupovima Jugoslavije, a 1986. godine su sudjelovale i u kupu CEVA gdje su došle do 3. kola, odnosno bile su četvrtoplasirane. 22. prosinca 2010. godine u Zagrebu je osvojen odbojkaški Kup Hrvatske – najveći uspjeh Vukovarskog športa koji je ponovljen i sljedeće 2011. godine.^[36]

Šport u Vukovaru danas

Značajniji športski objekti u gradu Vukovaru su: Športska dvorana Borovo Naselje (kapacitet 3.000 gledatelja), izgradjena 1976. u svrhu održavanja Stolnoteniskog prvenstva Jugoslavije 1978. godine, Plivalište Vukovar s velikim zatvorenim olimpijskim bazenom i tribinama za 750 gledatelja koji ima dopuštenje za velika međunarodna natjecanja, zajedno s fitness dvoranom, saunom, komercijalnim prostorima, restoranom i barom na dvije razine,^[37] te posjeduje i dva vanjska bazena, tobogan i sunčalište, Stadion HNK Vukovar ’91, Športsko-rekreacijski centar “Lijeva Bara” s dvoranom za borilačke športove i vanjskim nogometnim i košarkaškim igralištima, Teniski centar Borovo, Sportski centar “Hrgović” – teniski tereni i jahanje, Streljana “Grič-7” kao i nekoliko nogometnih stadiona među kojima i Gradski stadion Vukovar, Stadion HNK Borovo i stadion NK Vuteks Sloga Vukovar.

Grad Vukovar odlukom gradskog vijeća osnovao je 2016. godine javnu ustanovu “Sportski objekti Vukovar” za upravljanje športskim objektima u gradu Vukovaru. Osim plivalištem ustanova upravlja i športskom dvoranom te teniskim terenima u Borovu naselju kao i športskim rekreacijskim centrom u Lijevoj bari.^[38]

Svakako najpoznatiji predstavnik vukovarskog športa danas je Damir Martin veslač, dvostruki svjetski i europski prvak te osvajač srebrnog odličja na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu ali i mnogi drugi, plivačica Mirna Jukić, odbojkašica Marina Miletić kao i stolnotenisačica Sandra Paović.

Popis klubova po športovima

Atletika

• Atletski klub “Maraton”

Biciklizam

• Sportski biciklistički klub “Vukovar”

Boćanje

• Boćarski klub “Mitnica”
• Boćarski klub “Borovo”
• Boćarski klub “Trpinjska cesta”
• Boćarski klub “Dunav” Sotin

Borilački sportovi

• Karate klub “Vukovar ’91”
• Boksački klub “Borovo”
• Taekwondo klub “Borovo”
• Taekwondo klub “Dragon” Lipovača

Bridž

• Sportski bridž klub “Vupik Vukovar”

Gimnastika

• Gimnastičko društvo “Vukovar”

Hokej na ledu

• KHL Komarci Vukovar

Košarka

• Košarkaški klub “Vukovar”
• Košarkaški klub “Borovo”^[39]

Kuglanje

• Hrvatski kuglački klub “Vukovar ’91”

Nogomet

• Hrvatski nogometni klub “Vukovar 1991”
• Hrvatski nogometni klub “Borovo”
• Hrvatski nogometni klub “Radnički”
• Hrvatski nogometni klub “Lipovača”
• Nogometni klub “Vuteks-Sloga”
• Športski nogometni klub “Dunav” Sotin
• Ženski nogometni klub “Vukovar”
• Hrvatski Nogometni klub “Mitnica”
• Malonogometni klub “Bata Borovo”

Odbojka

• Ženski odbojkaški klub “Vukovar”
• Muški odbojkaški klub “Zrinski”

Plivanje

• Plivački klub Vukovar

Ronjenje

• Klub podvodnih aktivnosti “Vukovar”

Rukomet

• Hrvatski rukometni klub “Borovo”
• Ženski rukometni klub “Vukovar”

Stolni tenis

• Stolno teniski klub “Vukovar 91”

Šah

• Šahovski klub “Vukovar 91”
• Šahovski klub “Slaven”
• Šahovski klub “Šahmatik”
• Šahovski klub “Caissa”

Športski ribolov

• Športsko ribolovna udruga “Dunav”
• Športsko ribolovna udruga “Vuka”
• Športsko ribolovna udruga “Borovo naselje 91”
• Športsko ribolovna udruga “DEA SPORT” Vukovar

Tenis

• Teniski klub “Borovo naselje”
• Teniski klub “Vukovar”

Veslanje

• Hrvatski veslački klub “Vukovar”

Zanimljivosti

Konzulati u Vukovaru

• Srbija – Generalni konzulat Republike Srbije u Vukovaru.^[40]

Gradovi i općine prijatelji

• Dubrovnik (od 3. veljače 1993.)^[41]
• Mostar (od 25. svibnja 2012.)^[41]
• Bač (od 25. listopada 2011.)^[41]
• Sinj (od 2. svibnja 2011.)^[41]
• Šibenik od (2. svibnja 2011.)^[41]
• Trogir (od 2. svibnja 2011.)^[41]
• Bački Petrovac (od 15. listopada 2011.)^[41]
• Sarajevo (od 19. prosinca 2012.)^[41]
• Dugopolje (od 26. rujna 2014.)^[41]
• Knin (od 12. lipnja 2015.)^[41]
• Škabrnja (od 2. svibnja 2015.)^[41]
• Makarska (od 2. svibnja 2015.)^[41]
• Zagreb (od 8. travnja 2016.)^[41]

wikipedia

Prije par godina ušao sam u diskusiju s poznatim autorom knjige „Kako je nastao novac“, tada slabo poznatim političarem aktivistom. Naš razgovor je tekao otprilike ovako

Da li ste svjesni da ste dužni?

Tko, ja?

Pokušavao  sam mu objasniti da nemam ni tekućeg , ni žiro računa, a ni kredita u Švicarcima.

Stvarno uporan lik na kraju smo našli kompromis da mi pošalje tu svoju knjigu. Knjigu na prvu, ali ni na drugu, pa ni na treću ne bih rekao da je on napisa. Prije copy / paste od nekog teoretičara zavjere.

Za svaki slučaj otišao sam otvoriti tekući račun. Dovoljno blizu, ali dovoljno daleko od papirnato plišane rodice (200 m zračne linije od Slatinske banke). Nakon uplate na ta jračun saznajem da sam blokiran

Tko, ja?

O da  jesam, Penara mi. Teleoperateri. Saznao sam da sam uredno u komatoznom stanju, na reanimaciji, telefonirao. Ne sporim da sam nabadao poruke. Kome sam dužan? Odgovor teleoperatera je bio: obratite se odvjetničkom uredu koji vodi naplatu. Poznati Hanžeković; poslao sam njima mail , ali bez odgovora.

Slijedeći korak u e-banana državi bio je vađenje e.gradani i jupi . Ustanovio sam da sam dužan nekih 7000 kn, ali da mogu pratit rast kamata. E Pernaru!

„Provedbom Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama, koji je na snagu stupio prije dva dana, od subote su otpisani dugovi 150.474 građana koji su imali dug prema državi do 10.000 kuna plus kamate, a iznos otpisanog duga je 1,338 milijardi kuna, izvijestio je u ponedjeljak premijer Andrej Plenković.“; izvor: https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/557587/plenkovic-za-150000-graana-otpisan-dug-do-10000-kuna-plus-kamate

Pa meni ništa nije oprošteno, niti želim biti u ikakvoj prednosti nad ostalim građanima Republike Hrvatske. Priznajem, dok sam ležao na reanimaciji, vodio sam s kanilom u vratu, važne poslovne razgovore.

Tko, ja?

O da pisat ću svima ipak je ovo pravna država u kojoj „ institucije“ rade svoj posao.

Obraćam se mailom FINA-i, sa sljedećim upitom:

„Poštovana/i
100% sam Osi i jedina pomoć koju primam je trajna  osobna invalidnina 1500 kn mj.
Već godinama sam blokiran vidljivo u prilogu. Ne znam na koji način da se
odblokiram, pošto nisam u stanju isti dug podmiriti, niti imam imovine, ni
ikakvih primanja…
Spadam u kategoriju duga ispod 10 tisuća kn, koji mi nije otpisan ali ne
znam zašto?
Unaprijed zahvalan na svakoj pomoći i savjetu
lp Vanja Krnić“

I onda slijedi odgovor FINA-e

„Poštovani,

FINA je samo provedbeno tijelo koje postupa po osnovama za plaćanje i drugim relevantnim dokumentima, koji se odnose na osnovu za plaćanje i nije ovlaštena savjetovati donositelja osnove za plaćanje na koji način treba postupiti u postupku donošenja (odnosno obustave) osnove za plaćanje kao niti o provedbi Ovršnog zakona s pripadajućim podzakonskim aktima.

Za tumačenje zakonskih propisa i savjetovanje molimo obratite se nekom od ovlaštenih savjetodavnih ili odvjetničkih ureda u RH. 
Više informacija možete pronaći na sljedećoj web adresi: http://www.fina.hr/Default.aspx?sec=1490.“

Ovo je moje stanje blokade. Ako dobro vidim, ispod 10 000 kn je

Poštovani, obavještavamo Vas da na dan 02.11.2018. g., u 11:16 sati ukupan iznos blokade po Vašim računima iznosi 9.328,22 kn i to za sljedeće osnove za plaćanje (br. osnove, stanje duga):

OVRV-3873/11; 5.993,44

OVRV-561/09; 3.334,78

Vaši računi (VANJA KRNIĆ) blokirani su neprekidno 1431 dana.

Za dodatne informacije možete se obratiti u najbližu poslovnicu FINA-e.

Ok, ali što su mi napisali. Ako se obratim odvjetničkom uredu, to se plaća. Obratit ću se pravobranitelju pismom s sličnim tekstom na koji dobivam odgovor koji je jedan od najglupljih u našoj povijesti glupih odgovora.

Koliko sam upoznat rok zastare je tri godine, ako nije bilo naplate, a nije. Izvor: http://www.hazud.hr/kada-i-kako-nastupaju-zastare-na-ovrhu/

E moj Pernaru, ne slažem se s njim skoro u ničem, ali u pravu je.

Tko, ja?

Da dužan sam i ja, ali kome i do kad pojma nemam. Trebao bi krenuti od institucije do institucije da utvrdim i potvrdim ugovor o međuinstucionalnoj suradnji.

Tko, ja?

Nema šanse.

Što to znaći međuinsticiunalna suradnja? Da li je to kad birokrata proslijedi mail uredu do ili u zgradu preko puta? Baš smo e-banana država.

U ‘Petom danu’ imali smo zapaženo iskakanje iz ormara: Raspudić je otkrio da uopće nije desničar! U raspravi o Marakeškoj konvenciji vidjelo se da je pročitao cijeli dokument, a naše desničare ubija i sama pomisao da moraju čitati nešto dulje od tvita, čak i na hrvatskom

U ovo doba godine, kad padnu temperature, a vatra u kaminu te nagovori da svoj radni dan preneseš pred nju, i moj hobi zaživi raznim idejama. Možda i ne toliko originalna, jer se čini uobičajenom blagdanskom idejom, ove godine moja zimska kolekcija inspirirana je Anđelima.

I dok smo ih prije 90-ih godina mogli viđati tek na čestitci za Božić, danas Oni imaju veliku raširenost. Internetom „kolaju“ iskustva ljudi  u susretima s ovim duhovnim bićima, pojavile su se popularne poruke „što ti tvoj Anđeo čuvar poručuje“ kao i značenja kazaljki na satu, te učestalo viđanje određenog broja, preko kojeg ti tvoj Anđeo nosi poruku. I sama sam bila znatiželjna što po takvu vjerovanju znači učestalo viđanje broja 6 kojeg u posljednje vrijeme nigdje ne uspijevam izbjeći, dobila sam i odgovor u kojem mi moj Anđeo poručuje da pustim sve materijalno i posvetim se samo duhovnom. U jednu ruku , ja se slažem s Njim, a u drugu, nadam se da ću svoju kolekciju rasprodati prije Božića.

Ostavljam vam mašti na volju, da vjerujete ili ne vjerujete, da vam Anđeli budu stvarna bića koja vas čuvaju u svakom trenu ili ostanite sumnjičavi na svijet koji ne možete ni vidjeti ni opipati. Moja kolekcija je i za jedne i za druge.

Cijela Hrvatska bruji o  „seksističkom“  ispadu gradonačelnika Milana Bandića koji je na press-konferenciji, novinarku Nove TV Ivanu Brkić- Tomljenović nazvao, ma zamislite molim vas, SUNCE.

I to je seksizam???

Toliko strašan „seksizam“ da je ista novinarka na portalu DNEVNIK.hr odglumila toliku žrtvu „seksističkog“ napada, da joj malte ne, od proživljenog „šoka“ trebala psihološka pomoć; sama je kao novinarka opisivala tu „mučnu“ presicu, da bi nakon toga kolegijalno i solidarno, njezina kolegica, voditeljica NOVE TV, Romina Knežević, pred cijelom Hrvatskom, u udarnoj špici dnevnika, Bandića optužila za seksizam prema njezinoj kolegici. Strahota i užas neprofesionalnog i neetičnog novinarstva.

Ovo je možda odličan trenutak da svi skupa malo zastanemo, stanemo malo na loptu i otvoreno porazgovaramo o ovome ozbiljnom problemu. Muški seksizam prema ženama nedvojbeno postoji, pogotovo u našem konzervativnom, patrijarhalnom hrvatskom društvu, a ogleda se u širokoj lepezi, od bezobzirnih brutalnih fizičkih nasrtaja na ženske čari i atribute, preko bezobzirnog vrijeđanja i omalovažavanja žena, do jedne, već tradicionalistički  prihvaćene prakse i ideologije brutalnog stigmatiziranja i podcjenjivanja žena, kao manje vrijednih bića, koja su intelektualno inferiorne u odnosu na muškarce.

Oprostite, a gdje vi u svemu tome vidite jedan, štoviše drag i simpatičan izraz, koji je gradonačelniku došao iz duše, a ne seksualne pohote i pohlepe, nazvavši novinarku: SRČEKO MOJE DRAGO!

I to je seksizam gradonačelnika o kojem danas bruji cijela Hrvatska??? Smiješno. Dječje smiješno. Seksizam u svojoj srži predstavlja jedan oblik intelektualnog, duhovnog ili čak fizičkog nasilja i zlostavljanja. Nije li u ovome primjeru Bandić zapravo žrtva nasilja i zlostavljanja žena?

Neke žene danas zlorabe seksizam i manipulirajući sa seksizmom i društvenom osjetljivošću na ovaj problem, mnogi muškarci danas doista postaju prave žrtve nasilja i zlostavljanja žena u javnosti, na radnom mjestu, a naročito javne osobe, poput gradonačelnika i ministara, koji se nerijetko javnosti moraju ispričavati za učinjeni i izrečeni seksizam koji uopće zapravo, nije nikada ni postojao. Navodim  slučaj ministra zdravstva Milana Kujundžića kojeg su mediji zbog seksizma prema medicinskoj sestri razapeli na križ, zbog čega se pred očima cijele hrvatske javnosti ministar morao preznojavati i javno ispričavati, jer se pred TV kamerama ravnatelju bolnice obratio slijedećim riječima:

„LAKO TEBI KADA IMAŠ MLADU I LIJEPU SESTRU!“

Oprostite, ali ja vas pitam, a gdje je tu uopće seksizam? Kakav crni seksizam? O seksizmu ni traga ni glasa. Jedan, iz duše i srca izgovoren kompliment ravnatelju bolnice da ima lijepu i mladu sestru, izazvao je toliku histeriju javnosti, tražila se njegova ostavka, novinarke su ga brutalno razapele na križ nazvavši ga teškim seksistom koji pod hitno mora dati ostavku…Notorna glupost!

Možemo li danas uopće pisati o ženskoj ljepoti recimo, ako odmah ne skoče na noge neke licemjerke i lažimoralistkinje i takve priloge proglase seksističkim. Onda je po toj logici stvari, moj cijeli članak pod nazivom TKO JE NAJLJEPŠA BRODSKA POLITIČARKA-„SEKSISTIČKI“. Ma zamisli, molim te!

Zaljubiš se u neku djevojku ili ženu, napišeš joj ljubavno pismo gdje iskreno i iz srca izražavaš svoje osjećaje prema njoj-A ONA TO PROGLASI „SEKSISTIČKIM“ ISPADOM.

Odeš u trgovinu Zvečevo i svojoj simpatiji ili ljubavi kupiš čokoladu VOLIM TE, a ona te onda javno proglasi seksistom. Neki paćenik se na radnom mjestu u nekoj firmi zaljubi u svoju kolegicu na radnom mjestu, skupi onda hrabrosti i iskaže joj svoje osjećaje, napiše joj ljubavno pismo recimo, a ona da bi došla u centar pozornosti, da bi od sebe napravila žrtvu, od toga napravi pakao, da bi se proglasila „žrtvom“ suludog manijaka koji se u nju zaljubio cijelu firmu digne na noge,  tog jadnička proglase onda seksualnim manijakom i na kraju još i policiju zovu da „zlostavljanoj“ kolegici pruži zaštitu.

A ona je samo htjela da se o njoj priča, da dođe u centar pozornosti i zlorabila je iskrene i najplemenitije muške osjećaje da bi jednog sasvim normalnog muškarca proglasila seksistom.

Poštovane feministkinje, od seksizma u ovoj priči  nema ni traga ni glasa, kao što nema ni u izjavi Milana Bandića kada je neki dan novinarku nazvao suncem-srčeko moje drago. I Kujundžićev i Bandićev istup  su dvije izjave proizašle kao rezultat dragosti, iz duše i srca, dva zapravo topla i simpatična komplimenta koja definitivno nemaju apsolutno nikakve veze sa seksizmom.

Sunce je simbol i metafora nečega lijepog, dragog i toplog i kako i u kom kontekstu se sunce može uopće povezivati sa nečim seksističkim? Kao djeca i đaci prvaci dobili smo prvu knjigu iz hrvatskog jezika-SUNCE NA PROZORČIĆU. Je li to seksistička knjiga?

Po toj logici stvari, danas onda ni jedan muškarac javno ne smije ženi iskazati bilo kakav kompliment, ni jedan muškarac ne smije pisati o ženskoj ljepoti,  jer će zbog svog pisanja ili jednog najobičnijeg pristojnog i kulturnog komplimenta upućenog ženi, javno biti razapet kao seksist i muški šovinist. Licemjerje i lažimoralizam pojedinih istaknutih žena prelazi danas u Hrvatskoj sve granice uljudnog i pristojnog ponašanja i glumeći žrtvu „seksističkih“ ispada pojedinih  „nasilnih“ muškaraca, one time zapravo same postaju nasilnice i zlostavljačice muškaraca, te maskiraju i zatomljuju ili marginaliziraju pravi i istinski muški seksizam, što doista jest veliki problem u Hrvatskoj.

A što je to pravi i istinski muški  seksizam?

Dozvolite mi da vam sada navedem jedan očigledan primjer. Radi se o poznatom ispadu nekadašnjeg saborskog zastupnika Ante Kovačevića, koji je Vesni Pusić, javno u Saboru rekao slijedeće:

„U IME DOSTOJANSTVA OVOG SABORA MORAM VAM REĆI DA VAS JE BOG STVORIO ZA MADRACA, A NE ZA MUDRACA!“

Drage moje dame, uvažene feministkinje, štovane političarke, cijenjene intelektualke i novinarke!

Ovo je čisti i nedvosmisleni primjer seksizma prema jednoj ženi, kojega trebaju javno osuditi i muškarci i žene. Poštovane čitateljice i čitatelji, što vi mislite, jesam li u pravu? Kakvo je vaše mišljenje po tom pitanju?

Uvažene  Brođanke i Brođani, vi ste porota. I porota ima riječ. Hvala.

U Vukovar su stigli svi čelni ljudi države – premijer Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i prvi čovjek Sabora Gordan Jandroković, kao i oni iz drugog ešalona političara, poput Zlatka Hasanbegovića, Željke Markić, Hrvoja Zekanovića, Vilibora Sinčića…

Dok je vukovarska kolona sjećanja napuštala centar grada odlazeći prema groblju, pojavila se skupina mlađih Zagrepčana, obrijanih i pijanih glava, tražeći – Srbe. Čuli su, veli jedan od njih odjeven onako kako skinsi trebaju biti, uključujući bijele vezice na čizmama, da ih ima baš u kafiću koji je ispred njih, pa bi oni da riješe problem i osvete se za sve strahote Vukovara. Očekivali su, izgleda, da će gosti birtije krenuti prstom pokazivati na onog tamo u kutu ili ovog kraj ulaza, kao što se to i činilo 1991. godine, ali dočekalo ih je nešto potpuno drugačije. Vlasnik ili gost, nije se želio predstaviti, uzeo je predvodnika nacističkog ološa pod ruku i upozorio ga da to tako neće ići.

– Vi dođete ovdje na jedan dan i mislite raditi sranja u mom gradu. E, to tako ne ide. Fino se vratite otkud ste stigli, a ako čujem da ste napravili nešto u Vukovaru i to još na ovaj dan koji je nama važan, vjerujte da ću vas pronaći. I to zajedno s Nemanjom kojeg tražite – nije ovaj ostavio prostora dvojbi neobuzdanim mladićima, koji su se, doduše, više potaknuti njegovim jakim stiskom nego argumentima, pokupili i otrčali dalje za kolonom.

Nisu oni bili jedini. U koloni se mahalo hrvatskom zastavom s natpisom ‘Za dom spremni’ iz Čitluka, broj HOS-ovih zastava s istim ustaškim pozdravom nije se dao ni izbrojiti, a bilo je i onih u majicama s ustaškim obilježjima koje su se otvoreno prodavale na tržnici, tek kojih desetak metara udaljenoj od glavne ulice, kojom je u koloni prošlo više desetaka tisuća ljudi. I sve to usprkos ogromnom broju policije koja je praktički kontrolirala svaki metar kolone, pa teško da im je promaknulo ovo ustaško mahnitanje s kojim se, provjerili smo, većina sudionika kolone nije slagala.

Najveće zvijezde bili su javnosti poznati branitelji poput Petra Janjića Tromblona, koji je u prohladnu nedjelju snimio više selfija, nego što bi Severina da je nekim slučajem bila u Vukovaru

– Što će im to? Čemu? Zbog čega? Pa nećemo valjda biti kao i oni – kazala nam je Ana iz Osijeka, a potvrdio Mladen, bivši branitelj, koji nam je kazao da je upozorio Čitlučane da ne rade probleme, ali da ga nisu baš ‘doživjeli’.

Nije bilo potrebe za potpitanjem tko su ti ‘oni’. Sasvim sigurno ne ‘Hercegbosanci’, koji su, barem sudeći po zastavama i drugim insignijama, u velikom broju došli u nedjelju u Vukovar. Bilo ih je od svuda. Od Ljubuškog i Širokog do Mostara i Posušja.

U koloni su bili i svećenici i časne sestre koje su započele molitvu i pjevale crkvene pjesme. Bilo je i pripadnika navijačkih skupina. Torcida je išla na kraju s vijencem, a vukovarski Bad Blue Boysi prodavali su crne šalove s imenom Vukovara koji su bili glavni modni detalj ove nedjelje. Kafići su bili prepuni, podjednako zbog piva, koliko zbog WC-a, kojih je opet dramatično nedostajalo.

Ipak, najveće zvijezde bili su javnosti poznati vukovarski branitelji poput Petra Janjića Tromblona, koji je u prohladnu nedjelju snimio više selfija s obožavateljima, nego što bi Severina da je nekim slučajem bila u Vukovaru. Bivšeg ministra Davora Ivu Stiera, koji je također bio na začelju kolone, gotov nitko nije ni primijetio.

Obilježavajući dan sjećanja na stradale i 87 dana opsade koja je završena 18. novembra ulaskom JNA, u Vukovar su stigli svi čelni ljudi države – premijer Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i prvi čovjek Sabora Gordan Jandroković, kao i oni iz drugog ešalona političara, poput Zlatka Hasanbegovića, Željke Markić, Hrvoja Zekanovića, Vilibora Sinčića… Među njima nije bio predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, koji je dan ranije, u subotu, odao počast žrtvama.

.

– Uoči Dana sjećanja rekao sam da je dobro da Pupovac dođe u Vukovar. Poslao je poruku pijeteta i poštovanja prema žrtvi Vukovara. Svaka komemoracija treba prije svega podsjetiti na istinu, to je ključ, treba podsjetiti na poštovanje prema žrtvama, ali isto tako treba otvoriti i stranice pomirbe, stranice suživota. Jedno od ključnih ostavština prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana je mirna reintegracija – rekao je Plenković i naglasio da mu je posebno drago da Vukovar nakon tragedije ima snažnu potporu svih institucija vlasti, da je 490 obitelji stambeno zbrinuto, komunalna infrastruktura napravljena i da grad sada čeka ulazak poduzetnika i otvaranje radnih mjesta.

Obećao je također poseban režim potpora koji bi imao drugačiji sustav olakšica nego što je to u ostalim dijelovima Hrvatske, pa i Europske unije, što se mora prethodno dogovoriti s Europskom komisijom.

– Pregovori traju, a mi smo čvrsti u toj namjeri jer smatramo da su specifični razlozi i okolnosti koji su se ovdje dogodili takvi da ih se na razini Europske unije treba i može tražiti – ustvrdio je.

Jedna od tema bili su i neprocesuirani ratni zločini kojih je, kako je rekao Plenković, svjestan, ali je isto tako naglasio u da je u mandatu njegove Vlade napravljen veliki iskorak te da se počelo raditi na puno sustavniji način i da DORH ima dovoljno sredstava kada je riječ o ukupnom funkcioniranju, pa ostaje nada da ni zločini počinjeni nad Srbima 1991. godine neće ostati neprocesuirani.

– Živimo na kontinentu gdje proces pomirbe zahtijeva puno ulaganja, znanja o povijesti, dobre volje i suradnje za budućnost – naglasio je Plenković.

Rješavanje tog problema dio je izjave i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, koji je rekao da je radna skupina za istraživanje ratnih zločina povećala broj kaznenih prijava za 35 posto u odnosu na prošlu godinu, od kojih su tri prijave vezane za četiri ratna zločina počinjena na Ovčari, te kako je to način na koji će raditi i dalje, dok je ministar branitelja Tomo Medved najavio da će se intenzivno raditi na potrazi za nestalima.

– Nastavit ćemo ne samo ovih dana da pronađemo svaku nestalu osobu. Činimo sve kako bi bili odgovoran partner. Inzistiramo na odgovornoj i profesionalnoj suradnji i tako ćemo i nastaviti – rekao je Medved, govoreći o suradnji sa Srbijom.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, jedan od organizatora nedavnog prosvjeda održanog baš zbog ratnih zločina, smatra da se ipak nešto pomaknulo.

– Strpimo se, probudili smo institucije i mislim da nemaju puno vremena, ali svakako im ga treba dati da odrade ono što kao institucije nisu odradili do sada – rekao je Penava, koji je pozdravio jučerašnji dolazak Milorada Pupovca.

– Danas su nam heroji, oni živući među nama i oni kojih više nema u našim mislima. Trebali bi biti svaki dan u mislima, pogotovo onima koji su dužnošću odgovorni za procesuiranje ratnih zločina – dodao je on.

Bilo je tu i drugačijih izjava, poput one zamjenika zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane grada tijekom bitke 1991. godine Branka Borkovića – Mladog jastreba, koji je poručio svima koji žele zaustaviti vukovarsku kolonu sjećanja da ‘nek’ im je sa srećom’, da ne spominjemo one s početka teksta koji ovaj, ionako nesretan grad, čija se budućnost najviše vidi po broju kuća oglašenih za prodaju, žele učiniti još gorim. Ali, oni su se nakrcani pivom ionako pokupili odmah po odavanju počasti. U nedjelju je, naime, bila i nogometna utakmica Hrvatske s Engleskom, pa cirkus mora dalje, a Vukovar ostaje tu gdje je. Uvijek s viškom obećanja i manjkom realizacije.

portalnovosti

Foto: Bilten / Petra Ivšić

Milena Zajović filmska je novinarka i urednica, aktivistica za ljudska prava u udruzi “Are You Serious?” (AYS) i koordinatorica programa nekoliko hrvatskih filmskih festivala, poput onog motovunskog. Diplomirala je psihologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. U Večernjem listu obavlja uredničke poslove u rubrici Kulture. Igor Lasić razgovarao je s njom na temu aktivnosti udruge AYS i stanja izbjegličkih prava u Hrvatskoj.

Pritisci hrvatske države, policije i vladajućih političara, na aktiviste koji pomažu izbjeglicama, sve više i dramatičnije rastu. Primjeri su poznati i nažalost brojni. Kako biste opisali sistematičnost te politike, dakle, iz insajderskog kuta?

U zadnje se vrijeme susrećemo sa zaista vrlo velikim i sveobuhvatnim pritiskom o kojem ne govorimo uvijek javno, ali sve primjere zastrašivanja i drugih pritisaka na naše volontere uredno bilježimo i prijavljujemo tamo gdje je potrebno – europskim tijelima, uredu pravobraniteljice… Neugodne situacije prijavljujemo i samoj policiji koja se zbog političkih odluka nalazi u nelagodnoj situaciji da mora postupati suprotno hrvatskim zakonima. Iako se naoko nalazimo na suprotnim stranama, moji kolege i ja gajimo mnogo suosjećanja za hrvatske policijske službenike kojima u ovom trenutku nije ni ugodno ni lako. Sigurna sam da čovjeku čiji je poziv štititi građane ove zemlje nije lako, primjerice, odbiti procesirati prijavu kaznenog djela u trenutku kada mu se za pomoć obraćaju predstavnici naše udruge, ili deset sati zadržavati naše volontere u policiji i prijetiti im samo zato što su zalutale tražitelje azila usmjerili na adresu iste te policije. Isto tako, sasvim sam sigurna da velikom dijelu hrvatskih policijskih službenika nije ugodno protuzakonito protjerivati žene i djecu ili mlatiti ljude koji pokušavaju zatražiti azil u našoj zemlji, što se nažalost događa svakodnevno. Naš je krimen što o tome javno govorimo, a krivci u samom vrhu Ministarstva unutarnjih poslova očito misle da će pritiskom ušutkati one koji upozoravaju na kršenje ljudskih prava izbjeglica i tražitelja azila. Pred našu Vladu stavljen je politički imperativ ulaska u Schengensku zonu i smanjenja toka ilegalnih migracija. Oni su to odlučili provoditi represijom, zastrašivanjem i neprimjerenom uporabom sile. Međutim, bjelodano smo se uvjerili da politika zatvorenih granica i nasilja nad žrtvama rata i siromaštva ne uspijeva zaustaviti puteve ljudi. Oni su u ovakvoj situaciji samo gurnuti u ruke krijumčara, što njihovu situaciju čini još nezahvalnijom i opasnijom, umjesto da im se omogući legalan pristup prostoru Europske unije i poštuje njihovo zakonsko pravo na traženje azila. Dok se to ne dogodi, naša je dužnost upozoravati na bezakonje na granicama, koliko god to smetalo onima u vrhu vlasti. I kakvim nas god metodama pokušavali obeshrabriti.

AYS je doživljavao i fizičke napade, anonimne prijetnje i slično. Pretpostavljam da je toga bilo i više nego što se javno zna. Koliko, i smanjuje li se pritom podrška građana? Često se ističe da je u početku krize bila dojmljivo velika.

Doslovce neposredno prije ovog razgovora nazvao nas je vlasnik prostora u kojem se nalaze socijalna samoposluga i integracijski centar udruge Are You Syrious. Bio je uzrujan jer su pročelje zgrade, naše prostorije i naš kombi danas išarani uvredljivim i ksenofobnim porukama koje ističu kako izbjeglice ovdje nisu dobrodošle. Na istom su nam mjestu nedavno razbili stakla ureda, a nešto ranije i stakla na kombiju kojim djecu prevozimo na kreativne radionice i pomažemo obiteljima u selidbi. Takvi ciljani napadi obično se događaju pod okriljem noći ili neradnim danima, a redovito su trigirani našim pojavljivanjima u medijima ili porastom broja negativno intoniranih i često dezinformirajućih članaka o izbjeglicama kakve ponovno gledamo u našim medijima. Međutim kao što odgovorno novinarstvo na kraju nadvlada lažne vijesti o migracijskim putevima, tako i građanska solidarnost nepogrešivo uspijeva nadvladati individualne provale mržnje. Drago mi je reći da je zaista svaki napad na naše volontere ili imovinu do sada rezultirao izljevima velikodušne podrške, pa i porastom donacija našoj udruzi. Dakle, možemo reći da bezimeni junaci koji se iživljavaju nad nama ili našim stvarima na koncu pomažu da dobijemo još više donacija koje distribuiramo izbjeglicama. Loše se dobrim vraća.

Dok razgovaramo, stigla je vijest i da je MUP izbacio Centar za mirovne studije iz prihvatilišta za izbjeglice u Zagrebu i Kutini, zbog – manjka prostora za aktivnosti. CMS i AYS su najangažiranije organizacije u ovome, pa već možemo govoriti o radikalnom odstranjivanju nevladinog sektora iz ukupne priče?

Tužno je što CMS više nema pristup Porinu, jer su u njemu pružali izuzetno vrijedne usluge besplatnog pravnog savjetovanja tražiteljima azila, ali i ljudsko lice u trenucima u kojima je to bilo potrebno. I sami smo se u par navrata susretali s prijetnjama izbacivanjem iz Porina, i to uvijek u situacijama u kojima bismo u svojim medijskim istupima upozoravali na neregularnosti u tretmanu izbjeglica ili na druge načine pokušavali natjerati službenike MUP-a da pravedno i legalno rade svoj posao. Naše iskustvo otvara dodatni prostor sumnji da je izbacivanje CMS-a iz Porina i Kutine zapravo odmazda za njihov javnozagovarački rad. A ako je to točno, to je zaista bez presedana i ozbiljan indikator da u državi nešto ne štima. Moram biti poštena i naglasiti da AYS s ravnateljem Porina ima zaista dobru suradnju i odnos međusobnog poštovanja. Radi se o osobi koja je zajedno sa svojim suradnicima otpočetka prepoznala važnost našeg kontinuiranog rada s djecom, što je naša primarna uloga u Porinu i za što imamo potpisan ugovor s Ministarstvom unutarnjih poslova. U moru loših, to je jedan dobar primjer kako udruge i Ministarstvo mogu i trebaju surađivati na korist tražitelja azila. I upravo zbog toga iskreno se nadamo da će i CMS uskoro ponovno imati pristup Porinu te da će tamo raditi ono što najbolje rade – pružati pravnu podršku koje tražiteljima azila itekako nedostaje.

Ovih dana svjedočili smo peticiji s više stotina potpisa protiv eskalirajuće medijske propagande na štetu izbjeglica. Na koji način AYS osjeća efekte takve kampanje u svom radu?

Za nas kao volontere motivirajuće je vidjeti da šutljiva većina i dalje pamti kako smo i sami bili žrtve rata, kako su mnogi s ovih prostora raseljeni po čitavom svijetu, kako i danas mnogi mladi jednostavno napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom. Također je motivirajuće vidjeti da građani samoinicijativno reagiraju na medijsku histeriju koja za posljedicu ima eskalaciju mržnje i dehumanizaciju onih kojima su humanitarna pomoć i solidarnost itekako potrebne. Nadamo se da će spomenutu peticiju pročitati i urednici koji odlučuju o sadržaju koji dijele u svojim medijima, jer oni će imati najveću odgovornost za potencijalnu eskalaciju nasilja temeljenu na predrasudama i lažnim vijestima.

Inzistira se i na tezi da su zaštitnici izbjeglica neodgovorne naivčine, ako ne i gore od toga – svjesni pomagači terorista. Kako odgovarate, izuzev načelnog humanitarnog i humanističkog rezona? Kako se točno razvija javni zagovor vaše platforme?

Mi inzistiramo na legalnim i kontroliranim putevima za sve koji žele zatražiti sigurnost na području Europske unije. Dakle, ono za što se mi zalažemo potpuno je suprotno od onoga što nam se imputira – da podržavamo ilegalne migracije ili terorizam. Ne zaboravimo da su upravo naši korisnici velikim dijelom ljudi koji bježe od istog tog terorizma. Sve sumnje koje smo imali na bilo kakvo ilegalno djelovanje vezano uz izbjeglice i migrante u našoj zemlji bez iznimke smo prijavljivali policiji. Uglavnom se tu radilo o sumnji na krijumčare ljudima, kojima odgovara upravo ovakva situacija u kojoj su se ljudi prisiljeni ilegalno kretati našom zemljom jer su legalni putevi zatvoreni početkom 2016. godine, nedugo nakon što je na parlamentarnim izborima pobijedila, da se poslužim eufemizmom, konzervativna politička opcija. Naše javno zagovaranje od tada je bilo usmjereno na inzistiranje na legalnosti u svim sferama – na legalnom djelovanju policije, na legalnoj migraciji, na legalnom tretmanu tražitelja azila. Na tome inzistiramo i danas. To je naša građanska dužnost.

Izbjeglice o kojima je riječ uglavnom žele samo proći kroz Hrvatsku. Neki ipak ostaju, potražuju ovdje azil, pa ga je proteklih nekoliko godina više desetaka njih i dobilo. No tu se suočavamo s drugim velikim našim problemom, integracijom tih ljudi, a pritom nije problem jedino posao i smještaj?

S obzirom na to da živimo u zemlji koja ima veliko iskustvo emigracije, ali do sada smo rijetko bili točka imigracije, na neki je način razumljivo da naš sustav nije bio spreman čak niti na relativno malen broj ljudi koji su poželjeli ostati u našoj zemlji. Govorim relativno malen jer se u prihvatnim centrima Porin i Kutina trenutno nalazi manje od 500 ljudi, a stvara se dojam nekakve preplavljujuće mase izbjeglica koja bi mogla destabilizirati zemlju. Pa više ljudi živi u mojoj zgradi u Novom Zagrebu! Tražitelji azila koji imaju sreću da im se zaista omogući pristup sustavu međunarodne zaštite u Hrvatskoj žive od 100 kuna mjesečno, nerijetko čekajući više od 18 mjeseci na bilo kakvo rješenje o svojem statusu. Dakle oni ne znaju hoće li im sutra netko reći da moraju napustiti zemlju ili da smiju ostati ovdje i pokušati nastaviti normalan život. Takvo čekanje u neizvjesnosti i neimaštini iznimno je razorno za njihovu psihu, a podrška je ograničena na nekoliko udruga koje usprkos ogromnom trudu nemaju dovoljno kapaciteta da odgovore na sve njihove potrebe. Mnogi u toj frustraciji i brizi na koncu odluče krenuti dalje, u nadi da će neka druga zemlja brže ili adekvatnije odgovoriti na njihove potrebe. Neki u tome zaista i uspiju, a mnogi se i razočaraju kada shvate da niti velika Francuska ili Njemačka nisu obećane zemlje i da se tražitelji azila i u njima susreću s brojim preprekama, pa i mogućnošću deportacije ili tzv. dublinskog vraćanja u Hrvatsku. Prednost je ipak što spomenute zemlje imaju i velike imigrantske zajednice koje u tim prvim mjesecima i godinama služe kao sigurnosna mreža ljudima koji u njih tek dolaze.

Što se praktičnih prepreka za tražitelje azila u Hrvatskoj tiče, ozbiljan je problem i što po dolasku u RH nemaju pravo raditi. Iako interesa poslodavaca ima, tražitelji moraju čekati najmanje devet mjeseci kako bi dobili dozvolu za rad. Probleme zapravo nalazimo u svim aspektima njihova integracijskog puta: od ostvarivanja prava na temeljnu zdravstvenu zaštitu, kvalitetnih tečajeva jezika, upisa u osnovne i pogotovo srednje škole, nostrifikacija diploma, pronalaženja stanova jednom kada dobiju azil… Naša udruga pokušava ih podržati na tom putu ciljanim asistencijama u svim navedenim područjima, no ponekad se pitamo ohrabrujemo li svojim radom zapravo državni nerad, jer institucijama je najlakše pustiti volontere da odrade ono za što u državnom aparatu postoje plaćeni ljudi. Zato paralelno s podrškom našim korisnicima pokušavamo utjecati na sustav da uvaži potrebe tražitelja azila i azilanata, te da na njih adekvatno odgovori. Olakšavanje procedure dobivanja OIB-a bez kojeg je u našoj zemlji nemoguće raditi ili se školovati jedna je od takvih potreba, te ujedno primjer u kojem su nadležni napokon preuzeli odgovornost i napravili primjetan napor da se birokratske prepreke uklone na zadovoljstvo svih uključenih.

Hrvatska je svoju funkciju europsko-unijske predstraže u odnosu na izbjeglice iz Azije i Afrike dobila prije niza godina, a njezin praktični vid je npr. Frontex. Ipak, danas to poprima puno veće i teže razmjere, od pendreka do moguće žice?

Fazu pendreka apsolvirali smo još krajem 2015. godine, kada je naš humani srednjoeuropski pristup počeo kliziti prema nehumanom mađarskom ili bugarskom modelu. U međuvremenu imamo sve više dojava o pucanju u zrak ili vodu kako bi se obeshrabrilo ljude koji pokušavaju ući u našu zemlju, imamo podatke o leševima koji plutaju rijekama na našim granicama, o ljudima koji su prisiljeni hodati minskim poljima natrag na teritorij BiH, imamo mrtvu šestogodišnju djevojčicu Madinu koja je nasilno istjerana iz Hrvatske, te dvoje dvanaestogodišnjaka propucanih mecima hrvatske policije nakon što su krijumčarskim kombijem prevezeni preko granice. To nisu posljedice samo političkog, nego i vrijednosnog usmjerenja naše trenutne vlasti, a Hrvatska u takvom zaokretu nažalost nije izolirana. Mislim da smo došli do točke u kojoj se moramo vrlo ozbiljno zapitati na kojoj strani povijesti želimo stajati i kako želimo da nas se sjećaju klinci koji nas u ovom trenutku i dalje gledaju kao zemlju potencijalnog spasa. Da sam na njihovom mjestu, nakon prvog ili desetog susreta s policijskim pendrekom, prema Hrvatskoj bih osjećala samo mržnju. A to nikada nije dobro.

Članice EU-a nisu posve složne u tretmanu izbjegličke krize, ako to više uopće ima smisla zvati tako. Stavovi se lome i unutar vrhuški pojedinih od njih, pa se takva jedna relacija iz Njemačke djelomično preslikava i na Hrvatsku. Kakav razvoj događaja u tom pogledu predviđate za dogledni budući period?

Nekoć opskurne političke stranke sasvim su očito profitirale od novog navodnog neprijatelja kojim mogu strašiti narod. U Mađarskoj je tom retorikom posebno trijumfirao Viktor Orban, a u Hrvatskoj populisti poput Živog zida, iako se i trenutna predsjednica i nekadašnja emigrantica Kolinda Grabar Kitarović svim silama trudi okoristiti baukom migracija. Što se potencijalnih zajedničkih europskih odluka tiče, trenutno se najviše govori o eksternalizaciji izbjegličkog pitanja i tzv. hot spotovima u trećim zemljama koje će za određenu financijsku kompenzaciju odrađivati prljavi posao Europe. S obzirom na to da se Hrvatska trenutno nalazi u sličnoj situaciji odrađivanja prljavog posla na svojim granicama, za očekivati je da će naši političari snažno podržati guranje problema još dalje od očiju europske javnosti, a time i dalje od našeg teritorija. S obzirom na razorne posljedice dogovora EU-Turska i EU-Libija, kojima je privremeno smanjen dotok izbjeglica ali su se njihovi životni uvjeti pogoršali do razmjera humanitarnih katastrofa, mogu samo strahovati za one koji su i dalje prisiljeni odlaziti iz svojih nekadašnjih domova. Europa je tim ljudima okrenula leđa.

Aktualni razvoj politike spram izbjeglica sve više se tiče radno-tržišnih prioriteta. Otprilike: naši liječnici i konobari odlaze na zapad, pa ćemo primiti izbjeglice koji mogu popuniti njihova mjesta. Kako gledate na taj pristup?

Među izbjeglicama u našoj zemlji mnogo je onih koji bi mogli popuniti ozbiljne rupe na tržištu rada. Naša udruga čak financira prekvalifikacije azilantima i tražiteljima azila koji žele raditi u deficitarnim zanimanjima, i to za sada ide jako dobro. Međutim, važno je odvojiti humanitarno od tržišnoga, jer zaštitu od stradanja jednako zaslužuju i djeca, starci, osobe koje zbog invaliditeta ili drugih razloga nisu radno sposobne. Što se visoko kvalificiranog kadra tiče, u Hrvatsku su iz bliskoistočnih zemalja stizali i vrhunski veterinari, medicinari, pravnici… Međutim, bili su prisiljeni raditi drugačije, uglavnom fizičke poslove jer su se susretali s velikim preprekama u nostrifikaciji svojih diploma. To je jedan od primjera kako ne znamo prepoznati potencijal onih koji žele i mogu doprinijeti našem društvu, a ujedno imaju temelja za dobivanje azila u Hrvatskoj.

Nisu ekonomske i ekonomsko-političke tek posljedice krize, naravno, nego i sami njezini uzroci. Koliko i kako se kritički u Hrvatskoj propituju činjenice zapadnjačkog generiranja takvog stanja u zemljama Trećeg svijeta, po vašem mišljenju?

Često upravo tako – za svjetske probleme skloni smo kriviti neki mitski zapad, iako je i Hrvatska posredovanjem Saudijske Arabije i Jordana izvozila oružje u Siriju ili pak godinama sudjelovala i sudjeluje u NATO-vim misijama u Afganistanu. Međutim nije previše konstruktivno razglabati o uzrocima sukoba koji se već dogodio, kao što u famoznoj poslovici nema puno smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Naša dužnost sada je odgovoriti na izravne posljedice destabilizacije Bliskog istoka i drugih dijelova svijeta odakle nam dolaze migranti, pružanjem legalne i humane podrške žrtvama rata, siromaštva ili političke opresije. Na to nas ne obvezuje samo etika, već i niz domaćih i međunarodnih zakona koje nitko, a pogotovo vlast, ne smije ignorirati.

bilten

JA … Žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica,  feministica,  susjeda, kuma, antifašistkinja, nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka,  junakinja,  vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica,  kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka,  sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica,  službenica,  savjetnica,  slastičarka,  kolekcionarka,  krojačica, optimistica ..

Jučer sam na ovom portalu čitala komentare trolova na priopćenje Udruge antifašista grada Slavonskog Broda o obilježavanju 75 obljetnice osnutka VI udarnog slavonskog korpusa. Teško ih je prepričati i ne zaslužuju komentar ti bezidejni ali zluradi komentari pa ću suosjećajno potražiti dio odgovornosti i u njihovim roditeljima. Očito su im prešutjeli ime države u kojoj smo svi skupa rođeni ako se naš dan rođenja nije dogodio nakon priznanja RH samostalnom i suverenom. Upravo me komentatorica ispod spomenutog teksta ohrabrila da ponovim njezine tvrdnje kojima se obratila „zločestima“ i površnim komentatorima. Žena je izrekla jasno i glasno činjenice koje nitko ne može poreći! Svi mi rođeni prije ’92. smo bili državljani SFRJ – znači Jugoslaveni a po nacionalnosti smo se izjašnjavali kako je tko želio t.j. kakvu smo pripadnost osjećali. Znači u izvodu iz Matične knjige rođenih je pisalo državljanstvo: Jugoslavenka, nacionalnost: Hrvatica. Jesam li radi spomena države u kojoj sam rođena „jugonostalgićarka“ i mrziteljica svoje domovine Hrvatske?! Velika većina građana Bosanskog Broda je rođena u Slavonskom Brodu jer je naše rodilište bliže nego Derventsko. Nitko mi na žalost nije bio u partizanima i nemam junačke gene ali sam antifašistkinja po vokaciji zbog odgoje mojih roditelja koji poštuju ljude i reagiraju na nepravdu a pogotovo na nasilje. Mi sa ovih prostora znamo koliko su solidarnost, bratstvo, jedinstvo i pravda presudni ako želimo izbjeći nove ratove! Kako to da radi našeg iskustva, siječanja, religioznosti i urođene inteligencije ne rađamo nove ideje i ne činimo napore za dugoročni mir???  Koliko je bezrazložnih smrti u pisanoj povijest i u našim sjećanjima samo zato što svijetom vladaju oni koji nemaju sposobnosti izgradnje mreže među ljudima – neke nove solidarnosti, s jasnom namjerom da žive s drugim i drugačijim ljudima u mirnom ozračju koje svima nudi rast i napredak. Jesmo li naučili lekciju ako ne opažamo da su i dalje prisutni ekonomski, financijski, geopolitički interesi, želja za vladanjem i dominacijom koji su u samom korijenu i u srži svih ratova. Da li su rasizam, nacionalizam, antisemitizam ikada ikome kroz povijest donijeli nešto dobro? Naprotiv! Takve pojave pojačavaju nepravde i ugrožavaju budućnost našeg planeta i opstanak čovječanstva. Svi vođa svjetskih sila svjesno i namjerno ignoriraju potrebu za „mirovnim obrazovanjem“ svojih vlada i građana umjesto da ih proglase prioritetnim! Zamislite kada bi za početak odali počast svima koji su pokušali izbjeći rat i bezbrojne beskorisne smrti! Zamislite da se o njima pišu knjige, snimaju filmovi – da postanu junaci i uzori nama i našoj djeci?! Ja imam bujnu maštu i mogu zamisliti odluke kojima se prioritet daje izgradnji „univerzalnog ljudskog bića – građana“ koji svjesno i dublje razmišlja o uzrocima i posljedicama rata, kao i uvjetima za izgradnju mira –  još danas! Tada bi se vjerojatno prvo odlučili za smanjenje troškova naoružanja u korist potreba stanovništva i očuvanja planete Zemlje kao i za zabranu proizvodnje nuklearnog naoružanja.

Kada bi smo na našoj državnoj televiziji u najgledanijim terminima gledali emisiju o nagradi koju je dobio „Pokret za mir“ radi međunarodnih kampanja za zabranu nuklearnog naoružanja, možda bi i grupa hrvatskih građana shvatila to kao poziv pa izašla na ulicu sa transparentima?! Ovih mjeseci se obilježavala stota obljetnica od završetka I svjetskog rata i francuzi su kao organizatori odaslali poruku i poziv: .. „da umnožimo naše napore kako bismo izbjegli milione civilnih i vojnih žrtava, kako bismo izbjegli uništenje, iskorijenili ratove i spasili planet.“ Kod nas se šuti o toj rezoluciji, Macronova slika o patriotizmu i nacionalizmu je polovično prenesena, (bez onoga „nacionalizam je izdaja patriotizma“). Naša javna televizija je propustila prenijeti kako je Evropska komisija za borbu protiv rasizma i netolerancije u izvješću od 15.svibnja 2018. izrazila „ uznemirenost zbog porasta desnog ekstremizma i neofašizma u Hrvatskoj“ .. Slijedi nabrajanje konkretnih slučajeva .. U završnici Evropski parlament podsjeća „kako su fašistička ideologija i netolerancija uvijek povezane sa napadom na samu bit demokracije, naglašava da je poznavanje povijesti jedan od preduvjeta da se zločini imanentni nacifašizmu ne dogode (i ) u budućnosti te poziva države članice da osude svaki oblik poricanja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina nacista i njihovih suradnika i da se tome suprotstave.“ Predsjednica RH iz svog ureda iznosi bistu maršala Tita, najuspješnijeg vođe pokreta otpora protiv fašizma u okupiranoj Evropi. Naši predci partizani koji su nakon četverogodišnje borbe, bez ičije pomoći oslobodili cijeli teritorij Jugoslavije, jedini su junački predci na koje mi Hrvati trebamo biti ponosni! Svi punoljetni od 1991-1995. se trebamo stidjeti (radi straha i šutnje) što smo pijanim majmunima u maskirnim uniformama dopustili miniranje susjedskih kuća i spomenika podignutih u čast velikih bitaka, velike žrtve i veličanstvenih pobjeda nad fašistima i njihovim pomagačima u II svjetskom ratu.

Eto zašto sam ojađena i bijesna kada vjeroučiteljica podijeli likovni zadatak u kojem djeca trebaju nacrtati svoje prijatelje koji ne idu na vjeronauk a „željeli bi ih dovesti Isusu“ (valjda preko veze pa su zato trebali napisati i njihova imena), možda će na idućem satu docrtati žutu traku ili zvijezdu na rukav? ..ili kada kapelan srednjoškolcima – krizmanicima unutar priprema za taj sveti sakrament cijeli školski sat „stručno“ objašnjava kako je RH za vrijeme vlade Zorana Milanovića pala na zadnje mjesto u Evropi po BDP.u , opetovane laži o „starom“ hrvatskom pozdravu, „žrtvama komunističkog terora“ i tako dalje … Dakle, radi se o jako perfidnom načinu obnavljanja fašizma jer usađivanje i širenje mržnje prema drugima i drugačijima, ne sankcioniranja nasilja u društvu podsjećaju na sve ono što su bili sposobni učiniti u prošlosti. Hitler se za „Kristalnu noć“ pripremao desetak godina, Paveliću je bila dovoljna godina dana da se riješi Židova bez obzira što su više od 80 % bili Hrvati. Eto zašto se ne mogu ljutiti na trolove koji baljezgaju gluposti komentirajući događaje i pojave o kojima nemaju pojma jer nisu imali od koga čuti a i knjige smo sakrili u vlažne muzejske podrume skupa sa bistama Narodnih heroja kojih je sa našeg područja bilo čak petorica.

Za kraj jedna poučna kratka priča koju sam čula bezbroj puta od svoga pokojnoga oca ali mi je pomogla da postanem to što sam danas!  ..pa kaže … Žandari su uhvatili lopova koji je počeo krasti u djetinjstvu, prvo jaje, kokoš, pa je nastavio pljačkati i postao pravi lopov i ubojica kojega je sudac osudio na smrtnu kaznu. Kao svakom osuđeniku, dopuštena mu je posljednja želja a on je poželio vidjeti svoju majku. Osuđenik je sjedio vezan na električnoj stolici kada su mu doveli majku. Tada ju je zamolio da priđe blizu, jer joj želi nešto tiho reći. Kada se ona sagnula, sin joj je odgrizao nos! Ona ga je pitala :“Zašto sine?“ a on joj je kroz suze rekao:“ Zato što me nisi „ubila“ od batina kada sam kući donio prvo ukradeno jaje!“

Eeeee, sad’ nisam više sigurna tko će kome odgristi nos ali znam da meni moja djeca i unučad sigurno neće!

Lutanja po bivšoj Jugoslaviji? Za mene je to intenzivan prostor, lep, uznemirujući, dinamičan, opasan, zavodljiv. Mogao bih još dugo nabrajati. Nikad nisam poželeo da odem odavde. Vreme će pokazati da li je to dobro ili sam ispao budala

portalnovosti

Reizdanja vrijednih knjiga nisu česta pojava, naročito ne u vremenima kada izdavači nisu posve sigurni hoće li im reizdanje knjige donijeti korist ili financijske gubitke. Čitateljstvo se raduje reizdanju knjige koja je slabo ili teško dostupna jer, veće su šanse da će se knjiga ponovno naći na policama javnih knjižnica, ali i policama knjižara za one koji ne preferiraju knjižnice nego vole imati svoj primjerak knjige. Spajanjem dviju zbirki tekstova Ante Peterlića (1936-2007), prvog doktora filmologije u nas, koji je tekstovima, televizijskim emisijama i drugim oblicima angažmana utjecao na brojne ljubitelje sedme umjetnosti, nastala je knjiga Ogledi (2018).

Ogledi se sastoje od 18 tekstova, odnosno 9 opsežnih ogleda o renomiranim autorima (Robert Altman, Michelangelo Antonioni, Claude Chabrol, Luis Buňuel, Howard Hawks, Werner Herzog, Roman Polanski, George Stevens, Raoul Walsh) te 9 studija o reprezentativnim filmovima čiji sadržaj s godinama nije izgubio na vrijednosti; baš naprotiv – kroz nove interpretacije dobili su na snazi i značaju – M (Fritz Lang, 1931), Pravilo igre (Le règle du jeu, Jean Renoir, 1941), Građanin Kane (Citizen Kane, Orson Welles, 1941), Vrtoglavica (Vertigo, Alfred Hitchcock, 1958), Rio Bravo (Howard Hawks, 1959), Do posljednjeg daha (À bout de souffle, Jean-Luc Godard, 1960), Prošle godine u Marienbadu (L’Année dernière à Marienbad, Alain Resnais, 1961), Osam i pol (Otto e mezzo, Federico Fellini, 1963), 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, Stanley Kubrick, 1968).

Promotri li se popis analiziranih autora i filmova, može se ustvrditi da knjigu čine vrhunska ostvarenja; Peterlić nije trošio vrijeme i prostor na analiziranje prosječnih filmova nego je odabirao izuzetne naslove. Također, može se primijetiti da su analizirani naslovi različiti tematski i žanrovski (vestern, triler, drama). Peterlić je pokazao zavidno poznavanje filmske povijesti, secirao radove vrsnih autora koji su bili uzor svojim suvremenicima, ali i kasnijim stvarateljima. Peterlićeva upućenost u kontekst i društveno-političke prilike pod kojima su filmovi stvarani te kakvo je ozračje prevladavao, također može pomoći čitatelju.

Dok piše o filmu Nashville (1975) Roberta Altmana, Peterlić ujedno objašnjava kakve je promjene proživio američki film tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kada piše o Antonionijevim filmovima, svakako spominje ljudsku otuđenost koja je već u ono vrijeme bila moderna bolest, patološko stanje društva. Pomno analizira ulogu zvuka u Langovom trileru koji je stekao titulu najuspješnijeg njemačkog filma svih vremena, objašnjava zašto je Hitchcock bio majstor u stvaranju napete atmosfere i navodi neke razloge zašto su filmovi Romana Polanskog – Odvratnost (1965), Ćorsokak (1966), Rosemaryna beba (1968), Bal vampira (1967), popularni među širim slojevima: „Dramaturgiju njegovih filmova strukturiraju gotovo isključivo izmjene manifestacija i simptoma seksualnosti i nasilnosti, što je osnovni razlog zbog kojega su njegovi filmovi s jedne strane toliko zanimljivi golemom dijelu publike, a s druge, možda i osnovni razlog zbog kojeg se Polanski smatra šampionom modernog ukusa i senzibiliteta, pa ga zbog toga, i da bi dokazao svoju pripadnost duhu vremena, respektira gotovo svaki kritičar.“ (114)

Podrobno poznavanje filmskog jezika nužan je preduvjet da bi se o filmu valjano raspravljalo, a upravo toga znanja Peterliću nije manjkalo. Njegova su objašnjenja bila prilagođena, lako shvatljiva i iscrpna. Primjerice, dok piše o Renoirovom filmu Pravilo igre (1941), objašnjava koje su bile sastavnice poetskog realizma i predstavnici te struje, a ujedno tumači Renoirovu upotrebu dubinskih i subjektivnih kadrova, analizirajući postignuća korištenih tehnika.

U Peterlićevim tekstovima ne nedostaje ni inspirativnih analiza filmskih likova. Dok objašnjava koje su prednosti i mane Godardovog prvijenca, ističe brojne karakterne osobine antijunaka Michela Poiccarda kojega je utjelovio Jean-Paul Belmondo. „Naime, iz filma Do posljednjeg daha zrači silovitost jednog radikala, odnosno, to djelo film je pobune, u tom smislu možda najočitije u povijesti filma. Nije to film koji se primarno pamti po oštrini jasno usmjerenih kritičkih izričaja, a nije to ni film koji poziva na neku revoluciju koju bi vodili međusobno prepoznatljivi pristaše. Jednostavno film je izraz anarhoidno buntovnog mentaliteta i u tom smislu priprema je za 1968. godinu, za njezina filmska pa i politička usmjerenja.“ (267)

Peterlić je tijekom pisanja bio detaljan i zanimljiv, nije se pogubio u moru dostupnih podataka nego je pregledno i nadahnuto obrazložio zašto su određeni filmovi visoko rangirani. Njegovi tekstovi u međuvremenu nisu ostarjeli, još imaju intelektualnu težinu te odišu spisateljskom svježinom. Budući da je pisao o bezvremenskim filmovima, takvi su onda i njegovi ogledi. Mlađi i neki malo stariji filmski kritičari mogli bi naučiti kako izgleda pravilna filmska analiza, a koje su ujedno psihološke studije pune dojmljivih zapažanja. Iz svega navedenog može se zaključiti kako Peterlićeva zbirka Ogledi zaslužuje istaknuto mjesto na policama privatnih i javnih knjižnica.

filmovi

Nakon ujedinjenja Krima s Rusijom su se promijenila pravila plovidbe, odnosno ulaska i izlaska u Azovsko More. Rusija sada kontrolira Kerčki tjesnac i ruska Obalna straža i sigurnosne službe provode kontrolu ukrajinskih i drugih brodova koji prolaze tjesnacem, ali su to uglavnom brze inspekcije na koje se kapetani i brodova, kao ni vlasnici pomorskih kompanija nisu žalili. Stvari su se pogoršale kada je Kijev počeo plijeniti ruske brodove, a pri je bio ribarski brod Nord, koji bi u relativno malom akvatoriju ušli u ukrajinske vode, na što je Rusija odgovarala recipročnom zapljenom nekoliko ukrajinskih brodova. No, kasnije bi jedna i druga strana vratile brodove i oslobodile posade.

Međutim, stvar je eskalirala na diplomatskoj razini. Krajem prošlog mjeseca su zastupnici Europskog parlamenta usvojili rezoluciju koja poziva vlasti zemalja članica EU na “povećanje pritiska sankcijama na Rusiju u slučaju pogoršanja situacije u Azovskom moru”.

Ranije ovog mjeseca je američko-ukrajinska Komisija za stratešku suradnju optužila Rusku Federaciju na “agresivne akcije” u Crnom i Azovskom moru i da će žaliti pred međunarodnim sudovima.

Konačno se oglasila i europska povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini.

Europska unija može razmotriti i naknadno poduzeti konkretne mjere zbog situacije u Azovskom moru. Zajedno sa svojim sugovornicima smo poslali jasnu poruku Rusiji. Od njih očekujemo da će provjera ukrajinskih brodova prestati. Isto tako proučavamo mjere, posebice Europska komisija, kojima bi podržali pogođena područja u Ukrajini. To će biti ciljane mjere koje će biti objavljene čim postanu službene. Danas smo o tome razgovarali”, rekla je Federica Mogherini.

Osim toga, europska povjerenica je izjavila da su čelnici ministarstava vanjskih poslova zemalja EU izrazili jednoglasno mišljenje o nepriznavanju nedavno održanih izbora na teritoriju narodnih republika Donbasa i zabrinutost zbog inspekcija ukrajinskih brodova u Azovskom moru koje provode ruske sigurnosne snage u svom akvatoriju.

FOTO – Krim i akvatorij Azovskog mora prije i poslije ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom

Bogdan Bezpalko, članu Vijeća za međuetničke odnose u uredu predsjednika Rusije, tvrdi kako bi se prijetnje Federice Mogherini trebale smatrati kao “diplomatsku ucjenu, ništa više”.

“Kažu nam da prestanemo vršiti pritisak na Ukrajinu, inače će poduzeti neke mjere. Točno, do su spremni za to, oni bi poduzeli bi te akcije. Ali najznačajnije mjere koma podupiru Ukrajinu su da Kijevu daju novac, jer je ta zemlja u bankrotu. U ovom trenutku, Ruska Federacija u načelu nije dužna gledati na Zapad i određivati svoje akcije u skladu s onim što tamo govore”, rekao je Bezpalko.

“Očigledno je izjava povjerenice Mogherini uvjetovana činjenicom da su naše restriktivne mjere protiv ukrajinskih brodova učinkovite. Prije svega, Kijev je prvi počeo zaustavljati naše brodove i  zadržao je 15 brodova koji registrirani u lukama Krima. Mjere Rusije su potpuno su opravdane. Štoviše, mjere provjere ukrajinskih brodova pokazale su se učinkovite, što god gospođa Mogherini izjavila o tom pitanju”, rekao je Bogdan Bezpalko.

“To ne znači da će EU poduzeti bilo kakvu akciju protiv Rusije. Oni mogu podupirati Kijev i obećavati ulazak u EU. Dobro, neka im daju novac,… jednu, dvije, tri, deset milijardi, a onda ćemo vidjeti. Ali mi ćemo još uvijek kontrolirati tjesnac Kerč, budući da je to naš teritorij. Kako možemo odgovoriti na izjavu Ukrajine koja je zaprijetila militarizacijom Azovskog mora? Moramo provjeriti njihove brodove, jer je to pitanje naše sigurnosti”, zaključio je Bogdan Bezpalko.

EU djeluje sama ili po naputku Washingtona?

U ovom slučaju je znakovito da je povjerenica Europske komisije Federica Mogherini zaprijetila Rusiji novim mjerama odmazde nakon održavanja sastanaka američko-ukrajinske Komisija za stratešku suradnju, iako su se prije pet dana, na konzultacijama u Bruxellesu, Rusija i Europska unija složile o ažurnoj razmjeni podataka o situaciji u Azovskom moru.

Prethodno se glavna tajnica Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS), Helga Maria Schmid, sastala u Bruxellesu sa zamjenikom ruskog ministra vanjskih poslova Grigorjem Karasinom. Ruska strana je na tom sastanku izrazila ozbiljnu zabrinutost zbog povećane militarizacije od strane Ukrajine u području Azovskog mora. Stranke su također razgovarale o izgradnji mosta, inspekcijama brodova i povećanju troškova isporuke robe, uključujući i za europske brodove.

“Ruska strana ima druge podatke o ovom pitanju, a oni svoje, pa smo pristali ostati u kontaktu kako bismo brzo izmijenili i usporedili podatke i ažurirali ih. Nema specifičnih rokova, ali što prije, naravno, tim bolje”, rekao je izvor upoznat s ovim pregovorima za agenciju RIA Novosti.

Dakle, prije pet dana se situacija kretala ka smirivanju napetosti, a jučer iz Europske komisije stižu prijetnje, iako nije rečeno o kakvim bi se sankcijama moglo raditi.

Krajem prošlog mjeseca je čelnica europske diplomacije, Federica Mogherini, izvijestila kako je u Azovskom moru pretraženo više od 200 brodova, uključujući i one sa zastavama država članica EU.

Rusija najavila zatvaranje Azovskog mora za ukrajinske brodove

Situacija u Azovskom moru se pogoršala u ožujku, nakon što su ukrajinski graničari zaplijenili ruski ribarski brod “Nord”. U Kijevu su nakon toga počeli optuživati Moskvu za navodno ilegalna pretraživanja ukrajinskih brodova.

Nekoliko mjeseci kasnije, Ukrajina je rasporedila specijalne snage pomorske na obalu u području grada Mariupolja, dok ostatak obale, sve do kopnene granice s Rusijom, nadziru jedinice Donjecke Narodne Republike.

Granična služba Ukrajine je 15. Studenoga potvrdila da je uhitila 15 brodova koji su plovili na pristaništa na Krimu.

U Vijeću Ruske Federacije su akcije ukrajinske strane nazvali “bezakonjem”, dodajući kako bi Rusija mogla blokirati Azovsko more za ukrajinske brodove.

Ukrajina je zauzvrat obećala “čvrst odgovor”, ako se Rusija slučajno usudi zatvoriti Azovsko more za prolaz ukrajinskih brodova.

Tajnik za tisak ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, rekao je da će Rusija poduzeti sve potrebne mjere, kako bi zaštitila svoje brodove od akcija Kijeva.

Kao što smo rekli, prošlog tjedna su se u Bruxellesu europska i ruska strana dogovorili o uspostavi brze komunikacije, kako bi se smirile napetosti, ali odjednom dolazi do obrata.

“Mogherini očigledno ne raspolaže svim potrebnim informacijama”

Situaciju je jutros komentirao i član Odbora za međunarodne odnose ruske Državne Dume Anton Morozov. Dužnosnik je komentirao riječi čelnice diplomacije Europske unije Federice Mogherini o spremnosti EU u poduzimanju potrebnih mjera vezanih za situaciju u Azovskom moru.

Morozov je istaknuo kako europska dužnosnica očigledno ne raspolaže svim potrebnim informacijama.

“Rusija dosljedno ispunjava sve svoje međunarodne obveze i nemam pojma hoće li Europska unija poduzeti bilo kakve stvarne postupke”, za RT je izjavio Anton Morozov.

Andrej Kozenko je komentirao optužbe Washingtona i Kijeva o navodnim “agresivnim akcijama” ruske strane u Crnom i Azovskom moru.

Nakon spomenutog sastanka američko-ukrajinske Komisije za stratešku suradnju su obje zemlje optužile su Rusku Federaciju za “agresivne akcije” u Crnom i Azovskom moru, a Kozenko je istaknuo da takve izjave nisu primjerene i ne odgovaraju činjeničnom stanju.

Međutim, kao što se pokazalo u brojnim slučajevima tijekom proteklih godina, ovakve i slične optužbe ne moraju biti potkrijepljene argumentima i dovoljna su priopćenja raznih dužnosnika na konferenciji za novinare. Čini se da je cilj u Azovskom moru rasplamsati napetosti, što je izuzetno opasno, obzirom na relativno malu površinu akvatorija na čijim se obalama nepotrebno raspoređuju velike količine oružja, prije svega ukrajinska strana, dok je Rusija Krim već pretvorila u gotovo neosvojivu utvrdu.

Stoga još više čude izjave povjerenice Mogherini, koja bi trebala težiti deeskalaciji situacije, umjesto da dodatno raspiruje napetosti prijeteći novim sankcija, iako u Moskvi drže da je riječ o pukom  “diplomatskom ucjenom i ništa više”.

logično