Katarinski sajam

Kažu : „Sveta Kata, snijeg na vrata!“, e ove godine, kao malo koje zadnjih ohohooo godina, vidjeli smo snijeg i prije. Iz kratkih rukava, doslovno u kapute. Neki dan rekoh, ono lijepo vrijeme nam je bilo gratis, ovo sad je normalno. Za ovaj dio godine. Jedino se moramo prilagoditi jer razlika je ogromna u prekratkom periodu. Vjerujem da ste zimske gume već stavili i da ćete bez problema do Katarinskog sajma ili neke Kate na imendan. Svim izvedenicama imena Katarina želim sretan imendan.

Katarinski sajam se nekako ipak izborio za najveći događaj u Brodu. Nisam zaboravila motorijadu, fišijadu, pečenkijadu, CMC festival, Brodsko kolo, dane I.B.M., sajam cvijeća, FAK, druge festivale i događanja, razne sportske događaje kao i Advent na Korzu. Međutim, dok se baš taj advent na korzu ne razvije u nešto više, veće i posjećenije, ostaje sajam kao najveće događanje za sve. Ostala događanja su isto velika i posjećena, ipak privlače određene ljude dok drugi samo po nekad iz radoznalosti odu i vide, ali nisu česti ni stalni posjetioci. Sajam je događaj koji privuče jako puno ljudi svih interesa. Svi odemo obići štandove, vidjeti poznanike ili slučajne posjetioce, pojesti ili popiti nešto, nešto kupiti ( evo ja obično sebi na sajmu kupim kućne papuče, čak ne svake godine ali ručno rađene sapune i po nešto slično, svake!), neki poklon možda i sl. Često sretnemo prijatelje s kojima se onda i podružimo uz neko piće. Sve spontano i veselo. Doista razbije ove tmurne dane i ( na žalost) još nas brže približi posljednjem mjesecu u godini koji proleti prebrzo.
Da nam je bar tračak nade da će iduće godine biti bolje, ne bi nam bilo krivo što vrijeme leti. A kod nas pored svih poraznih statistika koje nam dolaze iz EU, da smo posljednji po svemu, naši političari se dobro zabavljaju. Pa bi se ministrica igrala usvajanja ( strašno!), Vrdoljak se nudi kao nagrada za druženje cijeli dan (?!), ministrica obrazovanja ukida financiranje odlaska na svjetsko prvenstvo  najboljih matematičara ( važno je da „siromašnim“ nogometašima daju novčane nagrade za uspjehe!), optuženi, (kratkoročni) zatvorenik bi bio političar, misli da je Remetinac najbolja preporuka ( što na žalost i nije netočno), a narod se zabavlja gledanjem nekih polusposobnih ljudi na farmi, nezaposlenog „savršenog“ sa nekim…neću reći, djevojkama, još samo fali Big brother, pa da kompletiraju ponudu za gubljenje vremena. Ne želim reći da ne treba gledati TV, ali na što su se neke emisije svele, to je ispod svakog nivoa. Prosto uvreda gledaocima. Jer ne mislim da ne treba biti zabavni program, reality također. Ali da je to nešto gledljivo, makar neimalo nikakve umjetničke ili edukativne vrijednosti. Međutim, izgleda da je ona :“Što gore , to bolje“, postala pravilo.

Niti sam neka moralna vertikala, niti ovisnica o ozbiljnim sadržajima. Dapače. Kada uvečer pogledam nešto na TV, volim da je i zabavno i humoristično. Pa dosta nam je život ozbiljan! Ali smo osuđeni gledati reprize reprizinih repriza, ili neke sapunice ili te realityje bez iole vrijednosti. Mene vrijeđa to što oni snimaju sadržaje kojima ne cijene moje slobodno vrijeme! Srećom, možemo danas plaćati neke dodatne TV programe, pa imati veći izbor i onda odabrati nešto drugo za gledanje. Ipak, smatram da to ne bi trebalo biti pravilo, već da u onome što se plaća i ima kao osnovna ponuda programa, bude kvalitetno i gledljivo.
Očito je da kako je sve u državi tako je i na TV-u. Žalosno!

Neću više ništa danas komentirati. Nekoliko prekrasnih tekstova na portalu je bilo i ne želim ljude ponavljati. Bravo Ana, Veljko, Sonja…

Naravno, zbog kuhanja sam tu, pa da vas ne razočaram. Malo nezdravoga (nije toliko nezdravo, ali nekada se mora ugoditi i nepcu!), jer uz sajam i ono što će se tamo nuditi, ovo i nije tako loše. Malo neobično, Američko je, fast food, ali u najboljem izdanju. Uz to kolač koji je jako primamljiv i izgledom i okusom.

“Cvijet kaktusa”

od crvenog luka. Nešto što dugo planiram praviti, čak i prije nego što sam u Americi probala. Neki dan naiđoh na velike glavice luka i odmah sam se toga sjetila! Uz to sam pohala krilne batačiće, kao u KFC-u, da hrskaju. Začinite ih po želji. U brašno i jaja stavite ljute začine, ako volite ljuto, ili neki koji vam je omiljeni. Za treći sloj valjkom za tijesto usitnite cornflakes u vrećici. Pa pohate kao i obično, brašno, jaje pa cornflakes. Pržite u dubokom ulju. Onda sam ulje procijedila i pretresla u manji i dublji sud za prženje pohanog luka.

SASTOJCI:

1 velika glavica crvenog luka

brašno

jaja

sol

papar

začin za američki roštilj ili sl.

ulje

oštar nož

za dip:

3 žlice grčkog jogurta

2 žlice majoneze od suhih rajčica ( pravili smo je nedavno, ako niste i ne da vam se onda obične, plus malo ketchupa i senfa)

malo češnjaka u prahu

sol

papar

po želji peršinov list ili majčina dušica

PRIPREMA:

Očistite luk. Stavite na dasku pa od sredine zasijecite prema dolje ali da ne rasiječete do kraja. Sada ako tortu, sijecite tako u krug, samo usko, tanke šnitice. Rasječene pridržavajte rukom zajedno, lakše će vam biti. Kada ste sve zasjekli, lagano ih prstima raširite, razdvojite slojeve da izgleda kao cvijet. Pospite na dasci ili još bolje alu foliji, brašnom sa začinima po želji. Nježno okrenite, pospite i s druge strane, pa lagano odignite i otresite višak. Sad stavite u neku zdjelicu i prelijte sa 2-3 umućena jajeta, podignite, pa polako ili ponovite ili okrenite, tako da jaja prekriju brašno. Ponovite postupak s brašnom. Širokom lopaticom spustite u vruće duboko ulje, neka se prži oko 10 minuta. Ako treba da okrenete, učinite to nježno. Pržite dok dobro ne porumeni, vatra mora biti dobra i jaka, ali ne da gori ulje. Ako gori, izgorjet će, ako je slaba, upit će previše masnoće. Kada je pečen, izvadite ga naopako, na “cvijet”, na ubruse, da upiju višak masnoće. U sredini poslije, na tanjuru za serviranje, stavite dip za luk.

Za dip, sve sastojke dobro pomiješajte. Začinite još po ukusu.

Čokoladni kolač s kruškama

Kud lijep, kud ukusan!

SASTOJCI:

4-5 srednje velikih krušaka po želji

150 g brašna

40 g tamnog kakaa

130 g šećera

2 žličice sode bikarbone

1 jaje

180 g grčkog jogurta

50 ml ulja

50 ml mlijeka

Maslac i brašno za kalup

PRIPREMA:

Duguljasti, četvrtasti kalup namažite maslacem, pospite brašnom i stavite u duboko ili hladnjak. Mutite jaje sa šećerom. Posebno pomiješajte prosijane suhe sastojke. U jaja prvo dodajte jogurt, ulje i mlijeko. Zatim žicom umiješajte brašnaste sastojke. Ulijte sve u kalup. Poravnajte. Oprane kruške stavite uzduž po sredini uspravno, tako da im je peteljka gore. Pecite na 180°c u zagrijanoj pećnici oko 25 min. Probajte čačkalicom da li je pečeno. Topao kolač polako premjestite na pladanj i pospite šećerom u prahu po želji. Topao možete služiti sa sladoledom od vanilije ili sa šlagom.

Jim Acosta novinarski je »lucky looser«, postavši od »neprijatelja naroda« svojim beskompromisnim suprotstavljanjem Donaldu Trumpu nacionalnim herojem za sve one kojima su puni i kapa i nos narančastog tiranina.
Dopisnik CNN-a iz Bijele kuće sretnik je ponajprije zato što poslom nije vezan za Hrvatsku, jer ovdje bi, i za puno manje stvari od stand-up showa koji je priredio američkom predsjedniku, bio jedino i isključivo gubitnik. Ono što se Acosti u nas sigurno ne bi dogodilo je da medijska kuća u kojoj je zaposlen stane svim snagama iza njega, odlučna da do kraja brani njegova profesionalna i ljudska prava.

Da je Jim Acosta u radnom odnosu s, recimo, HTV-om a ne CNN-om, pa da se, zamislimo ako to možemo, usudio predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović na konferenciji za novinare postaviti pitanje što ona misli, recimo, o govoru Aleksandra Vučića u okupiranoj Glini 1995. godine, nakon što je predsjednica ljubazno okupljene novinare zamolila da je upravo to ne pitaju, vlastita kuća bi ga proglasila ne samo neprijateljem naroda, već bi ga i nogom u guzicu istjerala s Prisavlja. Baš kao što je i za manje stvari otkaze uručivala Saši Kosanoviću ili pak predsjedniku HND-a Hrvoju Zovku koji je s dalekovidnice najuren, gle čuda, s istim obrazloženjem kao i Acosta iz Bijele kuće, jer je bio »bezobrazan«.

Ono na što Acosta ne bi ni u ludilu mogao računati da je Hrvat, postojanje je nekog ovdašnjeg Timothyja Kellyja, okružnog suca koji je Trumpovoj administraciji naredio da vrati novinarsku akreditaciju Acosti dok se ne odluči o tužbi CNN-a koji se obratio sudu zbog povrede prvog i petog amandmana američkog Ustava. Još manje bi se mogao nadati hitnom ročištu kako bi svoj posao mogao obavljati i duže od dva tjedna, na koliko mu je vraćena akreditacija, s otvorenom prijetnjom Bijele kuće da će mu nakon toga opet biti oduzeta.

Zapravo, Jim Acosta i ne zna da nipošto nije gubitnik, već Srećko Srećković zato što ne živi u Hrvatskoj, jer ovdje ne samo da bi ostao bez posla i nikada više ne bi vidio svoju akreditaciju, već bi morao platiti i debelu oštetu debelom lažovu Trumpu iako takvu uvredu nikada nije izrekao. Da je Jim Acosta slučajno novinar Narodnog lista iz Zadra i da je u tim novinama napisao tekst »Suca Babića treba prikovati na stup sramote«, jer se sudac javno pojavljivao u društvu koje nije primjereno djeliteljima pravde, morao bi dotičnom gospodinu isplatiti 50 tisuća kuna. Toliko su, naime, čovjeku koji je unatoč svemu avancirao do predsjednika Županijskog suda u Zadru, pravomoćno dodijelili njegovi kolege suci.

Da je Jim Acosta slučajno novinar Jutarnjeg lista koji je dobio zadatak intervjuirati saborskog zastupnika Mosta Nikolu Grmoju koji mu je autorizirano izjavio »da je DSV izvor korupcije i da korumpirani ljudi ne bi trebali birati suce«, morao bi sucu splitskog Županijskog suda Nevenu Cambiju isplatiti 50 tisuća kuna zbog nanesenih mu duševnih boli, iako njegovo ime nije spomenuo ni on, a ni Grmoja! Zato, cijenjeni kolega Acosta, budite sretni tu gdje ste.

I dajte nama Trumpa da se s njime igramo. Tko mu može doći glave, ako ne mi, moralni tifusari i sidaši, kako nam tepaju naši trumpisti.

novilist

Da se mogu vratiti u prošlost, većina Ukrajinaca ne bi sudjelovala u prosvjednim akcijama EuroMaidana, prenosi televizijski kanal NewsOne koji je svojim gledateljima u izravnoj emisiji postavio takvo pitanje.

Naime, tijekom emisije Veliki utorak je ukrajinski NewsOne postavio pitanje: “Da se možete vratiti u prošlost, biste li išli na  Maidan?” Program je trajao sat i pol i tijekom emisije je na pitanje odgovorilo  više od 9300 ljudi. Prema istraživanju, 91% Ukrajinaca je odgovorilo negativno, a njih samo 9% bi bilo spremno opet sudjelovati u događajima prije četiri godine.

Ranije je zastupnica Vrhovne Rade Ukrajine iz Bloka Petra Porošenka, Olga Bogomolec, rekla je da EuroMaidan mrtvo “čudovište” u Ukrajini i tamo su zastupani interesi ukrajinskih oligarha. Prema njezinim riječima, tijekom protekle četiri godine su ukrajinski oligarsi uspjeli značajno povećati svoje bogatstvo.

“Istovremeno, oligarsi su danas postali mnogo lukaviji nego u vrijeme predsjedništva Viktora Janukoviča”, rekla je Olga Bogomolec.

No, sva ova naknadna pamet su slaba utjeha za Ukrajince. Pet godina od Maidana je Ukrajina još uvijek u “slobodnom padu”. Zemlja je i dalje jedna od najsiromašnijih u Europi i oslanja se uglavnom na kredite EU i Međunarodnog monetarnog fonda. Korupcija i dalje raste, iako je predsjednik Porošenko obećao da će to biti prva pošast koju će iskorijeniti. U ovim okolnostima se iduće godine održavaju predsjednički i parlamentarni izbori, koji će biti presudni za zemlju.

Slobodni pad Ukrajine je počeo s masovnim prosvjedima na Maidanu, koji su izbili zbog odbijanje tadašnje ukrajinske vlade da krajem 2013. godine potpiše Sporazum o pridruživanju između EU i Ukrajine.

Sukob između Zapada i Rusije, koji je počeo od svrgavanja Janukoviča, najviše je koštao Ukrajinu. Sankcije su nakratko oslabile rusko gospodarstvo, a Ukrajinu je pogodila dugoročna kriza. U razdoblju od 2010. do 2015. se produktivnost ukrajinskog gospodarstva smanjila za 10%. Danas Kijev ovisi o financijskoj pomoći sa Zapada. Od Europske unije je Ukrajina već primila oko 13 milijardi eura pomoći, a prošlog mjeseca su vlasti Kijeva pristale na novi zajam od 2,4 milijarde eura od Međunarodnog monetarnog fonda, ali uz uvjet poskupljenja komunalnih usluga i daljnjeg provođenja takozvanih “strukturnih reformi”.

Nedavno su se pokazatelji ukrajinskog gospodarstva malo poboljšali. Ukrajinski stručnjak sa Sveučilišta u Beču, Tatjana Žurženko, vjeruje kako je zemlja, “unatoč svim nevoljama, na pozitivnom putu”, ali dodaje kako je proteklih nekoliko godina bila na rubu da postane “propala država”.

Što god rekla gospođa Žurženko, Ukrajina i dalje jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, uz prosječan godišnji prihodom po stanovniku od 2350 eura.

Uzimajući u obzir sve probleme, izbori 2019. će biti turbulentni. “Čokoladni oligarh” Petro Porošenko pod svaku cijenu želi ostati u predsjedničkom uredu. 2014. je bio simbol nade, ali je sada toliko nepopularan da bi mogao  osigurati povratak na vlast Julije Timošenko. predsjednika. U mnogim anketama je ona daleko ispred Porošenka, koji nije ispunio dva glavna obećana kampanje – okončanje sukoba na jugoistoku zemlje i iskorjenjivanje korupcije.

Prizor iz sretne prošlosti. Slijeva, u prvom planu, all together: Ivan Stipić, Mirko Duspara i Ružica Bobovečki

Ptica pojede sjemenku i posere je. Izraste biljka. Svi imaju svrhu i zadatak: i ptica, i sjeme i govno. Na brodskoj kulturnoj sceni ni svrhe ni zadatka, a ptica, sjemenki i govana kol’ko voliš.

Ptice nebeske su zaposlenici Muzeja Brodskog Posavlja. Njih petnaestak, preko četvrt stoljeća rintaju u jedinom od 280 muzeja u Hrvatskoj, koji nema postav. Plaće idu, nova uhljebljivanja idu, izabiru se novi ravnatelji… sve to košta milijune kuna, a postava – nema. Ustvari ima. Stalni postav brodskog muzeja su, zadnjih dvadest i šest godina, njegovi zaposlenici. Posebice kustosi od kojih ni jedan nema objavljenu poštenu knjigu o zbirci kojom se cijeli život profesionalno bavio, a prema definiciji kustosa bio je i dužan o tome obavijestiti javnost kako bi poučio o pripadnosti vlastitoj sredini. Doduše, kako i da ima (mislim knjigu) kad je stalni postav, a postavi ne pišu knjige. Brodski kustosi ne pišu i ne objavljuju knjige i zbog toga što ne znaju ni što će s onih, preko dvadesetak tisuća, koje ima godinama nesređena muzejska knjižnica.

I zašto sam ja naperio te i takve brodske kustose? Aha, da. Slušaj ovo: došao urednik odlične knjige Stare brodske gostionice koja leksikonski obuhvaća i reprezentativno ilustrativno obrađuje 230 godina povijesti brodskih ugostiteljskih objekata. Dakle, došao taj urednik knjige ravnatelju Muzeja Brodskog Posavlja i predložio mu da Muzej, u Mjesecu hrvatske knjige, upriliči promociju tih Starih brodskih gostionica, autora koji je član Hrvatskog društva pisaca i jedini rođeni i u Brodu živući pisac (svih vremena), član Svjetske organizacije književnika P.E.N.-a. Knjigu bi promovirala povjesničarka umjetnosti dr. sci. Željka Čorak članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. „Dobro“ – rekao je ravnatelj – „ali ja bih da o tome odluči Stručni savjet postava kustosa.“ Rečeno, učinjeno. I Stručni postav kustosa Muzeja Brodskog Posavlja je odlučio ovako: „Koju knjigu, kakvu knjigu, nećemo da čujemo za knjigu.“ I još dodao da neka urednik knjige ide s njom i akademkinjom Željkom Čorak u Gradsku knjižnicu. Pobogu, ljudi! Pa kako da ide u Gradsku knjižnicu kad su mu ondje prije desetak mjeseci odsjekle glavu sjekirom. Po narudžbi gradonačelnika i njegovih korisnika… A knjige jedinog brodskog Penovca – noću potajno ritualno spaljuju. Dobro, šalim se. Još ne. Ali eto, ravnateljica, na primjer, je prije četiri mjeseca uzela tu knjigu i niti ju je platila, niti unijela u knjižni fond. Otuđila? Jebote. Kažu: „Ne smije od Sanje i Mirka.“ Pa neka ju vrati, ako ne smije! Šteta, jer svi kažu kako je knjiga jedinstvena priča o važnom segmentu brodske baštine. Tiraž od tisuću primjeraka je gotovo razgrabljen, a i Ministarstvo kulture je zainteresirano za otkup…

Što bi ono drugo? Sjemenke. Sjemenke su u ovoj priči organizatori obilježavanja 113. rođendana Dragutina Tadijanovića.

Desetak godina je bilo potrebno brodskom Ogranku Matice hrvatske da konačno besprijekorno i dolično upriliči obilježavanje godišnjice rođenja brodskog pjesničkog i kulturološkog giganta Dragutina Tadijanovića. To je postignuto na samo prvi pogled jednostavno: izlaskom Ogranka iz patološke začahurenosti u samog sebe i „uvlačenjem“ u događaj sedam gradskih institucija uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Za znalce stanja i prilika u gradskim ustanovama, ne samo kulture, ovo je bilo ravno pothvatu, a možebitno i kulturni događaj godine. U kojem, jebi ga, nema kadrovski ofriškane Gradske knjižnice. Nova garnitura ondje i dalje tjera kera po svom. U Mjesecu hrvatske knjige, čiji moto je kulturna baština (godina 2018. je proglašena Godinom kulturne baštine) oni nisu uspjeli prepoznati svoje mjesto u zajedničkom naporu obilježavanja te godišnjice. Tadija, kojeg su njegovi zlobni suvremenici proglašavali pjesnikom Hrvatske seljačke stranke, njima u knjižnici nije dovoljno etno, pa su nakon kerenja i bećarenja u Mjesecu hrvatske knjige ubacili još jedan seoski prtljag iz svog identiteta: upriličili su šokačijadu s jednočinkama u izvedbi Šokačke glumačke družine. Nešto kao oni Brešanovi iz Mrduše Donje što su postavili Hamleta i paradigmatično pokazali što se dogodi kad se susretnu kulturna baština i seoska tradicija.

U Gradskoj knjižnici ne znaju ono što svi znaju jer piše na Hrvatskom jezičnom portalu. Tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.

Baština je ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara (nacionalna baština).

Kerenje, bećarenje i pučki igrokazi tradicijski su u ravni s kulturom klanja svinja, kiseljenje kupusa, pečenje rakije, kuhanje paradajiza, pušnicama, trapovima… i seosko su periferijski kodovi i standardi. A urbana kulturna baština, iz vizure brodske Gradske knjižnice su Dragutin Tadijanović, dvostruki kandidat za Nobelovu nagradu, Ivana Brlić Mažuranić, trostruka kandidatkinja za Nobela čija je okrugla 80-godišnjica smrti bila 22. rujna, a da se u Brodu oko toga nitko nije ni počešao… ili, štajaznam, Vladimir Rem kojem se obilježava sedma godišnjica smrti.

Zašto Mjesec hrvatske knjige nije posvećen sedmogodišnjici smrti Vladimira Rema, koji je svoju vrijednu biblioteku darovao Gradskoj knjižnici, što je doduše, puno manje važno od činjenice da je on idejni začetnik i realizator kulturnog mega projekta Brodski pisci u kojem je sabrana ukupna brodska književna baština? Rem je u okviru tog projekta objavio preko dvadesetak knjiga. Ispostavilo se, nakon njegove smrti, da nitko, doslovno nitko u Brodu i van njega, nije u stanju nastaviti taj pothvat. I što je najgore: nikoga od brojnih doživotnih uhljeba brodske kulturne scene, koji za to da im to bude briga – primaju debele plaće.

I tako stigosmo do Ivana Stipića. On je, nakon kraha Removog sina na tom zadatku, planirao nastaviti taj posao, no, giljotiniran je pa i od toga ništa.

Možda ne znate tko je Ivan Stipić? Ivan Stipić je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata kojeg je gradonačelnik Mirko Duspara, iz privatnih razloga, maknuo s mjesta ravnatelja Gradske knjižnice.

A evo što govore javno dostupna dokumentacija o njegovoj osobnosti i što govore javno dostupna izvješća o radu knjižnice o njegovoj sposobnosti.

• Nakon bolničkog liječenja i odbijanja ponuđenog mu umirovljenja (dragovoljac, HRVI 70%), završava studij filozofije i studij informatologije (smjer – Opća informatologija) koji s također kasnije završenim studijem knjižničarstva (tri visokoškolske kvalifikacije) dijeli odsjek na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i zajedno se nadopunjuje u području prikupljanja, obrade i prezentacije informacija/znanja (isto znanstveno polje).
• Godine 2002. zapošljava se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U NSK-u obavlja posao selekcije, po prioritetu za restauraciju, raritetne knjižne građe, pregledava izabranu građu, određuje potrebne zahvate, metode kao i stručno osoblje koje će na pojedinom primjerku raditi. Prati postupak restauracije, restauriranu građu provjerava i vraća u spremište ili nekom drugom vlasniku (crkva, muzej, državne institucije,…).
• Godine 2006. po nalogu ravnatelja NSK (Josip Stipanov) priprema projekt permanentne revizije knjižnične građe u Ustanovi, organizira povjerenstvo, samostalno izrađuje bazu podataka, testira je i po odluci postaje voditelj Povjerenstva za reviziju. Kao voditelj povjerenstva do odlaska iz NSK vrši reviziju knjižnog i neknjižnog fonda.
• Godine 2009. zaposlen je na radnom mjestu ravnatelja u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod gdje radi, kroz dva povjerena mu mandata, do siječnja 2018.
  

• Bio je mentor studentima knjižničarstva i informatologije više puta.
• Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijeljeno mu je stručno zvanje viši knjižničar.
• Danas je Ivan Stipić student Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti, sudionik i izlagač na različitim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, s izvršenim svim obvezama na doktorskom studiju i obranjenim sinopsisom doktorske disertacije pod nazivom: Nastanak i razvoj pisane i tiskane baštine Brodskog Posavlja od njezinih početaka do sredine 20. stoljeća.
• Do sada je autorski objavio:

– jednu knjigu (Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod : Gradska knjižnica Slavonski brod ; Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 2016.),

– više znanstvenih i stručnih radova

– više predgovora i pogovora u  knjigama,

– više kataloga izložaba,

– u rukopisu su mu, pripremljene za tisak, dvije knjige

– uredio je dvadeset i osam knjiga (monografije, zbornici, mjestopisi, slikovnice, katalozi,…)

• Pored navedenog Ivan Stipić je, kroz više od osam proteklih godina, bio jedan od organizatora društvenih i kulturnih događanja u Slavonskom Brodu. Kroz svoj dosadašnji rad pokazao je stalnu brigu za prepoznatljivost rodnog grada, ali i Slavonije u cjelini. Taj rad posebno je vidljiv kroz iskazanu kontinuiranu brigu za slavonsku/slavonskobrodsku povijesnu i kulturnu prezentaciju.
• Godišnji skup članova Društva hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, na njegovu inicijativu, tradicionalno se, sve do njegova odlaska iz ustanove, održavao u Slavonskom Brodu i programski je, u više navrata, bio posvećen značajnijim obljetnicama naših poznatih zavičajnika (Luka Ilić Oriovčanin, Stjepan Marjanović, Vladimir Rem, Stanislav Geza Milošić, Josip Stadler, …).
• Organizirao je i suorganizirao različita tematska događanja iz područja obrazovanja, povijesti, književnosti i likovnosti i glazbe u zemlji i inozemstvu (izložbe, koncerti, filmske projekcije, predstavljanja knjiga, znanstveni i stručni skupovi).
• Bio je član različitih programskih/organizacijskih odbora znanstvenih i stručnih skupova i manifestacija.
• Potpomagao je programski i logistički udruge iz Domovinskog rata (organizacija obilježavanja obljetnica, izložbe, književna predstavljanja,…).
• Kroz vrijeme svojeg ravnanja ustanovom implementirao je u knjižnici različite projekte s vidljivom prepoznatljivošću socijalne komponente prema najugroženijem dijelu korisničke populacije:

– projekt 6+, – projekt vezan uz samohrano roditeljstvo,

– Knjigom do kućnog praga – invalidne osobe,

-Osigurao je tiskovine u slobodnom pristupu za sve pripadnike nacionalnih manjina na njihovom matičnom jeziku i pismu.

• Knjižnica je, u njegovom mandatu, aktivno prihvatila participaciju u projektu Brod – sveučilišni grad:

–  kroz otvaranje zasebne studijske čitaonice,

– osigurani popust studentima na članstvo i na ostale knjižnične usluge,

– kroz organizaciju studentske prakse,

– radionice za pisanje eseja (priprema za maturu – Darija),

– kroz nabavu stručne građe za brodske studente u većem obimu i

– kroz potpisivanje Memoranduma o suradnji s Veleučilištem u Slavonskom Brodu.

• U okviru svojeg rada u Knjižnici, pored menadžersko-administrativnih poslova upravljanja ustanovom, osmislio je i pokrenuo:

– pilot projekt Virtualne knjižnice

– autorski baštinski projekt digitalizacije pisanog kulturnog blaga u okviru stvaranja Digitalnog repozitorija brodske baštine i

– ciljano izdavaštvo kroz pokrenuti autorski projekt Brodske leksikografije (Leksikon brodskih pisaca, Brodske športske priče iz davnine, Stare brodske gostionice,…), kako bi, nakon temeljitog istraživačkog rada, konzervirao kulturno-identitetsku povijest (ljudi, mjesto, vrijeme  i događaji) grada Slavonskog Broda i Slavonije u cjelini.

• Kroz svoj dosadašnji rad je, uz stalno nastojanje oko poboljšanja rada knjižnica u gradu i županiji (kontinuiranim podizanjem standarda kroz djelatnost Matične službe), ostvario i kvalitetnu suradnju s velikim brojem ustanova, udruga i pojedinaca (neke je i udomio) na području Grada Slavonskog Broda, RH, ali i šire te je i na taj način unaprijedio javni i društveni život zajednice u gradu Slavonskom Brodu:

– Zajednicom tehničke kulture grada Slavonskog Broda,

– Maticom hrvatskom,

– organizacijama nacionalnih manjina Ukrajinaca, Bošnjaka, Srba i Roma,

– Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata,

– Društvom hrvatskih književnika,

– Institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,

– Strojarskim fakultetom,

– Fakultetom za odgojne i obrazovne znanosti – Dislociranim studijem u Slavonskom Brodu

– Veleučilištem u Slavonskom Brodu.

– Brodskim dekanatom RKT crkve,

– Maticom hrvatskom,

– Brodskim harmonikaškim orkestrom Bela pl. Panty,

– likovnom udrugom Galerija 4,

– Udrugom Regoč,

– Volonterskim centrom Slavonski Brod,

– Društvom psihologa,

– Kulturno-likovnom udrugom Berislavić,

– Kino klubom Paluba 7,

– Udrugom Vrapčići,

– Udrugom Loco-Moto,

– Ligom za borbu protiv raka,

– Lions klubom,

– Družbom Braća hrvatskog zmaja,

– Udrugom HVIDR-a,

– Šahovskim klubom,

– Udrugom Foto Kadar SB,…

– učinio je, kroz medije, više nego vidljivom svoju knjižničnu djelatnost (300 i više bibliografskih jedinica kroz godinu), a za praćenje knjižničnih događanja i HRT višekratno je iskazala svoj interes,

– kroz različite oblike tiskarsko prezentacijske djelatnosti Brođanima smo približili vlastitu književnu, športsku i inu povijesnu građu;….

• U svezi navedenog posebno treba istaknuti velik broj održanih predavanja i nastupa u javnim medijima gdje se, pored stručnog djelovanja, iskazao u popularizaciji kulture, kulture u Slavoniji, lokalne kulturne zajednice i samog grada Slavonskog Broda.
• Prepoznatljivost dobrog rada Gradske knjižnice Slavonski Brod vidljiva je kroz zapisnike Gradskog vijeća grada Slavonskog Broda za proteklo vrijeme njegova ravnanja ustanovom kao i kroz knjižnici i njemu osobno na desetke dodijeljenih zahvalnica od strane različitih institucija, ustanova i udruga civilnog društva. Kvalitetu njegova financijskog poslovanja prepoznata je i ocjenjena od strane Državnog ureda za reviziju ožujka 2015. (http://www.revizija.hr/izvjesca/2015/revizija/pojedinacna_izvjesca/knjiznice/gradska_knjiznica_slavonski_brod.pdf ) izraženim bezuvjetnim mišljenjem.
• radu Ivana Stipića kroz različite preporuke potpisane od najeminentnijih ljudi iz društvenog, obrazovnog područja i područja kulture najvidljiviji je njegov izuzetan doprinos:

– području propagiranja nacionalne književnosti (Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika),

– području knjižničarske struke tj. području informacijskih i komunikacijskih znanosti (prof.dr.sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu; prof.dr.sc. Jadranka Lasić Lazić, voditeljica Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti),

– području integracije hrvatske kulture (Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata).

Toliko. Ružooooooo! Javi se!

Pripisak

Brodski SDP (jel’ to u Brodu uopće postoji?) održao je nekakvu tribini povodom Dana muškaraca (?). Na kojoj je – zaboravio sam kako se zove, jer ima neko čudno ime, kažu da je iz gradske sigurne kuće Vodovod – u goničkoj ekstazi isprovocirao da se sraćka o mojoj kolumni objavljenoj nedavno na SBPeriskopu.

Zahvaljujem, jer je to i bio moj cilj. Isprovocirati reakciju kojom će što šira brodska javnost biti upoznata sa “slučajem Gradske knjižnice” i na taj način osujetiti bilo kakva nova muvanja oko natječaja i izbora ravnatelja. Kad se more uzburka teža je plovidba. Čak bi i sud odgovarao toj svrsi (jebeš život bez rizika, pobjeđivanja i gubljenja) utvrđivanja merituma tj. istine kako je izigran branitelj, invalid i čovjek s darom, talentom, misijom, posvećenošću i rezultatima – Ivan Stipić. Sve što sam u “inkriminiranoj” kolumni napisao je istina. Stil (kemp) i način na koji sam plasirao istine je moja stvar kao što su moja i pretjerivanja s “ukrasnim” pridjevima, prejakim metaforama i načinom zapošljavanja riječi. Kako bi atrakcijom teksta privukao čitatelje, podvlačim, opet zbog istine i činjenica.

A što se tiče Ruže Bobovečki sve je u dobronamjernom naslovu ove kolumne. Sama si je nacrtala metu na leđima. I njoj treba pomoći da se čitava izvuče iz te manipulativne uloge koju smjerno ispunjava kao risk taker i da uspostavi red u glavi i mir u duši. Osobno ju doživljavam kao dragu i ljubaznu osobu, te kao dobrog defektologa i dječjeg pedagoga. “Osovio” sam se na nju ne osobno, nego u ulozi v. d. ravnateljice koja je u manipulativnoj igri oko smjene Ivana Stipića odigrala tu ulogu onako kako ju je odigrala: bahato prema Bogu.

Uostalom, nije ni nepismena. Neka javno opovrgne moje navode, ako nisu istiniti. Ili  neka taj novoformirani Odjel za odnose s javnošću i marketing koji bi me, pretpostavljam, najrađe raskomadao u nekoj ambasadi, to umjesto nje učini.

Nadopisak

Ono treće iz prve rečenice ovog teksta nisam spomenuo, no ono je tu u tekstu. Kao Radošev kišobran. Ne znate tu priču? Ide ovako. Električar Radoš bio je poznati, superinteligentni gradski zajebant čiji štosevi su se predajom zadržali do danas. Jako je mucao pa je to onda sve bilo još smješnije. Jednom prilikom mu je, radeći na elektroinstalacijama novogradnje, nestao kišobran. Što je prijavio gazdi. Sutradan nakon završetka posla i isplate računa, pita ga gazda je li našao kišobran, a on odgovori da je. “Pa gdje ste ga našli?” – pita radoznalo gazda. “Tttu je u rrrrračččunnnu kkkoji sstte upppravvvo ppplatili.”

Dobri stari Radoš, iz duha i daha puno bezbrižnijih vremena od ovih današnjih, kad svaka veća kuća umjesto hausmeistera treba psihijatra.

Prema članku kojeg je prošlog mjeseca objavio The Economist, kineska ulaganja u Europskoj uniji su u porastu i EU je 2017. bila na četvrtom mjestu u svijetu po količini stranih ulaganja koja dolaze iz kineskih kompanija, najvećim dijelom onih u vlasništvu ili koje primaju izravnu potporu države.

Naravno, The Economist ova ulaganja vidi kao sve veći proboj Kine u EU, ali ne samo ekonomski, nego i politički.

“Kineska ulaganja u Europsku uniju u 2016. godini su porasla na gotovo 36 milijardi eura, dok su 2015. iznosila 20 milijardi eura, prenosi američka istraživačka tvrtka Rhodium Group. Mnoga od njih podupire država, što govori o ambicijama Komunističke partije Kine da Europu zadrži kao pomoć kineskom gospodarskom rastu. Sve do ove godine, koja je bila rekordna, najviše u Njemačkoj, kineske investicije su političari zemalja EU uglavnom pozdravljali bez previše razmišljanja. Ali veliki priliv novca je potaknuo čelnike u Berlinu, Bruxellesu i drugdje da počnu brinuti zbog moći i utjecaja Kine na procese, posebice u manjim zemljama EU. Od tada su pooštrili projekcije kineskog ulaganja i pokušava se stvoriti zajednički europski odgovor. Ali ti napori jedva prate stopu ulaza kineske gotovine. Inozemna ulaganja su 2017. s 40 milijardi pala na 30 milijardi eura, što odražava globalno usporavanje kineskih izravnih stranih ulaganja. Ipak, u Europi udio povećan s petine do četvrtine”, žali se The Economist, koji u ovom dijelu navodi kako kineska ulaganja u EU “pomažu Komunističkoj partiji Kine”, ne kineskoj ekonomiji ili narodima Kine općenito, da se lakše nose s negativnim učincima trgovinskog rata sa Sjedinjenim Državama.

“Kineska ulaganja imaju svoje regionalne trendove. Tako se u istočnoj Europi Peking fokusirao na infrastrukturi koja može učvrstiti veze između starog kontinenta i projekata “Novog puta svile” na Dalekom istoku. U južnoj Europi kineski kupci su sudjelovali u valu privatizacije tijekom i nakon krize eurozone, ali su najveće količine kineske gotovine završile na zapadu Europe. U Velikoj Britaniji su kineska ulaganja ubrzana nakon što je bivši ministar financija zemlje George Osborne Kinu nazvao “najboljim partnerom Zapada”. Fokus u Njemačkoj su visokotehnološke tvrtke s posebnim znanjima koja su potreba Kini da industrijski i tehnološki postane više samodostatna. Čak i Francuska, koja je dugo bila skeptična prema stranim ulaganja, vidjela je kineske kupce kako ulaze u posjed vinograda u Bordeauxu”, nastavlja list.

“Što Kina u konačnici želi? Glavni cilj, kojeg kinesko vodstvo nikad ne gubi iz vida, jest da Kina postane napredna, suvremena supersila, što se drugi ne usuđuju. Njihova ideja o Europi je da je to bogata i inovativna regija koja bi Kini mogla pomoći u postizanju tog cilja”, zaključuje The Economist.

Bruxelles pronašao formulu za “obranu od nepoštenih kineskih ulaganja”

Točno je da Kina ulaže u EU, iako za sada nema vidljivog političkog pritiska na bilo koju zemlju, posebno ne političkih uvjeta za ulaganja. No, Bruxelles je kineski novac počeo shvaćati kao prijetnju i počeo je postavljati uvjete za ulaganja kineskih kompanija. Najlakši način je bio velikim kineskim ulagačima koji imaju veze s državom nametnuti naknade na njihove investicije. To je vrlo lako, jer sve velike kineske kompanije, zbog same strukture gospodarstva, na jedan ili drugi način surađuju ili posluju sa središnjom državom u Pekingu.

Najnoviji primjer je odluka EU da primjenjuje antidampinške pristojbe protiv poduzeća za proizvodnju guma iz Kine koje je kupilo kontrolni udio talijanskog diva Pirelli, a primila subvencije iz državnog fonda “Novi put svile”. Europska komisija, očigledno pod pritiskom, bolje rečeno kao ispostava krupnog kapitala na Zapadu, tvrdi kako vladino financiranje kineskim poduzetnicima daje nepoštene prednosti, omogućuje im da apsorbiraju europske tvrtke i da promoviraju svoje proizvode na europskom tržištu.

U ovom konkretnom slučaju je Europska komisija uvela antidampinške pristojbe protiv kineskog poduzeća CNRC i tvrdi da je ova kineska tvrtka upravo zbog subvencija koje je dobila iz fonda “Novi put svile” uspjela apsorbira talijansku kompaniju Pirelli.

Njemački Handelsblatt piše kako je ova odluka vrlo osjetljiva s političkog stajališta. Prvo, ovo je prva takva odluka Bruxellesa usmjerena protiv jednog od najvažnijih gospodarskih projekata Kine kojeg je osmislio Xi Jinping sa suradnicima. Osim toga, Bruxelles ovakvu odluku donosi u jeku trgovinskog rata između Pekinga i Washingtona u kojem se obje strane natječu za potporu EU.

Njemački list naglašava kako Bruxelles dijeli Trumpov stav o kineskom državnom kapitalizmu, iako ne odobrava metode američkog predsjednika. No, ovo je korak koji bi se mogao nazvati usklađenim s američkom administracijom, iako su i europske zemlje na udaru američkih carina.

Europska komisija predlaže reformu Svjetske trgovinske organizacije koja će osigurati bolju kontrolu nad izravnim stranim ulaganjima, te omogućiti veću transparentnost pri kupnji tvrtki u važnim sektorima gospodarstva, što je logičan zahtjev.

Međutim, Bruxelles i institucije EU, a ne nacionalne vlade, žele provesti istragu o “kineskim državnim subvencijama”, ali tvrdi kako ova istraga nema nikakve političke konotacije.

Kina u okviru inicijative “Jedan pojas – Jedan put” trenutno sponzorira projekte kroz državni fond “Silk Road Foundation” s kapitalom od 55 milijardi dolara. Cilj fonda je pomoći kineskim poduzećima da povećaju svoj izvoz u Europu.

Prema priopćenju Europske komisije, fond “Silk Road Foundation” je pomogao kineskom poduzeću za proizvodnju guma CNRC u kupnji talijanske kompanije Pirelli  kada su Kinezi dali 533 milijuna eura za svoj udio. Također kao pomoć, kineske banke povezane s ovim fondom su poduzeću CNRC dale zajam od 800 milijuna eura.

Handelsblatt naglašava kako antidampinške mjere mogu stupiti na snagu samo ako Europska komisija zaprimi konkretnu žalbu od neke europske tvrtke, što znači da ovom odlukom djeluje izvan svojih nadležnosti.

Osim toga, mogućnost uvođenja naknada je od strane Europske komisije nije moguća sve dok se Kina ne proglasi netržišnim gospodarstvom. Mnogi sudionici tržišta se boje da bi takva odluka samo oslabila zaštitu od jeftinih kineskih dobara i otežala uvjete poslovanja ekonomija EU, prije svega jer u Europi naprosto nema ulagača takvog kapaciteta kao što je Kina.

Kina ulaže devet puta više u Europu nego u Sjevernu Ameriku

Uoči početka ubiranja carina u trgovinskom ratu kojeg su pokrenule SAD, u srpnju ove godine je američka medijska kuća CNBC napravila analizu kineskih ulaganja i utvrdila da Kina ulaže devet puta više u Europu nego u Sjevernu Ameriku. U prvoj polovici 2018. godine su se izravna kineska ulaganja dramatično okrenula prema Europi, a ona u Sjevernu Ameriku su prošle godine pala za nevjerojatnih 92 posto, a 24 milijarde na samo 2 milijarde dolara, prenosi tvrtka Baker Mackenzie.

U prvih šest mjeseci ove godine su kineske akvizicije u Europi iznosile 20 milijardi dolara u usporedbi s 2,5 milijarde dolara u Sjevernoj Americi.

Politike Kine i Sjedinjenih Država su bile ključne za ovu promjenu. 2016. godine je Kina pooštrila propise o inozemnim ulaganjima, što se u drugoj polovici iste godine proširilo i na izlazna izravna strana ulaganja.

U međuvremenu , kao odgovor na Trumpov eskalirajući trgovinski rat s cijelim svijetom, koji se očituje u nametanju carina  na čelik i aluminij u kojem nije izuzeta ni Europska unija, Kina i Europa su se približili, prenosi CNBC.

Peking radi kako bi sebi privukao Europu. Na godišnjem sastanku u Pekingu kineski premijer Li Keqiang čelnicima EU naglasio potrebu održavanja slobodne trgovine i multilateralizma.

Zajedničkom deklaracijom, objavljenom na kraju sastanka sredinom srpnja, se potvrdila predanost obje strane tim načelima, što se nije uspjelo postići prethodnih godina.

Peking i Bruxelles su u priopćenju prvi put uključili dostavili ponude pristup tržištu kao dio pregovora o sporazumima o ulaganjima i dogovorili stvaranje radne skupine za reforme WTO.

Početak ekonomskog zbližavanja Bruxellesa i Pekinga ranije ove godine ne treba čuditi.

“Kina se aktivno udvara EU s ponudama recipročnog pristupa tržištu u pokušaju da pokaže kako strana ulaganja nisu jednosmjerna ulica, dok  trgovinski odnosi sa Sjedinjenim Državama i dalje strmoglavo propadaju”, rekao je Thomas Gilles, predsjedatelj skupine EMEA-China tvrtke Baker McKenzie.

Obrat s antidampinškim naknadama – Zaokret u politici Bruxellesa prema Kini

Unatoč navodnom otvaranju, Bruxelles je i dalje dijelio američke zabrinutosti o kineskoj trgovinskoj praksi i radio na selekciji ulaganja tako da služe nacionalnoj sigurnosti i čitavom bloku.

S druge strane, činjenica da izravna ulaganja iz Kine pokazuju blagu razinu usporavanja može štetiti globalnom rastu. Američka kuća CNBC priznaje da su europske zemlje i druge regije, koje su prihvatile kineski novac, vidjele veće koristi, što znači da od odluke Europske komisije da kazni kineskog dioničara talijanske kompanije Pirelli, čak i ako Bruxelles nema te ovlasti, može imati samo negativan učinak na talijansko gospodarstvo, nikako pozitivan.

Švedska, koja se pogrešno smatra samodostatnom i neizmjerno bogatom zemljom, bila je prva europska destinacija za kineske investicije u prvoj polovici 2018. godine, gdje je Kina uložila  3,6 milijardi dolara. Slijede Velika Britanija s 1,6 milijardi dolara, Njemačka s 1,5 milijardi dolara, Francuska s 1,4 milijardi dolara i druge zemlje EU i one koje nisu članice. Automobilska industrija, zdravstvo i biotehnologija, te proizvodi i usluge za potrošače su postali glavni primatelji izravnih kineskih stranih ulaganja u Europi i diljem svijeta.

Čini se da azijskog diva odluka Bruxellesa neće zaustaviti u poslovanju, ali je pokazatelj da su u EU sve veće razlike u stavovima nacionalnih vlada, kojima kineska ulaganja nisu mrska, štoviše, poželjna su jer za njih nema političkih preduvjeta, dok na drugoj strani Bruxelles odjednom vidi političku komponentu u poslovanju s kineskim partnerima i odlučuje se zaštiti Italiju i Pirelli, iako je takvu odluku mogao donijeti samo na zahtjev talijanske ili neke druge europske kompanije koja je konkurent Kini, a takvih pritužbi, kako tvrdi njemački Handelsblatt, nije bilo.

Izvori: The Economist / Handelsblatt / CNBC

logično

Ispala je na kraju humoreska Ante Tomića, i to jedna od njegovih boljih. „Ko to tamo peva, zlo ne misli“, ili tako nekako. Uglavnom, vojno hodočašće u Mariju Bistricu.

Uredila se vojska te nedjelje, uglancali regruti čizme i uvukli se u svečane maskirne uniforme, natakarili one zelene beretke i brižno ih pred ogledalom nakrivili zeru udesno, pažljivo onda izvukli krunice ispod potkošulje i poredali se u vrstu pred autobusom. A u autobusu sve kako je red i ustavni poredak, časnik povuče „mi-smo-vojska hrvat-ska!“, cijeli autobus ročnika i ročnica ponovi, „mi-smo-vojska hrvat-ska!“, časnik ga nadoda „sru-ši-li-smo Je-Ne-A!“, autobus uzvrati „sru-ši-li-smo Je-Ne-A!“, i tako sve do Marije Bistrice. Onda postrojavanje i prebrojavanje, pa ispovijed kod vojnog kapelana, pa Gospina krunica, pa euharistijsko slavlje u deset, pa pobožnost Križnog puta na bistričkoj Kalvariji, pa vojnički ručak, kiseli kupus s kobasicama i očenašem.

I ono malo vojničke pameti pod beretkom uskuhalo tako na jakom jesenjem suncu, popilo se uz ručak jedno hladno pivo, pa se popilo jedno mlako, pa je jedan odnekud izvadio plastičnu bocu Jamnice s ćaćinom rakijom. Pa je sunce i dalje tuklo po beretkama, pa su potegle malo i ročnice djevojke – nisu ni one u vojsku otišle u „Ljubav na selu“ ili „Život na vagi“, jel tako tako je – pa su potegle ročnice djevojke još malo, „napraviće vojska muškarce od vas“, dobacio je neki klipan iz utrobe autobusa, pa se vojska grleno nasmijala, pa je sunce i dalje tuklo u beretke.

Dok se vojska nagurala natrag u autobus, da skratim, već su dobro popustile i stega i disciplina, pomiješala se mlada vojska po autobusu, sjeo tko s kim voli, krenula opet pjesma, malo Thompson, malo Škoro, onaj sad izvadio tetrapak Vindijinog soka od marelice s ćaćinom kujundžušom, pa se već do Planine Donje raspali i red i ustavni poredak, odjekuju autobusom lijepo pripiti ženski hihot, dobro pijani muški smijeh i mortus pijani Mladen Grdović. Vozač onda podviknuo časniku da pripazi na vojsku, kad šta?, nema časnika na suvozačkom mjestu: eno lole na stražnjem sjedištu, dohvatio se mlade vojnikinje, zavukao joj ruku pod maskirnu uniformu, a ona cijuče i podvriskuje, „gospodine satniče, gospodine satniče“, „ajde bogati“, prtlja jezikom gospodin satnik, „triba vojnomu kapelanu dikod nešta i ispovidit“.

Kad se točno i kako saznalo za veselu ekskurziju Hrvatske vojske, vrag bu ga znal, tek mjesec i pol dana kasnije portal Dnevnik.hr objavio je kako su na povratku iz Marije Bistrice „jedna ročnica i njoj nadređeni časnik prijavljeni zbog nedoličnog ponašanja“. Saznalo se onda da je Vojna policija zaista provela istragu nakon hodočašća, i da je protiv ročnice i časnika, sve u skladu sa Zakonom o službi u OSRH, pred Vojnostegovnim sudom pokrenut stegovni postupak. Jedno obično pripito drpanje na stražnjem sjedištu vojnog autobusa ispalo je na kraju veliki skandal, pa se priopćenjem za javnost na kraju oglasilo i samo Ministarstvo obrane, podsjećajući – lako je prepoznati Tomićev rukopis – kako je „pobjednička Hrvatska vojska od samog svog stvaranja institucija u koju hrvatski narod ima najveće povjerenje“.

Jest, majke mi moje, baš tim riječima – „pobjednička Hrvatska vojska od samog je svog stvaranja institucija u koju hrvatski narod ima najveće povjerenje“ – Ministarstvo obrane započelo je priopćenje za javnost povodom bezazlenog incidenta u kojemu se se, valja ponoviti, dvije punoljetne osobe malo podrpale u autobusu. „Jaka Hrvatska vojska mnogima je trn u oku“, ne zaustavlja se, međutim, Ministarstvo, „i kao takva izložena je stalnim pokušajima dijela medija da senzacionalističkim prikazivanjem određenih događaja umanje njezinu važnost, demotiviraju njezine pripadnike i prikažu ih u negativnom kontekstu.“ Pa još: „Naravno da Hrvatska vojska kao dio društva nije izuzeta od pojedinih događaja“, pa „uređeni sustav kakav je Hrvatska vojska“, pa „interes javnosti i medija“, pa „objektivno i neselektivno izvješćivanje“, pa „dignitet i čast pripadnika Hrvatske vojske“, pa „jamac sigurnosti, mira i suvereniteta Republike Hrvatske“, pa bla-bla, pa kurac-palac, sastavili vrijedni štapski oficiri ozbiljno historijsko priopćenje, kao da je časnik uhvatio vojnika gdje Srbima odaje tajne planove Hrvatske vojske za izradu hidrogenske bombe, a ne jednu vojnikinju za sisu. Pa strogo na kraju zaprijetili kako, citiram, „nikome neće dozvoliti da od ‘muhe pravi medvjeda’“.

To, eto – to da su se jedna hihotava ročnica i jedan napaljeni satnik na zadnjem sjedištu autobusa dohvatili kao muhe bez glave, a da Ministarstvo obrane od te dvije mušice napravi slona, pardon medvjeda, odašiljući javnosti dramatičnu, kićenu depešu o Instituciji Pobjedničke Vojske kao Jamcu Mira i Suvereniteta, zaključivši kako neće dozvoliti da se „od muhe pravi medvjeda“ – to može samo Ante Tomić.

I, kako vidimo, onaj „sustav domovinske sigurnosti“ o kojemu ustrajno mantra ministar Damir Krstičević, sam Gospodar muha, medvjeda i slonova.

„Pouka je priče“, moglo bi stajati na kraju, „u tome da oblik društvene zajednice nužno mora ovisiti o etičkoj prirodi pojedinca, a ne o etičkoj prirodi političkog sustava. Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostacima društva slijedeći nedostatke ljudske prirode.“ Točno tako, naime, o svom je kultnom romanu „Gospodar muha“ govorio i Sir William Golding, i sam prekaljeni vojnik, veteran iskrcavanja na Normandiju i zapovjednik desantnog čamca u britanskoj Kraljevskoj mornarici.

Tako će štreberi u razredu, secirajući muhu i medvjeda u Mariji Bistrici, etičku prirodu političkog sustava i licemjerje društva prvoloptaški čitati iz činjenice da su se časnik i ročnica alkoholu i seksu odali na vojnom hodočašću, sve dakle nakon što su se uredno ispovjedili, izmolili Gospinu krunicu i iskontemplirali pobožnost Križnog puta. Onima pak što izbjegavaju prve lopte – jer one, ako nisi Zinedine Zidane, idu nebu pod oblake – pa ispeknu prije nego reknu, to je pak drugoloptaška priča o licemjerju političkog sustava, države i vojske kojoj će strašna, tvrdokorna mrlja na djevičanski čistoj i ispeglanoj uniformi Pobjedničke Vojske biti jedan nespretni, pripiti seksualni klinč, ali nikad, recimo, činjenica da se već dvadeset i sedam godina zakonitim dijelom Hrvatske vojske smatraju i slave jedinice nazivane po ustaškim ratnim zločincima, i da je nacistički pozdrav „Za dom spremni“ legalan i dopušten samo u Hrvatskoj vojsci.

Nitko se, međutim, neće zapitati najvažnije: odakle Ministarstvu obrane, Vojnoj policiji i Vojnostegovnom sudu Oružanih snaga informacija o „nedoličnom ponašanju“ oficira i vojnikinje? Nitko, eto, etičku prirodu i nedostatke ovog sjebanog društva neće tražiti u etičkoj prirodi i ljudskom nedostatku smeća koje je svoje kolege iz autobusa prijavilo Vojnoj policiji. Tko je dakle, koji besprizorni bijednik iz autobusa – to bih, eto, želio znati – cinkao nadređenima pripiti par što se malo pohvatao na zadnjem sjedištu? Koji je to sitni drkadžija i doušnički insekt u autobusu virio prema zadnjem sjedištu, vjerojatno šupak i snimio mobitelom, pa odmah po povratku u kasarnu otrčao „bezbednjaku“ i prijavio slučaj onoga, kako se reče, „nedoličnog ponašanja“?

Ja se, naime – svaka čast i historijska slava Pobjedničkoj Vojsci i Sustavu Domovinske Sigurnosti – ne osjećam sigurno znajući da u vojsci koja me čuva ima bijednika, drkadžija i sitnih doušnika koji su vlastite suborce spremni cinkati zbog jedne obične sise u ruci. Sitnodoušnički nas je mentalitet, dame i gospodo, u povijesti i previše koštao da bismo tek tako prešli preko ovoga.

Šupak je, naime, danas cinkao dvoje kolega, a već sutra – kad pobjednička Hrvatska vojska umjesto u Mariju Bistricu na ekskurziju bude morala, štajaznam, na Bleiburg – cinkat će cijelu postrojbu.

Pa onda tamo objašnjavajte da ste to samo malo popili.

N1

Europski političari su iznimno nezadovoljni što Washington svoju valutu upotrebljava kao alat za ostvarivanje svojih vanjskopolitičkih ciljeva, piše njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung. Primjeri su američko povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma i pokušaji Washingtona da blokira projekt “Sjeverni tok 2”. Autor članka, Andreas Ross, primjećuje da Europska unija još uvijek ne može učiniti ništa, ali tvrdi kako se pokušava pronaći izlaz iz ovog problema.

Nedavno povlačenja Washingtona iz iranskog nuklearnog sporazuma je zbog dominacije dolara izazvalo nezadovoljstvo među brojnim europskim zemljama, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung. Pogotovo je bolna bila prijetnja Washingtona da će ukloniti iz američkog gospodarstva i izračuna u dolarima bilo koju kompaniju koja nastavi trgovati s Iranom.

Francuski ministar financija Bruno Le Maire je pozvao Europsku uniju da ne bude “vazal” Sjedinjenih Država, dok su u Berlinu doslovno “pobjesnili zbog načina kako Washington upotrebljava dolar kao oružje u provedbi svoje politike.

Njemački ministar vanjskih poslova, Heiko Maas, pozvao je Europu da stvori sustav naplate neovisan o Sjedinjenim Državama i naglasio je kako to smatra “obveznim za učiniti što je prije moguće” .

Međutim, ljutnja Europljana je usmjerena samo protiv Trumpa, iako je sukob između Bruxellesa i Washingtona zbog politike sankcija počeo i prije njegova predsjedanja.

Upozorenja o mogućim posljedicama nepažljivog uvođenja sankcija su se čula i za vrijeme predsjedanja Baracka Obame. Glavna opasnost je bila visoka vjerojatnost da će zemlje početi tražiti načine da ne zaključuju nikakve ugovore u dolarima, što se kasnije ispostavilo točnim, ne samo u poslu s Iranom, nego i nedavnim ugovorima o prodaju ruskog oružja Indiji i niz drugih transakcija.

Čak i ranije, devedesetih godina, bilo je situacija koje su eskalirale do sukoba između Europe i Sjedinjenih Država oko kubanskog embarga, ali je tada bilo moguće postići kompromis i europske tvrtke su imale dozvolu za poslovanje s Havanom.

Zamjenica američkog ministra financija, Sigal Mandelker, za Frankfurter Allgemeine Zeitung je izrazila uvjerenje kako će nove sankcije protiv Irana biti učinkovitije, te dodala “kako su SAD odlučile zaključiti puno bolji posao”.

Međutim, nema naznaka da je Teheran spreman na bilo kakve ponovljene pregovore, koji bi, kako ih je zamislila američka uprava, obuhvaćali 13 točaka ultimatuma Islamskoj Republici.

No, Sigal Mandelker je uvjerena u učinkovitost sankcija i tvrdi “kako sa zadovoljstvom primjećuje da europske tvrtke masovno napuštaju iransko tržište”.

Međutim, prema Andreasu Rossu, glavni razlog za odlazak je bio rizik samog iranskog gospodarstva, koje je pod kontrolom “čuvara Islamske revolucije”. Tako su kompanije bile suočene s prilično jednostavnim izborom – ili odabrati iransko tržište ili američko. Osim toga, gotovo sve međunarodne tvrtke provode transakcije u dolarima i to je bio razlog bijega, budući da EU nije učinila ništa po pitanju neovisnog sustava naplate u eurima, kojeg je vrlo lako mogla stvoriti, poput Rusije, čija Središnja banka već ima operativan sustav međunarodne naplate SFSP.

“Rezultat svega je da mogućnost stvaranja “koalicije nezadovoljnih” europskih zemalja sada nema skoro nikakvu ulogu na Trumpovu iransku strategiju”, kaže David Cohen, prethodnik Sigal Mandelker na mjestu zamjenika ministra financija u Washingtonu.

Zanimljiva je uloga financijske elite u vrhu vlasti u Sjedinjenim Državama, jer je David Cohen čak i pod Obamom pomogao Europskoj uniji da uvede embargo na iransku naftu.

Dakle, ovo nije samo Trumpova politika, iako je on glavni krivac moguće propasti nuklearnog sporazuma, jer je i Barack Obama također vršio pritisak na Europu, ali je više pažnje posvećivao tome da Bruxelles i Washington govore jednim glasom.

Europska unija u ovom trenutno formalno zabranjuje svojim kompanijama da slijede američke sankcije i za Trumpovu politiku prema Iranu tvrdi da je “hara-kiri”.

Ipak, velike europske kompanije i njihovi vlasnici shvaćaju da ih vlade neće moći zaštititi i stoga napuštaju Iran.

Predstavnici međunarodnog sustava naplate SWIFT su “sa žaljenjem” izjavili kako su iranske banke odvojili od svojih servera, “jer je to u interesu stabilnosti globalnog financijskog sustava”.

Ipak, Europljani tvrde kako su i dalje zainteresirani za očuvanje nuklearnog sporazuma s Iranom, kojim je Teheran ograničio svoj nuklearni program u zamjenu za pristup svjetskoj trgovini.

Zato su Berlin, Pariz, London i Bruxelles najavili stvaranje “posebne zajednice”, navodnog “tržišta bez dolara u kojem će biti moguće trgovati s Iranom”.

Američki državni tajnik Mike Pompeo je ovu ideju nazvao “jednom od najneproduktivnijih mjera za svijet koja se može zamisliti”.

Što se tiče gospođe Sigal Mandelker, naturalizirane Amerikanke rođene u Izraelu, koja je ranije za izraelski Globes izjavila kako na ovaj način SAD vrše pritisak na “najgori teroristički režim na svijetu”, tijekom svog putovanja u zemlje EU nije izrazila strah o mogućem stvaranju alternativnog sustava naplate.

“Europske kompanije su napravile pravi izbor i napustile iransko tržište”, rekla je Sigal Mandelker.

Andreas Ross za Frankfurter Allgemeine Zeitung naglašava kako europsko nezadovoljstvo nije bez granica, ne samo zbog iranskog pitanja. Američki Kongres je već dao predsjedniku ovlasti da nametne sankcije tvrtkama koje će sudjelovati u projektu “Sjeverni tok 2”. Tijekom posjete Europi, američka podtajnica Sigal Mandelker se dotaknula i te temu, rekavši kako će SAD “osigurati Europu da ne ovisi o ruskim energentima”.

Kolumnist njemačkog lista postavlja retoričko pitanje tko je Washingtonu dao za pravo da odlučite s kojim trećim zemljama bi europske kompanije trebale poslovati? U svom nezadovoljstvu, njemački novinar s odbojnošću podsjeća na Trumpove riječi, koji je rekao kako američki ukapljeni plin želi uvesti u Europu, iako bi prema svim analizama i izračunima takav posao uništio ne samo njemačko gospodarstvo, nego bi drastično pao standard građana, ne samo Njemačke, nego većine stanovništva Europske unije, koje ovisi o prilično jeftinom i sigurnom ruskom prirodnom plinu.

Dakle, svima u Europskoj uniji je sve jasno, svi bi htjeli učiniti nešto, ali se nijedna zemlja ne usuđuje prijeći “crvenu liniju” koju je postavio vladar ovog nakaradnog konstrukta s one strane Atlantika.

logično

Zašto HDZ, da prostite, ima problema sa ženama? Ne, ne mislimo sada na one koji mlate vlastite žene, pa onda između funkcije i stranke izaberu naravno funkciju. Obiteljsko nasilje u ovoj je zemlji toliko rasprostranjeno i učestalo da nijedna stranka od njega nije imuna. HDZ ima politički problem sa ženama, one su najoštriji, najbeskompromisniji, a time i najopasniji kritičari stranke na vlasti. Dijakronijski mogli bismo ustvrditi da su upravo žene bile te koje su ustrajno i sustvano podrivale sam bitak i modus vivendi HDZ-a.

Nulta točka te subverzije seže prije 20 godina kada je bankovna službenica Ankica Lepej javnosti obznanila prešućene račune obitelji Tuđman, a HDZ se toliko uspaničio i drugi put u povijesti ubio Feničane znanstvenim otkrićem kako novac nije imovina. Novija povijest bespuća beščašća bilježi paničan strah HDZ-ovog organizma od virusa tzv. »poreznog Uskoka« kada je razotkriveno više velikih poreznih prijevara u kojima je u Hrvatskoj oprano više od 600 milijuna kuna. Ničim izazvan tadašnji, a i sadašnji, ministar financija Zdravko Marić ukinuo je Samostalni sektor za otkrivanje poreznih prijevara, inače ustrojen na iskustvima i principima američkog Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa. Najzaslužnija za sve te uspjehe prema priznanju DORH-a, načelnica Ana Dorić Škeva, podnijela je ostavku.

Zato se s pravom i opravdanom bojazni možemo zapitati kakva sudbina čeka pučku pravobraniteljicu Loru Vidović jer se usudila prozvati HDZ-ovu vlast kao najodgovorniju za »relativizaciju zločina NDH što narušava temeljne vrijednosti Ustava RH«, secirajući to političko truplo anatomski poput dr. Tulpa. Hoće li je snaći sudbina bivše šefice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalije Orešković koja je glave došla Karamarku, a njoj njegov nasljednik Plenković.

– Ne želim popraviti HDZ, želim ga razmontirati – danas baca rukavicu političkog izazova svome krvniku Dalija Orešković.

Njezina nasljednica Nataša Novaković, koju je HDZ izvukao iz rukava nikada se ne usudivši javno reći što to zamjera Oreškovićki u njezinom radu, vrlo brzo je došla u sukob s »poslodavcem« i političkim tajnikom HDZ-a Lovrom Kuščevićem samo zato što se osmjelila zapitati kako to HDZ-ovci putuju u Finsku Vladinim avionom i na čiji trošak tamo borave.

Hoće li hrabra Lora Vidović odraditi svoj mandat do kraja i povući se poput povjerenice za informiranje Anamarije Musa koja se zalagala za pravo javnosti da zna, pa i to tko je pisao lex Agrokor, te za slobodan pristup informacijama postavši »kamenčić u cipeli« vladajućima?

Zato HDZ ima problema sa ženama, jer ovo su vremena za hrabre i odvažne koji ne kalkuliraju poput ove poludesne, centrističke i neoliberalne ljevice. One koja je već odavno »ljude koji pokušavaju živjeti od svog rada, a ne od mešetarenja i izrabljivanja, besramno izručila desnim populistima pretvarajući svoje izdane i razočarane glasače u topovsko meso za nove ratove, u prezadužene i frustrirane potrošače izručene prvom kupcu kojemu bude zgodno da ih potroši, da ih regrutira kao djecu Majke Courage«.

Kupi mi, mama, jedan mali rat…

novilist

Od ‘Ustava RH’ do ‘Ministarstva ljubavi’ i od ‘Osmog povjerenika’ Ivana Salaja do ‘Sam samcat’ Bobe Jelčića, hrvatski film je opsjednut hrvatskom državom, ali to je država bez privatiziranog bankarskog sektora, telekomunikacijskih kompanija, kredita u švicarcima – država u kojoj se kapitalizam nikada nije dogodio

Svega mi je već dosta što se tiče Vučića. Za vreme Miloševića sam mogao da predvidim šta će biti, a sada ne znate kako će vlast reagovati. E sad, ako pričamo o karikaturi koja je izazvala reakcije, gde su SNS-ovi poslanici Martinović i Orlić videli da je Hitler ustvari Vučić… To je frojdovska omaška. Vide ono što žele da vide

Nedavno su nekakvi ugledni profesori i stručnjaci u Velikoj Britaniji, nakon što su to ranije učinile njihove kolege u baltičkim zemljama i Ukrajini, došli do povijesnog otkrića da ruska animirana serija “Maša i Medvjed” zapravo ” ruska propaganda koja suptilno prodire u umove djece na Zapadu, ruskom susjedstvu i diljem svijeta”. Britanski profesor Anthony Glees u glavnom liku animirane serije, Maši, vidi odraz djelovanja ruskog predsjednika Vladimira Putina.

“Maša je puna samopouzdanja, čak i neugodna, ali je istovremeno odlučna. Ona preskače iznad glave”, rekao je  profesor Glees, dok Medvjed utjelovljuje Rusiju, koju se prikazuje kao “dobru, veliku i snažnu zemlju”.

Kako smo ranije pisali o proizvodnji propagande u Hollywoodu i kroz američku pop-kulturu općenito, kojom se cijenu narodi pretvaraju u bezlične base potrošača, dio tih materijala možete naći u starijim materijalima s linkovima u dnu ovog članka.

No, vratimo se “Maši i Medvjedu” samo zbog jednog podatka, a onda ćemo prijeći na novu temu. Oko 4,18 milijuna ljudi se pretplatilo na kanal “Masha and The Bear” na engleskom jeziku, a ukupan broj pogledanih epizoda na 13 kanala diljem svijeta doseže 40 milijardi. Ako uzmemo u obzir da veliki broj djece gleda gotovo sve epizode, ovaj komercijalni projekt je sigurno uspješan, ali nema ni približan broj gledatelja koliko ima korisnika popularnih video igara kao što su, na primjer, Battlefield, Mirror’s Edge, Call of Duty i druge, koje mahom igraju tinejdžeri i odrasla publika.

Upravo ovdje se želimo zaustaviti. Naime, diljem Rusije proteklih dana traje kampanja protiv kompanije  Digital Illusions Creative Entertainment, švedskog proizvođača videoigara u vlasništvu američkog Electronic Artsa i vjerojatno će izgubiti veliko tržište na istoku, a razlog je peto izdanje igre “Battlefield” u kojem su Rusi prepoznali flagrantni povijesni revizionizam u kojem je SSSR svrstan u zemlje koje su u Drugom svjetskom ratu “mijenjale strane”. Naravno da producent igre to nije napravio slučajno, pogotovo ako uzemno u obzir trend povijesnog revizionizma koji je preplavio zapadni svijet, uz izuzetak Njemačke, koja bez ikakve zadrške priznaje odgovornost za pokretanje agresije u Drugom svjetskom ratu i zločine koji su u njemu počinjenu. Zanimljivo, ali se Njemačkoj pridružila i nova konzervativna vlada Austrije, iako je mnogi, bez ikakvih argumenata, zovu “neonacističkom” ili “radikalno desničarskom”.

Što se dogodilo s igrom “Battlefield V”, koja će mnogim naraštajima, umjesto knjižnice i povijesnih arhiva biti izvor znanja o Drugom svjetskom ratu, a da Rusima toliko smeta? U stvari, govoreći o ovoj igri kao o bolesniku, još uvijek se ne zna je li “pacijent više živ nego mrtav ili više mrtav nego živ”.

Naime, činilo se da je stvar “živa” i od 20. studenog je igra dostupna svima, što znači na velikom globalnom tržištu video igara.

S druge strane, sama igra je s tehničkog stajališta, što je važnije od materijalnog, izašla kao neka vrsta “Frankensteina”, projekt nespretno sastavljen od “politički korektnih” zapadnih stereotipa o Drugom svjetskom ratu. Kao što znamo, danas su zločinci i nacisti, ali i Staljinovi boljševici, a perverzna interpretacija povijesti je stranputicom krenula do te mjere da su brojne postrojbe nacifašističkih kolaboracionista proglašene “borcima za slobodu svojih naroda”, što je uglavnom slučaj u istočnoj Europi.

Što se tiče tehničke strane, igra je puštena na tržište, “ali ne sasvim”. Za one koji ne igraju video igre i nisu veliki ljubitelji ove vrste “umjetnosti”, podsjetimo da čak i nakon 20. studenoga, datum od kojeg je “Battlefield V” dostupan apsolutno svima, igra nije “izašla” u uobičajenom značenju riječi. Polovica glavnog zaslona prekrivena je sivim mjestima s nedostupnim gumbima, što su načini kada programeri s vremenom planiraju nadograditi igru. Neke od njih čak nemaju točne datume i kaže se da će “Battle of the King” biti dostupan “negdje u proljeće”. Govoreći u medicinskim terminima, “Battlefield V” kao pacijent je živ, bolje rečeno djelomično živ, jer je “rođen” samo napola.

Zašto? Nakon što su u Rusiji poručili igru, pokazalo se da igra želi poslati jasnu i nedvosmislenu poruku i da ovaj naizgled tehnički trik graniči s cinizmom.

Obzirom da švedska “politička korektnost” sebi može dozvoliti da gazi i povijesne činjenice, na početku su svi pomislili da će švedska tvrtka koja je proizvela igru Drugi svjetski rat opisati kao sukob u kojem su pobijedile manjine, žene ili samo Azijati i Afrikanci. Ali “Battlefield V” se još nije pojavio, a već je uspio uzrokovati međunarodni skandal.

Njemački DTF je intervjuirao Davida Sirlanda, producenta igre Battlefield V, a neutralni Šveđanin je došao do fenomenalnog “povijesnog otkrića” na kojem bi mu pozavidjeli najveći gurui povijesnog revizionizma.

Naime, kako pojašnjava David Sirland, ispada da je SSSR u Drugom svjetskom ratu “promijenio stranu, čak možda i više od jednog puta”.

“Imam standardno pitanje kojeg postavljam svom osoblju kompanije Digital Illusions Creative Entertainment. Hoće li igra imati SSSR?”, pitao je njemački novinar.

“Naravno, bit će. Barem u obliku oružja i opreme sigurno. Želimo da igra predstavlja sve glavne sudionike u Drugom svjetskom ratu. Samo za SSSR postoji mali problem jer su se promijenili stranu, barem jednom, ali vjerojatno ćemo shvatiti kako to dodati”, odgovorio je David Sirland.

Dakle, u “povijesti” 20. stoljeća po Sirlandu se SSSR tijekom Drugog svjetskog rata borio na strani Hitlera, onda protiv njega, pa u društvu saveznika, a onda im je postao neprijatelj. I dok se Crvena armija oslobađala koncentracijske logore, zapravo je bila saveznik trojnog pakta. Ili kako drugačije objasniti izjavu genija povijesne znanosti Davida Sirlanda.

Nejasno je i kako dijete liberalne historiografije tumači ovo “barem jednom” i kako može objasniti koliko je to puta i da ostane usredotočen na “promjenu strana”.

Na ruskim društvenim mrežama je ova izjava izazvala pravu oluju i poplavu “hashtaga” #ApologizeforUSSR, koja je preplavila Twitter račun Davida Sirlanda i sve društvene mreže.

“#ApologizeforUSSR. Poljska, Italija, Mađarska i Bugarska su promijenile stranu, Švedska je služila Hitleru željeznicom i logistikom, a SSSR se borio protiv Njemačke, Italije i Japana”, napisao je na svom YT kanalu izvjesni “Alconafeter”, komentirajući Sirlandovo tumačenje povijesti.

VIDEO – Promotivni spot za igru “Battlefield V”

Sirland je brzo shvatio kakve je grozne financijske i reputacijske gubitke nanio svojoj tvrtki, točno uoči premijere igre. Što je mogao učini drugo nego da se ispriča. Ali bilo bi bolje da to nije učinio.

“Mislio sam da SSSR nije lako staviti kao suprotnu stranu savezničkih snaga i sila Osovine u našoj igri. Ova zemlja definitivno zaslužuje vlastiti dio, obzirom na njen utjecaj na događaje tijekom rata. Barem u mojoj glavi je to izgledalo kao veliki kompliment onima koji u igri očekuju da će vidjeti SSSR”, rekao je Sirland.

“Možda je ova isprika neke zadovoljila, ali se u njoj krije veći otrov, čak i od prve idiotske izjave, koju, usput, Sirland nikad nije opovrgnuo, iako bi bilo zanimljivo od njega naučiti koja je to promjena strana od strane Sovjetskog Saveza “barem jednom”, pojašnjava ruski novinar Grigorij Ignjatov za portal “Novinarsku istina”.

Činjenica da je protiv Hitlera postojala koalicija je apsolutno neupitan pojam, koji je kasnije preveden na engleski kao “saveznici u Drugom svjetskom ratu”. Saveznici su se suprotstavljali zemljama Osovine – Njemačkoj, Italiji, Japanu i njihovim satelitima. Mislim da se ovdje možemo složiti.

Kako se iz koalicije ili saveza zemalja u borbi protiv nacifašizma može izdvojiti zemlju koja se borila protiv Njemačke,  Italije i Japana na neki “poseban” kolosijek, pogotovo ako je to bila najveća i vodeća zemlja među tim saveznicima. S tim u vezi, isključivo iz obveza prema koaliciji, SSSR je ušao u rat s Japanom, jer je on bio u ratu protiv Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Ovom odredbom je Ugovor o neutralnosti između Japana i Sovjetskog Saveza prestao važiti, a produženje ovog ugovora je postalo je nemoguće otkazivanjem Ugovora o neutralnosti s Japanom od 5. travnja 1945.

Što još? Nakon pobjede su SAD i SSSR podijelili sfere utjecaja u Europi i Aziji, ali to se dogodilo “poslije pobjede”, dok 1943. SSSR još nije imao “vlastiti tabor”, s bilo kojeg gledišta. Saveznički odnosi bili su uzajamni i intenzivni, kao što svi znaju, bilo u pogledu vojne suradnje ili u smislu opskrbe. Ako ovo nije punopravno savezništvo, što ta riječ uopće znači?

Ako slijedite logiku Sirlanda, to jest, “dobrih saveznika”, postoji zlo i to su nacisti i njihovi kolaboracionisti, ali još uvijek postoji SSSR, koji je “loše dobro” ili “dobro zlo”, još nije jasno gdje mladi gospodin želi smjestiti SSSR u svoju video igru. U svakom slučaju, za Ruse, ali i brojne narode bivšeg Sovjetskog Saveza koji su bili dio Crvene armije, ovo nikako nije kompliment i neće ni biti, čaki ako ne govorimo o izravnim sudionicima, nego o njihovim unucima i praunucima.

U načelu je jasno što je u glavi liberalnog Šveđanina sporno. Navodno je SSSR pomogao Hitleru kroz pakt Molotov-Ribbentrop, Moskva je sudjelovala u podjeli Poljske i tako dalje. Ali činjenica su činjenice i SSSR nikada nije sudjelovao u ratu na strani Hitlera protiv antifašističke koalicije. Nikada nijedan sovjetski metak nije ispaljen u engleske i američke jedinice. Takozvana “aneksija” dijela Poljske nikako nije slučaj, budući da se Poljska, strogo govoreći, nije provedena među saveznicima i bila je uobičajena granica poput one s Rumunjskom ili baltičkim zemaljama. Poljska je ovisila o volji svojih zapadnih sponzora i nekako je preživjela do 17. rujna 1939. Nakon toga više nije postojala, da bi ponovno obnovila državnost, iako u drugom obliku, pobjedama Sovjetskog Saveza u istočnoj Europi. Za SSSR je stvar bila jasna i vraćeni su teritoriji koje je Poljska okupirala u sovjetsko-poljskom ratu 1919. – 1921., a bili su nastanjeni uglavnom Ukrajincima i Bjelorusima koji su bili podvrgnuti prisilnoj “polonizaciji”.

U ovom slučaju, kako je bloger “Alconconter” ispravno istaknuo, Sjedinjene Države su bile su veliki saveznik Hitlera koji je do prosinca 1941. trgovao s Trećim Reichom. Ako zaista razgovaramo ozbiljno o zemljama koje su zapravo mijenjale svoju stranu u Drugom svjetskom ratu, onda ih ima puno – Italija, Rumunjska, Finska i Vichyeva Francuska, ali SSSR nije dio ove skupine.

Ukratko, donose se zaključci. Isprike se ne prihvaćaju. Švedski Digital Illusions Creative Entertainment će na računu osjetiti gubitak velikog tržišta ruskih igrača koji ne trpe povijesni revizionizam, posebno kao u igri, ruku na srcu, nisu na strani dobra, nego dio poputno iskrivljenog tumačenja povijesti u “Frankenstein verziji” igre “Battlefield V”.

Međutim, što je to u usporedbi s milijunima mladih diljem svijeta koji “povijest uče” kroz video igre, a ne u školi, na fakultetima ili službenim arhivima koji su dostupni na internetu.

logično

Ovog tjedna se jug Balkana doslovno užario. Prvo su vlasti kosovskih Albanaca u Prištini uvele 10% carina na robe iz Srbije i Bosne i Hercegovine, što je izazvali buru negodovanja u Beogradu. Nakon toga je Srbija uspješno lobirala da se na Općoj skupštini Interpola Kosovo ne primi u ovu međunarodnu organizaciju. Odluka je donesena većinom glasova zemalja članica ove organizacije, a za ulazak Kosova u Interpol je bila potrebna dvotrećinska većina. Kosovo nije bilo ni blizu dvije trećine potrebnih glasova i Priština je reagirala iracionalnom odlukom da se carina na robe iz Srbije i BiH podigne na 100%.

Usred ovih napetosti, kosovska policija jučer, rano ujutro, izvodi akciju uhićenja u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice, gdje pod sirenama i uz paljbu iz vatrenog oružja uspijeva uhititi četiri osobe srpske nacionalnosti, tri u vezi sa slučajem ubojstva političara Olivera Ivanovića, a četvrtog zbog opiranja policijskim službenicima. Kako su se u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice upalile sirene za uzbunu i dio ljudi, vjerojatno pripadnika organizirane skupine za ovakve i slične izvanredne situacije, izašli su s oružjem, a albanska policija se s uhićenima brzo povukla južno od Ibra.

Odmah po primitku vijesti, vlasti u Beogradu sazivaju izvanrednu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnosti, na kojoj su sudjelovali politički vrh i predstavnici vojske, policije, obavještajnih službi i drugih sigurnosnih tijela Srbije.

Tijekom ovih događaje predsjednik Srbije na razgovor s političkim vrhom zemlje poziva veleposlanike Rusije i Kine u Srbiji, a tek nakon njih su održani i  izvanredni sastanci s čelnikom delegacije EU u Srbiji, kao i s veleposlanicima Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije.

Priština priznaje da su carine uvedene zbog lobiranja Beograda da se Kosovo ne primi u Interpol, a kasnija policijska akcija se također može smatrati dijelom šireg plana zaoštravanja ionako napetih odnosa s Beogradom.

VIDEO: Upad jedinice Rosu u sjevernu Kosovsku Mitrovicu

“Srbija nastavlja svoju agresivnu kampanju protiv Kosova, koju je započela tijekom odluke u prijemu Kosova u Interpol. To potkopava proces normalizacije. Kako bi zaštitila svoje vitalne interese, vlada Kosova je odlučila povećati porez na uvoz proizvoda iz Srbije za 100 posto. Daljnje mjere će biti objavljene uskoro”, izjavio je Enver Hoxhaj, zamjenik čelnika vlade kosovskih Albanaca Ramusha Haradinaja.

Vučić smiruje strasti i tvrdi kako je Vijeće za nacionalnu sigurnost “donijelo odluku da Srbija ni na koji način neće uzvraćati istim mjerama, nećemo se zaustavljati kamione iz Kosova i daljnji protok robe, jer Beograd želi pokazati odgovorno ponašanje sa svoje i neracionalno ponašanje s druge strane”.

U posebnom obraćanju naciji Vučić je predvidio “potpunu katastrofu” za balkansku regiju. Albanske vlasti Kosova su postupile nepristojno i zbog neuspjeha u želji da uđu u Interpol su odlučile ucjenjivati Beograd, ali i Bosnu i Hercegovinu, koja zbog prava veta srpske strane u institucijama, također nije priznala neovisnost Kosova.

Beograd nekako treba odgovoriti i rat u sadašnjim uvjetima nije samo prijetnja, nego bi mogao biti neizbježna posljedica, jer ovo ne bi bio ni prvi ni zadnji put da se situacija otme kontroli.

Glavni uzrok sukoba bi bile carine kosovskih Albanaca od 100% na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine, kao zabrana uvoza bilo koje robe preko granice regije bez posebnih oznaka koje vrijede na Kosovu. Matematika je ovdje jednostavna, cijene roba iz dvije susjedne zemlje će se na Kosovu sada udvostručiti, a to nikome ne treba, čak ni Albancima, koji imaju vrlo mal izvoz u Srbiju i BiH, a ogromni uvoz proizvoda iz tih zemalja, prije svega robe široke potrošnje. Međutim, dio dobavljača priznaje zakone lokalne uprave Kosova, iako ne priznaju legitimitet vlasti u Prištini. Stvar je dodatno eskalirala s uhićenjem četvorice Srba u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice, što se u Beogradu tumači da Prištini nije bila dovoljna samo pljačka s carinama, nego Srbija mora trpjeti poniženja.

“To je sasvim u albanskom duhu”, priopćili su u sjevernom dijelu Mitrovice i Beogradu, iako bi bilo dobro postaviti pitanje je li Priština išta od svega poduzela bez zelenog svjetla pravih vladara pokrajine u američkom veleposlanstvu u Prištini i vojnoj bazi “Bondsteel”.

Ono što je zanimljivo je činjenica da za uvođenje drastičnih carina za dvije zemlje s kojima Kosovo vjerojatno ima najveću trgovinsku razmjenu nema ekonomskih razloga. Ovo nisu carine protekcionizma s kojima bi se dala “potpora domaćim proizvođačima”, jer njih nema. Regija je kritično ovisna o uvozu, a trećina stanovnika Kosova je nezaposlena. Osim toga, polovica onih koji rade su zaposleni u javnom sektoru i državnom aparatu Prištine. Na kraju, nitko neće pobijediti, a na gubitku će biti  lokalno stanovništvo, prije svega zbog neminovnog porasta cijena, osobito roba čiji je uvoz povezan s tranzitom s kopna.

Ova mjera je zapravo banalna ucjena kojom se Srbija i Bosna i Hercegovina pokušavaju prisiliti na priznanje Kosova, ali su stratezi ovih akcija previdjeli da je to u ovakvim uvjetima nemoguće.

Vraćajući se na carine, pitanje je zna li bivši zapovjednik OVK i sadašnji predsjednik Kosova, Hashim Thaçi, općenito značenje riječi “protekcionizam”.

U očima Srbije su takvi “naputci” bezrazložni i graniče s nepristojnošću. S druge strane, dvije trećine vodstva Bosne i Hercegovine bi sigurno priznalo Kosovo, ali je vodstvo Republike Srpske de facto konfederativne BiH upozorilo da će u slučaju da Sarajevo prizna Prištinu, Banja Luka pokrenuti proces odvajanja. Iako je Milorad Dodik to do sada rekao 1000 puta, a nikada nije, a vjerojatno i neće, učiniti ništa u tom smislu, parcijalno priznanje Kosova u Sarajevu bi zemlju sigurno uvuklo u novi rat.

Srećom, barem za sada, Zapad još uvijek ne želi novi rat na Balkanu, jer ima gomilu svojih problema za riješiti. Bruxelles i Washington licemjerno tvrde kako su oni mirovne snage koje su okončale bosanski i kosovski rat, a zaboravljaju kako na ovim prostorima dovoljna tuča na utakmici da se ponovno rasplamsa oružani sukob.

U samoj BiH, iako načelno ne podnose za njih često neugodnog Milorada Dodika, kako je legitimno izabran za člana predsjedništva BiH, prisiljeni su slušati njegovo mišljenje.

Druga stvar je što su ranije iste osobe poklonile državnost kosovskim Albancima. Vjerojatno u dogovoru s Washingtonom, manje u suradnji s Bruxellesom, Priština dugo testira strpljenje Beograda i koristi bilo koju priliku, čak i dječje razloge, kako bi vlasti u Beogradu izbacila iz takta i dovela do bijesa. Za same Srbe je situacija u trenutku bila na rubu priprema za novi rat, iako to ne govore javno, ali se to “spominje” puno češće nego prije, uključujući i 2008. godinu, kada je kosovski parlament proglasio jednostranu neovisnost pokrajine od Srbije. Sjedinjene Države i većina zemalja EU su priznale ovu odluku, iako su znale da je ona suprotna prethodnim sporazumima i rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

U Bruxellesu su svjesni opasnosti, ali je Europska unija tvorevina bez ikakve političke težine i Priština nema nikakvih razloga da sluša diktate EU.

Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Federica Mogherini, na nametanje carina je  kategorično rekla: “Vlada Kosova odmah mora poništiti ove odluke”.

No, ako netko misli da će se bivši albanski militanti uplašiti glasa Mogherini ili bilo kojeg drugog birokrata Bruxellesa, onda gadno griješi. Političko vodstvo kosovskih Albanaca je odbilo  europske prigovore čak i oko pitanja stvaranja vlastite vojske, premda se prije deset godina EU zaklela da takve snage nikada neće postojati.

Što se tiče Sjedinjenih Država, njima trenutna situacija odgovara. Neka Europa sama shvati što mora činiti. Washington uvijek i po defaultu podržava Kosovo, jer je to američki politički projekt i tamo se nalazi najveća američka vojna baza na kontinentu. Za ostalo, neka čine što ih je volja. Neka uvode carine, neka izgrade zid na granici i čine što god žele, Donald Trump sve to voli i “ljudski” će ih razumjeti.

Ne da se Prištinu nikako ne može sputati. Ako treba, sigurno će popustiti, ali će zauzvrat tražiti nešto. Ne nužno iz Beograda, možda iz Bruxellesa, jer osjećaju da s ovim carinama mogu ucjenjivati i europsku birokraciju.

Predsjednik Srbije smatra da je najpoželjnija “nagrada” za Albance ublažavanje viznog režima od strane zemalja EU. Međutim, nakon svega što su vidjeli od pojave “mlade kosovske demokracije”, Europljani ne smatraju da su kosovski Albanci dosegli poželjnu razinu demokracije za bezvizni režim, posebno ne za jedinstveno tržište rada, koje bi doslovno bilo preplavljeno nezaposlenim mladim ljudima s Kosova.

Naime, kako bilježi Eurostat, tijekom migracijske krize koja je Europu pogodila prije nekoliko godina, bio je značajan val i stanovnika Kosova. Tek naknadno se EU dekretom ogradila i priopćila kako nema izbjeglica s Kosova, “jer je tamo sve sigurno, mirno i dobro”.

Vučić je istaknuo da se “zbog nečijih interesa izaziva sukob s ciljem potpune destabilizacije regije”. Same carine su za Beograd dodatni pritisak na preostale Srbe u sjevernom Kosovu, kojeg priština ne kontrolira, da zbog predstojećeg pada standarda napuste to područje i odsele za Srbiju.

Međutim, sve ove pretpostavke mogu i ne moraju biti točne, ali da trenutna situacija može dovesti do sukoba na Kosovu i Bosni i Hercegovini, to nitko ne može sporiti. Postoji nada da čak i ovakvo kakvo jest “troglavo” Predsjedništvo BiH neće riskirati da zbog stotinu ili dvije stotine milijuna eura izvoza na Kosovo riskira sukob unutar vlastitih granica.

Rat i etničko čišćenje su strašne riječi. Vučić se iskreno plaši Europe i istovremeno, ne bez razloga, preuzima ulogu mirotvorca.

“Prolili smo mnogo krvi za ovu zemlju i nemamo više života za plaćanje naše slobode i budućnosti, pa moramo učiniti sve kako bismo spasili mir. Beograd će se ponašati krajnje racionalno i odgovorno i donositi odluke za zaštitu i u interesu svog naroda”, rekao je Vučić u svom obraćanju naciji.

To jest, on ne prijeti ratom, ali naglašava njegovu stvarnu neizbježnost i upravo ono kako će voditi Srbiju u slučaju otvorenog sukoba. Jedna od osnovnih zadaća političara je objasniti interese nacije u bilo kojem trenutku, kada su vojne jedinice u vojarni ili ako su izašle iz njih, kao što je bilo s nedavnim demonstrativnim “podizanjem borbene gotovosti”.

No, predsjednik Srbije kao da želi da čitav svijet čuje, nakon što izračunaju sve prednosti i nedostatke, da je svaka opcija moguća. Iako je Ramush Haradinaj krajem listopada rekao kako se Srbija nikada neće usuditi dirnuti u Kosovo, jer bi to istovremeno značilo rat sa Sjedinjenim Državama i NATO paktom, ulazak srpskih snaga na sjever je također opcija, za sada nepoželjna, ali  usput ni najgora.

Za Vučića je sve što se događa ozbiljan izazov. On shvaća da se u ovom sporu ne može izvući, jer će tako samo biti na gubitku. Veliki dio njegovih birača bi nedonošenje nikakvog odgovora smatrala za izdaju. Ali on definitivno ne želi rat, barem ne sada, kada je počeo obnavljati vojsku, uglavnom zahvaljujući Rusiji, ali taj proces nije dovršen. Stoga naglasak daje na diplomaciju i općenito ostavlja dojam da će izbjeći sukob.

Njegovu obraćanju narodu prethodio je hitan sastanak Vijeća nacionalne sigurnosti i susret s veleposlanicima Rusije i Kine, koje je u govoru nazvao “ruskim i kineskim prijateljima”, a poslije se sastao s veleposlanicima Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije.

Posljednje četiri sile će sada morati naći izgovor i opravdanje za postupke svog protektorata. Ali sve dok postoji prijetnja eskalacije sukoba na Kosovu, tvrdnje EU i Sjedinjenih Država da na Balkanu i dalje postoji status quo, da je rat završen, a regija sigurna od novog etničkog čišćenja, znači nerazumno zatvaranje očiju pred trenutnom stvarnosti, pripisujući sebi nepostojeće zasluge i nastavljanje primjene neprikladnih metoda njihovih prethodnika.

Ako se izlaz iz ove situacije ne može pronaći, strašne slike iz govora predsjednika Srbije mogu se doslovno pretvoriti u stvarnost, a onda će u regiji doista “doći do potpune katastrofe”.

logično

‘Na HOS-ovoj ploči nije ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, nego vojna oznaka, u tom kontekstu ona ne potiče na ustaštvo i ne vidim razloga da bi se trebala ukloniti’, izjavio je ministar uprave

Dok se u Austriji bez puno milosti i razumijevanja za povijesne silnice najavljuje oštro kažnjavanje isticanja ustaških simbola, u Hrvatskoj se na pučku pravobraniteljicu Loru Vidović podignula kuka i motika samo zato što je na jednom mjestu pobrojala  ono o čemu Novosti i Bilten Srpskog narodnog vijeća redovito pišu.

Dok se u Austriji za nošenje ustaških obilježja kažnjava najprije s 4.000 eura i mjesec dana zatvora, a ako ponovite djelo s 10.000 eura i šest tjedana zatvora, u Hrvatskoj imate realnu šansu da vas umjesto tamnice dočeka ministarska fotelja.

Dok se u Austriji ustaški simboli izjednačavaju s onima ISIL-a i Al’Qaide, u Hrvatskoj se osniva Vijeće za suočavanje s prošlošću koje nakon godinu dana rada nije zaključilo skoro pa ništa, ostavljajući povijesnim revizionistima dovoljno prostora da opravdaju ustašku propagandu.

Zadnji primjer je ministar uprave Lovro Kuščević (HDZ) koji je, pozivajući se upravo na odluke Vijeća, kazao da on radi ‘jasnu distinkciju između ustaškog pozdrava i vojnih insignija’. Stoga, rekao je, nema potrebe micati HOS-ovu ploču s pozdravom ‘Za dom spremni’ niti mijenjati znakovlje HOS-a koji je priznat kao legalna vojna jedinica.

‘Imamo niz udruga registriranih s tim nazivom još prije 20 godina, one su legalno registrirane. Naravno, ne možemo tolerirati korištenje ‘Za dom spremni’ u kontekstu ustaškog pokreta. Što se mene tiče, na HOS-ovoj ploči nije ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, nego vojna oznaka, u tom kontekstu ona ne potiče na ustaštvo i ne vidim razloga da bi se trebala ukloniti’, komentirao je ministar uprave analizu pučke pravobraniteljice, dok ministar unutarnjih poslova Davor Božinović stidljivo govori da bi se trebalo razgovarati o jasnijem kažnjavanju ustaške propagande, kao i da policija prijavljuje takve prekršaje, ali da sudovi često oslobađaju počinitelje pa su tu oni nemoćni, na što je upozorila i Lora Vidović.

Dok dužnosnici zabijaju glavu u pijesak, ekstremni desničari nastavljaju svoj proustaški pir. U koloni sjećanja u Vukovaru otvoreno se mahalo sa zastavama s ustaškim simbolima. I to, da ne bude zabune, ne samo s crnim HOS-ovim, nego i s hrvatskim zastavama s natpisom ‘Za dom spremni’ na koje policija nije reagirala.

Rade Jarak, 50-godišnji pisac iz Zagreba, inače rodom Dubrovčanin, uvijek je rado viđen gost na našem portalu, s obzirom da se radi o jednom od najznačajnijih domaćih suvremenih pisaca. Ovaj put povod razgovoru je nedavni izlazak njegove već 21. knjige po redu, a inače jedanaestog romana. Naslov mu je „Suha palma“, objavljen je u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, a radi se o ljubavnoj priči koja obuhvaća vremenski raspon od dvadesetak godina, od 1964. pa sve do pred početak Domovinskog rata.

Riječ je vrlo sadržajnome romanu bogate događajnosti, s likovima koje njihova glad za slobodom „razbacuje“ diljem zemaljske kugle, od Dubrovnika preko Bukurešta, Rijeke i Pariza pa sve do Buenos Airesa i Madrasa, te s više neočekivanih, često i enigmatičnih obrata. Rade Jarak u romanu kombinira različite spisateljske postupke i oblike (dnevničke bilješke, epistolarna proza, dramski tekst), vremenski i prostorno razveden narativ skladno strukturira i zaokružuje u vrlo dojmljiv roman sugestivne, melankolijom obojene atmosfere koja Jarka potvrđuje kao zrelu autorsku osobnost u zenitu svoje stvaralačke snage.

Osim o romanu „Suha palma“ Jarak u razgovoru objašnjava i motivaciju načina odabira pojedinih spisateljskih postupaka ili pak lociranja radnje u sasvim određena povijesna razdoblja i geografska podneblja, ali govori i o svom viđenju hrvatske književne scene, o konceptu slobode kao projektu svog pisanja, o odnosu likovne umjetnosti i književnosti, o važnosti književnosti u suvremenom društvu slike, spektakla i piksela, te najavljuje revitalizaciju svog neko vrijeme hiberniranog projekta „Knjigomat“.

Radnju novog romana „Suha palma“, baš kao i u slučaju nekoliko prethodnih romana, smjestili ste u razdoblje druge polovice 20. stoljeća. Možete li nam objasniti motivaciju takvog postupanja? Inače, osobno mi je to drago jer gotovo da ste jedini naš pisac koji ne obrađuje suvremenu stvarnost, pa su u tom smislu Vaši romani važan iskorak i osvježenje.

– Rekao bih da posebno obrađujem razdoblje naše bliske povijesti. U romanima „Pustinje“ i „Yu puzzle“ obrađujem razdoblje socijalističke Jugoslavije, ali koje se ulijeva u suvremenost, u razdoblje Republike Hrvatske. Roman „Yu puzzle“ počinje negdje 1920. završava 2009. godine. Dakle, jedan od ciljeva moga pisanja je otkrivanje uzročno posljedičnih veza između ta dva vremena, koja nama danas izgledaju kao da ih je netko odrezao nožem. „Yu puzzle“ je most između dvije povijesne realnosti, koje su po meni kontinuum. U romanu „Suha palma“, to nije bio slučaj, prvenstveno mi je bila važna priča, a razdoblje od šezdesetih do sredine osamdesetih godina korišteno je samo kao podloga, jer to razdoblje jako dobro poznajem. Konačno, i glavni lik, Marija Kozina, mogla se u finišu romana pratiti sve do početka rata 1991. godine, ali to, eto, nisam uradio, jer mi nije bilo bitno. Bila mi je bitna ljubavna priča, u našem ambijentu, na našim prostorima, koju sam pokušao ispričati što sam bolje mogao.

Radnja romana odigrava se na različitim lokacijama zemaljske kugle – Dubrovnik, Rijeka, Pariz, Bukurešt, Madras u Indiji. Jeste li boravili u svim tim gradovima? 

– Samo u Dubrovniku. I Rijeci, naravno. Zaboravili ste spomenuti Buenos Aires, u kojemu se odigrava trećina radnje. Taj grad sam koristio kao metaforu daljine i usamljenosti. Nisam ulazio u detalje opisujući ga, on je u mojim opisima, sjenovit, mračan, hladan … Znači više je metafora, a manje stvarno mjesto.

Čini mi se da je kod većine životnih putanja likova uočljiva njihova potreba za slobodom, svojevrstan bijeg u slobodu, koji neki ostvaruju promjenom mjesta boravka, a drugi slobodu traže, primjerice, u homoseksualnoj ljubavnoj vezi. 

– Da, riječ je o slobodi. Prije potraga nego bijeg, kako ste napisali. Cijeli projekt mog pisanja, potraga je za slobodom, konceptom slobode. Kroz pitanje je li sloboda moguća i u kojem obliku. Ljubav može biti neko obećanje slobode, ali u nekim situacijama ljubav se može protumačiti kao zamka, kao klopka. Kao sado mazo odnos. Ali to su specifične, perverzne situacije. S druge strane čovjek bez emocija nije ništa, ne postoji. „Suha palma“ je, u stvari, knjiga o gubitku, o životu usred boli, o zrelosti. Dok danas kod nas u društvenim odnosima prevladava čisti sado mazo odnos, pun prevara, iskrivljenih i lažnih emocija.

Oduševio me je motiv objektnog pisma u romanu. Da pojasnimo čitateljima – lik u romanu od jedne djevojke dobiva pošiljku u kojoj se nalazi nekoliko predmeta: staklena ogrlica, cvijet, nekoliko zrna biljke kardamom – a smisao poruke koja mu je upućena tim predmetima mora iščitati poput rebusa. Odakle Vam ideja za to, je li to produkt Vaše mašte ili se negdje zaista služe ili su se služili takvim načinom komunikacije? 

– Taj dio je posveta jednom velikom i značajnom piscu. Dobro ste postavili pitanje, jer odakle bih ja to znao? Netko tko to zna, mora poznavati srž indijske kulture, mora biti i više nego stručnjak u pitanju Indije. Ja sam do te spoznaje došao isključivo preko knjiga i drugih tekstova. Osim toga, detalj se dobro uklopio u opis jednog od likova iz knjige, u opis Baby Koche, koja je Indijka iz Madrasa. Dakle, predstavljanje „objektnog pisma“, malo modificirano, posveta je velikom, svjetski poznatom, nobelovcu Rudyardu Kiplingu, u nas, nažalost, slabo prevedenom.

Naslovnicu romana krasi upečatljiva umjetnička slika Biljane Stamenkovske, a i naslov romana budi likovne asocijacije. Uz to i u samome romanu, čini mi se u većoj mjeri nego, primjerice, u prethodnom vašem romanu „Emigranti“, zastupljeni su slikarski motivi ili pak scene koje potiču recipijenta na vizualizaciju i bili bi dobar predložak za likovno uprizorenje. Radi li se o slučajnosti ili ste svjesno odlučili u novome romanu povezati svoju književnu vokaciju i svoje likovno obrazovanje? 

– Pa recimo da su „Emigranti“ bili kafkijanski sivi. „Suha palma“ tiče se Dubrovnika koji je jednostavno uvijek pun boja. Čak i u najtežim trenucima i velikim tragedijama, njegove boje su moćne.

Sve Vaše proze odišu osjećajem melankolije, ima tu i tjeskobe i sjete, ali iako nema nekih vatrometnih radosti ipak nema ni gorčine. Stječe se dojam da se radi o svojevrsnoj zrelosti u srži koje je pomirenost, pomirenost s prolaznošću, pomirenost sa sviješću o nemogućnosti nekih bitnijih pozitivnih promjena, osobito na globalnome planu. To bih čak i doveo u vezu s načinom na koji okončavate priču o Mariji i Urošu, izbjegavajući happy end. 

– Roman „Suha palma“ je ljubavni roman. Na neki način bio sam na tragu „dekonstrukcije ljubavi“, a umalo sam dekonstruirao samog sebe, umalo sam se slomio. Bilo mi je jako teško napisati taj roman. Drago mi je da ste ga ovako shvatili. Život je ponekad beskrajna muka i treba izdržati. Mirenje sa situacijom može biti prvi znak poboljšanja, oporavka.

Razveselila me je Vaša nedavna najava o ponovnom pokretanju „Knjigomata“, internetskog časopisa za književnost koji ste osnovali prije petnaestak godina i uspješno ga dugo vremena uređivali i vodili, ali je zadnjih nekoliko godina bio u hibernaciji. Što Vas je potaknulo na oživljavanje „Knjigomata“ i hoće li se njegova koncepcija bitnije promijeniti u odnosu na prijašnju, kada mu je misija bila „objavljivanje djela mlađih autora i progovaranje o nekim prešućenim temama te popunjavanje rupa u recepciji književnosti“? 

– Krajem ovog mjeseca trebao bih ponovo pokrenuti stranicu. Ulazim u novu avanturu, ne znam koliko ću imati vremena – budući da radim na novoj knjizi, ali o kojoj zasad ne bih govorio jer je još uvijek u početnoj fazi – koliko ću imati živaca, ali i sreće. Ali isplatit će se, jer ljudima treba takvih sadržaja. Bar se nadam.

Hoćete li se zadržati samo na internetskoj verziji ili u planu imate izbacivati i tiskane verzije „Knjigomata“? Znači li revitalizacija „Knjigomata“ također i nastavljanje s edicijom u kojoj je u „Knjigomatovu“ izdanju svojevremeno izašlo više vrlo zanimljivih tiskanih književnih naslova? 

– Teško da će biti tiskanih izdanja, ali nikad se ne zna. Sve je moguće, ali ipak mislim da neće.

– Danas se situacija bitno promijenila i više ne vrijedi ta moja rečenica od prije devet godina. Književnost je danas negdje na svom prirodnom mjestu, što ipak ne znači da mnogi problemi ne ostaju, ili su tek iskrsnuli, objektivni problemi s kojima se dugo borimo, sve manji broj knjižara, na primjer. Međutim, dogodila se treća stvar. Mogla bi se, možda, nazvati hiperprodukcijom. Emir Kusturica je u jednom nedavnom intervjuu rekao da je francuski Novi val (Godard, Truffaut …) želio imati objektivnu, hladnu kameru, u smislu da uhvati stvarni život. Ali je zatim dodao da je sve ono što je nekad vrijedilo, danas pretvoreno u „nitkovluk“. Tako je definirao današnji „objektivni“ reality koji je ušao u sve sfere života, pa i u književnost. Taj reality, ušao je i u samo realnost, tako da dobrim dijelom živimo kao društvo spektakla, da dobrim dijelom uopće nismo svjesni što nam se događa. Ovo je situacija u kojoj je ozbiljna, jaka kritika i svijest o onome što se radi, dragocjena.

Kako vidite važnost književnosti u suvremenom svijetu, u dobu prevlasti slike i piksela, strelovite razmjene informacija i užurbanosti života? Hoće li književnost preživjeti, s obzirom na sve veću nestrpljivost ljudi i njihov nedostatak pažnje i sve manju sposobnost koncentracije na iole dulji tekst, ali i deficit slobodnog vremena pod pritiskom imperativa stjecanja, privređivanja? 

– Povezano s prethodnim odgovorom dolazimo do pitanja stvarnosti, realnosti. U smislu u kojemu ga tumače Kusturica, ili Krešimir Mišak kod nas. „Stvarno“ je danas samo ono što žele neke takozvane, izmišljene ili ne, „elite“. Istovremeno oligarhija moći postaje sve okrutnija, mislim na kapital, gotovo totalitaristička. Dakle, postoji onaj naš stari, i novi bjelosvjetski totalitarizam. Samo djeluje drugim metodama, pogledajte samo kakav su ekonomski udar trpjeli i trpe naši građani. Književnost se tu nalazi u trećoj situaciji. Pisao sam o Jugoslaviji zato jer je dobro poznajem, to je bilo vrijeme mog odrastanja, afirmativno doba, to je bilo vrijeme posljednjih, manjih ostataka starog totalitarizma. Na neki način normalnije od današnjeg gdje je reality mjerilo svih stvari. Apsurdno i literarno potentno je da je to vrijeme o kojemu svi znaju sve, a u stvari o njemu ima vrlo malo točnih podataka. Nisam želio gurati glavu u pijesak, nego sam istraživao našu blisku povijest, odlazio u arhive, čitao knjige. Tražio njezine dobre i loše strane, njezine skrivene strane. Jugoslaviju nikad nisam idealizirao, ali ni blatio. Također stojim na strani antifašističke borbe, jer nas je ona uvela u slobodni i moderni svijet. Socijalističko društvo dalo je autonomije narodima. Što se tiče samog čitanja, čita se više nego što mislite, i više nego što se općenito misli. Knjiga je arhetipski prostor, ljudi uvijek imaju potrebu za knjigom i nikad je neće izgubiti. Možda je još uvijek preskupa, pa ljudi u besparici bježe od knjižara. Istina je da smo malo tržište pa je piscu teško dovoljno zaraditi, te se fokus zarade miče, na primjer, na televizijske scenarije ili slično. Ali pisci se snalaze, a zašto i ne bi.

lupiga

Jučer je eskalirala situacija u Azovskom moru, dijelu Crnog mora u akvatoriju istočno od Krima i južno od dijela ukrajinskog teritorija, od kojeg veći dio nadzire ukrajinska vojska sa sjedištem u Berdjansku i Mariupolju, a ostatak, do granice s Rusijom, nadzire armija Donjecke Narodne Republike.

Kako prenose ukrajinske i zapadne agencije, ruska flota je ispod Krimskog mosta, koji preko Kerčkog tjesnaca Rusku Federaciju povezuje s Krimom, postavila veliki teretni brod i ukrajinskom ratnim brodovima zabranila ulaz u Azovsko more.

U pokušaju proboja ukrajinske mornarice je ruski FSB zaplijenio tri ukrajinska broda, a na snimkama blokade mosta se vidi kako područjem Kerčkog tjesnaca prelijeću ruski borbeni zrakoplovi.
Kako je Krim od referenduma o ujedinjenju, koji je proveden 2014. godine, dio Rusije, promijenile su se i granice akvatorija Azovskog mora, ali ove granice Kijev ne priznaje. Bilateralni sporazum objema zemljama daje pravo na korištenje Azovskog mora, koje je s Crnim morem povezano uskim Kerčkim tjesnacem.

Portal Logično je pratio eskalaciju napetosti od prvog dana, kada je u travnju ove godine ukrajinska Obalna straža zaplijenila ruski ribarski brod Nord s posadom, nakon čega su uslijedile slične aktivnosti obje strane. I dok su se ovi sporovi uglavnom rješavalo obostranim oslobađanjem brodova i posada, problem je nastao u rujnu kada se Kijev odlučio na militarizaciju svojeg dijela akvatorija i obale, počeo postavljati protubrodske i protupodmorničke mine i jačati utvrde na obali od granice s Krimom sve do granice DNR.

Rusija je upozoravala Kijev da neće dopustiti militarizaciju Azovskog mora i pozvala ukrajinsku stranu da prestane provoditi provokativne aktivnosti. U smislu slobode plovidbe je bilo manjih problema, ali njih nisu prijavljivali kompanije koje su vlasnici teretnih brodova ili tvornice i kupci roba u luci Mariupolj, jer se ruska inspekcija brodova, koja se provodila u ruskom akvatoriju, provodila brzo i nije stvarala veće zastoje u plovidbi.

Kijev je, međutim, dobio podršku Europske unije, a ranije i Washingtona, koji je Moskvi poručio “kako nema pravo kontrolirati vlastito more”. EU se krajem prošlog mjeseca ograničila na usvajanje rezolucije u Europskom parlamentu koja poziva vlasti zemalja članica EU na “povećanje pritiska sankcijama na Rusiju u slučaju pogoršanja situacije u Azovskom moru”, dok se suzdržala od upozorenja i prijetnji iz Sjedinjenih Država. Ohrabren podrškom zapadnih partnera, Kijev je ranije prošlog mjeseca poručio kako je u  slučaju izravnog sukoba s Rusima u Azovskom moru, ukrajinska flota spremna je “poduzeti drastične mjere”, što je na konferenciji za novinare izjavio Dmitrij Kovalenko, zapovjednik broda ukrajinske mornarice koji je tada prošao ispod Krimskog mosta.

Naravno da odluka Kijeva da vojnim brodovima pokuša ući u Azovsko more, iako je ukrajinski vrh znao će ruska flota to spriječiti, nije donesena iz pukog hira i želje za demonstracijom sile, što je nemoguće i zbog jadnog stanja ukrajinske flote.

Ukrajina želi proglasiti ratno stanje

O ovom pitanju će se danas održati  i hitna sjednica Vijeća sigurnosti ujedinjenih naroda, a zasjedanje su tražili i Rusija i Ukrajina.
Na hitnoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost Ukrajine, koju je vodio ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, Vrhovnoj Radi u Kijevu je preporučeno da proglasi ratno stanje u narednih 60 dana.

Porošenko je rekao “kako moguće uvođenje ratnog stanja ne znači da Ukrajina planira ofenzivne akcije, već da se radi isključivo o zaštiti ukrajinskog teritorija i sigurnosti građana”. Dodao je kako se time na liniji bojišta u istočnoj Ukrajini ništa neće promijeniti.
Ukrajinski predsjednik je također donio odluku da se prvi poziv rezervnog sastava vojske stavi u stanje pripravnosti, ali “kako to ne znači mobilizaciju, bar ne u ovom trenutku”.

Kijev: Ovo je rat s Ruskom Federacijom

Ukrajinski ministar vanjskih poslova, Pavel Klimkin, rekao je “da Rusija nije napala samo Ukrajinu, već izazvala cijeli civilizirani svijet”.

“Ovo je rat s Ruskom Federacijom, u našoj zemlji i šire”, napisao je Pavel Klimkin na Twitteru, a za njemački tabloid Bild je jučerašnji incident nazvao “aktom agresije protiv Ukrajine u neutralnim vodama Crnog mora”.

Prema izvješću iz Kijeva, ruska flota je jučer silom zaustavila ukrajinske brodove u Kerčkom tjesnacu i prvo je oštećen ukrajinski vojni teretni brod, a onda zaplijenjena još tri vojna broda, uz otvaranje vatre. Ukrajinski mediji prenose kako je ranjeno šest ukrajinskih vojnika.

Ruska služba FSB, koja je uz vojsku zadužena za sigurnosti plovidbe u svom akvatoriju, priopćila je da su ukrajinski brodovi ilegalno ušli u ruske vode i odbili su se zaustaviti i nakon poziva upozorenja. Prema dogovoru Moskve i Kijeva, ukrajinska strana bi trebala prijaviti prolazak brodova, što se ovaj put nije bio slučaj.

Ukrajina negira izvješće koje je objavio FSB, ali sam ukrajinski manevar, kojim se prvo velikom teretnim vojnim brodom pokušao otvoriti put za ostala tri da uđu u Azovsko more, sugerira da je provokacija unaprijed isplanirana samo kako bi situacija eskalirala, jer ukrajinska flota, bolje rečeno ono što je od nje ostalo, kao što smo naveli, nema nikakvih šansi da se nenajavljeno i silom probije do obale i luka u Mariupolju ili Berdjansku.

Rusija: Kijev je prekršio dogovor i pripremao proboj ratnim brodovima

Od jutros u Moskvi traje sjednica Državne Dume i drugih državnih institucija na kojma se raspravlja o incidentu.

FSB je izvijestio je da su brodovi ukrajinske mornarice “Berdjansk“, “Nikopol” i “Jani Kapu“, koji su povrijedili ruske granice, zarobljeni jer su koristili oružje, a brodovi će biti isporučeni na vezove u luci Kerč. Za ilegalni prijelaz ruske državne granice će protiv posade ukrajinskih brodova biti otvoren kazneni postupak.

Europska unija pozvala je na suzdržanost i traži da se napetosti što prije smire. Čelnica europske diplomacije, Federica Mogherini, očekuje da će Moskva “vratiti slobodu prolaska kroz Kerčki tjesnac”, a isti je poziv Moskvi uputio i NATO.

Marija Zaharova: “U Kijevu vladaju drumski razbojnici”

Službena predstavnica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, komentirajući provokaciju, nazvala je ukrajinske vlasti “drumskim razbojnicima”, dok na Krimu vjeruju kako iza svega stoje SAD koje Rusiju žele uvući u sukob.

Prema mnogim ruskim stručnjacima se Kijev nikada ne bi odlučio na ovakvu provokaciju bez izravne potpore Zapada.

Jutro s je ruska Federalna služba sigurnosti (FSB) izvijestila da su tri plovila ukrajinske mornarice iz Berdjanska plovila prema Kerčkom tjesnacu, a Ministarstvo obrane je priopćilo kako ima svu potrebnu dokumentaciju kojom nepobitno može dokazati pripremu i provođenje proboja ukrajinske flote u Crno more.

Trenutno su tri ukrajinska broda, koje su jučer zaplijenili ruski graničari, na jednom od vezova u luci Kerč, prekriveni su kamuflažnom mrežom i nisu pretrpjeli ozbiljnu štetu.
“Jedini kojem treba ratno stanje je Petro Porošenko”

Državna Duma je rekla da bi uvođenje ratnog stanja, obzirom na njegov nizak rejting, posluži unutarnjim političkim ciljevima predsjednika Petra Porošenka, koji bi u tim okolnostima mogao blokirati aktivnost drugih predsjedničkih kandidata u Ukrajini.

Ovo razmišljanje zvuči logično, jer ukrajinska vojska nema nikakvih šansi u izravnom sukobu s Rusijom ni na kojoj fronti, a zapadni “partneri” Ukrajine sigurno neće slati svoje ljude, brodove i jedinice vojne opreme u borbu protiv Rusije.

“U Ukrajini sada neće biti pravednih demokratskih izbora”, istaknuo je zamjenik predsjednika Odbora za obranu ruske Državne Dume Aleksandar Šerin.

Rusija je relativno mirno reagirala na provokaciju, poduzevši sve potrebne mjere, a nakon što se stanje smirilo, iz Moskve je poslana zapovijed graničnoj službi da odmah reagira na sve provokacije ukrajinske mornarice. Trenutno, pristup Azovskom moru blokira teretni brod, ali i ruski vojni brodovi i zrakoplovi Su-25, koji su počeli  patrolirati zračnim prostorom.

Kijev u Azovskom moru polaže mine i gradi utvrde protiv “ruskog agresora”

Kijev: U slučaju sukoba s Rusima u Azovskom moru poduzet ćemo drastične mjere

State Department upozorava Moskvu da ne smije kontrolirati vlastito more

Ruski odgovor na prijetnje zbog “ukrajinskog” Azovskog mora: “Ne zanima nas stav Zapada”

VIDEO – Akcija ruske granične službe sigurnosti u zaustavljanju ukrajinksih brodova

logično

Eter paraju riječi reporterke koja u Dnevniku Nove TV koristi izraz ‘podrijeklo’, što dobro oslikava političku i idejnu zbunjenost nove Hrvatske. Ministar obrane redovito pak koristi riječ ‘helihopter’. Neka mu netko kaže za pojmove ‘vrtolet’, ‘uvrtnjak’, ‘zrakomlat’ – s njima barem neće tako očajnički griješiti

To znači da gotovo sve što svakodnevno koristimo – od naših mobitela, do naših računala, naših automobila, pa čak i kod naših kućanskih aparata – neprekidno emitira elektromagnetske frekvencije, ili EMF, koja škodi našem tijelu i uzrokuju ono što je poznato kao elektronička hiperosjetljivost.

Čak 35 posto opće populacije, prema najnovijem izvješću, sada pati od elektroničke hiperosjetljivosti ili “radiovalne bolesti”, koja se može očitovati u simptomima kao što su glavobolja, vrtoglavica i mučnina.

U ekstremnijim slučajevima, bolesnici koji pate od elektroničke hiperosjetljivosti mogu osjetiti doživjeti pad imunološkog sustava i lupanje srca, što je posljedica trajne izloženosti iznimno visokim frekvencijama koje naša tijela jednostavno ne možg tolerirati.

Iako bežična industrija poriče da ultra-visoke frekvencije (“prljava” struja) na bilo koji način štete ljudima, dokaz je u velikoj degradaciji ljudskog zdravlja.

Prema zdravstvenim stručnjacima, onečišćenje EMF-om izravno je odgovorno za izazivanje različitih kroničnih zdravstvenih problema, uključujući: multipla sklerozu (MS), poremećaj pažnje (ADD), migrene, anksioznost, depresiju, kronični umor, pa čak i rak.

Visokofrekventni naponski prijelazi (HFVT) osobito su štetni za ljudsko zdravlje

Naturopat David Getoff upozorava da su tzv. visokofrekventni naponski prijelazi, ili HFVT, osobito štetni za ljude zbog toga kako utječu na tijelo. Kao što se ispostavilo, HFVT može biti jednako štetan za ljude kao i mikrovalna zračenja – a suvremeni ljudi su doslovno okruženi HFVT-ima svugdje gdje idu.

“Pretvarači struje AC / DC, četverokutne crne kutije na kabelima napajanja, također su glavni uzvor HFVT-a” – dodaje, ističući da HFVT može izazvati ozbiljnu neurološku štetu kod ljudi, što je često vezano sa malom djecom koja se još uvijek mentalno razvijaju.

Imajte na umu da se HFVT emitiraju iz televizora, računala, digitalnih “pametnih” mjerača struje, takozvanih “energetski učinkovitih” aparata, prekidača svjetla, mikrovalnih pećnica, pisača, fotokopirnih uređaja i drugih elektroničkih uređaja, kao i mobilnih telefona i njihovih mobilnih repetitora – tako reći, velik dio svega što ljudi koriste svaki dan.

Dobra vijest je da se HFVT-ovi mogu blokirati pomoću posebnih filtera, koji su prikazani u barem jednoj studiji, te smanjuju emisiju HFVT-a do 90 posto. Korištenje takvih filtera dovelo je do značajnog poboljšanja zdravlja učenika i učitelja u školi gdje su inače patili od simptoma neometane izloženosti ovom zračenju.

Kao što smo ranije izvijestili, neke od najgorih mjesta koje je onečišćeno EMF-om u prosječnom domu su ona koja se nalaze u neposrednoj blizini bežičnih Wi-Fi routera.

Ako niste sigurni gdje su najgore EMF “vruće točke” u vašem domu, možda biste htjeli uložiti u Gaussov mjerač, koji možete koristiti za mjerenje EMF-a jednostavno držanjem mjerača na mjestima gdje provodite svoje vrijeme i analizirajući rezultate zračenja kojeg ste izmjeril

sott