Onaj tko bi čitao pjesme Majakovskog, Eluarda, Rimbauda ili Larkina, taj je ojačao taman do osjećaja individualnosti i slobode. Tada nema više manipulacije od strane politike države… Nagovarao sam i uvijek ću nagovarati na čitanje, ono daje toliko dragocjen prostor za mišljenje, kaže Vlado Market, pjesnik i vizualni umjetnik

Noam Chomsky

Noam Chomsky i doktorand sa Berkeleya Scott Casleton razgovaraju o socijalizmu, anarhizmu i borbi za napredniji politički sistem u SAD.

Noam Chomsky je više od šest decenija jedan od lucidnih glasova u američkom političkom diskursu. Pisao je o američkoj spoljnoj politici, medijima i neoliberalizmu. Ovde govori o perspektivama napretka u vreme reakcionarne politike i preteće klimatske katastrofe. Chomsky smatra da pred tim novim izazovima možemo ili da „napustimo svaku nadu“ ili da se borimo za bolji svet.

Nekad ste tvrdili da demokrati i republikanci nisu tako različiti kad je reč o važnim stvarima, na primer o podršci korporativnoj moći. Da li još uvek tako mislite ili je primetni pomak u mlađem krilu Demokratske partije znak promene nabolje?

Bilo je promena i pre nedavnog pomaka koji pominjete. Obe partije su se pomerile udesno tokom neoliberalnih godina: većinski demokrati su postali nešto nalik umerenim republikancima, a republikanci su izašli van granica tog spektra. Mislim da je tačno zapažanje Thomasa Manna i Normana Ornsteina da je posle godina Newta Gingricha – a začudo i posle Senata Mitcha McConnella – Republikanska partija postala „radikalni poremećaj“ koji uveliko napušta normalnu parlamentarnu politiku. Taj pomak – koji prethodi Donaldu Trumpu – stvorio je suštinski jaz između dve partje. U medijima se ta pojava često naziva „polarizacija“, ali to je suviše blag opis.

I u Sjedinjenim Državama i u Evropi, neoliberalni programi ili programi štednje oštro su koncentrisali bogatstvo i zaustavili rast nadnica većine, potkopali socijalne beneficije, oštetili funkcionalnu demokratiju i podstakli ono što je šef Federalnih rezervi Alan Greenspan nazvao „rastuća nesigurnost radnika“. Te socijalnoekonomske politike su, naravno, izazvale gnev, ozlojeđenost i ogorčenje – što demagozi često koriste. Opadanje, a ponekad gotovo i nestajanje političkih institucija centra uticalo je na obe stranke. Republikanski establišment je nekad mogao da neutrališe ekstremističkog kandidata koji se uzdigao iz glasačke baze na unutarpartijskim izborima, ali 2016. nije bio u stanju da to učini. Među demokratima, kampanja Bernija Sandersa oštro je narušila više od jednog veka američke političke istorije postigavši znatan uspeh bez podrške privatnog bogatstva i korporativne moći, iako su je mediji ignorisali, a partijski čelnici nipodaštavali. Sandersov uspeh odražava pomenuti pomak na mlađem krilu, a istovremeno mu je i doprineo. Mislim da to obećava.

Čini se da Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez vide „socijalizam“ kao nešto slično njudilovskoj socijaldemokratiji. Sandersova platforma, na primer, ne bi mnogo iznenadila Dwighta Eisenhowera, koji je kategorično tvrdio da niko ko dovodi u pitanje programe Nju dila ne pripada američkom političkom sistemu. Po tome vidimo koliko je politika desnice zastranila tokom neoliberalnih godina.

Postoje mnoge definicije socijalizma. Vi ste citirali Antona Pannekoeka, koji je rekao da je socijalizam uređenje u kome su „radnici gospodari nad proizvodnjom“. Možete li da nam opišete kako bi to izgledalo?

Pannekoek je iskazao konvencionalno shvatanje socijalizma u njegovim ranim godinama, pre nego što je ovaj postao nastojanje da se ublaži surova oštrica kapitalističkog ugnjetavanja i pre nego što se povezao s monstruoznim izvitoperenjem socijalizma u boljševičkoj Rusiji. Autentični marksista-levičar i vodeća ličnost u komunističkom pokretu, Pannekoek se zalagao za radničke savete i suprotstavljao državnom komunizmu. On je bio jedan od „infantilnih ultralevičara“ koje je Lenjin žestoko kritikovao. Ideja da sami radnici treba da upravljaju proizvodnjom prirodni je naslednik ključnih ideala klasičnog liberalizma, od Johna Locka do Thomasa Painea, Abrahama Lincolna i Johna Stuarta Milla. Svi su oni videli najamni rad kao neku vrstu ropstva, a ropstvo ne bi smelo da postoji u slobodnom društvu. Suštinu te koncepcije živopisno je iskazao veliki humanista Wilhelm von Humbolt, jedan od osnivača klasičnog liberalizma: „Ono što ne proizlazi iz slobodnog ljudskog izbora, ili što je samo rezultat obuke i izvršavanja naloga, ne ulazi u prirodu radnika; on to ne radi sa istinskom ljudskom energijom, već s mehaničkom tačnošću“. Kad radnik radi pod spoljnim nadzorom, „možemo se diviti onome što on radi, ali mi preziremo ono što on jeste“ – alat u rukama drugih, a ne slobodna osoba.

Još je važnije da su tako mislili i sami radnici u ranim danima industrijske revolucije, među kojima je bilo mnogo mladih žena, „fabričkih devojaka“ koje su s farmi prešle da rade u mlinovima. Oni su imali budnu nezavisnu štampu u kojoj su osuđivali „razoran uticaj monarhijskih principa [kapitalizma] na demokratskom tlu“. Shvatali su da to kršenje elementarnih ljudskih prava neće prestati „dok oni koji rade u mlinovima ne budu njihovi vlasnici“ i dok suverenitet ne bude u rukama slobodnih proizvođača. Tada radnici više neće biti „sluge ili pokorni podanici stranih despota… robovi u najužem smisli reči“ već će ponovo zadobiti status „slobodnih američkih građana“. Pre 170 godina radnici su strepeli od dana kada će zbog nužde zadovoljavanja osnovnih potreba izgubiti svako osećanje nezavisnosti i samopoštovanja. I nadali su se da je taj dan veoma daleko.

Rešenje za to je radnim ljudima bilo jednako jasno kao i vodećim političkim misliocima. Mill je pisao da se „ako čovečanstvo bude napredovalo, može očekivati da preovlađujući oblik udruživanja bude… udruživanje samih radnika u uslovima jednakosti, zajedničkog vlasništva nad kapitalom s kojim oni vode svoje poslove i rada pod upravom menadžera koje sami biraju i smenjuju.“

Ta misao je evoluirala u Pannekoekove radničke savete i teško bi se mogla proglasiti za puki utopijski ideal. Kao što je nedavno naglasila filozofkinja Elizabeth Anderson, danas je većina ljudi u velikom delu svog budnog života izložena privatničkoj tiraniji u kojoj su prava tih ljudi manja od norme u totalitarnoj državi – oni ne odlučuju ni o tome kad mogu da odu u toalet ili porazgovaraju s prijateljem, a kamoli o uslovima u kojima rade ili o ciljevima preduzeća. Danas postoje uspešna preduzeća u vlasništvu radnika, od velikih konglomerata kao što je Mondragon u Baskiji do malih firmi u unutrašnjosti Amerike (rust belt), s različitim stepenom autentičnog samoupravljanja. Tu su i sve brojnije kooperative, lokalne i druge inicijative koje otvaraju put oživljavanju svesti i iz kojih se može razviti slobodnije i pravednije društvo.

Uvek ste sebe određivali u anarhističkoj tradiciji. Šta anarhizam ima da ponudi novom pokretu mladih ljudi zainteresovanih za socijalizam?

Uvek sam smatrao da je osnovni princip anarhizma priznanje da strukture dominacije i kontrole ne mogu same sebe da opravdaju. Kad ne mogu da dokažu svoju opravdanost, a najčešće je tako, treba da budu rasformirane – taj princip važi svuda, od porodice do međunarodnih poslova. Ove opšte ideje i njihove višestruke primene treba da budu podstrek za delovanje.

Kritikovali ste izborni spektakl koji se događa jednom u četiri godine, a onda učešće građana zamire do sledećih izbora. Smatrate li još uvek da je to problematično? Šta biste predložili kao alternativu?

To jeste veoma problematično. Formalna javna participacija svodi se na ritual pritiskanja dugmića na svake četiri godine (to jest, na izbore), čime se potpuno napušta redovno političko angažovanje koje je osnova funkcionalne demokratije.

Američki politički sistem je po mnogo čemu regresivan. Neki komentatori su tvrdili da bi takvu zemlju, kad bi poželela da se pridruži Evropskoj uniji, u tome onemogućio Evropski sud pravde. Senat je, naravno, izrazito nedemokratski, što je ostatak kompromisa sklopljenog da bi se obezbedila ratifikacija Ustava i što se ne može promeniti amandmanom zbog glasačke moći malih država. Isto je i sa elektorskim kolegijumom. Taj nedostatak proporcionalnog predstavljanja praktično garantuje monopol dveju partija.

Najgore od svega je to što se na osnovu samo jedne promenljive – količine novca uložene u kampanju – može prilično precizno predvideti ko će se naći u Kongresu i u izvršnoj vlasti. To je pokazalo istraživanje Thomasa Fergusona i njegovih kolega. Jedna posledica takve situacije je to što naši predstavnici svakodnevno troše sate na traženje sredstava od donatora dok se korporativni lobisti (čiji su redovi preko svake mere nabujali u neoliberalnim godinama) sastaju s političarima da bi oblikovali zakonodavstvo. Studije Martina Gilensa i Benjamina Pagea su pokazale da većina glasača doslovno nije predstavljena, jer gotovo ne postoji korelacija između njihovih preferencija i zakonodavnih akcija njihovih predstavnika, koji slušaju druge glasove.

Pomenuo sam formalnu javnu participaciju. Javnost može i mora da učestvuje na druge načine jer je delotvornost javnog aktivizma uvek bila očigledna. Ima bezbroj primera, ali u novije vreme mladi ljudi iz pokreta Sunrise uspeli su da uvedu Zeleni njudilovski program u politički dnevni red. Takva politika – možda modifikovana onako kako je sugerisao ekonomista Robert Pollin – neophodna je za naš opstanak.

Koraci ka demokratskijem sistemu su mogući na mnogo načina, ali će biti ograničeni sve dok je ekonomska moć tako koncentrisana, dok je proces odlučivanja u rukama ogromnih privatnih tiranija s malom javnom odgovornošću i dok veliki deo stanovništva živi na ivici finansijske katastrofe.

Jasno je da je klimatska katastrofa najveća pretnja s kojom se suočava čovečanstvo i da joj republikanska politika doprinosi. Koja vrsta radikalne akcije je potrebna?

Nema reči kojima bi se opisalo ovo što se događa. Globalno zagrevanje – eufemistički nazvano „klimatske promene“ – najurgentniji je problem s kojim se čovečanstvo ikad suočilo u svojoj istoriji. Nuklerani rat je možda jedina slična pretnja. Ipak samo četvrtina republikanaca smatra da je to urgentan problem. Među pitanjima koja su važna za izbore, konzervativni republikaci stavljaju globalno zagrevanje na poslednje mesto, daleko ispod na primer ruskog mešanja u američke izbore. To su krajnje čudne i zastrašujuće činjenice.

Veliki energetski igrači ulažu ogromne napore da tu pretnju prikažu kao preteranu, mada su ih njihovi sopstveni naučnici obavestili da je ona stvarna i pogubna. Mediji su dugo jedva pominjali katastrofu koja nam preti i uvek su se trudili da daju jednak prostor i značaj „obema stranama“. Dramatične akcije grupa kao što su Extinction Rebellion, Sunrise Movement i School Strike for Climate izuzetno su važne za osvešćivanje javnosti – ali traba neumorno raditi i na sprovođenju promena na terenu, na donošenju zakona, na edukovanju i organizovanju.

Taj zadatak je posebno značajan u Sjedinjenim Državama, ne samo zbog njihove neuporedive moći i globalnog uticaja, već i zato što je pod republikanskom vladavinom ova zemlja postala arhikriminalac. Druge zemlje čine bar nešto da ublaže pretnju, dok najmoćnija zemlja u svetskoj istoriji snažno raspiruje plamen predvođena narcisističkim magalomanijakom – i veštim političkim demagogom – koji vrlo dobro zna šta radi. Donald Trump je od irske vlade zatražio dozvolu da izgradi zid (on voli zidove) kako bi zaštitio svoj teren za golf od predviđenog porasta nivoa mora.

Pod Trumpovom birokratijom Nacionalna služba za bezbednost na autoputevima izdala je jedan od najneverovatnijih dokumenata u istoriji – nimalo ne preterujem. Detaljna studija o uticaju na životnu sredinu predviđa porast temperature za 4 stepena do 2100. godine, što bi značilo kraj organizovanog ljudskog života u oblicima koje poznajemo. Ali zaključak studije je u suprotnosti sa emisionim standardima za vozila, jer zašto bismo se time zamajavali kad ćemo prilično brzo pasti u provaliju? Nije važno to što je saobraćaj „najveći izvor emisija globalnog zagrevanja u Sjedinjenim Državama“, kao što kaže Unija zabrinutih naučnika. Mogu li se naći reči za to? Istorijski analogon? Ja to ne mogu. Mogu samo da kažem: u ovoj čudnoj zemlji ima mnogo posla. I ne samo tu.

Prelazimo na spoljnu politiku… Glasno ste kritikovali istraživače rata u Vijetnamu zato što se nisu fokusirali na opšti trend imperijalne spoljne politike, koja je građena decenijama. Mislite li da ista uska perspektiva ograničava naše razumevanje sukoba koji se danas događaju na Bliskom istoku?

Vijetnamski rat je bio neizazvana imperijalna agresija. Bernard Fall, veoma ugledan vojni istoričar, žestok antikomunista i specijalista za Indokinu, napisao je 1967 (tada se najgore još nije bilo dogodilo) da „Vijetnamu kao kulturnom i istorijskom entitetu… preti istrebljenje… jer seoska područja doslovno umiru pod udarcima najveće vojne mašinerije ikad upotrebljene na području te veličine“. Svi koji se bave tim pitanjima duboko će pogrešiti ako ne usvoje taj osnovni okvir za analizu i diskusiju kao minimalni standard, koji se retko sreće u raspravi o postupcima SAD i njenih saveznika i klijenata.

Ta pitanja su i te kako živa, ne samo kad je reč o Bliskom istoku, mada je tu bilo izvesnih korisnih promena. Prošli su dani kad je većina konvencionalnih medija opisivala Izrael kao „društvo u kome je moralna osetljivost načelo političkog života“ (New York Times) i čiju vojsku „pokreće veliki moralni cilj koji je vodio Izrael kroz celu njegovu burnu istoriju” (Time). Oba navoda su uzeta iz članaka objavljenih neposredno posle masakra u Sabri i Šatili – masakra koji je bio završnica izraelske invazije Libana 1982, još jednog zločinačkog napada bez uverljivog povoda.

Videćemo da li analitičari i drugi komentatori mogu da se distanciraju od današnje norme povezane sa američkim napadom na Iran. Stuxnet je, na primer, bio veoma hvaljeni sajber napad na Iran, a pretpostavlja se da je reč o zajedničkoj misiji Sjedinjenih Država i Izraela. Sam Pentagon pak definiše sajber napade kao ratne činove koji su legitiman povod za vojni odgovor. Još noviji primer: smatra se da su krajnje oštre sankcije protiv Irana uvedene da bi kaznile tu zemlju zato što poštuje međunarodni nuklearni sporazum (JCPOA), koga se ne pridržavaju samo Sjedinjene Države.

Koliko god se bunila, međunarodna zajednica se plaši da se suprotstavi globalnom Kumu. Komentatori često papagajski ponavljaju propagandne fraze, ponekad s bojažljivim dodacima. Pošto Vašington tako kaže, Iran se proglašava za najveću pretnju miru – za razliku od globalnog mnjenja koje, prema Galupovoj anketnoj organizaciji, tu čast dodeljuje Sjedinjenim Državama. Iran mora prestati da „destabilizuje“ Bliski istok i naučiti da se ponaša kao „normalna nacija“ (mantra državnog sekretara Mikea Pompea, koju mnogi ponavljaju).

„Normalne“ nacije su vodeći američki saveznici u regionu, miroljubive nacije i skrupulozni branioci ljudskih prava kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, egipatska vojna diktatura i Izrael. Ili, uostalom, kao i sam Iran dok je bio pod vlašću diktatora koga su nametnula Sjedinjene Države, šaha, koji je otvoreno zatražio razvijanje nuklearnog programa uz podršku Sjedinjenih Država, dok je istovremeno, prema izveštaju Amnesti internešenela, nemilice kršio ljudska prava i u tome ostvario jedan od svetskih rekorda. U to vreme predsednik Carter – jedan od manjih američkih obožavalaca šaha – hvalio je njegovo „sjajno vođstvo“ u stvaranju „ostrva stabilnosti u jednom od najnemirnijih područja na svetu“. Po Carterovim rečima, šah je uživao „poštovanje, divljenje i ljubav svog naroda“ – jedva nekoliko meseci pre nego što se taj isti narod pobunio i oterao ga s vlasti. Ali nije bilo optužbi za destabilizaciju kada se šahov Iran pridružio saudijskoj diktaturi i Izraelu kao stubovima američke kontrole nad, kako je rekao Eisenhower, „strateški važnim delom sveta“. I sve to se nastavlja i danas.

U svojim tekstovima dosledno ste ponavljali da u spoljnoj politici demokrati ne stoje mnogo iznad republikanaca na moralnoj lestvici. Kojim principima bismo morali da se rukovodimo u formulisanju istinski progresivnog pristupa spoljnim poslovima?

Mislim da bi bilo korisno početi zamišljanjem konzervativnog pristupa: priznanjem da imamo Ustav koji poštujemo kao sveti tekst. U Ustavu postoji član VI, a u njemu se kaže da će „svi sporazumi, oni koji su sklopljeni i oni koji će biti sklopljeni pod kontrolom Sjedinjenih Država, biti najviši zakon zemlje“. Jedan takav sporazum, koji je danas izuzetno značajan, jeste Povelja Ujedinjenih Nacija, temelj modernog međunarodnog prava. Član 2(4) ove Povelje zabranjuje „pretnju ili upotrebu sile“ u međunarodnim poslovima, uz dodatna preciziranja koja u ovom kontekstu možemo ostaviti po strani.

Svestan sam da nas jedna ugledna profesija ubeđuje da te reči ne znače ono što znače, ali ću naivno pretpostaviti da one znače baš to. Konzervativni pristup bi primetio da vrhovni zakon zemlje rutinski krše visoki zvaničnici, među njima i sadašnji predsednik i njegovi prethodnici, koji redovno izjavljuju da su „sve opcije na stolu“ kad je reč o Iranu i koji ne samo što prete silom već joj i pribegavaju. Uzmimo školske primere kao što su invazija Iraka bez uverljivog povoda. Ilustracije su suviše brojne i poznate da bi ih trebalo nabrajati, ali pomenućemo kršenje povelje OAS-a kojom je zabranjen bilo koji oblik mešanja u „poslove druge države“.

Za Sjedinjene Države, nepoštovanje međunarodnog zakona nije povremeno odstupanje od principa, već je upravo ono princip. Sjedinjene Države ponosno prihvataju ulogu hulje koja je imuna na međunarodne zakone (među njima i važeće sporazume koji su vrhovni zakon zemlje). Ponašanje Sjedinjenih Država je zasnovano na principu koji je formulisao ugledni državnik Dean Acheson, koji je poručio Američkom društvu za međunarodno pravo da nema „zakonskih prepreka“ kad Sjedinjene Države odgovaraju na izazov upućen njihovoj „moći, poziciji i prestižu“.

Tog principa se držala administracija Ronalda Reagana kad je odbacila nadležnost Svetskog suda nad njenim napadom na Nikaragvu, oglušila se o naređenje Suda da obustavi ratne zločine i plati znatne reparacije, kao i kad je stavila veto na Rezoluciju Saveta bezbednosti kojom je potvrđena odluka Suda i pozvala sve države da poštuju međunarodni zakon. Kao što je objasnio pravni savetnik Stejt departmenta Abraham Sofaer, ne može se računati na to da će veći deo sveta „deliti naše stanovište; većina se često suprotstavlja Sjedinjenim Državama u važnim međunarodnim pitanjima“, te zato moramo „zadržati za sebe pravo da odlučimo“ kako ćemo delovati i šta suštinski spada u „domaću jurisdikciju Sjedinjenih Država, onako kako su to odredile Sjedinjene Države“ – u ovom slučaju akcije koje je sud proglasio za „nezakonitu upotrebu sile“ protiv Nikaragve, to jest međunarodni terorizam.

Konzervativci bi mogli kombinovati povinovanje američkom zakonu s „poštovanjem prema merilima čovečanstva“ i time odbaciti dvopartijski konsenzus po kom ni zakoni Sjedinjenih Država ni globalne norme ne važe za našu zemlju, koja ne samo što se oglušuje o odluke Međunarodnog suda pravde (u potpunoj izolaciji, pošto su ih i Libija i Albanija na kraju prihvatile). A trebalo bi raskrstiti i sa zakonom koji predsedniku daje ovlašćenje da upotrebi silu kako bi spasao svakog Amerikanca dovedenog u Hag i s postupcima kao što je odbijanje vize glavnoj tužiteljki Međunarodnog krivičnog suda kad se ona usudi da istražuje aktivnosti Sjedinjenih Država i njenih klijenata.

Pod pretpostavkom da SAD mogu postati zemlja koja poštuje zakon, konstruktivne mere koje bi trebalo usvojiti nameću se same od sebe. Među njima je udruživanje sa svetom u suočavanju s realnim egzistencijalnim pretnjama opstanku, kao što su ekološka katastrofa i nuklearni rat. Ili s krizom koja zauzima visoko mesto na spisku američkih briga (među republikancima čak najviše mesto): obezbeđivanje južne granice. Progresivna politika ne bi samo ispunjavala naše međunarodne obaveze koje se tiču azila za izbeglice, već bi i priznala našu odgovornost za stvaranje uslova od kojih ti nesrećnici beže i dodelila resurse (ako ćemo pošteno, „reparacije) za prevazilaženje teških uslova života koji su ih naterali da beže. Lako je preći na istinski progresivnu politiku, ali put dotle je veoma dugačak.

Tokom života ste komentarisali sve, od tužnog poraza socijalizma i anarhizma u Španskom građanskom ratu do strahota u Vijetnamu. Šta vas pokreće da radite uprkos tim užasima? Koje žrtve ste morali podneti?

Možemo da biramo između dve mogućnosti: da napustimo nadu i doprinesemo da se dogodi najgore; ili da iskoristimo postojeće mogućnosti i možda doprinesemo boljem svetu. To i nije tako težak izbor. Nešto se naravno žrtvuje: vreme i energija. Ali tu je i nagrada: učestvovanje u borbi za mir, pravdu i opšte dobro.

pescanik

Njegove filmove odlikuje specifičan vizuelni stil, koji podseća na francuske filmove 60-ih i 70-ih godina 20. veka. Radnja je uglavnom jednostavna i dešava se u Helsinkiju. Humor je specifičan…

… Završio je studije medija na Univerzitetu Tampere. Nazivaju ga autorskim režiserom jer u filmovima pokazuje lični pogled na temu filma i umetnosti uopšte. Gluma u njegovim filmovima je redukovana, dijalozi su kratki, jednostavni, ali izrečeni na besprekornom finskom književnom jeziku… Kaurismaki kao filmski autor posebno akcentuje svoj britki, crni humor koji simbolizuje apsurdnost gubitničke pozicije njegovih marginalizovanih i poniženih junaka. Akijevi junaci imaju samo jedan izraz lica: i kada rade, i kada piju i kada se druže… imaju samo jedno lice i sa tim licem idu kroz ceo svoj život. Oni su usamljeni, poniženi i ćutljivi pripadnici obespravljene radničke klase u stalnoj potrazi za poslom i ljubavlju…

Grad u kome uglavnom snima je Helsinki tj. njegovi delovi u kojima živi i radi radnička klasa. Likovi su često siromašni i izgubljeni pojedinci, socijalni slučajevi , sasvim obični ljudi u gramzivom i zlobnom svetu bezdušnosti prinuđeni na borbu za goli opstanak, otpor i smelo odupiranje modernim robovlasnicima i licemerima koji su prigrabili sve ,, bogatstvo“ zlog starog sveta… Njegovi filmovi su potresni, crnohumorni ekspresionistički portreti moderne Finske, pastelnih boja… Oni su kao ostrva tišine unutar buke modernog sveta i liče na neme filmove sa finskim tangom, kao muzičkom podlogom. Kaurismaki vešto prikazuje tipičnu finsku usamljenost i melanholiju, dočaravajući ih kroz likove ćutljivih autsajdera u čudesnoj atmosferi nordijske otuđenosti…

Kaurismaki tematizacije radničku klasu specifičnim stilom baziranim na poetici soc realizma – minimalističkim stilom i osobenim, crnim humorom, svedenim dijalozima i reduciranom glumom. Film Senke u raju predstavlja ljubavnu priču čiji su protagonisti skupljač smeća i blagajnica. On označava uvod u tzv. proletersku ili gubitničku trilogiju … Nakon njega Kaurismaki snima filmove Ariel i Devojka iz fabrike šibica, zaokružujući jednu crnohumornu, kritički intoniranu priču, trilogiju kojom daje jedinstven osvrt na savremeni licemerni svet i društvo bez saosećanja, ljudskosti, solidarnosti, empatije … gde vladaju pohlepa i koristoljublje, eksploatacija većine od strane privilegovane manjine … apsolutna nebriga i bezdušnost, socijalna neodgovornost i neljudskost … 

Kaurismaki priča toplu ljudsku priču sa dna društvene lestvice, obojenu specifičnim humorom, atmosferičnom, redukovanom glumom, bluz energijom i melanholijom trpljenja( ogrnutim numerama John Lee Hookera i Elmora Jamesa koje bude nadu i vraćaju veru svima onima koje uglavnom ne primećujemo u žurbi i sebičnosti) i atmosferom hladnog, dalekog Helsinkija kojeg sunce života retko kad ugreje…

Tamo gde interesi i sebičnost ( u hladnom svetu jurnjave za profitom i prestižom) zamenjuju toplinu ljubavi i saosećajnosti među ljudima, rađaju se drame, tragedije tzv. gubitnika sistema koji se nemilosrdno uzdiže iznad svih pravih vrednosti čoveka, pre svega iznad iskrenih emocija i ljubavi koja se pretvara u hladni interes, proračunati odnos u čijem haosu svi na kraju stradaju – nesrećni, usamljeni, zaboravljeni…

Kaurismaki staje na stranu tzv. ,, običnog, malog čoveka“, pronalazeći u opštem haosu sveta treptaj božanske iskre svetlosti i topline, one male radosti i vrednosti koje nas sprečavaju da se ne survamo nepovratno u ponor ništavila… Kaurismaki priča toplu ljudsku priču, nabijenu snažnim emocijama, priču o ljubavi, istrajnosti i praštanju…

Obojen snažnim autorskim pečatom i specifičnom ljudskom toplinom hladnog Severa, atmosferom koja priča sama za sebe, film Senke u raju predstavlja siže, kroki sve one humane energije i borbenog duha ,, malog“ čoveka koji će obeležiti bogato i originalno filmsko stvaralaštvo sjajnog finskog reditelja i umetnika Akija Kaurismakija, kulminirajući u remek delima poput ,, Lenjingradski kauboji idu u Ameriku“ ili ,, Avr“…

   Uvek sam voleo bajke, ali u stvarnom životu bih voleo da vidim kako vuk, umesto Crvenkape, proguta ljude sa Volstrita. Volim ljude, ali volim i pse, jer oni ne govore i ne pričaju, poput ljudske rase, gluposti. Zato u mojim filmovima ima pasa… 

Film Arijel (1988.) Kaurismakijeva je crnohumorna drama, priča o finskom rudaru koji proživljava golgotu jer je njegov otac izvršio samoubistvo, a on biva nepravedno optužen za ubistvo. U zatvoru sanja san o odlasku iz zemlje i novom životu. On potom beži iz zatvora, ali stvari ne idu onako kako je planirao… Na kraju, glavni (anti)junak pronalazi sreću i spas pod okriljem ljubavi prema ženi i stiže do broda spasa i nade, zvanog Arijel, kojim kreće u neki novi svet gde prestaju nasilje, nepravda i strah… Specifičnom atmosferom hladnog Severa pretapaju se i dominiraju, na čudesan, melanholičan način uklopljene šarolike muzičke varijacije : od suptilnog finskog tanga, unutrašnje sreće obojene čudesnom setom i kabarea, do punka, rockabillyja i ranog rock and rolla … Tim i takvim muzičkim izobiljem i šerenolikošću Kaurismaki( poput svog prijatelja i još jednog jedinstvenog filmskog otpadnika od mejnstrima i svojeglavog genija originalne estetike – Džima Džarmuša, takođe duboko angažovanog umetnika) boji vlastiti, jedinstveni umetnički izraz i osoben stil unutar kojeg se pretapaju, preklapaju i stapaju elementi bunta, naturalistički obojenih socijalnih drama, film noira, reducirane glume i crnog humora – naglašeni kontrastom hladno plavičastih i toplo, jarko crvenih boja i tonova,  krajnosti melanholije, tišine i čudesne pomirenosti sa sudbinom unutar kojih se kreću njegovi neobični (anti)junaci, sasvim obični ljudi sa dna socijalne lestvice, uglavnom proleteri i gubitnici na obodima savremene bezdušne, dekadentne civilizacije, perfidnog i perverznog robovlasničkog sistema po dubinama socijalnog dna … društvene margine, skrajnute i neprimetne u opštem rasulu bezočnosti, gde još jedino postoji toplina nekadašnje ljudske duše …

   Solidarnost je reč koja nam već dugo nedostaje. Solidarnost je možda način za rešenje ili bar ublažavanje problema. Ona već dugo nedostaje ljudskim bićima. Nedostaje Evropi…

Film  Devojka iz fabrike šibica (1990.) poslednji je, treći deo Kaurismakijeve trilogije.Glavnu ulogu tumači legendarna finska glumica Kati Outinen. Ona je mlada žena koja radi u fabrici šibica. Njen posao i privatni život pate od monotonije i besperspektivnosti. Jednog dana ona odlučuje da radikalno promeni svoj beznadežni život… Kupuje haljinu, odlazi na ples, tamo upoznaje izvesnog gospodina i nakon burne noći provedene s njim ostaje u drugom stanju… U tom trenutku svi joj osim brata okreću leđa… Odbačena i ponižena, ona odlučuje da se osveti svim muškarcima – prvo bezobzirnom ocu svog deteta, zatim surovom očuhu koji je zbog neželjene trudnoće izbacuje na ulicu i napokon jednom slučajnom pijanom udvaraču… Ona sipa otrov za pacove u njihovo piće… Čitava radnja filma odvija se gotovo bez dijaloga…

Dobri stari rokenrol i duh bluza, čudesni retro enterijer, stilski minimalizam i ironični džarmušovski humor, mistična melanholija hladnog Severa i duboko humanistička nota čine sve potonje filmove Akija Kaurismakija čistom straight rock muzikom i poetikom običnog čoveka i ponižene radničke klase sveta.

   Nema koristi od nadanja, o bilo čemu, najbolje je samo prepustiti se noći, ili leteti nisko kao fazanovo pero na krilima vetra, preko vrhova kuća, u daljinu… Život je kratak i mizeran. Budi veseo koliko možeš!. 

Kao veliki čovek, umetnik, stilista i humanista Aki Kaurismaki staje na stranu obespravljenih ljudi sveta, nudeći ljubav, saosećajnost i solidarnost  kao odgovor na gramzivost, pohlepu i bezosećajnost modernog sveta, nudeći nadu svim svojim čudesnim marginalcima i antijunacima s oboda radničkog geta…

   Stvarnost je toliko postala beznadežna da ne mogu da pravim film koji će biti crnji od realnosti.

Lepršajući kroz čudesni svet pokretnih slika i njegovu hipnotišuću magiju poput fazanovog pera na krilima vetra Kaurismaki ostaje jedan od poslednjih velikih umetnika i humanista svetskog filma,umetnik koji svojim jedinstvenih duhom nudi alternativu opštoj komercijalizaciji i jalovosti modernih stremljenja svetske kinematografije.

Sani je pijuckala vruću jutarnju kavu tiho čavrljajući, činilo joj se da priča sama sa sobom. Krenuvši u kuhinju sa praznom šalicom smješeći se reče: „Danas je nedjelja, znaš kad će ručak biti gotov. Ti zaključaj vrata.“ Zadovoljna je otišla u kuhinju pripremati ručak, ali nije žurila jer je znala da će on, kao i obično malo zakasniti.

Kada je ustala i primjetila majčino vedro lice, Veki će: „Opet si lijepo sanjala,“a to je značilo: „opet si sanjala tatu.“ Poslije su zajedno servirale stol. Sani je, kao slučajno opet izvukla Nikovu stolicu. Uz ručak su se dogovorile kako provesti ostatak dana. Veki je primjetila da majka opet pravi stanke u razgovoru: „Sigurno opet misli da razgovara s ocem. Moram je brzo odviknuti dok ne bude kasno.“

„Ti operi suđe poslije ručka, a ja ću se malo odmoriti“ rekla je Sani i otišla u sobu. Liježući u krevet, ostavila je mjesto za Nika, zažmirila je i tiho nastavila razgovor s njim započet još za ručkom. Osjećala je njegov zagrljaj, poljupce koji su šetali sa očiju, usta, vrata, a onda je njegovu glavu osjetila na svojim grudima. Osjećaj miline u grudima je tražio veću blizinu i čvršći zagrljaj, pa mu se još primakla i ona je njega zagrlila.

Rukama je obgrlila prazan prostor, što ju je vratilo u stvarnost i rastužilo.

„Ne budi tužna, stvarno sam tu kraj tebe, evo: poljubit ću te u lijevi, pa onda u desni obraz. Stisnut ću te za koljena.“

„To nije san niti halucinacija! Bože, već sam pomislila da gubim razum.“ Zbunjena širom otvorenih očiju ležala je u krevetu.

„Tko je to s tobom, s kime pričaš. Ne brini oni su mi omogućili da još jednom razgovaram s tobom prije odlaska.“

„Da mi smo došli iz sazvježđa Andoni,“ objašnjavao je jedan glas kako im se svemirski brod nalazi u zemljinoj orbiti. Već dugo dolaze na zemlju sa zadatkom obnavljanja života na svojoj planeti.

„Naime, nepoštednom borbom za napredak uništili smo si sve osnovne uvjete za život, uništili svoje uzvišene osjećaje i ugrozili opstanak života na planeti.“

„Više se ne možemo razmnožavati prirodnim putem. Za nastavak vrste koristimo epruvete i inkubatore kako se to kaže kod vas na zemlji. Takva su bića koja danas žive na našem planetu daleko od savršenstva, više liče na robote.“

„Lutali smo svemirom i tražili ni sami ne znajući što. Došavši na vaš planet, koji je sličan našem spoznali smo da su vam još uvijek važni osjećaji, naročito ljubav, a ona je najvažnija za opstanak zdravog bića. Istina, uočili smo da i vi Zemljani uništavate svoj planet uništavajući životne uvjete novim tehnologijama, ali osjećaj ljubavi prema čovjeku, planeti i cijeloj prirodi je jača.“

„Da ne bismo ugrožavali sklad na zemlji i da bi ostali neprimjećeni, odlučili smo se približiti ljudima pa smo mlađim parovima nudili da pođu s nama, a mi ćemo im omogućiti ekonomsku stabilnost koja je kod nas daleko bolja od vaše. I oni koji su zbog lošeg zdravlja ugroženi, nudili smo im ozdravljenje i dulji život – on je kod nas znatno dulji.“

Većina je prihvatila.

Kuščević je personifikacija nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja: to je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija

Razglednice, gdje se mogu još kupiti razglednice? Onda slijedeće pitanje je: zašto na kioscima više nema markica za razglednice? Whats up, Viber su postali nove razglednice. Čak je i stari dobri SMS na umoru. Govoriti o razglednicama u  novom dobu digitalnih pozdrava i novih selfie generacija komunikacije moglo bi se činiti pomalo zastarjelim, čak čudnim, ali otpornost razglednice kao zastarjelog  romantičnog oblika pozdrava s mora ili neke vukojebine, kao načina masovne komunikacije, sugerira da postoji nešto sasvim posebno u ovom kulturnom i vremenom pregaženom obliku interakcije. Definitivno sam čovjek izgubljen u vremenu i prostoru. Što se dogodilo s telefonskim govornicama u Slavonskom Brodu i šire?

Svatko voli dobiti razglednicu! Govorim često svojim kćerima. Ohrabrujući, nagovarajući i  pomalo prisiljavajući ih na pisanje razglednica prijateljima i rođacima tijekom obiteljskog odmora oko Čiova, otoka okljaštrnog betonizacijom. Osobno  sam isto prešao na Viber, Telegram i sve te novotvorine. Još ih uspjevam nagovoriti, ali tata to više nije in. Jbga kao čangrizava baba sam. Jedine  razhlednice koje su redovite su one od Brod Plina, Komunalca i ostalih Brodskih naprednih poduzeća. Kad ih vidim skoro mi suze krenu od sreće. Pa oni se me mene svaki mjesec sjete. Priznajem  pomalo sam zastario za Instagram, Tik tok, twitter. Nisam  dovoljno trumpastičan za twitter.

Pratim političku scenu u ovoj sezoni kiselih krastavaca.  Osobni paradoks mi je da ako se politiku definiram kroz dominantni suvremeni objektiv negativnosti, onda bi se i politička pisma automatski povezala s lažljivosti, neistinama i poluistinama. Da bi se to naglasilo, trebalo bi raditi u konturama poznatog eseja Georgea Orwella iz 1946. godine “Politika i engleski jezik“. Orwell je nastojao potaknuti konkretnost i jasnoću umjesto nejasnoće, i na mnogo načina kratkoća razglednice potiče iskrenu preciznost. Naše političke razglednice koje nam odašilju, dovedu naš, pa i moj želudac, u stanje stalne mučnine i  akutne žgaravice.

Nešto drukčije rečeno, paradoks razglednica je da njihov fizički oblik promiče ravnopravan razgovor (možda, ravnopravno pisanje), i kroz to, nedvojbeno, nudi pošteniji i zanimljiviji račun: Ljeto je, velike su vrućine, ništa se previše ne događa, ali se zato kisele krastavci, po čemu je cijelo ovo razdoblje dobilo ime. Izraz sezona kiselih krastavaca povezuje se s njemačkim trgovcima u 18. stoljeću. Pošto se ništa nije događalo, patio je i posao, pa su zato ljudi tada morali jesti najjeftiniju hranu, a to su bili kiseli krastavci.  S jedne strane, da, ovo razdoblje je doslovno vrijeme kada se kisele krastavci. Svi gledamo i lajkamo selfie s mora, a modeli na njima se uredno otopljeni smješkaju i šalju nam poruku. Baš je super , a kuhaju se kao i mi, koji smo ni na nebu ni na zemlji.

Onda upalimo TV I vidimo Krstičevića koji opet na +35 vidi ugroze i kreće u nabavki višenamjenskih borbenih zrakomlata. Prevruće je, pa se od vrućine ne može halucinirati. Pitam se jesu li ti zrakomlati iz posla stoljeća klimatizirani. Jupi, opet će osnovati neko povjerenstvo za nabavku istih , koje plaćate Vi. Onda Kušćević, čovjek koji ima pašnjake, a nema poljski wc s okolugznim motalom bar da se ispraznimo. HNS   traži ostavku ministra Kuščevića ili će se dogoditi Ništa. Gasim TV  i malo idem pogledati portale.

Raspušten GO SDP Slavonski Brod, e sad će mi i na lijevo, atrofirano oko suza. Stribor Valenta tumačeći da je i dalje predsjednik GO SDP-a Slavonski Brod sazavao je sjednicu Gradske organizacije. Pa jesu li raspušteni ili nisu?  Imaju neku tročlanu upravu. Što oni rade, osim što stalno nekog raspuštaju stegovno istjeruju. Izborno konstantno gube u Slavonskom Brodu. Stranka koja je imala od 3 do 6 mandata, sad ima jedan do dva, ako jedan ili oba ta dva nisu pod sunzpenzijom.

Udruga stranka Ante Starčević /Pravaš/ stranka nezavisna lista. Kako stranka može bit nezavisna ako je zavisna o gore navedenim  ili ne sunspedirano i možebitno raspuštenim rukicama.

„Preseljenjem iz zgrade u Budakovoj (tzv. „Milovićke“) iz neadekvatnih uvjeta, na novu lokaciju osigurani su bolji uvjeti za građane (veći prostor, prozračno, klimatizirano i dr.), koji dolaze rješavati svoje administrativne poslove, kao i bolji radni uvjeti za službenike Odjela upravnih poslova, dok je poboljšanje ostalih uvjeta u fazi rješavanja.
Nova lokacija je pogodna za građane s obzirom na to da se nalazi u samom centru grada, gdje su u većini smještene i ostale ustanove i institucije, koje građani posjećuju. Zamijećeno je da dosta građana dolazi pješice ili koristi javni prijevoz, a oni koji dolaze osobnim automobilima mogu koristiti u danom trenutku bilo koje slobodno parkirališno mjesto u gradu, odnosno obližnje parkiralište u blizini sportske dvorane „Klasije“.“; izvor: https://brodsko-posavska-policija.gov.hr/vijesti/odjel-upravnih-poslova-radi-na-novoj-lokaciji-obavijest-za-gradjane/16853

Također je ovih dana zamijećeno da dosta građana dolazi ujutro prije početka radnog vremena, čak i sat vremena ranije, te nepotrebno čeka početak radnog vremena na ulici. Trenutno nema velikih gužvi. Prosječna dužina čekanja na red za rješavanje upravnih poslova je 30-tak minuta, a izuzev nešto duže u slučajevima godišnjih odmora građana i službenika, tehničkih smetnji (prekida rada zbog kvara uređaja i slično).
Čak je i osiguran pristup za Osobe s invaliditetom, bar tako kažu. Nadam se da puno ne lažu. Sezona  je kiselih krastavaca, jedino se papirnato plišana rodica drži iste u svakom smislu riječi.

Mogli bismo, dakle, razdvojiti političke razglednice u mnogo različitih diskretnih oblika. Postoje velike ‘P’ političke razglednice kakve šalju kandidati i stranke, koje u modernim vremenima imaju tendenciju da budu otvorene, bezlične, kozmetičke, koje odmah produže u kantu za otpad pored kaslića za poštu. Iako očigledno precizan i izravan u smislu tona i stila, uvjeren sam da bi Orwell imao mnogo toga za reći o tim velikim političkim razglednicama i njihovoj mutnoj vezi u smislu poštenja.

Razglednice često dopuštaju dušama da pobjegnu. Postoji terapijska kvaliteta za pisanje općenito, a posebno za pisanje razglednica, što je u velikoj mjeri posljedica tradicionalnog konteksta u kojem su pisane. Razglednice se obično pišu na godišnjem odmoru kada autor ima prostora za razmišljanje, daleko od pritisaka svakodnevnog života. Razglednice obično su osmišljene i rađene iz osobne i profesionalne potrebe i udaljenosti. Fragmenti misli, poruke između redova, pitanja koja su ostala neizrečena, postizanje bliskosti i priznanje razdvajanja čine ono što svi nekad voljeli, a volimo još uvijek dobiti . To su razglednice. Usput i meni je pao Whats up i Badoo, tako da sam ostao sam.

Puno se toga izmijenio u svijetu politike zadnjih desetljeća. Politički pokreti, koncepti, idejni kompleksi, klasične političke stranke i podjele, “politička logika”, politički lideri, izborno tijelo … Sve ono što je dugo trajalo kao “nepromjenjivo”, stvarajući privid zacementirane političke stabilnosti, mijenja se vrtoglavom brzinom. Nestabilnost postaje suvremena konstanta pa čak i nekakav čudnovat preduvjet političkog djelovanja novih tipova politika, pokreta, stranaka i lidera. Stoga ne iznenađuje što “proizvodnja nestabilnosti” sve više postaje zaštitni znak današnjeg društva.

Na razini “gole politike” pojava radikalnih desnih političkih pokreta i opcija zasitila je europsku političku scenu i praksu života u do sada neviđenoj mjeri. Naravno, suština tih procesa je globalna pa stoga i ne čudi što je jedan od glavnih magova radikalne desnice, Steve Bannon, doletjevši “preko bare” iz Sjedinjenih Američkih Država – sebi zadao zadatak da kompletnu radikalnu desnu političku scenu uobliči i objedini u jedan snažan, jedinstven Pokret (“The Moviment”) koji će biti koordiniran iz jednog mjesta. Na neki perverzan način, tako je, u Bannonovoj režiji, naopako okrenuta, “inverzna” Cheova “teorija foca”, jezgre, žarišta (iz kojeg je po Cheu trebao “prema vani” snažno zračiti lijevi revolucionarni plamen). Ona je sada pretvorena u ideju o stvaranju jednog čvrstog “žarišta” iz kojeg bi prema ostatku Europe, pa i dalje, trebao žariti koordinirani radikalno desni koncept (spomenuti Pokret), a ima vrlo zahtijevan cilj dosezanja političke dominacije kapilarno povezane desnice i to od Istoka do Zapada i od Sjevera do Juga – precizno premreženog starog kontinenta.

Steve Bannon (rođen 1953. godine) bivši je bankar koji u politiku ulazi poprilično kasno, tek 2012. godine kada počinje širiti svoj utjecaj kao direktor digitalne medijske kuće Breitbart. Vezan je za američke republikance i promiče radikalno desnu politiku koju karakterizira snažni populističko-antiestablišmentski pečat. Zagovara žestoki nacionalističko antiimigrantski koncept s posebnim naglaskom ukazivanja na naraslu kinesku opasnost koja po njemu sve više ugrožava američku hegemonističku poziciju u svijetu. Vrlo brzo Bannon dolazi do zaključka da je upravo Donald Trump idealno “sredstvo”, instrument za provođenje njegovih političkih ideja u praksu. Nameće se kao šef njegove predsjedničke kampanje pa ne čudi da temelj Trumpove politike postaju američki nacionalizam (“America First”), kao izražena antiimigransta politika i ksenofobija.

Bannon je mislio kako su europski izbori idealan trenutak za ostvarivanje njegovog cilja (FOTO: HINA/EPA/Patrick Seeger)

Ipak, nakon Trumpovog trijumfa, brzo dolazi do razlaza među njima. Naime, Bannonov koncept antiestablišment politike nije više korespondirao s novonastalom političkom situacijom i odnosima u glavnim centrima političke moći. Trump je, ipak, prije svega – čovjek Republikanske stranke čiji politički establišment čine njeni kongresnici i senatori. Njihov glavni zagovornik na “Trumpovom dvoru” je Trumpov zet Jared Kushner koji je dobio zadatak da onemogući Banonnovu ambiciju da se po svom utjecaju na predsjednika izdigne iznad kongresnika i senatora. Taj sukob oko utjecaja rezultirao je Bannonovim odlaskom s funkcije Trumpovog glavnog ideologa i savjetnika. To je prisililo Stevea Bennona da se okrene prema Europi.

Velike ambicije

Kao što to kaže Elías López, urednik Global Opinions, rubrike u The Washington Postu, Bannon “vidi samoga sebe kao velikog vizionara globalnog desnog pokreta”. U Europu dolazi uz veliku pompu, vrlo samouvjeren, prepun samohvale s ciljem da uobliči jedan do sada neviđen, veliki pokret kontinentalne ekstremne desnice. Njegov politički san je stvaranje internacionalne organizacije tvrde desnice (svojevrsne desne Internacionale). On smatra kako je nužno objediniti različite, fragmentirane nacionalne ultradesne političke pokrete. Smatrao je i kako su europski izbori idealan moment za ostvarivanje tog cilja – a to je stvaranje jakog ultradesnog fronta koji bi se pretvorio u snažnu europarlamentarnu grupu.

Esteban Ibarra, predsjednik španjolskog Pokreta protiv netolerancije (Movimiento contra la intolerancia) navodi kako je Bannon, kao osvjedočeni antisemit i islamofob, došao u Europu s ciljem da objedini “tri desnice”. Po njemu, riječ je o objedinjavanju: “derecha extrema” (desnice ekstrema), “extrema derecha” (ekstremne desnice) i “ultraderecha” (ultradesnice). Naravno, u pitanju je igra riječi, ali Ibarra na ovaj ciničan način želi upozoriti kako je Bannonov cilj objedinjavanje svih mogućih europskih radikalnih desnica u jedan jedinstveni Pokret. Krajnji mu je cilj razaranje Europske Unije koristeći se pri tom, na perverzan način, teškim položajem i nestabilnom situacijom najugroženijih slojeva europskog društva, a posebno – radnika. To je uostalom, oduvijek bio stari “politički trik” svih fašizama.

Nakon izbora za Europski parlament postalo je bjelodano da Bannonov koncept nije uspio. Politička mapa Europe nije doživjela radikalno desnu promjenu koja se očekivala. Radikalna desnica uspjela je povećati broj svojih europskih zastupnika, ali daleko ispod svojih očekivanja, bez obzira što po prvi put proeuropski demokršćani i socijaldemokrati nemaju zajedno natpolovičnu većinu u Europskom parlamentu. Ali zato jačaju proeuropski “zeleni” i liberali koji, također, predstavljaju političke protivnike radikalne desnice.

Bannonu se nije priklonio niti Viktor Orban (FOTO: HINA/EPA/Julien Warnard)

Iako je Bannon u studenom prošle godine najavljivao svoju suradnju s kontroverznim Viktorom Orbanom u njegovoj kampanji – do toga, ipak, nije došlo. Isto je tako bombastično najavljivao potpisivanje sporazuma s Matteom Salvinijem o pristupanju njegovom Pokretu kao i formiranje nekakvog udruženja u Bruxellesu koje bi imalo oblik ultradesnog kluba – ali do toga ne dolazi, pa i Salvini javno sve to opovrgava. Na kraju krajeva Bannon je uspio dobiti jedino belgijsku vanparlamentarnu Narodnu stranku (1,1 %) a do najavljene predstave u Bruxellesu nikada nije došlo. Na kraju krajeva Orban ipak ostaje s Pučanima (usprkos tome što su ga oni privremeno suspendirali), dok Salvini glumi kako Bannona jedva da poznaje (“S njim sam razgovarao tek nekoliko puta”, tvrdi), a u Europskom parlamentu radikalna desnica ostaje i dalje fragmentirana i nepovezana.

Bannonove su ambicije bile silno velike. Njegov projekt je bio čvrsto povezivanje europske ultradesnice u rasponu od Poljske pa do Francuske, od Sebastiana Kurza u Austriji do Salvinija u Italiji, od nordijskih ultrasa do Njemačke i radikalno desnog AfD-a, pa sve do profašističkog Voxa u Španjolskoj. Osim toga, u Španjolskoj Bannon želi, ali ne uspijeva u tome, organizirati susret s Pablom Casadom (Narodna stranka – pučani) i s Albertom Riverom (Ciudadanos – Građani, politički centar), koji su ionako bliži desnom političkom centru nego nekakvoj radikalnoj desnici. Najplodnije tlo za svoje djelovanje na kraju je ipak pronašao u Italiji, pa mu je zato posebno teško pao zadnji teški udarac koji je stigao upravo iz Italije.

Proizvodnja budućih ultradesnih vladara Europe

Naime, Bannon je za, uvjetno rečeno, nekakav “svoj suvremeni Wewelsburg” odabrao jedan stari talijanski samostan, sedamdesetak kilometara udaljen od Rima, koji je inače u državnom vlasništvu, a u kojem bi se obrazovala europska desničarska elita, odnosno u kojem bi se “proizvodili” budući europski ultradesni lideri, vladari nekakve predstojeće Nove Europe. Riječ je o 800 godina starom samostanu Certosa di Trisulti (Collepardo). Na istom mjestu, dakle u samostanu, djeluje i katolički Instituto Dignitatis Humanae, za čijeg je ravnatelja postavljen Benjamin Harnwell koji je u rujnu prošle godine izjavio da će Steve Bannon elaborirati plan studija “za dirigirano rukovođenje” namijenjeno “katoličkim desničarskim političarima”.

Bannon je preuzeo osiguravanje financijskih sredstava potrebnih za funkcioniranje tog projekta, ali, talijansko Ministarstvo kulture nedavno je odlučilo uskratiti koncesiju ovom Institutu za daljnje korištenje samostanaca. Glasnogovornik Ministarstva kulture (kojeg inače, vrijedi spomenuti, vodi Pokret pet zvijezda – M5S s kojim Bannon nema baš dobre odnose) Gianluca Vacca izjavio je kako je inspekcija ministarstva otkrila niz neregularnosti u korištenju koncesije. “Dužnost nam je poništiti koncesiju”, zaključio je Vacca.

U Italiji je inače demokratska, a posebno lijeva politička javnost, napala Vladu zbog sumnjivih uvjeta pod kojim je ta koncesija uopće izdana i tako je pod pritiskom javnosti ta specifična europska “tvornica” za proizvodnju obučenih ultradesnih lidera izgleda propala. Talijanski mediji su razvili tezu kako se putem ovog projekta, u koprodukciji Stevea Bannona, političke desnice i najkonzervativnijeg dijela Vatikana, pokušao destabilizirati i sam “lijevi papa” Franjo. Kao prilog toj tezi navodi se činjenica da se na čelu Savjeta konzultanata tog Instituta nalazi poznati vatikanski konzervativac kardinal Raymond Leo Burke.

“Hrvati, oni misle da su vaši životi smeće”

Pažljiviji čitatelj na ovom će mjestu primijetiti kako je američki kardinal Burke stari hrvatski znanac. Njega je kao glavnu zvijezdu nečega što se zove TradFest („festival tradicije i konzervativnih ideja“) na jesen 2016. godine u Zagreb dovukla udruga Vigilare. Ulogu uvaženog gosta vjerojatno duguje svojim ekstremističkim stavovima koje zastupa već dugi niz godina, stoga ni ne čudi da je kao takav idealan partner hrvatskih neokonzervativaca. U Zagrebu se susreo s brojnim političarima, i to iz vrha vlasti. a kao što možete vidjeti na fotografiji srdačno se susreo i s Davorom Ivom Stierom, koji je tada obnašao dužnost potpredsjednika Vlade.

Burke u dobrom društvu (FOTO: HINA)

Profilirao se kao veliki borac za kriminalizaciju pobačaja, tražio je da se političarima koji se ne protive pravu na pobačaj uskrati pričest, rodonačelnik je teze kako je za pedofiliju u Katoličkoj crkvi kriv radikalni feminizam, zagovornik je ideje da bi roditelji svojoj djeci trebali zabraniti druženje s homoseksualnim osobama, a vjernike homoseksualce i razvedene pa ponovno vjenčane osobe izjednačavao je s ubojicama … Upravo zbog ovakvih i sličnih radikalnih stavova, odlukom pape Franje, Burke je završio na marginama crkvene strukture. Iako ga pri posjeti Hrvatskoj nije želio primiti kardinal Josip Bozanić, Burke je i dalje svojevrsna ikona hrvatske desnice, o čemu svjedoči i članak o Burkeu na hrvatskoj Wikipediji gdje, naravno, nema ni spomena svim njegovim prethodno pobrojanim stavovima.

Nesumnjivo kod nekih u Hrvatskoj takav status ima i sam Bannon. Međutim, koliko mu je u ovoj misiji bila važna Hrvatska koja daje mali broj europarlamentaraca i s kim se u Hrvatskoj povezao, možemo samo pretpostavljati. U intervjuu za Večernji list s kraja prošle godine Bannon je objasnio kako misli da su države Višegradske skupine, uključujući i Hrvatsku, jedan od geopolitički najvažnijih prostora u svijetu. „Planiram posjetiti Hrvatsku i regiju, upoznati ljude, upoznati se pobliže sa situacijom kod vas“, najavio je tada, poručujući Hrvatima da „globalisti“ njihove živote smatraju „smećem“ i da će kad god osjete potrebu u zemlju dovesti još više migranata i niskokvalificiranih radnika.

Konačni udar?

Inače, bogatstvo Stevea Bannona procjenjuje se na 44 milijuna eura. Dio tog novca odlučio je uložiti u svoj projekt stvaranja Pokreta. Ali pokazalo se kako financijsko ulaganje u radikalno desne političke opcije nailazi na veće ili manje zakonske probleme u čak devet od 13 ciljanih zemalja, zbog toga jer je riječ o inozemnim sredstvima i fondovima pomoću kojih se očito pokušava utjecati na političku situaciju u određenom broju suverenih europskih država pa tako i na političku mapu cijele Europe. Najliberalniji uvjeti vezani za tu vrstu financijskih transakcija su upravo u Italiji koja mu je zbog desničarske vlasti i inače najviše odgovarala kao jezgra, žarište (foco) njegovog djelovanja. Stoga je ovaj zadnji udarac bio poprilično bolan za Bannona.

Neki analitičari smatraju kako je Bannon zanemario povijesne razlike nastanka raznoraznih desnih pokreta u europskim državama i postojeće razlike među njima. Marine Le Pen, recimo, u njemu ne vidi dobrodošlog istomišljenika nego prije “američkog uljeza”, španjolski profašisti također imaju određen zazor prema njemu …

Nizozemski profesor Rob Rimen (ravnatelj Instituta Nexus) smatra kako se određena vrsta neofašizma vraća na scenu zajedno s renesansom “kulture kiča”, pa tako i “političkog kiča”. Demokracija, objašnjava on, dolazi uz neke uvjete kao što su – ljudsko dostojanstvo, njegovanje kulturnih i moralnih vrijednosti, postojanje suosjećanja za druge, “razumijevanje značaja ljepote” … Nažalost, izvitoperena “demokracija masa” najčešće prezire te vrijednosti i djeluje, po njemu, na bazi golog instinkta, tražeći Vođu. U uvjetima rastućih socijalnih fobija i ksenofobija, zaključuje, nastaje plodan humus za razvoj i rast radikalno desnih političkih pokreta u Europi danas. On u svom intervjuu El Paisu (18.06.2019.) iznosi tezu kako upravo Trump pokušava sebe promovirati kao svojevrsnog novog mesiju koji će riješiti sva socijalna zla. A ako ne uspije u tome – krivci su, naravno, uvijek “drugi”, oni “drugačiji”. Fašisti trebaju strah, mržnju, krivca … Rimen uvjereno tvrdi da “Trump ima potpuno fašistički um jer fašizam mrzi demokraciju i slobodnu političku raspravu. Pravi fašist je ujedno “pravi lažov”, pojašnjava. Takve ne zanimaju ni obrazovanje, ni kultura, ni “filozofija” i slične stvari. Zato je možda paradigmatično i vrlo simbolično da su neki dan na konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta engleski desničari Nigela Faragea, iz stranke Brexit, okrenuli leđa Beethovenu i njegovoj “Odi radosti”, izražavajući na taj način na najslikovitiji i najbolji način pravu suštinu i bit svih suvremenih radikalnih desnica.

lupiga

Malo kada se evropska antiimigrantska laž sudarila s golom stvarnošću kao ovoga puta. S jedne strane ‘Il Capitano’ Matteo Salvini, s druge dvije stvarne kapetanice. S jedne marketinški programirani veliki vođa, s druge dvije neustrašive djevojke. S jedne državnik koji glumi da pripada narodu, s druge netko tko radi drugih žrtvuje vlastitu slobodu

Kako je moguće da nitko, od Slobodne Dalmacije preko portala i društvenih mreža do RTL-a, nigdje niti sitnim slovima nije naveo da je priča o velikoj betonskoj katoličkoj crkvi u šljiviku Stevana Slijepčevića zapravo iz srpskih Novosti?

Jezik hrvatske predsjednice, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje od jezika Heinricha Himllera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove

Sasvim prikladno, kampanju za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar Kitarović započela je u šumi.

U pratnji ministra unutrašnjih poslova, zapovjednika Glavnog stožera HV i militantno namrštene Mirjane Hrge, povela je četu od petnaestak novinara i isto toliko policajaca – koji su se međusobno razlikovali po tipu naoružanja – u gusto zelenilo na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odvažno se probijajući kroz granje i žbunje, spretno preskačući potoke, stijene i nabrekle žile stabala, puna poleta i vojničkog adrenalina, e da bi u pomno pripremljenom igrokazu predstavnike javnosti upozorila na nacionalnu opasnost prvoga reda i pokazala im mjesta gdje korpulentni državni službenici koji bdiju nad našom sigurnošću svakodnevno organiziraju rizičan lov na ljude. Dio šumskog monologa koji vrijedi upamtiti glasi ovako:

„Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!“

Da se to dogodilo, da je barem jedan od petnaestak nazočnih novinara zaista poslušao predsjednicu i „razmišljao o tome“, sasvim je izvjesno da bi nekih sat vremena kasnije, kada se ekspedicija opet dokopala asfalta i tragova civilizacije, isukao mikrofon, gurnuo ga pred lice vedre državnice i postavio neizbježno pitanje:

„Gdje su modrice i ogrebotine?“

„Kako, molim?“ moguće je da bi se ova zbunila, što bi novinaru pružilo priliku da pojasni svoj upit:

„Gdje su vam ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede, tupa ignorantkinjo? Gdje su svima nama ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede? Jer maloprije ste rekli kako je normalno da netko tko se provlači kroz onaj šumski teren stekne modrice, ogrebotine i tjelesne ozljede, čime ste ‘apsolutno jamčili’ da tu nije bilo policijske brutalnosti prema izbjeglicama, a mi smo se, skupa s vama, ministrom policije, šefom generalštaba i militantno smrknutom Mirjanom Hrgom, kroz taj teren upravo provukli, pa nitko nema ni ogrebotine, a kamoli modrice i tjelesne ozljede. Što to znači, ignorantkinjo? Zašto smatrate da imate pravo do te mjere debilizirati javni prostor? Zašto vjerujete da je svaki novinar glup kao gospođa Hrga, a svaki čitalac ili gledalac gluplji kao zapovjednik Glavnog stožera? Ako, pak, nije ni glup ni gluplji, onda je valjda podao kao ministar policije?“

No, rekoh, ništa slično nije se zbilo. Predsjednica je mogla nastaviti sa svojim predizbornim igrokazom neometana od strane pripadnika tzv. sedme sile.

Dramatični izvještaji nevladinih organizacija o bezdušnome tretmanu migranata, fotografije premlaćenih ljudi, snimci tajnih kamera na kojima se vidi kako hrvatski policajci protjeruju uhvaćene izbjeglice, udarajući ih kundacima i psujući, oduzimajući im mobitele, pucajući u zrak radi zastrašivanja, šutirajući kao pse one što se izdvajaju iz kolone… sve je to posve irelevantno. Sve su to priče za malu djecu i snimke za sitne prodane duše. „Ne postoji ljudsko pravo na migracije“, rekao je prije šest mjeseci ministar Davor Božinović.

I sada, usred duboke i bujne šume na bosansko-hrvatskoj granici, kroz koju ne možeš proći bez ogrebotina, modrica i tjelesnih ozljeda, Kolinda Grabar Kitarović sa svojom hrabrom družinom – sa šefovima vojske i redarstva, te militantno smrknutom Mirjanom Hrgom – cvrkuće ditirambe o hrvatskoj policijskoj humanosti i uz pomoć jakih novinarskih snaga priređuje raskošno pranje kroz gusto granje.

Tu je možda dobro podsjetiti na čuveno razmatranje o politici i istini Claudija Battistellija, koji se svojedobno zapitao zbog čega neki politički moćnici, čak i kada znaju kako svi znaju da lažu, ipak nastavljaju lagati. Po sudu ovog sociologa religije „organizirano laganje je samo verbalizirani segment organiziranog nasilja“. Naime, „umjesto da svoj puni smisao crpi u opoziciji istini, laž je, poput kundaka, čizme ili pendreka, prije svega dio temeljnog naoružanja organa državnog reda“. A to će reći kako političkome moćniku „nije primarna ambicija da prikrije istinu, nego da učvrsti svijest o tome kako su životi onih o čijoj se sudbini sistematski laže potpuno bezvrijedni“.

O takvima je hrvatska predsjednica u onoj opasnoj transgraničnoj šumi izgovorila štošta: da siju strah po okolnim mjestima i izazivaju očaj kod mirnoga hrvatskog stanovništva, da su to uglavnom „mlađi muškarci vojne dobi“ koji „imaju vojno iskustvo“, da mnogi od njih „nemaju dobre namjere“, da su oni „prijetnja našem nacionalnom interesu“, da se radi njih „posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći“, da je nedopustivo da se u Slunju javna rasvjeta gasi u ponoć „jer mrak pruža utočište ilegalcima“, da ih naposljetku ona, „kao žena“, mora zapitati „gdje su im supruge, majke, sestre i kćeri“, sugerirajući kako izbjeglice prelaze granicu s terorističkim i ratničkim aspiracijama…

A onda se dogodila kratka razmjena misli između predsjednice Grabar Kitarović i ministra Božinovića, koju mediji nisu posebno istaknuli, premda je na iznimno dojmljiv način sažela cjelokupnu šumsku naraciju.

KGK: „Čula sam i da lovačka društva pružaju sjajnu potporu policiji, dojavljujući gdje se migranti nalaze.“

DB: „Normalno, postoji koordinacija.“

KGK: „To je ono što je bitno. Da postoji sinergija i koordinacija.“

Da, to je ono što je bitno.

Nitko od prisutnih u šumi, koliko se dalo vidjeti iz televizijskih snimki, nije se zgranuo nad jezivim cinizmom te kratke diskusije o učinkovitosti.

Sve je izgovoreno i akceptirano s podrazumijevajućom lakoćom, kao da se kaže dobar dan ili hvaljen Isus, kao da se usput registrira najbanalnija rutina – da lovci odlaze u šumu u potragu za izbjeglicama, opremljeni istim vještinama i instinktima kakvima se služe u lovu na zvijeri, i uprizoruju završni čin odricanja ljudskih svojstava migrantima. Čin okršten, jasno, kao „sjajna potpora“ i blistav primjer „sinergije i koordinacije“.

Brisanjem razlike između obilježenih ljudskih skupina i životinja – kako u verbalnom, tako i u operativnom smislu – najzad je dosegnuta ista ona ležernost kakva je krasila odnos nacista prema Židovima. Naposljetku, „ne postoji ljudsko pravo na migracije“, rekao je ministar policije, pa nema ni logičkih osnova da se migranti tretiraju kao ljudi. Tko zna, možda će nakon nove runde kreativnog promišljanja historije u predsjedničkoj rezidenciji i usklik „Marš, životinjo!“ biti predstavljen kao povijesni hrvatski pozdrav.

Da oko toga ne ostavim dvojbe: jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove.

U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju.

Za nju, oni su dvonožne nemani koje haraju našim šumama, prljaju naš okoliš, uznemiruju naše građane, plaše naše žene, kolju naše kokoši i pritom još nalijeću na bukove grane kao na policijske palice, ukratko: ne-ljudi kojima se po prirodi stvari imaju baviti lovačka društva, formacije s iskustvom u naganjanju lisica i divljih svinja.

Nevolja je što je nacistička komponenta hrvatske vladajuće ličnosti postala toliko uobičajena i svakodnevna da je više nitko ne registrira kao nešto abnormalno. Kao što, uostalom, u Hrvatskoj nije abnormalno da se policijsko nasilje opravdava po čuvenoj taktičkoj uputi ministra propagande Trećeg Reicha o stotinu puta ponovljenoj laži koja postaje istina.

A bilo je nužno da to bar netko registrira. Barem u onoj transgraničnoj šumi, barem na startu predsjedničke kampanja. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože „kao žena“ postavila migrantima – „Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?“ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?

tacno

Na prvom programu Hrvatske televizije nema humorističkih emisija najvjerojatnije stoga što je humorom prožet čitav program. Posebno političko informativne emisije. Međutim, na prvom najblistaviji humor njeguju prevodioci i lektori kojima je u vrijeme Milanovićeve vlade netko dao mig da ne naglo, nego polako, neprimjetno, postepeno ipak legaliziraju „srbokomunistički pozdrav“ zdravo kojim su komunisti uspjeli čak i crkvu natjerati da ga koristi (Zdravo Marijo…). To onda na HTV ekranu izgleda ovako: ide američki film, ulazi žena u auto muža koji ju vozi s posla. Hi kaže ona i to je prevedeno s „bog“, muž joj odgovori hi i to je prevedeno sa „zdravo“.

„Kultura Inka i Maja“ prevedena je kao „kultura Inka i svibnja“, a „burzovne špekulacije“ s „burzovna nagađanja“. U slovenačkom filmu „Slovenka“, prevedenom na hrvatski, Slovenci psuju kao kočijaši i sve se jasno razumije. Međutim, prevodilica prevodi to na uljuđeni hrvatski pa za slovenačko „jebati“ piše titl „hebati“. Konkretno: „Nema hebene šanse.“ Gledalac jasno čuje kako Slovenac i filmu kaže „jebem ti boga“, a u prijevodu čita „k vragu“ ili kako kaže „u pičku materinu“, a prijevod glasi „u tri strinine“…

Shit i fuck su kultni izrazi u američkoj jezičnoj kulturi i najčešće su upotrebljavani. Amerikanci s te dvije riječi označavaju svu silu emocija. I upotrebljavaju ih tako često kao što Karamarko upotrebljava riječ domoljublje. Kako u uljuđenom hrvatskom jeziku, za razliku, psovke gotovo i ne postoje, tv lektori se snalaze kako znaju. Američki no shit prevode s ma daj, fuck you s ti vrapca, dick je pimpač, fuck up – nosi se ili pas m…, fuck je k vragu, holly fuck – jesem ti bingulicu, son of the bitch – k vragu, what’s up je kaj ima, fucking hell je sunce mu poljubim, holly shit svetog mu kakanja, a holly fucking shit je dovraga.

Jezični nesporazum američkih i hrvatskih susjeda i prijatelja potječu još od doba IFORA i SFORA. Evo autentičnog razgovora dvoje uniformiranih Amerikanaca u jednom brodskom kafiću: „Look Charlie, this barmann is deaf as a brush. I said to him that I must have a bog, and you know what he said to me? He said: „Bog stari!“ Does it means that they have not a bog house and I must bog in the middle of this dump or this type take me for a Mickey.“

Za one koji imaju problem s prijevodom bog, u američkom slengu, znači srati. Have a bog znači tera me srati. Boghaus je zahod. Deaf as a brush, u prijevodu HTV-u lektorica zančilo bi glup ko pimpač. Dump je rupa. A take for a Mickey znači zahebavati.

Evo i nekoliko naivnih i blesavih upita lektoricama s HTV-a.

Nije ideja nego je zamisao. Je li onda ideologija zamisaologija? A idealizam zamisaonizam? Može li se reći umrijeti za zamisao?

Nije klavir nego je glasovir. Je li onda klavijatura glasovijatura, a klavirist glasovirač?

Nije zahlađenje nego zahladnjenje. Je li pothlađenost podhladnjenost?

Nije kundak nego je usadnik. Kako bi se onda reklo iskundačiti?

Nije rezervni nego je pričuvni. Što je s rezervom, rezervatom i rezervacijom?

Nije glasanje nego je glasovanje. Kako se onda kaže za glasačko mjesto, glasačku kutiju i glasački odbor?

Nije ekran nego je zaslon. Je li onda ekranizacija zaslonizacija?

Nije brojanje nego je brojidba. Jel, brojno stanje brojidbeno stanje, brojilo brojidblo, a brojčanik brojidbenik?

Nisu radnici nego su djelatnici. Zašto se onda kaže radni dan, radna subota, radno pravo i je li po novohrvatskom sv. Josip djelatnik?

Nije nišan nego je ciljnik. Je li nišanđija ciljađija?

Nije voz nego vlak. Ali je vozna karta, vozni park, vožnja…

Nije kapetan nego je satnik. Je li kapetanija pristaništa satnija pristaništa, a kapetan nogometne momčadi isto satnik?

Nije sigurno nego je zasigurno. Zašto se Državna sigurnosna agencija ne zove Državna zasigurnosna agencija?

Nije akrobatija nego akrobacija. Je li akrobat onda akrobac?

Nije aerodrom nego je zračna luka. Je li onda hipodrom konjska luka?

Ne može krst, nego je križ, ali krsni list, krštenje i krstitke može.

I akcentuacija HTV spikera i voditelja emisija je katastrofalna. U hrvatskom standardnom jeziku postoje pravila za raspodjelu naglaska i mjesto naglaska u riječi. Stoga ovako izgovorene riječi: Slâvonija, Dȕbrovnik, Varȁždin, Zȁgreb, Sȉsak, Rijekȁ, prijâtelj, zaborâviti, pozdrâviti, ostâviti, poprâviti – nisu u skladu s tim pravilima.

Za ilustraciju tog silnog jezičnog meteža prijava onog jadnog novinarskog mučenika i sportskog TV reportera, koji je priopćio cijenjenim TV pretplatnicima da se nogometna utakmica državne reprezentacije održala pred praznim gledateljstvom ili onog što je izvijestio iz Zavoda za zapošljavanje kako su potrebe za zaposlenicima samo u građevinarstvu i graditeljstvu ili one novinarske koze koja izvješćuje o nekoliko tisuća poplavljenih pučanstava.

Gratis poklon, završno finale, retorički govor, verbalna diskusija, nivo razine, radnja fabule, vizualno pogledati, dječji kinderbet, kinološka izložba pasa, pozivni call centar, falilo je pomanjkanje, dobro isplanirana improvizacija, savjetnik eksperta, na koncu kraja, očna optika, drugačija razlika, proporcija mjere, momentalni trenutak, gradska urbana sredina, treća alternativa, tužni happy end, nastaviti kontinuitet, narodna demokracija, obiteljski familijarno, sadržinski supstrat, jedini pojedinac, efikasno i učinkovito, pejsaži vezani uz prirodu – eto male kolekcije suvremenog novinarskog izričaja. Doduše, ne samo na Hrvatskoj televiziji.

sbperiskop

Intuitivno dominantni tipovi osobnosti uvijek su više zainteresirani za ono što nije rečeno ili uzeto u obzir od onoga što jest! Ovi ljudi više cijene teorije i istraživanje mogućnosti nego “stvarnost” svijeta oko njih. Budući da živimo u osjetilno dominantnom svijetu, intuitivno ponašanje ima tendenciju da i”bode u oko”. Gotovo svaka jako individualna i intuitivna ličnost može se sjetiti situacija u kojima je okolina bili potpuno zbunjena njihovim razmišljanjem i ponašanjem!

10 neobičnih ponašanja intuitivne osobe

1. Stimulativne rasprave

Intuitivne osobe ne shvaćaju u potpunosti problem dok ga ne razmotre iz svih mogućih kutova. Ti tipovi ljudi se ne raspravljaju zbog toga što žele biti teški ili nepristojni – raspravljaju zato što moraju testirati valjanost teme tako što će je razmotriti sa svih strana.

Žele vidjeti hoće li se u njihovom razmišljanju pojaviti „rupe“, a neka od njihovih najboljih učenja odvijaju se kroz proces rasprave.

2. Žarko planiranje budućnosti

Intuitivne osobe žive gotovo isključivo u budućnosti – oni vole razmatrati koje im se opcije mogu pojaviti, koje ciljeve trebaju postaviti sebi, kako će izgledati njihov život za dvadeset godina.

Naravno, nemoguće je isplanirati svaki detalj života … pa je plan podložan ponovnom prilagođavanju. Za ekstrovertirane intuitivce, ponovno prilagođavanje se događa gotovo svakodnevno. Za introvertirane intuitivce, prilagodba se događa prema potrebi – ali redovito.

3. Pravila su prijedlozi

Ne radi se o tome da su intuitivne osobe buntovne zbog toga – oni samo analiziraju zašto postoji pravilo prije nego što odluče hoće li ga slijediti ili ne.

Ove vrste ljudi preziru proizvoljno djelovanje pa ako smatraju da je pravilo zastarjelo ili neučinkovito, nemaju problema s tim da ga odbace i umjesto toga rade stvari na svoj način.

4. Analiziraju sve!

Za intuitivne osobe nije dovoljno razumjeti kako se određeno pitanje odnosi na njih – oni također moraju razumjeti globalne implikacije tog problema ili temeljnu teoriju koja povezuje sve zajedno.

Intuitivne osobe žele znati objašnjenje za svaki opipljiv problem.

5. Nemaju vjere u autoritet

Intuitivne osobe vjeruju u kompetentnost više nego u kvalifikacije i žele donijeti vlastite prosudbe o tome koliko kompetentnim smatraju druge.

Intuitivne osobe su vrlo svjesne ljudske sklonosti da daju prednost prikladnosti i prestižu iznad analize i ne mogu se tek tako pouzdati u bilo koji uspostavljeni sustav jednostavno zato što je već dugo na snazi.

6. Traženje raznolikosti

Intuitivne osobe su prirodno privučene neuobičajenim i nekonvencionalnim stvarima. Ovi tipovi ljudi cijeli svoj život provode pokušavajući sastaviti sveobuhvatan svjetonazor, što znači da nastoje shvatiti što je više moguće različitosti.

Bez obzira na to traže li novine u svojim studijama, načinu života ili oboje, ove vrste ljudi su uvijek u potrazi za novim naočalama kroz koje mogu vidjeti svijet.

7. “Čudni”  interesi

Budući da je ono što ne znaju gotovo uvijek zanimljivije od onoga što znaju, te vrste ljudi vjerojatno će se zanimati za usko ciljanje teme ili teorije.

Mnoge intuitivne osobe uživaju u istraživanju teorija zavjere ili drugih takvih ‘neutemeljenih’ metoda rasuđivanja, budući da uživaju u aspektu ‘mentalne gimnastike’, povezivanja naizgled nepovezanih stvari zajedno.

8. Selektivno druženje

Ekstrovertne intuitivne osobe smatraju se najintrovertiranijim od ekstrovertnih tipova. Introvertirane intuitivne osobe mogu biti tradicionalno introvertirani u prirodi, ali stavite bilo koju od ovih vrsta u sobu zajedno i razgovor će vjerojatno teći satima.

Intuitivno-dominantni tipovi se često brzo iscrpe kada su angažirani u svom fizičkom okruženju, ali oni su beskrajno energizirani kada su uključeni u kvalitetan razgovor. Takvi tipovi smatraju se “selektivno socijalnima” – radije bi bili sami nego s ljudima s kojima se ne povezuju, ali kad su u društvu drugih intuitivnih tipova, njihova socijalna strana odjednom se pojavi sa žarom.

9. Alternativni životni smjer

Intuitivne osobe su prirodno privučene čudnim, provokativnim i nekonvencionalnim stvarima. Oni mogu biti skloniji uključiti se u netradicionalne strukture odnosa ili eksperimentirati s izborima načina života koji su izvan društvenih normi.

Budući da ti tipovi ljudi imaju „zašto ne“ pristup svojim životima, često ispadaju buntovni. Ne radi se o tome da žele učiniti sve drugačije – samo životni stil intuitivnih osoba odražava njihov način razmišljanja – a njihov um je zapravo vrlo čudno područje.

10. Skloni žestokim tvrdnjama s kojima se čak i ne slažu

Ako postoji siguran način da uđete intuitivnom tipu osobe pod kožu, to je inzistiranje na tome da je u osnovi nešto crno ili bijelo. Ovi tipovi brzo preuzimaju ulogu zastupnika u svakoj situaciji u kojoj se osjeća kao da suprotna strana oblikuje mišljenje bez razmatranja alternativnog stajališta. Ove vrste sklone su žestokim tvrdnjama s kojima se čak i ne slažu, samo da bi dokazale da je pitanje složenije nego što oni oko njih pretpostavljaju.

atma

Predsjednica je rekla da će ‘mirovinu definitivno provesti u Hrvatskoj’. A vrijeme do mirovine? Građanka Kolinda očito nema vremena čekati ispunjenje obećanja predsjednice Kolinde, niti joj se da živjeti na hrvatskoj plaći do mirovine, više su njezine ambicije, širi su njezini horizonti