Donedavna čelnica britanske Konzervativne stranke i (još) premijerka Ujedinjenog kraljevstva, Theresa May, ostat će u političkim analima, ne samo Velike Britanije, ne samo Evrope, nego i svijeta zapamćena kao političarka koja nije znala izabrati pravi način ulaska na veliku scenu svjetske politike, koja se na toj sceni nije znala ponašati tako da bi na njoj ostavila traga i koja – napokon – nije umjela na pravi način ni udariti završne akorde svoje karijere.

Ambiciozna Theresa May ušla je u Downing Street broj 10 s neskrivenom ambicijom da postane “nova željezna lady”, da nastavi stopama Margaret Thacher koja je, u drugačijim okolnostima doduše, demonstrirala čvrstinu i odlučnost, pa i onda kada je pribjegavala sili u “najboljoj” tradiciji iščezlog imperija koji je nekada praktično vladao svijetom (napr. kada je poslala ratnu flotu put daleke Argentine da vrati britansko gospodstvo nad Falklandskim otočjem). Dama s neizbježnom malom ženskom torbicom obješenom o lijevu ruku bila je tvrda, ali ne i nerazumna u odnosu prema Sovjetskom Savezu, bila je bespogovorni saveznik, ali ne nužno uvijek i poslušnik Sjedinjenih Država i bila je nepokolebljivi skeptik u odnosu na Evropsku uniju, mada je u premijersku fotelju zasjela kada je Britanija već bila članicom Unije. I kao bivša premijerka, ali još uvijek čelnica konzervativaca, uporno je ponavljala kako su najveća zla 20. stoljeća došla iz Evrope: komunizam, fašizam i evropsko integriranje. Ovaj autor može posvjedočiti da je upravo na to i tim riječima upozorila i tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, kada ga je – sukladno protokolu – posjetila u hotelu u kojemu je odsjeo u vrijeme službenog posjeta Velikoj Britaniji, godine 2001.

Theresa May ušla je u Downing Street broj 10 nakon zlosretnog Davida Camerona koji se temeljito preračunao, raspisujući referendum o ostanku (ili izlasku) Britanije iz Evropske unije, a uvjeren da će se većina izjasniti za ostanak. Suočen se neočekivanim i neželjenim ishodom referenduma, podnio je ostavku i pozornica je bila spremna za nastup nove zvijezde. U to vrijeme Falklandsko je otočje, nakon što je nekoliko stotina argentinskih mornara našlo grob u dubinama Atlantskog oceana, ponovo bilo čvrsto u okrilju Ujedinjenog kraljevstva. Snagu i odlučnost nije se, dakle, više ni moglo ni trebalo dokazivati slanjem flote bilo kamo u svijetu. No, za Theresu May učinilo se dovoljnim dati izjavu koja će, tako je ona bila uvjerena, biti dovoljna da je legitimira kao novu “željeznu lady”. Pa je u jednome od prvih intervjua što ih je dala kao premijerka na pitanje potaknuto činjenicom da sada “ima prst na okidaču” nuklearnog oružja, a koje je glasilo: “Biste li, u slučaju opasnosti, oklijevali izdati naređenje za nuklearni napad, znajući da će u njemu poginuti 100.000 ljudi?”, glatko odgovorila: “Ne, oklijevala ne bih!” Iz današnje perspektive – sasvim prikladan uvod u ponovo razbuktali hladni rat i eru nove konfrontacije s Ruskom Federacijom.

Izlazak iz Evropske unije bilo je nasljeđe što ju je dočekalo u Downing Streetu, ali i nova prilika da se pokaže kao dostojna nasljednica Margaret Thacher, mada izvorno i nije bila oduševljeni pobornik Brexita. Na kormilu vlade pokazala se, međutim, ne samo kao oduševljeni, nego i tvrdoglavi pobornik izlaska Britanije iz EU, ali ujedno i kao političarka, nesposobna uhvatiti se u koštac s tim pitanjem. Tvrdoglavost se očitovala u decidiranom odbijanju i same ideje o raspisivanju još jednog referendum s istim pitanjem, mada je bilo očito da britanska javnost, suočena s punim opsegom posljedica napuštanja Unije, sve manje želi taj korak. Theresa May uporno je ponavljala kako je “narod na referendumu svoje rekao” i zadatak je njezine vlade ispuniti ono za što se narod opredijelio. Pri čemu nitko, ni u Britaniji, ni izvan nje, nije smatrao potrebnim upozoriti koliko je taj argument i tanak i neprihvatljiv. Jer, kada bi doista bilo tako da se narod (javnost, birače) jednom nešto pita i onda je njihovo opredjeljenje važeće “za vijeke vjekova”, zašto se onda u pravilnim vremenskim razmacima održavaju izbori, pri čemu je moguće i njihovo prijevremeno raspisivanje? Pa i rezultat izbora, parlamentarnih, lokalnih, odražava gledišta (volju) većine u tome trenutku i prihvaća se da režim nametnut tom voljom traje nekoliko godina, nakon čega se birače opet pita: što želite? I to je, kažu, demokracija. Pa ako to jest demokracija, kako to da se sasvim demokratski ne može britanske birače još jednom pitati: jeste li za izlazak iz Evropske unije? E, Theresa May je rekla: ne može. A onda je, ne obazirući se na to da je izlazak iz EU korak u kojemu sudjeluju dvije strane, zemlja koja izlazi i Unija, nebrojeno puta putovala u Bruxelles nudeći svoj plan Brexita koji iz niza razloga za Uniju nije bio prihvatljiv. I svaki je puta uoči odlaska najavljivala kako će ispregovarati uvjete što će odgovarati britanskoj strani, mada bi joj Bruxelles unaprijed poručivao da nikakvih daljih pregovora neće biti. Pa je na jedvite jade osigurala podršku u parlamentu vlastite stranke, podršku motiviranu ne spoznajom da je to što ona radi – dobro, nego isključivo željom da se spriječi pad vlade i dolazak na vlast laburista na čelu s Jeremyem Corbinom. Napokon, kada nije uspjela u predviđenom roku sporazumno izvesti Britaniju iz EU i s prijetećim “nekontroliranim izlaskom” na pomolu, vlastita ju je stranka prisilila da se (u suzama pred TV kamerama) odrekne vodstva Konzervativne stranke, a time i premijerske stolice. Pa tako niti je provela Brexit, niti je javnosti omogućila da još jednom iskaže što o tome misli, niti je otklonila opasnost izlaska Britanije iz EU bez sporazuma, a uz posljedice za koje se Evropa već sprema, dok Ujedinjenom kraljevstvu prijeti realna opasnost da prestane biti “ujedinjeno”, jer se i Škotska i Sjeverna Irska takvom izlasku protive.

Najartikuliranija, a u ne tako dalekoj budućnosti vidjet će se – i najneuspješnija, Theresa May bila je u dosljednom podržavanju Trumpove Amerika u njezinom kursu zaoštravanja odnosa s Rusijom. Poznati slučaj nikada uvjerljivo dokazanog (u smislu odgovornosti) trovanja bivšeg ruskog obavještajca Sergeja Skripala i njegove kćerke na tlu Britanije, brzopleto je i bespogovorno pripisala Rusiji; čemu su slijedile oštre sankcije na tragu onih proglašenih (nelegitimno, jer međunarodne sankcije mogu uvoditi samo Ujedinjeni narodi) nakon pripojenja poluotoka Krima Rusiji, a u čemu SAD i Britaniju poslušno (mada ne i oduševljeno – osim u slučaju nekoliko bivših “komunističkih zemalja”) slijedi cjela EU. Za premijerku May u tim danima ponovo rasplamsale hladnoratovske retorike nisu važili ni argumenti, ni činjenice, ni nedostatak činjenica. Za nju je bilo dovoljno reći kako “sve ukazuje na to da…”, ili kako “nema drugog objašnjenja, osim da…”. A rečenice su uvijek završavale optužbama na račun Rusije, ruskih obavještajnih službi i predsjednika Putina osobno. U obavještajnom miljeu ni na jednoj strani ne rade sveci. Prljavi trikovi, destabiliziranja režima i rušenje vlada, pa i likvidiranja nepoćudnih, nisu strani ni Zapadu, o čemu postoje brojna svjedočanstva, pa i onih koji su u tome izravno sudjelovali. Ipak, Theresa May je “znala” da je Rusija dežurni krivac za sve. Pa i onda kada je, svim standardima međunarodnog prava usprkos, trebalo pripremiti teren za izručivanje Americi “zviždača” Juliana Assangea koji je našao sklonište u ambasadi Ekvadora u Londonu, britanska se premijerka nije dvoumila; što ni na koji način nije pridonijelo građenju njezinog lika uspješne državnice.

I nakon svega, odabrala je kao pozornicu za svoj vjerojatno posljednji državnički iskorak – sastanak skupine G – 20 u Osaki. Onaj isti Trump kojemu je dokazivala svoju vjernost u sklopu “posebnih odnosa London-Washington”, zaoštravajući odnose s Rusijom, u Osaki je imao dugi razgovor s Vladimirom Putinom (sat i po!) uoči kojega je izjavio kako ima “vrlo, vrlo dobre odnose s ruskim Predsjednikom”. A na sastanku je, čini se, prihvatio i Putinov poziv da iduće godine dođe u Moskvu na obilježavanje 75. obljetnice poraza naci-fašizma i završetka Drugog svjetskog rata u Evropi. Pa je tako Trump na njemu svojstven način napravio budale od svih koji su ga, onda kada je njemu odgovaralo, slijedili u zaoštravanju s Rusijom. Oni su ostali u toj priči, on kreće drugim smjerom. Osaka je svima vidljivo definitivno pokazala kako je politika međunarodne izolacije Rusije (zbog Krima i slučaja Skripal, čemu se sve češće dodaje i ruski angažman u Siriji, uz prešućivanje činjenice da je tek taj angažman značio početak kraja tzv. Islamske države) doživjela krah. Putin je, uz predsjednike SAD i Kine, opet jednom suvereno vladao scenom. A ipak, svemu tome usprkos, Theresa May je zatražila susret s Putinom, prišla mu skamenjenog i namrštenog lica, gotovo preko volje pružila ruku, da bi nakon sastanka izjavila kako je ruskom Predsjedniku objasnila da postoji perspektiva poboljšavanja britansko-ruskih odnosa ukoliko se Rusija “odrekne svojeg neprihvatljivog i agresivnog ponašanja”.

I to nije samo greška u koracima, to je kratkovidno i tvrdoglavo inzistiranje na politici konfrontacije koja nikome (ne samo Rusiji!) ne donosi nikakve koristi. To je dokaz nesposobnosti da se realno procjenjuju odnosi na međunarodnoj sceni. Ako se Theresa May svojim susretom s Putinom, tako kako ga je inscenirala, imala namjeru potvrditi kao odlučna i nepokolebljiva političarka i državnica Zapada, ako je htjela pokazati kako u velikom stilu s međunarodne scene odlazi velika državnica, promašila je. Još jednom. Jer, i otići treba znati; pogotovo ako se želi da svijet taj odlazak pamti. Ovako, kada se sve zbroji i oduzme, njezine će godine u Downing Streetu biti zapamćene kao loša epizoda u dugoj političkoj povijesti Velike Britanije. Ako je pak na čelu Konzervativne stranke i vlade zamijeni Boris Johnson, sva je prilika da će nakon loše epizode doći još lošija.

tacno

Napomena: Iz impresivne bibliografije Josipa Užarevića, doktora znanosti i redovitoga profesora ruske književnosti na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlučili smo, u dogovoru s njim, na stranicama SBPeriskopa objaviti njegov esej o Kristu u Krležinoj lirici. dr. Užarević je za tu priliku unekoliko namjenski skratio izvorni tekst.

Tijekom narednih tjedana objavljivat ćemo i druge članke i oglede uglednog akademika. Sigurni smo da će raspon njegovih znanstvenih i umjetničkih interesa zadovoljiti znatiželjne sbperiskopove posjetitelje željne vrhunskog intelektualnog štiva.

________________________________________________

dr. sci. Josip Užarević, red. prof. rođen je 11. siječnja 1953. u Gundincima. Gimnaziju je završio u Slav. Brodu, a studij rusistike i filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1976). Na istome je fakultetu završio postdiplomski studij te 1981. obranio magistarski rad Bit i samosvojnost lirike Borisa Pasternaka. U dva je navrata (1981/1982. i 1983/1984) boravio na Moskovskome državnome sveučilištu radi stručnoga usavršavanja. Na  Sveučilištu u Zagrebu stekao je naslov doktora znanosti 1988. na temelju obranjene disertacije Kompozicija lirske pjesme (na korpusu lirike O. Mandeljštama i B. Pasternaka). Godine 1989. izabran je u znanstveno­istraživačko zvanje znanstvenog suradnika za znanstveno područje filologije, a 1990. za docenta za rusku književnost pri Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Godine 1992. izabran je za višega znanstvenoga suradnika za znanstveno područje filologije, te upisan u registar istraživača pod matičnim brojem 063952. Godine 1993. izabran je za izvanrednog, a 1998. za redovitoga profesora ruske književnosti na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Osobito mjesto u Užarevićevoj stručnoj biografiji zauzima urednička djelatnost: bio je dugogodišnji glavni i odgovorni urednik časopisa za svjetsku književnost «Književna smotra»; pokrenuo je Biblioteku «Književna smotra»; bio je jedan od urednika izdavačkoga pothvataHrvatska književnost u 100 knjiga (Vinkovci, 1997-2001); uredio je nekoliko knjiga u biblioteci «Scientiae et artes» izdavačke kuće «Alfa»; jedan je od izvršnih urednika Leksikona stranih pisaca (Zagreb, 2001), Leksikona svjetske književnosti. Djela (Zagreb, 2004) te član uređivačkoga odbora Vrhova svjetske književnosti.

Glavni interesi: književna teorija, ruska lirika 19. i 20. stoljeća, hrvatska književna znanost, filozofski problemi percepcije

Član HAZU od 2014.

Josip UŽAREVIĆ VISOKI NAPON BEZ KATARZE  Krist u Krležinoj lirici[1]

U protuslovljima zaglibljen, nisam umio da se probijem do katarze.

(Djetinjstvo 1902-03)

1. Redukcija i nadogradnja

U Krležinu bi se lirskome opusu (v. Krleža 1969), izostavljajući pritom simfonije i mnogobrojne pjesme u kojima figurira Bog, moglo izdvojiti tridesetak pjesama koje bi se sve izravno ili neizravno – tematikom, aluzijom, citatom, apelom – pozivale na Isusa Krista.^[2] Podjednak broj pjesama povezanih s Isusom našlo bi se u hrvatskoj književnosti možda samo u Nikole Šopa ili u pjesnika-svećenika Ivana Goluba. Pritom se Krleža u svojim pjesmama dotiče različitih aspekata Isusove osobnosti – od tematiziranja tjelesnih i duševnih muka i pojedinih događaja iz Isusova života (najčešće rođenja i smrti) preko ocjene njegova naučavanja („Krist je mač, a nije maslina“; Krleža 1975: 470) do radikalne pjesničko-ideologijske kritike društvenih i povijesnih metamorfoza Kristova nauka u proteklih dvije tisuće godina. No isto tako valja uočiti da je Krležin Krist i veoma reduciran odnosno funkcionalno-ideologijski retuširan, „prilagođen“ određenim pjesničko-idejnim ciljevima. Drugim riječima, Krleža nikada ne daje „neutralan“, „objektivan“ ili „nezainteresiran“ prikaz biblijskoga Krista, kako se on u svojoj kompleksnosti nadaje iznutra – iz samih evanđelja. Pritom Krleža – u svojem isticanju samo odabranih aspekata Kristove pojave i njegova naučavanja te njegova socijalno-povijesnoga pozicioniranja – ipak polazi od prepoznatljive evanđeoske osnove, da bi onda na toj osnovi gradio (izmišljao) nove sižee ili uvodio nove likove. Cilj tih redukcija, izmjena, prebacivanja naglasaka i nadodavanja jest kritičko prevrednovanje, često i obezvređivanje, tradicionalne slike Boga, Krista, kršćanstva i Crkve. Tako u drami Legenda (prvome objavljenome svojem djelu, 1914) Krleža uvodi lik Sjene (napasnika i demona sumnje kojega u danome slučaju valja tretirati i kao svojevrsno Isusovo drugo Ja),^[3] a kao narativnu okosnicu drame konstruira „ljubavni trokut“ Marija (Eleazarova sestra) – Isus – Juda (gdje Marija voli Isusa ovozemaljskom ženskom ljubavlju, Isus idealno voli čovječanstvo i više svjetove, a Juda voli Mariju te je ljubomoran na Isusa; usp. Senker 1993: 533). 

2. Desakralizacija

Krležino najčešće, iako ne možda i najdublje stajalište o Isusu jest da je to čovjek, a ne Bog ili bogočovjek. Ponekad za Krista nalazimo oznaku Sin Čovječji, Galilejac, „raspeti tesar“, „Židov mrtvi“ i dr., a i sámo ime Krist ima inačice: Hrist, Hristos, Kristuš. U usporedbi s Kristom – imena koja se odnose na Boga nude puno širi dijapazon mogućnosti. Njih uvjetno možemo razvrstati u pozitivna (Gospod, Gospodin, Svijetli, Sunčani, Silni, Slavni Pobjednik), negativna (Nacereni, Grozni, Krvavi, Užasni, Crni, Okrutni) i neutralna (Bezvremeni, Nijemi, Nevidljivi, Nerazgovijetni). Bog se imenuje i izrazima poput Apoteoza ili „posljednji Autoritet“, a u pjesmi Kriza iz ciklusa Pjesma Njemu koga nema (1919)^[4] lirsko se Ja obraća Bogu s „Gade!“.

Kao čovjek – Isus ipak, zajedno s Michelangelom Buonarrotijem, Kristoforom Kolumbom, Immanuelom Kantom i Franciscom Goyom, nije za Krležu tek običan čovjek, nego dobiva status giganta ili genija. Pritom se ni iz konteksta lirike ni iz drugih konteksta (romana, drama, eseja) ne vidi po čemu to Isus zaslužuje status giganta odnosno genija. Naime, u većini situacija u kojima zatječemo Isusa – on u Krleže ili šuti (npr. Predvečerje u jednoj provincijalnoj garnizoni, 1918), ili je posve pasivan, ili je, ako što govori, prilično banalan.^[5] Da čitatelj ne poznaje iz Novoga zavjeta prekrasan značaj Kristove osobe, nekad eruptivnu, nekad sublimiranu energiju njegove misli, osjećajnosti i imaginacije, nikako ne bi samo na osnovi Krležinih prikaza mogao shvatiti po čemu je ovdje riječ o unikatnu fenomenu ljudske povijesti (na tu unikatnost, uostalom, višekratno upozorava i sam Krleža, npr. u Panorami pogleda pojava i pojmova; 1975: 469-475).

No postupak desakralizacije (odricanja božanske naravi) ili očovječivanja ne isključuje ni drugu mogućnost – banalizaciju Kristove osobnosti. Takav postupak nalazimo u pjesmi Jeruzalemski dijalog (1931). Ako je suditi po jeziku koji sadrži natruhe urbanoga kajkavskoga narječja (gospa, bokci) i pokazateljima koji upućuju na suvremeni urbani prostor (piljarica na uglu, ulice, skandali, škole, matura, policija) – razgovor, kao kompozicijska okosnica dane pjesme, može se lako odvijati na nekome od zagrebačkih trgova ili sastajališta: dvije gospe, tj. starije zagrebačke dame, tračaju Isusa iz Nazareta. Takvim su postupkom postignute dvije stvari. S jedne je strane uklonjena vremenska distanca (Nazaret – davno prošlo vrijeme, Zagreb – sadašnjost), čime se sugerira univerzalnost situacije: Isus ni u dvadesetome stoljeću ne prolazi bolje nego u prvome.^[6] S druge je pak strane eliminirana opreka božansko – ljudsko (do čega je Krleži osobito stalo): Isus je dečko iz Nazareta, teta mu je piljarica, otac mu je smetlar, a mati se klati „s nekakvim starcem“; rođen je u štali, vjerojatno kao nezakonito dijete; nije svršio maturu, na javnim mjestima ljubi javne cure, pije s dangubama, druži se sa „samim bokcima, slijepcima i ribarima“. Usto kvari djecu, pa su policiji već počele stizati i prijave protiv njega. Pjesma svršava efektnom replikom jedne od dviju sugovornica (one koja je očito obavještenija): „Pazite dobro, gospa, / taj će dečko svršiti na križu!“ (Krleža 1969: 444-445).

Usprkos desakralizaciji, koja je ovdje više nego očita, valja istaknuti da je pjesma napisana s izrazitim simpatijama za Isusa, a svojom je satiričnom duhovitošću usmjerena protiv malograđansko-tračerskoga mentaliteta koji ne samo da nije kadar prepoznati izvanrednu osobnost, nego naprotiv – osuđuje ju i prognozira joj propast (smrt) (usp. Lauer 2002; Bilić 2011). 

2.1. Golgota i raspeto tijelo

Krležina trajna i, reklo bi se, fatalna opčinjenost smrću i ljudskom patnjom nedvojbeno ima svoje korijene u ranome djetinjstvu, kada je on kao ministrant tri godine aktivno sudjelovao u vjerskim obredima, od kojih su na nj najviše djelovali obredi Velikoga tjedna, točnije – Velikoga petka. O djetinjem iskustvu Golgote Krleža piše: „pribijanje živog ljudskog tijela na dasku, šibanje, Golgota, Kalvarija […], sve je to raspirivalo paklene krugove uznemirene svijesti, obično pred dolaskom sna“ (Djetinjstvo 1902-03; 1972: 19).^[7] Može se reći da najveći broj pjesama posvećenih Kristu pripada upravo „golgotskomu krugu“. Pritom je osobito indikativna činjenica da tragedija Velikoga petka u Krleže potpuno zasjenjuje radost i sam smisao Uskrsa (uskrsnuća) kao Kristova trijumfa nad smrću. Prema tomu, kad se u naslovima pjesama pojavljuje izraz koji označuje najveći kršćanski blagdan Uskrs, u Krleže taj izraz valja shvatiti kao Veliki petak odnosno kao Golgotu – muku, razapinjanje i smrt. Uskrs se tako pokazuje kao anti-Uskrs. Štoviše, i Kristovo se rođenje tumači u istome pogrebnome duhu. U pjesmi Badnja noć, na primjer, dijete se rađa kao „mrtvac mali“. To očito treba tumačiti tako da se Badnjak i Isusovo rođenje (Božić), kao kulturno-religijski fenomeni, poklapaju sa smrću Krležinih djetinjih snova, tj. lirsko Ja u lažnim sanjama djetinjstva na neki način poistovjećuje sebe-kao-dijete s Isusom-kao-djetetom:

A preko cijele sobe leži jedno bijelo

polomljeno krilo.

Tišina.

Dolazi tužno sveto mrtvo dijete,

i nosi žutu voštanicu u ruci,

iz oka mu suklja plam i gore divni sni.

(Badnja noć, 1918; Krleža 1969: 47)

Evo nekih naslova koji svjedoče o bogatoj zastupljenosti golgotskoga tematskoga kruga: Pietà, Fantaisie musicale, Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs, Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti, U predvečerje, Veliki Petak godine hiljadu devete stotina i devetnaeste, Uskrsna pjesma, Golgota (pjesma u prozi). Vidimo da u rečeni krug ne ulazi samo scena Isusova mučenja i razapinjanja (kao središnja tema) nego i majčino oplakivanja mrtvoga sina (Pietà, 1918; Fantaisie musicale, 1954), očitovanje dvaju obješenih razbojnika o značaju Isusova nauka (Predvečerje u jednoj provincijalnoj garnizoni, 1918), ili jednostavno razmišljanje lirskoga subjekta o golgotskome fenomenu, tj. svojevrsna njegova molitva (U predvečerje, 1919; Uskrsna pjesma, 1923).

Svođenje Isusa na golo i mrtvo ljudsko tijelo prikovano čavlima na križ, što valja shvatiti kao krajnji oblik desakralizacije, ni ovdje ne znači Krležin animozitet prema Kristu. Upravo obrnuto! U pjesmi Glazba umirućeg dana u „očajnoj tužbi raspela“, tj. razapetoga Krista, nije teško prepoznati „kuknjavu“ odnosno stil Krležina pjesničkoga subjekta – kako u danoj pjesmi tako i drugdje (usp. izraze „kô pseto u noć lajem“ ili „pribijen naričem“):

I kuka iz žalobnih vela

očajna tužba raspela:

„Ja ljude ludo volim

i srce svoje dajem,

kô pseto u noć lajem

i uludo molim,

i pribijen naričem

u sutonjoj samoći.“

U predvečerje crno

Tužna se glazba toči.

(Glazba umirućega dana, 1918; 1969: 62-63).

No sukladnost Krležina lirskoga Ja i Krista ipak ne znači da „probijene ruke“ mogu razriješiti tajne bitka, prostora i vremena, i da dušu nakon tjelesne smrti očekuje ikakav nastavak: transcendenciji se, kao „jevrejskoj laži“, odriče svaka vjerodostojnost i djelotvornost:

A zvonjavu božansku i žutu svjetlost dana

prelijeva napjev siv,

večernji bolni motiv:

„Gorka je, gorka, jevrejska tužna laž,

da se probijenih ruku može ispiti Tajna,

a prostor i vrijeme

da zriju u raspetoj duši,

kao bogorodno sjeme.

Gorka je, gorka, mediteranejska laž!“

(Angelus, 1919; 1969: 95-96) 

2.2. Smrt bez uskrsnuća

Iz rečenoga je jasno: u Krležinu pjesničkome svijetu nema uskrsnuća. Veliki je petak, kao simbol patnje i definitivne smrti, dramatično istisnuo sve druge mogućnosti. Kristova golgotska sudbina, kojoj je uskraćena ideja životne obnove, sukladna je krvavu apsurdu (Laži) raznoraznih revolucija i ratova („stjegonošu“, o kojem je u pjesmi riječ, valja shvatiti kao „Krista-revolucionara-borca“):

I čini se, mrtvi stjegonoša govori:

„Po laži miriše u našem stanu,

tu, mati, po laži miriše,

i demon neki diše,

i dira moju ranu.

O, mati! To strašno lažan Uskrs svanu.

………………………………………..

………………………………………..

A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela,

Laž barikade, knjige, riječi i raspela,

I ničega nema, ni boga ni vraga.

O zašto smo se klali, mati moja draga?“

(Pietà, 1918; 1969: 12)

U Uskrsnoj pjesmi prvi je dio („proljetni trijumf“, radost prirode) suprotstavljen drugomu dijelu – tuzi jeruzalemskih žena kada su našle prazan Isusov grob. Njihovoj se žalosti priključuje i lirsko Ja koje vlastito tijelo uspoređuje s „praznom grobnicom iz koje je radost nestala“ (Krleža 1969: 209). Taj primjer dobro pokazuje svu kompleksnost odnosno proturječnost Krležine emocionalno-lirsko-ideologijske pozicije. Naime, praznina groba, koja je prema evanđeoskomu izvještaju u „jeruzalemskih žena“ uzrokovala „strah i radost“ (usp. Mt 28, 8; Mk 16, 8) i koja je upućivala na uskrsnuće tijela kao nov, viši oblik života, u Krležinoj pjesmi uzrokuje potpunu unutarnju prazninu i beznadnost:

                                   O, jeruzalemske žene!

                                   I ja sam žena iz Jeruzalema i tužno hodam, kao da je   sprovod.

                                   Tri su kardinala jutros pjevala u crkvi svetoga grada Toleda

                                   da je jedna žena, prozirna i blijeda,

                                   našla prazan grob.

                                   I moje je tijelo prazna grobnica

                                   iz koje je radost nestala

                                   u svečane glazbe grimizu.

                                   Uskrs je!

                                    A tijelo je moje prazna grobnica,

                                   i pjesma plače na njom, kao blijeda žena.

                                                           (Uskrsna pjesma, 1923; Krleža 1969: 209-210)

Praznu grobnicu kao metaforu duše (zapravo je riječ o poredbi!) nalazimo i u pjesmi Ples mrtvih stihova. Tu se stihovi prispodobljuju „uskrslim leševima oblikâ“ što ih lirsko Ja „nosi u duši, kô u grobnici“ (Krleža 1969: 56). Obratimo pozornost na to da Krleža ne govori o uskrslim tijelima, nego upravo o uskrslim leševima – što rezultira groteskno-lirskom slikom zasnovanom na spajanju nespojivoga („živi mrtvac“). U daljnjem razvitku lirskoga sižea duša „ko puklo zvono plače“ te „u strahu, u stidu i u groznici“ pita tê uskrsle oblike-stihove o prekogrobnim tajnama bitka:

„Gdje ste bili vi,

o, mrtvi Lazari?

I što ste vidjeli

od tajne onih strana?

Što plešete sad svi

u krvi mojih rana,

u jutarnjoj jecate svili.

O, Lazari vi blijedi,

gdje ste, gdje ste bili?“

………………………..

………………………..

I pero se lomi,

i boje gasnu,

i kidaju se žice u glasoviru,

a onda tužna duša posmrtna svijetla pali,

i nadgrobni su ognji ti

pomrli stihovi,

koje nitko ne pozna i nitko ne žali.

(Ples mrtvih stihova, 1918; 1969: 57-58).

Život je za Krležu „križni put, a nije Ikarov let“ (Sonet čovjeka koji tone, 1919; 1969: 201), pri čemu „Niti znamo kamo, niti znamo zašto, / između dvije tmine krvavo i tašto / gasnemo, i to je sve“ (Predvečerje puno skepse, 1919; 1969: 196).

A fantazmagorično-skeptičan odgovor na pitanje o transcendenciji (prekogrobnoj stvarnosti) pronalazimo u pjesmi San. Bit bi se te pjesme mogla svesti na ovo pitanje: zar je moguće da su se toliki proroci i mudraci prevarili tvrdeći kako postoji transcendencija, dok lirsko Ja ne može na nebu pronaći ništa do tmine, tišine i šupljine? Prve strofe (strofoidi) dane pjesme govore dakle o Snu koji kao „krvnik u krvavoj košulji“ odsijeca glavu lirskomu Ja, a ono potom dospijeva u „prostor modri“ gdje „padaju planete ko naranče crvene“. Riječ je, kako ispada, o svojevrsnu posmrtnome letu duše kroza svemir. Lirski subjekt najprije svijetli na jednoj takvoj naranči-planetu, a zatim mu netko „otimlje svjetlo“ te on „gasne sam u tmini i trune“. Završnica pak pjesme prelazi u svojevrstan komentar (autometaopis) prethodnih dijelova – lirsko Ja dospijeva u „crnu prokletu tišinu“ i nastoji otkriti u kakvoj se to stvarnosti zateklo:

Koji to je đavo?

Kakva je to crna prokleta tišina?

Bijem šakom o lukove nebeskog svoda,

a šuplje grmi svod, kô prazno bure.

Hej, vi! Sve svijetle ekstatične laži,

revolte, žene, linije, golgote,

vi, orgije misli, svjetlost apsolutna,

o, proroci, mesije, tesari,^[8]

zar doista su sve vas prevarile stvari?

Tu sve je šupljina, nacerena, groteskna!

Tu netko lubanje naše mrvi kô brašno,

i gibanicu peče od brašna lubanja naših,

i soli je našom dušom, da mu bude slađa!

San je kô krvnik odrubio moju glavu,

i na modre se žile prolila svijest.

(San, 1919; 1969: 135)

Citirani stihovi svjedoče međutim i o tome da transcendenciji ipak nisu u Krležinu svijetu zatvorena sva vrata: u igri je i ovdje netko – subjekt zla (u drugim kontekstima Nepoznat Netko, Nečisti Netko, užasni Netko, Veliko Bezglavo Nešto, Sjena, Nepoznati, Krvavi Apsurd) koji vlada kako nad ljudima tako i nad prirodom, pa i nad bogovima. To upućuje na zaključak da Krleža nikada nije bio dosljedan materijalist-monist, iako je i sebe i druge u to često htio uvjeriti iz različitih razloga, najčešće ideologijskih. Zbog toga kao nategnute ili neuvjerljive možemo smatrati njegove pokušaje da rijetko, bar kad je o lirici riječ, iskaže i optimizam glede na sadašnjost i budućnost ljudi i svijeta. Takvim se može smatrati stav da će Internacionala riješiti svjetske probleme (Veliki Petak hiljadu devet stotina i devetnaeste, 1919; 1969: 106-107), da će to učiniti industrija i strojevi (usp. suprotstavljanje tvorničkoga dimnjaka crkvenomu tornju u ciklusu U predvečerje, 1919; 1969: 355-372) ili pak Ljudi koji lete (Svibanjska pjesma, 1918; 1969: 38-41). Suvremena visokorazvijena ekologijska svijest odavno je shvatila da industrijsko zagađivanje ne donosi ništa dobra ni Zemlji ni čovječanstvu. Što se pak tiče Ljudi koji lete (i koje, dakako, treba shvaćati i metaforički, tj. kao ljude koji teže visokim ciljevima), u eri svemirskih letova i „zvjezdanih staza“ takvi ljudi ne izgledaju – čak ni s tehnologijskoga, a kamoli s duhovno-etičkoga motrišta – onako perspektivno kako se to možda činilo u prvoj trećini 20. stoljeća kada je Krleža pisao svoje pjesme. A o povijesnome krahu internacionalnoga komunizma ne treba ni govoriti… Ispada da Krleža i nije imao ozbiljne pozitivne alternative koja bi osigurala „Harmoniju Tvari“ te bezbogoga čovjeka izdigla iz mračnoga stanja egzistencijalne beznadnosti u koju on dospijeva suočavajući se s patnjom i ništavilom.^[9]  

Literatura

Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb i Sarajevo: Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska nadbiskupija, Glas Koncila, 2007. Drugo popravljeno izdanje. Preveo Ivan Ev. Šarić.

Bilić, Anica. 2016. „Biblijski motivi u pjesmi Jeruzalemski dijalog Miroslava Krleže“, u:

Anica Bilić, Čuvari književnih dobara. Studije i članci, Zagreb – Vinkovci: HAZU, 2011, str. 173-184.

Brešić, Vinko. 1993. „’Pjesma Gospodinu koji je nad mojim skladom i nad mojim

grčem’“; u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 1. A-Lj, Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 153-154.

Flaker, Aleksandar. 1968. Književne poredbe, Zagreb: 1968.

Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de

Jérusalem“, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004. Uredili Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda.

Kravar, Zoran. 1993a. „Isus Krist“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 1. A-Lj, Zagreb:

Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 373-374.

Kravar, Zoran. 1993b. „Kršćanstvo“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 1. A-Lj,

Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 509-511.

Kravar, Zoran. 1999. „Poezija“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 2. M-Ž, Zagreb:

Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 172-187.

Krleža, Miroslav. 1949. Lirika, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.

Krleža, Miroslav. 1969. Poezija, Zagreb: Izdavačko-knjižarsko poduzeće Zora.

Krleža, Miroslav. 1972. Djetinjstvo 1902-03, Zagreb: Zora.

Krleža, Miroslav. 1975. Panorama pogleda, pojava i pojmova, Sarajevo, Zagreb: NIŠP

Oslobođenje, Mladost.

Krleža, Miroslav. 1977a. Dnevnik 1914-17. Davni dani I, Sarajevo: NIŠP Oslobođenje.

Krleža, Miroslav. 1977b. Dnevnik 1918-22. Davni dani II, Sarajevo: NIŠP Oslobođenje.

Krleža, Miroslav. 2000. Izbor iz djela, Vinkovci: 2000.

Krleža, Miroslav. 2001. Novele, Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Krleža, Miroslav. 2002a. Golgota. Drama u pet činova, Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Krleža, Miroslav. 2002b. Legende, Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Krleža, Miroslav. 2002c. Put u raj, Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija Znanosti i umjetnosti.

Krleža, Miroslav. 2005. Simfonije, Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Kulundžić, Zvonimir. 1982. „O Krležinoj religioznosti“, u: Marulić, Zagreb, br. 1, str. 17-44.

Ladika, Ivo. 1940. Krleža kao lirik, Zagreb: Naklada „Orbis“.

Lasić, Stanko. 1989. Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži. Knjiga prva. Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941., Zagreb: Globus, 1989.

Lauer, Reinhard. 2002. „Miroslav Krleža o Isusu  – i o sebi“, u: Umjetnost riječi, br. 4, str.             219-224.

Lešić, Zdenko. 1985. „Poezija Miroslava Krleže“, u: Izraz, Sarajevo, br. 12, str. 538-584.

Senker, Boris. 1993. „’Legenda’“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 1. A-Lj, Zagreb:

Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 533-535.

Šimundža, Drago. 2004. Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Svezak prvi, Zagreb: Matica hrvatska.

Špehar, Milan. 1987. Problem Boga u djelima M. Krleže, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Užarević, Josip. 2001. „Upodoblenie liričeskogo ‘ja’ Hristu v lirike A. Bloka i B. Pasternaka“, u: I. A. Esaulov (ur.), Postsimvolizm kak javlenie kul’tury. Vypusk 3, Moskva – Tver’, str. 12-16.

Užarević, Josip. 2012. Književni minimalizam, Zagreb: Disput.

Visković, Velimir (ur.). 1993. Krležijana 1. A-Lj, Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“.

Visković, Velimir (ur.). 1999a. Krležijana 2. M-Ž, Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“.

Visković, Velimir. 1999b. „Životopis“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 2. M-Ž,

Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 552-589.

Žmegač, Viktor. 1993a. „Freud“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 1. A-Lj, Zagreb:

Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 271-273.

Žmegač, Viktor. 1993b. „’Lirika’“, u: Velimir Visković (ur.), Krležijana 1. A-Lj, Zagreb:

Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 567-568.

[1] Početna poglavlja iz rasprave objavljene u časopisu „Forum“, Zagreb, 2013, br. 7-9, str. 758-791.

[2] Vidjet ćemo da Krleža gotovo nikada ne poistovjećuje Krista s Bogom odnosno božanstvom. Čak i kada govori o „bogu ocu“ i „bogu sinu“, taj je odnos, u kontekstu tematiziranja Prvoga svjetskoga rata, u Krleže mišljen kao vrlo negativan, zapravo tragično-ciničan: „To velikom gestom kolje bog otac boga sina“ (Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti, 1919; Krleža 1969: 104). U pjesmi Veliki Petak hiljadu devet stotina i devetnaeste (1919) „boga oca“ zamijenit će u klanju „Veliko Bezglavo Nešto“ (Krleža 1969: 106-107), a to znači da naš pisac ponekad, ne prečesto, poistovjećuje Boga i Sotonu, odnosno Boga i zlu silu koja uzrokuje sveopću patnju pojedinca, čovječanstva, prirode i svemira. Štoviše, u Pjesmi hromoga đavola (1918) lirsko Ja, koje sebe poistovjećuje s „hromim đavolom“, neposredno optužuje Boga-generala za tragično, masovno krvoproliće Prvoga svjetskoga rata (Krleža 1969: 29-30).

[3] Sjenu možemo tretirati i kao ekstenzivnu psihološku razradbu Sotone-napasnika koji je iskušavao Isusa nakon četrdesetodnevnoga posta u pustinji (Mt 4, 1-11; Mk 1, 12-13; Lk 4, 1-13).

[4] Godina koja se navodi uz pjesmu tiče se godine prvoga objavljivanja dotične pjesme – s obzirom na to da najčešće nema podataka o vremenu kada su pojedine pjesme napisane. Podatke o prvome objavljivanju Krležinih djela donosi Krležijana (v. Visković 1993; 1999a). U danome su kontekstu zanimljivi Krležini naslovi koji često ne preciziraju samo tematiku nego, sudeći po svemu, i vrijeme nastanka pjesme (npr. Tri pjesme iz novembra godine hiljadu devet stotina i petnaeste, Proljeće hiljadu devet stotina i osamnaeste, Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs, Veliki Petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste, Božićna pjesma godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste). Takvim se pjesmama donekle mogu pridružiti i one mnogobrojne koje u naslovu upućuju na vrijeme dana, na mjesec ili na godišnje doba, ili pak na neku njihovu kombinaciju: Badnja noć, Badnjak, Jesenja pjesma, Svibanjska pjesma, Listopadsko jutro, Smrt karnevala, Podne, U predvečerje. Uočimo da je kalendarsko načelo strukturiranja književnih djela, koje se često oslanja upravo na crkveni kalendar, jedno od važnih obilježja Krležine poetike. Tako su npr. simfonije u dobroj mjeri podvrgnute dnevno-vremenskomu načelu izgradnje: jutro, podne, večer, noć (Pan, Podnevna simfonija, Suton, Nokturno, Sodomski bakanal, Ulica u jesenje jutro), a pojedine su lirske pjesme, kao što smo vidjeli, često u naslovu određene blagdanima crkvenoga kalendara – kako vremenski tako i problemski.

[5] Kao dobar primjer može poslužiti drama Legenda. Ondje je najlucidnija Sjena (Kristov alter ego, odnosno sotona), a Isus ili govori banalnosti („Ženo! Ženo! […] Pođi, Marijo, pođi! Kasno je već.“) ili rabi velike riječi bez ikakva konkretnoga semantičkoga punjenja („Ja znadem staze svoje i krajeve svoje! A duša moja puna je čežnje za istinom.“;  „Ja vjerujem! Ja ljubim! Ja se nadam!“; „Došlo je vrijeme da se pođe k zvijezdama!“; Krleža 2002b: 12, 13, 19). A pojave li se citati iz evanđelja, oni ostaju visjeti u zraku gubeći izvan prvobitnoga konteksta svoju izvornu vrijednost i snagu. Odnos Sjene i Isusa podsjeća na odnos Velikoga Inkvizitora i Krista u Braći Karamazovima Dostoevskoga: i ovdje i ondje Isus je šutljiv odnosno malorjek, a nečista je sila elokventna i lucidna. Samo je pitanje umjetničko-kompozicijske uspješnosti (funkcionalnosti) tê šutnje i tê rječitosti u jednome i u drugome slučaju, tj. u Legendi i u Braći Karamazovima…

[6] Zoran Kravar upozorava na uobičajen „postupak služenja evanđeoskim motivima kao svojevrsnim ‘tipološkim’ anticipacijama događaja u sekularnoj povijesti“, a taj je postupak „osobito karakterističan za Krležinu liriku, ponajviše mladenačku“ (Kravar 1993a: 373-374).

[7] Svakodnevno iskustvo smrti u svojem djetinjstvu Krleža povezuje i s mjestom stanovanja – živio je nedaleko od spremišta Pogrebnoga kaptolskoga društva (Krleža 1972: 19). Usto se Krležina mladost dramatično poklopila s početkom Prvoga svjetskoga rata – velikom, apsurdnom „klaonicom“. Sve je to nametalo Krleži temu smrti kao nezaobilazan, ali i nerješiv (i zato dramatičan) problem.

[8] Ovdje, dakako, Krleža ima na umu Isusa Krista, za kojega se može reći da je bio i prorok, i mesija, i tesar. Pritom množinski oblik čini od Isusa opću imenicu kojom se ima označiti da su „Isusi“ česta  (redovita) pojava u ljudskoj duhovnoj povijesti.

[9] Kao izlaz iz bezizlaznosti Krleža u pjesmi Revolta nudi (kako se čini) – samoubojstvo: „U meni zrije blagoslovljena miso, / revolte crne, revolte posljednje, / kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju, / Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!“ (1919; 1969: 147). „Nebitak crnine“ jest onaj „vrhunac pogleda“ što ga Krleža u pjesmi Novembarski tmurni dan  (1919) povezuje s „mozgom“ i  „samoubojicama“: „a u mozgu samoubojica / sad se puše gejziri crnine“ (1969: 154).

Geoinženjering je stvarna i kompleksna tema. Time je, naravno, osuđena na vlastitu grupu pseudoznanstvenika s pripadajućim teorijama o namjernom i već upogonjenom ni manje ni više nego planskom i tehnološki zasnovanom – genocidu.

“Oni zemlju spašavaju od ‘globalnog zatopljenja’ kažu, a zapravo samo žele manipulirati vremenskim obrascima kako bi dominirali Zemljinim resursima”, kazao je u intervjuu za Natural News, Michael Murphy, čovjek koji je snimio film pod nazivom “What in the World are They Spraying?” (Što oni to prskaju po svijetu?), a kojim je milijune ljudi probudio iz dubokog sna u kojem su zapeli prihvaćajući sve što im se kaže zdravo za gotovo.

Ovako, naime, jedan portal našeg govornog područja preporučuje spomenuti film o izmišljenom fenomenu chemtrails, uz iznošenje niza drugih tvrdnji o kontroli uma, porobljavanju čovječanstva i ubijanja ljudi, koje ćemo zasad ostaviti po strani.

Upravo chemtrails dominira raspravom o jednom vidu geoinženjeringa, a koji se tiče umjetnog stvaranja oblaka zbog refleksije sunčeve svjetlosti natrag u svemir, kako bi se snizila temperatura na Zemlji. Ono što tim teoretičarima zavjere neprestano izmiče jest činjenica da zračni promet povećava lokalnu temperaturu, čime je efekt hlađenja tim nimalo gustim trakama ledenih oblačića, koji niti ne bacaju značajnu sjenu na površinu Zemlje –  zanemariv. Od leda su, naime, stvarno sastavljene te “zastrašujuće” pruge po nebu: stvara ih susret toploga i vlažnoga zraka s hladnim. Moguće je čak po vremenskim uvjetima predvidjeti gdje će nebo koji dan biti više išarano crtama, a gdje manje: ako avion prođe pored već formiranih cirusa, trag će biti daleko manje vidljiv, nego ako prođe po vedrom nebu bez oblaka iznad pustinje. A arhivske fotografije nam dokazuju da su postojale davno, davno prije pojave teoretičara zavjere i izmišljanja riječi chemtrails; konkretan je primjer fotografija snimljena na Filipinima 1940. godine.

Objašnjavanje ovog nebeskog fenomena, koji neprestano “inficira” raspravu o geoinženjeringu, traje (pre)dugo, a sudeći po zakašnjelim reakcijama na klimatsku krizu, nije teško zamisliti da nam se približava dan kada će se zbog privremenog sniženja temperature, kupovine vremena i sanacije štete, blago rečeno kontroverzna ideja o ubrizgavanju reflektirajućih čestica u atmosferu učiniti vrlo dobrom.

Na projektu obrane od topline ovim putem već rade, primjerice, Harvardovi znanstvenici, polako već naviknuti na prijetnje smrću od strane pobornika teorije o “chemtrailsima”. Iako se oni idejom bave od početka devedesetih, eksperiment kontrolirane preturbacije stratosfere (Stratospheric Controlled Perturbation Experiment, SCoPEx) tek se ove godine iz laboratorija seli u atmosferu i prilično je transparentno izložen javnosti na službenim stranicama tog sveučilišta. Napomenimo i da su atmosferski eksperimenti, primarno u vojne svrhe, ograničeni međunarodnim ugovorima.

SCoPEx podrazumijeva proizvođenje umjetnih oblaka napravljenih upumpavanjem sulfata u atmosferu, po uzoru na vulkanski oblak, i/ili kalcijevog karbonata, konkretno uvođenja jednog kilograma krute tvari koja bi se raspršila i stvorila umjetne oblake. Početkom ’90-ih, točnije snažnom erupcijom Mount Pinatuba na Filipinima 1991. godine, znanstvenici su otkrili da vulkanski oblaci snažno reflektiraju sunčevu svjetlost te vode snižavanju temperature na površini planete. Oblak nastao tom erupcijom doveo je do procijenjenog sniženja globalne temperature za 0,6 stupnjeva Celzijevih, a kako je znanost i tada itekako bila upoznata s klimatskim promjenama, započeta su i istraživanja za stvaranje umjetnih oblaka nalik vulkanskim.

Osim sulfata, razmatra se i mogućnost proizvodnje oblaka prskanjem morske vode u atmosferu (BBC). Toj vrsti geoinženjeringa potporu je dao i milijarder Bill Gates, čija je fondacija sufinancirala začetke MCB projekta i izazvala negativne reakcije javnosti zbog nepredvidivosti poigravanja atmosferom.

Aluminij

Ovdje se može primijetiti da ni MCB Project, ni SCoPEx niti ovlaš ne spominju ubrizgavanja aluminija u atmosferu, koji je u fokusu Murphyjevog filma. Upravo se aluminij, poučava nas Murphy i njegov glavni sugovornik, teoretičar zavjera Edward Griffin, navodno već desetljećima masovno prska po članicama NATO-a – ne samo vojnim, nego i civilnim zrakoplovima – e da bi “elite” iliti “oni” zatrovali tlo i vodu, uspostavili kontrolu nad našim mozgovima, a ljudima, uz ostale pošasti, priskrbili i Alzheimerovu bolest te porast respiratornih bolesti, koje su u godinama nastajanja filma zapravo izbile na više mjesto ubojica u Americi zbog pada broja umrlih od moždanog udara, a ne zbog značajnog povećanja broja umrlih zbog bolesti dišnih puteva.

Nikada u medicini nije dokazana veza između bolesti i tzv. chemtrailsa.

Aluminij jest štetan je za kvalitetu tla i za ljudsko zdravlje u visokim dozama, što ga ne čini drugačijim od brojnih drugih tvari u prirodi, no neobično je oružje globalnog genocida. Najrasprostranjeniji je metal u prirodi, ne samo u tlu, nego i u zraku te u vodi i to će ostati tako sa prskanjem i bez njega. Vrijednosti koje Murphy spominje u filmu ne odskaču od normalnih, kao ni od onih izmjerenih prije priče o chemtrailsima. Kako je praktičan i kao ambalaža brojnih proizvoda, to ga čini još prisutnijim u neposrednom ljudskom okruženju. Osim toga, veći unos aluminija mogu očekivati osobe koje piju određene lijekove, žive u urbanim sredinama, jedu puno sira ili žive u blizini tvornica koje obrađuju aluminij (CDC). I da, postoji i zatrovanje okoliša putem otpada, no, Murphy se time ne bavi, kao ni stvarnim emisijama koje ima zračni promet – najprljaviji način transporta. Naime, u 2017. godini letjelo je tek 3 posto stanovništva svijeta, a zračni promet zauzeo je impozantnih 2 posto globalnih emisija CO2 (po nekim procjenama i do 3,5 posto), a to čak i nije jedina štetna tvar koju avionsko gorivo ispušta (DW).

No, i umjesto pritiska na aviokompanije ili rasprave o snižavanju temperature uplitanjem čovjekove ruke u atmosferu, mit zvan chemtrails uporno živi, premda je razobličen nebrojeno puta od strane znanstvene zajednice. Časopis Nature je tako utvrdio da čak 40 posto Amerikanaca vjeruje da je ova teorija zavjere djelomično ili u potpunosti istinita.

Ostali načini čovjekova “ovladavanja prirodom” i klimom

Ostale vidove geoinženjeringa u svrhu obuzdavanja klimatske krize ćemo samo nabrojati. Carbon capture and storage (CCS), odnosno vađenje ugljičnog dioksida iz atmosfere uz pomoć više različitih kemijskih reagensa i njegova podzemna pohrana, prilično je skup i ograničen proces, koji je već pokrenut u pojedinim zemljama svijeta. Veći dio nalazi se na teritoriju SAD-a i smješteni su uz industrijske pogone s velikim emisijama CO2, većinom namijenjene za ekstrakciju fosila. Industrija je, naime, najveći zagađivač atmosfere.

Ovoj još uvijek dosta skupoj metodi se suprotstavlja jednostavnija i jeftinija reforestacija, odnosno sadnja šuma. Stabla su prirodni usisivač CO2, a jedan od razloga klimatske krize je upravo njihova nemilosrdna sječa. Osobito je opasno uništenje prašuma, poglavito Amazone, koja je pod novim pritiskom dolaskom Jaira Bolsonara na vlast u svrhu proširenja poljoprivrednih površina, te malezijskih džungli zbog uzgoja palminog ulja.

Sljedeća metoda je “gnojenje” sljedećeg velikog predatora CO2 – oceana – željezom. Ispuštanje željeza pojačava rast algi koje usisavaju CO2. Iako je nekoliko “hrabrih” pojedinaca već pribjeglo tom vidu tehnološkog rješavanja globalnog pregrijavanja, ova metoda opravdano je pod sumnjom da bi mogla dodatno poremetiti prirodni tok života u oceanima, zakiseliti ih i time ubrzati odumiranje života u njima. A time bi se uništio i ovaj ogroman štit Zemlje od emisija stakleničkih plinova.

Hoće li čovječanstvo odustati od geoinženjeringa i pravovremeno se početi baviti rješavanjem emisija, preostaje vidjeti u sve kraćim rokovima koje pred nas postavlja ne više samo znanost, nego i priroda. Nezapamćeno topljenje leda na Arktiku u lipnju 2019. godine trebalo je već uzbuniti međunarodnu zajednicu dovoljno da se čuje za neko masovnije gašenje fosilnih elektrana ili odustajanje od bušotina. No, to se nije dogodilo, usprkos metanu koji je zauvijek izašao iz permafrosta u atmosferu ili ledu, koji je nestao i teško će se vratiti u istom obujmu, da bi nas svojom bjelinom, baš poput oblaka, čuvao od privlačenja Sunčeve svjetlosti.

Iako ih ima puno, možda je najjači argument protiv geoinženjeringa u svrhu obuzdavanja klimatskih promjena to što on pruža ljudima privid da imaju više vremena za zabušavanje i nerješavanje stvarnoga problema. To dovodi do daljnjeg gomilanja ugljičnog dioksida, metana i drugih stakleničkih plinova, koje će biti jednako teško izvaditi iz atmosfere, baš kao i bilo koju tvar koju će ljudi samouvjereno upumpati duboko u oceane ili visoko u zrak.

faktograf

Nitko nije otok

Na žalost, vedrijih tema niotkuda. Ma ima naravno, puno lijepih stvari se događa, ali i puno ružnih koje jednostavno zasjene sve. Kao što je A.Š. čije kolumne izlaze četvrtkom lijepo opisala svu našu surovu stvarnost, prošlost nas također podsjeća koliko ljudska vrsta može biti zla i svirepa.

Za genocid u Srebrenici je osuđeno čini mi se više od 40 osoba na nekih par stotina godina ukupno. Ali to ne može vratiti preko 8 tisuća ljudi, koji su ni krivi ni dužni izgubili život samo zato što se drugačije zovu ili mole. Kojem li se Bogu mole oni koji su zločine učinili? Zar doista misle da ih on čuje? Ja se nadam da ih niti vidi, niti čuje. Nikada nikome ne želim zlo, ali onome tko može oduzeti tuđi život, ne u samoobrani ili iz nekog tzv. Razloga (ne postoji opravdanje za tako što), ali ovako, i djecu i starce i mlade i bilo koga zato što netko kaže da ih treba ubiti, to je neoprostivo! Tužna sam uvijek na taj dan iako je to meni datum koji trebam slaviti, srećom od prije te nemile ’95. Nije lako.
Suze mi i svaki dan izmami i Ribafish, Domagoj Jakopović, koji je odlučio i provodi u djelo svoje obećanje dano prerano preminulom sinu Roku.
https://www.jutarnji.hr/komentari/tesko-da-se-ovog-ljeta-u-hrvatskoj-zbiva-ista-vaznije-od-ribafisheva-plivanja/9094943/?fbclid=IwAR2yzv3GKSJgk_ZRkg2ga3Z8L9U4g-Ef8AriMX4ByxVcQe3FpZueqNLHtko
S njim je želio obići sve naseljene Jadranske otoke, ali nije uspio. Sada plivanjem povezuje 50 naseljenih otoka, poziva djecu da priča s njima o plivanju, životu i s roditeljima – o odnosima i ljubavi. Nije mu lako, piše o svojim mukama ali i ljepotama i prekrasnim druženjima s djecom. On nije ni pravi sportski tip, ni neka atleta, ali pokazuje da se može sve kada se ima povod i cilj. Bravo Ribafish, makar plakala i dalje uz svaku objavu!

Kako je onda tužno i neshvatljivo kako netko može svoje dijete zlostavljati. Kao što piše u članku, možda nema svatko u sebi taj gen za automatsku ljubav prema djetetu, ali se može učiti. Opet dolazimo do toga da ono što se uči u školi, na vjeronauku i u crkvi nije dovoljno. Patrijarhalni stav ne uči o izboru, ljubavi, dobroti, toleranciji, uvažavanju, već samo strahu i oprostu i to na silu. Ispadne da su kod nas sve to rezultati godina pogrešnih relacija u društvu, pogrešnih zakona, uzora, odgoja, školstva, normi, svega. Izbor i svjesnost, znanje i shvaćanje je moć i mogućnost za opstanak i sreću.  Baš nam treba resetiranje, a priroda se izgleda brine da nam to slikovito da do znanja.

Danas prolazim autom našom ‘avenijom’, Svačićevom, od zapada ka istoku i gledam kako bi se u sredini između voznih traka i skroz lijevo, na površinama ka trgovinama i kolodvoru mogla posaditi stabla, jer priroda vapi za kisikom, a naš Brod je jedan od zagađenijih; stabla su nam jedno od najlakših i najbržih rješenja za dobar djelomičan oporavak stanja naše planete. Jasno je da to ne može popraviti užas koji se radi u Amazonskoj prašumi, ali ne treba zanemariti ni male pomake na bolje. Ne znam da li gradski oci ( poštujem funkciju, o obnašateljima smo već svi previše rekli) o tome razmišljaju i da li znaju da je i jučer bilo prekasno?! Nadam se da će netko, kao svoju originalnu ideju to predložiti, pa se potruditi da nam grad još ozeleni. Ja obožavam skrenuti u Vukovarsku, od Tene do široke je to čisti užitak voziti u sjeni prekrasnih stabala.

Posadite drveće svuda, parkovi su nam lijepi, ali ima još mogućnosti. Treba nam kisik, treba nam hlad, treba nam priroda. U velikim gradovima sade vertikalne vrtove i parkove po zgradama i na zgradama, očito je da se moramo vraćati prirodi. Ako već ljudi odlaze sa sela, dolaze u gradove, ne moraju to biti čisti betonski blokovi, imamo površine, ostavimo dovoljno parkova i mjesta za zelenilo. Brod po tome nije loš, imamo dosta drveća, ali ne treba stati. Trebamo djeci ostaviti mogućnost da mogu živjeti u ovom gradu.
Mi u dvorištu imamo desetak stabala i bude muka nekada u jesen počistiti lišće, ali mala je to dužnost za veliku vrijednost koju imamo od zelenila.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/svijet-se-moze-spasiti-sadnjom-stabala-tvrde-znanstvenici/2098503.aspx

Hvala prirodi što nas trpi!

Kuhati, tj. jesti moramo, a sad se i može jer nije prevruće.

Mediteranska piletina

Jedan od Aninih (Ugarković) recepata koji sam probala kod kumova, oni su ga pravili na svoj način; ovo je neka moja varijacija.

Srednje zahtijevno.

SASTOJCI:

1 kg pilećeg ili purećeg mesa, odkošteni bataci ili prsa

1 velika glavica crvenog luka

3 režnja češnjaka

1 mrkva

1 peršin

desetak maslina

desetak kapara

maslinovo ulje

300 g mesa rajčice ili komadići iz doze

50 ml accetto balsamico

žličica šećera

1 lovorov list

2 dl bijelog vina

malo svježeg estragona ili timjana

po želji 4-5 sitno isjeckanih slanih inćuna

sol

papar

PRIPREMA:

Meso očistite i nasijecite na veće komade. Pržite na malo ulja sa svih strana. Kad porumeni izvadite na stranu pa na istoj masnoći pržite sitno sjeckani luk, kad postane staklenast, dodajte sitni češnjak i sitno naribanu mrkvu i peršin. Podlijte rajčicom i vinom pa dodajte ostale sastojke i promiješajte. Pustite da kuha 10-tak min. Možete usitniti blenderom, ali ne morate, po želji. Vratite meso i kuhajte sve zajedno još 20-tak min. Ako je potrebno, podlijte s malo vrele vode. Probajte, posolite i popaprite po potrebi. Služite s tjesteninom, rižom ili kuhanim krumpirom.

Crumble od šljiva sa sladoledom

Moderna šljivopita, malo dorađena po zapadnim standardima, ali još uvijek jednostavno spravljena poslastica sa šljivama, a možete je praviti i s drugim voćem, marelice, breskve, višnje, jabuke, kruške, dunje…

Jednostavno.

SASTOJCI:

250g brašna

125g maslaca

100g šećera

1 prstohvat soli

1 kg zrelih šljiva

cimet po želji

PRIPREMA:

Šljive operite i izvadite koštice, tako da ih polovite. Polovice stavljajte u maslacem lagano premazane keramičke kalupe, možete i u šire keramičke šalice ili na limu, svejedno. Ako su dobro zrele, ne treba ih šećeriti, ako su kisele ili nedovoljno zrele, tada ih malo pošećerite.

Brašno prosijati na radnu površinu, u sredini napraviti udubljenje. Po rubu rasporediti komadiće maslaca, u udubljenje staviti šećer i sol.

Sve sastojke s nožem ili lopaticom za torte grubo iskosati (spojiti) i zatim rukama dalje umijesiti u mrvice.

Mrvicama pospite šljive i pecite u zagrijanoj pećnici dok sok postane gust i mrvice ne porumene. Na oko 175°c do 30 min. Služite toplo sa sladoledom ili hladno, sa tučenim slatkim vrhnjem, bez šećera, ili probajte sa masnim kiselim vrhnjem, najbolje domaćim i to toplo!!!

Pet knjiga u novom izboru najzanimljivijih pop-znanstvenih izdanja: ‘21 lekcija za 21. stoljeće’ Yuvala Noah Hararija,’O imunitetu – cijepljenje’ Eule Biss, ‘Vjera protiv činjenica – zašto su religija i znanost nespojive’ Jerrya A. Coynea, ‘Dolje je najbolje – Sve što trebaš znati o svom spolovilu’ Nine Brochmann i Ellen Stokken Dahl i ‘San o letenju – interaktivna 3D knjiga’

Foto: Tarik Samarah

Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.  

Piše: Tomislav Marković

Kad čovek sluša srpske političare, dežurne intelektualce na mrtvoj straži srpstva i prati domaće medije može doći do vrlo zanimljivih zaključaka. Jedan od zaključaka glasi: pa ovi ljudi znaju sve! Njima ništa nije skriveno ni nepoznato. Najtajniji planovi CIA-e za njih su otvorena knjiga, znaju šta planira Vladimir Putin, šta se dešava iza kulisa američke administracije, znaju u detalje kakve zavere kuju Vatikan i Soroš, znaju čak i gde zeka pije vodu. Ni daleka prošlost njima nije nepoznanica: svima je dobro poznato ko je bio izdajnik u Kosovskoj bici, šta se jelo na kneževoj večeri, šta je Miloš Obilić rekao Vuku Brankoviću, a šta je replicirao Toplica Milan – kao da su bili lično prisutni na događaju od pre tričavih 630 godina. Jedino što naši sveznadari ne znaju je – šta se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine. Pa ne može čovek baš sve da zna!

Intermeco 1

Kada smo došli na makadamski put, kamion se zaustavio, i odmah smo čuli ljude kako pričaju iza naših leđa. Primetili smo neke mrtve ljude dok smo gledali dole prema zemlji… Lično sam video mrtve ljude. Video sam te mrtve ljude ispred sebe. Onda su nas postrojili i počeli su sa rafalima sa moje desne strane, i ljudi su padali na levo. Ljudi su me oborili, tako da je jedan čovek pokrio deo mog lica pokazuje, i pao je pred mene i moja ruka je bila preko njegovih grudi. Na mojim leđima je bila krvava mrlja od tog čoveka koji je bio preko mene, i krv je padala sa njega na mene. Jedan čovek, ne znam da li je bio u mojoj grupi ili grupi posle mene, rekao je ‘Dokrajči me’, a srpski vojnik je rekao ‘Polako, polako’. Kada smo svi pali na zemlju, onda je jedan od njih došao i ispalio po jedan metak u ljude koji su se verovatno kretali.

***

A i kako srpski političar, intelektualac ili medijski delatnik da sazna šta se događalo tih davnih, pradavnih dana u dalekom bosanskom vilajetu, čitavih nekoliko desetina kilometara daleko od granice na Drini? Kad je Srebrenica u pitanju, Srbija je još uvek u srednjem veku, putevi su teško prohodni, informacije pristižu sporo ili baš nikako, a vasceli svet se svodi na mali okrug u kojem meropah živi, ne mrdajući iz svog sela, osim eventualno kad treba nešto da potrguje u obližnjoj varoši.

Intermeco 2

Egzekucija se nastavila u noć, ali ne mogu da kažem tačan čas. Ali se nastavilo u noć… Kada su ljudi bili ubijeni, čuo sam grupu vojnika kako dozivaju jedan drugog po imenu, i razgovarali su. Onda sam prepoznao jednog od njih po imenu Gojko Simić, koji je radio sa mnom u istom preduzeću 15 godina… Znam jer su zvali jedan drugog po imenu. Čuo sam Gojko, Vojo, Risto, i zvali su jedan drugog po nadimcima. Čuo sam njega posebno, onog koga znam. Znao sam ga mnogo godina, i njegov glas je bio tipičan. Nije se baš najjasnije izražavao. Rekao je da će poljubiti one od nas koji su pobijeni jer je mislio da smo svi mrtvi. Obojica smo bili istog zanimanja. Nikada se nismo svađali. Uvek smo bili u dobrim odnosima. Bili smo poznanici sa posla, ali se nikada nismo posećivali, jer smo živeli dosta daleko jedan od drugog.

***

Naša samozvana elita možda ne zna šta se baš tačno dogodilo u toj – kako se ono beše zove – Srebrenici, ali vrlo dobro zna šta se tamo nije dogodilo. Šta god da se dogodilo, to ne može biti okarakterisano kao genocid, tako umuju naše umne i bezumne glave. Ako baš mora nešto da se prizna, ako nas taj zli svet pritisne uza zid, ako već nemamo izbora – reći ćemo da se tamo desio zločin; ako baš insistiraju, možemo i da pojačamo kvalifikaciju, nije nama ništa teško, pa ćemo reći da je to bio užasan, užasan, užasan zločin, nama bar frljanje epitetima nije problem, ali nikada, nikada, nikada, jednom rečju – never, nećemo priznati da je u Srebrenici počinjen genocid.

A još nikadije i neverije nećemo priznati da Srbija ima bilo kakve veze sa onim što se u Srebrenici dogodilo, šta god da se tamo desilo, ako se uopšte nešto desilo, a ni to nije sigurno, jer niko ništa ne zna, krhko je znanje, kako lepo reče pesnik, a što vreme duže prolazi znanje postaje sve krhkije, lomnije, gubi se, bledi i nestaje.

Intermeco 3

U skladištu, kada smo ušli, kada je zadnja osoba ušla kroz ista vrata kroz koja sam i ja prošao, on nije imao mesta da sedne, tako da je ostao da stoji. I onda ga je srpski vojnik udario u leđa. I opsovao ga je i rekao mu je da sedne. A taj čovek se okrenuo okolo i rekao, ‘Nemam mesta da sednem’. I onda ga je oborio rafal puščane vatre. I odjednom je bilo mnogo pucanja u skladištu, i nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, bombi, rafala i bilo je toliko mračno da nismo mogli da vidimo ništa. Ljudi su počeli da vrište, da viču, da mole za pomoć. I onda bi bilo zatišje, pa bi ponovo počelo. I nastavljali su tako da pucaju u skladište sve dok nije pala noć. Uspeo sam da dođem do izlazne kapije, do male kabine, bila je pod istim krovom kao i skladište, i tamo sam pronašao svog suseda, i on mi je rekao da legnem. I pitao sam ga da li je ranjen, i nije bio, i on je mene pitao da li sam ja ranjen, i nisam bio ni ja. Ispod je bila krv i nisam mogao više da izdržim. Navukao sam mrtvo telo preko sebe, i tako sam ostao 24 časa u tom skladištu.

***

Neko naivan bi mogao da pomisli kako tu ipak postoji mali problem, jer je u više presuda Haškog tribunala pokolj u Srebrenici okvalifikovan kao genocid, ceo svet zna šta se tamo dogodilo, evo čak je i Kanadski parlament usvojio Rezoluciju o genocidu u Bosni i Hercegovini i proglasio 11. juli Danom sećanja na žrtve genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Za celokupan civilizovani svet Srebrenica i genocid su postali sinonimi.

Takvom naivčini nije jasno da je Srbija krajem 80-ih izvršila nacionalističku kontrarevoluciju upravo zato da ne bi bila deo sveta, da bi se otcepila od tog mrskog sveta i civilizacije i zavukla u svoj topli, smrdljivi budžak u kojem može da živi i ubija po svom ćefu, da uredi svoj mali svet po svojim pravilima, ne obazirući se na moral, civilizacijske norme, zakone, pravne regule, humanost, konvencije o pravilima ratovanja i slične izmišljotine strane srpskom biću, propise izumljene samo da bi ograničile slobodu nesputanom nacionalnom biću koje u praktikovanju te svoje novootkrivene slobode ima običaj da se oda etničkom čišćenju, pljački i genocidu.

Intermeco 4

I onda su pitali ljude odakle su, ljudi iz Glogove, ljudi iz Cerska, ljudi iz Bratunca, i ljudi su odgovorili. I onda su rekli ‘Neka ustanu ljudi iz Glogove.’ Jedan čovek je ustao. Srpski vojnik je rekao ‘Izađi napolje.’ On je izašao iz skladišta levo, u pravcu iz koga smo ušli u skladište. Mogli smo da čujemo tupe udarce i njegove krike i jauke. Kada je sve to prestalo, ponovo su se vratili sa baterijskim lampama, zvali su ljude iz različitih mesta. Niko nije priznao da je iz tih mesta, onda bi uperili baterijsku lampu nasumice u nekoga, i onda bi osoba morala da ustane i izađe napolje. Tako su nastavljali da ubijaju ljude.

***

Izolacija od sveta je osnovni cilj nacionalizma, pa je srpska nacionalistička elita učinila sve što može da odvoji Srbiju od ostatka planete; ako je takav poduhvat nemoguće izvesti u ekonomskom i fizičkom smislu, mentalna separacija je izvršena sa maksimalnim uspehom, sve do dobrovoljnog zatvaranja u duhovni i duševni brlog.

Zato srpski poricatelji genocida lako rešavaju taj problem sa svetom, za njih je Haški sud – antisrpski, formiran samo da bi osuđivao Srbe na pravdi Boga, a čitav zapadni svet se zaverio protiv Srba da bi im smrsio konce, jer svetske glavešine nemaju pametnija posla nego da po ceo dan sede i razmišljaju kako da naude Srbima. To možda ne odgovara činjenicama, ali ko još pita činjenice šta njima odgovara. Ovde je na vlasti nacionalistička samovolja koja sama odlučuje šta jeste, a šta nije, bez obzira na logiku, stvarnost, iskustvo i realije.

Intermeco 5

Video sam dva čoveka kako stoje na levoj strani. Tu su bili srpski vojnici, dva sa leve strane, tri sa desne strane, i bio je jedan koji je bio licem okrenut skladištu sa automatskom puškom u ruci i vikao je ‘Dođi kod mene’. I dok smo išli prema njemu, zakratko se zaustavio i nastavljao da ponavlja ‘Dođi ovamo’. I onda sa leve strane, vojnik koji mu je stajao sa leve strane udario ga je sa gvozdenom šipkom po glavi. I srpski vojnik koji je stajao sa desne strane imao je sekiricu, i udario ga je po leđima sa oštricom sekirice. Ušao sam u veliku sobu, ali su nastavili da izvode i ubijaju ljude. I to se nastavilo do popodneva.

***

Rat protiv činjenica jedna je od osnovnih odlika dominantnog pogleda na neprijateljski svet koji treba gledati isključivo preko nišana. Negiranje da je Srbija imala veze s genocidom u Srebrenici ne zvuči baš ubedljivo. Velikosrpska ideologija koja je poslužila kao legitimacija za genocid kovana je u Srbiji, na Dedinju, u intelektualnim i crkvenim krugovima, gde ju je Slobodan Milošević pronašao u živahnom stanju i preselio je u svoju politiku. Karadžićeva Srpska demokratska stranka bila je tek ćerka-firma Miloševićevog režima, lidera im je izabrao Dobrica Ćosić, a pobrinuo se i za ideološku podlogu. Počinitelji genocida u Srebrenici, oficiri Vojske Republike Srpske, primali su plate iz Beograda, u streljanju je učestvovala i paravojna formacija “Škorpioni” koja je bila pod kontrolom MUP-a Srbije, a žrtve su odvožene na stratište autobusima iz Srbije koji su pripadali prevozničkim preduzećima “Sedmi jul” iz Šapca, “Strela” iz Valjeva i “Raketa” iz Užica. Ako ništa drugo, kad plaćaš ubice, a ubice nekog ubiju, biće da to ipak ima neke veze s tobom. O ideologiji i logistici da i ne govorimo.

I kako se naši poricatelji genocida bore sa navedenim faktima? Jednostavno, prosto se njima ne bave, a na svaki nagoveštaj veze između Srbije i Srebrenice prezrivo odmahnu glavom i okončaju svaku raspravu.

Intermeco 6

Ljudima je ponovo naređeno da izađu iz kamiona. I crveni auto se takođe zaustavio, i Ratko Mladić je izašao iz kola, zajedno sa vojnicima koji su ga pratili, i gledali su kako izvode ljude iz TAM kamiona i postrojavaju ih i pogubljuju. Pošto su završili svoj posao, Ratko Mladić je seo u isti crveni auto i vratio se u pravcu gimnazije. Nastavili su da dovode ljude i da ubijaju ljude i to je potrajalo do sumraka. Iza mojih leđa bio je bager koji je kopao masovnu grobnicu.

***

Srpska politička i intelektualna elita ulaže ogromnu energiju i napore u poricanje genocida u Srebrenici, tu su prosto neumorni. Ako se oko nečega slažu, to je da se nipošto ne sme priznati genocid. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić neprestano mantra kako bi, u slučaju priznanja genocida u Srebrenici, svi Srbi bili proglašeni za genocidni narod. Kad je veliki hazjajin Putin boravio u Beogradu, Vučić je bio pun zahvalnosti: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Saveta bezbednosti UN po kojoj je Srbi trebalo da budu proglašeni za genocidni narod”. A pre neki dan, kad se opraštao sa odlazećim ruskom ambasadorom Alekandrom Čepurinom, Vučić je ponovio omiljenu recitaciju: “Pomogli ste nam kada smo u Savetu bezbednosti UN pokušali da sačuvamo i uspeli da zaštitimo svoj narod i zemlju od večne stigme da smo genocidan narod”.

Nije lako srpskim nacošima kad se zapetljaju u sopstvene mentalne konstrukcije kao pile u kučine, ni Bog ih raspetljati ne može. Jer ta sintagma “genocidni narod” ne postoji, to nije naučni termin, to niko u svetu ne koristi. Što je još luđe, autor ideje o genocidnim narodima je akademik Vasilije Krestić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, čije knjige Vučić čita pred spavanje. Krestić je osamdesetih godina lansirao tezu o Hrvatima kao genocidnom narodu, ali to nigde izvan ovog našeg budžaka nije ušlo u upotrebu, jer takav esencijalistički pristup stvarnosti nema veze s mozgom. Pa niko ni Nemce ne naziva genocidnim ili holokaustičnim narodom, jer je upravo takav način mišljenja koji čitave narode proglašava genocidnim karakterističan samo za kreatore genocida i etničkog čišćenja. Tako da bi Srbi mogli da budu proglašeni genocidnim narodom samo ako bi u Savetu bezbednosti sedeli i rezolucije pisali Vasilije Krestić, pokojni Dobrica Ćosić, neupokojeni Matija Bećković, Brana Crnčević, Momo Kapor, Milorad Ekmečić, Rajko Petrov Nogo, Amfilohije Radović i slični velikosrpski delatnici, na čelu sa Aleksandrom Vučićem.

Intermeco 7

Video sam bager. Bio je iza mojih leđa. Imao je vedro, vrstu lopate. I to je vrsta mašine koja može i da kopa i da prenosi različiti materijal. Radio je dok nije pao mrak. Kada se smračilo, drugi bager je stigao i upalili su farove. U tom trenutku, donosili su tela samo na jedno mesto, i ubijali su ljude na tom mestu i svetla bagera su bila upaljena i nastavljali su da ubijaju ljude. I to se nastavilo dok nisu dokrajčili sve. I kada je zadnji TAM stigao, neko je rekao ‘To je to, niko više nije ostao.’

***

Predsednik potura čitavom narodu sopstvene grehe iz mladosti, kad je bio deo udruženog zločinačkog poduhvata u okviru Šešeljeve Srpske radikalne stranke, pa bi najradije od svih Srba da napravi saučesnike u svojim zlodelima. Kako bi to svi Srbi trebalo da budu genocidni, predsedniče? Zar i oni koji su se suprotstavljali vašoj i Miloševićevoj ratnoj politici, velikosrpskoj ideologiji i šovinističkoj mržnji? Zar i oni koji se danas bore protiv poricanja genocida i nastoje da istina dođe do što većeg broja građana Srbije?

Jesu li i aktivisti i aktivistkinje Žena u crnom, Helsinškog odbora, Fonda za humanitarno pravo – genocidni? Ostanite vi, predsedniče, tamo gde ste, na dnu moralne provalije, i ne pokušavajte časne ljude da povučete za sobom. Nisu svi u ovoj zemlji pomahnitali i odali se crnim snovima o ubijanju drugih jer se malo drugačije zovu, ne mogu se mešati i izjednačavati dobro i zlo.

Intermeco 8

Otvorili su zadnji deo kamiona i naredili su nam da izađemo. I ja sam bio zadnji u kamionu, tako da sam prvi izveden. I pokazali su mi gde treba da stanem, pored nekih mrtvih tela. I svi su bili postrojeni, u nekoliko redova, sa okrenutim leđima. Tamić je odmah otišao, i odmah pošto je otišao čuli smo da automatske puške pucaju. Svi su pali u tom trenutku, i u one koji nisu bili ubijeni, koji su još davali znake života, pucano je pojedinačno, ubijani su pojedinačno. Nisam se usuđivao da se pomerim. Samo sam gledao dole ka zemlji.

***

Premijerka Srbije Ana Brnabić potpunce sledi besprimerni primer svog idola i tvorca Aleksandra Vučića. I ona, kao i stotine njenih kolega, ministara, funkcionera, političara, pisaca, intelektualaca, novinara, javnih radnika – drži se poricanja genocida kao pijan plota. U toj nečasnoj raboti oni se kreću u okvirima davno zacrtanim, obrasci poricanja su svuda isti, kako kod nas tako i u drugim delovima sveta gde su počinjeni genocid i zločini protiv čovečnosti. Profesor Stenli Koen je u studiji “Stanje poricanja” klasifikovao mehanizme, prakse, retoričke figure i obrte koji se koriste u negiranju zločina, a naši negatori se ponašaju kao da su Koenovu knjigu pažljivo prostudirali, pa je sad primenjuju u naopakoj praksi. Iako je očigledno da rodoljupci takve izdajničke knjige ne čitaju.

Poricatelji koriste mehanizam poznat kao “poricanje tumačenja”. To je ono kad priznaju da se u Srebrenici desio zločin, ali odbijaju da ga kvalifikuju kao genocid, već ga tumače drugačije – kao užasan zločin. Tu je i mehanizam koji se zove “optuživanje optužilaca”: tu spadaju sve optužbe na račun Haškog tribunala – sudi se samo Srbima, nisu osudili hrvatske generale ili zapovednike OVK itd. Cilj ovog metoda poricanja je da se “pažnja skrene sa sopstvenog ponašanja”. Zatim, rasprostranjen je mehanizam “poređenje u sopstvenu korist” – jesmo mi činili zločine, ali šta su tek drugi nama radili; mi smo možda zločinci, ali smo mala maca u odnosu na druge.

Intermeco 9

Motor je ugašen, ali svetla su ostala upaljena… Otvorili su prednji deo kamiona i tri vojnika su izašla iz kabine, i ostali su u blizini kamiona, suprotno od mesta gde sam ja sedeo. Bio sam suočen sa njima svo vreme. I jedan iz grupe koja se sastojala od tri srpska vojnika, prišao je onima koji su bili u kabini. Verovatno je trebalo o nečemu da razgovara sa njima. Tri čoveka su odmah prionula na svoj posao. Počeli su da ubijaju ljude. Ubijanje je počelo tako što su pucali u ljude koji su stajali, koji su ustvari bili nagomilani na dnu kamiona. Mislim da je jedan od njih bio teško pretučen. Jedan od njih je već možda bio mrtav. Tako da su bili veoma slabi. Jednostavno su ih pobacali sa kamiona i onda, rafalima dovršili. Drugi i treći čovek su doživeli istu sudbinu, ali druga dva čoveka koja su sedela na klupi pored mene su pokušala da pobegnu. Skočili su sa kamiona i uspeli su da pređu nekih 20 metara od zadnjeg dela kamiona. Mogao sam da vidim sve to. Meni je bilo vrlo jasno šta se dešavalo.

***

Često se koristi i mehanizam poznat kao “poricanje namere” koji se javlja u obliku: Ratko Mladić nije hteo da pobije čitav bošnjački narod, nego samo muškarce, pa se onda zaključuje da nije reč o genocidu. Naše poricatelje, naravno, ne zanima to što “Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida” Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 1948. godine, genocid definiše kao niz zločina počinjenih “u nameri da se potpuno ili delimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa”.

Imamo i mehanizam znan kao “moralni bilans”, gde se genocid tretira kao incident u svetloj srpskoj istoriji, umanjuje se značaj tog događaja, kao jedne male, sitne, nevažne epizode u inače slobodarskoj istoriji naroda. Kao što kaže Stenli Koen: “Na moralnoj mapi našeg života to mesto nije značajno; nemojte nam suditi samo po tome. Računovodstveni obrasci u koje upisujemo svoje rezultate pokazuju da je naš moralni bilans pozitivan”.

Intermeco 10

I rafali su se nastavili i ljudi su padali. Ne znam koliko je to trajalo. Nastavljali su da dovode ljude. Sećam se tog starijeg čoveka, pretpostavljam da je to bio star čovek. I pošto je to bilo gotovo, ne znam koliko je trajalo, možda jedan sat, ili možda deset minuta. Ali sve u svemu, meni je to izgledalo jako dugo. Verovatno su pucali u sledeću grupu koja je bila izvedena posle mene. I u tom trenutku, osetio sam iznenadan bol u levoj nozi. Pomislio sam da me je metak pogodio u levo stopalo. I pomislio sam da meci pogađaju šljunak oko mene. Oni su pucali rafalno, i ja sam jednostavno očekivao da sledeći metak dođe i pogodi me.

***

Koristi se i “poricanje postojanja žrtve”, to često sprovode Šešelj i njegovi manijaci kada govore o tome da su u Srebrenici pobijeni samo zarobljeni vojnici Armije BiH, ili kad se priča o tome da je Srebrenica osveta za zločine nad Srbima. Kao što se istim argumentima pravdaju svi zločini srpskih snaga u Jugoslaviji: sve je to osveta za Jasenovac. A pošto su pobijeni bili krvnici, onda nema žrtve.

Tako zbore tvorci dominantnog pogleda na svet u Srbiji. Srećom, ima kod nas i opozicije koja ima drugačije stavove. Evo, recimo, lider Dveri Boško Obradović, koji izričito tvrdi da se “u Srebrenici nije desio genocid, ali je bilo zločina koje treba objektivno sagledati”. Nema potrebe da citiram kako izgleda objektivnost Boška Obradovića, a to njegovo sagledavanje se svodi na kombinaciju gorenavedenih mehanizama poricanja. Ali, dobro, Boško je stari ekstremni desničar, svojevremeno su Dveri objavile specijalan broj časopisa posvećen Srebrenici u kojem su razni “eksperti” umanjivali broj žrtava tako što su prebrojavali butne kosti, pa ako im se broj butnih kostiju ne poklopi sa brojem pobijenih, odmah ustvrde da se tu radi o obmani i falsifikatu. Činjenicu da je vojska Ratka Mladića prvo pobila skoro 9.000 nevinih civila, a potom njihove leševe buldožerima premeštala u sekundarne i tercijarne grobnice, upravo zato da bi prikrila tragove genocida – dverjani nisu pominjali, jer im se ne uklapa u koncept.

Intermeco 11

Krenuli su istim putem kao kada smo dolazili u školu. Na jednom mestu skrenuli smo desno i stigli do livade. Na toj livadi sam video veliki broj leševa. Autobus se zaustavio na putu u blizini livade, i mogao sam da tu vidim skladište i tu su ležali ljudi, pobijeni. Kada se autobus zaustavio, vojnici su počeli da izvode grupe ljudi koji su bili vezani. Oni su vodili u jednoj koloni. Morali su da stave ruke iza leđa. To su bile grupe od deset ljudi koje su odvođene u oblast gde su bili leševi, na livadi, i tamo su i ubijeni. I onda bi ih ubiljali pojedinačno, i to smo mogli da vidimo iz autobusa.

***

Pored dverjana, imamo i građanski orijentisane političare, na primer Sergeja Trifunovića, lidera Pokreta slobodnih građana. On u jednom intervjuu reče ovako: “Da li Srebrenica ima prefiks genocid ili masakr, to je frljanje brojevima. Srebrenica se dogodila zahvaljujući Aliji Izetbegoviću tako što je Klinton nazvao Aliju i rekao, hoćeš li međunarodnu intervenciju. Hoću, odgovorio je Alija. Spreman da žrtvuješ? Spreman. Ništa manje nije kriv taj gnom koji je prodao svoj narod, nego ovaj naš gnom koji je poklao taj narod. Koja je razlika?”

Na stranu čudovišna moralna ravnodušnost koja izbija iz ovih reči, nesrećni glumac verovatno čak i ne zna da je zapravo citirao Biljanu Plavšić, osuđenu ratnu zločinku, koja je lansirala ovaj falsifikat. A i da zna, verovatno ne bi menjao tzv. mišljenje. Pa neće valjda jedan pravi srpski demokrata i patriota da se kod žrtava obaveštava o zločinu, naravno da će pitati ubicu šta se dogodilo. Mogao bi da svrati i do srpskih zatvora, da čuje verziju priče raznih osuđenih zločinaca, ko zna koliko ubica robija bez razloga, samo zato što sudije više veruju dokazima, činjenicama i izjavama žrtava i svedoka, nego izmišljotinama raznih krvnika.

Intermeco 12

I ja sam odveden na livadu gde su bila tela. Naredili su nam da stanemo, i stali smo. Bila je grupa srpskih vojnika tamo. Bili su u stroju i pucali su u nas iz automatskih pušaka i iz mitraljeza. Kada su otvorili vatru, bacio sam se na zemlju. Ruke su mi još bile vezane iza leđa i pao sam na stomak, licem dole. I jedan čovek mi je pao na glavu. Mislim da je on bio ubijen na mestu. I mogao sam da osetim kako njegova krv teče preko mene. Pucanje se nastavilo i onda su naredili vojnicima da pucaju u ljude pojedinačno. I mogao sam da čujem glas kako govori da ne treba da pucaju ljudima u glave, kako im se ne bi prosipali mozgovi, nego da im pucaju u leđa. Pucali su mi u leđa. Ruke su mi bile vezane na leđima, ali je metak prošao ispod mog levog pazuha, kroz moju košulju, i samo me je ogrebao. I ostao sam tamo, ležeći. Mogao sam da ih čujem kako pitaju da li je bilo ko ranjen. Rekli su da će biti previjeni. I neki ljudi su progovorili i odmah su dokrajčeni. Mogao sam da čujem kako jedan čovek doziva u pomoć. Molio ih je da ga ubiju. I jednostavno su rekli ‘Pustite ga da pati. Ubićemo ga kasnije.’

***

Pored klasičnih primera poricanja genocida, imamo i neke netipične koji bi spadali u žanr iživljavanja nad žrtvama i podsmevanja mrtvima i njihovim porodicama, kao neku vrstu kreativnog srpskog doprinosa svetskoj baštini poricanja. Tu prednjače Šešelj i njegovi radikali u političkoj sferi, a u medijskoj Milomir Marić sa svojom emisijom “Ćirilica” u kojoj gostuju razne individue koje u žongliranju ljudskim kostima vide omiljenu zabavu. Tu razni istoričari i histeričari poput Miloša Kovića tvrde da je zadatak srpskih istoričara da brane srpske državne interese, tako što će revidirati sudske procese u Hagu.

Tu Šešelj veselo tvrdi: “Ti Muslimani uopšte nisu bili vezani, bila je jedna ležerna, opuštena atmosfera, njima je bilo rečeno da će biti pušteni”. Ležerna, opuštena atmosfera – skoro kao u Aušvicu. Tu i Marić nesputano divlja: “Svake godine kada televizija prenosi, kada dođu strani državnici, oni donose mrtva tela ko zna odakle i sahranjuju u Srebrenici”. Ovakve neljudske izjave kao da ne izgovaraju ljudi, već buldožeri u ljudskom obliku.

Intermeco 13

Srpski vojnici koji su čuvali kamione, koji su čuvali stražu oko kamiona su počeli da maltretiraju ljude, udarajući ih sa kundacima kroz ciradu kamiona… Onda su pitali za ljude iz pojedinih sela iz oblasti oko Srebrenice, iz sela Glogova, Osmac i druga sela. Ne znam zašto su tražili ljude iz tih sela. Ako bi bilo ko ustao, onda bi ga izveli. Proveli smo celu noć u kamionima i mogli smo da čujemo krike, jauke, pozive u pomoć. Ponovo krici. Ljudi su vikali ‘Molim vas, nemojte me tući. Nemojte me ubiti. Nemojte me zaklati.’ Bilo je tako strašno, nisam mogao to više da podnesem. Znam da je pet ljudi te noći izvedeno iz kamiona. Nisam video da su ih ubili na licu mesta, ali se oni nisu vratili u kamion. I rafali su se mogli čuti kroz noć, dolazeći oko kamiona, i krici ljudi, i to je trajalo cele noći.

***

Ako znamo da je poricanje poslednja faza genocida, onda postaje jasno zašto srpski političari, mediji, ratni zločinci, advokati masovnih ubica, intelektualci nacionale, novinari, državni zvaničnici, crkvenjaci, pisci, pesnici i ostala negatorska menažerija ulažu ovoliki trud u poricanje genocida. Upravo je ta sila upregnuta u poricanje očigledan dokaz da je Srbija bila upletena u genocid u Srebrenici i da baš zato mnogi učesnici velikosrpskog ratnog pohoda imaju nečistu savest. Samo što su svi njihovi napori uzaludni. Nepobitno je utvrđeno šta se dogodilo u Srebrenici, to čitav svet zna i niko na planeti neće menjati svoj stav o tome.

Intermeco 14

I kada smo ušli u školu, kolona je nastavila; ne baš kolona, ali kada bi neko bio udaren, ušao bi. Bilo je nešto prostora između svakog čoveka. Bilo je vojnika unutra, ali ne znam koliko. I jedan od njih je pitao ‘Čija je ovo zemlja?’ I sam je odgovorio: ‘Ovo je srpska zemlja. Uvek je bila i uvek će biti.’ I on je rekao ‘Pratite me balije, ponavljajte za mnom’ i morali smo da ponavljamo za njim: ‘Ovo je srpska zemlja. Uvek je bila i uvek će biti.’

***

Da li će zvanična Srbija ikada smoći snage da prizna svoju krivicu i da sledi primer svojih najboljih sinova i kćeri koji se već decenijama bore za istinu – veliko je pitanje. Jedno istraživanje iz prošle godine kaže da 40 posto građana Srbije zna da je u Srebrenici počinjen genocid. Taj broj će vremenom samo rasti, taj proces je nezaustavljiv. Samo što Srbija ima tu nesreću da joj je intelektualna i politička elita, koja bi trebalo da prednjači i predvodi, najvećim delom na strani onih koji su počinili genocid. A održavanje u životu ideologije koja je dovela do ratova i agresije na susedne države – vide kao svoju svetu misiju. Srbiji je neophodan suštinski preokret u politici, ideologiji, kulturi, u svim oblastima života. Tek kada se obračunamo sa ideologijom i kulturnim modelom koji su favorizovali monstrume i masovne ubice, možemo se vratiti u svet, suočiti sa zlom počinjenim u naše ime i iskreno zamoliti za oproštaj. I živeti u miru sa susedima i sa sobom.

P.S. Boldovani delovi teksta preuzeti su iz izjava svedoka na suđenju Radislavu Krstiću, koji je pred Haškim tribunalom proglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon te osuđen na 46 godina zatvora. Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.

Muhić Fatima – ilustracija Šukrija Meholjić

tacno

Leti perje u golubarniku zaluđenih, a jedan od krivaca je i Kristofer Hičens. Među ostalim krivcima je i filozof A. K. Grejling. Nedavno sam s njima dvojicom učestvovao na jednoj tribini. Debatovali smo sa trojicom, kako se ispostavilo, ne mnogo zadrtih zagovornika religije (“Naravno da ne verujem u Boga sa dugom sedom bradom, ali…”). Nisam od ranije poznavao Hičensa, ali sam shvatio šta mogu da očekujem kada sam sa Grejlingom počeo da se dogovaram o taktici našeg nastupa. Razgovor o nekoliko teza koje bismo mogli da plasiramo nas dvojica, on je zaključio rečima, “… a onda će ih Hič zasuti, u svom karakterističnom stilu, rafalom iz AK47”.

Grejling je propustio da pomene kako Hičens svoju ratobornost razblažuje staromodnom uljudnošću. Reč “rafal” navodi na pomisao da on puca na sve strane, čime se potcenjuje smrtonosna preciznost njegovog nišana. Ako ste apologeta religije koga su pozvali da učestvuje u raspravi sa Kristoferom Hičensom, nemojte prihvatiti poziv. Njegove domišljate primedbe, čitav rezervoar spremnih citata, njegova knjiška elokvencija, tečno ređanje dobrih formulacija do kojih dolazi bez napora, izrečenih upečatljivim glasom Ričarda Bartona (oštricu njegovog nastupa nimalo ne otupljuje to što i po nekim sklonostima podseća na Ričarda Bartona), dovešće u opasnost vaše argumente, koliko god da su dobri. Čitav niz uglednih sveštenika i “teologa” je to, sa žaljenjem, otkrio kada je Hičens svoju knjigu predstavljao na nizu nastupa širom Sjedinjenih Država.

S karakterističnom drskošću, odlučio je da napravi turneju po državama “biblijskog pojasa” – odlučio se za podanički mozak južnog i srednjeg dela Amerike, a ne za lakši plen, cerebralni korteks na severu i na obe obale. Zbog toga je i odobravanje na koje je naišao bilo značajnije. Nešto se komeša u toj velikoj zemlji. Amerika je daleko od teokratije koja ne želi da čuje ni za šta drugo, kao što bi se moglo pomisliti, sa strahom, na osnovu dva mandata Buša i varljivih istraživanja javnog mnjenja. Da li je moguće da “biblijski pojas” opasuje nešto što u sebi krije dovoljno odvažnosti? Da li treba računati na one misleće ljude koji su imali hrabrosti da prestanu da se kriju i da javno priznaju šta misle? Da. I Hičensove kolege ateisti, čije se knjige nalaze na listama najčitanijih u Americi, takođe vam mogu ispričati poneku ohrabrujuću priču.

Bog nije veliki je knjiga ledenog gneva, ali ponešto u njoj će vas nasmejati; na primer, Hičensov opis kako je Malkolm Mageridž lansirao “brend ‘Majka Tereza’ u svet”: prema njegovim rečima, dok se snimatelj BBC-a mučio snimajući u nedovoljno osvetljenoj prostoriji, sve je odjednom zasjalo. Kamerman je kasnije objasnio Hičensu u čemu se sastojalo to “čudo” – u izuzetnoj osetljivosti nove vrste filma koju je proizveo Kodak. Ali Mageridž je uporno i glupavo ponavljao svoje: “Ja sam potpuno uveren da je svetlo, koje nije bilo moguće tehnički objasniti, upravo ‘sveta svetlost’ koju kardinal Njuman pominje u svojoj poznatoj i izuzetnoj himni”.

Hičens takođe nudi izuzetno zabavnu kratku istoriju mormonske vere, od toga kako je sve počelo izmišljotinama Džozefa Smita, devetnaestovekovnog šarlatana koji je napisao knjigu na sedamnaestovekovnom engleskom tvrdeći da je to prevod teksta sa zlatnih ploča – koje su, što je vrlo zgodno, odletele na nebo pre nego što je iko drugi dobio priliku da ih vidi. Čak i oni koji su zapisivali diktat nepismenog Smita morali su da sede odvojeni zavesom da im slučajno pogled ne bi pao na te ploče, od čega bi na mestu pali mrtvi. Možete li da zamislite da je neko mogao biti tako lakoveran? Međutim, danas je mormonska vera toliko jaka da je njen pripadnik čak i jedan pretendent za mesto američkog predsednika, njeni brižljivo obrijani misionari u parovima putuju po svetu, a Knjiga mormona se nalazi u svakoj sobi hotela iz lanca Marriott.

Naslov Hičensove knjige je, naravno, aluzija na čuvene reči “Alahu akbar”. Podnaslov je postao žrtva prelaska preko Atlantika – u američkom originalu stoji “Kako religija truje sve”, što je odličan slogan koji se u više navrata pominje u knjizi i predstavlja definiciju glavne teme; u britanskom izdanju, umesto njega stoji prazna i nemaštovita fraza “Argumenti protiv religije” (Case against religion).

Već sam pomenuo Hičensovu staromodnu uljudnost i to nije bila (samo) šala. Možete je primetiti na snimcima njegovih predavanja i debata, i videti u prvom poglavlju ove knjige.

“Vernicima ostavljam da jedni drugima spaljuju crkve, džamije i sinagoge; na takve njihove postupke uvek se može računati. Kada ulazim u džamiju, skidam cipele. Kada ulazim u sinagogu, ja pokrivam glavu”.

U narednom poglavlju, pod naslovom “Religija ubija”, Hičens koristi svoja iskustva ratnog izveštača. (Upoređuju ga sa Evelinom Voom i Grejemom Grinom, ali ja bih rekao da više liči Voovog junaka Bejzila Sila, neustrašivog nevaljalca koji stalno upada u nevolje i uvek se zatekne na nekom opasnom mestu.) Kada ga je jedan američki sveštenik javno izazvao da kaže da li bi, kada bi u mračnoj ulici naišao na grupu mladića, osetio olakšanje da zna da se vraćaju sa molitve, Hičens je uzvratio vinerom:

“Da se zadržim samo na slovu ‘B’. U takvoj situaciji sam se našao u Belfastu, Bejrutu, Bombaju, Beogradu, Vitlejemu (Bethlehem) i Bagdadu. Za svaku od tih prilika mogu da bez zadrške tvrdim, i navedem razloge za tu tvrdnju, kako bih se odmah osetio ugroženo da sam pomislio da grupa ljudi koja mi u sumrak prilazi upravo dolazi sa obavljanja verske službe”.

Zatim nastavlja navodeći i razloge, koji ni u jednom segmentu nisu podložni primedbi “ali sukob u tom mestu na slovo ‘B’ nije religijske, već plemenske/političke/ekonomske prirode”. Izvan svake sumnje jeste da se ljudi u tom “B” ubijaju zbog nečega što nije samo neslaganje u vezi sa načinom na koji se vrši verska služba. Ima tu i nasleđenih osveta i uzvraćana za ekonomske nepravde. Uvek je “mi ili oni” – ali kako se zna ko su “oni”, a ko smo “mi”? Preko religije, religijskog obrazovanja, sektaškog aparthejda; na osnovu decenija odvajanja utemeljenog u veri, odvajanja koje počinje od vrtića, nastavlja se kroz časove veronauke i traje tokom odraslog života i u glave usađenog užasavanja nad “venčanja sa inovercima”; a na kraju dolazi, što je i najvažnije, kroz poslušno sprovedenu indoktrinaciju i segregaciju naredne generacije.

Jednom sam gostovao u televizijskoj emisiji u kojoj mi je sagovornik bio vodeći “umereni” musliman, čija čast i ugled proističu iz toga što nije “ekstremista”. Javno sam od tog “umerenjaka” tražio da porekne kako je u islamu kazna za otpadništvo ništa manje nego smrt. Pošto nije mogao da to učini (ne postoji mogućnost greške kada se Koran čita reč po reč), migoljio se i vrteo u stolici i na kraju rekao da je to “nevažan detalj”, nešto što verovatno nikada nije primenjeno. Recite to Salmanu Ruždiju, za koga je taj vrli “umerenjak” ranije rekao – “za njega je i smrt možda preblaga”.

“… (U)m koji razmišlja bukvalno ne razume ironični um i uvek u njemu vidi izvor opasnosti. I ne samo to, Ruždi je vaspitavan kao musliman i poznaje Kuran, što zapravo znači da je otpadnik. A ‘otpadništvo’, kako kaže Kuran, kažnjava se smrću. Ne postoji pravo da se vera dovodi u pitanje…”

Tako Kristofer Hičens govori o svom prijatelju Salmanu Ruždiju koga je primio u svoj dom u Vašingtonu da bi mu potom iz Stejt Departmenta stiglo upozorenje da bi trebalo da se preseli i promeni broj telefona.

“Nije mi se činilo da je to naročito pouzdan način da izbegnem odmazdu. Ali me je podsetilo na nešto što već znam. Ja ne mogu jednostavno da kažem – pa dobro, vi sanjajte svoj šiitski san o skrivenom imamu, a ja ću se baviti proučavanjem dela Tomasa Pejna i Džordža Orvela, svet je dovoljno veliki za nas obojicu. Međutim, pravi vernik se neće smiriti sve dok čitav svet ne padne na kolena. Nije li potpuno očigledno, kažu bogobojažljivi, da verske vlasti nadilaze sve i da su se oni koji odbijaju da ih priznaju, zapravo odrekli prava da postoje?”

Hičens podseća na događaje u vezi sa karikaturama objavljenim u Danskoj i na kukavičluk Zapada:

“Islamski huligani nisu poštovali diplomatski imunitet i civilima su pretili smrću, a Njegova svetlost papa i nadbiskup kenterberijski su osudili – karikature! Ljudi moje profesije su se trkali da vide ko će prvi kapitulirati, izveštavali su o spornim sličicama, ali ih nisu prikazivali. I sve to u doba kada su masovni mediji gotovo potpuno svedeni na slike. Čujemo eufemizme o tome kako moramo pokazati ‘poštovanje’, ali poznajem dosta zabrinutih urednika i sa sigurnošću mogu reći da glavni motiv za ‘suzdržanost’ nije ništa drugo do običan strah. Drugim rečima, šačica verskih siledžija i galamdžija u stanju je, takoreći, da u srcu Zapada nadglasa tradiciju slobode govora.”

Iako se divim Hičensovoj hrabrosti, ne mogu da osudim te urednike. Ima trenutaka kada “kukavičluk” nije zapravo ništa drugo do razumna opreznost. Ali Hičens je potpuno u pravu kada prezire vodeće ličnosti drugih religija, one koji nisu izloženi pretnjama ali se dobrovoljno priključuju lakovernom “poštovanju” i “razumevanju” prema onima koji podstiču na ubijanje u ime Boga.

Da se vratimo onome što Hičens kaže o Ruždiju i fatvi:

“Čovek bi očekivao da će tako arogantan, od države aminovan pokušaj ubistva… naići na opštu osudu. Ali to se nije dogodilo. U promišljenim izjavama, Vatikan, kenterberijski nadbiskup, glavni sefardski rabin u Izraelu, svi oni imaju razumevanja – za ajatolaha. Isti slučaj je i sa glavnim nadbiskupom Njujorka i drugim, manje značajnim verskim ličnostima. Oni obično uspevaju da izgovore par reči o tome kako osuđuju pribegavanje nasilju, ali svi tvrde da je glavni problem u vezi sa objavljivanjem Satanskih stihova blasfemija, a ne ubistvo naručeno od najamnika”.

Prešavši na današnji Iran Hičens iznosi sledeći komentar (koji donekle objašnjava njegovo inače sasvim misteriozno koketiranje sa zloglasnim vašingtonskim neokonima):

“Dok ovo pišem, jedan oblik inkvizicije je na pragu da se dokopa nuklearnog oružja”.

Radi se o neočekivanoj pretnji. Teokratije obično ne daju podsticaja za onu vrstu kulturnog i obrazovnog napretka koji stoji u osnovi inventivnosti moderne nauke. Imajući na pameti događaje od 11. septembra 2001. godine, Hičens kaže:

“U Avganistanu je sveti poredak dopunjen s dva čuvena dostignuća modernosti – visokim zgradama i velikim avionima – koja su upotrebljena za razaranje i žrtvovanje ljudi. Naredna faza, sasvim otvoreno najavljena u histeričnim propovedima, trebalo bi da počne onog trenutka kada se na istom mestu nađu apokaliptički nihilisti i naoružanje koje može izazvati armagedon. Fanatici ukorenjeni u veri nisu umeli da stvore nešto tako korisno i lepo kao što su oblakoder ili putnički avion. Ali, nadovezujući se na dugačku istoriju plagiranja, umeli su da pozajme i ukradu te stvari i da ih upotrebe u negiranju”.

Dok sam se ja, kao naučnik, pre svega bavio tvrdnjama koje religija iznosi u vezi sa kosmosom i izvorom života, Hičens tim pitanjima posvećuje samo dva kratka poglavlja. On je na svom terenu kada je reč o zalima koja su učinjena u ime religije – “religija sve zagađuje”. Dugačak je taj njegov spisak. Jedno dobro poglavlje govori o religiji kao zloupotrebi dece, zatim tu je i poglavlje o tome kako religija predstavlja opasnost po zdravlje, i tu on ne propušta da pomene rimokatoličke sveštenike, među kojima su najmanje dva kardinala i jedan nadbiskup, koji svojoj pastvi u afričkim zemljama, u kojima hara sida, svečano objavljuju da kondomi prenose virus side.

U prikazima Hičensove knjige na različite načine se govorilo da je on ateista koji zagovara jednake šanse, da sve religije jednako izlaže nevoljama, da sve jednako napada, da je bigot jednakih mogućnosti. On svakako nije bigot, niti se obrušava (za svakog se kritičara religije, koliko god bio blag, automatski smatra da se “obrušava”). Ali je istina ono što je rekao jedan prikazivač knjige Bog nije veliki, da on “ekumenski pristupa u svom preziru prema religiji”. On ne štedi ni budizam, koji se obično pohvaljuje i za koji se tvrdi da je bolji od ostalih religija.

Nije iznenađenje što Hičensovo poglavlje “Košmar Starog zaveta” uspeva da ispuni očekivanja koja nam taj naslov izaziva. Naredno pogavlje, uprkos obećavajućem naslovu (“Novi zavet po zlu prevazilazi Stari”), više se bavi nepouzdanošću Svetih spisa nego bilo kakvim zlom koje bi moglo da zadovolji veoma, mora se priznati, visoke standarde postavljene u Petoknjižju. Mnoge novozavetne priče su izmišljene da bi se ispunila proročanstva iz Starog zaveta, i to se priznaje s iskrenošću, iskrenošću u kojoj toliko nema stida da je to gotovo simpatična: “I sve to je učinjeno da bi se ispunilo ono što je rekao prorok…” Stvarno zlo Novog zaveta nalazi svoje mesto u jednom drugom poglavlju – to jest, u teoriji o Hristosu kao božanskom žrtvenom jarcu, i njegovom raspeću kao posrednom iskupljenju za “prvobitni greh” (nekadašnji greh Adama koji nikada nije ni postojao, ali i za buduće grehove ljudi poput nas, onima koji tada još nisu postojali, ali za koje se pretpostavljalo da imaju sve namere da greše kada dođe njihovo vreme).

Hičens odmah uočava sličnost između hrišćanstva i raznih kultova koji više ne postoje. Kada ga je rodila devica, Isus se upisao u kosmopolitski katalog na takav način rođenih, i tu su Merkur, Krišna, Persej, Romul i, što je neobično, Džingis Kan. Da li se tu radi o jungovskom atavizmu, lukavom “public relations”, ili pukoj slučajnosti da su svi oni koji su izmišljali kultove (iz kojih su posle sazrele religije) bili skloni da zamišljaju kako njihovi bogovi dolaze iz vagina devica, kao zečevi iz šešira? U slučaju Isusa, radilo se o jednostavnoj greški u prevodu sa hebrejskog, gde je “mlada žena” na grčki prevedena sa “devica”.

Jedna od glavnih Hičensovim tema je to da su bogove stvorili ljudi, a ne obrnuto. S tim je povezana i tema plagijata:

“Monoteistička religija je plagijat plagijata nečega što je rekla-kazala, nečega što je iluzija, koja čiji su koreni u drevnoj izmišljotini, priči o nečemu što se nikada nije dogodilo”.

Par poglavlja knjige je posvećeno “lažnom sjaju čuda” i raširenoj pogrešnoj predstavi da je moral proistekao iz religijskih pravila kao što su Deset zapovesti. Kao što Hičens pita, oduvavši protivnike, da li neko zaista ozbiljno misli da su ljudi, pre nego što je Mojsije doneo ploču na kojoj je pisalo “ne ubij”, mislili da je ubijanje dobra ideja?

Rekao sam da Hičens dolazi na svoje kada govori o zalima koji se čine u ime religije. Za njega je najvažnije to – “u ime”. Ne možete jednostavno upreti prstom u loše – ili dobre – pojedince koji su nekim slučajem religiozni. On želi da kaže kako neki ljudi čine zlodela (ili dobra dela) – upravo zato što su religiozni. Krstaši i džihadisti su, prema sopstvenim kriterijumima, dobri. Oni čine zlodela, prema našim merilima, zato što ih na to navodi njihova vera. Devetnaest ubica od 11. septembra su pažljivo okupalo, obrijalo i namirisalo čitavo telo tokom priprema za raj koji čeka mučenike, i onda krenulo u misiju za koju je, uz molitve, iskreno i potpuno verovalo da je vrhunski pravnična.

Ako postoji neki čovek koji je otelovljenje zla, onda je to Adolf Hitler. On se nikada nije odrekao svoje rimokatoličke vere i čitavog života je tvrdio da pripada hrišćanstvu ali nije, poput recimo Torkvemade, ili nekog tipičnog krstaša ili konkistadora, svoja stravična dela činio u ime hrišćanstva. Drugi izrazito zao čovek, Josif Staljin, verovatno je bio ateista, ali, opet, zlodela nije činio zbog toga što je ateista, isto onoliko koliko ni Sadam Husein, ili Hitler, nisu činili zlo zato što su nosili brkove. Hičens je naročito dobar u odgovoru na idiotsko pitanje “Staljin i Hitler su bili ateisti, šta na to kažete?”. Nema sumnje da imao mnogo prilike da vežba odgovaranje. Staljin, Hitler i drugi možda nisu bili religiozni, ali su razumeli religioznost koju su njihovi podanici nosili duboko u sebi, i zahvalno je iskorišćavali. Hičens se u knjizi na to osvrće samo kratko, ali tu tezu kasnije razvija u govorima i intervjuima:

“Stotinama godina je milionima Rusa govoreno da bi na čelu države trebalo da bude čovek blizak Bogu, car koji je istovremeno i na čelu Ruske pravoslavne crkve i apsolutni despot. Da ste vi Staljin, sigurno se ne biste upustili u posao vršenja diktatorske vlasti ukoliko niste u stanju da iskoristite tu već postojeću spremnost ljudi da budu servilni i podatni. Zadatak ateista je da ljude uzdignu iznad tog nivoa servilnosti i lakovernosti”.

To se odnosi i na Kim Džong Ila (Dragog vođu) i njegovog pokojnog oca Kim Il Sunga (Velikog vođu), koji je i danas večiti predsednik Severne Koreje, iako je umro 1994. godine. Hičens ima ličnog iskustva sa Severnom Korejom, i kada iznosi zapažanja o njenom modernom kultu obožavanja predaka, to spada u stvari koje radi najbolje.

Pošto sam nisam uspeo da nađem nešto na šta bih stavio primedbu, mislio sam da mi je dužnost da pregledam ostale prikaze knjige u nadi da ću naći nešto negativno što bih mogao reći. Većina prikaza je pozitivna, ali recimo Met Bjukenen, u svom tekstu punom pohvala u Sydney Morning Herald, “zakucava” na sledeći način:

“Povremeno je previše grub. Na primer: ‘Nedavno smo videli kako se Rimokatolička crkva osramotila time što je bila učesnik u neoprostivom grehu silovanja dece, ili kako bi se to moglo formulisati u latinskoj formi – ne ostaviti nijedno dete nedirnutim’ (fraza česta u političkim kampanjama vezanim za programe obrazovanja i socijalne brige, kojom se želi reći da sva deca moraju biti obuhvaćena tim programom). Hičens proćerdava poverenje kada pravi tako vulgarne ispade – čitaoci odjednom mogu da ga vide kako se za svojim stolom samozadovoljno cereka i to nije ni lepa, ni zabavna slika i dovodi u pitanje njegovu ozbilnost u drugim stvarima o kojima piše”.

Ne može se poreći da je to preterano i neprimereno formulisano, ali takođe, nije ni karakteristično. Tu je i njegova pomalo neobična sklonost da arogantne i samodopadljive “spušta” tako što ih naziva “sisarima”, što je greška u intonaciji i može se ispraviti u narednim izdanjima.

Piter Hičens svoj negativni prikaz u Daily Mail počinje vrlo dobro (“Da li sam ja kritičar svog brata?”), ali na kraju se čini da se sadržaj njegovih primedbi svodi na primedbu da je Kristofer toliko ubeđeni nevernik, da se po jačini svog ubeđenja ne razlikuje od bilo kog fundamentaliste (koji je vernik). Odgovor na poznatu optužbu za ateistički fundamentalizam dovoljno je očigledan. Nije na ateisti da dokazuje da nema nevidljivog jednoroga u sobi, i nije moguće nas optužiti za preterano samouvereno neverovanje. Predani vernici svake nedelje detaljno nabrajaju u šta sve veruju, iako za to nemaju ništa više svedočanstava nego za tvrdnju da se u sobi nalazi nevidljivi jednorog. E, to je preterivanje u ubeđenju. Tome nasuprot, ateista kaže jednu skromnu stvar: od miliona mogućih stvari koje se mogu zamisliti, ja verujem samo u one za koje postoje dokazi – verujem u trombone, pelikane i elektrone, recimo, ali ne u jednoroge i trole, niti u Tora sa sekirom, ili Ganeša, boga-slona, ili u Sveti duh.

Druga najčešća primedba glasi da Kristofer Hičens napada loše religije. Na takvu kritiku je prava religija (to jest, ona kojoj pripada potpisnik prikaza) imuna. Evo šta kaže teolog Stiven Protero u WashingtonPost-u:

“Ako ovu neobično nevinu knjigu čitate kao neku vrstu jevanđelja, onda znači da verujete da su obični katolici ponosni na inkviziciju… i da obični Jevreji kliču kada otpadnički ortodoksni rabin sisa krv sa upravo obrezanog penisa.”

I ova primedba je poznata, a odgovor je – čak i kada se ona ne zaoštrava tako preterano kako to čini Protero – takođe lako naslutiti. Da su kojim slučajem sve vere tako humane i delikatne kao vaša, dragi moj teolože, sve bi bilo dobro, i Hičens ne bi ni morao da piše ovakve knjige. Ali spustite se na zemlju, pogledajte malo kako izgleda stvarni svet, kako izgleda Islamabad, na primer, ili Jerusalim, ili pak Hičensov Vašington, gde predsednik najmoćnije države na planeti naređenje za pokret prima direktno od Boga. Prošetajte malo po televizijskim kanalima u bilo kojoj hotelskoj sobi u Americi, pogledajte te grozomorne sume novca koje se doniraju za izgradnju mega-crkava, pogledajte muzeje u kojima se ljudi prikazuju kako šetaju pored dinorosaurusa, i shvatićete šta želim da vam kažem.

I konačno, postoje oni kritičari koji ne uspevaju da se suzdrže od udarca ad hominem: “Da li znate da je Kristofer Hičens podržao invaziju na Irak?”. Pa šta? Ja se ne bavim kritikom njegovih političkih stavova, već kritikom njegove knjige. A to je jedna odlična, odvažna knjiga koja udara muški.

Richard Dawkins

pulse

Obavještavam vas o novom ciklusu filmova KK Paluba 7, a koji, u sklopu projekta Kul Centra, ostvarujemo u Centru mladih. Za drugu polovicu srpnja i prije kolovoške stanke pripremili smo projekcije 3 izvanredna ostvarenja nijemog filma, koje ćemo prikazati po sljedećem rasporedu:

15. 7. SLOMLJENI CVJETOVI (Broken Blossoms, 1919)

r: David Wark Griffith

22. 7. VJEŠTICE (Haxan, 1922)

r: Benjamin Christensen

29. 7. STRADANJE IVANE ORLEANSKE (La Passion de Jeanne d’Arc, 1928)

r: Carl Theodor Dreyer

Kao i inače, filmovi su ponedjeljkom u 20 h u Centru mladih (Starčevićeva 11), ulaz slobodan. Više informacija na Facebooku: Paluba 7.

Hrvoje Gažo,  tajnik Kino kluba Paluba 7

Iako se u hrvatskom političkom prostoru klase ne pojavljuju kao standardni dio političkog leksika, one ipak stalno diktiraju rasprave i prokazivanja. Pitanje klase i društvenih nejednakosti neprestano izvire ispod površine. Naravno, uvijek u šiframa jer je “službeni” jezik klase bio dio “službenog” jezika Jugoslavije, a taj je jezik odavno izgubio politički legitimitet.

Pa koje su to šifre za klasu u optjecaju? Radnička se klasa uglavnom opisuje formulama “običan čovjek”, “mali čovjek” ili jednostavno – narod. S tim da je izraz narod, naporima (ekstremne) desnice koja se pravi da nad njim ima “patent”, gotovo u potpunosti poistovjećen s nacijom. Vidljivo je to i u slici koju o sebi nastoji stvoriti predsjednički kandidat Miroslav Škoro. On se predstavlja kao čovjek iz naroda. Iako njegova imovina sugerira drukčiju klasnu poziciju. Tome je doskočio tako što tvrdi da je vlastitim radom preskočio klasnu barijeru.

Nije toliko bitno to što on tvrdi koliko prepoznata potreba da se u javnosti legitimira kao “čovjek iz naroda”. Ta potreba govori da su vrijednosti društvene jednakosti, makar i nacionalno premazane, i dalje relevantan politički faktor koji čeka svoju prikladnu političku artikulaciju. No, kako je u ovom, ali i mnogim drugim slučajevima, oslonjenost na klasnu politiku samo odskočna PR daska, ne čudi i da se odmah stvaraju predodžbe o klasnoj protočnosti. Tako svatko zapravo može postati poduzetnik. Osim ako ga se ne spriječi.

A tko je tu da sprječava transformaciju običnog čovjeka u poduzetnika? Pa oni kojima se pripisuje drugo ime za vladajuću klasu. To su u prevladavajućem leksiku: političke elite, zli bankari i tajkuni. Ova posljednja kategorija je polako izvjetrila otvaranjem domaćeg tržišta međunarodnoj konkurenciji, ali i dalje služi kao nužan kontrast samoniklom, čestitom poduzetniku. Figuru zlih bankara je mahom promovirao Živi zid u svojoj obrani običnih ljudi od ovrha i evikcija. A na političke elite su se zapravo zakačili svi, premda trenutno primat drži desnica u obračunu s omraženim Andrejom Plenkovićem.

Dakle, to su manje-više šifre za niže i više klase, ali kako stvar stoji sa srednjim klasama? Što nam se tu nudi? Za početak su tu famozni uhljebi. Svi oni na sigurnim državnim poslovima koji su “potpisali” ugovor s političkim elitama i u zamjenu za glasove i poslušnost dobili pristojne poslove. Nevolja s tom etiketom je u tome što nikad ne znaš dokle seže. Socijalni radnici su bili uhljebi za vrijeme slučaja na Pagu kad je otac bacio svoju djecu s balkona, ali više nisu posljednjih dana kad je u Đakovu štićenik Centra za socijalnu skrb ubio socijalnu radnicu.

Druga šifra za srednju klasu su “urbani kozmopoliti” ili kako ih klerikalna desnica s dozom ironije zove “progresivci”. To su svi oni koji mahom žive u većim gradovima, podržavaju gej brakove, jedu skupe burgere, voze električne romobile i glasaju za SDP sve dok Davor Bernardić šuti. “Progresivci” također svojim djelovanjem doprinose klasnom šifriranju time što “nazadnjake” – sve one koji idu u crkvu i glasaju za HDZ i satelite – proglašavaju neobrazovanima, krezubima i katotalibanima. Ironija tog “kulturnog clasha” je u tome što “progresivci” “nazadnjake” optužuju za socijalistički mentalitet, a “nazadnjaci” njih za pripadnost jugoslavenskim elitama.

I sva se zapravo hrvatska politička drama odvija u klasnim šiframa, samo što nitko od relevantnih aktera to (svjesno) ne zna. I samo je jedna figura zaštićena: ona samoniklog poduzetnika koji se uspeo do svoje klasne pozicije bez ičije pomoći. Bilo da uzgaja slavonske crne svinje ili da proizvodi pametne klupe. Sve ostale su podložne diskvalifikaciji: bilo da su neobrazovani, korumpirani, jugoslaveni, masoni, ovi, oni.

bilten

Miroslav Škoro je 1999. uzeo od HRT-a 350 tisuća kuna otpremnine nakon što je samo dvije godine bio direktor HRT-ove glazbene tvrtke Orfej. Državna revizija utvrdila je da je otpremninu dobio neosnovano jer je razriješen na vlastiti zahtjev. Utvrdila je i da Škoro nije imao pravo na povlašteni kredit od 120 tisuća maraka koji mu je dao HRT

Đuka, i to je Brod!

Đuka, i to je Brod! (2)

Đuka, i to je Brod! (3)

Dužan sam obavijestiti posjetitelje SBPeriskopa da je moj prijatelj Đuka najverojatnije shvatio portalska nastojanja. Opirao se snimajući isključivo ušminkani Brod, korzo, Savu, kej, Trg pobjede… mjesta gdje je grad, uz pomoć urbanih midera, utegnut iz estetskih i terapeutskih razloga, one motive koji ističu komercijalnu estetiku i očekivani ukus šetača s psima i malom djecom, umirovljenika od 45 ljeta i mladih visokoobrazovanih stručnjaka uhljebničkog profila. Mislio je da je upravo to ljubav prema vlastitom gradu, to što hoće vidjeti samo njegovu lijepu stranu, to što vjeruje profesionalnim, nagovaralačkim kreatorima općih stavova, to što poistovjećuje plaćeni posao aktualnih vlasti sa šišanjem trave i drugim komunalno-frizerskim radnjama.

A onda sretnem Đuku prije nekoliko dana, neočekivano u Olivinoj ulici, sto metara od neoznačenog pružnog prijelaza prema Demetrovoj, kako mobitelom snima oko sebe. Pitam ga u koju svrhu i za koga snima svoje “ilustrirane dopisnice”, a on mi, smijuljeći se, zagonetno odgovara da snima zbog sebe i za sebe. U tom sam trenutku čak naivno povjerovao da pisanje ima svoj smisao – privesti dresirane đuke iz njihovih malograđanskih kućica na polje slobode kako bi se napokon istrčkarali i s pravom podizali nogu ne bi li se ispišali po stereotipnim svetinjama.

Kaže mi Đuka da je obilazeći periferijske ulice, uz Savu i prema izlazima na autocestu i dalje, uočio da je Brod mjestimično dozlaboga ružan (otprilike 60 posto), palanački ušoren, p()ograničen, nepopravljiv, dosadan, poput zanemarene žene frigidan. Rekao mi je da Brod uglavnom svoj, ali i podatan, toliko da na njega ima pravo imaju i oni koji o njemu znaju ništa, koji od njega hoće napraviti pripizdinu, jer su i sami došli iz seljačluk-pripizdine. Jebote, kaže, još će takvi pisati povijest. Đuka je shvatio da je centar Broda uvijek tamo gdje je on, gdje god stoji on (s kamerom u ruci), on Brođanin koji voli svoj grad, koji je za njega u prosjeku lijep, a da ne voli one nastanjene kojima je grad sirovina za bogaćenje i bahaćenje, kojima je Brod prilika za stvaranje neprilika.

Šezdeset i pet godina je od izlaska “Proklete avlije”, posljednjega dovršenog romana Ive Andrića. Legenda kaže da je knjiga započeta između dva rata, dugo je i s mukom pisana, uz mnoga odbacivanja i kraćenja, da bi svoje konačno ostvarenje dočekala u godini nakon Staljinove smrti i u vrijeme kad je jugoslavenska literatura već bila izašla iz čvrsto skovanih okvira socijalističkog realizma. Iste godine pokrenuta je i Ninova nagrada, najvažnije književno priznanje u povijesti zemlje, koju će, međutim, ispred Andrića dobiti podobni mladi pisac Dobrica Ćosić, za roman “Koreni”. Kasnije će se to pravdati tvrdnjom da “Prokleta avlija” tobož nije roman, nego je duga pripovijetka, ali u takvo objašnjenje teško da će vjerovati i oni koji ga budu javno zastupali.

“Prokleta avlija” najkompleksnije je strukturirana Andrićeva proza. Kako je riječ o osobnoj ispovijesti, priča je trebala biti ispripovijedana u prvome licu, glasom živog pripovjedača. Prvi problem bio je u tome što je glavni lik – mrtav. Njegovu su priču trebali pripovijedati oni koji su je prethodno slušali ili su na neki drugi način za nju znali. To nije mogao biti jedan čovjek – fratar koji se o fra Petru brinuo dok je bolovao i umirao – jer je priča takva da traži različite perspektive pripovijedanja i pripovjedače koji bi se priči našli bliže od onoga tko ju, stjecajem hospicijskih okolnosti, posljednji sluša, i koji bi priču uvjetovali i obojili vlastitim za nju vezanim sudbinama. Andrić je nastojao izbjeći unutrašnju perspektivu glavnoga lika knjige, nesretnog Ćamila, koji je došao pod sumnju jer se bavio biografijom Džem sultana. Njegov unutarnji svijet je tajna, o kojoj se zna samo ono što se izvana vidi i do čega uspijevaju doći oni koji se za Džema i njegovu priču vezuju…

Andrić je “Prokletu avliju” ispripovijedao upričavajući priče jednu u drugu. Provodeći dane u avliji, Ćamil fra Petru priča o Džem sultanu, i onda mu pričajući o njemu počinje pričati o sebi; Jevrejin iz Smirne Haim, uplašen i paranoičan čovjek, fratru priča o Ćamilu, nakon što ovaj nestane iz avlije; sve to fra Petar sa samrtničke postelje priča mladome fra Rastislavu, preko kojega priča stiže do pripovjedača “Proklete avlije”. Sam roman, cijela njegova priča, odvije se u jednom unutarnjem treptaju, u magnovenju, “mladiću pored prozora, kod su za trenutak zanela sećanja na priču i osenila misao o smrti”.

Struktura “Proklete avlije” nevidljiva je onom tko je ne želi vidjeti ili kome nije potrebno da ju gleda, a istovremeno je u svakom retku i odlomku prisutna, tako da se preko nje čitatelj kreće niz tekst romana. Međutim, da bi priča bila ispripovijedana ovako kako je ispripovijedana, čitatelj treba pristati na još jedno pravilo velike i komplicirane Andrićeve konvencije: priča je starija od onoga tko će priču ispričati. Ali ne zato što bi prethodno već bila ispričana, ili što je arhetip, mit i legenda, nego zato što priča vlada svojim pričačem, a ne obrnuto, i zato što priča postoji prije i mimo njega, te je samo pitanje hoće li njega biti tu, da ona bude ispričana. Ali i neispričana, priča postoji. Ovu teologiju priče, na kojoj je zasnovana i ne samo struktura “Proklete avlije”, moglo bi se uzdići u Andrićevu književnu i životnu vjeru, premda je ostale svoje romane, a onda i većinu pripovijetki, ispripovijedao na način sigurniji i pouzdaniji. (Sam način pripovijedanja u “Prokletoj avliji” pokazuje koliko je on bio moderan, nov, budućnosni i budućnonosni pisac…)

Četiri godine prije “Proklete avlije” Vladan Desnica objavio je “Zimsko ljetovanje”, začudan kratki roman, jednu od najboljih i najživijih proza naših jezika, koja je, međutim, dočekana vrlo hladno, s prezirom i odbacivanjem. “Zimsko ljetovanje” donijelo je prekid sa socijalističkim realizmom i konvencijama revolucionarnog romana. “Prokleta avlija” bila je na drugi način subverzivna. Iako ju je napisao tada najuvaženiji naš prozni pisac i pripovjedač, od 1948. redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti (redoviti član prethodne, Srpske kraljevske akademije bio je već 1939.), te od te iste 1954. i član Saveza komunista Jugoslavije – dakle, građanin koji je u najvećoj mogućoj mjeri pomiren i združen s režimom – “Prokleta avlija” roman je izrazito oporben i protivan onom što je nakon raskida sa Staljinom bilo jugoslavenskom društveno-političkom normom.

Rasprave o krivici i nevinosti, koje zapovjednik zatvora Latifaga, zvani Karađoz, vodi sa zlosretnim zatočenicima, a onda i legenda o Džem sultanu, te stradavanje Ćamilovo, jer je, makar i nehotice, dirnuo u kult sultanove ličnosti, nisu alegorijski prikaz tadašnje Jugoslavije, Golog otoka i obogotvorenog maršala Tita, ali činjenica je da se Andrić vrlo slobodno, ne skrivajući ništa, poslužio uzorima iz stvarnosti. Onako kako je to danas očigledno, bilo je očigledno i u ono vrijeme. Ljudi su čitali i mudro šutjeli o onom što u pročitanome vide.

“Prokleta avlija”, međutim, nije samo roman o totalitarizmu, “Prokleta avlija” je, više od toga”, i kako smo, uostalom i rekli, roman o priči i o pripovijedanju, a zatim, što se ovom čitatelju najvažnijim čini, roman o identitetu čovjekovom, o sebstvu, o onom što on, nasuprot svom ostalom svijetu i na kraju svih krajeva, jest. Mjesto na kojemu su se našli zatočenici sa svih strana i iz svih krajeva golemog imperija, nakon što ih je njihov krivi i nevoljni put naveo u Carigrad, ta prokleta avlija mjesto je na kojemu čovjek napokon biva ono što jest, a što je tokom cijeloga prethodnog života uspijevao sakriti od sebe i od drugih. Fra Petar je onaj koji živi od slušanja i preslušavanja drugih ljudi, sahadžija, majstor od alata i netko tko umije slušati i razumjeti. Zaim, koji po vas dan po avliji priča o svojim ženama i svojim životnim karijerama, o brakovima, kojima se ne zna broja, a svaki je završio tako što je Zaim morao otići, bolesni je mitoman, čiji sav život staje u njegovu beskrajnu laž. Haim, Jevrejin iz Smirne, onaj je Drugi, vječno manjinski, kojeg njegovo manjinstvo baca u bolesnu paranoju. Pa onda onaj jedan snažni, koji svakoga dana sve više kopni, pričajući o ženskoj ljepoti… Vrvež od ljudi i njihovih sudbina, žamor koji ne prestaje i u kojem se ljudi preobličuju i uobličuju u ono što stvarno jesu. Pritom, nema tih likova mnogo, jedva da ih je pet-šest, jer ne smiju da zaklone i sakriju onog čija je priča ovdje glavna – Ćamila. On je glavni lik romana “Prokleta avlija”, premda se o njemu priča u priči fra Petrovoj, koja bi po svemu trebala biti od njegove priče šira i veća. A fra Petrova je, opet, u priči fra Rastislavovoj, o kojoj ne znamo ništa, jer fra Rastislava zatičemo samo u trenutku njegove snokradice i zanesenosti u svježe sjećanje, nakon što je prethodno starome fra Miji Josiću, voditelju popisa stvari, uglavnom alata, koje su ostale za fra Petrom, rekao da bi mogli naložiti peć umjesto da popisuju na hladnoći, na što se starac na njega ostrvio: “Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice. Treba ti topla soba! Kao da je malo loženo ove zime!” I tako se ciklično, sve priča u priči, da sastavljati i rastavljati “Prokleta avlija”. Po stotinu puta čitana ona će stotinu puta biti različita.

Put do Galicije, polagan, u autu, preko Madžarske i Slovačke, do gradića Krosno, i put iz Galicije, istim autom, od Krakova, odakle se Andrić iznenada vraćao u ljeto 1914, pa preko Češke, Austrije i Slovenije, tekao je uz zvučnu knjigu “Prokleta avlija” (izdanje Službenog glasnika iz Beograda), odslušanu otpočetka do kraja, uz duge pauze da se o svemu odmisli i da se osjeti ponešto što se ranije nije osjetilo. Ono što mi je na tom putu bilo pri pameti zapisivao sam čim sam se vratio, imajući uza se “Prokletu avliju” u izdanju sarajevske Svjetlosti, koje ima 97 stranica, “štampanje završeno maja 1956.” Na predlistu ćiriličnim rukopisom je napisano: “Biblioteci ‘Bogdan Dragović’ Ivo Andrić” i ispod “1957 g.” Knjigu sam u antikvarijatu u Hilandarskoj ulici u Beogradu platio 100 eura. Nisam kolekcionar, ne skupljam prva ni potpisana izdanja, ali kupujući ovu knjigu kupovao sam nešto drugo: pogled kojim pratim pokret Andrićeve ruke, koja vodi pisaljku što ispisuje ova slova, u pokušaju da rekonstruiram, tačnije da zamislim vrijeme kada Andrić dolazi u ovu biblioteku, vjerojatno da predstavi neku svoju knjigu, i kada mu netko nutka “Prokletu avliju” na potpis. Nisu sva sjećanja pouzdana, niti su vezana za nešto što se zbilja dogodilo, niti se priča poziva isključivo na takva sjećanja. Recimo, situaciju u kojoj Ćamila u tamnici ispituju dvojica isljednika, a o kojoj svjedoči momak koji im je nosio fenjer, čiju su priču, nepotpunu i dopričanu, prenosili oni koji su je čuli, i onda ju je svojim riječima ispričao Haim, a fra Petar ju je prenio do fra Rastislava, nitko u cijelosti nije doživio, osim onih kojih više nema. Ta je priča u imaginaciji pričalaca. Imaginacija je istinitija od zbilje. Otud pogled na zamišljenu putanju Andrićeve šake, koja vodi nalivpero. Ona može ispričati priču

jergović

Iran se igra s vatrom, prešavši granicu zaliha obogaćenog urana – prokomentirao je američki predsjednik Donald Trump vijest da je Iran proizveo više od 300 kilograma nuklearnih komponenti. Naime, radi se o limitu, određenom u sklopu sporazuma o iranskom nuklearnom programu iz kojega se se SAD jednostrano povukle u svibnju prošle godine i uvele oštre sankcije protiv Teherana, nakon čega je ovaj u više navrata upozoravao o svom napuštanju toga sporazuma ukoliko njegovi europski potpisnici ne počnu provoditi svoje obveze tj. omoguće nastavak slobodne trgovine s Iranom usprkos američkim sankcijama. Kako se to još uvijek ne događa (radi se prije svega o izvozu iranske nafte u EU i diljem svijeta), Iran je počeo s postupnim smanjenjem izvršenja preuzetih obveza.

Trump je u prošlotjednom intervjuu Fox Newsu ponovo najavio mogućnost vojnog napada na Iran nakon što je time već zaprijetio i prošli mjesec, poslije iranskog obaranja američkog vojnog drona južno od Hormuškog tjesnaca. „Ne smije se dozvoliti Iranu posjedovanje atomskog oružja, ne smije se dozvoliti nekim drugim zemljama imati atomsko oružje. To je previše riskantno“, izjavio je u intervjuu američki čelnik.

Međutim, čini se kako iranski državni vrh nije previše impresioniran najnovijim Trumpovim prijetnjama te je, nakon što je prošli mjesec Korpus straže islamske revolucije nekažnjeno oborio američki vojni dron, u nedjelju, 7. srpnja, učinio i novi korak – najavivši početak obogaćivanja urana na razinu veću od 3.67% (zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Abbasi Arakchi). Iako su „vrata za diplomaciju još uvijek otvorena“, izjavio je iranski diplomat, nužne su nove inicijative za riješenje nastale situacije.

Tako, nakon SAD-a, čini se kako i Iran definitivno odustaje od međunarodnog nuklearnog sporazuma, očito izgubivši strpljenje u iščekivanju konkretnih poteza ostalih potpisnica istog – prije svega triju članica EU: Njemačke, Francuske i Velike Britanije, koji bi vodili do nastavka produljenja normalnih gospodarskih odnosa s Teheranom, poremećenih nako jednostrano uvedenih američkih sankcija, prije svega na iranski energetski i financijski sektor.

Iran je, zapravo, od svibnja prošle godine i uvođenja američkih sankcija jedini u potpunosti provodio preuzete obveze iz potpisanog sporazuma. Ovim je iranskim odgovorom Trumpova administracija, čini se, i dobila ono što je htjela – konačan „pad“ nuklearnog sporazuma kojeg je ona smatrala štetnim po SAD usprkos tome što su ga upravo Sjedinjene Države same i inicirale i bile glavni sukreator njegovih odredbi i usvajanja u srpnju 2015. godine. Osim Irana i SAD-a, ostale zemlje potpisnice bile su još i spomenuti EU trojac, kao i Rusija i Kina. Sporazum je od Irana tražio velike i striktno precizirane restrikcije u razvoju njegovog nuklearnog programa (čega se Teheran sve ove godine i pridržavao, a što su potvrđivala i redovita izvješća Međunarodne agencije za atomsku energiju – zadužene za nadzor provedbe preuzetih obveza), a zauzvrat je istodobno obvezao drugu stranu na ukidanje UN-ovih sankcija protiv Irana, kao i jednostranih američkih sankcija i sankcija EU protiv te zemlje. Između ostalog, jedna od glavnih odredbi sporazuma bila je iranska obveza kako u idućih 15 godina neće obogaćivati uran na razinu veću od 3,67%, da neće stvarati zalihe obogaćenog urana veće od 300 kilograma, kao i da se neće baviti proizvodnjom atomskih bombi.

Trump postojano ukazuje na iransku opasnost i izjavljuje kako Iranu nikada neće dozvoliti proizvodnju nuklearnoga oružja, što je, naizgled, apsurdno, jer su upravo SAD jednostrano poništile nuklearni sporazum koji je i bio najbolje jamstvo da se to neće dogoditi. Međutim, nema tu, zapravo, nikakvoga apsurda. Naime, Trumpova administracija ima  posve drugi politički cilj nego što je to zabrana nuklearnog naoružanja: svrgavanje iranske vlade i potpuna promjena političkog i društvenog ustroja te zemlje, a što nastoji ostvariti isključivo oštrim sankcijama i potpunom blokadom iranskog izvoza nafte, kojima bi se, prema zamislima Washingtona, trebala priključiti prije svega Europska unija ali i ostali „civilizirani“ svijet.

Nesuglasice u NATO savezu oko Irana

Međutim, EU ne dijeli mišljenje Washingtona i to iz dva ključna razloga: prvo, Unija ima razvijene gospodarske odnose s Teheranom, uključno i one energetske, pri čemu je važno naglasiti da je EU peta po veličini svjetska uvoznica iranske nafte; i drugo, EU se boji prekida važenja nuklearnog sporazuma i posljedničnog dodatnog zaoštravanja ionako velike napetostii, koje bi moglo rezultirati izbijanjem rata na Bliskom istoku, s opasnim posljedicama i po samu Europu. U EU to svi dobro znaju i ne pristaju na američke „ratne igre“. Nedavno je, nakon bliskoistočne turneje, strategiju Trumpove administracije po Iranu savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton u Jeruzalemu pokušao objasniti i ruskom šefu Službe za nacionalnu sigurnost Sergeyu Narishkinu, kao i (manje važno) izraelskom kolegi iz sfere nacionalne sigurnosti koji ju je on i bez toga jako dobro znao. Istodobno je, 26. i 27. lipnja v.d. američkog ministra obrane Mark Esper u Bruxellesu, na sastanku s ministrima obrane članica NATO saveza, zatražio formiranje nove strategije za borbu s iranskom ugrozom. Međutim, europske članice saveza podupiru riješenje problema oko iranskog nuklearnog programa putom pregovora i smatraju kako je nužno pronaći varjantu koja će biti korisna objema stranama i neće dovesti do raspada postojećih sporazuma s Iranom.

Za razliku od EU, Sjedinjene Države Iran sankcijama žele „satrati s lica zemlje“, što, zapravo, znači dovođenje do kolapsa njegovoga gospodarstva, onemogućavanja razvoja i modernizacije njegove vojske, i, konačno, do svrgavanja državne vlasti i teokratskog ustroja te zemlje. Naravno – ukupni, konačan cilj bio bi inkorporiranje Irana u američku zonu utjecaja. EU (prije svega njezin spomenuti trojac), s druge strane ima svoje gospodarske interese i svjesna je važnosti Irana za stabilnost šire regije, a nuklearni sporazum joj tu stabilnost najbolje i jamči. Sve ostalo su samo dodatni i nepredvidljivi rizici.

Dakle, strateške  pozicije prekooceanskih saveznika po Iranu su dijametralno suprotne. Pri tom geografski položaj Irana jasno ukazuje koji je od tih dvaju saveznika ranjiviji. EU je po pitanju Irana bliža poziciji Rusije i Kine, koje također govore o neprihvatljivosti vojnog sukoba s Iranom zbog svoje nacionalne sigurnosti – poglavito se to tiče Rusije koja s tom regijom neposredno i graniči. Osim što bi u slučaju rata „rijeke“ kapitala iz regije umjesto prema EU potekle u smjeru SAD-a (što bi Trumpu osiguralo visoki rast američkog gospodarstva), pokrenuo bi se i novi, još veći izbjeglički val nego li je to bio ovaj dosadašnji, ali on bi se (za razliku od kapitala), prije svega nasukao na europskoj sredozemnoj obali i u balkanskoj regiji.

Ali usprkos svemu mala je vjerojatnost da SAD same, bez svojih saveznika, počmu rat protiv Irana. Ta je vjerojatnost još i manja ukoliko u obzir uzmemo i čimbenik američkih predsjedničkih izbora koji se održavaju iduće godine. Još je nešto bitno naglasiti: današnje američke vojne snage u regiji, koliko se god naglašavala njihova superiornost i učinkovitost (poglavito ona od strane zračnih snaga), znatno su manje u odnosu na čuvenu savezničku operaciju „Pustinjska oluja“ protiv Iraka – zemlje koja je bila puno lakši zalogaj nego li je to današnji Iran (Irak je tada bio i dodatno vojno i ekonomski oslabljen osmogodišnjim iscrpljujućim ratom protiv Irana koji je završio 1988.). Čak i za takav Irak vojne su pripreme za provedbu „Pustinjske oluje“ trajale oko 6 mjeseci. Naravno, SAD uvijek mogu nanijeti razorne dalekometne raketne napade na ključne iranske strateške ciljeve i nuklearne objekte, za što im nije potrebna koncentracija velike vojne sile u ljudstvu i tehnici. Međutim rizici po SAD, ukoliko djeluju samostalno, jednostavno su preveliki – kako oni politički tako i ekonomski zbog očekivanog enormnog skoka cijena nafte, ali i vojni, u smislu osjetljivosti njihovih baziranih snaga diljem regije i u Afganistanu.

Iranski „hibridni rat“ – istina ili mit?

Američki analitičari posljednjih tjedana često upozoravaju na iransku mogućnost vođenja tzv. hibridnog rata. Osim što Iran, prema njihovom mišljenju, može vojno ugrožavati sve točke u Perzijskom zaljevu, on može, budući da njegov cilj nije otvoreni rat sa SAD-om, provoditi taktičke operacije s prijetnjama za povećanje cijena nafte, koristiti svoje balističke rakete, dronove i „pametne mine“ za napade na naftne tankere, pokrenuti akcije terorističkih organizacija  u regiji i sl.

S tim se ocijenama američkih analitičara može i ne mora složiti, odnosno, može se složiti djelomično. Odmah se možemo suglasiti s ocijenom da Iran ne želi totalni rat sa SAD-om jer bi ga u svakom slučaju izgubio. Međutim, bilo bi nepravedno tvrditi kako se Iran zbog toga priprema za „hibridni rat“ (ma što da taj termin uopće znači, jer u čemu se „hibridni rat“ zapravo razlikuje od klasičnog – tradicionalnog rata? Nisu li balističke rakete i njihovi ciljevi, poput napada na tankere, naftna, infrastrukturna strateška postrojenja,  uvjek i bili sastavni dio svih ratnih operacija, kao, uostalom, i onog iračko-iranskog, kada su se raketama napadali protivnički tankeri i naftna infrastruktura, a cijene nafte skakale u nebo). Puno je korektnije od „zaigranosti s hibridnim ratovanjem“ kazati kako Iran svo vrijeme primarno pokušava djelovati politički i diplomatski, prije svega prema EU i njezinim ključnim članicama ili međunarodnim institucijama: od UN-a do Međunarodne agencije za atomsku energiju. Osim toga, umjesto tzv. hibridnog rata s iranske i velike vojne operacije s američke strane, puno prije možemo očekivati veliki psihološko-propagandno-medijski rat između Washingtona i Teherana, a što opet predstavlja instrumentarij klasičnog i tradicionalnog ratovanja, a ne nekakvih „hibridnih“ novotarija. Jedino što je u svemu tome novo jest vojna tehnologija koja se neprestano razvija – sve je ostalo konstanta kroz čitav niz stoljeća pa i tisućljeća: i način razmišljanja tj. želja za uništenjem protivnika, i konačni ciljevi tj. uspostava dominacije i vladanje prostorom, ljudima i resursima.

Zapravo, američko učestalo ponavljanje termina „hibridni rat“, koji eto prijeti od Irana, predstavlja psihološku „mišolovku“ za domaću i svjetsku javnost koja je, inače, potpuno svjesna američke totalne vojne nadmoći nad tom zemljom, pa sada pojava neke nove i tako zvučne iranske opasnosti – one „hibridne“, daje savršeni alibi za buduće protuiranske operacije od strane Trumpove administracije bez nužnog prevelikog političkog opravdavanja jednog takvog rizičnog i skupog poteza. Jer te su operacije onda same po sebi „nužne“, kao što su „nužni“ bili i pokrenuti američki ratovi protiv terorizma – nakon čuvenih terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine – koji su rezultirali stotinama tisuća ubijenih civila i milijunima raseljenih u Afganistanu, Iraku, Libiji, Jemenu, Siriji, a da islamistički terorizam ne samo što nije iskorjenjen, već je i ojačao kao nikada prije.

geopolitika

Ane je sjedila za stolom, umornim i već sporim pokretima prstiju udarala je po tipkovnici, a zelenkastožuta boja ekrana je treperila dok su slova skakutala i novi redovi se nizali jedan za drugim. Kada je prešla na novi posao, gdje se radi na kompjuteru i kako se nije baš dobro snalazila, kupila je sebi neki stari kompjuter da može više vježbati kod kuće. „Ionako sam sama pa će mi to skratiti dosadu“, pomislila je.

Počela je prvo pisati pisma rodbini i prijateljima, zatim je prešla na lagane pjesmuljke pa onda na sladunjave ljubavne priče. Čak je i knjigu objavila.

Više se nije odvajala od kompjutera. Kao začaran stalno ju je tjerao na nova pisanja. Na to ju je poticala i spoznaja da je jako bolesna te je željela učiniti nešto značajno a vjerovala je da će za to imati još dovoljno vremena.

A onda se u njoj počelo buditi nešto novo, do sad nepoznato: zaželjela je napisati posljednju knjigu koja bi bila kao kruna na sve do sada napisano i po čemu će ju pamtiti.

Stalno je tekst čitala, brisala ga pa ispravljala i dotjerivala. Ruke su je boljele od dugotrajnog udaranja po tipkama. To ju je prisililo da napravi pauzu za odmor. Počela je ponovo iščitavati tekst i došla do zaključka: „Pa ovo ništa ne valja!“ viknula je očajna, „Sve ću izbrisati.“

U tom času tipka za brisanje na tipkovnici se pomakla i počela brisati sav ispisani tekst.

„Ovo je neviđeno čudo“, nastavila je razgovarati sama sa sobom: „Ovaj stari komjuter je toliko navikao na mene da moja razmišljanja prima kao naredbu!“

„Lijepo, sada slijedi novi početak.“ Na prvu stranicu je ukucala samo novi naslov: „NEOBJAVLJENA KNJIGA“.

Zastala je gledajući u ekran, razmišljala je kojom rečenicom započeti tekst, onda se zbunjeno i uplašeno zajedno sa stolicom odmakla od stola i gledala čas u tipkovnicu, čas u ekran.

Slova na tipkovnici su uporno naizmjenično skakutala a da ih ona nije ni doticala. Bez prekida nizali su se redovi, stranice i poglavlja.

Od uzbuđenja usta su joj se osušila i poplavila. Strašan pritisak parao joj je grudi, dok joj je pogled bio prikovan za jednu točku na ekranu.

Sljedećeg dana u svim dnevnim novostima pisalo je „Neobjavljena knjiga koja je posljednji i krunski rad Lidije Kanelle.“

Hrvatsko je gospodarstvo postiglo rekordni uzlet u deset godina, sa stopom rasta od 3,9 posto u prvom tromjesečju. Iako se taj zamah, prema mišljenju Vladinih dužnosnika, u drugom tromjesečju ubrzao, izgledi ipak nisu dobri. Stanje u europskoj i svjetskoj ekonomiji zabrinjavajuće se pogoršava.

Jedna od najnovijih glasnika loših vijesti je poznati indikator Federalnih pričuva američke države New York, koji je prije nekoliko dana pokazao da se opasnost od izbijanja recesije, u sljedećih 12 mjeseci, u najvećem svjetskom gospodarstvu od svibnja do lipnja popela s 28 na 33 posto.

Spomenuta 33-postotna vjerojatnost za recesiju ne čini se velikom, ali samo na prvi pogled. Nevolja je u tome što je u posljednjih šest desetljeća recesija izbila svaki put kada je indikator prešao 30 posto. Sada je preskočio tu granicu prvi put nakon 2009. godine, što ukazuje na novu ekonomsku nizbrdicu.

Nacionalne i međunarodne institucije gube gospodarski optimizam. Gotovo svaka tri mjeseca spuštaju svoje prognoze rasta, ali ne vjeruju da će recesija izbiti ove godine. S druge strane, gospodarstvo Kine neumoljivo se hladi. Njemačka industrija ima sve manje posla i njezina aktivnost sustavno pada već godinu dana.

Primjerice, kemijski div BASF najavio je smanjenje dobiti od 30 posto u ovoj godini, pronajprije zbog pada narudžbi iz tvornica automobila, koje posrću zajedno sa cijelom svjetskom industrijskom proizvodnjom. Prema njemačkom indeksu Sentix, povjerenje u rast najvećeg europskog gospodarstva početkom srpnja palo je najniže od 2009. Analitičari Sentixa kažu: »Recesija u Njemačkoj čini se neizbježnom«.

Nema sumnje da je usporavanje kineskoga gospodarstva tijekom 2018. najviše pridonijelo posustajanju svjetske trgovine i malaksavanju proizvodnje. Međutim, najveći uteg na nogama gospodarstva u ovoj godini postao je američko-kineski trgovinski rat. Zbog njega kompanije smanjuju narudžbe, odgađaju poslovne odluke i investicije, uzaludno čekajući na smirivanje stvari.

Trgovinski rat, kojeg je američki predsjednik Donald Trump pokrenuo prije godinu dana, sada je počeo pogađati i velike američke firme te širiti strah od krize. Recesije se zasigurno uplašio i sam Trump koji na izborima iduće godine želi biti ponovno izabran za predsjednika SAD-a.

On neprekidno naglašava da je za njegova mandata SAD postigao nezapamćeni gospodarski rast (3,2 posto u prvom tromjesečju) i najnižu nezaposlenost u pola stoljeća (3,6 posto). Budući da pogoršanje u gospodarstvu može ugroziti njegov ponovni izbor, Trump je u lipnju uveo primirje u trgovinskom ratu Kinom.

Međutim, Peking to primirje ne smatra iskrenom američkom namjerom, nego zatišjem pred novu buru. Washington, naime, nije odustao od strateškog cilja da obuzda prerastanje Kine u najveću svjetsku ekonomsku i tehnološku silu – iako se taj cilj dugoročno čini nerealnim.

U igru je ovih dana uskočila američka središnja banka (Fed), signalizirajući da će ublažiti posljedice trgovinskih sukoba, koji su, prema njezinom mišljenju, glavni razlog za nevolje u gospodarstvu. Prema očekivanjima, prestat će stezati monetarnu politiku.

Prvi put nakon deset godina, potkraj srpnja, trebala bi početi sa snižavanjem temeljne kamatne stope, barem za 0,25 posto. Međutim, Kina i mnogi drugi, svatko iz svojih razloga, na taj monetarni zaokret ne gledaju optimistično.

Pekinški mediji tvrde da je prvi čovjek Feda, Jerome Powell, očito popustio pod dugotrajnim pritiscima američkog predsjednika te stavio središnju banku u službu ponovnog izbora Trumpa za predsjednika.

Kinezi vjeruju da će američkoj administraciji sada biti lakše nastaviti ekonomski sukob s Kinom, od kojeg jastrebovi u Washingtonu ne kane odustati, jer će Fed svojim mjerama nastojati ublažiti posljedice sukoba na američko gospodarstvo. Drugim riječima, trgovinski rat SAD-a protiv Kine vjerojatno će se nastaviti, što znači da svjetsko gospodarstvo ne može odahnuti. Ostat će mu utezi na nogama.

To neće biti dobro ni za europsko gospodarstvo. Europska komisija još je nedavno tvrdila da su sadašnje nevolje samo privremene i da će u drugoj polovini ove godine ekonomija opet uzletjeti. U srpanjskoj prognozi, međutim, Komisija je upozorila na nove rizike ove jeseni, imajući na umu gospodarski potres zbog mogućeg izlaska Britanije iz EU-a bez dogovora.

Očito je da gospodarstvo posvuda slabi i da mu političari, osobito američki, u tome jako pomažu. Hrvatsku taj negativan svjetski trend zasad ne pogađa, ali je samo pitanje vremena kada će se zatišje pretvoriti u buru.

novilist

Program Hrvatske radiotelevizije već godinama je na meti žestokih kritika javnosti, a još od čistki na Trećem programu, nije pokrenuta kampanja kakvu je danas pokrenulo Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) pod nazivom „Meni se to gleda, HRT ne da“. Domaći filmski autori na ovaj način žele ukazati na vrijednosti i raznolikosti sve one produkcije koju su na HRT-u odbili. Naime, na posljednjem Javnom pozivu na Prisavlju su odbili čak 34 domaća filma.

Svaki upućeniji konzument domaće filmske produkcije zasigurno će se složiti da je ona dugi niz godina bila mahom nekvalitetna, ali posljednjih desetak godina, pogotovo otkako je profunkcionirao Hrvatski audiovizualni centar za vrijeme Hrvoja Hribara (nažalost, ne i nakon njegove smjene), iz Hrvatske su u svijet otišli brojni kvalitetni filmovi i zasluženo kupili nagrade, kako na manjim, tako i na velikim festivalima.

O vrijednosti uradaka koje je HRT odbio u „zadnjoj turi“ najbolje govori činjenica koju su „iskopali“ u DHFR-u, a koja kaže kako su ti odbijeni filmovi do sad prikazani na čak 353 međunarodna i nacionalna festivala, a zajedno su prikupili ukupno 86 nagrada. U DHFR-u su posebno ogorčeni odnosom javne televizije prema autorima, jer su neki od njih odluku o odbijanju njihovog rada primili nepotpisanu, ali zato s nizom uvreda koje kao da su ispale iz nekog proustaškog glasila, kakvih u Hrvatskoj ne nedostaje. Recimo, jedna od nepotpisanih recenzija kaže kako jedan od odbijenih filmova, „Dvije Škole“ Srđana Šarenca, „produbljuje jugočetničku naraciju“.

„Čak ni najviše državno odličje hrvatskom filmu nije garancija emitiranja na hrvatskom javnom servisu, a HRT godinama i bez sankcija ne poštuje zakonski propisane kvote prikazivanja europskih i hrvatskih audiovizualnih djela“, objašnjavaju u DHFR-u uz pitanje hoće li HRT konačno početi poštivati zakone i Ugovor koji je potpisao s Vladom RH.

Na pokretanje kampanje domaći filmaši su se odlučili nakon što su shvatili da se na Prisavlju već mjesec dana oglušuju na apel ministarstva kulture da se spomenuti problem riješi pa su odlučili pozvati javnost da javnom medijskom servisu poruči: „Meni se to gleda, HRT ne da!“. Objašnjavaju kako već nekoliko godina upozoravaju da HRT zanemaruje svoje zakonske obveze, i to mu prolazi bez ikakvih sankcija, o čemu ćemo nešto kasnije u ovom tekstu. Pri tome, kažu, HRT ne poštuje kvote prikazivanja europskih i hrvatskih audiovizualnih djela niti autorska prava filmskih autora, čime nastavlja svoj destruktivni odnos prema hrvatskoj kinematografiji.

„HRT je odbila prikazati i film gotovo u potpunosti sačinjen upravo od njezinih arhivskih materijala (‘Glasnije od oružja’, Miroslav Sikavica). Filmovi koji su s uspjehom prikazani na 353 festivala diljem svijeta s osvojenim nacionalnim i međunarodnim nagradama kao što su Doc Alliance nagrada (‘Srbenka’, Nebojša Slijepčević), posebno priznanje DocLeipziga (‘Na vodi’, Goran Dević), ali i najvišeg hrvatskog državnog umjetničkog priznanja za filmsku umjetnost – nagrade Vladimir Nazor (također ‘Srbenka’), istovremeno ne mogu biti prikazani na HRT-u i nisu dovoljno dobri za emitiranje na javnom medijskom servisu. Hrvatskim filmskim autorima stoga jedino preostaje pozvati javnost da se pridruži u zahtjevima prema nadležnim institucijama kako bi se HRT konačno počela pridržavati zakona i Ugovora s Vladom RH te da sva kršenja istih budu sankcionirana“, navodi se u medijskom istupu DHFR-a gdje se napominje da domaći filmaši inzistiraju da one osobe koje snose odgovornost za rezultate spornog Javnog poziva u budućnosti ne budu uključene u slične postupke i procese te da zbog svih iznesenih uvreda snose odgovornost.

Prema Zakonu o HRT-u, ova TV kuća dužna je osigurati da europska djela čine većinski udio njegovog godišnjeg vremena objavljivanja te da se 40 posto udjela iz tog stavka mora emitirati izvorno na hrvatskom jeziku. U istom zakonu određuje se i kako najmanje 15 posto svog godišnjeg programskog proračuna HRT mora osigurati za nabavu europskih djela neovisnih proizvođača, od čega polovina tih sredstava mora biti namijenjena za djela proizvedena izvorno na hrvatskom jeziku. Istovremeno, prema Ugovoru s Vladom HRT je dužan „proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati igrana, dokumentarna i druga audiovizualna djela, kao i raznovrsna glazbena te radijska djela, pridonositi razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave, osobito s namjerom očuvanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta“ te „razvijati raznovrsnu proizvodnju audiovizualnih, glazbenih i radijskih djela HRT-a angažirajući najbolje kreativne potencijale sredine, prateći razvoj medija i potrebe javnosti, s osobitom važnošću međunarodne afirmacije ove proizvodnje pomoću međunarodnih koprodukcija, razmjene, prodaje i festivalske promocije“. Na istom mjestu se navodi i kako dokumentarnost ne ovisi o trajanju djela te da se može pojaviti u različitim formama i prilagođena raznim medijima, kao i da će HRT u dokumentarnim sadržajima njegovati tematsku raznolikost.

HRT tvrdi kako je kampanja Društva hrvatskih filmskih redatelja „nekorektna“ (FOTO: Lupiga.Com)

„Jasno je da HRT osim što ne nabavlja, ni ne emitira hrvatska djela u zakonski određenim postocima, niti ne koproducira hrvatska djela, ne nabavlja, proizvodi niti koproducira istraživačke dokumentarne filmove, pa se shodno tome pitamo, po čemu je to točno HRT hrvatska televizija i hrvatski javni medijski servis, te posebice ‒ na koji to točno način HRT ispunjava misiju i ulogu javnog medijskog servisa“, reagiraju filmaši poručujući kako u Hrvatskoj danas postoje sjajni filmovi, ali ih se ne može vidjeti na mediju kojem je jedna od osnovnih funkcija da to omogući.

Nekoliko sati nakon što je kampanja pokrenuta oglasio se i HRT, i to tvrdnjom kako je kampanja Društva hrvatskih filmskih redatelja „nekorektna“. Argumentiraju to činjenicom kako o provedbi svojih obaveza dostavljaju izvješća Programskom vijeću HRT-a i Vijeću za elektroničke medije te da su u 2019. godini za nabavu europskih djela neovisnih proizvođača osigurali 83 milijuna kuna.

„Ističemo, kako je HRT 2018. godine putem Poziva za nabavu djela neovisnih proizvođača, na koje je pristiglo 325 ponuda – nabavio 76 djela, odnosno 23.281 minuta programa na hrvatskom jeziku u ukupnom iznosu od 80.869.621,39 kuna bruto te je uloženo 4.041.031,15 kuna bruto za nabavu djela, odnosno 20.122 minuta programa koja nisu na hrvatskom jeziku. U 2019. godini je do sada HRT ugovorio nabavu djela u ukupnom bruto iznosu od 38.678.873,40 kuna od čega je izdvojeno 34.819.017,61 kn za djela na hrvatskom jeziku te 3.144.485,37 kn za djela koja nisu proizvedena na hrvatskom jeziku“, poručuju s Prisavlja.

Ispunjavanje određenih obaveza prema hrvatskoj produkciji dokazuju argumentom kako već duže vrijeme na Drugom programu postoji stalni termin za hrvatski film – četvrtkom u 21 sat, a da će jesenska shema donijeti i još jedan termin na Trećem programu, dok će se na Četvrtom „u prime time-u“ prikazivati domaći dokumentarni filmovi u čitavoj jesenskoj i proljetnoj sezoni.

Ono što su ranije neuvjerljivo objašnjavali, ovaj put nisu, a to je odgovor na pitanje kako je moguće da za neke domaće filmove koji se mogu pohvaliti međunarodnim festivalskim nagradama u njihovom programu nema mjesta. O odgovoru o tome tko piše recenzije u kojima se spominje „jugočetnička naracija“ da i ne govorimo. Ono što posljednje vrijeme na HRT-u prodaju pod „dokumentarni program“ nije vrijedno nikakvog komentara. Mudrima je sasvim jasno koji su danas kriteriji podobnosti na javnom servisu.

lupiga