Maciej Czerwiński: Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015) Opsežna studija poljskog slavista o prikazu Drugog svjetskog rata u hrvatskoj i srpskoj prozi korisna je svima koje zanimaju književnost i ideologije, nacionalni imaginariji i kulture sjećanja. U isti mah, ona pati od krupnih problema pa je ukupni rezultat ambivalentan

Prije više od dvadeset godina napisao sam članak ”Crime as a Business, Business as a Crime”.

Tvrdnja koju branim bila je jednostavna: današnji organizirani kriminal nije pljačka po danu, nasilna i gruba, borba s policijom, prostitucija i prodaja zabranjenog alkohola i droge. Više se može zaraditi prividno legalnim poslovima s kladionicama, nekretninama i noćnim klubovima.

Organizirani kriminal se, i iz ekonomskih razloga, preselio u legalne poslove. Ne samo one na granici legalnog i kažnjivog već i u one poslove koji su na otvorenom tržištu, koji su dio bankarstva, osiguranja, hotelijerstva, izgradnje stanova ili velikih trgovina.

Kriminal se ne boji, već prisvaja i blokira institucije koje bi ga trebale uništiti. Postaje prijetnja demokraciji. Ne boje se kriminalci institucija misleći da one rade svoj posao, ne boje se osuda do pravomoćnih presuda. Imaju svoje zaštitnike, svoje suradnike, prijatelje, zemljake, suborce i obožavatelje.

Kriminal se ne boji, već prisvaja i blokira institucije koje bi ga trebale uništiti. Postaje prijetnja demokraciji. Ne boje se kriminalci institucija misleći da one rade svoj posao, ne boje se osuda do pravomoćnih presuda. Imaju svoje zaštitnike, svoje suradnike, prijatelje, zemljake, suborce i obožavatelje

Kriminalci nisu samo ljudi zapuštenijih zubi, grubi i pijani, koji lijepe novčanice plesačicama, koji nose kričave košulje i šarena odijela. Takvi postoje na nižoj razini njihove hijerarhije, njihov stil je razmetljivost, obrijana glava, debeli zlatni lanac. Voze raskošne automobile, razbacuju se novcem i uopće vulgarna su i zastrašujuća pojava.

Glavni danas nose Bossova odijela i imaju akademske titule. Nema granice između zakonitog i zabranjenog, suradnja s policijom i sudovima ne svodi se na doušništvo, već na partnerstvo.

Radi se o gubitku granice između tih grupa, svojevrsnoj personalnoj uniji, grupama prijatelja iz istih nogometnih loža, izleta i derneka.

Nisam imao nekakve čvrste dokaze, tek dojam da se kriminalci slikaju s čuvenim zvijezdama zabavne scene, političarima, nose velike križeve kad se nalaze sa svećenicima. Hvale obiteljske vrijednosti i idu na misu.

Mislio sam da se radi o posljedicama rata, ljudima koji su znali s oružjem i imali prijatelje u vlasti, nečim što će proći jer je izazvano posebnim okolnostima. Mislio sam da je privatizacijska pljačka prolazno stanje i da će, snagom tržišta, propasti nesposobni baruni pljačkaši (robber barons) koji cvatu u privatizacijskim mutnim vodama.

Nisam mogao zamisliti da će jezgro društvene i političke elite činiti ti momci, da će kriminalci (sad bi i to moglo biti uvreda) postati uzori tisućama gladne djece kojima ne ide škola, da će slobodno tržišno natjecanje postati smiješna teorijska izmišljotina.

U stvarnosti metoda nasilja, drske prevare i podmićivanja postale su uobičajeno sredstvo pomaganja poslovnih projekata. Nemamo mi slobodno tržište; mi imamo ekonomiju dogovora i pljačke, pogodovanja, klika i pljačkaških krugova i drugova u formi ortačkog pogodovanja.

Za to ne treba nasilje; u općem strahu dovoljna je prijetnja, malo novinskih napada, naručenih članaka i komentara na Twitteru, pokazivanje sa sucima, policajcima i dužnosnika.

To stvara ozračje u kojem njihova moć izgleda i veća.

Oni mogu dati crni novac za kampanje, mogu platiti ručkove i plakate, priskrbiti grah i kobasice za puk.

Pa njima nije teško organizirati orgije i proslave, pribaviti malo bijelog praha i stimulansa za starije. Najviše od svega zastrašuje da ih se pušta iz pritvora, da najbolji (najskuplji!) odvjetnici brane njihove interese, da mirno spavaju iako institucije rade svoj posao. Dojam da su pod zaštitom i da su iznad zakona najjača je obrana kriminala.

Tvrdnja koju branim bila je jednostavna: današnji organizirani kriminal nije pljačka po danu, nasilna i gruba, borba s policijom, prostitucija i prodaja zabranjenog alkohola i droge. Više se može zaraditi prividno legalnim poslovima s kladionicama, nekretninama i noćnim klubovima

Za njih Zapad nisu sveučilišta i biblioteke, već amsterdamske četvrti crvenih lampi, Reeperbahn i Rue St. Denise, a u blažem slučaju Harods, Lafayete ili Mall of Berlin.

Premda porijeklom iz zabačenih sela u kamenjaru inteligentni, poduzetni, ali bezobzirni, lako su stvarali veze preko granica. Ne samo s omrznutim Srbima ili ”balijama” već s gangsterskom elitom Europe, Kolumbije, bankarima Londona i Lugana, ruskim oligarsima.

To što su bili na suprotnim stranama u ratu, a i tada su radije pljačkali nego branili – sada je prošlost. Sada su investitori na istoj strani, trpe ili čak slave one koje su zvali dezerterima, a sad ih puntaju da ljude svađaju dok oni mirno rade. Nitko nije postao šovinist dok nije prestao biti patriot.

Prije bi njihovi poslovi bili prepoznati u krvavim obračunima tih ”dječaka”. Nije im se sudilo ni kada su ubijali policajce i doušnike, točnije – nije protiv ”dječaka” bilo dovoljno dokaza, pa su naučili da nisu krivi do pravomoćne odluke suda. Za posljednji sud nisu marili, jer su navikli na surogate indulgencija i zaborav.

Problem je u tome da se na novom terenu slabo snalaze sa starim metodama. Uče poslovnu tehniku, ali nemaju poduzetničku etiku.

Prave se vjernicima, ali to ne znači da shvaćaju da vrše Božji poziv, već da je grabiti dobro.

Svejedno im je živimo li u kapitalizmu, komunizmu – za njih je važno imati i stjecati.

Moraju imati mladu generaciju koja sluša i nema obzire, koja od njih uči ulične poslovice, grubi stav prema načelima, osjećaj da nikoga ne smeta slavljenje obitelji, odlazak na pričest, zastava pred kućom i ruka na srcu istovremeno uz prostitutke, silovanja, nasilje i bogaćenje uz gaženje zakona.

Zbog njih se kroje urbanistički planovi, namještaju natječaji, predaju koncesije ili prodaje državna imovina. Oni, kad grad ili država kaže ne znaju što je sve javna imovina, trijumfiraju jer – ako nije jasno, onda je imovina njihova. ”Imamo Hrvatsku” je njihov poklič, tek to treba upisati i u zemljišne knjige.

I tako je postupno kriminal od proganjane pojave, progonjene zvijeri postao zaštićena prirodna vrsta; dobio je najprije pokroviteljstvo i zaštitu politike, države i institucija.

Cvjeta i postaje dominantan način poslovanja. Ostali su radnici, proleteri, službenici postali podmitljivi birokrati.

Nitko se ne želi obogatiti radom kad vidi gdje živi. Nastoji se iskoristiti svaka rupa u pravilima, svaka sloboda interpretacije pravila radilo se o popravku fasade, sakupljanju smeća, pokopu pokojnika, slikanju mladenaca, otvaranju terasa.

Mislio sam da se radi o posljedicama rata, ljudima koji su znali s oružjem i imali prijatelje u vlasti, nečim što će proći jer je izazvano posebnim okolnostima. Mislio sam da je privatizacijska pljačka prolazno stanje i da će, snagom tržišta, propasti nesposobni baruni pljačkaši (robber barons) koji cvatu u privatizacijskim mutnim vodama

Inspektori će za besplatni ručak (najmanje) previdjeti prljavštinu, zaboraviti idiotske standarde hrane ili, pak, inzistirati da se svaki dan baca sladoled i mljeveno meso. Pravilo da svaka država ima kriminal, ali da rijetko kad kriminal ima državu – vrijedi, premda se na to kiselo nasmiješimo.

Liječim gljivice na prstu noge. Mijenjam kapi i premaze, koristim narodne lijekove i idem pedikeru. Poučno je ono što piše na raznim bočicama: ”Liječenje traje dugo i treba biti uporan i strpljiv”. I još ”Neće proći samo od sebe”.

Bio sam u krivu sa svojim gljivicama – ni kriminal neće proći sam od sebe, kapital ne stvara kapitalizam, prvobitna akumulacija nije miran proces bez drame i tragedija, pa se onda ne smije pitati za prvi milijun, a kasnije je sve zakonito.

Sistem koji imamo još dugo neće biti kapitalizam već prikriveno razbojništvo.

Mislite da pretjerujem? Pogledajte Skupštinu Grada kad raspravlja o poklanjanju lijepog komada grada. Na izgradnji Manhattana mnogi su se lopovi obogatili.

autograf

Biografija ili, kako to danas vole reći, životopis, curriculum vitae (CV), može biti ili sažeta ili prožeta. Neki vole nekako. Dobro je imati u pripravnosti obje verzije. Ovdje ćemo ih prezenirati obje, ali u kombinaciji (štedimo na tipkanju). Primjer sažete vezije pisan je običnim (normal, justified) tipkopisom, a prožeta ili produljena verzija je, ovdje, dopisana podebljanim, masno otisnutim, boldiranim (bold) tipkopisom. Ogledni primjerci predmetne biografije baziraju se na metodi slučajnog uzorka za, na primjer, profesiju ili zanimanje:

 GLUMAC

Rođen sam u Novoj Gradiški 19.srpnja 1966.godine. (Teško je biti decidiran u procjeni  da li je Nova Gradiška imala sreću ili nesreću što sam u toj ranoj životnoj fazi premjestio svoje prebivališno mjesto u Slavonski Brod. Slavonski Brod me prihvatio kao svog najrođenijeg. Gdje neće? Da nisam došao Brod bi danas bio predgrađe Nove Gradiške. Kad negdje nakratko odem svi se uspaniče. Zlobnici govore da tada malo predahnu, da grad živne. Živne vražju mater. Samo mu se malkice poveća nadmorska visina. To izaziva povišeni pritisak kod ljudi, pa zbog toga malo živnu.). Osnovnu i srednju školu završio sam u Slavonskom Brodu u kojem živim i danas. (Nerado to, po ne znam koji put, javno naglašavam. Potrebno je, jer neki nikako da zapamte. Krešimir Blažević je bio moj babysitter. I njegov brat. No, Krešo je, iako tada tek dijete,  na moje formiranje, bio utjecajniji. To ne znači da sam ja tada bio deformiran. Ako slučajno jesam Krešo je to doveo do savršenstva. Njegovo babysitterstvo sam počeo propagirati tek kad je od sebe stvorio ozbiljno ime u hrvatskoj rock glazbi s VIS „The Animatori“. Sad kad više nije živ, da njegov babysitterski rad ne bi pao u zaborav, ja to uporno obznanjujem. Sva njegova ostala životna postignuća nemaju težinu. Samo ja imam težinu. Posao babysittera je odradio bolje od svega ostalog. Mogao je u tom poslu napraviti veliku karijeru. Ovako je samo formirao moju velićinu. Dobro, nije on. Ja sam se velik rodio. On je samo pazio da se ne smanjim. Uz to, njegova i moja majka bile su radne kolegice i najbolje prijateljice. Netko će reći da to nije bitno. Sve je bitno što ja kažem.) U tzv. usmjerenom obrazovanju završio sam kulturno-umjetnički smjer, informacija i dokumentacija recitacija. Godine 1987. (Što ne znači da sam srednju školu završio s punom 21 godinom, već da je ovima u Zagrebu možda trebala temeljita priprema za moj dolazak.) odlazim na prijemni ispit Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje prolazim do zadnjeg kruga (Koji gubitak vremena! Sva sreća da sam pametan, pa sam ih provalio u zadnjem krugu. Diletanti. Oni mene da uče glumi? Pa, prve riječi koje sam izgovorio kao beba su Ilijada i Odiseja. U cijelosti.), kada odustajem i upisujem na Filozofskom fakultetu odsjek sociologije (Da se nešto studira, jel’ da? Ne da se dangubi na grbači roditelja. Ja sam probao, uvidio da znam sve, a od titula ne patim, pa što onda da gubim vrijeme? Pokraj mog imena nikad nećete naći nikakvu akademsku titulu. Znanje se ne stječe okončanjem fakulteta i titulama, već rođenjem i snalažljivošću. Ja imam oboje u izobilju.). Poslije Zagreba vraćam se ratne 1991. godine u Slavonski Brod i zapošljavam se na tadašnjem Radio Brodu, kao ratni reporter i voditelj (Realno govoreći Radio Brod je tada imao nekoliko solidnih zaposlenika, ali nikog za posao ratnog reportera i voditelja, pa su zvali upomoć, koga drugog, nego mene. Studij sociologije u Zagrebu može pričekati. Čeka još uvijek. Poziv i vapaj Domovine ne može čekati. Nije me čekao kad je bilo najteže, pa neće ni danas. Sad je najteže. A ja sam ekspert za težinu.). Godine 1993. nakon prestanka ratnih djelovanja u Slavonskom Brodu, odlazim u Hrvatski radio Županju kao voditelj programa i producent zabavno-glazbene redakcije Hrvatskog radija (U Županji se, u ta ratna vremena, iznenada pojavio interes za zabavne i kulturne sadržaje. Od silne dosade nisu znali što bi. I eto im mene. Tri godine zabave koje nikad neće zaboraviti. Kao ni oni malobrojni sretnici s radijskim prijemnikom u razrušenom Vukovaru. Tu moram naglasiti – na ratištu nikad nisam bio, zakasnio sam; no poslove ratnog reportera sam obavljao predano i savjesno iz svoje stolice u sigurnosti četiri armirana zida i izvještavao gdje je  i koliko ljudi poginulo određenog dana. Da ja nisam vodio evidenciju ne bi danas nitko znao koliko je točno ljudi poginulo u Domovinskom ratu. Naravno, bilo je novinara koji su izvještavali s ratišta, s prve linije fronte. Ima novinara koji su poginuli na ratištu. Ja nisam. Kao prvo, odmah sam shvatio da sam meta koju je jako teško promašiti. Tko bi onda promicao kulturu na krajnjem istoku Hrvatske? Kao drugo, slažem se s Kolindom u potpunosti. Kao i njoj, i meni je često došlo da uzmem pušku u ruke i krenem na ratište, ali sam, kao i ona, u jednom trenutku domoljubnog nadahnuća spoznao da nije sve u tom Metku. Posebno ne u onom metku koji bi mene vrlo lako pogodio i nanio meni i Domovini trajnu štetu.). Godine 1996. vraćam se u Slavonski Brod (UNTAES je započeo 15.siječnja 1996. godine postupak mirne reintegracije istočne Slavonija, Baranje i zapadnog Srijema. Ja sam svoj zadatak obavio.) gdje, uz kolegu snimatelja Ivana Brezića, osnivamo HTV dopisništvo koje djeluje i danas (Da pojasnim neupućenima, HTV s osnivanjem bilo kojeg dopisništva nema nikakve osnivačke veze; odluku o osnivanju dopisništva donose najmanje dvije nezavisne osobe i o svojoj odluci samo izvijeste HTV. HTV primi tu odluku na znanje i krenu isplaćivati plaće. U ostalo nije njihovo da zabadaju nos. Ja zabadam nos.) Trenutno sam voditelj dopisništva i urednik redakcije Informativnog programa HTV-a. (Pa, tko bi drugi bio, nego ja?! Ivan Brezić je postao Foto Breza, tako da sam ja morao sve poslove nastaviti sam. A ovo da sam urednik redakcije Informativnog programa HTV-a u dopisništvu ili u zagrebačkoj centrali odgonetajte sami. Što ja baš sve da objašnjavam? Nisam u Haagu. A i tamo ne objašnjavaju baš sve.).

Uz ovaj profesionalni život kazalište, gluma i općenito rad na tom području, od popularne, tradicijske do subkulture obilježio je moj život. Glumit sam počeo u osnovnoj školi u vrlo ozbiljnim predstavama i pred TV kamerama, poput predstave „Smrt na granici“ u režiji velikog Koste Spajića. (Odmah da smo načisto s dvije činjenice – Prva, svugdje pišu da se Kosta Spajić zove Kosta Spaić. E nije Spaić, nego Spajić! Šteta što je umro 1994. godine, da se sad on nateže s ispravcima pogrešnih navoda; Druga, nema te glume kao što je gluma djeteta u osnovnoj školi, ono što te nauče na Akademiji dramskih umjetnosti je sramota, upropaste vam prirodnost i izvorni osnovnoškolski talent; možda sam zbog toga i odustao od studija glume, u Akademiji kažu hvala Bogu!). Pri tadašnjem Centru za kulturu, današnje KKD „Ivana Brlić Mažuranić“, pokrećem s profesorom Mihaelom Stojković i Rankom Šiljegom, Dramski studio, koji 1990. godine prerasta u samostalno Gradsko kazalište (S obzirom na navedene činjenice da sam od 1987. godine pa sve do ratne 1991. godine bio u Zagrebu, a tada još nisam razvio teleportacijske sposobnosti, često se pitam gdje sam ja zapravo bio i što sam zapravo radio u tom razdoblju. Bilo me svugdje gdje sam bio potreban. I nepotreban. Bitno je da me ima.) Ovo kazalište se gasi 2002.godine uglavnom zbog nerazumijevanja tadašnje gradske vlasti (Tada je gradonačelnik bio Jozo Meter iz hadezea, a od 2005. godine je gradonačelnik moj gradonačelnik, koji je nad Brodom proveo anesteziju, a nada mnom moju profesionalnu reanimaciju. Sada moj gradonačelnik surađuje s hadezeom, a ja kao novinar radim za hadezeovu medijsku kompaniju HTV. Odlično međusobno surađujemo.) i izostanka financiranja udruge (Đubrad! Uskratili sredstva! I to meni! Sad kad sam član gradskog Vijeća za kulturu da vidimo tko će meni uskraćivati sredstva! Tu sam ja da uskraćujem! Ako treba. A treba.) Valja reći da je ta udruga, Gradsko kazalište, godišnje znala imati i do 50 nastupa u gradu i gostovanjima (Dobro, tu računam i probe.) i tada je bilo vrlo malo potrebno da se dobije stalni kazališni glumački postav (Ja sam bio stalan. Ostali su bili stalno nestalni.) Prije četiri godine (Dakle, 2006., jer ovaj biografski esej pišem u kolovozu 2010.godine, a ne sada.) pridružujem se mladima (S punih 40 godina, u cvijetu mladosti) u Satiričkom kazalištu, kao glumac, a danas kao umjetničko voditelj ansambla (Ansambl vam je nešto kao „Lado“, tek da steknete uvid u veličinu projekta. I moju. Inače, osnivač kazališta je Igor Aračić, koji me prvo pozvao da malo pomognem. Pristao sam glumiti. Tu nemam ozbiljnu konkurenciju. No već na prvom zadatku dogodio se preokret i nitko nije htio preuzeti odgovornost režije predstave. I što ću? Izrežiram prvu predstavu „Recimo da nije lako“. To krene i traje sve do danas. Igor Aračić je negdje nestao. Ja s njegovim nestankom nemam veze. Nekako je prirodno da ljudi u mojoj blizini nestaju. S kazalištem nije bilo lako. Da je bilo lako ne bih ja to još uvijek radio. Ja samo radim ono što nije lako.) Po mojoj ideji (A čija bi, pobogu, bila ideja nego moja?) sam suosnivač (Za svaku ideju je potreban suosnivač.) Festivala amaterskih kazališta u Slavonskom Brodu (Skraćeno FAK. Nema to nikakve veze s onim što englezi i amerikanci svako malo ispale iz usta. To se kod nas ne radi. Možda u zdrav mozak. Nema nikakve veze ni s FAK-om Krune Lokotara. Njegov FAK je Festival a književnosti. Mi se u njegovu književnost ne petljamo. Ne petlja se ni on u naš amaterizam.), a već u drugoj godini postojanja Satiričko kazalište (Nema veze s Jazavcem, ni s onim u Zagrebu, ni s onim pred sudom.) se s predstavom „Dvoboj i jedan monolog“ prema A.P. Čehovu, plasiralo na završnicu državne smotre i festivala u Kastvu (Kastav je svjetsko umjetničko središte u blizini Rijeke i Opatije. Tamo se sada održava Festival smijeha. Nakon našeg ulaska u završnicu postalo im sve smiješno. A u završnici nismo pobijedili zato što je to bila namještaljka. Ne mogu 100% tvrditi, ali tako se to inače radi. Valjda ja to znam. Ja znam sve. Razumijem se u sve. Uglavnom u kvizovima znanja po brodskim birtijama puštam druge da pobjeđuju. Ništa čovjeka ne usreći nego kad je u nečemu drugi. Pogledajte samo kako je hrvatska nogometna reprezentacija sretna što nisu prvi. Izbornik je o njihovoj sreći odmah napisao knjigu.)

O svom angažmanu u kulturi želim istaknuti da sam od 1986 do 1989. bio i tajnik RKUD-a „Đuro Salaj“ (I to opet u vrijeme kad sam žestoko studirao sociologiju u Zagrebu. Nije za mene postojalo nemoguće. Sve je moguće kad se dobro organiziraš. Možeš raditi po nekoliko poslova u isto vrijeme u različitim mjestima i uspješno studirati. Kažu, sve se može kad se hoće. Ja mogu i kad neću.), a više od dvadeset godina i bliski suradnik maestra Bele pl. Panthya i tajnik Brodskog harmonikaškog orkestra (Pa, zar netko vjeruje da bi Bela pl. Panthy ostvario silne uspjehe s orkestrom da ja nisam bio njegov bliski suradnik i tajnik? Glupost! Dajte se malo priberite!). Suradnik sam „Brodskog kola“ i drugih manifestacija tradicijske i izvorne kulture u županiji i Slavoniji. (Ma, što samo u županiji i Slavoniji? Gdje mene nema, nema ni kulture. Kultura, to sam ja. La Culture, c’est moi. Louis XIV neka prošeta sa svojom državom. Kultura bez države može. Država bez kulture ne.) Kao stručni voditelj (To je voditelj s određenom strukom. Na primjer, voditelj bravara na baušteli u Njemačkoj.) surađivao sam i s dramskom sekcijom KUD-a „Eugen Kumičić“ (To je kulturno umjetničko društvo iz Pariza. Malog. Samo ja od malog mogu napraviti veliki Pariz. Sad trenutno nemam vremena.) Više od 10 godina sam ili predsjednik ili član izbornog gradskog i županijskog povjerenstva LIDRANO (To je Agencija za odgoj i obrazovanje. Nema toga tko je odgojeniji i obrazovaniji od mene. Samo što ja te kvalitete ne nabijam svima na nos. Ljudi to sami prepoznaju. Gdje ćeš mene ovolikog ne prepoznati?). Za svoj do sadašnji rad u kulturo dobio sam i niz priznanja. (Neću ih sad nabrajati. Ja sam samozatajan.) Posljednje je priznanje 3.Festivala amaterskih kazališta za doprinos kazališnom amaterizmu (Tako se zove kazališno usmjerenje, a ne da tu netko proizvoljno zaključuje kako sam ja amater. Sramota.)

Oženjen sam (A možda više i nisam. Puno radim. Rijetko dolazim kući. Možda mi je nešto promaklo.), otac sina Luke (Glumac. Na tatu. Zlobnici će reći „pa zar samo jedno dijete?“. Neka idu kvragu! Nisam ja Bach.), člana Satiričkog kazališta mladih (Kažu mlad si dok se mladim osjećaš, a službeno mladost traje do 30-te godine, u prosjeku. U kazalištu mladih mladost traje dok ja ne kažem stani.) Živim i radim u Slavonskom Brodu.

Satiričko kazalište mladih, 2014.godine predložilo je Gradskom vijeću Slavonskoga Broda, Upravnom odjelu društvenih djelatnosti da me, kao vrsnog glumca i redatelja i kulturnog amatera, imenuju članom Kulturnog vijeća Slavonskog Broda, s obrazloženjem da se njima čini (A ja sam njima umjetnički voditelj) da bi moje znanje i ugled i dalje dalo doprinos radu ovog tijela gradske uprave. Naravno da su me primili. Sad će se kultura konačno pravilno financirati. Pravilno je onako kako ja odlučim.

„Članovi kulturnog Vijeća grada u principu su u sukobu interesa te sukladno tomu honoriraju „svoje” udruge. Bilo bi zanimljivo čuti razlikovna pojašnjenja.“ (Ovo je citat iz jedne provokativne portalske objave poznatog brodskog instalatera Mladena Šeremeta. Ja ne nasjedam na instalaterske provokacije. Načekat će se on na razlikovna pojašnjenja.)

Nedavno, 21.veljače 2018.godine, kao umjetnički direktor FAK-a, odradio sam jedan „vojvođanski“ interview objavljen na stranici Zavoda za kulturu vojvođanskih hrvata. U interviewu nisam bio hvalisav. Ljudi pitali, ja odgovorio. Iznošenje činjenica nije hvalisanje. Naveo sam, između ostalog, da sam bio odličan recitator i da to kažu mnoge nagrade koje sam dobivao u osnovnoj školi. Naveo sam i da sam prvu kazališnu ulogu odigrao s 14 godina (Tu će zlobnici pitati jel’ to ona predstava s Kostom Spajićem? Nego s kim drugim? Svašta. Naravno, takva pitanja postavljaju zlobnici koji su s 14 godina već pohađali srednju školu. Ja sam se možda malo duže igrao prije upisa u osnovnu školu. Što je u tom loše?). Pišem inače i kratke priče, te haiku. A evo, prije nekoliko dana u cijenjenom časopisu za znanstvenu fantastiku (Za neupućene radi se o brodskom časopisu Marsonic) objavljena mi je pripovijetka „Dvojica“. Prvi puta u životu sam objavio tako jednu dugu priču od nekih osam kartica. Priča je izabrana između desetaka pristiglih. Tko zna, možda i nastavim pisati u tom žanru. (Priča je objavljena u Marsonicu broj 12, kao jedna od 12 izabranih od ukupno 25 pristiglih. Dakle, nisam ja baš sam izabran od desetaka zainteresiranih kandidata, već kao jedan uz još 11 od ukupno 25 zainteresiranih. Iako, po meni, trebali su objaviti samo mene. Baš me briga slaže li se netko s tim ili ne. Jedino važno mišljenje je moje mišljenje. Naravno, nastavio sam s pisanjem i već u sljedećem broju Marsonica, broju 13, objavljena je i moja pripovijetka „Stanko“. Izabran sam u 11 od 30-tak zainteresiranih. Naravno da su trebali objaviti samo mog Stanka. Većina se s tim navodno ne slaže. Važno je što ja kažem. Ja sam veći od većine. Kad god prijavim priču na natječaj za objavu u časopisu Marsonic pobijedim. Naknadno su izišli i brojevi 14 i 15. Nisam se prijavio na ta dva natječaja. Inače bih pobijedio. Nekad moraju pobijediti i drugi. Ne mogu uvijek ja. Mogu, ali neću. Neka se i drugi vesele.

Kao član i onaj kojeg se pita „što valja, a što ne“ Prosudbenog povjerenstva udruge UPKO sudjelovao sam u odabiru natječaja za tri najbolje kratke humoristične priče, koje su pročitane su i nagrađene na svečanoj dodjeli nagrada 8.02.2019. u dvorani Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Kao voditelj dodjele ja sam, naravno, bio najsmješniji. (Spomenuo sam Krešimira Blaževića kao svog babysittera u mom životu. Svi su se nasmijali.) Prosudbeno povjerenstvo sastavljeno od Brođana prosudilo je najboljom priču jednog od članova uredništva Marsonica. Odgovorno tvrdim da nisam bio pristran. Nisam imao razloga. Da sam i ja participirao u natječaju, tada bih bio pristran i ja bih pobijedio. Ja sam duhovit. Pisci znanstvene fantastike nisu duhoviti.

Kad smo već kod pisanja, PET MOJIH OMILJENIH KNJIGA, ZA KOJE SE NADAM DA ĆE POSTATI I VAŠE (ili su već i bile):

PRIPOVIJEDKE – ERNEST HEMINGWAY (Legenda kaže kako je izazvan iz nekog društva napisao i najkraću, najsnažniju pripovijest u 6 rječi. Išla je ovako:…na prodaju dječje cipelice. Nikada nošene!… To je moj poetski, a ne doslovni prijevod izvornika – For sale: baby shoes, never worn – Legenda je dokazana prije 20 godina, pa više nije legenda, nego autentična zgoda. Imate Google, pa malo provjeravajte sami. Nemam ja vremena za vas i vaša pitanja. Samo još ovaj put: Najranija poznata veza s Hemingwayom bila je 1991. godine, trideset godina nakon autorove smrti. Godine 1992. objavljeno je pismo Arthura C. Clarkea kojim isti potvrđuje ovu zgodu o najkraćem romanu na svijetu napisanom od strane Hemigwaya ranih 20-tih prošlog stoljeća u jednom pariškom restoranu na restoranskoj papirnatoj salveti za okladu od po 10 dolara s nekoliko njegovih kolega pisaca.),

EROM DAVID SELINGER – LOVAC U ŽITU (iliti precizno Hvatač u raži. Piscu je zapravo ime Jerome, ali meni ljepše zvuči Erome, a i Selinger bolje zvuči od Salinger), FRANZ KAFKA – PREOBRAŽAJ I DRUGE PRIPOVIJESTI (Gregor Samsa predivan je lik koji odlično odražava i moju pojavnost),

JOHN LE CAREE – SMILEYEVI LJUDI i

IVO ANDRIĆ – TRAVNIČKA KRONIKA.

Ja sam glumac. Sve sam s tim rekao. Imam visoko mišljenje o sebi, svojoj glumi i svom novinarstvu. S druge strane, ja sam čovjek. Nisam običan smrtnik. Ja sam neobičan smrtnik. Nisam govno od čovjeka. Neću nikoga zajebati. Ako se baš ne mora. Pomoći ću svakom ako mogu. Uglavnom mogu. Ali uglavnom ne pomognem. Najviše volim pomoći sebi. Meni je potrebna stalna pomoć. Drugima pomognem neku sitnicu, samo da mi nije gnjavaža. Ali neću se sam ponuditi. Morate me pitati. Naravno da ću pomoći slijepcu da pređe ulicu. Naravno, ako me zamoli. Ako me ne zamoli od kuda mogu znati da želi prijeći ulicu. Možda nekog čeka. Pa, pobogu, nemam ja vremena svakog slijepca pitati da li nekog čeka. Nisam ja semafor da im pištim kad da idu i kad da stanu.

No, dobro. Da završim.

Ima ljudi koji, na prvu, izgledaju odurno, a nisu.

Ja sam, otprilike, takav.

Adresa: Marsonija 19

e-mail: sstilinovic@hrt.hr

moby: 099/634 84 64

.

Milorad Pupovac nije se jučer izrijekom ispričao zbog svojih izjava, ali nije ni napustio savez s Vladom i Andrejom Plenkovićem. Dapače, ponavljao je da je spreman ostati, ponavljajući nekoliko puta baš tu riječ, ali i jasno rekao da se, samo zato što je pripadnik i predstavnik srpske manjine, ne osjeća kao »četnik«. Dakle, nije četnik, ali je – spreman.

Šalu na stranu, jer ova je tema doista preozbiljna za zbijanje šala, Pupovac je zapravo postigao cilj: sam je rekao da je kriza koja je nastupila između njega i SDSS-a s jedne, te HDZ-ove Vlade i koalicijskih partnera s druge strane, nakon incidenata u Uzdolju, izazvala više osuđujućih reakcija na takvo nasilje prema Srbima u Hrvatskoj nego ikad, i da ga to posebno ohrabruje.

Htio je jasno reći da je ova politička kriza digla razinu osvještenosti javnosti, a i državnih institucija prema ovom problemu, te da napadi više neće ostajati ispod radara. Ujedno, rekao je da neće dalje problematizirati činjenicu da se i njemu osobno prijeti porukama »ubij Srbina« u njegovom rodnom mjestu, jednako kao što neće tražiti niti isprike onih koji njega osobno nazivaju četnikom ili zločincem. Pupovac ispriku ne traži, ali je ne bi ni dao. No, umjesto toga, ipak je između redaka zapravo uputio tu ispriku, rekavši kako »nitko od njega ne treba tražiti da ne poistovjećuje demokratsku današnju Hrvatsku s NDH i njezinom zločinačkom ideologijom, jer on jako dobro zna tu razliku i živi je«.

Nema sumnje da će se nakon još jednog kruga razgovora s koalicijskim partnerima Milorad Pupovac i eksplicitnije ispričati – to je uostalom uvjet HDZ-a da u koaliciji ostane. A da je spreman i dalje sudjelovati u savezu s Plenkovićevim HDZ-om, potvrdio je izjavom da »u ovom Saboru i Vladi ima potencijala, a i spremnosti na tu vrstu suradnje«, te dodavši kako je SDSS spreman nastaviti suradnju, ne obazirući se na takve koji govore neprimjerenim jezikom o manjinama.

No, ono što je zapravo najvažnija i najzanimljivija Pupovčeva poruka od jučer jest činjenica da je on jasno diferencirao proeuropsku i modernu struju Andreja Plenkovića u HDZ-u, nasuprot onima drugima u toj stranci, ili blizu nje, s kojima on i SDSS i nisu htjeli surađivati ni kad su vodili HDZ i Vladu 2015. godine, dakle s Karamarkovim ili općenito govoreći, radikalno desnim HDZ-om. Jer, to je bit cijele ove priče koja u političkom smislu eskalira zadnjih nekoliko tjedana – napadi koji se događaju prema pripadnicima srpske manjine zapravo su, jednako koliko su napadi na same Srbe, ujedno i politički napadi na politiku Andreja Plenkovića.

Dijelu HDZ-a, ili onih koji su u toj stranci donedavno imali puno veći utjecaj, ti napadi konveniraju kako bi dokazivali da je Plenkovićeva Vlada nesposobna da ih spriječi i zato jer im odgovara klima nestabilnosti i nepovjerenja u institucije, s ciljem da s čela Vlade maknu čovjeka koji je sada vodi, jer im zapravo smeta on, barem jednako koliko im smetaju i Srbi per se. Upravo je to jedan od razloga zašto su i Pupovac i Plenković oprezni u eventualnom raskidanju koalicije, i zašto će ona na kraju opstati, glede i unatoč sadašnjim napetostima i taktiziranjima. Izlazak Pupovca i SDSS-a iz Plenkovićeve koalicije, ili obrnuto, njihovo »tjeranje« van iz nje, samo bi otvorilo dodatni prostor na političkoj sceni, ali još više na terenu, ondje gdje Srbi u Hrvatskoj van gradova žive, da se klima još više pogorša.

Nastavak njihove suradnje zdrav je za Hrvatsku, sve ostalo oslabilo bi i proeuropske napore Plenkovića, a i sigurnost građana srpske nacionalnosti. Zato je izvjesno da će se taj savez nastaviti, jer je to potrebno njima obojici, ali i Hrvatskoj.

Zato tim više čudi da predsjednica Grabar-Kitarović i dalje dijeli packe Pupovcu, pišući mu pisma u kojima ga nastavlja prozivati – ona je kandidat HDZ-a, a HDZ vodi Andrej Plenković, pa je upitno u čije ime nastavlja napade na SDSS.

Ali to čiji je kandidat Kolinda, to je već sasvim druga tema…

novilist

Za vrijeme Juge pričao se vic o čovjeku iz Močila kako je kupovao kartu za Tokio. Prvo su mu u Bosanskom Brodu rekli da mora do Doboja, pa da onda traži vezu za dalje.

Piše: Zoran Popović

U Doboju su ga informirali da mora za Sarajevo. U Sarajevu je obaviješten da treba ići do Zagreba ili Beograda, a odatle avionom do Frankfurta. Tek iz Frankfurta mogao je za Tokio.

Nakon 10 dana provedenih u Tokiju, pitao je može li kupiti kartu za Močila. Na aerodromu su ga upitali – Gornja ili Donja?

Što se od tada promijenilo?

Iako sam uglavnom išao s FlixBusom ili autom, 2. kolovoza, u Touringovom uredu u Nürnbergu, kupio sam povratnu kartu do Slavonskog Broda, iako sam znao da se tog vikenda vraćam autom. Povratnu kartu sam uzeo, jer vrijedi šest mjeseci.

Rekli su mi samo da kada budem znao datum njenog korištenja, da u Hrvatskoj potvrdim vrijeme povratka. Dobio sam i nekoliko brojeva telefona: 0038514810555; 00385916113073. Na brojeve mi kasnije nitko nije javio.

Odlučio sam krajem kolovoza, za vikend, opet putovati za Brod.
Budući da je i Arriva u kooperaciji mislio sam ići njihovim autobusom 1. rujna 2019. oko 19 sati iz Slavonskog Broda za Nürnberg (presjedanje u Zagrebu).

Dana 24. kolovoza 2019., poslao sam mail na info@arriva.com.hr s podatcima, kad i gdje je karta kupljena, broj karte, i datum kojeg bih se želio vratiti.

Naravno da sam ostavio i svoje podatke, uz molbu da me obavijeste o prihvaćanju rezervacije. Kako ni nekoliko dana nakon toga nisam dobio odgovor, pokušao sam nazvati ured u Zagrebu na broj 0038516217812, i to nekoliko puta dnevno, ali se nitko nije javio na telefon.

Tad sam zvao i brojeve dobivene u uredu u Nürnbergu. Čak sam još jednom kod njih navratio, ali su mi oni rekli da samo u Hrvatskoj mogu potvrditi povratak.

Došavši u Zagreb želio sam potvrditi kartu za povratak, ali su mi naglasili da oni to ne mogu, nego da kartu mogu potvrditi samo u Slavonskom Brodu. Pitao sam ih zašto mi nisu odgovorili na mail. Rekli su mi da oni uvijek odgovore na mail i da nazovem na onaj broj s posebnom tarifom 072660660.

Konačno, 31. kolovoza, kada sam stigao u Slavonski Brod, u uredu Croatia Busa izuzetno korektan prodavač, rekao je da to nije problem, ali da nažalost nema karata i da su sve rasprodane.

Usto mi je dao vizitku s brojem brodskog ureda i rekao da sljedeći puta nazovem izravno u Brod.

Razočaran, bez potvrđene rezervacije, na kraju sam nazvao telefon 072 660660 na koji sam, ipak uz kakvu takvu ispriku što mi nisu odgovorili na mail, i što nema mjesta, rekli da potpuno razumiju moju ljutnju.

Zašto onda postoje mailovi i telefoni na koje se nitko ne javlja? Kakav je to poslovni odnos? Naravno da je i internet bio nedostupan, a od nekih sam putnika čuo da i WC zna biti zaključan.

Kartu ću tako ipak iskoristiti drugi puta, s tim da ću čim budem znao kada putujem za Nürnberg, zvati ured u Slavonskom Brodu.

Na kraju, putem interneta ipak sam kupio drugu kartu za FlixBus (iako i neki njihovi kooperanti nisu za pohvalu) iz Zagreba.

fenix-magazin

Novi proizvodni ciklus hrvatske književnosti ponovno se bavi odnosima klase i roda u svakodnevnom životu. Boris Postnikov istražuje kapacitete tih tekstova u dešifriranju društvene zbilje.

Prije skoro tri godine na Biltenu je izišao esej “Rod, rad i intima”: kroz tri naslovna pojma ondje sam pokušao prelomiti nešto drukčiju perspektivu čitanja novijih romana i zbirki priča domaćih autorica poput Olje Savičević Ivančević, Ivane Sajko, Ivane Rogar, Ive Hlavač, Jasne Jasne Žmak… Njihove prozne tekstove – glasila je osnovna ideja – ne povezuje samo rodna dimenzija pripovijedanja specifično ženskog iskustva hrvatske tranzicije, nego i zajednički pomak u književnoj artikulaciji iskustva kapitalističke krize.

Pomalo pojednostavljeno: ako se ovdašnja književnost prije globalne recesije s kapitalizmom uglavnom obračunavala ironiziranjem potrošačkih praksi, sitnim subverzijama sveprisutnog reklamnog diskursa i sličnim strategijama indirektne kritike konzumerizma, ekonomska kriza označila je lom čije smo posljedice, u skladu s proizvodnim ciklusima književnosti, započeli čitati koju godinu kasnije. Umjesto indirektne kritike potrošačkih fantazmi iz predkriznog perioda, sada su se na izravnom udaru našli kompletan kapitalistički sistem i, posebno, (post)krizna deklasacija radnika. Prvo kroz kratkotrajni trend distopijske proze: Edo Popović (“Lomljenje vjetra”, 2011.), Ivo Balenović (“2084: Kuća Velikog Jada”) i Josip Mlakić (“Planet Friedman”) među istaknutijim su autorima koji su nekadašnji “stvarnosni” prosede privremeno zamijenili izgradnjom ambicioznih antiutopijskih konstrukcija, izvodeći do pogubnih fikcionalnih konzekvenci same premise neoliberalizma. Skrivena politička pouka njihovog naglog poetičkog zaokreta mogla je, čini se, glasiti: (neo)realistički retorički instrumentarij više nam nije dovoljan jer se društvena stvarnost dolaskom krize tako radikalno promijenila da joj tzv. stvarnosna književnost naprosto nije dorasla, pa mora bježati u vrtoglave distopijske projekcije ne bi li ondje pronašla način da nekako zahvati traumu posrtanja do jučer naizgled trijumfalnog ekonomskog sistema.

Nakon ove “distopijske” epizode, svjedočili smo frontalnom uvođenju odavno zaboravljene figure radnika u književne tekstove autora poput Gorana Ferčeca (“Radnice u gladovanju”, 2014.), Viktora Ivančića (“Radnici i seljaci”, 2015.) i Roberta Perišića (“Područje bez signala”, 2015.). U trećem koraku, napokon, priče i romane hrvatskih autorica obilježilo je nešto poput reintegracije krizne traume u pripovjedno rekodiranu društvenu zbilju. Ili, kao što sam to pokušao sažeti prije tri godine: “Najčešće strategijom isprepletanja ekonomske dimenzije svakodnevnog života s onom intimnom – vibrirajuće erotskom, pulsirajuće ljubavnom ili zamorno rutinskom – ekonomska dimenzija je sada ‘normalizirana’: nije više izmještena u distopijsku budućnost, ne oslanja se na ofanzivno uvođenje lika radnika, nego je naprosto golem, važan, nezaobilazan dio ‘običnog života’.” Rod, rad i svakodnevna intima, neraskidivo povezani, postali su tako neka vrsta šifre za otključavanje ekonomski devastirane društvene zbilje iz kuta ženskog iskustva.

“Moja mama radi kao žena, a tata ima kamion”

Naravno, ovaj tip brzopotezne esejističke dijagnostike koja se odvija u “stvarnom vremenu” književne proizvodnje uvijek je poprilično riskantan. Smješten između književne kritike, fokusirane prvenstveno na pojedinačne tekstove, i znanstveno-akademske refleksije, sklone komforu vremenske distance, on operira poljem dovoljno širokim da se na njemu brzo posklizne: svaki potez skicoznog poopćavanja tu pomalo podsjeća na nasumično bacanje interpretacijske kocke. Izgleda da je ovoga puta, međutim, kocka pala na pravu stranu. Samo nekoliko dana nakon objave eseja o rodu, radu i intimi, iz tiska je izišla zbirka priča “O ljubavi, batinama i revoluciji” Nore Verde, poetički uvelike orijentirana koordinatama koje je on pokušao ocrtati. Uvodna priča “Samo daj!”, primjerice, prati glavni lik neimenovane zagrebačke djevojke koja, nezaposlena i bez novaca, prvi put odlazi na veliki muzički festival kako bi ondje skupljala odbačene plastične boce i nešto zaradila. Stid koji je preplavi kada u publici sretne svoju bivšu ekipu, frendove i frendice s kojima je donedavno zajedno odlazila na koncerte – vidjet ćemo kasnije – ključni je osjećaj provučen kroz nove rukavce društveno osviještene književnosti domaćih autorica: sram je nešto poput presudnog emocionalnog otiska sveprisutne socijalne (re)presije.

Smještajući pripovijest o nezaposlenosti, besparici i jednom pokidanom prijateljstvu u hedonistički socijalni balon muzičkog festivala, “Samo daj!” se pretvorila u gotovo paradigmatski primjer ovdašnjeg književnog obrata od fascinacije konzumerističkim praksama prema izravnijem tretmanu klasno zadanih ekonomskih razlika. Upisivanje rodnih i klasnih razlika u prostor svakodnevne intime bilo je još jasnije u priči “Praznici” o starijoj spremačici kojoj dobrostojeća obitelj, odlazeći na godišnji odmor, za svaki slučaj ostavlja ključeve luksuznog stana, a ona se zatim u njega potajice useljava: dvostruki preokret kojim priča završava samo produbljuje jaz između njenog i njihovog svijeta. I sve ostale priče iz “O ljubavi, batinama i revoluciji” Nore Verde bave se socijalnim antagonizmima, od rodno i generacijski kodiranog porodičnog nasilja do svakodnevnog maltretiranja kojem je izložena LGBTIQ zajednica.

U usporedbi s njima, priče Tanje Mravak iz zbirke “Naša žena” (2017.) djeluju zato prigušenije i suzdržanije: umjesto zumiranja otvorenih društvenih lomova, oprezno opipavaju tkivo svakodnevnog života, najčešće onog koji se odvija u patrijarhalnoj provinciji. Odnosi moći koji upravljaju postupcima likova pripovjedno su povučeni u drugi plan, ali baš zato djeluju podmuklije i opakije: likovi se sa svojim rodnim i klasnim pozicijama ne suočavaju, nego im nesvjesno robuju, a razmak koji pritom pokušavaju zadržati konstantnim samozavaravanjem nepogrešivo proizvodi učinak čitalačke mučnine. Najbolje Mravakine priče – koje su ujedno i među najboljima napisanima kod nas u posljednje vrijeme – čitaju se s grčem u želucu: ljigavo poigravanje svemoćnog načelnika male općine s tek pristiglom mladom doktoricom i njezino uznemireno, nevoljko posustajanje i pristajanje na zadana pravila igre u izvrsnom “Našem čovjeku”, primjerice, stvaraju sjajnu pripovjednu mikrostudiju svakodnevnog, općeprihvaćenog seksizma. Klasna dimenzija u priče je uklopljena meko, kao nenametljiv, ali pouzdan oslonac karakterizacije likova: u prvom su planu rodne razlike. Mjesto njihova eksplicitnog preklapanja, međutim, zona je neplaćenog ženskog kućanskog rada, kao kada u “Ničijoj ženi” djevojčica iz malog mjesta razgovara sa susjedom, srednjoškolskom profesoricom, što se – baš poput one doktorice – tek doselila u malomišćansko susjedstvo:

“- Jel tvoja mama radi kao žena?

– Moja je mama žena, u penziji je, a prije je radila u hotelu.

– A jel sad radi kao žena?

– Sad ne radi više.

– Moja mama radi kao žena, a tata ima kamion.”

Ili, slično, u priči “Zamisli divote”, kada starija tetka razgovara sa svojom nećakinjom:

“- Kažem ja njemu da ne mogu više, da nemam snage, nisu meni više one godine, prije sam ja mogla i njega i dicu i posal i vrtal, sve sam ti ja to, dušo moja, stizala. A on meni, ni pet ni šest nego da šta bi ja radila da njega nema. E pa rekla sam da bi ja sve očistila i da bi to tako stalo. Eto šta. Jesam mu dobro rekla?

– A da probaš par dana štrajkat?

– Pa šta ću onda, di mi je sindikat? Opet bi sve mene dočekalo.“

“Kako bi, od stida, izrekla išta?”

Ni u svojevrsnoj pripovjednoj trilogiji Aleksandre Kardum “Soba moje sestre” (2019.), zbirci tri dulje pripovijesti povezane centralnim motivom depresije, klasna i rodna dimenzija likova nije programatski isturena u prvi plan, nego je postavljena kao diskretna socijalna mizanscena: dok kroz prve dvije dionice pratimo živote urbanih, srednjoklasnih muzičara, kazališnih režisera i bankovnih službenica, treća će, pod naslovom “Ona druga”, uspostaviti neočekivan kontrapunkt pričom o neobrazovanoj seoskoj domaćici. “Klasna i rodna pozicija, u tekstu uglavnom nenaglašena pripovjedačkim komentarima, pozadina je ponora u depresiju žene koja živi u maloj zajednici”, piše kritičar Ivan Tomašić: “Dok su klasa i rod (…) implicitno upisani u lik Senke, njena je psiha, iako prikazana u trećem licu, čitatelju bačena u lice.” Tomašićev sud da upravo ovaj, treći dio zbirke kvalitetom uvelike odskače od prva dva nije teško potpisati, a čini se da pripovjedni učinak proizlazi upravo iz distance onoga što se Senski događa i njezine nesposobnosti da shvati i opiše vlastitu bolest. Ako su tankoćutni muzičari o svojim depresijama spremno razgovarali na psihoterapijskim sesijama, za Senku je ta bolest samo “neka težina” i “sporost nekakva”, osjećaj da “sve što u posljednje vrijeme radi, radi zato što mora” i “jer je red”, kao da “se sve od nje odvojilo i ona gleda svoj život i sve svoje kao iza stakla.”

Govor o depresiji je, izgleda, ipak privilegija obrazovanih:

“Ne zna reći što se s njom događa ni kako bi to uopće objasnila, kad bi je netko o tomu pitao. Matija. Ne, ovo ne bi nikada rekla Matiji. Kako bi, od stida, izrekla išta? I kome bi mogla reći? Krv joj se ledi od pomisli što bi rekli ljudi. Luda žena u Matije, rekli bi (…)“

Sve što Senki preostaje, paralizirajući je osjećaj srama jer više nije ni žena ni majka: a što znači biti žena i majka, u priči se uglavnom mjeri količinom kućanskog rada.

S društvenim imperativom majčinstva koji ne priznaje umor, nezadovoljstvo ni depresiju u koštac se hvata i Maša Kolanović u nekim pričama iz zbirke “Poštovani kukci i druge jezive priče” (2019.), još jednoj knjizi koja socijalnu stvarnost rastvara (i) kroz optiku roda, rada i obiteljske intime. Čitateljici i čitaocu Kolanovićkine proze na pamet brzo može pasti poznata uvodna sekvenca “Plavog baršuna” Davida Lyncha: kamera koja panoramski prikazuje sunčanu idilu američke suburbije polako se spušta prema dvorištu kuće pa ispod savršeno pokošene tratine u close upu otkriva odvratni prizor kukaca. Ono što je kod Lyncha lijepa laž svakodnevnog života srednje klase u američkom predgrađu, kod Kolanović su razbucane srednjoklasne iluzije tranzicijske Hrvatske, tog postsocijalističkog predgrađa Evrope: kukci su se po njenim pričama raštrkali bježeći iz svojih podzemnih skloništa kada započne izgradnja novog šoping centra, ili su se pretvorili u metaforu prikrivenu naizgled slučajnim lapsusom “kukac-kupac”, ili začahurili u znakovitom naslovu priče “Kukci su gotovo kao ljudi”…

Oko višeznačno razigranog lajtmotiva kukaca izgrađen je porazni pejzaž današnje, kapitalističke, postkrizne Hrvatske: preplavljene turistima, uvoznim proizvodima, mobilnim tarifama kojima strani operateri varaju naivne penzionere. Ako se pripovjedni svijet Maše Kolanović, bizarno ukošen između humora i horora, nečim ipak izdvaja iz dosadašnjeg niza naslova domaćih autorica, onda je to činjenica da lokalnu društvenu stvarnost još uvijek dešifrira primarno formulama konzumerizma. “Svijet oko nas bio je prepun novih proizvoda”, završava jedna priča: druga se, naprosto, zove “Konzumiranje”. Ipak, radničko je iskustvo – za razliku od potrošačkog – ključno za barem dvije pripovijesti. U “Crnilu”, potplaćeni novinar odlazi na udaljeni otok kako bi napravio dirljivu reportažu o obitelji nastanjenoj na svjetioniku, ali kada supruga svjetioničara skloni naočale za sunce s očiju, ispod njih se vide masnice. “U slučaju doživljenja”, bankarska groteska o susretu prosječnog tranzicijskog luzera s bogatom ponudom životnih osiguranja otvara se pak iskustvom radnika koji ne može pronaći posao:

“Čekam. Čekam beskonačno. Svaki dan nešto u nekom redu, pred nekim uredom. Kažu, vrijeme je novac. Ja pak imam nepodnošljiv osjećaj da vrijeme i novac nemaju ama baš nikakve veze jedno s drugim. Kad imaš vremena, recimo kao ja sad, onda nemaš novaca ni pod razno. (…) Sad kad imam vremena, jako sam nervozan. Nervozniji nego ikad prije. Nervozan u prazno. (…) Sad se noću samo vrtim u krevetu i misli mi pišu crno.“

Sloboda političkog čitanja

Rodno i klasno sondiranje socijalne zbilje ne okupira samo prozne autorice. Evo, primjerice, stihova pjesme “žena bez moći” iz posljednje Marineline zbirke “PTSP” (2018.): “iscrpljeni ljudi/ uglavnom žene/ rade u Konzumu/ bez slobodnog dana/ već mjesecima/ doslovno umiru/ pred mojim očima/ izbjegavam ići nedjeljom/ i praznicima/ i svaki put kad uđem u dućan/ mene je sram/ sram me/ što sam čovjek”. Druga pjesma, “Manipulacija”, podjednako je izravna: “jebale te pločice u Beču/ u Hrvatskoj/ kopam po smeću/ to je nama naša borba dala/ da nas izjebu/ buržuji/ do kraja.” A na suprotnom polu od Marineline pank poetike svakodnevnog govora, sirovih slika i direktnih poruka, ništa manje angažiran nije “Lovostaj” (2019.) Monike Herceg, asocijativnim ticalima podjednako radoznao spram skrivene ženske povijesti razvoja prirodnih znanosti, političke borbe za pravo na abortus ili sudbine žrtava muškog nasilja čija imena pamtimo iz crnih kronika.

“U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja,/ prišapne baka i namigne, nije za pletenje/ Kad crvena zatrese čela do pucanja seizmograma,/ preobražene aveti pokušaju/ ostati u grlima susjeda/ i zamole da odu u ljekara/ Od šamara uskoče kosti u obraze/ kao štihače u njivu/ Kako mogu druge, možeš i ti (…)” (iz pjesme “1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi”). A u “Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka” Monika Herceg piše: “(…) Iz upeklog kapitalizma iskaču sverezive muške čeljusti/ I već su ekosustav ti brižni očevi,/ muževi, djedovi, braća,/ prijatelji, susjedi, učitelji/ Ispod dobroćudne množine nazire se opasnost/ brža od zvuka/ Izrežu i prerežu/ te čeljusti žilavu žensku prirodu/ mameći refleksivnom pristojnošću (…)”

Knjige ovih šest autorica, redom objavljene u posljednje tri godine, zasigurno nisu jedine koje se mogu čitati na interpretacijskom raskrižju roda, rada i intime: već i one, međutim, čine solidan korpus tekstova za eventualno buduće istraživanje nekih novih strategija književnog ušivanja ekonomske i društvene zbilje u svakodnevno iskustvo. Ali ako je ekonomska i politička dimenzija s vremenom nešto “mekše” uklopljena u suvremenu književnost – zna svatko tko prati ovdašnju književnu scenu – onda nije i u njenu javnu recepciju: pokušaji da se fikcija čita na pozadini socio-ekonomskih procesa i dalje najčešće nailaze na žestok otpor. Zamjera im se, u pravilu, reduktivni determinizam: književnost je, glasi argument, u svojoj specifičnoj umjetničkoj sumi ipak nešto mnogo više od zbroja neposrednih društvenih povoda. I doista: tekstovi Nore Verde, Tanje Mravak, Aleksandre Kardum, Maše Kolanović, Marinele, Monike Herceg i drugih autorica daleko su raznolikiji, kompleksniji i značenjski bogatiji nego što jedan ovakav lateralni interpretacijski presjek to može otkriti.

Poanta je, međutim, da on ipak nešto otkriva: makar samo čvorište zajedničkih problemskih preokupacija, makar samo poneku sličnost u taktikama njegova raspetljavanja. Prigovor upućen “politiziranim” kritičkim čitanjima suvremene književnosti stoga se sapleće o svojevrstan paradoks. Pokušavajući delegitimirati jedan specifičan rakurs čitanja optužbom za redukcionizam, on reducira repertoar mogućih čitanja: bogatstvo značenja književnog teksta brani tako što mu želi oduzeti jednu od značenjskih dimenzija. A najmanje što traži književnost okupirana svakodnevnim, većim i manjim, rodnim i klasnim borbama, jest borba za slobodu njenog političkog čitanja.

bilten

‘Nemojte razmišljati samo o onome što volite, razmišljajte malo i o tržištu’, poručila je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović sesvetskim gimnazijalcima na svečanosti u povodu prvog dana škole, a prava je šteta što daljnji protokol proslave nije predvidio učenička pitanja

Usputna izjava jednog od predsjedničkih kandidata na provincijskom natjecanju goveda iz domaćeg uzgoja ne bi sama po sebi bila vrijedna pomnije analize da i sama nije upravo savršena analiza stanja u domaćem uzgoju, precizno tuđmanovsko ‘izvješće o stanju nacije’

U ugodnoj atmosferi kafića Prohibition razgovaram s Karlom Olićem, odgovornom osobom iz HGSS-a Stanica Slavonski Brod o aktualnoj brodskoj temi podzemnih tunela i možebitnoj pomoći i ulasku dečki iz HGSS-a u njihove tajanstvene odaje, o čijem se postojanju među Brođanima prenose priče i legende već nekoliko stoljeća.

Vjerujem da su i do vas već doprijele informacije s brodskih portala o postojanju tunela ispod Slavonskog Broda.

Da, naravno redovno pratimo vaše priče.

Možete li nam malo ukratko reći nešto o djelovanju Hrvatske gorske službe spašavanja u našem gradu?

HGSS ima svoju ispostavu u Novoj Gradišci, a kod nas u gradu djeluje HGSS Stanica Slavonski Brod, smješteni smo u prostorijama Vatrogasnog društva. Mi smo u sustavu Civilne zaštite, te imamo odličnu suradnju s predsjednikom županijske Civilne zaštite gospodinom Stjepanom Bošnjakovićem, Gradom i Centrom 112. Ima nas oko trideset, uvijek stručno osposobljenih i spremnih za svaku intervenciju i poziv za pomoć.

Primijetio sam da zamjenik župana gospodin Stjepan Bošnjaković ima jako pozitivno mišljenje o vama i da vas jako hvali.

Dečki su stvarno super i nastojimo svojim radom i rezultatima  opravdati povjerenje građana.

U slučaju odobrenja gradonačelnika Mirka Duspare da li bi bili spremni ući i istražiti brodske tunele?

Uvijek i u svako vrijeme. Imamo i volju i želju da to učinimo u interesu brodske javnosti i svih građana Slavonskog Broda koji s velikim zanimanjem prate vaše priče.

A oprema?

Imamo svu potrebnu opremu za tu akciju; zaštitne kombinezone, lampe i svjetiljke, ronilačke boce s kisikom, gas maske, zaštitnu obuću, užad i kanape, sve što je potrebno za jednu takvu akciju. Naravno, da bi ušli u tunele moramo prvo dobiti službeno odobrenje Grada i gradonačelnika Mirka Duspare.

U tom trenutku sam Karlu pokazao i  fotografije prvog tunela kojeg sam otkrio, određena svjedočanstva svjedoka, smjer kretanja tunela i kada je Karlo s pažnjom pogledao sve fotografije, rekao mi je:

Bez ikakvih problema možemo odraditi taj posao, samo neka nam Grad odobri i moji dečki ulaze u tunel.

Ako gradonačelnik ne odobri, onda Darko Lončar ulazi i bez odobrenja, kaubojski, na divlje. Što ako se Darko izgubi ili zaguši?

Onda će HGSS spašavati Darka Lončara.

Dobar glas daleko se čuje. Priča se po gradu da su vaši dečki iz HGSS-a pronašli i spasili i Josipa Liovića iz Ruščice, o čijem je nestanku brujao cijeli grad. Jeli to istina?

Istina je.

Pa što se to zapravo dogodilo?

Čovjek je već u poznoj starosti od 88 godina, vjerojatno pomalo pati već i od demencije. Bio je kirvaj u selu, a on je otišao u šumu po ražnjeve za peći pečenke. Ali na žalost, izgubio se u šumi.

Koliko vas je bilo uključeno u potragu?

Oko dvadesetak dečki iz HGSS-a i oko pedesetak mještana.  I jedan belgijski ovčar. Našli smo ga na oko 2,5 km zračne linije od njegove kuće u Ruščici, na putu prema Donjoj Vrbi . Našli smo ga u mraku, ležao je u travi. I odmah smo mu pružili prvu pomoć i čovjeka vratili svojoj kući.

Svaka čast i sve čestitke i tebi i tvojim dečkima iz HGSS-a.

Hvala i vama na ugodnom razgovoru. Kad gradonačelnik odobri, mi stupamo u akciju i Brođani će biti upoznati što i kakve to tunele imaju ispod svoga grada.

Nadamo se vašoj pomoći i još jednom pozdravi sve dečke iz HGSS-a koji su pronašli Josipa. 

Hoću hvala.

Već punih dvadeset i pet godina, prije svakih izbora, kao najveći problem Hrvatske ispostavljaju nam – Srbe. Prije svakih predsjedničkih i parlamentarnih izbora nađe se povod za zaoštravanje međunacionalnih odnosa, a politička elita koja se sprema za izbornu utrku na toj šupljoj priči oštri svoje hrvatstvo i pokazuje ga biračima onako kako se pokazuju nabrekle mišice u teretani.

Ne biste vjerovali, to svaki put upali. Svaki put se hrvatska javnost zapjeni, padaju teške izjave, svakih deset dana iskrsne nova provokacija ili »provokacija«, kao da smo u predratnom, a ne u predizbornom stanju.

Sve oko nas može naoko i stvarno propadati, na ulicu mogu izići zdravstveni i prosvjetni radnici, nekoć velika poduzeća – nositelji razvoja – mogu u predizborno vrijeme teturati i posrtati kao pijanci na izlasku iz birtije, ali glavna tema u društvu bit će Srbi, Domovinski rat, HVIDRA, tenkovi u Vukovaru, hrvatstvo, hrvatstvo i još hrvatstva.

Niti ovaj put nije ništa drugačije. Sve je isto, sve se ponavlja, vrti se u krug dok se svima ne zavrti u glavi od silne ljubavi prema Hrvatskoj, od silnog ponosa jer smo rođeni kao Hrvati.

Gotovo četvrt stoljeća prošlo je od kraja rata, a kraja tom predizbornom brušenju hrvatstva se ne vidi. Oni kojima je muka i povraća im se od te vrteške živote su spakovali u kufere i otišli vani pa Hrvatsku vole iz daljine.

Iz daljine je puno lakše ono što je kod kuće jedva podnošljivo, kao u stihovima pjesnika Borisa Marune: »Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi/Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub/Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla/Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja/Kao pred kakvim istinskim proglasom/Propasti.«

Ništa se nije promijenilo, živi smo svjedoci. Glavna politička lovina u posljednjih par tjedana postao je Milorad Pupovac. Jednog od rijetkih srpskih političara u Hrvatskoj koji su se aktivno suprotstavljali politici Slobodana Miloševića ulica je odavno proglasila četnikom, a politička elita, kao i prije svakih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, sad zadovoljava nagone i strasti ulice pa je na Pupovca otvoren lov.

Politička gospoda, istina, neće reći da je Pupovac četnik, oni će finije dati do znanja tko je i što je on. Neprijatelj! Skoro pa strano tijelo! U najbolju ruku, netko koga valja trpjeti zbog međunarodnog ugleda i položaja u Europskoj uniji.

Od Pupovca se traži da se ogradi od svojih izjava, jer te izjave su naš najveći problem. Od Pupovca se traži isprika i dovijeka će se tražiti, od svih budućih pupovaca. A kako je do tih Pupovčevih izjava došlo i što im je prethodilo, o tome se ne govori.

Od napada na Srbe u Uzdolju do lova na Pupovca prošlo je samo par tjedana. Umjesto o opjevanoj mržnji prema Srbima, o kojoj svjedoče zidovi naših gradova i stadionske tribine, mi ćemo govoriti o navodnoj Pupovčevoj mržnji prema Hrvatskoj, koju on, usput rečeno, ama baš ničim i nikad nije pokazao.

Zato jer se hrvatstvo ne može brusiti osudama primitivizma u našim redovima. Zna se kako se veliko hrvatstvo brusi: govorom o Srbima, o tenkovima u Vukovaru, o ćirilici, o Domovinskom ratu.

Veliko hrvatstvo brusi se neprestanim ponavljanjem gradiva o našim slavnim bitkama. To je sve što vladajuća politička elita zna. Oni neodoljivo podsjećaju na vlasnike kafića koji iznose velike zastave i navijaju hrvatske budnice na dan velike nogometne utakmice. Dok bruse svoje i tuđe hrvatstvo, vlasnicima kafića tad je na pameti samo i jedino zarada. Ništa drugačije nije niti s političarima.

To traženje isprike za usporedbu moderne Hrvatske s NDH, to traženje ograde od izjave da je Hrvatska faktor nestabilnosti – to je brušenje hrvatstva. Da nije, odavno bi svi ovi političari koji grakću kao vrane i ponavljaju kao papagaji primijetili na tisuće zidova išaranih ušatim slovom U, u svakom hrvatskom gradu.

Da im je stalo od ograde prema NDH, ne bi sastavljali komisije koje imaju odgovoriti je li ustaški pozdrav u modernom hrvatskom društvu poželjan ili nije. Na koncu, da je političkoj eliti zaista stalo da se Hrvatsku ne uspoređuje s Pavelićevom zločinačkom tvorevinom, zar bi dopustili da ploča s ustaškim pozdravom i jedan jedini dan stoji u Jasenovcu, poprištu monstruoznog zločina Pavelićeve zločinačke tvorevine?

Što se Hrvatske kao faktora stabilnosti ili nestabilnosti tiče, svima koji igraju iole značajniju ulogu u hrvatskoj politici jasno je da Hrvatska nije gotovo nikakav faktor. Mala, unesrećena državica na periferiji Europske unije, koja vječito traži i slijedi mišljenje svojih pokrovitelja, baš kao što ga traže i slijede i druge državice koje s Hrvatskom dijele periferijsku sudbinu. Može li ta šuplja politička priča kojom pred izbore oštre svoje Hrvatstvo nekoga još zavarati? O da, može, itekako može!

novilist

Mi smo kao fudbalski navijači ispred TV ekrana u svojim domovima, vičemo i skačemo iz svojih fotelja, u praznovjernom uvjerenju da će to nekako uticati na ishod utakmice.

Taman kada su požari u amazonskim šumama iščezli iz novinskih naslova, saznali smo da je skoro 4,000 novih šumskih požara izbilo u Brazilu u samo dva dana otkad je vlada zabranila namjerno paljenje šuma Amazona.

Brojke su alarmantne: da li zaista idemo u susret kolektivnom samoubistvu? Uništavanjem prašuma Amazona, Brazilci ubijaju “pluća Planete”. Međutim, ako želimo da se ozbiljno suočimo sa prijetnjama po našu životnu sredinu, ono što treba da izbjegnemo jesu upravo takvi brzi zaključci koji fasciniraju našu imaginaciju.

Prije dvije ili tri decenije, svi u Evropi su pričali o izumiranju šuma – Waldsterben. Ova tema nalazila se na naslovnicama popularnih sedmičnika, sa predviđanjima da će za pola vijeka Evropa ostati bez šuma. Sada u Evropi ima više šuma nego bilo kad tokom 20. vijeka, a postajemo svjesniji i drugih opasnosti – onoga što se događa u dubinama okeana, na primjer.

Iako ekološke prijetnje treba da shvatimo kranje ozbiljno, takođe treba da budemo u potpunosti svjesni koliko su analize i projekcije u ovoj oblasti nepouzdane – zaista ćemo znati šta se dešava tek kada bude prekasno. Brzopleti zaključci samo daju argumente onima koji negiraju klimatske promjene. Po svaku cijenu treba da izbjegnemo zamku “ekologije straha”, brzopletu, morbidnu fasciniranost predstojećom katastrofom.

Ova ekologija straha poprima obilježja dominantne ideologije u globalnom kapitalizmu, novi opijum za mase koji preuzima primat nad religijom, koja je na zalasku. Ona preuzima temeljnu funkciju stare religije, a to je uspostavljanje neupitnog autoriteta koji može nametati ograničenja.

Lekcija koju su nam utuvili u glavu je ona o našim vlastitim ograničenjima: mi smo samo jedna od vrsta na Zemlji smještena u biosferi koja se širi mnogo dalje od našeg horizonta. U našoj eksploataciji prirodnih resursa, mi posuđujemo od budućnosti, tako da treba da se ponašamo prema Zemlji sa poštovanjem, kao prema nečemu krajnje svetom, nečemu što ne treba u potpunosti razotkriti, što treba i hoće zauvijek ostati misterija, snaga kojoj trebamo vjerovati, a ne njome upravljati.

Dok ne možemo u potpunosti ovladati našom biosferom, u našoj je moći, nažalost da je remetimo, da uzdrmamo njenu ravnotežu tako da ona poludi, i uništi nas u tom procesu. Zbog toga, iako ekolozi sve vrijeme zahtijevaju da uvedemo radikalne promjene u svoj način života, u osnovi ovog zahtjeva je upravo suprotno: duboko nepovjerenje u promjenu, razvoj, napredak. Svaka radikalna promjena može imati nenamjerne katastrofalne posljedice.

Ovdje stvari postaju još teže. Čak i kada pokazujemo spremnost da preuzmemo odgovornost za ekološke katastrofe, to može biti lukava taktika da se izbjegne suočavanje sa pravim dimenzijama ove prijetnje. Nešto je zavodljivo utješno u ovoj spremnosti da preuzmemo krivicu za ugroženost naše životne sredine: mi volimo da budemo krivi jer, ako smo mi krivi, onda sve zavisi od nas, mi povlačimo konce katastrofe, tako da možemo sebe i spasiti, tako što ćemo jednostavno promijeniti svoj način života.

Ono što nam je zaista teško (barem nama na Zapadu) da prihvatimo jeste to da možemo biti svedeni na tek pasivnu ulogu impotentnih posmatrača koji mogu samo sjediti i posmatrati svoju sudbinu. Da bismo to izbjegli, skloni smo da se bavimo frenetičnim aktivnostima, recikliramo stari papir, kupujemo organsku hranu, šta god, samo da budemo sigurni da činimo nešto, da dajemo svoj doprinos.

Mi smo kao fudbalski navijači koji bodre svoj tim ispred TV ekrana u svojim domovima, vičemo i skačemo iz svojih fotelja, u praznovjernom uvjerenju da će to nekako uticati na ishod utakmice.

Istina je da tipičan oblik fetišističkog negiranja u vezi sa ekologijom glasi: “Znam vrlo dobro (da smo svi ugroženi), ali ne vjerujem baš u to, tako da nisam spreman da učinim ništa zaista važno kao što je promjena mog načina života.”

Ali postoji i suprotan vid negiranja: “Znam vrlo dobro da ne mogu zaista uticati na proces koji vodi mojoj propasti (kao što je eksplozija vulkana), ali je ipak suviše traumatično za mene da to prihvatim, tako da ne mogu da se oduprem nagonu da učinim nešto, čak i ako znam da je to u suštini beznačajno.”

Zar ne kupujemo organsku hranu upravo iz tog razloga? Ko zaista vjeruje da su napola trule preskupe jabuke zaista zdravije? Poenta je da, kupovinom istih, mi ne kupujemo i ne konzumiramo samo proizvod – mi istovremeno činimo nešto važno, pokazujemo svoju brigu i globalnu svijest, mi učestvujemo u velikom kolektivnom projektu.

Dominantna ekološka ideologija tretira nas kao a priori krive, dužni smo Majci Prirodi, pod stalnim smo pritiskom ekološkog superega koji nam se obraća kao pojedincu: “Šta si ti učinio danas da otplatiš svoj dug prirodi? Jesi li stavio sve novine u ispravnu korpu za reciklažu? I sve boce piva ili konzerve Koka kole? Jesi li koristio bicikl ili javni prevoz umjesto automobila? Jesi li otvorio širom prozore umjesto da raspališ klima uređaj?

Ideološki ulozi ovakve individualizacije se lako mogu vidjeti. Ja se izgubim u vlastitom preispitivanju umjesto da postavljam mnogo važnija globalna pitanja o cijeloj našoj industrijskoj civilizaciji.

Ekologija tako lako postaje plijen ideološke mistifikacije. To može biti izgovor za njuejdž pomračenje (pohvala pred modernog itd.), ili za neokolonijalizam (žalbe razvijenih zemalja zbog prijetnje od brzog rasta zemalja u razvoju kao što su Brazil ili Kina), ili kao razlog da se slave “zeleni kapitalisti” (kupujte zeleno i reciklirajte, kao da imaju u vidu da ekologija opravdava kapitalističku eksploataciju). Sve ove tenzije eksplodirale su u našim reakcijama na nedavne požare u Amazonu.

Postoji pet glavnih strategija kojima se odvlači pažnja od pravih razmjera ekološke prijetnje. Prvo je tu obično neznanje: to je marginalni fenomen, nije vrijedan naše pažnje, život se nastavlja, priroda će se sama pobrinuti.

Drugo, postoji vjerovanje da nas nauka i tehnologija mogu spasiti. Treće, da treba da prepustimo rješenje tržištu (uz veće oporezivanje zagađivača). Četvrto, pribjegavamo pritisku superega na ličnu odgovornost umjesto velikih sistemskih mjera (svako od nas bi trebao učiniti što može – reciklirati, manje konzumirati, itd).

I peto, možda najgore, jeste zagovaranje povratka prirodnoj ravnoteži, na skromniji tradicionalni način života, čime bismo odbacili ljudsku samodopadnost i postali opet čestita djeca svoje Majke Prirode.

Cijela ta paradigma o Majci Prirodi koju smo mi poremetili svojom arogancijom je pogrešna. Činjenica da su naš osnovni izvor energije (nafta, ugalj) ostaci nekadašnjih katastrofa koje su se desile prije dolaska čovječanstva jasan je podsjetnik da je Majka Priroda hladna i okrutna.

To, naravno, nipošto ne znači da treba da se opustimo i vjerujemo svojoj budućnosti: činjenica da nije jasno šta se dešava čini situaciju još opasnijom. Plus, brzo postaje očigledno da migracije (i zidovi namijenjeni da ih spriječe) sve više postaju povezani sa ekološkim poremećajima kao što je globalno zatopljavanje. Ekološka apokalipsa i izbjeglička apokalipsa sve se više preklapaju u onome što je Philip Alston, specijalni izvjestitelj UN-a, opisao potpuno tačno:
“Rizikujemo da se desi scenario klimatskog aparthejda,” kazao je on, “gdje bogati plaćaju da izbjegnu zatopljavanje, glad i sukobe, dok je ostatak svijeta ostavljen da pati.”

Oni najmanje odgovorni za globalne emisije takođe imaju najmanje kapaciteta da se zaštite.

Tako da je lenjinističko pitanje: šta činiti? U dubokom smo haosu: ovdje nema jednostavnog “demokratskog” rješenja. Ideja da ljudi sami (ne samo vlade i korporacije) treba da odlučuju zvuči duboko, ali ona traži odgovor na bitno pitanje: čak i ako njihovo razumijevanje nije iskrivljeno korporativnim interesima, šta ih kvalifikuje da donesu presudu u tako osjetljivoj stvari?

Ono što možemo učiniti jeste da barem ispravno postavimo prioritete i priznamo apsurdnost naših geopolitičkih ratnih igara kada je ugrožena sama Planeta oko koje se vode ratovi.

U Amazonu gledamo ridikuloznu igru u kojoj Evropa okrivljuje Brazil, a Brazil okrivljuje Evropu, i tako u nedogled. Ekološke prijetnje jasno pokazuju da se era suverenih država bliži kraju– snažna globalna akcija je potrebna sa snagom da se koordinišu neophodne mjere. A da li potreba za takvom akcijom pokazuje u pravcu onoga što smo nekad nazivali “komunizmom”?

6yka

Fotografije sam snimio 26. kolovoza. Nisam ih htio odmah poslati, jer sam se ponadao možda netko reagirati. Poslije toga  nisam bio dva tjedna u Brodu i danas, 14. rujna, prolazim ruglom (biciklističko-pješački podhodnik u Osječkoj!), kad gle čuda. Sve je isto. Za ne povjerovati. Ističem da to nisu ona stakla iz teksta objavljenog na SBPeriskupu prije otprilike dva mjeseca, nego se radi o tri nova razbijena, od kojih je jedno ispalo i visi (vidi se na fotkama) iznad glava ljudi koji prolaze.

I još me nešto zanima. Je li gradonačelnik Duspara, osim kad je bilo otvorenje, poslije toga ikada više prošao pješke tim prolazom? Nije mu kuća daleko.

Divne radove imaš. O tome svjedoči i galerija puna veselih slika, ali ono što narod jako zanima je tko se krije iza ovih šarenih rukotvorina, pa te molim da nam se predstaviš.

Zovem se Greta Elezaj. Rođena sam u Sisku, živim u Zagrebu 23 godine. Imam 41 godinu, majka sam i supruga, usput i domaćica.

Kako je došlo do ovog hobija, kada se rodila ljubav za njega i koji je to trenutak bio da poželiš svoje radove podijeliti s ostatkom svijeta?

Od ranog djetinjstva stalno nešto crtam, izrađujem kreativno, to je jednostavno moj život, to sam ja. Prije petnaest godina kada sam i počela izrađivati unikatan nakit, sinula mi je jedna ideja; vidjela sam u Velikoj Gorici u jednom izlogu prekrasnu unikatnu ogrlicu. Bila je vrlo skupa, naravno jer je sve ručni rad, i sama sebi sam rekla zaboga Greta sviđa ti se nešto takvo, a ne možeš si baš priuštiti, hajde da sama probaš nešto slično napraviti. I tako je krenulo. Otišla sam u jedan hobi art, nabavila prve perle i počela raditi. Naravno, to nije ličilo nikako na jednu predivnu ogrlicu, takvu kakvu sam ja vidjela. I tada sam počela na internetu pratiti jednu mladu Ruskinju koja vrlo vješto pokazuje kako se to izrađuje. Malo pomalo, prateći njezine tutorijale, ja sam svladala tehniku. Izradila sam ogrlicu, amoje prijateljice kad su vidjele kako ogrlica izgleda, jako im se svidjelo i htjele su da i njima nešto slično uradim. Znači, preko prijateljica, preporuka to je i krenulo. Danas moj nakit nose i poznate osobe u Hrvatskoj. A prodajem ga i po cijelom svijetu. Također i svoje slike.

Koliko se smatraš dobrom u svom poslu i strahuješ li ponekad od konkurencije, koje, moram priznai,t mi umjetnici svakim danom imamo sve više?

Smatram se dobrom, a pretjerala bih kad bih rekla savršenom, jer nitko nije savršen u svom poslu s kojim se bavi. Što se tiče konkurencije, pa ne bih to nazvala konkurencijom. Svi koji se bave umjetnošću na bilo koji način, ti ljudi su nadareni, ako me razumijete, znači nitko nikom nije konkurencija, jer svi mi dajemo jednom komadu nakita ili ogrlici svoj štih, po čemu smo prepoznatljivi. Recimo, na primjer, ja izrađujem jedinstveni nakit. Nikad, ali, zaista nikad, ne radim dva puta isti komad! Znači, kad kupite moje jedne naušnice ili ogrlicu, prsten, rajf , što god, samo će te vi imati takav komad, i nitko više. Mada ima po internetu puno sličnog nakita, ja recimo svakom svom komadu dajem neki poseban štih. Ne strahujem od konkurencije jer ja radim to ste mogli i primijetiti sve moguće stilove i načine izrade.

Koliko smatraš da je u našoj zemlji cijenjen ovakav rad, te da li bih radila u inostranstvu kad bih za to dobila priliku?

To je vrlo teško pitanje i teško mi je na njega odgovoriti. Ima u Hrvatskoj ljudi koji cijene unikat i naravno unikatne radove, no tih ljudi je vrlo malo. Hrvatska, kao što znate, mala je zemlja, s time da ljudi vrlo teško žive, neki jedva spajaju kraj sa krajem. Zbog toga je i slaba prodaja unikatnih rukotvorina. Naravno da bih se htjela progurati na svjetsko tržište, uostalom, tko to ne bi.

Koliko je zabavan ovaj hobi, to možemo pretpostaviti, ali mene zanima druga strana medalje, koliko je težak?

Ovaj hobi je vrlo zabavan. Meni je veliko veselje dok izrađujem bilo što, nakit sliku, to je moj mali svijet, odlutam u njega cijelim svojim bićem. Nikako mi to nije niti teško niti naporno. Ne žalim ni trenutka svog vremena kojeg provodim u tom svom kako ja kažem svijetu bajki.

Iz čega crpiš inspiraciju?

Inspiraciju nalazim doslovno u svemu, prirodi, moru, cvijetu, životinjama, ljudima filmovima. U svakom danu ja nađem nešto što me inspirira. Naveče kad legnem prvo i osnovno mi se po glavi vrte boje kombinacije, sanjam komade koje bih sutra mogla nacrtat skicirat, pa pretvorit u neki divni komad nakita, nacrtat sliku koju sam te noći sanjala. Ustvari, kako bih rekli, mi umjetnici malo smo ludi, stvarno malo i jesmo. Znači, ja konstantno razmišljam o svojim rukotvorinama.

Kojoj bih poznatoj osobi, kad bih imala priliku, izradila nakit?

Naravno, brzo i kratko ću reći, jednoj jedinoj divi, a to je za mene Josipa Lisac.

Gdje se mogu vidjeti tvoji radovi? Kako doći do njih?

Moje radove možete vidjet na internetu, znači facebook instagram. Za sad još nemam svoj prostor, a u skoroj budućnosti, ako bog da, imam plan otvorit svoju galeriju. Naručiti možete isključivo putem tih stranica za sada.

Koji su ti planovi za budućnost?

Planova ima puno. Prvi i osnovni je da otvorim svoju galeriju, i da svoj nakit ili slike što više približim ljudima širom svijeta.

Što bih poručila mladim umjetnicima? 

Budite uporni i ustrajni, nikad ne odustaje od svog sna. Probajte se motivirati, što više truditi se, budite kvalitetni, jer samo tako ćete biti prepoznatljivi.

Milomir Marić razglaba teme koje bi bile silno suvremene na prijelazu iz XX. u XIX. stoljeće: ‘zašto svet mrzi Srbe’, zašto Hrvatska otima tuđi etnomaterijal, koliko je Srba bilo u austrougarskoj vojsci… Njegova ‘Ćirilica’ je jedna vrsta turbofolka u eteru i to je razlikuje od ‘Latinice’, koja je bila angažirana, antinacionalistička i istraživačka

Miroslav Škoro, kao i svi ostali političari koji misle kao on, žive vlastitu neslobodu, pa tako ni drugima ne mogu posredovati ništa drugo osim zabrana, naredbi i podređenosti. Netko tko je izvršio antropološku redukciju i čovjeka sveo na vlastitu ogorčenost ne može cijeniti ni Ustav, a prava i slobode drugih građana ostaju mu trajna nepoznanica, kaže Marko Vučetić, nezavisni saborski zastupnik i docent na Odjelu za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru

Jedna od stvari koje sam primijetio tijekom godina ljetujući na Čiovu je ta kako različito stranci i mještani doživljavaju Hrvatsku. Iako je to prirodno u svakoj zemlji svijeta, percepcije su ovdje znatno izrazitije različite.

Stvari su se za mene promijenile tek kad sam otkrio moćnu Državu Uhljebistan, kao što ste mogli saznati u kolumni  o eskuzivnom otkriću o postojanju  dvije Hrvatske: Prije i poslije otkrića uhljeba . To i nije neka spoznaja, već empirijski dokazana činjenica. „Riječ uhljeb može se upotrebljavati u dva značenja. Prvo značenje, ono kojem su skloni internet libertarijanci i anarhokapitalisti, označava sve one koji plaću primaju iz državnog proračuna.“ Izvor: http://rjecnik.neologizam.ffzg.unizg.hr/2016/02/25/uhljeb/

Uhljeb je osoba koja prima plaću iz državnog proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života. Da li poznate kojeg?

Pa ipak, optimistični dojmovi većine posjetitelja dijametralno su suprotni gledištu većine mještana/ domorodaca. Oni koji već nisu emigrirali vide kako se situacija pogoršava i pogoršava (obala betonira i betonira u favele), uz sve manje nade za uspješnu budućnost Hrvatske/ Slavonskog Broda/ Crnog potoka – osim ako, naravno, nisu dio napuhanog birokratskog sustava koji osigurava lagodan način života, licemjernom  ljubaznošću fascinatnog broja uhljeba, koji sve više čvrsto stišče uredne porezne obveznike, koji nisu pripadnici Uhljebistana i sve ih teže plaćaju

Uostalom, bio bih i ja optimist da imam pašnjak na moru s bazenom za napajanje valjda „stoke“ koji mi donosi  bar 100 EU na dan, ali nemam. Iako nisam Kuščević, a ni dide nam nisu ni malo slični. Zločesto se šalim.

Mnogo je načina da se ilustrira veliki broj parazita koji hrane one koji ostaju i rade, ali ovo je  ilustracija u kolumni da ilustriram poantu. I iako brojevi možda nisu 100% točni, ali 99.99% jesu), sentiment bi trebao prenijeti poruku.

New York, grad s 8,4 milijuna stanovnika, ima jednog gradonačelnika, 5 zamjenika i 51 gradskog vijećnika.

Hrvatska, zemlja s skoro pola tog stanovništva (zapravo manje danas, sada manje od 4 milijuna) ima 128 gradskih gradonačelnika s 213 zamjenika, 20 regionalnih guvernera s 50 zamjenika, 428 gradonačelnika manjih gradova i sela sa 480 zamjenika i ukupno 8354 vijećnika. Tko to plača?Vi. TKO šuti najviše? Opet isti odgovor, upravo mi/ vi, a oni/ uhljebi će sigurno šutititi do daljnjeg.

A New York djeluje, manje-više, i Hrvatska to ne čini.

Slavonski Brod s svojih 50 ak tisuća stanovnika ima 25 vijećnika, ah taj NY  pojma oni nemaju, dva zamjenika gradonačelnika, tajnika nemam pojma koliko. Opet će neki reći da je to malo. Dragan Jelić  iz stranke koju toliko volim s prefiksom NE dosad se jedini odrekao mjesečne naknade za povremeno sjedenje u vijeću i istu preusmjerio potrebitima. Kod nas je bitno imati 13 ručica, ali koliko one koštaju nije bitno. Bitna je VLAST i sinekure koje ona daje. Uostalom taj NY je samo 170 puta veći od SB, ali pojma oni nemaju.

A nekoliko je pokazatelja koji bi ukazivali na to da je neuspjeh na putu, osim napuhane i neučinkovit. Omjer poreza koji plaćaju porez/ rade prema umirovljenicima pokazuje zabrinjavajući trend. Omjer koji je nekad bio blizu 4: 1 sada je bliži 1,2: 1. Uz redovne umirovljenike, broj ratnih veterana i dalje raste, iz godine u godinu čak gotovo 25 godina nakon rata. Danas taj broj broji preko 500 000 veterana, mogla je bit Hrvatska do Tokija koliko ih imamo.

Nije bilo značajnih pokušaja bilo koje vrste reformi.  Kleptokracija nakon rata i kronizam koji paralizira Hrvatsku danas nastavljaju neumorno, i malo je čudo da je Hrvatska na nedavnom IMD-ovom rangu konkurentnosti 2019. zauzela 60. mjesto od 63. – ispred Argentine, Mongolije i Venezuele.

Ima nade za „Punk nomade“.  Gradonačelnik Bjelovara pokrenuo je aplikaciju na kojoj građani mogu u stvarnom vremenu transparentno pratiti sve financijske transakcije grada.

Već kad smo skoro uspjeli po svim pokazateljima bit dno dna. Barem zamislite ljudi više ne žele razgovarati o partizanima i ustašama. Želimo učiti i spoznati povijest kakva je bila bez pristranosti, a i kroz budućnost praviti povijest na ponos svih nas. Samo zamislite. Propade zamisao ako i kad upalite tv.

Zamislite kad bi primjer Bjelovara došao u Zagreb, a tek u Slavonski Brod da stave sve račune u realnom vremenu dostupne svim biračima na uvid, onako transparetnosti radi.. Da li je koji vijećnik  iz ekipe 25 to predložio, uvjeren sam da nije .U transparetnost svog grada razočarao sam se  kod običnog upita o pristupačnosti mog grada OSI. Odgovora nema ili je odgovor šutnja?

Uhljebi su tu, oni su svugdje oko nas. Njih ne vidimo, ali tu su. Usudio bi se napisati i da je papirnato plišana rodica uhljeb postavljen bez cilja i svrhe, kao i konkretne funkcije. Ima video nadzor, postavljena je bez natječaja. Kao pravi uhljeb jedino što čeka je redovito podapiranje. Moto Uhljebistana je Pipl Mast T(k)rast As.

Foto: Adrijana Vidić

Nisu tradicionalne kršćanske ili muslimanske porodice ugrožene ni od koga izvana, pogotovo ne od homoseksualaca ili ateista, nego su ugrožene iznutra, zato što mnoge predaje, običaji i propisi vjerske tradicije guše slobode i prava pojedinaca, što je u tim na patrijarhatu i autoritetu zasnovanim porodicama tako puno neslobode, nepravdi, nasilja pa se ljudi u njima često osjećaju neprihvaćenima, poniženima i tragično nesretnima.

Čim je najavljena sarajevska parada ponosa, protivnici te manifestacije, ponajviše oni koji se pozivaju na vjeru i Boga, uz mnoštvo uvredljivih i pogrdnih riječi, jednoglasno su povikali da je homoseksualnost bolest i teški grijeh, da je parada u suprotnosti s vrijednostima tradicionalne porodice i da ju zbog toga treba zabraniti. Parada ponosa je prošla bez incidenata, zahvaljujući dobroj organizaciji i velikom policijskom osiguranju, ali ostala su teška pitanja s kojima će se ovo društvo i društva na ovim prostorima još dugo mučiti, a neka od tih pitanja se upravo tiču tradicije.

Rijetko koja riječ se tako često izgovara na ovim prostorima kao riječ tradicija. Što su političke, vjerske, kulturne, obrazovne, sportske ili neke druge organizacije mlađe, to se više pozivaju na tradiciju. Što su ljudi manje emancipirani, samostalni, slobodni, to više inzistiraju na tradiciji jer u njoj traže sigurnost i utočište. Što su u nekom društvu snažniji kolektivni osjećaji, to se više poseže za tradicijom kao čuvarom jedinstva kolektiviteta i njegovih interesa. Što su ljudi manje prosvijećeni i obrazovani, to više vjeruju u predaju tradicije i tradicionalna shvaćanja.

Na tradiciji posebno inzistiraju religijske zajednice, koje zahvaljujući tome imaju duži vijek trajanja nego što je to slučaj s drugim ljudskim zajednicama. Religijske tradicije i vjerovanja povezana s njima imaju veliku ulogu u formiranju čovjekovog pogleda na svijeta, načina života, ali i odnosa prema drugima i drugačijima. Zbog toga se sve religije stalno pozivaju na tradiciju, ali nije sve u tim tradicijama tako dobro, humano i prihvatljivo kako to ističu religijski predstavnici. Mnogo toga u tim tradicijama je nastalo na laži, mitovima, neznanju i predrasudama.

Jedan od najboljih religijskih sociologa na ovim prostorima, hrvatski sociolog Željko Mardešić, u sjajnoj studiji Lice i maske svetoga upozorava na ambivalentnost religije i njezinih tradicija. Religijama se, kaže Mardešić, mora priznati da u svojoj tradiciji imaju puno toga vrijednoga što je pozitivno utjecalo na čovjeka i njegove odnose, ali jednako tako i puno toga negativnoga. Povijest religija nas uči da su njihove tradicije sadržavale i najstrašnije rituale – kanibalističke orgije, žrtvovanja ljudi i životinja, prinose čovjekove krvi, perverzne seksualne rituale s djecom, i mnogo toga od čega se čovjeku i od same pomisli grči želudac. I u tradicijama suvremenih religija, u kojima se ne prakticiraju ritualne perverzije koje smo spomenuli, postoji puno toga što opterećuje pojedinca, što mu uskraćuje osnovna prava i slobode, što ga depersonalizira i dehumanizira, ali i puno toga što je usmjereno protiv drugih koji djelomično ili posve ne prihvaćaju takve tradicije.

Kad je riječ o kršćanskoj tradiciji, svjetski poznati katolički teolog Hans Küng je svojevremeno pisao kako je „samouvjerena legalistička religija“ norme i institucije postavila kao apsolutnu vrijednost u kršćanstvu, i na taj se način udaljila od nauka Isusa iz Nazareta koji je svojim životom „na revolucionaran način relativizirao najsvetije tradicije i institucije“ zajednice kojoj je pripadao. Kršćanstvo se, zaključuje Küng, udaljilo od temeljnog evanđeoskog stava da je „čovjek mjera zakona“ i na mjesto humanizma, uspostavilo dogmatizam, legalizam, ritualizam i juridizam. To tradicionalističko kršćanstvo je dominantno i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi na ovim prostorima.

Islamska civilizacija, u srednjem vijeku nadmoćna u odnosu na kršćanstvo, u novom vijeku stagnira u većini arapskih zemalja. Razlog zastoja nije toliko u islamu kao religiji, tvrdi povjesničar Dan Diner u knjizi Zapečaćeno vrijeme, koliko u sveprisutnosti sakralnog (svetog), u religijskoj tradiciji koja se opire promjenama i procesima modernizacije i sekularizacije. Muslimani na južnoslavenskom području su prošli drugačiji put od muslimana u arapskom svijetu, pogotovo kad je riječ o dvadesetom stoljeću, ali nakon raspada Jugoslavije, i među ovdašnjim muslimanima postoje tendencije retradicionalizacije i otpora modernim i sekularnim idejama i vrednotama.

Općenito, sve svjetske religije su bez izuzetka nekritične prema sebi, njihovi pripadnici se slijepo i fanatično drže svojih vjerskih tradicija koje su često isključive i prema vlastitim članovima, pogotovo prema ženama, ali i prema drugima, i nose u sebi i veliki potencijal netolerancije, pa i nasilja. Potencijal netolerancije, pisao je svojevremeno poljski filozof Kołakowski, prisutan je u svakom od nas jer je potreba nametanja vlastite slike svijeta drugima snažna: želimo da svi vjeruju u ono u što mi vjerujemo jer se tada osjećamo duhovno sigurni i ne moramo analizirati vlastita vjerovanja ili ih konfrontirati s drugima.

Balkanska društva su snažno obilježena religijom, posebno njezinim vanjskim manifestacijama, i u tom smislu promatrana, ona su i izrazito nazadna, konzervativna i tradicionalistička, nesposobna da kritičku sagledaju mračne strane tradicije i vjerske prakse na koju se pozivaju. U usporedbi sa zapadno-europskim društvima, u kojima se zahvaljujući prosvjetiteljstvu, više cijene slobode i prava pojedinca, i u kojima se najvećim vrednotama smatraju čovjekova emancipacija i autonomija, balkanska društva se ne uspijevaju osloboditi svojih bolesnih tradicija koje se konstantno suprotstavljaju ljudskim pravima i slobodama.

U svim balkanskim društvima i kolektivitetima prisutna je snažna želja za retradicionalizacijom, za vraćanjem u prošlost, koja često nije bila onakva kakvom ju se predstavlja. U tome su najglasniji licemjerni i zaglupljeni vjerski službenici koji uspaničeno pozivaju na „vraćanje izvorima i korijenima“, a iz tih izvora i korijena su izrasla mnoga današnja zla, uključujući i međusobne sukobe i ratove. Svi naši kolektivi se bolesno drže svoje patničke prošlosti i grade viktimološku tradiciju, obilježavaju svoje poraze i stradanja koja hrane ozlojeđenost, mržnju i osvetu. Postoji, naravno, i zdrava tradicija, koja svjedoči o humanosti, kao što je primjerice antifašistička tradicija, ali ona je odbačena i posvuda je ovladao duh primitivne i necivilizirane tradicije.

Nisu tradicionalne kršćanske ili muslimanske porodice ugrožene ni od koga izvana, pogotovo ne od homoseksualaca ili ateista, nego su ugrožene iznutra, zato što mnoge predaje, običaji i propisi vjerske tradicije guše slobode i prava pojedinaca, što je u tim na patrijarhatu i autoritetu utemeljenim porodicama tako puno neslobode, nepravdi, nasilja i što se ljudi u njima često osjećaju neprihvaćenima, poniženima i tragično nesretnima. Njihov odnos prema ljudima koji se ne uklapaju u tradicionalne okvire, odnos prema članovima porodice koji žive u mješovitim vezama ili brakovima, odnos prema rastavljenima i djeci rastavljenih, prema osobama homoseksualne orijentacije i prema onima koji nisu religiozni, pokazuje izopačeno lice religijske tradicije koja je suprotna i slici Boga u kojeg vjeruju i na kojeg se pozivaju.

Od religijske tradicije najveću korist ima hijerarhijski dio religijskih zajednica, ali veliku korist imaju i ovdašnje nacionalističke politike koje konstantno igraju na kartu tradicije jer je njome lako manipulirati zatucanim narodnim masama. Balkanski nacionalizmi se najviše hrane vjerskom tradicijom. A vjerska tradicija, slično kao i vjerska ili nacionalna pripadnost, funkcionira kao neka vrsta „organskog ili duhovnog superlepka“ (Ivan Čolović), koji pojedincima onemogućuje da se oslobode diktata i terora tradicije i postanu subjekti vlastitog života. Prema svim tradicijama, a pogotovo prema vjerskim koje se pozivaju na „božanske razloge“, treba se postaviti kritički, konstantno ih propitivati i odstranjivati ono što je banalno, primitivno, destruktivno, nasilno, jednom riječju – nehumano.

tacno