Kritizirao sam i budale koje pričaju da je Jasenovac bio disko klub. No neću šutjeti, pa makar mi se ne prodala nijedna knjiga. Svatko mora čistiti ispred svoga praga, a ne samo preko dvorišta gledati i druge za zločine optuživati.

Damir Karakaš poznati je hrvatski književnik i karikaturista, rođen 1967. godine u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao pravo, agronomiju i novinarstvo. Diplomirao je pravo 1993. godine. Od 2001. god. je živio u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. god. u Parizu, gdje se izdržavao sviranjem harmonike.

U Parizu, na Novoj Sorboni studirao je francuski jezik, te izvodio performanse i izlagao konceptualne radove. Još kao tinejdžer je objavljivao karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i sa nekoliko uglednih nagrada za karikaturu. Dobitnik je značajnih književnih nagrada „Fric“ i „Kočićevo pero“. Njegova djela prevedena su na desetak jezika. Po knjizi “Kino Lika”, redatelj Dalibor Matanić je snimio istoimeni film koji je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inostranstvu. Karakaševi likovi oživjeli su i u pozorišnim predstavama. Živi u Zagrebu.

Karakaš će u četvrtak promovisati svoj novi roman „Proslava“ u  Banskom dvoru – kulturnom centru, sa početkom od 20 časova. Događaj organizuju Banski dvor – kulturni centar i Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

Za BUKU Karakaš govori o književnim promocijama, novom romanu, suočavanjima kroz pisanje i drugim temama.

Damire, u Banjaluci ste rado viđen gost, sa kakvim utiscima dolazite, ali i odlazite iz ovog grada?

U svakom mjestu u bivšoj Jugoslaviji u koje dođem osjećam se kao kod kuće. Banjaluka mi je posebna priča jer sam o njoj još kao dijete pjevao. Naime, bio sam najmalađi harmonikaš u Lici, svirao po ispraćajima u JNA, svadbama, a na repertoaru su uvijek bile dvije stvari koje se tiču Banjaluke, ona u kojoj je čovjeka draga zavoljela i ona o potresu.

Banjalučanima na promociji u septembru predstavljate svoj novi roman „Proslava“.  Razmišljate li o tome kako Vaši radovi utiču na čitaoce, kakav imate odnos sa čitaocima? Volite li promocije ili ih jednostavo prihvatate kao dio poziva kojim se bavite?

Prije sam ih volio, bio sam mlad, htio sam biti pisac. Puno me zovu, i svuda, ne mogu fizički sve stići, imam i troje djece, moram puno čitati, jer tek kad prijeđeš pedeset godina dođe pravo vrijeme za neke knjige koje si već čitao, primjerice Čovjek bez svojstava od Musila. To je zanimljiv roman, svi su ga čitali, a nisu ga čitali, i svima je remek djelo. U zadnje vrijeme napravio sam dosta napornu turneju, Pariz, Berlin, Leipzig, Lisabon, u jedanaestom mjesecu me čekaju Beč i Beograd. A pišem knjige kakve bih i sam volio čitati pa su mi ljudi koji vole moje knjige bliski, mogu s njima piti, družiti se. Inače moje knjige govore o pravdi, slobodi. Proslava se prodala u mjesec dana u dvije hiljade primjeraka, pa je tiskano još dvije, prodalo bi se i puno više, ali pričao sam protiv Thompsona, a to u Hrvatskoj nije popularno, jer on, iako polupismen, treba po nekim našim akademicima i biskupima biti uzor mladima. Kritizirao sam i budale koje pričaju da je Jasenovac bio disko klub. No neću šutjeti, pa makar mi se neprodala nijedna knjiga. Svatko mora čistiti ispred svoga praga, a ne samo preko dvorišta gledati i druge za zločine optuživati.

Pišete o ratu, ustašama, gladi. Koliko je važno prisjećati se svega toga, raditi na kulturi sjećanja, nadati se da se istorija neće opet ponoviti, iako se već jednom i ponovila?

Pišem prije svega o čovjeku na kojeg djeluju društvene i povijesne prilike. Pišem i o Balkanu, za koji je Cioran rekao kako ide iz poraza u poraz, ali kako je i to nekakav napredak. Osim toga, kod nas su dio plesa uvijek jatagani, sablje, pa treba biti oprezan. Pogotvo u sitaciji kada oko sebe imamo ljude koji su u svakom trenutku spremni reći: prije nismo imali ništa, pa su onda došli ovi i uzeli nam sve.

Koliko Vam je važno da u Vašim djelima pogovarate o stvarni problemima sa kojima se ljudi suočavaju u svakodnevnom životu, onim problemima koji ih svakodnevno polako izjedaju?

Pa knjige moraju biti odraz vremena u kojem živimo, ne želim se baviti punskim ratovima. Kako kaže Henri de Toulouse-Lautrec, bio sam olovka svojih dana. A vrijeme je gadno, čak i jedan Tonči Huljić kaže u jednom intervju kako je sve postalo banalno i površno.

Šta bi Vama bio taj problem, koji Vam se konstantno vraća na promišljanje?

Problem je što nam je prošlost nepoznata, a budućnost poznata.

Šta Vama kao piscu znači suočavanje sa takvim stvarima na papiru, kroz likove i radnju koju gradite? Koliko se na taj način i oslobađate na ličnom nivou?

Za mene je literatura nepohodna, a pišem izmišljene priče koje govore istinu. Važno mi je da moje knjige budu uvijek na strani ljudskosti. A još važnije pokušati stvoriti fikciju koja neće biti laž. Zatim da mi literatura ima muziku žive riječi, da u njoj bude strasti, da se u njoj vide stope, da prenesem na papir oganj svojih snova jer bez toga ne možeš pisati ni pismo Vodovodu. Naravno, treba jako puno raditi, biti fanatičan, posvećen knjigama, a kad je tako, one se onda same otvaraju i šapuću ti svoje tajne. A da se vratim na rad, ne kaže bezveze Puškin kako je talent rad. Ja sam oduvijek puno radio i imao svoju viziju, koja je i stvarala ljute protivnike.

Zanimljivo je da ste kao novinar pisali za crnu hroniku, koliko je to uticalo na Vas, imajući u vidu teme sa kojima ste se susretali?

Ima dosta pisaca koji su pisali Crnu kroniku, najpoznatiji je veliki austrijski pisac Thomas Bernhard, ali nije više ni ta rubrika što je nekad bila, danas je sve crna kronika. Pa i same novine i većina portala sa svojim rubrikama vjera, novac, bez rubrike kulture (a društvo bez kulture osuđeno je na propast), predstavljaju jad i bijedu. Onda još zbog klikova, davanje prostora za komentare raznoraznih anonimnih gnjida koje izlaze iz kamena i već su tako stvorili svoje platforme. Sve mi se to gadi.

Upravo je ta oblast novinarstva u današnje vrijeme najčitanija u medijima, zašto ljude toliko zanimaju tuđe tragedije (danas sa što „bombastičnijim“ naslovom“)?

Ma nisu to više ni naslovi, to nema veze ni s novinarstvom ni s naslovima. Jednom sam u prolazu pročitao naslov pokojni unuk ubio svoju babu. Kako kaže Baudrillard, tamo gdje ima puno informacija, informacije više nema, u takvom vremenu živimo.

Zemlje bivše Jugoslavije pod stalnim su pritiskom nacionalizma, religije, politike. Kako se boriti sa svim tim, kako u ovom društvenom ludilu ipak ostati normalan?

Najbolji način da se ljude uništi jest da im se uskrati razumijevanje vlastite prošlosti, a to se ljudima kod nas radi svaki dan. Boriti se možemo tako da čitamo dobre knjige, gledamo dobre filmove, slušamo dobru glazbu, ne gledamo dnevnike, jer ako gledaš sva tri hr dnevnika možeš završiti na psihijatriji.

Sa ovih prostora mnogi ljudi odlaze, odlaze mladi, ali i stari. Kako Vi gledate na tu pojavu. Razmišljate li i sami možda o odlasku?

Ne razmišljam o odlasku, dovoljno sam živio vani. Kaže Sartre kad čovjek ode vani, on izgubi svoje mjesto u svijetu. Ali neka svatko sam bira svoj put. Sad sam u Zagrebu, u moje mjesto Brinje su mi zbog romana Proslave zabranili do dođem, pa mi je dobro tu gdje jesam.

6yka

Presudu nismo donijeli na osnovu očekivanja javnosti i napisa u medijima, već isključivo na osnovu dokaza, obrazložila je nepravomoćnu oslobađajuću presudu Božidaru Kalmeti sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Gordana Mihela Grahovac.

Nije ta izjava toliko šokirala svojim sadržajem, koliko svojom kontradiktornošću čime je zaslužila visoko mjesto na ljestvici bespuća povijesne neozbiljnosti hrvatskog pravosuđa. Naime, »očekivanja javnosti i napisi u medijima« bili su takvi i tvrdili upravo to što se i dogodilo, da će Božidar Kalmeta biti oslobođen optužbi, dok će nižerangirani optuženici biti kažnjeni!?

Dakle, postoje samo dvije mogućnosti! Ili je sutkinja Gordana Mihela Grahovac pogriješila što nije osudila Božidara Kalmetu, ili je žbaljala u pisanju obrazloženja koje je trebalo glasiti dijametralno suprotno od onoga što je napisano, dakle da je presuda donijeta »na osnovu očekivanja javnosti i napisa u medijima«.

Za pretpostaviti je da ozbiljna sutkinja ozbiljnog suda čita i prati ozbiljne medije. A oni barem godinu dana tvrde kako Božidar Kalmeta NEĆE biti osuđen zato što je kao bivši HDZ-ov ministar organizirao skupinu svojih suradnika za izvlačenje novca te da je s njima podijelio više od 15 milijuna kuna i 850 tisuća eura iz javnih tvrtki za održavanje i izgradnju cesta. Kao i da će biti oslobođen sumnje za onu siću za punjenje crnih fondova HDZ-a putem Fimi medije oko produkcije filma »Prometna renesansa Hrvatske«.

Svakome tko imalo zna čitati što piše između redaka bilo je jasno da će Kalmeta biti oslobođen još onog prošlogodišnjeg srpanjskog ponedjeljka kada je na svojoj sjednici Predsjedništvo HDZ-a glavnom tajniku stranke Gordanu Jandrokoviću dodijelilo trojicu novih pomoćnika, od kojih je jedan, pogađate, glavom i bradom bio Božidar Kalmeta.

Za takvu odluku da se čovjeku koji je usred sudskih procesa u glavnom stranačkom stanu dodijele odgovorni poslovi vođenja HDZ-a i države, moglo je značiti samo jedno, političku rehabilitaciju do potpune slobode.

I tako bi! Kalmeta je opet ugledni i visokopozicionirani član HDZ-a, građanin koji je slobodan kao ptičica na grani. »Ta politička rehabilitacija Božidara Kalmete, unatoč dvijema optužnicama protiv njega, koju je morao amenovati i premijer Andrej Plenković, dovoljan je signal za zabavu i skretanje procesa na nogometni teren, jer je svima jasno kako će onaj u sudnici završiti u korist tuženika«, pisali smo na ovom mjestu prije godinu dana nakon što je svjedok Drago Tadić, bivši predsjednik uprave i suvlasnik Osijek-Koteksa, promijenio svoj iskaz »priznavši« kako ga Kalmeta baš nije volio:

– To je išlo toliko daleko da je, kada je došao u Osijek igrati nogomet, zabranio bivšem županu da me zove da igram s njima, svjedočio je Tadić, inače pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda radi izmjene osuđujuće presude Branimiru Glavašu za ratni zločin. Potom se na TV snimci iz sudnice čuje glas očigledno dobro raspoloženog Jandrokovićevog pomoćnika i optuženika Kalmete:

– Kada loše igra!

Ipak ovo nije nogomet, ovo je više od igre. Znaju to i sutkinja koja svoju presudu brani očekivanjima javnosti i napisima u medijima, i USKOK, koji nije uspio dokazati korupciju iz optužnice, jer »nije bilo tajno snimljenih razgovora«, što im je zamjerila Gordana Mihela Grahovac.

Da je netko uistinu htio suditi Kalmeti, koji je neosporno, po dugogodišnjoj zapovjednoj odgovornosti, »broj jedan« za sve što se zbivalo u njegovom resoru, onda bi se uhvatio svega onoga što je čelnik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić godinama detaljno opisivao, od dvostruke linije zapovijedanja do glave hobotnice zločinačke organizacije, podnijevši niz kaznenih prijava za pljačku u cestogradnji čiji su svi krakovi, kako kaže Stanić »vodili prema Kalmeti«.

Ovako smo u pravosuđu nakon Horvatinčićeve dobili i Kalmetinu sinkopu. Valjda će treća biti sreća!

novilist

Šef je Dubravko Šef. Drugima je strogo zabranjeno biti Šef u Brodu na Savi.

Sad kad smo to razjasnili možemo dalje.

Šef je sad penzioner, ali je i dalje Šef.

Jednom Šef – uvijek Šef.

Dok Šef nije bio penzioner predavao je u Gimnaziji glazbenu kulturu, a davno prije toga svirao plesnjake po raznoraznim brodskim prostorima.

Od kada znam da postoji Šef u ovom gradu (a to znam negdje od recimo svoje desete godine), u prolazu me, nekad namjerno, a nekad spontano, zakači neki ovakav ili onakav komentar o naravi njegove pojavnosti. Češće onakav nego ovakav. Kad netko, u ovoj ruralno-jalnoj sredini, previše ispada iz tuđih usta, onda se iza svog tog silnog dima negdje krije i vatra.

Priča on ponekad sam, ali uglavnom pričaju drugi. Mene to, uglavnom, nije briga. Osim ako priče dodiruju ili ne dodiruju mene. I to me nije briga, ali da ne ispadnem totalno nezainteresiran, moram, tu i tamo, izbaciti pokoju repliku ili ispravak pogrešnog navoda. Što se drugi ne usude, nađu mene budalu da skičim i cvičim umjesto njih.

Recimo, mene baš nije briga što drugi navodno pričaju o Šefu da je svoje učenike glazbeno educirao, između ostalih, i na glazbenim djelima Thompsona. Bach je kod nas odavno deplasiran. Naši istočni susjedi umjesto Bacha preferiraju Svetlanu Ražnatović i Jelenu Karleušu. Učenici se, izgleda, nisu opirali takvoj edukaciji. Očito su mogli proći i lošije.

Nije me briga što drugi navodno pričaju o Šefu i da je odlikašima dijelio dvojke, te da su za trojku kod Šefa odlikaši morali objaviti nekoliko znanstvenih radova godišnje i imati barem jedan doktorat iz područja glazbene kulture. Kažu da je većini ogadio glazbu. Po mnogima „uvijek krut, ciničan i nadrndan.“ Kakve to veze ima samnom? Okrenem se i odem.

Nije me briga kad kažu da se, nakon Šefovog penzioniranja, u Gimnaziju, navodno, vratio kisik. Učenici, kažu, prodisali četvorkama i peticama. Što ja, pobogu, imam s kisikom, četvorkama i peticama? Ja izbjegavam Gimnaziju. Ostao sam direktoru Zlatku Špoljariću dužan puno pojašnjenja za puno nerazjašnjenih svinjarija. Zlatko Špoljarić odavno nije direktor Gimnazije. Mijenjali su se ti gimnazijski direktori, pa onda ravnatelji, ali svinjarije i dalje strpljivo čekaju svoja pojašnjenja.

Oduvijek sam bio anarhično protivan da se glazbena i likovna i tjelesna kultura vrednuju brojkama. Zašto? Ne mogu se nabubetati. Ili imaš kreativne ili tjelesne predispozicije za te kulture ili ne. Postoji jako puno ljudi koji nemaju sluha, ne vide boje, crtaju samo točkice i crtice, ne mogu napraviti kolut naprijed, preskočiti kozlić ili švedski sanduk. Navedeno se ne može naučiti, jer se zove darovitost. Darovitost jako mali broj ljudi stekne rođenjem. Profesori i treneri služe da im darovitost razviju, a ne da joj dijele brojeve.  Ali koga briga što ja mislim o metodama vrednovanja talenta.

Međutim, Šef je, i kao penzioner, nastavio „dijeliti dvojke“. Samo sada ih dijeli brodskim glazbenicima. Koga ne spomene ide na popravni ili pada razred. Pozitivne ocjene dobiju uvijek istih nekolicina.

No, dijeliti dvojke nije pokazivanje drugima koliko vrijedi njihovo znanje, nego koliko vrijedi tvoje. Onaj koji samo sebi i sebi bliskima „dijeli petice“ nije pedagog, nego, kako bi u staroj Grčkoj rekli, demagog. Samo, povijesno gledano, demagog je u staroj Grčkoj bio pučki govornik koji je nastupao kao predstavnik naroda. Šef ne nastupa kao predstavnik naroda. Osim ako pet osoba ne čini narod.

U vrijeme mog gimnazijskog naukovanja glazbenu kulturu predavao je Slavko Modrijan, uvijek u odijelu, sa svojom poznatom zelenom kravatom i na njoj glava jelena. Kod Modrijana dvojku se dobivalo po istim kriterijima kao, što sad kažu, kod Šefa. Nitko do danas nije odgonetnuo te kriterije. Trojku je kod Modrijana mogao dobiti jedino Ivan Goran Kovačić, njegov nikad prežaljeni najbolji prijatelj iz vremena gorskokotarskog dječaštva. Goran mu je, u ta dječačka vremena, poklonio mali notes pun njegovih ranih pjesničkih uradaka, pa je Modrijan, iz samo njemu poznatih razloga, pročitao neku od tih pjesama nama bitangama jednom godišnje. Da budem iskren, sjećam se da je to, u mom razredu, učinio samo jednom tijekom četverogodišnjeg služenja gimnazijske kazne.

Nažalost, IGK je pao 1943. godine kao žrtva četničkog noža preko grla. Četnicima je to ostalo omiljeno tretiranje hrvata sve do danas. Da je IGK ostao živ, možda bi Modrijan bio manje zajeban profesor. Odavno ni Modrijana više nema, ali je ostavio duboki edukacijski trag.

Ako je za vjerovati svim tim pričama, Šef je, moguće, u svojim gimnazijskim danima usvojio pedagoške metode tog istog Slavka Modrijana. Ne mogu to tvrditi iz osobnog iskustva, iako je Šef i meni bio Šef nekih tjedan dana kao učitelj gitare u Glazbenoj školi. Tretirao me u ranim 70-tim sa tafa-tefe-tate, dok mi nije dopizdilo, pa sam se pobunio „Nisam ja ovdje došao radi tafa-tefe-tate, već da naučim par akorda i pišem svoje pjesme!“ Dao mi Šef neku knjižicu s hrpom nacrtanih akorda, ja se zahvalio i otišao. Knjižicu mu nikad nisam vratio. Koju će mu božju mater? On je Šef. Zna sve akorde i tonove. Ja sam savladao tri akorda i oktavu.

Šef je dugogodišnji brodski rock glazbenik. Tvrde poznavatelji brodskih rock neprilika da je glazbenik bez progresije. Konzervativan do zadnje kapi krvi. Nikad za umjetničku pobunu. Nikad za NE i šakom po stolu. Šef je branitelj poretka, a svi ostali remetilački faktor, trkeljala, nepoštovatelji dogovorenih pravila. Ja se u to ne petljam. Sve što ja znam o glazbi i muziciranju svelo se na „staviti iglu na gramofonsku ploču“ kao dida Grban Slobodan Grbić. Dida Grban to smatra muziciranjem, a ja, u njegovom slučaju, nadomjestkom za nedostatak talenta.

Šefovu rock biografiju neka piše netko drugi ili on osobno. Mene to ne zanima. Iako bi to, izgleda, bila jako kratka biografija za toliko puno godina. Zašto? Zato što je rock glazba u Brodu, po Šefu, počela s njim i završila s njim. Bolje rečeno, počela s Eggsima (iako on nije odmah bio u Eggsima, nego malo kasnije, ali se tek od pojave Šefa u Eggsima valjda računa vrijeme), a završila s Gorkim medom.

Prije Eggsa su postojali Hidrogeni i njih je Šef spomenuo u nedavnom talk show spektaklu na SBTV, ali samo zato što su bili prvi brodski rock sastav. Stekao sam dojam da mu nije baš drago što se netko prije njega usudio svirati rock glazbu u Brodu. Možda se varam. Možda blebećem gluposti, ali Breza me, na svom FB profilu, javno nacimao da komentiram jednu epizodu Klopke emitiranu na SBTV dana 27.08. ove godine. (Željko Brezičević, 31. kolovoza u 13:41 ·“ Evo kako stoji stvar s rokenrolom u Brodu, svaka čast mojim suborcima Dubravku i donekle Neni, ovi mlađi su mlađi i mene ne mogu zastupati, no sve u svemu svi smo na istoj strani. Zanima me što o svemu misli moj prijatelj Damir K….“)

Na ovo Brezino cimanje sam isti dan, malo kasnije, odgovorio ovako: „da bi tvoj prijatelj Damir Kstekao i izrekao svoje mišljenje na navedenu temu morao bi odgledati cijelu emisiju a za to on nema ni volje ni živaca…ovako na suho i na brzinu…prvo, rock’n’roll u Brodu živi vječno jednako kao u i u npr Piškorevcima…postojali su sjajni bandovi u pojedinim trenucima ali nikad rock u Brodu nije prodisao punim plućima…naime, što bi rekao pokojni Marko Kern, puno sjajnih i vrhunskih glazbenika, a nikakve glazbe…nikad neki ozbiljan band…svi slavonski gradovi su dali nekoga jedino Brod nikoga (Animatore ne računam pod brodski band)…drugo, u Brodu se nikad nije razvio ozbiljan autorski rock…ova dvojica lijevo svirali plesnjake (Šef) i kirvaje (Neno), a ova trojica desno su radili sve i svašta samo u druga vremena i intenzivnije…pisali su i svoje pjesme, ali jedino je Rac ostavio dvije iznadprosječne pjesme…Profesor puno bandova, no tresla se brda rodio se miš…Tozo nikad s konkretnim ambicijama, ali s potencijalom za neki slavonski KUD Idijoti….sve u svemu…rock u Brodu je povijesno evidentiran ali nikad definiran…treće, je li moguć ikakav ozbiljan razgovor o brodskom rocku bez predstavnika moje generacije…očito jest…očito smo bili nedostupni, svaki iz svog razloga ili nezainteresirani filozofirati o tome koliko smo mi svi jako važni za brodski rock…od mojih supatnika sam siguran da nitko ne bi takvoj temi pridao bilo kakav značaj, pa čak ni Miki koji je nažalost neopravdano odsutan…evo, nadam se, ovako u čistoj improvizaciji da je Damir K (nije u srodstvu s Jozefom K) zadovoljio svog prijatelja Brezu mišljenjem na zadanu temu….a ti Tozo bogme stigneš svuda stisnut muda…da prosti ovaj jadan narod koji mora slušati naša laprdanja…“ (poslao sam Brezi i privatni komentar, koji se vas ostalih ne tiče, ali mogu reći da smo postigli relativni konsenzus), onda je Breza meni na to odgovorio ovako „Željko Brezičević za Damir Kerdić  „eto sad je stvar na svome mjestu…“, pa ja njemu ovako „Damir Kerdić za Željko Brezičević „znaš kako je to Pađen svojevremeno rekao…stavi pravu stvar na pravo mjesto i čini to često…ne znam na što je on konkretno mislio…ali mi se svi ovdje u ovom maleckom gradiću stavljamo na jedino pravo mjesto…a to je vrh…ne možeš vjerovati koliko jedan vrh ovdje može primiti ljudi…Brod je po tom pitanju prirodni fenomen…eto ja to onako da uljepšam nedjeljno dopodne…“, pa on završio ovako: Željko Brezičević Damir Kerdić „jes vala…“ (sve je dostupno na njegovu FB profilu).

Voditelj predmetne SBTV epizode: Ivan Čalić. Naslov epizode: Rock’n’roll živi vječno (podnaslov: Povijest rock’n’rolla na ovim prostorima). Gosti i diskutanti u epizodi, s lijeva prema desno, Dubravko naravno Šef, Neno Kingsi Seletković, Profesor Vlatko Balošić, Miroslav Tozo Bičanić i Krešimir Zrak Rac.

Ukratko o epizodi. Neosmišljeno laprdanje. Voditelj blage veze o temi. Tema preopširna da ju se stisne u sat vremena i kusur. Rasprava neusmjeravana. Gosti nisu predstavljeni na pravi način. Previše prostora za improvizaciju. Stoga, a imajući u vidu da su svi navedeni sudionici imali i još uvijek imaju neke svoje lokalne „glazbene karijere“, nije bilo za očekivati da svatko ne spomene sebe i stavi se u središte brodskog rocka. Bolje rečeno, ako će se uvažiti moje mišljenje, Šef je to svoje pravo najbolje iskoristio. Dakle, diskutanti su diskutirali i uglavnom se nisu složili ni oko čega.

No krenimo redom, ali od desno prema lijevo.

Rac je rock glazbenik i autor iz 90-tih godina prošlog stoljeća i kao autor ima veliki brodski rock kredibilitet zahvaljujući dvjema svojim pjesmama „Sa sjevera i sa juga“ (svojevrsna brodska ratna band aid himna) i „Zrak“ (jedna od najljepših pjesama brodske autorske scene). Kao lider sastava Decameron nema nikakav rock kredibilitet jer ga nisu imali ni Decameron. Imali su potencijal, ali ne i karizmu, istrajnost i sreću, jer u to vrijeme je djelovala druga grupacija brodskih rock glazbenika okupljenih u sastavima Sauron, Casablanca i 13. Apostol. Rac je korektno poimence spomenuo sve važne ljude te generacije poput Mirko Šenkovski Geronimo (po brodski Kosta), Toni Lović, Tomislav Luketić Lux (zbog njega mi je posebno drago, jer ne bavi se više glazbom a vrlo je skroman i pošten momak), Thomas Stipić, Josip Andrić Šipćo, Dejan Orešković Klokan, Zoran Bobić, Boris Vujić, Zvonimir Ćosić Ćoso, Damir Butković Budo, Filip Križan Fićo i još neki. Ukratko, Rac je bio pošten prema bitnim brodskim glazbenicima njegove ili njemu bliske generacije, a sebe je stavio u sjenu, iako zaslužuje izići izvan nje. Izrazio je i žaljenje što su jedan Toni Lović, kao gitarist i jedan Dejan Orešković, kao basist i vrhunski producent zaglavili u jednoličnosti Zabranjenog pušenja, koji im guši potencijal i napredak. Moguće. No to je njihov izbor i siguran izvor prihoda. Dobro oni žive od Zabranjenog pušenja, iako bi Rac volio da Zabranjeno pušenje napravi nekoliko koraka naprijed. Šef se na to nasmijao i rekao „Nikad!“. Zabranjeno pušenje je komercijalno uspješan sastav. Šefu je to bilo smiješno. Lako je ismijavati tuđe uspjehe kad nemaš svoje.

Tozo je rock glazbenik s kraja 70-tih. Početci su mu vezani uz Profesora Balošića. Danas još djeluje u sastavu Cirkus. Uglavnom autor zanimljivih rock tekstova i prepjeva. Nije puno govorio. Svoju poznatu krilaticu „Novac nije problem. Novca nema.“ za potrebe ove epizode pretvorio je u „Publika nije problem. Publike nema.“, iako bi za epizodu najprikladnije bilo „Brodski rock nije problem. Nema ga.“ Kao što ni Toze skoro da nije bilo u epizodi. I bolje. Tko zna kakvo bi još sranje izvalio. A sklon je sranjima. Ispadaju mu na sve otvore. I kroz pore. Sreća su Šef i Profesor brži od njega. Toliko o Tozi.

Profesora Balošića ćemo privremeno preskočiti.

Potom ćemo i voditelja preskočiti, ali trajno. Zašto? Zato što je ispoljio apsolutni novinarski i voditeljski amaterizam. Nije on kriv. Netko ga je tu pogrešno namjestio. Pobogu, pa ne može svatko biti  Dubravko Merlić ili Denis Latin.

Neno Seletković. Majko mila! Iz donjoandrijevačke glazbene obitelji. Lider grupe Kings. Potpuno irelevantan za brodski rock. Dobar u duši, simpatičan, ali nevažan. Nikad se nije uspio pomaknuti jedan jedini centimetar od reproduktivnog, rekao bih, bez uvrede, kirvajskog rocka prema minimalno autorskom pristupu. Nije u tome uspio ni njegov, za brodski rock, daleko važniji brat Kruno (uspio je od Eggsa, preko vlastitog sexteta dogurati do Zagreba u Profesionalce Drage Diklića). Pa zašto je onda Neno zalutao u ovu epizodu? Razlog je proslava 60 godina rocka u Andrijevcima sutradan, da puno govori a ne kaže ništa, jer ne zna, a i zato što je negdje, u nekom trenutku svog života, očito iskliznuo s kolosijeka progresije prostora i vremena i nenadano se našao u šezdesetosmoj i devetoj, u andrijevačkoj travi i cvijeću, pa misli da Woodstock festival još uvijek traje i da je stigao taman na vrijeme da umjesto Hendrixa vidi Šefa. Njegov doprinos epizodi je uporno dodvoravanje i nahvaljivanje Šefa kao gitarističkog autoriteta iz velike varoši, čemu se Šef samozadovoljno smješkao i prihvatio Nenina uvjerenja bez ikakve potrebe i naznake da ih demantira. Vjerojatno je bio zahvalan što je to učinio Neno, pa nije morao on sam.

Moram priznati, unatoč našim čestim neslaganjima i razmiricama, kao i unatoč činjenici, kako mi je u više prilika istakao, da ne pati od kompleksa lažne skromnosti, Profesor Balošić je bio jedini pribran i pokušao diskusiju na zadanu temu koliko-toliko objektivizirati, staviti sve brodske glazbenike, autore i glazbu u realne okvire, prvenstveno ustvrdivši (nešto slično je u svom interviewu iz 2017. godine ustvrdio Marko Kern) da su brodski glazbenici inertni, samozadovoljni postojećim stanjem, jalni i slično, te da, unatoč, s jedne strane, visokom sviračkom, a s druge strane, visokom kreativnom potencijalu brodskih glazbenika i autora, nikad nije došlo do objedinjenja ta dva potencijala u Brodu, izuzev, po njemu, u slučaju Krešimira Blaževića i njegovog sastava The Animatori (Uporno uvijek naglašavam da Krešimir Blažević nije bio dio brodske rock scene, a Animatori nisu brodski, već zagrebački rock sastav – pripadnost glazbenoj sceni nekog područja nije određena mjestom rođenja autora, već mjestom nastanka i glazbene afirmacije rock sastava. Jer da se pripadnost nekoj glazbenoj sceni određuje prema mjestu rođenja, onda bi Štulićeva Azra bila rock sastav iz Skopja ili barem Jastrebarskog ili iz Leinerovog Čakovca. Krešimir Blažević i The Animatori iz Broda ne bi mrdnuli niti jednu stanicu s putničkim vlakom da im je Brod bio polazna stanica. Na sreću nije Brod, nego Zagreb. Utuvite si to već jednom u glavurde! Doduše, Krešimir Blažević bi, i dan danas, bio babysitter Glumcu, a to je, bogami, povelika karijera.), ali donekle razumijem to Profesorovo percipiranje Animatora kao brodskog rock sastava. Zašto razumijem? Animatori su naša slamka spasa. Nemamo drugu slamku, a davimo se. Već pola stoljeća. Da nema Animatora odavno bi već potonuli na dno. No i s Animatorima dno dodirujemo vršcima nožnih prstiju. Zaglavili smo u rock plićaku.

Nažalost, očekujući da će se svi diskutanti s njim složiti, Profesor Balošić je ispravno zaključio da umjetničku i sve ostale progresije čini prvenstveno kreativnost, te da je reproduktivnost tek puko ponavljanje već rečenog i viđenog, pa je, kao i ja, bio vidno zatečen Šefovim demantijem njegove teorije o kreativnosti i brutalno ismijan Šefovom upadicom „Onda je i koza kreativac, jer proizvodi bombone.“ Pokojne mi majke i oca, nemam pojma što je Šef s tim mislio poantirati; da li je mislio na brabonjake ili da je reproduciranje tuđe kreativnosti sasvim dovoljno za brodske kreativne standarde. Onda bi i dalje trebali biti na nekim „lupkanjima“ davnih primitivnih naroda ili, u najboljem slučaju, na „Tašun, tašun, tanana…“.

Takav stav je uvijek rezultat propuštenih prilika, a Šef je, kao i velika većina ostalih brodskih glazbenika, propustio sve prilike. Nikad nije napravio ništa bitno za brodsku autorsku scenu (izjava kako su Gorak med u svom repertoaru imali čak 26 autorskih pjesama je deplasirana, jer te su pjesme zbir prethodnih 15 godina autorskih pokušaja njihovih članova, ponešto od Rajka Svilara, ponešto od Paje Burića, ponešto i od  Šefa, a možda ponešto i od Breze ili nekog drugog, a od svih tih 26 pjesama uvijek je najviše stršila Rajkova „Jesen“ iz doba Eggsa – jednom sam Kruni Seletkoviću pohvalio Eggse kao band od velikog značaja za brodski rock, a Kruno mi odgovori: „Jebeš band u kojem bubnjar piše stvari.“. No, da nije bilo Rajka i još ponekih u toj generaciji brodskih glazbenika ovdje bi se još uvijek svirala „House of the rising sun“ i palilo na pjevanje Erica Burdona).

Šef je bio član zadnje postave Grupe 220 (u vrijeme nakon Drage Mlinarca), iz koje je nastao sastav Parni valjak, ali se Šef u toj priči o valjku nije našao, iako i tada i sada neupitno kvalitetniji rock gitarist i od Jurice Pađena i Huseina Hasanefendića Husa. Zašto? Pitajte Šefa. Samo on zna odgovor. (No, to me podsjeća na jedan upit  Mick Jaggeru zašto je Mick Taylor napustio Stonese. Jagger je odgovorio: “Nemam pojma. Vjerojatno zato što je glup.“. Nije Taylor bio glup. Spašavao je živu glavu iz pakla droge i alkohola kojem su Stonesi tada bili najviše izloženi u karijeri. Ali da se zajebao u komercijalnom smislu, to stoji. Ne vjerujem ni da je Šef glup. Nije sigurno. Ima i on neki svoj razlog. Ali da se i on zajebao u komercijalnom smislu, to isto stoji.)

Potom je Šef bio član grupe Drugi način, prije objavljivanja njihovog hvaljenog prvog albuma, na kojem se našla i instrumentalna verzija, po meni, najbolje Šefove autorske pjesme „Žuti list“. Drugi način mu je uskratio akreditaciju za pjesmu, ali je to nedavno Branko Požgajec, s preko 40 godina zakašnjenja, ispravio i upisao Šefa kao autora. Eto, sad ima dodatni prihod od ZAMP-a. Dobro dođe uz penziju.

Nakon ovih zagrebačkih epizoda Šef se vratio u Brod i zaključao, sebi i mnogima, vrata koja vode van. Ključeve od vrata su morali pronalaziti drugi. Šef se zadovoljio biti cover glazbenikom i izvođačem.

– nastavit će se –

Dnevna porcija strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana potrebna nam je da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.

Dobro osmišljena globalna promotivna kampanja budi velika očekivanja od novog romana Margaret Atwood „Svjedočenja“ (The Testaments), nastavka njenog romana „Sluškinjina priča“. Ovo je možda pravi trenutak da zavirimo u dublje razloge naše fasciniranosti mračnim svijetom Republike Gilead.

Budući da Gileadom upravljaju hrišćanski fundamentalisti, najbolje je početi od teologije.

U svojoj Sumi teologije, filozof Toma Akvinski zaključuje da će blaženi u kraljevstvu nebeskom vidjeti kažnjavanje prokletih, kako bi njihovo blaženstvo bilo još ugodnije. Akvinski, naravno, vodi računa da izbjegne perverzne implikacije da dobre duše u raju mogu naći zadovoljstvo u posmatranju užasne patnje drugih duša, zato što dobri hrišćani treba da suosjećaju kada vide patnju. Hoće li onda blaženi na nebesima osjećati sažaljenje i za muke prokletih? Tomin odgovor je odričan: ne zato što će oni uživati gledajući tuđu patnju, već zato što oni uživaju u izvršenju božanske pravde.

Ali šta ako je uživanje u božanskoj pravdi tek racionalizacija, moralni izgovor za sadističko uživanje u vječnoj patnji bližnjeg svog? Ono što Tominu tezu čini upitnom jeste višak skrivenog užitka koji donosi posmatranje bola drugih: kao da užitak života u blaženstvu raja sam po sebi nije dovoljan, već mora biti dopunjen užitkom koji vam pruža gledanje tuđe patnje – samo na taj način, blagoslovene duše „mogu potpunije uživati u svom blaženstvu”.

Možemo lako zamisliti prikladnu scenu iz raja: kada se neka blažena duša požali da nektar koji im služe nije ukusan kao prošli put, a i taj blaženi život gore je ipak prilično dosadan, anđeli koji služe blagoslovene ljutito uzvrate: “Ne sviđa vam se ovdje? Pogledajte onda kako se živi dolje, na drugom kraju, pa možda onda shvatite koliko ste sretni što ste ovdje!”

A treba zamisliti i paralelnu scena u paklu koja bi izgledala potpuno drugačije: daleko od božjeg pogleda i kontrole, proklete duše uživaju u životu u paklu, koji je intenzivan i pun zadovoljstava – samo s vremena na vrijeme, kada đavolovi upravitelji pakla saznaju da će blagoslovenim dušama iz raja biti dozvoljeno da posmatraju na kratko život u paklu, oni ljubazno zamole proklete duše da prirede predstavu i pretvaraju se da užasno pate kako bi impresionirali idiote iz raja.

Ukratko, prizor tuđe patnje je mračni izvor zadovoljstva koji održava našu vlastitu sreću (blaženost u raju) – ako ga oduzmemo, naša blaženost se prikaže u svoj svojoj sterilnoj gluposti. Usput, zar ne važi isto to za našu dnevnu porciju strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana? To nam je potrebno da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.
I to nas dovodi do Sluškinjine priče: slučaja direktnog kritičkog prikaza represivne atmosfere izmišljene konzervativno-fundamentalističke vladavine.

Roman i televizijska serija nam omogućavaju da uživamo u iščašenom zadovoljstvu zamišljanja svijeta u kojem vlada brutalni patrijarhat. Naravno, niko ne bi otvoreno priznao da želi da živi u takvom košmarnom svijetu, ali ta sigurnost da to zaista ne želimo čini fantaziranje o njemu, zamišljanje svih detalja tog svijeta, još ugodnijim. Da, osjećamo bol dok proživljavamo ovo zadovoljstvo, ali psihoanalitičar Jacques Lacan je ovu vrstu uživanja u bolu nazvao užitkom (jouissance).

Sa druge strane ove dvosmislenosti jeste fundamentalno sljepilo Sluškinjine priče za ograničenja našeg liberalno-permisivnog univerzuma: cijela priča je vježba iz onoga što američki književni kritičar Fredric Jameson naziva “nostalgijom za sadašnjošću ” – koja se širi sentimentalnim divljenjem našoj liberalno-permisivnoj sadašnjosti koju uništava nova hrišćansko-fundamentalistička vladavina, a nikada se ne dotiče pitanja šta je to pogrešno u ovoj sadašnjosti što je dovelo do rađanja košmarne Republika Gilead. “Nostalgija za sadašnjošću ” upada u zamku ideologije zato što je slijepa za činjenicu da je ovaj sadašnji permisivni raj dosadan, i (upravo kao u slučaju blagoslovenih duša u raju) potrebno je zaviriti u pakao vjerskog fundamentalizma da bi se održao.

Ovo je ideologija u svom najčistijem obliku, ideologija u jednostavnom i brutalnom smislu legitimizacije postojećeg poretka i prikrivanja njegovih antagonizama. Na potpuno isti način, liberalni kritičari Trumpa i alternativne desnice nikada se nisu ozbiljno zapitali kako je naše liberalno društvo moglo iznjedriti Trumpa.

U tom smislu, slika Donalda Trumpa je takođe fetiš: posljednja stvar koju liberal vidi prije suočavanja sa klasnom borbom. Zbog toga su liberali toliko fascinirani i užasnuti Trumpom: da bi izbjegli klasnu temu. Njemački filozof Friedrich Hegel je imao moto, “zlo se nalazi u pogledu koji u svemu vidi zlo ”, u potpunosti je primjenjivo ovdje: liberalni pogled koji demonizuje Trumpa je takođe zlo jer ignoriše činjenicu da su njegove vlastite greške napravile prostor za Trumpovu vrstu patriotskog populizma.

6yka

Hapšenje, držanje u zatvorskoj ćeliji i osuda novinara portala Idex.hr Gordana Duhačeka pouzdan su znak da je hrvatski režim prešao na mjere metodične represije radi zaštite „naših vrijednosti“.

Hapšenje, držanje u zatvorskoj ćeliji i osuda novinara portala Idex.hr Gordana Duhačeka – zbog toga što je na Twitteru, uz bilješku o brutalnoj policijskoj intervenciji u zadarskome fast-food restoranu, objavio pankerski akronim ACAB (skraćenicu od „All cops are bastards“), a drugom prilikom sročio vulgarističku obradu domoljubne budnice Vila Velebita (s naslovom „Govna Velebita“) – pouzdan su znak da je hrvatski režim prešao na mjere metodične represije radi zaštite „naših vrijednosti“.

U „naše vrijednosti“, kao što se pokazuje u slučaju Duhačeka, spadaju policija i domoljublje, odnosno – kao što ćemo pokazati u ovome tekstu – jedno te isto. Najmarkantnije je obilježje hrvatskoga domoljublja, naime, to što nad njim bdije hrvatska policija. Rasplamsala i sveprisutna ljubav prema domovini ishod je državnog terora.

Gordanu Duhačeku je zbog ACAB-a već dosuđena maksimalna prekršajna kazna od 730 kuna (novčana kompenzacija za 30 dana zatvora), dok se presuda za „Govna Velebita“ (song koji se, inače, bavi zagađivanjem okoliša, što će reći da „govna“ nisu metafora za nacionalističku vlast, već naprosto govna) očekuje na dan kada nastaje ovaj tekst. U prvome slučaju novinar je osuđen zbog „omalovažavanja državnih organa“, a u drugome okrivljen radi „vrijeđanja moralnih osjećaja građana“. Ustvari, članak 14. Zakona o prekršajima RH poučno je citirati: „Tko na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralne osjećaje građana bit će kažnjen s kaznom od 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznom zatvora do 30 dana.“

Na koji način jedna priglupa domoljubna pjesmica, odnosno njena satirična obrada, tangira „moralne osjećaje građana“, i što su to uopće „moralni osjećaji građana“, i zašto je normalno da domoljubna čuvstva budu izjednačena s moralom, iz čega proizlazi da je svatko tko se ne ćuti patriotom po zakonskoj osnovi nemoralan, prosječnome građaninu ne može biti jasno, no postoji, rekli smo, onaj tko o tome vodi strogog računa: redarstvo za utjerivanje rodoljubnog ćudoređa, to jest hrvatska policija, koja je protiv novinara i podnijela prijave. Čak i u slučaju da presude izostanu, zacrtana misija je uspješno obavljena – posijati strah i skršiti zadnje iluzije onih koji još uvijek naivno vjeruju kako u Hrvatskoj postoji ustavom zajamčena sloboda govora.

Stoga je presudi prethodio igrokaz zanimljive dramaturgije. Indexov kolumnist uhapšen je u ponedjeljak na zagrebačkom aerodromu, odakle je trebao otputovati na novinarski seminar u Njemačku, iako je dan ranije (u nedjelju) otišao u policijsku upravu kako bi dao iskaz i najavio sutrašnje putovanje, gdje su mu rekli da slobodno otputuje i da će biti ispitan kad se vrati. Događanje nakon pospremanja u zatvor Duhaček opisuje ovako: „Sudac mi je prije ročišta došao pred ćeliju u kojoj su me čuvala trojica policajaca i pitao: ‘Što ćemo sada s tobom?’ Pitao sam gdje je moja odvjetnica, a on mi je rekao da priznam ili me čeka 30 dana Remetinca.“

Isti sudac – zove se Krešimir Ožanić – osudio je prije stanovitog vremena aktivista Zorana Ercega, jer je u blizini spomenika Franji Tuđmanu uzviknuo za izlivenog u bronci da je zločinac. Nakon intenzivne policijske potrage, uhapšen je u Zagrebu i Filip Drača, jer je na postamentu istoga spomenika nacrtao srp i čekić, te je protiv njega podignuta optužnica za „kazneno djelo protiv imovine“ u kojoj se traži sankcija od deset mjeseci zatvora. Nedavno je policija privela čak i čovjeka koji je premijera Andreja Plenkovića oslovio kao „ćaću“, budući da izraz „ćaća“, zahvaljujući splitskim zajebantima, priziva neugodne asocijacije na korumpiranog Ivu Sanadera.

Redarstvo, dakle, radi punom parom, a zna se i zbog čega. Bez obzira na različite pravne kvalifikacije njihovih prekršajnih i kaznenih radnji, nedjela Duhačeka, Drače, Ercega i sličnih staju u jedan isti krimen: podrivanje duha vremena.

Kao što svi znamo, hrvatska policija ne hapsi one što se na sva zvona kurče sa „Za dom spremni“ ili „Ubij Srbina!“, iako su ulice, stadioni, zidovi, bine i društvene mreže zatrpane takvim i sličnim ljupkim porukama, nema toga savjesnog pripadnika snaga zakona koji će Thompsona skinuti s pozornice kada otpusti ustaški poklič iz pluća i zamandaliti ga u ćeliju, pa da zatim do rešetki došeta mrki prekršajni sudac, priupita pjevača „Što ćemo sada s tobom?“ i naposljetku mu razreže maksimalnu kaznu zbog „vrijeđanja moralnih osjećaja građana“…

Ne, zaboga, jer ustašoidi i srbomrsci ne dovode u pitanje duh vremena u današnjoj Hrvatskoj; naprotiv, oni ga hrane i snaže, a time u isto vrijeme čeliče „moralne osjećaje građana“, dok Gordan Duhaček, trpajući govna u legendarnu nacionalnu budnicu, inače dosadnu kao proljev, kao i Erceg, kao i Drača, upravo tome duhu vremena pokazuje zube i otkazuje lojalnost.

Vila Velebita paradigmatična je zbog toga što u nacionalnoj mitologiji slovi kao simbol zatrtog hrvatstva, melodijska šifra kojom su se prepoznavali i bodrili nacionalisti u doba disidencije. U hrvatskoj verziji Wikipedije ponosno se naglašava kako je pjesma zbog svog domoljubnog sadržaja u socijalističkoj Jugoslaviji bila zabranjena, kako se „pjevala samo u potaji“, a oni koji su to javno činili „dobivali su za to zatvorsku kaznu“.

Eto što je donijela spektakularna promjena režima početkom devedesetih: ranije se zbog pjevanja autentične verzije Vile Velebita odlazilo u zatvor, dok se danas u zatvor ide ako izvedba Vile Velebita nije autentična. Sve se mijenja, robija ostaje.

Vražji je duh vremena. Nitko ga nije tako upečatljivo približio kao Kolinda Grabar Kitarović kada je – samo dva dana prije hapšenja Gordana Duhačeka – prigodnim recitalom otvarala 54. Festival kajkavskih popevki u Krapini, rekavši: „Zato danas otpjevajte onu prekrasnu popevku ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’, koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje.“

Pokazalo se, jebi ga, da je popevka „Pod brajde“ – čije stihove pune brega, zipki i domovine tronuta hrvatska predsjednica citira kao primjer glazbeno-literarnog otpora čizmi jugoslavenskog socijalizma što je nesmiljeno gazila hrvatstvo – skladana 2000. godine, skoro desetljeće nakon formiranja samostalne hrvatske države. Tako je kod Kolinde Grabar Kitarović – sjetimo li se da je ista gospođa stranim novinarima objašnjavala kako smo u socijalizmu imali samo jednu vrstu jogurta – do parodije dovedeno ono što je Adam Michnik nazvao „antikomunizmom s boljševičkim licem“.

Duhaček je, pak, taknuvši u mit – točnije: napunivši srcedrapateljne rime Vile Velebita dostatnom količinom govana – dotaknuo bit, makar mu to možda nije bila izvorna namjera, a svojim otporom duhu vremena izazvao režimski aparat i samo potvrdio ono što već znamo: da je hrvatski postsocijalistički antikomunizam prešao s harangiranja na konkretnu i sistematsku represiju.

I tako postaje očito da doba kada su Hrvati zbog „pjevanja pjesama“ završavali na robiji nikada ne prestaje. Samo što im je jasno da, kao što nekoć nisu smjeli biti preveliki, danas ne smiju biti premali Hrvati. Format poželjnoga hrvatstva radikalno se mijenja, ali totalitarne mjere za očuvanje njegovih dimenzija ostaju iste.

Historija je takva čudna sila da adaptabilnom Hrvatu – koji pažljivo osluškuje šizofrene zahtjeve duha vremena, pa ima biti čas mali, čas veliki, a onda opet iznova – može donijeti sve osim slobode. On zna da je od najčvršćeg materijala, od zatvorskih rešetki, načinjena ona „zipka u kojoj domovina spi“.

A ova spava li ga spava. Reklo bi se, ko zaklana.

6yka

U seriji tekstova o misterioznim, neistraženim brodskim tunelima, stoljećima razgranatim ispod cijele gradske jezgre, u niski članaka o podzemnom Brodu, objavljivanih preuzbuđeno katkada, gotovo kaotičnim redoslijedom na portalima sbonline i sbperiskop, nadareni romanopisac, pripovjedač, komedigraf, kolumnist i feljtonist Darko Daky Lončar, na njemu svojstven način, upustio se u pravu novinarsku i životnu pustolovinu. Provjeravajući glasine, sljedeći zametene tragove, razgovarajući sa svjedocima, pronalazeći dokumente, bacajući spisateljska sidra usred mora informacija, zahvaćenog olujom mašte, opijen sindromom pionirstva, gotovo dječački uživajući u svojoj ulozi kulturološkog akceleratora, Lončar, dobri duh Broda, zaljubljenik u njegove zagonetke, spisateljski vješto aktualizirao je postojanje tajanstvenih tunela, napravio od njih veliku temu, raspirio vatru povijesnih (re)konstrukcija, sugerirao kako ih se može komercijalno odnosno turistički iskoristiti. Lončar želi i nastoji grad Brod, kojim struji osjećaj praznine i nezanimljivosti, izazvan ispraznošću, glupavošću i ponavljanjem događanja, entuzijastički preobraziti u potencijalno zanimljivo i privlačno mjesto.

Neupućeni u karakter brodskih gradskih vlasti, nepripremljeni za praćenje njezinih ljigavih, puževskih tragova, neobaviješteni o poslovičnoj inerciji nadležnih kulturnih institucija, svi oni bez dovoljno spoznaja o tragikomičnoj inertnosti mjesnih medija, naivno bi mogli pomisliti da nakon Lončarevih tekstova događa opća mobilizacija izazvana znatiželjom i preuzimanjem obveza i dužnosti u obavljanju svog posla. Međutim, u Brodu se ne događa ništa. Brod je, zahvaljujući bezvrijednim sklonostima uhljeba, poput mrcine. U Brodu nije na snazi prestanak uzbune, izlazak iz skloništa nezainteresiranosti i tuposti, U Brodu vladaju zakoni igonoriranja, na snazi je dobrovoljni policijski sat zanemarivanja koji brani izlazak reagiralačke radoznalosti. Tek rijetki ferali zajedno s Lončarem žele osvijetliti tminu u koju je upao Brod.  Kakav je ovo grad?

Darko Lončar, koji u sebi ima više energije i vizionarstva od svih brodskih medija zajedno, obratio se za pomoć svima koji u Brodu imaju pravo i zadaću provjeriti njegove senzacionalne, ali utemeljene tvrdnje. Darko Lončar pristojno se kao novinar i građanin obratio službenim dopisom i gradonačelniku dr. Mirku Duspari, očekujući  njegov odgovor, njegovo reagiranje, razumijevanje, eventualne upute za daljnji rad, bilo kakav blagonakloni poticaj, bilo kakav odgovor pa i onaj kojim ga razuvjerava u opravdanost daljnjih istraživanja, i/ili odbija, pa i onaj kojim ga poziva da prestane. Od strane gradonačelnika nije stigao nikakav odgovor. Ništa. Apsolutno ništa. Gradonačelnik Duspara demonstrirao je tako svoju socijalnu nepristojnost, političku netaktičnost, podcijenjivanje koje graniči s difuznim shvaćanjem osnovnog odgoja, moralno sljepilo koje destimulira zanesenjaštvo, i ushit pojedinaca vlastitim gradom. O neprobavljivoj količini osornosti i sramotne gradonačelnikove ignorancije govori i sljedeća priča iz gradskih kuloara. Dakle, i sam potaknut Lončarevim intervjuima, fotografijama, postavkama, kartama i oduševljenjem, Stribor Valenta, lider lokalnog SDP-a, šef stranke koja je u neočekivanom savezništvu s Dusparinim pravašima, zamolio je gradonačelnika da se informacija o tunelima stavi na dnevni red posljednje sjednice Gradskog vijeća. Duspara je, kune mi se Lončar da mu je Valenta tako prenio, odmahnuo rukom i rekao da je Lončar luđak. Jel li takvo nešto moguće u Varaždinu, Osijeku, Vinkovcima, Bjelovaru, Rijeci, Šibeniku…? Takva bahatost i odusutvo takta? U tim gradovima jedva bi dočekali ovakvu priliku koju bi im pružio neki njihovov Lončar. Zar ne bi bilo ispravno zadužiti struku da provjeri o čemu se radi? Pa ne radi se o anarhističkom napadu bombom s fitiljem na njegovo veličanstvo, nego se radi o legitimnoj težnji dolaženja do atraktivne istine. A bez operativne odluke gradonačelnika to nije moguće. Kako je riječ o političaru ipak nepoznate vrste, što da se radi? Kakav pristup koristiti? Ima li netko u ovom gradu s moći da ga natjera da se izjasni i javno kaže da je Lončar luđak? Sumnjam, jer kad se otac grada (ovo je ironija!) uporno ne obazire, primjerice, na istupe ambiciozne, nezavisne vijećnice Slavice Lemaić, koja njegove političke i komunalne poteze uništava argumentima i logičnim pitanjima, kako će se i osvrnuti na pristojne molbe malog, ludog Lončara! Naravno, on ni poslije ovoga neće ništa reći u svoju obranu, Njegovo ignoriranje istine je dosljedno.

Brodski mediji zasigurno nisu sredstva pritiska na Dusparinu uskotračnost, na njegovu vlak-ćiro politiku. Mizerni kad se radi o radu na sebi, zadovoljni “ogromnom” šalicom riže od plaće, bez upornosti, bez htijenja da u svojim informatinim prilozima daju odraz stvarnog grada i (ne)prilika građana, bez totalno ikakvih istraživačkih motiva i namjera da sprovedu sociološke demoskopije, uplašeni, podložni zapovjedima odozgo, neskloni ulaziti u interesne sfere gradonačelnika i njegovih pomagača – nisu se ni osvrnuli na Lončareva nastojanja. Svi oni idiotski laprdaju kako se o tunelima odavno priča, pa što Lončar hoće itd, ali nitko, baš kao ni nadležne institucije, ništa ne poduzima u pravcu dolaženja do prave istine.

Mislite da je gotovo? Ne, nije gotovo dok Lončar ne kaže da je gotovo. A on to neće reći. On je ustrajan čovjek, spreman na žrtve do pobjede – nasuprot nesposobnoj politici i šaki jada od kolega. On će nastaviti. Gradonačelniče Duspara, u pravu ste, što nije dobro po vas, Darko Lončar je stvarno luđak, ali pozitivni.

Europski način života – što je to? Biti, recimo, kritički novinar poput Gordana Duhačeka, ili takvoga kritičkog novinara hapsiti i kažnjavati jer je objavio satiričnu pjesmicu? Što je »europski način života«: biti antifašist ili biti ustaša? Tko je Europljanin: trol koji na internetu anonimno širi mržnju ili autor koji vlastitim potpisom preuzima odgovornost? I što je europski način života: ljudi svih boja kože na ulicama Europe, ili sredozemna granica EU koju aktivisti za ljudska prava zovu »najsmrtonosnijom granicom na planetu«?

Je li europski način života zaštita ljudi kojima zaštita treba, ili prebijanje i bezosjećajno vraćanje otkud su i došli? Što je, dakle, »europski način života«: nasilje ili tolerancija? Mržnja ili suosjećanje? Demokracija ili populizam? Odnedavno to više nisu apstraktne filozofsko-politološke dileme kojima nije mjesto u aktualnoj političkoj kolumni. Štoviše: pitanje o tome što je »europski način života« postalo je političko pitanje par excellance, i to na mjestu na kojem biste najmanje očekivali: u samome srcu Europske unije, tog navodno najdemokratskijega političkog mehanizma na planeti – u Europskoj komisiji (EK).

Imenovanje HDZ-ove Dubravke Šuice kandidatkinjom za potpredsjednicu EK za demografiju i demokraciju, u hrvatskoj je javnosti zasjenilo jednu drugu, ne manje bizarnu odluku nove predsjednice EK Ursule von der Leyen: da u europskoj vladi otvori mjesto »povjerenika za zaštitu europskog načina života«. Ovako je von der Leyen, u pismu budućem povjereniku, Grku Margaritisu Schinasu iz konzervativne Nove demokracije, opisala zadatke tog resora orvelijanskog imena: »Europski način života organiziran je oko solidarnosti, spokojstva i sigurnosti. Moramo razumjeti i ublažiti legitimne strahove i zebnje od utjecaja nezakonitih migracija na naše gospodarstvo i društvo«. Što je to drugo nego nedvosmislena poruka kako i sama Europska unija, na najslužbenijoj razini, prihvaća teoriju o sukobu civilizacija – jedne, »naše«, »europske«, i neke druge, »neeuropske«, od koje se, eto, »europska« mora čak i »braniti«?

U prvi mah čovjeku dođe da se prezirno otrese: »Pa i Hitler je branio ‘europski način života’«. No nećemo: ne želimo da nam tankoćutne europske duše predbacuju neprimjerene usporedbe. Jer, evo kakvim biranim riječima Ursula von der Leyen brani svoju odluku: »Naš europski način života odražava naše vrijednosti. Ljepota dostojanstva svakog ljudskog bića jedna je od najdragocjenijih vrijednosti«.

Oh, slatko! Plemenito! Divno i zanosno! Pitamo se samo, što bi o toj tvrdnji – da je »svako ljudsko biće jedna od najdragocjenijih vrijednosti« – mogla reći majka šestogodišnje Madine Huseini, koju je na hrvatsko-srpskoj granici, u gluhoj noći studenoga 2017. godine, usmrtio vlak, nakon što su hrvatski – europski! – policajci njezinu obitelj otjerali u Srbiju? Što bi o toj tvrdnji mogao reći otac trogodišnjeg Alana Kurdija? što, pak, onaj turski policajac, koji je tog rujanskog jutra prije četiri godine, s gumenim bijelim rukavicama na rukama, pobijeljelo, morem natopljeno tijelo trogodišnjeg dječaka izvukao iz mora i odnio ga u nepostojanje? Što bi o toj rečenici Ursule von der Leyen mogli reći svi ti deseci i stotine tisuća nevoljnika, koji su se, dovedeni do očaja, odvažili na smrtonosan put u Europu, pa sad tavore u limbu kakve nepoznate zemlje, bez mogućnosti da se vrate natrag, i bez izgleda da se probiju naprijed?

To da buduća predsjednica Europske komisije, usred najveće humanitarne krize današnjega svijeta, s tolikom lakoćom izgovara fraze o »dostojanstvu svakog ljudskog bića«, pa njome još, štoviše, pokušava prikriti činjenicu da Europska unija vlastitom policijskom silom sudjeluje u otežavanju te krize, svjedoči o šokantnom cinizmu sustava koji se ni danas ne prestaje dičiti navodnom predvodničkom ulogom u globalnome promicanju ljudskih prava i solidarnosti.

S tim je naime gotovo. Upravo ovih dana, EU, na najvišoj institucionalnoj razini, pred očima svijeta još jednom obnavlja svoju najopasniju povijesnu zabludu: uvjerenje o vlastitoj superiornosti. Ako, naime, postoji nekakav »europski način života« koji treba štititi, može li nam itko objasniti od koje bi ga to prijetnje trebalo štititi, i, još važnije – kako? Palicama? Paprenim sprejem? Razbijanjem mobitela? Ili ćemo te traljavosti odmah preskočiti, pa prionuti onome što mi Europljani već predobro znamo – oprobanim metodama četrdesetih? Ima, istina, i glasova razuma: »Smisao europskog načina života je u slobodi pojedinca da odabere kako će živjeti. Hvala lijepa, ali za to nam povjerenik ne treba«, komentirala je nizozemska liberalna zastupnica u Europskom parlamentu Sophie in ‘t Veld. Inteligentna, ali slaba utjeha.

Opponents of a treaty safeguarding women, backed by the Roman Catholic Church, protest against its ratification arguing it is imposing what they call a “gender ideology” in the southern ofwn Split on April 12, 2018. – Protestors against the Council of Europe convention — the world’s first binding instrument to prevent and combat violence against women, from marital rape to female genital mutilation — protested against its ratification, an issue that has split the Balkan country. (Photo by STRINGER / AFP)

Na nedavno odigranom derbiju između Hajduka i Dinama na Poljudu jedan je anonimni mladić privukao pozornost javnosti. Tijekom drugog poluvremena se popeo na ogradu na sjevernoj tribini: nosio je kratke crne hlače, na glavi je imao stiliziranu balaclavu, na nogama samo čarape – da ga se eventualno ne prepozna po tenisicama, a u rukama je držao dvije upaljene bengalke i vitlao s njima. No, popeo se zbog majice koju je nosio na sebi. A na toj običnoj bijeloj majici sprejem je bilo ispisano “UBI SRBINA”, uz keltski križ.

Fotografija mladića s gnjusnom porukom je preplavila medije i izazvala uobičajen profil reakcija. A u te uobičajene reakcije spadaju i one pravopisne. Naime, nisu izostale reakcije, što u komentarima što na društvenim mrežama, koje mladom ustaši spočitavaju politički legitimitet: ne piše se “ubi srbina” nego “ubij srbina”. Kao da bi bilo manje odvratno. Iza tog “pravopisnog antifašizma” uglavnom stoji navodno diskvalificirajući zaključak koji ide otprilike ovako: misle da su veliki Hrvati, a ne znaju ni hrvatski jezik. Uz pozadinsku pretpostavku: pravopisna svijest u sebi nosi i ispravnu političku poziciju.

Inače, među omiljene mete “pravopisnih antifašista” spadaju ljudi koji pišu afirmativne komentare ispod objava na službenom Fejsbuk profilu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. A ključni predmet ismijavanja su nevolje koje komentatori nerijetko imaju sa samom riječju predsjednica. U optjecaju je nekoliko varijanti: presjednica, prijedsjednica, prjedsenica, prijedsenica, prisjednjica… Baš živopisna i zabavna raznolikost. Ali, u tome, tvrde “pravopisni antifašisti”, navodno leži sva bijeda i istina hrvatskog nacionalizma. On se zasniva na podršci neobrazovanih i neukih ljudi koji ne znaju ni vlastiti jezik.

Ironija je naravno u tome da se navodni antinacionalisti busaju u prsa glorifikacijom jednog od ključnih gradivnih elemenata nacionalne države: standardnog jezika. Pritom nacionaliste optužuju da ne “zaslužuju” biti nacionalisti jer ne znaju vlastiti jezik. Da ne bude zabune: znaju ga jer hrvatski jezik nije samo standard, puno je širi, standard je samo njegova politički kodificirana varijanta. No najsmješnije je u cijeloj priči što ti “pravopisni antifašisti” naciju doživljavaju uglavnom kao umjetan oblik, a upravo “najumjetniji” element tog oblika – standardni jezik – smatraju nadpovijesnim entitetom.

Ipak, rješenje ovog “paradoksa” nije pretjerano teško: njemu u podlozi leži klasni prijezir. Ili barem očuvanje klasne distinkcije. Ona predstavlja i jednu od uloga standarda: on je naprosto klasni marker, njime rutinski barataju visokoobrazovani. No, visokoobrazovani rutinski barataju i šovinističkim politikama. Sklonost takvim politikama nije vezana uz klasnu pripadnost, stupanj obrazovanja ili pravopisnu upućenost. Političke programe devedesetih nisu definitivno kreirali oni kojima je pravopis predstavljao problem.

A za “pravopisne antifašiste” imamo jedan prijedlog, povijesni misaoni eksperiment. Što mislite kako bi partizani 1945. riješili pravopisne testove? Kako bi se svi oni lički seljaci i dalmatinski ribari koji su svojom borbom omogućili besplatno školovanje na visokoobrazovnim institucijama snašli s -ije i -je? Što ćemo s njima? Je li “pravopisni antifašizam” onda malo i revizionizam?

bilten

Dakle, kad bi Miroslav Škoro na bojištu potegnuo tamburicu, to je bilo nešto. Kad bi Škoro pokazao svoj moćni instrument, svi bi četnici momentalno ispraznili crijeva u čakšire

Nemoj, Miroslave Škoro!” preklinjali su ga imenom i prezimenom i Šešeljevi Beli orlovi i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda jer njegovo tamburaško junaštvo bilo toliko da su ga s obje strane, i naši i njihovi znali. “Nemoj, brate, ako boga znadeš!” povikali bi izbezumljeno četnici bacajući puške i visoko podižući ruke.

Škoro im se, međutim, ne bi smilovao. Bezobzirno kršeći Ženevsku konvenciju, opleo bi jedan brzi, osjećajni solo na najtanjoj žici, na što bi se ratni zarobljenici, kao u partizanskim filmovima, stali grčiti i izvijati i s krikom rušiti po travi.

Trzajući se u agoniji tkogod bi od njih svojim zadnjim dahom gorko šapnuo:

“Proklet bio Miroslav Škoro i njegov smrtonosni bećarac.”

Škorina tamburica često je bila najbolje što je naša vojska imala.

Pa i ako Škore nije bilo u Hrvatskoj, a nije ga bilo veći dio rata. Tamburica je bila čudovišno interkontinentalno oružje za kakvo bi Kim Yong-un bez mnogo razmišljanja dao i lijevi i desni testis.

Tamburicom je Škoro preko čitavog Altantika, na više od sedam tisuća kilometara zračne linije, iz Pittsburgha u Pennsylvaniji precizno gađao srpske ciljeve oko Vinkovaca, Petrinje i Drniša. Tek što se to, sve do prije nekoliko dana, nije znalo.

Neobično je kod Domovinskog rata da se on stalno mijenja, svaki je dan drugačiji, kao rijeka. Što bi onaj filozof rekao, ne možete dvaput ugaziti u isti Domovinski rat.

Domovinski rat iz 1991. nije ni nalik onome iz 1997. ili 2008., a da 2019. ni ne spominjemo. Dvadeset pet godina od rata ovdje se još otkrivaju novi junaci i nova junaštva. Eto, na primjer, za Miroslava Škoru bi do jučer rekli da je bio obična, civilna kukavica koja je negdje daleko u Americi pisala tradicionalne narodne pjesme o vrancima i oranicama, tamburaške balade s poznatim motivima u kojima se, napokon, ni ne spominje rat.

Poslušajte jednom pozornije “Ne dirajte mi ravnicu”, kako je to Miroslav Škoro lukavo napisao. Pjesma bi, za razliku od “Čavoglava”, svirala na radiju i da su Srbi pobijedili. Nema u “Ne dirajte mi ravnicu” ni jednog jedinog stiha po kojemu bi se zaključilo da je to nešto o pravednoj borbi golorukog hrvatskog naroda protiv mnogostruko brojnijeg srpskog agresora.

To je značenje u pjesmu, bogzna zašto, kasnije upisano. Sve domoljublje Miroslava Škore zapravo počinje iz jedne zablude, čitav njegov ugled neustrašivog borca za hrvatsku stvar temelji se na šaljivom nesporazumu.

Tip ima manje braniteljskog staža od Viktora Ivančića, a nastupa ponosno i uvrijeđeno kao da je on, lično, oslobodio domovinu.

On je danas ikona naše borbe i stradanja. On je, kaže, “1991. na ramenu nosio tamburicu.” Pa to je zbilja za popišat se od smijeha. S druge strane, u subotu je u Ogulinu jedan gradski trg dobio ime pokojnog generala Petra Stipetića i to je prošlo vrlo tiho.

Nije došao ni premijer, ni predsjednica, ni ministar obrane Damir Krstičević, nije se pojavio, da ne nabrajamo, nitko zaista važan, premda su Stipetićeve zasluge za Hrvatsku upravo neizmjerne.

Preuzeo je visoku zapovijednu dužnost još u rujnu 1991., na samim nesigurnim počecima Hrvatske vojske, još dok je Davor Domazet Lošo u Beogradu krnjav čekao da mu vojni stomatolozi izbruse dentijeru, a Miroslav Škoro u nekoj pitsburškoj pekari, prstom pokazujući kruh na polici, s ceduljice s mukom sricao: “Giv mi det pis of bred.” Stipetić je, napokon, tu ostao sve do samog kraja, u kolovozu 1995., kad mu je pukovnik Čedo Bulat na pustoj banijskoj cesti odsječno salutirao i predao čitav Dvadeset prvi kordunski korpus Republike Srpske Krajine s pet tisuća vojnika.

General Petar Stipetić je, ukratko, i počeo i završio rat. Sviđalo vam se to ili ne, zbog Petra Stipetića mi danas plaćamo u kunama, Ljubo Ćesić Rojs je diplomirani inženjer prometa, a “Ne dirajte mi ravnicu” hrvatska domoljubna pjesma. Ali, to je jedan drugi Domovinski rat, onaj pravi iz 1991. i 1995. koji nema mnogo veze s ovim izmišljenim junacima i junaštvima Domovinskog rata 2019. godine. Zbog toga nitko zaista važan nije u subotu došao u Ogulin. Petar Stipetić i njegova hrabrost, dobrota, skromnost i poštenje naprosto se ne uklapaju u laži u koju nas desničari ustrajno uvjeravaju.

6yka

U postupcima izbora ravnatelja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu (a i ranije) počinjena su brojna svjesna i namjerna nepoštivanja i kršenja pravila, propisa te duha i slova hrvatskih zakona.

Prekršen je Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi (NN 96/01) u kojem stoji kako se članovi Upravnih vijeća biraju „…iz reda uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika“ što nije ispoštivano. Ne samo u Upravnom vijeću Gradske knjižnice nego se gotovo sva Upravna vijeća gradskih ustanova kulture protuzakonito nepotistički nakrcavaju anonimnim poslušnicima bez zakonom zahtjevanih potencijala.

U članku 3 (3) istog Zakona stoji kako „natječaj raspisuje natječajno povjerenstvo“. Naravno, nakon što Upravno vijeće utvrdi uvjete. A natječaj za ravnatelja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu objavljen je u Glasu Slavonije od 22. prosinca 2018. koji je kolportiran ulicama Osijeka (kao sutrašnje izdanje) u isto vrijeme u koje je 21. prosinca 2018. u Slavonskom Brodu zasjedalo Upravno vijeće Gradske knjižnice. Dakle, „netko“ je nestrpljivo poslao natječaj u Osijek prije sjednice Upravnog vijeća Gradske knjižnice od 21. prosinca 2018. i to dva dana ranije, jer se po marketinškim propozicijama Glasa Slavonije oglasi moraju dostavljati 48 sati prije objave. Pa svi oglasi u navedenom novinskom izdanju imaju datum 19. prosinca osim brodskog natječaja koji ima datum 21. prosinca.

Prekršen je i članak 7 Zakona o upravljaju javnim ustanovama u kulturi u kojem piše da se „…za ravnatelje mogu imenovati osobe koje se odlikuju stručnim radnim i organizacijskim sposobnostima.

Evo što govori javno dostupna dokumentacija o Ivanu Stipiću i njegovoj osobnosti i što govore javno dostupna Izvješća o radu knjižnice o njegovoj sposobnosti.

Nakon bolničkog liječenja i odbijanja ponuđenog mu umirovljenja (dragovoljac, HRVI 70%), završava studij filozofije i studij informatologije (smjer – Opća informatologija) koji s također kasnije završenim studijem knjižničarstva (tri visokoškolske kvalifikacije) dijeli odsjek na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i zajedno se nadopunjuje u području prikupljanja, obrade i prezentacije informacija i znanja (isto znanstveno polje).

Godine 2002. zapošljava se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U NSK-u obavlja posao selekcije, po prioritetu za restauraciju, raritetne knjižne građe u svojstvu kulturnog dobra, pregledava izabranu građu, određuje potrebne zahvate, metode kao i stručno osoblje koje će na pojedinom primjerku raditi. Prati postupak restauracije, restauriranu građu provjerava i vraća u spremište ili nekom drugom vlasniku (crkva, muzej, državne institucije,…).

Godine 2006. po nalogu ravnatelja NSK (Josip Stipanov) priprema projekt permanentne revizije knjižnične građe u Ustanovi, organizira povjerenstvo, samostalno izrađuje bazu podataka, testira je i po odluci postaje voditelj Povjerenstva za reviziju. Kao voditelj povjerenstva do odlaska iz NSK vrši reviziju knjižnog i neknjižnog fonda.

Godine 2009. zaposlen je na radnom mjestu ravnatelja u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod gdje radi, kroz dva povjerena mu mandata, do siječnja 2018.

Bio je mentor studentima knjižničarstva i informatologije više puta.

Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijeljeno mu je stručno zvanje viši knjižničar.

Danas je Ivan Stipić student Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti, sudionik i izlagač na različitim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, s izvršenim svim obvezama na doktorskom studiju i obranjenim sinopsisom doktorske disertacije pod nazivom: Pravni i društveni kontekst razvoja knjižnica i nakladnika u Slavonskom Brodu od sredine 18. do sredine 20. stoljeća.

Do sada je autorski objavio: jednu knjigu (Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod: Gradska knjižnica Slavonski brod, Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2016.), više znanstvenih i stručnih radova, više predgovora i pogovora u  knjigama, više kataloga izložaba… U rukopisu su mu, pripremljene za tisak, dvije knjige. Uredio je dvadeset i devet knjiga (monografije, zbornici, mjestopisi, slikovnice, katalozi…)

Pored navedenog Ivan Stipić je, kroz više od osam proteklih godina, bio jedan od organizatora društvenih i kulturnih događanja u Slavonskom Brodu. Kroz svoj dosadašnji rad pokazao je stalnu brigu za prepoznatljivost rodnog grada, ali i Slavonije u cjelini. Taj rad posebno je vidljiv kroz iskazanu kontinuiranu brigu za slavonsku/slavonskobrodsku povijesnu i kulturnu prezentaciju.

Godišnji skup članova Društva hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, na njegovu inicijativu, tradicionalno se, sve do njegova odlaska iz ustanove, održavao u Slavonskom Brodu i programski je, u više navrata, bio posvećen značajnijim obljetnicama naših poznatih zavičajnika (Luka Ilić Oriovčanin, Stjepan Marjanović, Vladimir Rem, Stanislav Geza Milošić, Mato Topalović,…).

Organizirao je i suorganizirao različita tematska događanja iz područja obrazovanja, povijesti, književnosti i likovnosti i glazbe u zemlji i inozemstvu (izložbe, koncerti, filmske projekcije, predstavljanja knjiga, znanstveni i stručni skupovi).

Bio je član različitih programskih/organizacijskih odbora znanstvenih i stručnih skupova i manifestacija.

Potpomagao je programski i logistički udruge iz Domovinskog rata (organizacija obilježavanja obljetnica, izložbe, književna predstavljanja…).

Kroz vrijeme svojeg ravnanja ustanovom implementirao je u knjižnici različite projekte s vidljivom prepoznatljivošću socijalne komponente prema najugroženijem dijelu korisničke populacije: projekt 6+, projekt vezan uz samohrano roditeljstvo, Knjigom do kućnog praga – invalidne osobe. Osigurao je tiskovine u slobodnom pristupu za sve pripadnike nacionalnih manjina na njihovom matičnom jeziku i pismu.

Knjižnica je, u njegovom mandatu, aktivno prihvatila participaciju u projektu Brod – sveučilišni grad: kroz otvaranje zasebne studijske čitaonice, osigurani popust studentima na članstvo i na ostale knjižnične usluge, kroz organizaciju studentske prakse, radionice za pisanje eseja (priprema za maturu), kroz opremanje i otvaranje posebnog prostora za studijski rad, kroz nabavu stručne građe za brodske studente u većem obimu i kroz potpisivanje Memoranduma o suradnji s Veleučilištem u Slavonskom Brodu.

U okviru svojeg rada u Knjižnici, pored menadžersko-administrativnih poslova upravljanja ustanovom, osmislio je i pokrenuo: pilot projekt Virtualne knjižnice, autorski baštinski projekt digitalizacije pisanog kulturnog blaga u okviru stvaranja Digitalnog repozitorija brodske baštine (www.brodensia.hr) i ciljano izdavaštvo kroz pokrenuti autorski projekt Brodske leksikografije (Leksikon brodskih pisaca, Brodske športske priče iz davnine, Stare brodske gostionice…), kako bi, nakon temeljitog istraživačkog rada, konzervirao kulturno-identitetsku povijest (ljudi, mjesto, vrijeme  i događaji) grada Slavonskog Broda i Slavonije u cjelini.

Kroz svoj dosadašnji rad je, uz stalno nastojanje oko poboljšanja rada knjižnica u gradu i županiji (kontinuiranim podizanjem standarda kroz djelatnost Matične službe), ostvario i kvalitetnu suradnju s velikim brojem ustanova, udruga i pojedinaca (neke je i udomio) na području Grada Slavonskog Broda, RH, ali i šire te je i na taj način unaprijedio javni i društveni život zajednice u gradu Slavonskom Brodu… Surađivao je sa Zajednicom tehničke kulture grada Slavonskog Broda, Maticom hrvatskom, organizacijama nacionalnih manjina Ukrajinaca, Bošnjaka, Srba i Roma, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, Društvom hrvatskih književnika, Institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Strojarskim fakultetom, Fakultetom za odgojne i obrazovne znanosti – Dislociranim studijem u Slavonskom Brodu, Veleučilištem u Slavonskom Brodu, Brodskim dekanatom RKT crkve, Maticom hrvatskom, Brodskim harmonikaškim orkestrom Bela pl. Panty, likovnom udrugom Galerija 4, Udrugom Regoč, Volonterskim centrom Slavonski Brod, Društvom psihologa, Kulturno-likovnom društvom Berislavić, Kino klubom Paluba 7, Udrugom Vrapčići (mentalnom retardacijom), Udrugom Loco-Moto (invalidi), Ligom za borbu protiv raka, Lions klubom, Rotary klubom, Družbom Braća hrvatskog zmaja, Udrugom HVIDR-a, Šahovskim klubom, Udrugom Foto Kadar SB,…

Učinio je, kroz medije, više nego vidljivom svoju knjižničnu djelatnost (300 i više bibliografskih jedinica kroz godinu), a za praćenje knjižničnih događanja i HRT višekratno je iskazala svoj interes.

Kroz različite oblike tiskarsko prezentacijske djelatnosti Brođanima je približio vlastitu književnu, športsku i inu povijesnu građu….

Posebno treba istaknuti velik broj održanih predavanja i nastupa u javnim medijima gdje se, pored stručnog djelovanja, iskazao u popularizaciji kulture, kulture u Slavoniji, lokalne kulturne zajednice i samog grada Slavonskog Broda.

Prepoznatljivost dobrog rada Gradske knjižnice Slavonski Brod vidljiva je kroz zapisnike Gradskog vijeća grada Slavonskog Broda za proteklo vrijeme njegova ravnanja ustanovom kao i kroz knjižnici i njemu osobno na desetke dodijeljenih zahvalnica od strane različitih institucija, ustanova i udruga civilnog društva. Kvalitetu njegova financijskog poslovanja prepoznata je i ocjenjena od strane Državnog ureda za reviziju 18. ožujka 2015. (http://www.revizija.hr/izvjesca/2015/revizija/pojedinacna_izvjesca/knjiznice/gradska_knjiznica_slavonski_brod.pdf ) izraženim bezuvjetnim mišljenjem.

Radu Ivana Stipića kroz različite preporuke potpisane od najeminentnijih ljudi iz društvenog, obrazovnog područja i područja kulture najvidljiviji je njegov izuzetan  doprinos: području propagiranja nacionalne književnosti (Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika), području knjižničarske struke tj. području informacijskih i komunikacijskih znanosti (prof.dr.sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu; prof.dr.sc. Jadranka Lasić Lazić, voditeljica Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti), području integracije hrvatske kulture (Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata).

Ružica Bobovečki je promašeni defektolog (s uobičajenim knjižničarskim kursom) na radu u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod koju je uz pomoć protuzakonito složenog  Upravnog vijeća Gradske knjižnice, brodski gradonačelnik Mirko Duspara protuzakonito postavio na mjesto ravnateljice.

Na tom mjestu ona stalno uporno i drsko krši Zakon o knjižnicama i knjižničkoj djelatnosti (NN 17/19) glava VII. Stručni knjižničarski djelatnici (1) „Stručni knjižničarski djelatnici koji su stekli odgovarajuća knjižničarska zvanja obavljaju stručne knjižničarske poslove“.

Ravnateljica defektologinja, stručno potpuno defektno, jedinu magistricu znanosti u ustanovi (čiji magisterij je financirao grad Brod) stavlja na poslove sa srednjom stručnom spremom iako je ista imenovana Višom knjižničarkom po Ministarstvu znanosti i Ministarstvu kulture Hrvatske. Defektologinja Bobovečka naprosto ne zna što bi s njom jer nema pojma što je knjižničarska struka budući je po struci proučavatelj defektnih ljudi.

Ružica Bobovečki je opća opasnost po stanje struke u Gradskoj knjižnici kao što je i njen mentor, bivši anesteziolog iz Žeravačkog potoka, opća opasnost po grad Slavonski Brod.

U Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti u odredbi II. Knjižnična djelatnost čl. VI. stoji da se „Zakonom osigurava zaštita i očuvanje knjižnične građe koja ima svojstva kulturnog dobra“. Naime, u knjižnici je, u vrijeme vrednovanja Ružice Bobovečki, nakon radnog vremena zaključan jedan korisnik i u zgradi je proveo cijelu noć. I nikom ništa. U prekršajnim odredbama Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti piše: „novčanom kaznom od 5 do 30 tisuća kuna kaznit će se pravna osoba u čijem se sustavu nalazi knjižnica koja: (2) „nije poduzela mjere za zaštitu knjižnične građe“. I umjesto da se Bobovečka smjeni, nju se na ponovljenom natječaju ponovno izabire i to na skandalozan način: natječajnim uvjetovanjem znanja jednog stranog jezika dokazivo, ne diplomom, nego putem pisanja eseja na temu koja je Ružici Bobovečki bila znana, a Ivanu Stipiću ne (čisti sukob interesa).

Zakon o hrvatskim braniteljima (NN 121/17) prekršen je u dva navrata.

Ivan Stipić je „…u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu vođen domoljubljem stao u obranu slobode, demokracije i zajedništva hrvatskog naroda poštujući najveću razinu etike ratovanja i načela ratnog prava. Branio je i obranio Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj.“ (citat iz Zakona o braniteljima).

Temeljem toga ostvario je status osobe o kojem se govori na 63 stranice Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.

Zakon je prekršen i u prvom i u drugom natječaju za izbor ravnatelja Gradske knjižnice.

U glavi VII. Prava u svezi s radom, članak 101 piše: (1) Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezna su prilikom zapošljavanja na neodređeno vrijeme službenika i namještenika temeljem javnog natječaja i prilikom zapošljavanja na određeno vrijeme temeljem oglasa dati prednost pod jednakim uvjetima nezaposlenom prema slijedećem redoslijedu:

1. djetetu smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i hrvatskog branitelja bez oba roditelja ili bez roditeljske skrbi
2. djetetu smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata
3. hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata

Članak 102 (1) Javne službe i javne ustanove kojima je osnivač ili jedan od osnivača Republika Hrvatska, općina, grad, županija, izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, kao i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima prilikom zapošljavanja temeljem javnog natječaja, oglasa ili u postupku zapošljavanja provedenom na drugi način obvezne su prilikom tog zapošljavanja dati prednost pod jednakim uvjetima nezaposlenom, prema slijedećem redoslijedu:

1. djetetu smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i hrvatskog branitelja bez oba roditelja ili bez roditeljske skrbi
2. djetetu smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata
3. hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata

Prekršen je i članak 10 Zakona u upravljanju javnim ustanovama u kulturi koji nadzor

nad „zakonitošću rada i općih akata javne ustanove u kulturi obavlja Županijski ured nadležan za kulturu“. Nadležni županijski ured to nije učinio.

Učinio sam to ja: kolumnom na Sbperiskop portalu. I mene, s titulom počasnog člana Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, i Veljka Lukića, urednika portala, s titulom člana knjižnice koji je u godinu dana posudio i pročitao najviše knjiga – utužilo je. Utužile nas višestruka prekršiteljica zakona Ružica Bobovečki i Sanja Vuleta koju je Bobovečka, čim je postala v.d. ravnatelja, postavila za voditeljicu novouspostavljenog Odjela za odnose s javnošću iako u Gradskoj knjižnici postoji mr. sci. marketinga (u knjižničarstvu) i osoba s golemim iskustvom na tim poslovima.

Ponavljam: Ružica Bobovečki je opća opasnost po struku u Gradskoj knjižnici, a Veljkov portal, po reakcijama korisnika dobio je svjetsku posjećenost, pa je Gradska knjižnica u Slavonskom Brodu postala planetarno najpoznatija brodska ustanova. Čestitam! Zahvaljujući Ružici Bobovečki – defektologinji.

Pripisak

U mojoj najnovijoj knjizi, 29-oj po redu, u napomeni objavio sam: „Ovih, abecednim redom poredanih, 150 varijacija (55262 riječi u 6021 redova) samo su nosač mojih osam portalskih napisa o magnumkrimenovski sramotnom događaju u kulturnoj povijesti Slavonskog Broda: bezobzirnoj, samovoljnoj i drskoj smjeni, u nizu, uspješnih ravnatelja Koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić, Galerije umjetnina, Muzeja Brodskog Posavlja i posebno Gradske knjižnice… knjižnice koja je prije dvadesetak mjeseci bila, stručno i kulturološki, brodski hram kulture, a danas je pretvorena u pokvareni bibliobus parkiran pokraj Save. Budući da je u teškom defektu povjeren je na skrb – defektologu…

A brodska stoljetna kultura nakon ovoga što joj radi gradonačelnik anesteziolog – probudit će se, jednog dana, kao bundeva.“

Stipetić nikad nije bio miljenik HDZ-a i općenito desnice u politici i vojsci: ono što se u subotu dogodilo u Ogulinu samo je zorni dokaz da se vladajuća desnica i dalje ne zna nositi s činjenicom da se najveći vojskovođa Domovinskog rata ne uklapa u njeno poimanje hrvatstva

Boris Havel, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, otvorenim pismom zatvorio je račun u Erste banci zbog toga što ona promovira ‘homoseksualne aktivnosti’ – eto lijepe prilike da se laboratorijski istraži kako se tipični domaći desničarski intelektualac nosi s izazovima stranog bankarskog sektora

Istražujući priču o tajanstvenim brodskim tunelima dolazim do pouzdane informacije da Vodovod u svom sastavu posjeduje skupocjenu špijunsku kameru vrijednu milion kuna namijenjenu baš za ovakve potrebe, između ostalog i istraživanje tajanstvenih tunela, kolektora i odvodne kanalizacije.

Radi se o CCTV kameri, kontroliranom televizijskom sustavu, kameri teškoj oko 35 kg, smještenoj na točkiće i osposobljenoj za prolaz kroz cijevi  profila od 150 do 800 ili čak 1000 mm.

Ista je nabavljena u sklopu IPA projekta s kojim su djelatnici Vodovoda dobili donaciju vrijednu 30 miliona kuna, te posebno opremljen kombi sa raznim detektorima, monitorom,  kamerom i slično, baš za ovakve potrebe. Brodska javnost o ovome ne zna gotovo ništa.

S obzirom da su ovi tajanstveni brodski tuneli jednim dijelom vrlo mogući retencioni kolektori velikih profila od 2-4 metra i kao takvi oni su u zoni odgovornosti i opisu radnog mjesta djelatnika Kanalizacijske odvodnje Vodovoda, nazvao me je i osobno ravnatelj ove ustanove te smo u podužem korektnom i prijateljskom tonu razgovarali o načinu na koji bi njihovi stručni djelatnici i službeno otkrili i ušli u ove tunele, te službeno za javnost i potvrdili njihovo postojanje ili ne.

S obzirom na veliki interes javnosti za ovu tematiku, te preko pedeset tisuća pregleda i otvaranja mojih tekstova, javnost s razlogom očekuje i reakciju političara, ali i javnih ustanova i institucija među kojima je i Vodovod kao najodgovornija ustanova za sve vrste i oblike odvodne kanalizacije među kojima su i stari retencioni kolektori velikog profila, rađeni još u vrijeme carske države  Austro-Ugarske i carice Marije Terezije, zbog čega o njihovom postojanju nema apsolutno nikakvih podataka, čak ni u Muzeju Brodskog Posavlja, ni Državnom arhivu, ali ni samom  Vodovodu.

Za cijeli grad i institucije našega grada oni službeno ne postoje. Njihovo postojanje je jedna velika misterija o kojoj ni povjesničari, arheolozi, konzervatori i novinari nikada nisu pisali niti su imali o njima bilo kakva saznanja, podatke i informacije za koje se pretpostavlja da se nalaze u Državnom arhivu u Beču, jer su u ono vrijeme kada su ti tuneli rađeni prije tri stoljeća, tada su bili klasificirani kao strogo čuvana vojna i državna tajna. Kako do Državnog arhiva u Beču ne možemo doći, ostaje nam jedino predan i ustrajan novinarski istraživački rad.

Direktoru Stjepanu Aščiću ukazao sam precizno na mjesto i lokaciju kako se može ući u tunel koji se proteže od kafića Prohibition prema Savi te od kafića Prohition do Kuće piva.

Za javnost, ne smijem ovu informaciju iznositi.

Također sam direktoru Stjepanu Aščiću ukazao na točnu i preciznu lokaciju i mjesto na koje treba krenuti u akciju da se otkrije postojanje mitskog tunela u Širokoj ulici o kojem legende kolaju već tri stoljeća. O tehnikama i metodama kako i na koji način se s ovom kamerom može otkriti postojanje tunela, o tome ću nešto više reći i govoriti u svom narednom tekstu. Direktoru sam  na njegov e mail poslao i vojno-topografsku kartu francuskog inžinjera S. de PARRETTEA iz 1715. god. na kojoj je jasno ucrtan tunel ispod grada i koji se proteže od Tvrđave, sve do Male crkve, a račva se u Gupčevu ulicu i na Trg pobjede. Dostavio sam mu i narodno svjedočenje kazivača gđe. Nade Palade koja u podužem iskazu i sama svjedoči kako je otkrila ovaj tunel još davne 1955. god.

Posebno sam mu ukazao na iznimni društveni, kulturni, arheološki i turistički značaj otkrića ovih tunela kao i primjere gdje su isti u Kanadi, Nizozemskoj, i Vijetnamu, elektrificirani, klimatizirani te opremljeni raznim art fotografijama, svjetlosnim efektima i muzejskim eksponatima, te kao takvi postali prava hit turistička atrakcija od neprocjenjivog značaja za jedan grad.

Direktor Vodovoda Stjepan Aščić obećao mi je da će njegovi stručni djelatnici učinit sve što mogu da se ova tri stoljeća duga misterija i tajna konačno rasvijetli, te da Brođani budu upoznati o pravoj istini. Dao sam mu osobno i službeni broj mobitela odgovorne osobe u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja koja se već i javno očitovala i čiji su dečki već sutra spremni ući u tunele.

Neslužbeno saznajem da misteriozna špijunska kamera za otkrivanje tajanstvenih brodskih tunela, poput neke priče iz znanstvene fantastike, već ovaj tjedan kreće u akciju.

Jesmo li propali kroz neku crnu rupu koja je proteklih dana utjecala na ljude? Najprije je Krunislav Olujić smjelo jurišao na Škoru, zatim je Krešimir Mišak u studio doveo gosta koji je javno rekao da je Biblija mnogobožačko štivo, a onda je i Emil Tedeschi ogolio nekolicinu lokalnih careva

Pressing, N1, 11. rujna, 23:07

Emisija s Krunislavom Olujićem ne može biti dosadna! Od prve do zadnje minute Oluja je tutnjio scenom, rušio tabue, prkosio popularnim idolima. Advocatus je nastup započeo kao diaboli, a završio smjelim jurišom na narastajuće božanstvo domoljubne desnice, Miroslava Škoru. ’Svjedočimo blagoj puzajućoj ustašizaciji Hrvatske i ne znam zašto tražiti od Pupovca da se povlači kada i ja to vidim’, kazao je Olujić na početku. (‘Kome ti vjeruješ, meni ili svojim očima?’ rekao je neki francuski muž ulovljen in flagranti.) Oluja je potom opleo po Kolindi. ‘Predsjednica osuđuje NDH, a onda ide u Jasenovac pod okriljem noći ili, kako ona voli reći, u tišini. Donedavno je tvrdila da je ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav, a u Argentini je za postratnu emigraciju rekla da je tamo otišla širiti prostore slobode’, kazao je ovaj odvjetnik. Uzgred budi rečeno, RH s NDH uspoređuju i dovode u vezu jedino oni koji u svojim predizbornim nastupima pokazuju ljubav i razumijevanje za nju, a takvih i nije tako malo i od njih nitko ne traži isprike. Branimir Glavaš recimo od Plenkovića traži raskid koalicije, a zarobljene Hrvate koji su za vrijeme rata došli u razmjenu dočekao je riječima: “Sad slobodno možete reći da ste ustaše, dobro došli u NDH“. To zvuči kao slogan iz ’Narodnog heroja Ljiljana Vidića’, ali nije. Obrnuto od latinske poslovice quod licet Iovi, non licet bovi, ovdje Jovo ne smije reći ono što smiju ovi drugi. Pantovčak od Pupovca traži da se ponaša kao Željko Komšić, što bi bila sjajna vijest kad bi i od Željka Komšića tražili da se ponaša kao Željko Komšić, ali kad se Komšić ponaša kao Komšić, to nailazi na osudu i zgražanje. Kad svi urlaju ZDS, to nitko ne čuje, ali ako netko to problematizira, jao njemu. Kakav igrokaz! I ‘ajde se ti tu snađi. Lucidan, blagoglagoljiv, ironičan i hrabar, Olujić predstavlja rijetku pticu u našem eteru, kojim uglavnom lete mrtvi fazani. S njim ni Smrtić ne bi uspio napraviti dosadnu emisiju, a Petru Štefaniću čestitke.

You know what kind of plan that never fails? No plan. No plan at all. You know why? Because life cannot be planned.

Ovogodišnji glavni program filmskog festivala u Kanu je imao žestoku konkurenciju, jer su među kandidatima za Zlatnu Palmu bili filmaši poput Tarantina, Džarmuša, Almodovara, Malika i braće Darden. Međutim, jednoglasna odluka žirija je nagradu odnela u ruke Jun Ho Bongu (Joon Ho Bong) za njegov film Parasite. Ovaj južnokorejski autor iza sebe filmove kao što su Memories of Murder i Snowpiercer i doneo je prvu Zlatnu Palmu svojoj zemlji.

Film prati četvoročlanu porodicu Kim, marginalce koji se svakodnevno snalaze i žicare za egzistenciju. Porodicu čine optimistični otac Ki-taek (Kang-ho Song), pomalo ratoborna majka Čung-suk (Hye-jin Jang), snalažljivi momak Ki-vu (Woo-sik Choi) i stručnjak za falsifikovanje Ki-jung (So-dam Park). Iako žive skromno, oni su veoma povezani i drže se zajedno. Ki-vu dobija priliku da zaradi lepe pare kao privatni predavač engleskog jezika razmaženoj bogatašici. Porodica Park ima ličnog vozača i kućnu pomoćnicu, a njihov sin ima talenat za slikanje, pa mu je potreban privatni tutor i umetnički terapeut – Ki-vu uskoro shvata da je to idealna prilika i za čitavu njegovu porodicu…

Ne može se reći da je Bong bio persona non grata na Kanskom festivalu kao što je Lars von Trir, ali je ova pobeda totalno suprotna reakcijama na festivalu 2017. godine. Tada je predstavio svoj film Okja koji je producirao Netflix i upravo zbog toga je bio izviždan – festival i ova producentska kuća su tada bile u ratu zbog budućnosti filma i Bong je bio kolateralna šteta tog sukoba. Upravo zbog toga, verujem da mu ova pobeda još više znači. Parasite je prava kombinacija radova u njegovoj dosadašnjoj karijeri jer su tu i autentična priča i zabava za širu publiku, ali i bavljenje društveno angažovanim temama.

Film otvara prikaz ljudi koji slažu kutije za piceriju za minimalac, penju se na wc šolju kako bi uhvatili komšijski wifi i ostavljaju otvorene prozore da bi ulična dezinsekcija rešila i njihov problem sa insektima. Međutim, brzo zapada za oko njihov optimizam i njihova pozitiva, koji postižu da se oni ne osećaju kao da žive u bedi. Ki-vu dobija šansu da ih izvuče odatle i oni se ne premišljaju da je iskoriste, već spremo deluju kao tim. Proces infiltriranja u luksuznu kuću Parkovih je detaljan i komičan, a dolazak svakog novog člana je sve zamršeniji i kompleksiniji.

Kao što koristi sitne detalje da bi nam predstavio ovu porodicu, autor isto tako polako i predano gradi svet velikog bogatstva porodice Park. Iako su pomalo nadmeni i deluju naivno, oni imaju sopstvene načine da testiraju svoju poslugu. Gospođa Park (Yeo-jeong Jo) preteruje sa emocijama, dok je gospodin Park (Sun-kyun Lee) uzdržan, osim kad je njihov sin u pitanju, a odnos unutar njihove kuće je kontrastan odnosu porodice Kim. Parkovi su slika i prilika ambicioznog bogatstva, dok Kimovi poseduju uličnu inteligenciju, pa njihov odnos postaje prava simbioza – jedni nude pružanje kvalitetne usluge, a drugi priliku za izlazak iz bede.

Kao što se i očekuje, ta simbioza je krhka, a ubrzo će pohlepa i klasne predrasude poremetiti novopečeni komfor porodice Kim. Vremenom se gorepomenuti kontrast sve više smanjuje i dolazi do postepene promene žanra – od kombinacije socijalne drame i komedije, Parasite u drugom delu postaje neka vrsta trilera sa nekoliko over the top momenata. Kao što se i očekuje od filma iz Južne Koreje, tranzicija žanrova je prirodna i priča deluje potpuno realno. Rezultat toga je da vam će vam pažnja ostani postojana tokom čitavih 130 minuta trajanja filma.

Kao što prokomentarišem za svaki južnokorejski film, tehničke karakteristike su na vrhunskom nivou i vodilo se računa o svakom detalju. Pored izvanrednog scenarija, Bong opet demonstrira umeće i kao režiser i dokazuje da je pravi majstor u svom poslu. Moram istaći fantastičan saundtrek sa 25 kompozicija koje potpisuje Jung Jel. Pojedinci mogu zameriti konačan rasplet, ali moram ih podsetiti da je ovo južnokorejski film, koji retko kada ima holivudsku završnicu.

Parasite je novo južnokorejsko, nesvakidašnje remek-delo od filma koje će vam pružiti slojevit pogled na klasne razlike, nezaboravnu kombinaciju žanrova i dinamičnu radnju koja neće dozvoliti da vam popusti pažnja – jednoglasni pobednik festivala u Kanu u potpunosti zaslužuje svoju prestižnu nagradu.

filmskerecenzije

Miroslav Bičanić Tozo: Rokerski bolnički dnevnik (26. 10. 2011.)

Nedjelja.
Neuobičajeno lijepo vrijeme za ovo doba godine izmamilo je mnoštvo bolesnika i njihovih bližnjih na bolničko dvorište.
Kad bih bio onaj s kravatom koji navečer čita dnevnik, ja bi‘ to tako…..
Umorilo me to bazanje po korzoima i šetnicama uz rijeku ukrašenu drvoredima, po kojima majke naganjuju tek prohodalo potomstvo, starčići u grupicama bistre samo njima znane teme …parovi zavodljivo guguću tobože bježeći od oka kamere….
Pa sam se i ja dovuk’o da im pravim društvo. Bolesnicima , htio sam reći.
Nije me čak izmamila ni duhanska ovisnost. Tog sam se sranja riješio, ni sam ne znam kako. Jednostavno, pušim tri cigarete tjedno.
A mislim da ne zna ni sam Drago Plečko. Ni njemu slični. Ni njima svima nadređeni.
Grijem se na suncu. Bablje ljeto.
Uniformiran u pidžamu, nekakvu frotirnu mantilčinu kojoj sam zavrnuo rukave ( to sam posudio jer ne planiram duže boravke ovdje, pokojni vlasnik bio je za glavu viši od mene) …k’o ratni zapovjednik vojske koja će kad tad položiti oružje i biti zamijenjena novim, još bolesnijim ratnicima…
Tek …frotirac sam za razliku od vrlih nam vojskovođa, obukao, nisam ga onako kao nemarno zagrnuo.
Ne izdvajam se od suboraca, ni likom ni djelom. Ustali smo ne bismo li se obranili. Od bolesti, od ludosti, od života koji nas svaki dan nečim novim zabavi. Ili baš i ne zabavi, nije nužno.
Dva sam puta bio blizu toga da me ne bude. Ona ćelava spodoba u crnom s kojom je neki vitez u nekom crno bijelom filmu nekog Ingmara igrao šah na obali nekog jebeno hladnog mora se samo zlobno nasmijala.
Jedino što je rekla: treća sreća. I na neko vrijeme me pustila da mislim kako sam ju zajeb’o …moš mislit…
Al nisam odšutio. Rek’o sam joj da sam joj dao dva pokušaja fore…
I naravno, nataknuo sam sunčane cvikere.
Nešto zbog sunca, nešto da ne vide u šta buljim i kud zvjeram.
Zadnji sam urlik bolničke mode.
U krugu bolnice pušenje nije dozvoljeno.
Čikova na sve strane. Pušača u dovoljnim količinama po klupama.
Posjeta isto tako.
Smjestio sam se tako da budem blizu ulaza. U sjetnom mi oku odsjaj sunca koje u niskom letu baca zrake na parkirane automobile. I lišće u svim nijansama žute i okera. A svako malo me prepadne kesten koji, kao po nekom podlom planu, padne meni skoro na glavu…
Ljudi dolaze i odlaze.
Lik u odori nalik mojoj posuđuje novine na kiosku. Kad nije u bolnici, viđam ga da vozi novog mercedesa. Jebiga. Tko štedi taj i ima. Tko štedi taj i vrijedi. Nema bacanja novaca.
I ode prema zgradi psihijatrije. Garant nije nekom nešta platio pa se pravi lud. A tu još i dobije potvrdu. I niko mu ništa ne može.
Ispijaju se kavice s automata u holu bolnice. Pričaju se priče o nalazima, pregledima.
O tome kad bi mogli kući.
Pa se priča o tome šta ima vani. Pošto su drva. I plin.
I o izborima. Moj je izbor da se maknem čim počnu priče o izborima, koje, iako nagluh, čujem. A ne želim slušati.
Idem po novu kavu.
Neka žena vuče klince …dernjaju se …žele nazad, svidjelo im se trčati bolničkim hodnikom i klizati se…
Jedan se izvukao sa zaušnicom …drugi je dobio po guzici i dernja se da se čuje do neba…
Ona im obećava batine kod kuće …one prave, ne kao ovo…
I ne, mama uopće ne izgleda loše …samo su joj djeca malo lošije odgojena …razmažena …ili ja nisam shvatio moderne metode odgoja …ko bi vrag znao…
Sjedam na novu klupu. Stara pozicija je osvojena.
Stiglo novo društvo. Nisu s ovih prostora.
Odaju ih tetovaže i skroz svijetla put.
Ti ne vide sunca ni mjeseca.
Il‘ su stranci zaostali s godišnjeg, il‘ su gastići.
Trećeg nema.
Došli bolne pohoditi. Kako je i red.

Na drugoj klupi, komšiluk bučan. Furnjaju jednu za drugom. Ekipa iz druge zgrade, kako mi se čini. Odjel ovisnosti.
Zajebavaju se. Onako iz daleka mjerkaju cure koje prolaze. I ne samo cure. Sve što je žensko. Jedan je zidar, kaže.
Smiju se doktorima. Jer doktori pojma nemaju. Šta oni znaju šta je pivo i rakija. Veli jedan da kad god ga puste kući, odmah se prvi dan oždere. Ko krme, kaže.
Kupili su neki erotski časopis. Pojma nemam kako se zove.
Zadnji koji sam imao u rukama bio je Eva i Adam.
Prije potopa.
Gledaju gole tete. Komentiraju.
Veli jedan: joj što bi ja to jebo!
Zvuči mi poznato…….
Jedan priča o doživljajima s ranijih odvikavanja. Kako su morali raditi jutarnju gimnastiku. Pa jedan zajebe. Pa moraju ponovo. Pa onda svi na njega galame.
Kroz vidno polje mi prođu dvije, onako solidne, s latinoameričkim guzicama, njišu bokove.
Crnke. Jedna dimi u hodu, druga s mobitelom na uhu prima instrukcije o daljem kretanju kroz bolnički krug.
Jedna ima mrežaste čarape.
Ne, ne podsjeća me niti na jedno žensko zanimanje.
Ni najmanje.
Nisam tu zbog toga.
Zbog zdravlja sam došao.
I njemu trčim u susret.
Šepesajući.
Prošetam. Padne mi na pamet da je nekada plavi prometni znak s bijelim slovom H označavao zonu blizine bolnice, a bio i pojačan pisanim upozorenjem da se bude tiho.
Jer bolesnicima treba mir.
Od takve se metode liječenja mirom očito odustalo.
Ili se jednostavno ustuklo pred najezdom novih generacija barbara.
Jer ovom bolničkom dvorištu nedostajao je jedino kakav ringišpil, jaki razglas, i janjci na ražnju.
Mirisa ćevapa bilo je puno dvorište, pečenjarnica je furila punom parom, sve se dim izvijao i provlačio kroz žuto lišće kestena.
Ekipe spremne za nakrivit šešir i udarit kakvo kolce kolko ti bog ‚oće.
I ju …iju-ju!
Iz mase lica izroni jedno poznato. I nasmijano. Žensko.
Rekli bi po narodski : u mene žena.
Prinosi mobitel . Bira broj. Evo ga …zvoni …traži da se izjasnim o lokaciji …tu tu tu tu tu tu tu…
Veselo joj mašem i odlazim u neku sasvim drugu priču.
U priču koju ne znam napisati.
Koju ne bih smio zapisati.
Ona ne voli biti u pričama.