‘Provjereno’ donosi ispovijest zaposlenika slavonskobrodske gradske uprave: ako radiš pošteno – nepodoban si. Zaposlenici otkrivaju što sve proživljavaju jer su odbili raditi ilegalno.
Novu epizodu emisije ‘Provjereno’ gledajte u četvrtak, 10. listopada na Novoj TV
Ne radi se o reviziji, nego o rekonstrukciji povijesti, a tom se rekonstrukcijom fabricira potpuno nova, sve mučeničkija i sve patničkija hrvatska povijest i povijest Hrvata, od inflacije diktatura i totalitarnih režima, guranja Hrvatske iza željezne zavjese, pa sve do toga, kako je predsjednica izjavila u Krapini, da se nije smjela spomenuti Hrvatska
Političari često vole govoriti o povijesti, ali i počesto govore da povijest treba prepustiti povjesničarima. Povjesničari su ti koji bi, iz vizure političara, trebali razrješavati povijesne dvojbe iako u pravilu nije riječ o dvojbama, tek o običnim moralnim sudovima o zloći i krvoločnosti nekog režima za koje doista ne treba stručno znanje povjesničara.
Političari, pak, kada govore o prošlim vremenima često posežu za revizionizmom. Nije revizija povijesti ništa neobično, nije to nešto što je nužno strašno, dapače, to je nešto što spada u opis posla povijesne znanosti i povjesničara.
Vjerojatno najpoznatiju i najdalekosežniju reviziju među hrvatskim povjesničarima je prije pedesetak godina izvršila Nada Klaić revidirajući uvelike ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest ili razdoblje 16. stoljeća i seljačkih buna.
Međutim, političari se bave poviješću zbog toga da bi je prilagodili svojim potrebama u sadašnjosti (i, ako je ikako moguće, pokušali uspostaviti nadzor nad budućnošću). Prvakinja u toj disciplini u Hrvatskoj je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović koja ne preza od falsificiranja povijesti.
Svrha je njenih istupa prikazati hrvatsku povijest, posebno 20. stoljeća, isključivo kao grozomorno patničku, a kada je povijest grozomorno patnička i na koncu takve povijesti je suverena i samostalna hrvatska država, onda je jasno da su oni koji su zaslužni za njezino stvaranje i očuvanje ljudi posebnog kova jer nas oni čuvaju od zlehudog ponavljanja povijesnih užasa.
U najnovijem povjesničarskom istupu izrečenom (ili napisanom, jer dio je intervjua odrađen e-mailom) u intervjuu za Večernji list predsjednica Republike govorila je o tome kako Hrvatska mora mnogo toga nadoknaditi, mnogo toga u usporedbi s nekim zemljama sretnije, mirnije i manje patničke povijesti, kako bi postala uspješnija država.
Nije se htjela vraćati na »strašne demografske, materijalne i druge gubitke od 15. do kraja 17. stoljeća« (koji u dugom trajanju uopće nisu sporni, i ne samo u Hrvatskoj, uslijed prodora Turaka).
Zadržala se na 20. stoljeću, »u kojemu primjerice Švicarska nije imala nijedan rat, a mi smo proživjeli tri razorna rata, nekoliko diktatura i tri totalitarna režima«. Odakle, iz koje to ropotarnice povijesti izranjaju najednom tri totalitarna režima?
I nije to sve, nego je njima pridodala i nekoliko diktatura. Za ona dva totalitarna režima znamo, iako bi se o ustaškom moglo raspravljati je li bio u svakom elementu totalitaran ili je primarno bio koljačka diktatura.
Ali, odakle treći? Na što je mislila kada je izrijekom spomenula »tri totalitarna režima«? Nije valjda mislila na austrougarsku dionicu povijesti. Nju se ionako bespotrebno glorificira, svodi na ostarjelog cara koji šeće Opatijom, mozart kugle i valcere, plaće koje su svima stizale uredno (Krleža bi rekao »beriva su sigurna, oko prvog u mjesecu«) i sve je navodno odlično funkcioniralo. Bit će da nije mislila ni na razdoblje prve, monarhističke Jugoslavije.
Prvo razdoblje te države (kada se država zvala Kraljevina SHS) ne može se podvesti čak ni pod diktaturu. Postojalo je nekakvo višestranačje, postojao je nekakav parlamentarizam koji je, na koncu, priznao i Stjepan Radić. Razdoblje od 1929. godine ne može se svrstati pod totalitarizam.
On je službeno, poodavno, prije više od 80 godina verificiran kao razdoblje diktature kralja Aleksandra. Nakon toga slijedi razdoblje ustaškog, pa komunističkog režima, i tu nekako dolazimo do dva totalitarizma, a još uvijek smo na samo jednoj (a ne nekoliko) diktaturi.
Dakle, preostalo nam je posljednjih deset godina 20. stoljeća, razdoblje od propasti onog drugog totalitarizma, obojenog crveno, a nije valjda da je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, do izbora za predsjednicu 2015. godine lojalna članica Hrvatske demokratske zajednice, to razdoblje u kojem se ostvarila cjelokupna svrha hrvatske povijesti iz viđenja utemeljitelja HDZ-a Franje Tuđmana, a to je stvaranje hrvatske države (s u to doba ipak usputnim demokratski legitimiranim višestranačkim poretkom) svrstala u jednu od »nekoliko diktatura« ili u »treći totalitarni režim«.
Moguće je da je predsjednica Republike naprosto, ne prvi put kada govori o povijesti, nešto »pobrkala«. No, mnogo je toga što prelazi preko njenih usana, a tiče se hrvatske povijesti, a da bi se ono što je kazala u intervjuu Večernjem listu smatralo slučajnošću.
Ne radi se o reviziji, nego o rekonstrukciji povijesti, a tom se rekonstrukcijom fabricira potpuno nova, sve mučeničkija i sve patničkija hrvatska povijest i povijest Hrvata, od inflacije diktatura i totalitarnih režima, guranja Hrvatske iza željezne zavjese, konfabuliranja o jogurtu, pa sve do toga da se, kako je nedavno predsjednica izjavila u Krapini, nije smjela spomenuti Hrvatska. Kolikogod malo znala o povijesti Hrvata, predsjednica je utjecajna.
Ona logikom svoje pozicije stalno drži mikrofon u ruci, a svojom rekonstrukcijom povijesti nastoji u političkoj svijesti izgraditi novu hrvatsku povijesnu zgradu sazdanu na falsifikatima, ali sve za patničku prošlost jer ona opravdava svaku nevolju sadašnjosti.
Jesen je jako lijepa kada ima sunčanih dana, kada djeca skupljaju njene plodove za raznorazne kreativne izričaje i kada uživamo u njenim plodovima. Lijepi dani zovu na šetnje, na sakupljanje i branje plodova, na putovanja. Što na one sve dane nečega, sajmove, gastro prezentacije, što na neka malo dalja putovanja. Ma, to ja vama želim reći da sam daleko, dosta daleko i da sad uživam dok vi ovo čitate. Idući tjedan ću malo o putovanju, mali putopis, da razbijemo jesen. Putovanje sam dobila kao poklon za jedan okrugli rođendan, a sad je došao datum putovanja. Znaju djeca što mama voli. Naravno, putovanje je za dvoje, pa ćemo uživati suprug i ja. Mora se žrtvovati 😉
Približava se i datum sadnje drveća u akciji „Posadi drvo ne budi panj“, pa vas podsjećam da si planirate taj petak i subotu za malo korisnog rada za nas sve. Jer će trebati vrijednih ruku, vjerujem da će sadnica biti dosta, ali treba njih i posaditi. Prošetajte do Poloja, nekih školskih dvorišta koja su se prijavila, mislim IGK i još neka, na vrijeme ću vam još napisati. Bit će to lijepo, puno entuzijasta i pozitivna atmosfera. Kažu u Hrvatskim šumama da nam je još uvijek dobar odnos područja sa šumom na spram ostalih, međutim, pozdravljaju ideju i pošumljavanje, jer požari su sve veći i češći kao i ljudski faktor, bez osjećaja za ekološku ravnotežu. Gradonačelnici nekih gradova koji bi sve betonirali i izgradili. Priroda to podnosi sve do jednom, ali ne za uvijek. Kao što se zna da bi bez pčela živjeli samo još četiri godine i zbog toga su pčele proglašene za najvažnija bića na planeti. Poznanica mi je preporučila knjigu Povijest pčela, pa ću je pročitati. Na netu ima puno, ali dobra knjiga je ipak bolja. Kad malo pročitate barem na netu o njihovoj važnosti, vidite koliko je važno paziti i čuvati sve. Pa onda se vidi i smisao pravljenja onih domaćih sredstava za zaštitu biljaka, a ne kupovati pesticide bez krajnje potrebe. Veliki proizvođači najviše truju, naravno, ali i mi svi ako ne pazimo i idemo onom :’ Bolje malo više, pa da pobije te štetočine’! Najopasnije! Vrlo blizu važnosti pčela su i šišmiši, što mnogi ne znaju. Opasno je narušavati prirodne cikluse i ravnotežu, pa ako možemo išta dobro učiniti, na nama je da se uključimo. Naravno, možete posaditi drvo u dvorištu, pred kućom, vikendicom, kod prijatelja pomoći. Stavite cvijeće na prozore u stanu ljeti, pčele će vam biti zahvalne. Male stvari čine razliku.
Kao što kaže moja omiljena izreka: ‘ Tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor!’
Meni ni putovanje nije izgovor da ne napišem nešto unaprijed, da imate neki prijedlog za skuhati nešto novo preko vikenda. Pa iako možda i nije novo za vas, podsjeti vas možda na nešto što niste dugo kuhali. Često čujem da se izgubi inspiracija za kuhanje, jer ta svakodnevna potreba i navika pređu u rutinu, a onda obično kruže neka ista jela i teško se nađe volja i prilika da se pravi nešto novo, jer ako ne uspije, gladni će ostati gladni. Tako misli većina, a iskreno, nije baš tako lako toliko pogriješiti. Samo prvo pročitajte recept do kraja, da ne bude iznenađenja. Ocijenite možete li to napraviti i pokušate. Pročitati treba da ne bude ono :“ U receptu piše otopite 70 g čokolade. Otopila. Kad na kraju piše naribajte 30 g što su vam ostali….Pa kako ostali, pojela sam odmah višak!“
Tako da ne bude iznenađenja, prvo prostudirajte recept, pa onda kuhanje.
Nešto jesenje što grije i tijelo i dušu.
Jednostavna bistra juha s gljivama, kada ih nađete više vrsta u sezoni, probajte.
Jednostavno.
SASTOJCI:
1 vrganj
250 g lisičica
50 g suhe šitaki gljive
3-4 šampinjona
pola sunčanice, po želji
ako imate trubica, stavite ie 150 g, što zbog boje, što arome
pola poriluka
1 veća mrkva
1 manji peršin
1 češanj češnjak
peršinov list
sol i papar
maslinovo ulje
po želji ( ali jako dobro ide uz juhu ) soja sos
PRIPREMA:
Prvo shitaki gljive stavite u vodu da omekšaju oko 10 min.
Bijeli dio poriluka izrežite na kolutiće, a gornji na trakice oko 4 cm. Mrkvu i peršin isto na kolutiće, ako je mrkva debela, prerežite ju po dužini. Na maslinovom ulju kratko prodinstajte ovo povrće pa protisnite češnjak i čim zamiriše podlijte s temeljcem, ili vodom i dodajte kocku za juhu s povrćem. Tekućina neka samo pokrije povrće. Kada povrće malo omekša, dodajte gljive sa vodom od shitaki gljiva i kuhajte par minuta. Začinite po potrebi solju i paprom i po želji s malo soja sosa ili ga poslužite uz juhu da svatko sebi može začiniti. Pospite sjeckanim peršinovim listom.
Prekrasna, jednostavna torta od sira. Možete je kombinirati s voćem, na pr. izrezati breskve iz kompota na prhko tijesto, a preko toga staviti smjesu sa sirom, može i dr. voće, višnje ili sl., a i kad je gotova, možete je servirati s umakom od svježeg voća ili kupovnim. Iako sama je tako dobra da ćete je vjerojatno najčešće tako i praviti!
Vrlo jednostavno.
SASTOJCI:
Za prhko tijesto:
300 g brašna
100 g šećera
1 paketić vanil šećera
malo soli
2 jaja
200 g hladng maslaca
Za punjenje.
1 kg manje masnog glatkog ( kremastog ) svježeg sira
8 jaja
250 g šećera
2 žlice brašna
200 ml vrhnja za šlag
PRIPREMA:
Za tijesto izmiješajte sve suhe sastojke, dodajte jaja i komadiće maslaca. Sve brzo umiješajte u mrvice, izvadite iz zdjele pa brzo rukama umiješajte u glatko tijesto. Umotajte u foliju i stavite u hladnjak 30 min.
Za punjenje miješajte sir, jaja, šećer i brašno. Šlag čvrsto umutite i lagano umiješajte. Tijesto izvadite iz hladnjaka, na radnoj površini razvaljajte u krug, da njime možete obložiti kalup fi 26 cm s rubom od oko 5 cm. Kalup obložite papirom za pečenje i stavite tijesto. Vilicom ga izbodite i ulijte smjesu sa sirom. Pecite oko 80 min na 160°c. Nakon tog vremena, ostavite ga još 30 min u malo otvorenoj pećnici. Polako ga izvadite da ne “padne”, kad se malo ohladi, skinite rub i do kraja ohladite. Po želji pospite šećerom u prahu.
Najljepša je kad se jede isti dan iako može bez problema stajati u hladnjaku i više dana.
… Svojom nepredivom umetničkom niti, niti koja pred očima gledaoca tvori setnu životnu priču, more tuge u kojem se većina nas na kraju bespomoćno utapa, sklapajući moćnim flešbekovima retrospektivni mozaik jednog tragičnog života film Mančester na moru privukao me je svojim melanholičnim tonovima, nateravši me da u nekoliko navrata razgrćem sloj po sloj njegove magične strukture, tražeći pun smisao upravo onoga čega nam svima sve više nedostaje – empatije, čiste emocije i prostodušne ljudske topline koja se zagubila u paralelnim, ispraznim samodovoljnim svetovima otuđenih pojedinaca … izgubljenih duša koje očajnički traže ljubav, razumevanje, poštovanje, nekog sa kim će da podele svoje radosti i tuge…
Kejsi Aflek (dobitnik Oskara za najboljeg glavnog glumca) izvanredno tumači glavnu ulogu Lija Čendlera, kog na početku filma zatičemo kao samotnjaka u Kvinsiju (Masačusets), koji živi u jednoj sobici veličine kutije i koji se bavi održavanjem stambenih zgrada kao kućni majstor. Li je prilično neugodan usamljenik. Često neljubazan i drzak, ali uspešno odrađuje povereni mu posao… Tačnim i preciznim glumačkim umećem Aflek odaje utisak čoveka koji nosi tajnu, iako u samom filmu ništa ne nagoveštava šta bi tajna mogla da bude… Iznenada, Li dobija poziv iz bolnice, iz njegovog rodnog mesta – Lija pozivaju da se vrati u rodni grad Mančester (Masačusets) na obali Masačusetsa jer je njegov brat Džordž (Kajli Čendler) umro od srčanog udara. Li dolazi kako bi organizovao sahranu i pomogao bratancu Patriku, kog izvanredno tumači mladi Lukas Hedžs, koji je takođe nominovan od Akademije za najbolju sporednu mušku ulogu. Odmah po Lijevom dolasku, postaje jasno da on nema dobar odnos sa Patrikom, niti sa bilo kim u svom rodnom gradu, dok uzrok ostaje nejasan… Nelinearnom, intrigantnom tajnovotošću i naracijom pred očima gledaoca sklapa se čudesni životni mozaik – nepredvidivost igre životne sudbine unutar koje često umišljamo da u vlastitim rukama držimo sve konce i da usmeravamo tokove čija nas bujica neprimetno nosi u pravcima koje ni u snu ne očekujemo … Autor zatim, ubacuje sekvence za koje shvatamo da vremenski potiču iz prošlosti, jer zatičemo Lija u braku sa Rendi (Mišel Vilijams, takođe nominovane za Oskara) i njihovo troje dece. U toku organizovanja sahrane, Li saznaje da je postao staratelj svog 16-godišnjeg bratanca Patrika (Lucas Hedges). To postavlja i povlači mnoga bitna pitanja u njihovim životima, kao i flešbek sećanja zbog kojih je Li Čendler i napustio svoj rodni grad…Ovde do izražaja dolazi nekoliko vrlo zanimljivih elemenata. Autor kombinuje dva vremenska toka. U prvom, koji je smešten u sadašnjost, vidimo Lija koji pokušava da organizuje sahranu za svog brata dok u isto vreme ne može da uspostavi normalan odnos sa Patrikom. Patrik proživljava adolescentsku fazu potpunog buđenja seksualnosti i suočavanje sa smrću svog oca, dok Li ne zna kako da mu pomogne. Sa druge strane tok priče smešten u prošlost prikazuje Lija koji voli da pije i da uživa, dok Rendi ne može da mu objasni da mora da se smiri…
Autor filma Mančester na moru – Kenneth Lonergan (koji se pojavljuje u ulozi režisera i scenariste, okićen Oskarom za najbolji originalni scenario) često, kao neku vrstu lajt-motiva, koristi scenu na brodu, na kom se nalaze Li, njegov brat Džo i Patrik (vidno mlađi). Li i Patrik vode dijalog, dok Lonergan koristi total( svojom izvanrednom kamerom kao nemim svedokom ove potresne porodične drame i slike sveta bezosećajnosti) kako bi poetičnost svih replika došla do izražaja, zbog čega scena dobija jednu vrstu bajkovitosti. Iz kombinacije te bajkovitosti i saznanja da su Lijeva deca umrla tako što je izbio požar koji je on izazvao, film dobija tačku posle koje nema povratka nazad, tačku preloma u kojoj saznajemo tragiku jedne burne prošlosti, jedan uzrok iz kojeg će proizaći mnoštvo strašnih posledica i povezati sve.
Ono po čemu su prepoznatljivi filmovi novog evropskog talasa jeste precizno napisan scenario, koji, da bi priča bila uverljiva do kraja, mora da ima otvoren kraj. Pored svega ovog, snažnoj emociji će sigurno doprineti i izvrsna muzika Lesli Barber, koja filmu donosi onu konačnu emociju( i veličanstvenu atmosferu, recimo delom koji svojim besmrtnim duhom, setom i uzvišenošću nadograđuje besmrtni Albinonijev’’Adagio“), a to je lepota življenja…
Rasprostranjen duž obale ispod tmurnih oblaka spremnih da ispuste pahulje snega, oplakan talasima, sav u sivim bojama trajne zime, Manchester By The Sea je katalizator protagonistova stanja uma, zamrznuta u prošlom vremenu. Nemirno, zaleđeno more plače namesto depresivnog, autodestruktivnog i samokažnjavački nastrojenog Lija. Srce njegovog brata je stalo. Njegovo je slomljeno, a teško je pokupiti komadiće i sastaviti ga iznova. Trebalo bi ga promeniti, onako kako Li kao kućni majstor savetuje jednog stanara da razmotri promenu cele aparature u stanu…
… Li je razbijen u sadašnjosti zbog porodične tragedije koja ga je zadesila nekoliko godina ranije, što nam je surovo prikazano kroz flešbekove. Brat Džo je bio sve što mu je ostalo nakon što mu se porodica raspala. Li je bio veseo, druželjubiv i privržen porodici imajući konce svog života u svojim rukama. Postao je čovek bez interesovanja za život, za napredak, nemaran, nekomunikativan, ne pokazujući niti one osnovne emocije prema sebi ili okolini. Sada, nakon godina provedenih u usamljenosti, on ponovo mora da pokuša da uplovi u kakvu takvu porodičnu zajednicu, sa svojim bratancem Patrikom. Ceo film je njegova borba sa životom i samim sobom. I to je upečatljivo prikazano kroz jako jednostavne i svakidašnje situacije. Problemi sa ugovaranjem sahrane njegovog brata, Lijeva emotivna barijera koju sam sebi postavlja u komunikaciji sa ženama kojima se dopada, susreti sa bivšom suprugom nakon raspada porodice, gorak osećaj krivice za sve što mu se desilo. Svakako bitan faktor je i bratanac Patrik koji je tu kao njegova suprotnost. Dva puta u filmu imamo pokušaj pozitivnog uticaja na Lija da promeni svoj život na bolje i da izađe iz učmalosti u koju se utopio. Prvi put je to njegov brat Džo, koji brine šta će biti sa njim nakon porodične tragedije i pomaže mu da premosti težak period. Drugi put je to Patrik koji nakon očeve smrti samo želi da nastavi sa svojim životom razmišljajući isključivo o budućnosti…
,,Mančester na moru” je predstavnik moderne sedme umetnosti u pravom umetničkom smislu. Film koji treba pogledati čisto da vidite koliko ste zapravo saosećajni i empatični. Ne izaziva konkretnu pozivitnu ili negativnu emociju. Niti je striktno crno, niti striktno belo. Jednostavno je realno, kakav je život. Malo tuge, malo sreće, malo smeha, malo suza. Jednostavno, život je prenesen na veliko platno. ’’Mančester na moru“ je kamijevska slika emotivnog i egzistencijalističkog ponora u kojem su nestale sve nekadašnje ljudske vrednosti, pre svega briga i saosećajnost za druge, slika sveta potonulog u alijenaciju, oholost, agresivnost i hladnoću prema bližnjima oplakana simbolikom sivog i turobnog ustalasanog mora unutar oluje bezdušnosti gde sve dublje i dublje tonemo, daveći se u sopstvenoj samodopadljivosti i aroganciji … odustvu bilo kakvih naznaka ljubavi prema drugima … Umreženi još jedino prividom virtelnog sveta naših iluzija …
‘Sve faze muzičarskog zanata, Denyken je fino prikazao u svega tri minute. Od prvog nespretnog pokušaja pisanja i pjevanja, preko proba do snimanja, pa konačno putovanja kombijem uzduž i poprijeko regije, intervjua, veselja pa do pijanki nakon dobre svirke. Napravio je feel good spot za pjesmu koja se uopće nije ni trebala naći na albumu jer mi previše stršala baš zbog te iritantne bezbrižnosti. Na kraju sam ju zavolio baš takvu neodoljivo djetinjastu i sad je ‘Zbogom tjeskobo’ jedan od vrhunaca svake svirke’ – izjavio je povodom premijere Mile Kekin
Snimatelj, montažer i redatelj spota je Denis Mujadžić Denyken, art design Irena Kljajić, a za fotografije su bili zaduženi Roberto Pavić i Nemanja Đorđević.
‘Videospot ‘Zbogom tjeskobo’ najavljuje glazbeni dokumentarac ‘Kako je (g)rađena kuća bez krova’ na kojem sam radio protekle tri godine. To je moj dnevnik snimanja, ‘making of’ tog albuma. Rad na ovom dokumentarnom filmu shvatio sam kao dobru priliku da cijeli proces nastanka jednog albuma na kojem radim kao glazbeni producent od samog početka do kraja približim ‘žednom oku i uhu ‘, vjerujući u njegovu zanimljivost i vrijednost s namjerom da s puno detalja iza scene prikažem naporan proces nastanka ovog albuma realno i iskreno, donoseći sve uspone i padove (koji u pravilu uglavnom ostaju malo dostupni široj javnosti). Ovo je film ceste kao što je i sam album jedan Kekinov pokušaj sviranog filma kroz deset vrhunskih pjesama i na neki način nosi sa sobom ono što kao autor filma zovem ’emocionalna arheologija’ prateći Miletov put od odrastanja u Njemačkoj i zagrebačkim Gajnicama do afirmacije kao vrhunskog kantautora! Film će biti gotov do konca godine i na najbolji način obilježava 30 godina moje umjetničke karijere’ – rekao je Denyken.
Mile i njegov bend dio su line upa prvog dana 15. Pozitivnog koncerta koji se održava 22. studenog u Domu sportova. Te večeri pozornicu će podjeliti s Duboza Kolektivom, Rundekom i grupom Manntra.
ULAZNICE ZA POZITIVAN KONCERT
Cijena jednodnevnih ulaznica iznositi 90 kn do 21. studenog. Ostane li ih na dan koncerta cijena će im biti 100 kn.
Dvodnevna festivalska ulaznica u prodaji se nalazi po cijeni od 140 kn. Dvodnevne ulaznice nisu prenosive na druge osobe te će ih vlasnici prvi dan morati zamjeniti za narukvicu pred Domom sportova. Ulaz na subotnji program bit će uz pokazivanje narukvice na ulazu.
Službena prodajna mjesta su Dirty Old Shop (Tratinska 18), Rockmark (Berislavićeva 13) i Aquarius CD Shop (Varšavska 13), Dallas Music Shop Rijeka (Splitska 2a), sva prodajna mjestima Eventima i online www.eventim.hr. Kupci koji ulaznice plaćaju Mastercard® ili Maestro® karticama online preko Eventima ostvaruju popust od 10%.
Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica
„Rađamo se slabi, trebamo snage; rađamo se lišeni svega, trebamo pomoć; rađamo se glupi, treba nam razum. Sve što nemamo rođenjem i sve što trebamo odrastajući, dano nam je odgojem.“ (Rousseau)
Ne događa se ništa novo niti posebno, s prosvjetom, sa školstvom, s učiteljima, profesorima i ostalim djelatnicima u tom području. Oni su uvijek bili, sada su i biti će, zadnja rupa na svirali, ne samo vladajućima, nego društvu u cjelini. Ubrajaju se u potrošnju, te se na njima maksimalno štedi. Slušam to od kada znam za sebe, a iskusila sam to jako dobro u 36 godina rada u razredu. Osim toga, prevladava nekakav opći dojam, kako nastavnici malo rade, kako imaju puno slobodnog vremena, duge praznike, ništa ne proizvode, jer nema konkretnog, opipljivog i za tržište spremnog traženog artikla iza njihova rada. Koga danas zanima stečeno znanje, razvijene sposobnosti i vještine, ciljevi i zadaci koji proizlaze iz nastavnih sadržaja. Kome to treba?
Tko misli da nastavnici malo ili ništa vrijedno ne rade, taj nema pojma o školi, nastavi i ljudima koji “stvaraju” ljude. Biti nastavnik, nije zvanje, niti zanimanje. To je poziv, kao i neki drugi pozivi. To je u tebi od malih nogu. S tim se budiš i zaspiš, s tim živiš, svaki bogovetni dan, u slobodno vrijeme, za vikend, za godišnji odmor. Tvoj posao te veseli, kao i uspjeh svakog učenika.
Razmišljanja poput ovih da nastavnici ništa ne rade, svih ovih godina su učitelje i profesore dovela na marginu društvene margine. Za njih su oni preplaćeni. Jednostavno ih je previše i precijenjeni su, pogotovo što se odgoja tiče. Kakav odgoj? Čemu i kome to služi? Mi smo slobodna i demokratska zemlja. Svatko radi što hoće, kada hoće, gdje hoće i kako hoće. Umjesto odgoja imamo manipulaciju. Tu više ni Sokrat, ni Platon, a kamoli Kant ne mogu pomoći, jer je duboko implementirana i petrificirana u sve slojeve društva. Zato jesmo tu gdje jesno i ide nam kako nam ide. Od jedne perspektivne zemlje, na važnom i bitnom međunarodnom geopolitičkom i geostrateškom položaju, doveli smo je na rub srama po mnogo čemu, najviše po masovnom napuštanju mladih obrazovanih ljudi i odljevu mozgova, u druge države, gdje stvaraju višak vrijednosti i pridonose njihovu napretku, u svakom pogledu.
Kratkotrajna vatrogasna mjera (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)
Aristotel je jednom davno rekao: “Ako u Ateni ne bude postolara, Atenjani će ići bosi, ne bude li u Ateni pekara Atenjani će biti gladni. Ali ne bude li u Ateni učitelja – neće više biti Atene”.
Mislim, da to nikoga ne brine, osim učitelja. Od entuzijazma, kojeg je sve manje se ne može živjeti. Osim toga vrijeđa činjenica i spoznaja da su “zadnja rupa na svirali”, uvijek i kad ima i kad nema novaca. Tek kad se svi namire, baci se po koja mrvica prosvjetarima. Moje mišljenje je da štrajk nije nikakvo rješenje da bi se takvo stanje promijenilo. To može biti samo kratkotrajna vatrogasna mjera, kako bi se neki duhovi smirili. Dobro se zna kako niti u toj branši kao ni u drugima nema jedinstva i zajedništva. Uvijek ima štrajkolomaca i “jurlinista” koji će za neku sinekuru ili benefit urušiti štrajk, izdati “kolovođe” i ako je nemaju dobiti stranačku člansku iskaznicu te će uskoro biti ravnatelji umjesto da crnče u razredu. To nam govore iskustva, poslije nekih štrajkova.
Sjećam se famozne “pugelnice” nagrade od 2.000 kuna, onima koji tad nisu štrajkali. To su uglavnom bili vjeroučitelji, stalni korisnici bolovanja, koji su za vrijeme štrajka bili zdravi, administracija, neki iz stručno-razvojne službe i ortodoksni “domoljubi”. Na sindikatima u tom području, kojih ima više, nisu dovoljno usklađeni i usuglašeni, velika je odgovornost i teret. Štrajk je zadnja instanca u rješavanju problema u školama. Za nadati se da će se dio tih problema riješiti kurikularnom reformom. Tu su bitni oni koji će taj dio reforme odraditi. A to su nastavnici. Lijepo je da su neke od njih javno pohvalili i nagradili, ali to nije dovoljno. To je kap u moru problema i rješenja. Bilo bi lijepo, dobro i pošteno da se svima njima adekvatno plati njihov rad, stručnost, inventivnost, kreativnost, izvrsnost, zalaganje, odgovornost i hrabrost.
Uvijek ima i štrajkolomaca (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
Svake godine oni iznova ulaze u nepoznato područje, polje puno “mina” iznenađenja i problema, koje moraju otkriti, “razmontirati”, osposobiti, riješiti, motivirati, uspostaviti suradnju s puno činitelja, naročito roditelja, učenika, sustručnjaka, stručnom službom (unutarnjom i vanjskom) upravom škole, lokalnom zajednicom … Uz obavezno permanentno obrazovanje, sebe radi, radi razvoja znanosti koja juri geometrijskom progresijom, novih životnih potreba i uvjeta, drugačije djece iz generacije u generaciju, integracije, inkluzije … Svako dijete je jedan poseban jedinstven svijet, kojeg moraš upoznavati, prilagođavati mu se, razvijati ga do njegovih najviših mogućnosti, kako bi postao čovjek koji će se bez velikog stresa uključiti u svijet rada i u svakodnevni život, stvarajući za sebe, svoju obitelj i društvo u cjelini, u domovini gdje se rodio, rastao, školovao i stasao.
Mnogi moji učenici su danas na visokim položajima, doktori znanosti, poznati stručnjaci, ugledni majstori, odgovorni roditelji, pošteni ljudi i korisni članovi društvene zajednice. Nažalost, neki su se putem izgubili, skrenuli, Bave se ne baš dobrim, ali unosnim poslovima, voze mercedese, ljetuju na Sejšelima, nose markiranu odjeću, kreću se u “elitnom” društvu, imaju vile, više stanova, pun podrum nekretnina, ali ne znaju se niti potpisati. Oni ne idu odavde, njima je tu itekako dobro.
Nema tog učitelja koji će svojem učeniku reći, ako ti nije ovdje dobro odi tamo gdje misliš da će ti biti bolje., već će nastojati svom učeniku dati najbolje. Danas nažalost naši nastavnici, odnosno njihov standard ovisi o onima koji su govorili mladim ljudima i ostalim građanima, da odu iz Hrvatske, ako im se ovdje ne sviđa. Takvima su danas. a i uvijek će biti, nastavnici “zadnja rupa na svirali”.
Dokumentarno-igrani film o djelovanju Diane Budisavljević u vrijeme tzv. NDH izazvao je salve bijesa ustaške desnice, ljutite zbog ponovnog aktualiziranja zločina koje se trude prikriti. No lijepa priča o plemenitoj Austrijanki i sama predstavlja određenu reviziju tog perioda, onu u kojoj je uloga heroja oduzeta kolektivu.
Ovogodišnji Pulski filmski festival bio je dočekan u javnosti kao poprište filmsko-kulturnog obračuna. “Dvije Hrvatske”, ona nacionalistička i ona liberalna, imale su svoje filmske predstavnike. Na jednoj strani se nalazio “General”, film Antuna Vrdoljaka o životnom i ratnom putu Ante Gotovine, a na drugoj “Dnevnik Diane Budisavljević”, dokumentarno-igrani film Dane Budisavljević o humanitarnom radu Diane Budisavljević u periodu Drugog svjetskog rata. Ishod obračuna je poznat: “Dnevnik” je pomeo “Generala” i po mišljenju žirija i po mišljenju publike.
Liberalna strana je proslavila pobjedu kao još jedan dokaz kulturne nadmoći, ali i snažnog otpora povijesnom revizionizmu, dok su nacionalisti u skromnom učinku “Generala” pronašli još jedan dokaz teorije zavjere. A ta se zavjera zasniva na tezi, naročito populariziranoj u kratkom mandatu Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture, po kojoj je hrvatska kultura i dalje obilježena “lijevom hegemonijom”. Njome upravljaju “jugoslavenski kadrovi” koji određuju što je dobro, a što nije, a sve pod krinkom stručnosti. Pa tako i u procjeni filmske vrijednosti “Generala” i “Dnevnika”. A kao dodatni prilog “neobjektivnoj” procjeni isticali su i činjenicu da se festival održava u Puli koja je “lijevi grad”, tako da ni stavove publike ne treba uzimati zdravo za gotovo.
No, puno veći problem u “filmskom angažmanu” ovdašnje desnice predstavlja pobuda da ni dokazane ratne zločine ne uzima zdravo za gotovo. Naime, na dan zagrebačke premijere filma Dane Budisavljević, održana je, očito namjerno, i pretpremijera filma “Dječje prihvatilište Sisak”, nastalog u okviru producentske kuće Laudato. Taj film, ustaški odgovor na “Dnevnik”, samo je filmska kulminacija napora revizionističkih krugova da ospore postojanje ustaških logora za djecu. Dio je to, dakako, širih revizionističkih negacija bilo kakvih konclogora u tzv. NDH. Iza ovih prilično gnjusnih motiva krije se projekt normalizacije tzv. NDH i dezinfekcije uloge Katoličke crkve. Naknadno, nevoljko i skromno uključenje Crkve u spašavanje logoraške djece tumači se kao dokaz njene moralne i političke ispravnosti. A ako se u tzv. NDH odvijalo najnormalnije spašavanje djece, onda ni ta tvorevina nije bila moralna nakaza. Bez obzira na to što je, eto, pobila roditelje te djece ili ih poslala na prisilni rad u Njemačku.
Takve i slične revizionističke vratolomije posljednjih godina ne samo da postaju legitimna interpretacija povijesti već prijete da postanu i prevladavajuća. Uživaju široku institucionalnu potporu: od Crkve do ministarstava. I u tom se kontekstu pojavljuje film Dane Budisavljević i izaziva oštre reakcije s desnice. Kako i sam naslov sugerira, film se zasniva na dnevniku Diane Budisavljević o njenim aktivnostima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sam je dnevnik pisan naknadno, u svibnju 1945., prema stenografskim zapisima koje je Diana Budisavljević izrađivala tijekom rata, a objavljen 2003. godine. Ona sama je porijeklom Austrijanka koja se preselila u Zagreb udajom za liječnika i profesora kirurgije na Medicinskom fakultetu, Julija Budisavljevića. Nakon uspostave tzv. NDH, Budisavljević saznaje da se u logore odvode žene i djeca i nastoji im pružiti pomoć. Dok ono što je preostalo od Židovske općine skuplja pomoć za ženu i djecu njihove vjeroispovijesti, Budisavljević odluči skupljati pomoć za pravoslavne majke i djecu koji se izloženi isključivo milosti i nemilosti logorske uprave. Njen humanitarni rad se nastavlja, raste i u dnevniku ga potanko opisuje. Zahvaljujući porijeklu, stupa u kontakt s nacističkim časnicima i vrši na njih pritisak koji rezultira uspjehom: na tisuće srpske djece je spašeno iz ustaških logora, mahom raspodjelom među hrvatskim obiteljima.
Film je, dakle, dokumentarno-igrani. Dokumentarni materijal čine dirljiva sjećanja nekolicine tada spašene djece snimana na današnjim lokacijama logora i stravični filmski zapisi iz perioda funkcioniranja logora. Igrani materijal se zasniva na scenaristički obrađenim dnevničkim zapisima. Dokumentarno-igrani filmovi u hrvatskoj filmskoj tradiciji uglavnom su završavali fijaskom i definitivno predstavljaju zahtijevan izazov. No, Dana Budisavljević ga je savladala i to upravo zato, kako je u svojoj recenziji primijetio Jurica Pavičić, što u ovom slučaju dokumentarni dijelovi nose snažnu emocionalnu podlogu, dok oni igrani donose “realističnu faktografiju” kojoj haenkaovska glumačka patetika ne pomaže odviše. Inače je “podjela uloga” obrnuta. Emocionalni učinak dokumentarnih dijelova je prilično intenzivan. Na primjer, na projekciji kojoj sam prisustvovao veći dio publike je doslovno brisao suze nakon kadrova izmučene djece u logoru i svjedočanstava preživjelih. Taj itekako vrijedan učinak filmskog prikaza iznimnog pothvata Diane Budisavljević ipak neutralizira politički sporne dijelove prikaza koji se ne smiju zanemariti.
Nakon što se pogleda film, stječe se neobičan dojam: sav otpor ustaškom režimu sveo se na moralnu čast i angažman pripadnice više klase austrijskog porijekla. Zdravorazumski prigovor ovom dojmu bi bio: pa i film je o njoj, nije neophodno ni nužno da se sve ostalo spomene. Taj bi prigovor bio održiv da nije kraja filma koji ideološki uobličuje cijeli narativ i zapravo komuniste spominje. Prije nego što analiziramo sam taj kraj, nabrojimo što sve izmiče ovoj perspektivi. Mi, tako, uopće ne znamo da se u periodu od 1941. do 1945. netko aktivno borio protiv ustaša i nacista. I da su, na primjer, oslobodili i te logore. Ne znamo ni da je u samom Zagrebu postojala razgranata mreža pomoći i organizacije otpora. Ne znamo ni da je više tisuća ljudi u Zagrebu ustaška vlast mučila i likvidirala zbog saznanja da pomažu pokret otpora i zatočenike. Dok Diana Budisavljević vodi polunormalni građanski život uz pokoji pretres, nelagodu zbog muževa srpskog porijekla te koktele s nacistima u Esplanadi, sestre Baković su mučene do smrti upravo zato što su pomagale u otporu nacistima. Također ne znamo ništa ni o tome da su medicinske sestre u Crvenom križu s kojima je Budisavljević surađivala i koje se pojavljuju u filmu, bile dio šire antifašističke mreže posredno povezane s Komunističkom partijom. To, dakako, ništa ne oduzima od divnih stvari koje je Budisavljević učinila, ali nam isto tako ne dopušta da prihvatimo narativ o njoj kao ultimativnoj antifašističkoj heroini.
Ponavljam, ne moramo sve to znati, tj. redateljica može slobodno pretpostaviti da je to opće poznato, iako nažalost baš i nije. Ali sam kraj filma koji je itekako ideološki premazan naprosto ne dopušta tu perspektivu jer nam redateljica ipak nedvosmisleno sugerira kakav je taj partizanski pokret bio i kakva je ta novoosnovana država. Motiv koji stoji iza tih sugestija je poznata činjenica: nova vlast je Diani Budisavljević oduzela kartoteku u kojoj je dokumentirala djecu za potrebe kasnijeg pronalaženja i utvrđivanja njihova porijekla. Ta se odluka tumači na razne načine. Neki tvrde da je posrijedi bila osobna osveta Tatjane Marinić, dugogodišnje partijske aktivistkinje koja je preuzela ključnu ulogu u Ministarstvu socijalne politike. Oni koje se ne bave osobnim motivima, tvrde da je posrijedi bilo nepovjerenje u Dianu Budisavljević, zbog njenog austrijskog porijekla i klasne pripadnosti. I naprosto zbog toga što je država ipak imala veće kapacitete za baratanje tim podacima u svrhu pronalaženja djece. To se objašnjenje čini najuvjerljivijim, ali zasigurno ne opravdava činjenicu da Budisavljević kao vanjski suradnik nijednom nije bila angažirana da pomogne u radu s dokumentacijom koju je sama izradila. Kao i što ne opravdava potpuni zaborav djelovanja Diane Budisavljević u jugoslavenskom periodu.
Međutim, redateljica taj događaj objašnjava naprosto komunističkim totalitarizmom. Iako su posrijedi sugestije, one su sasvim eksplicitne: dolazak fašista na vlast i oslobođenje Zagreba prikazuje istim tipom dokumentarnog kadra – razdragana masa dočekuje ulazak nacističke vojske kao što dočekuje i ulazak partizanske vojske. Posrijedi su, očito, zabludjele mase kojima je svejedno koji totalitarni manipulatori dolaze na vlast. One im kliču. Radi se naprosto o najobičnijem izjednačavanju fašizma i komunizma. I zato oni prigovori da nije bitno što partizana nema u filmu ne stoje: ima ih, ali nisu prikazani kao oni koji su četiri godine bili u šumi, ratovali, gladovali i ginuli da oslobode zemlju od okupatora i domaćih izdajnika, već kao predstavnici nove totalitarne vlasti. Jer da ih ima u ovoj prethodnoj ulozi, Diana Budisavljević ne bi mogla biti predstavljena kao individualna heroina kad su tisuće i tisuće drugih podnijele neusporedivo veće muke. Kao što ni oni ne bi mogli biti predstavljeni kao bezdušni birokratski zločinci. Nažalost, izjednačavanje komunizma i fašizma ne staje na tome.
U filmu je prikazana scena upoznavanja Diane Budisavljević s Kamilom Breslerom, zaposlenikom u ustaškom Ministarstvu udružbe koji je itekako zaslužan za spašavanje siročadi iz logora. Budisavljević dolazi kod njega tražiti dozvolu za humanitarni rad. Bresler joj kaže da on dozvolu ne može izdati, ali prepozna njene namjere i mogućnost suradnje. Kako bi ostali sami i uspostavili bliskiji kontakt, Bresler pošalje podređenog iz ureda po neki potpis. Ovaj posluša i pri izlasku upita Breslera može li usput otići na gablec. Ova naizgled nebitna scena svoj smisao dobiva na kraju filmu. Naime, glavni među trojcem koji nova vlast šalje u stan Budisavljević po kartoteku je upravo ovaj podređeni činovnik iz ustaškog ministarstva kojeg je Bresler poslao po potpis, a on otišao po gablec. Toga, naravno, u samom dnevniku Diane Budisavljević nema, već je riječ o redateljičinoj intervenciji. A očito nije bio ni prikriveni komunist kad ga je Bresler morao izbaciti iz ureda kako bi dogovarao spašavanje srpske djece. Ideološka poruka je jasna: nema nikakve razlike između fašizma i komunizma, čak su i ljudi isti! I ne samo to, redateljica ovim potezom ocrtava “antropološku sliku” komunista kakvom nas bombardiraju suvremeni tabloidi: komunisti su “uhljebi” koji ne rade ništa već vrijeme provode po gablecima i kavama.
Cijeloj sceni oduzimanja kartoteke je dodana očita klasna dimenzija koja sugerira nužnost kulturne superiornosti za moralno djelovanje. Diana Budisavljević gleda s vrha zavojitih stepenica svog luksuznog stana kako se ti predstavnici nove, neobrazovane vlasti, nespretno ophode s ormarom u kojem se nalazi kartoteka i jedva suzdržava suze. Ta scena nedvojbeno evocira sve one građanske priče o tome kako su partizani došli iz šume i razbijali klavire po kulturnim stanovima. Ne treba zanemariti ni uvod u scenu: prije nego što uhljebi i udbaši pozvone na vrata, Dijana uživa u igri sa svojom unučicom. Sugestija je prilično djelotvorna: ni komunistima nije pretjerano stalo do dječje radosti.
Ništa od ovoga ne umanjuje doprinos Diane Budisavljević niti opravdava njenu zanemarenost u poslijeratnom periodu, ali itekako ide na ruku revizionistima koliko god se trudilo postići suprotni učinak. Najjače uporište svih revizionizama je upravo antikomunizam. Ako se komunizam dovoljno demonizira, svi oni koji su mu se suprotstavljali “mogu proći”, čak i ustaše. A posljednja scena u filmu čini upravo to. I nakon nje nije uopće teško povjerovati sumanutim tvrdnjama Romana Leljaka i ostalih da su partizani nakon Bleiburga pobili na tisuće djece. Način na koji su prikazani u filmu jamči da je to itekako moguće.
Slogan pod kojim se film promovira, “Istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima”, ipak prešućuje da se najbolje ljude u najboljem slučaju zaboravilo, a u najgorem prikazalo kao zločince. To što su uvjerljivo prikazana “najgora vremena” ne opravdava postupak svođenja “najboljih ljudi” na jednu osobu. Pa makar i bio film o njoj. Kao što niti suvremeno neo-ustaško divljanje ne imunizira film od kritike. Teško ćemo se povijesnom revizionizmu uspješno oduprijeti vlastitim revizionizmom.
Juupi… uspio sam prijeći na drugu stranu svoje države Slavonija 1. Ako je u susjednom Slavonskom Brodu moto – bez pedeset kružnih tokova se ne računa, u našoj državi je moto – Jedan do dva mosta za svakog. Ipak mi nemamo enklavu, ali nam je kanal Grande poveznica.
Pedeset metara jugoistočno od papirnato plišane rodice, znamenitog rada Joze Krpara, zvanog Krparus, google ne prevodi. Amadeus je naš Rim u kojeg svi putevi/ mostovi vode osim ovih za gondole. Na prijelazu iz Pilareve Na Trg Pobjede gradi se most izgubljenih ljudi/ političara/ veza.
Pošto je sve hladnije i opasnije da se jutarnja nužda obavi, pošto su instalacije u onoj stvari. Mislim na one vlastite i od zgrade instalacije. Smrzne na putu u wc školjku i zaštopa je. Da je odštopaju morali bi srušiti par zgrada. Kod nas s druge strane ulice ne stanuju djevojčice, kao u onoj pjesmi, s druge strane naše države, stanuju bakice i didice.
Na putu potrage oko PBZ a naletio sam na Petera, koji još sanja o gondolama. Izgleda da Vakula pojma nema; ni kiša neće kod nas, zaobišla nas. Zato je provjereno u Crnom potoku iz susjedne države poplava i to obilna.
A podzemna i zračna luka? Podzemna će se zvati Let do slobode. Provjereno, kopajući podzemnu pronašli su iskopine stare podzemne iz kamenog doba, koji su koristili praprastanovnici Slavonije 1, čiji su potomci izgubljeni u kružnim tokovima u Slavonskom Brodu. Linija iz doba krede je išla od lokaliteta kod Tene do Amadeusa, PBZ- a, Gimnazije gdje se i nalazi prapovijesno račvanje za Šefkija s stajalištem za Knez i Stars. Također je nađena nespecifizirana naprava za koju se vjeruje da je vremeplov. Ove izgubljene u kružnom toku kvaliteta života u susjednoj državi katapultirala je daleko od matične države, ali zbog straha od gubitka državljanstva vratit će se, jednom. Jednom je fleksibilno, ali diktatura u našoj državi Slavonija 1 naređuje – vraćajte se! Tu je Venecija , tu se ulaže. Da li vaše naselje ima podzemnu i zračnu luku, gdje god bili? Kod nas nije istok, nego zapad. Kompas pojma nema.
Susjed, ima trave za zeca? Blijedo sam pogledao gore, a ono susjeda s trećeg kata iz druge zgrade. Okrenio sam se okolo, a nigdje trave, samo blato i mostovi. Usput da joj opet kažem da mi je zec krepao oprije pet godina. E neću! Kad bolje razmislim „sranje“, eskhumirali su ga s vrećicom Ili-ili Presofleks kad su kopali kanale za gondole, koje su još na suhom.Tako sam ostao bez zeca i njegovih kostiju, sram ih bilo.
Zračna luka radnog naziva „Ispod zemlje“ trebala bi biti na području današnjeg lokaliteta avenije lišene drveća u susjednoj državi. Trenutno se vodi 56 krug (broj kružnih u susjednom Slavonskom Brodu) pregovora. Iz pouzdanih izvora saznajemo da bi sadašnji Lidl trebao postati putnički terminal. Građani Slavonije 1 plebiscitom su odlučili da na aveniju mogu sletati avioni/ zrakomlati Airbus A380, kao i da se Knez poveže pothodnikom ili nadvožnjakom s teleportirajućom rampom.
Na novootrkrivenom mostu uzdaha (ponte dei sospiri) sreo sam baku Maru iz UD BA. Baka Mara mi je pokazala gdje se zakopani bagerist i bager nalaze. Iz prethodne kolumne. Demencije li, zaboravila je naše prijašnje slučjne susrete. Razumijem da baka Mara voli svoju UD BA, ali od sad kad ju vidim idem drugim mostom.
Učitelji, profesori i drugi radnici u prosvjeti, u srednjim i osnovnim školama u Hrvatskoj, od četvrtka se nalaze u cirkularnom štrajku. Radi se o štrajkačkoj metodi koja se prvi put provodi u Hrvatskoj, a oblikom i fleksibilnošću pomalo podsjeća na studentske blokade iz 2009. godine. Cirkularni štrajk znači da svakoga dana točno u podne sindikati u obrazovanju daju obavijest u kojim će se školama – odnosno u kojim županijama – u državi provoditi štrajk idući dan. Prvi dan štrajk se održavao u cijeloj državi i svim školama, a idućih dana se izmjenjuju županije i škole. U petak su u štrajku bile četiri županije (Splitsko-dalmatinska, Dubrovačko-neretvanska, Međimurska i Varaždinska), a u ponedjeljak će štrajkati škole u pet županija (Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Virovitičko-podravska, Bjelovarsko-bilogorska i Koprivničko-križevačka).
Na prvi je pogled ovaj štrajk nešto teže objasniti nego inače, a s njegovim razumijevanjem problem ima i premijer Andrej Plenković koji ga smatra apsurdnim i nepotrebnim. Pregovori između sindikata u prosvjeti i Vlade RH tek su nedavno završili, i to neuspjehom, jer su sindikati odbili povećanje koeficijenta plaća od 2 posto. Naviknuta na sindikalnu pasivnost i na pristanak na ucjenu “uhljebljivanjem” Vlada je smatrala da je riješila učitelje i školsko osoblje po kratkom postupku. Uostalom, nitko niti ne prijeti štrajkom toliko često kao prosvjetari, a ipak štrajkovi u školama su rijetki. Budući da se historijski kontekst ionako ne gleda, vlada se ponaša kao da je odgovorna samo za svoje vlastite odluke. U to se svakako ne ubrajaju odluke svih prethodnih vlada, ni HDZ-ovih, a kamoli SDP-ovih. Obećanja prethodnih vlada pa makar bile i HDZ-ove, u našoj društveno političkoj stvarnosti, ne obvezuju kasnije vlade na ispunjenje obećanja ranijih vlada. Tako je i premijer Plenković zaboravio na krizni i privremeni sporazum o stagnaciji plaća iz 2011. – na tv. “stezanje remena” i na svoju političku odgovornost za socijalno (ne)blagostanje u državi. Sniženja plaća provedena tokom mjera štednje na kapaljku se vraćaju posljednjih godina, nikada u punom obimu i nikad se ne radi o povećanju koje bi imalo ikakvog egzistencijalnog smisla, odnosno ta povećanja ne prate poraste troškova života u izrazito skupoj Hrvatskoj. Povećanje prosvjetnih plaća od dva posto koliko je u pregovorima ponudila Vlada, a sindikati odbili, iznosi otprilike sto do dvjesto kuna. Dakle nedovoljno da makar znači mjesečnu ratu nekih režija ili pokoje kreditne kartice. Sindikati pak traže povećanje koeficijenta od 6.11 posto, što bi u prosjeku iznosilo oko 700 kuna mjesečno. Ukupno taj trošak za javni proračun (isti onaj punjen porezima istih ovih učitelja u štrajku) na godišnjoj razini iznosi zaista niskih 320 milijuna kuna. Stotine milijuna kuna nije mali novac za pojedinca, ali ako se u obzir uzme koliko je proračunskih sredstava izgubljeno korupcijom, a koliko jednostavno nepametnim projektima i antisocijalnim politikama, 320 milijuna kuna zaista nije neki novac.
No, Plenković to ne vidi tako. Prema njegovom viđenju stvari, u njegovoj je vladi proračun za Ministarstvo znanosti i obrazovanja narastao za 3 milijarde kuna. Iako domaćim medijima to prikazuje kao nedvosmisleni dokaz da obrazovanje u njegovom mandatu jeste prioritet. S obzirom na međunarodne i diplomatske prioritete ovog premijera, stvar će prije biti da se radilo o općenito nezadovoljavajućim statističkim podacima Eurostata prema kojem su razni aspekti života u Hrvatskoj obično na među najgorim mjestima većine statističkih lista Europske unije. Povećanje od tri milijarde kuna za Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta nije stoga nikakav indikator važnosti obrazovanja ovoj vladi, već se još jednom radi o vraćanju financiranja koje je postojalo prije “stezanja remena”. Ovoliko koliko je sada vraćeno, toliko je tokom godina ovom resoru bilo i oduzeto. Čak i s ovim porastom, Hrvatska je i dalje, 15 godina od uvođenja Bolonjske obrazovne reforme među zemljama članicama EU koje najmanje izdvajaju za znanost i obrazovanje. No, potpisivanjem bolonjske obrazovne reforme, zatvorena su prva pregovaračka poglavlja s EU (ona najnebitnija: kultura i obrazovanje) prilikom čega je određeno da će izdavanja samo za visoko obrazovanje na dva do četiri posto proračuna, te da će Hrvatska povećavati sredstva za obrazovanje dok ne dosegne prosjek EU. Naime, za ostanak u kategoriji “razvijene zemlje”, umjesto povratka u onu omraženu “zemalja u razvoju”, Hrvatska tu razvojnu razliku mora i platiti. Ovogodišnje povećanje proračuna od tri milijarde kuna nije zapravo nikakav progresivni budžet s kojim se obrazovanje u Hrvatskoj može razvijati, upravo suprotno. Iako se naočigled radi o velikom novcu, zapravo se radi o tome da je obrazovanje u Hrvatskoj u toliko lošem stanju i toliko šuplje te samo što nije potonulo, da je vlada morala dati čak tri milijarde kuna kako bi sanirala rupe.
I tek što je školska godina krenula, pokaže se da ni te tri milijarde kuna i dalje nisu dovoljne. I da je za prvu ruku, potrebno još 320 milijuna kuna. Stoga bi pitanje kupovine socijalnog mira bilo vrlo lako obrnuti: ako smo već dali tri milijarde, zar nam je zaista teško dati još 320 milijuna? Jer podsjetimo, ne radi se ovdje o temama nacionalnog ponosa koje nose HDZ-u glasove, već se radi o socijalnoj, ali i demografskoj mjeri. Situacija s radom u Hrvatskoj je toliko loša, da domaći radnici ne žele raditi za plaće koje tržište nudi. Stoga ljudi emigriraju. Posebno ovi visokoobrazovani kao osobe iz društveno humanističkih znanosti. Nakon gotovo trideset godina uvođenja poduzetničkih olakšica u polju rada koje nisu rezultirale kvalitetnijim i bolje plaćenim radnim mjestima, kao što je obećavano, već egzodusom iz zemlje, sada su sindikati ti koji, ako se stvar promotri šire socijalno, zapravo provode demografsku politiku. Ne čini to ni predsjednica koja se klela u demografiju a sada ju je, možda zbog nogometa, zaboravila, a svakako ne čini to ni HDZ koji se kune u tlo, krv i njihovu navodno neraskidivu vezu – raskidivu samo potrebom za poštenom plaćom za pošteni rad u očima milijuna emigriranih stanovnika.
Ovaj štrajk treba promatrati primarno kao mjeru demografske politike. Zadovoljni profesori znače puno više od tek mirnih i zadovoljnih potrošača. To prije svega znači bolju kvalitetu obrazovanja, možda znači i motiviranije učenike, motiviranije studente koji će jednog dana biti profesori i možda onda u konačnici i njihovu djecu u istim ovim školama. Razumije ovo svakako ministrica obrazovanja znanosti i sporta Blaženka Divjak, no preuzetno bi bilo tvrditi da je razlog njezine eksplicitne podrške štrajku političko slaganje sa sindikatima. Radi se o tome da ministričina matična stranka nastoji podići svoj rejting prije izbora, nastoji stvoriti u javnosti iluziju da su oni odgovorni za ovu obrazovnu reformu, samo se čelnici stranke čini se, previše druže samo s HDZ-ovcima, pa ne vide da je od reforme ostao samo srednji prst, a zahvaljujući njihovim kompromisima. Čak i te prijetnje za izlaskom iz koalicije posljedica čega bi mogao biti pad vlade, nije čak ni isprazna prijetnja, to je niže od toga. To je tek floskula jednog ispranog političara koji pošto poto pokušava ostati u fokusu kamera pa to radi na jedini način koji mu je preostao – preko leđa Blaženke Divjak. Srećom ovdje se dogodio sretan splet okolnosti koji je ministrici omogućio da bude na pravoj strani.
No, zamislite funkcionalnost vlade u kojoj se ministri svako malo opru dogovoru, vladajućem stavu i u javnost izlaze sa svojim – socijalno poželjnijim stavovima. Čak i u tome ovaj štrajk podsjeća na blokade fakulteta. Sjetite se samo da su studente podržavali i nerijetko im ključeve fakulteta davali i dekani i rektori, a i sam Ministar Dragan Primorac zapljeskao je studentima koji su tražili njegovu ostavku. Blaženka Divjak u tome je slična Primorcu, misli da će podrškom štrajku u drugi plan pasti očaj kojeg je napravila s novom obrazovnom reformom. Premijer Plenković, on sigurno ni ne misli o obrazovanju, već o tome kako će se ovaj štrajk prikazati u Briselu. A što se “tajminga” štrajka tiče – on zapravo ne može biti bolji: na početku godine da učenici stignu nadoknaditi sve izgubljeno gradivo i da nijedno dijete ne strada zbog štrajka, i još važnije – prije donošenja proračuna za iduću godinu, što pokazuje da sindikati ovaj put misle ozbiljno.
Početkom 2013. godine, u povodu podizanja brodskog news portala Brodportal, u najavnoj kolumni napisao sam: Crne prognoze govore da će tiskani mediji sve više biti u poziciji nepovratnih defanzivaca – do konačnog poraza. Neminovnost koja one sklone metaforama podsjeća na tijek i ishod Napoleonovog pohoda na Rusiju. Obeshrabrujuća budućnost „papira“ povijesni je fatum kojeg je izazvala i kojeg sve više potvrđuje moćna, sveprisutna prijetnja elektroničkih medija i majke svih Mreža. Svjedoci smo pada tiraža novina, smanjenja količine marketinških novaca za novinske prostore, otpuštanja novinara. Pred tiskovinama su crvena svjetla, a nesmetano i sve brže jure novi osvajači medijskog prostora. Njih se ne lista, po njima se surfa. A sve ima nazivnik koji ne poznaje ideologiju i političku orijentaciju- progres. No, optimistički sam nastavio: Novinarstvo će preživjeti gašenje novina. Na online novinama, na internetskim portalima. Portali su postali mjesta vrtloženja neuništive energije novinarskog bilježenja promjena, skupljanja informacija i utjecaja na društvenu stvarnost.
Iz današnje, još uvijek bliske perspektive, mogu priznati da sam bio preoptimističan, barem kada je riječ o slavonskobrodskom lokalnom novinarstvu. Bez snage i okretnosti, bez znanja, hrabrosti i vještine da plovila koja se nude u internetskim vodama, usmjere prema društvenim promjenama, u svoju medijsku korist i u korist okruženja, lokalni elektronički mediji ne tragaju za promjenama i ne reagiraju na njih. Osim toga, informiranje je posao i treba ga obavljati prema pravilima struke kako bi se lakše doprlo do konzumenata. Dakako, segmenti e-novina su: zanimljiv, provokativan sadržaj i sjajan vizualan habitus odnosno prijemčiva grafička ambalaža. Svega toga jednostavno nema. U stvari ima, ali sporadično, u fragmentima, ovdje ondje, nesustavno, pokatkad uz plaćenički poticaj. Ima pokušaja, dobrih namjera i izvedbi, ali oni su u maloj manjini.
Potpuno je bio u pravu Blaise Pascal kada je ustvrdio da je radoznalost samo taština; ponajčešće želimo saznati nešto samo zato da bismo o tome govorili. I zaista, moram priznati da je moja znatiželja tko se i što se valja iza brda medijskih obavijesti o pojavljivanju novih internetskih adresa bila zapravo potreba da razgovaram o specifičnoj težini već postojećih, te da ih za vlastite prijevozničke potrebe ponovo hijerarhijski razvrstam, a potom i kompariram s nadolazećima. Moja je radoznalost time je veća, jer potiče iz psihologije internetskog sužnja koji fenomene svijeta prečesto vidi kao objave na internetu.
Dakle, pored postojećih mjesnih news portala sa shematiziranim pristupom temama, s ponekim bljeskovima u načinu i sadržaju, uvijek očekujem dolazak prave Nijagare ideja, tekstova povezanih s grafičkim formama, uvrnutih stavova, polemika s neplodnim establišmentom u politici i kulturi, izraženog nezadovoljstva postojećim, kritike, vijesti i svih drugih novinarskih formi (intervjua, reportaža, kolumni, video zapisa), prodora mladih autora neopterećenih mitovima prošlosti i, napose, hrabrosti, očekujem dolazak moćne autorske rijeke od čije će potencijalne energije neka nova internetska centrala, osvjetljavati sve sumračniju stvarnost. To se ne događa. U brodskoj internetskoj dragi ljuljuškaju se sklepani portalski trash tabloidi. I najveći internetski ovisnici, svežderi koji mogu istovremeno jesti čokoladu i kiseli kupus, i najrevniji pristaše lokalnih specijaliteta, pa makar i splačine bile, uvidjeli su da se radi o podcjenjivanju primatelja.
Konfekcionirani prilozi s invencijom ni u tragovima, tabloidna kratkoća, ali bez senzacionalističkih začinjavaca- hrabrog isticanja sisa i guzica, trash u odabiru tema, primjena prepisivačke, škole, koncepcija bez koncepcije, nepostojanje osjećaja za naglašavanje reperkusija pojedinih događaja, nesuvisla selektivnost u izboru predmeta koji se obrađuju, bez sprejanja informativnih zidova portala duhovitošću, bez dunsta o topljenju vrijednosti na gusenim pločama zločinačke politike što društvo rastapa u smrdljivu masu koju je lako, prema vlastitim izrabljivačkim potrebama, preoblikovati, imitiranje imitiranja imitacija… sve su to rezultati nepostojanja tzv. uređivačke politike, nezainteresiranosti da se dokaže, da se pokaže, da se iskaže, da se prikaže, da se ukaže… Portali su proizvodne predstave od kojih sam se previjao od cera. Uvijek očekujem puno više, jer često su u suradničkim ekipama vješte, iskusne novinarske lisice koje iz svojih matičnih medijskih kuća suvereno nadziru okolne kokošinjce. A možda se baš zato ne ispunjavaju moja očekivanja. Starci su često iscijeđeni, suhonjavi, bez žustrine i uzavrele krvi koju goni žudnja za senzacijom, ali i istinom.
Dva su tu problema o kojima sam pisao u jednoj svojoj kolumni. Nepostojanje alternative i mrtvilo mladih u Slavonskom Brodu. Bez toga ni ubuduće neće biti ni dobrih portala. Zbog neaktiviranja alternativnih snaga i mladih, organiziranih, pametnih ljudi, sreće biti neće. Obilnije ću iz nje citirati i time zaključiti mišljenje o tome zašto su portali tromi, a trebali bi biti poput hiperaktivne djece – nezaustavljivi i nemirni.
O alternativi
Brodska nezavisna civilna scena kao nadsumativni projekt alternativnih pogleda na politiku i kulturu, odnosno idejna opozicija oficijelnoj, institucionalnoj, tradicionalnoj i, često prigodničarskoj, kulturi kao sluškinji dnevne, lokalno-režimske politike, nije inicirala ništa vrijedno spomena, nešto o čemu bi se diskutiralo i nešto što bi pokrenulo duhove, a potom i stvarne promjena. Radikalizam i žestoka strast alternative da otvori nove staze i ponudi drukčiji susutav vrijednosti, u Brodu nikad nisu pustili organizacijsko i političko korijenje. Treba se samo podsjetiti na protekla dva desetljeća zaoštrenih društvenih antagonizama, etičkih i etničkih netrpeljivosti, rata i nasilja, kako bi se zaključilo da niko nije (bio), osim Novog brodskog lista, web magazina kojeg upravo „držite u rukama“ i još ponekih sporadičnih pokušaja, dosljedni zastupnik jasnih, zvonkih „drugih glasova“, o „etičkim zahtjevima“, o nenasilju, toleranciji prema Drugom i Drukčijem (mišljenju i praksi), o ravnopravnosti, „svetosti ljudskih života“, o društvenoj pravdi i jednakosti, o sigurnoj budućnosti… Ovaj svijet ovdje, navlastito mladi svijet, shvaćao je nametnute odnose dominacije i moći kao neuništive petrificirane blokove s određenim lokalnim specifičnostima, a za promjenu date političke klime, nikada nije imao snage ni utjecaja ni ideja. Lebde na periferiji života, na ivicama stvarnosti. Kako za vrijeme uspostavljanja samostalnosti države, tako i danas, ali, da li na vijeke vjekova?
O mladima
Kulturna strategija odgovora na postojeće oblike ugnjetavanja, danas mora biti drukčija. Neće u borbi protiv dominantne, militarističke i estetizirane politike biti od pomoći različite forme, različita izražavanja, različita moda i ukus, kao nekad, jer danas je sve dopušteneo, sve egzistira istovremeno i istovažno, pa je, stoga, bezopasno. Pomoć treba potražiti u alternativnoj politici stalnih promjena, pa i stalnim promjenama definicija postojećeg, u politizaciji estetskog, u revitalizaciji utopijske misli, u aktualizaciji univerzalnih principa humanizma… Bez novca, bez snage, bez duhovne iskre, mladi Broda nisu u stanju na juriš osvojiti, kao kakav Zimski dvorac, ni svoj Centar, a potom upravljati njime prem vlastitim potrebama, a kamoli se suprotstaviti ideološkoj indoktrinaciji umirovljenika bez staža koji su historiju preoblikovali u histeriju.
U međuvremenu, većina pripadnika brodske mladeži organizira se kao podrška i imitacija političke stareži, sanja sebično samo o svom zapošljavanju, a ne o promjeni odnosa koja garantira zapošljavanje za sve. Bez sluha za nadolazeće, većinu pripadnika mladeži ne interesiraju drugi, alternativni glasovi. Pjevaju otrcane pjesme za koje su note i riječi napisali starci – o tome da na njoj ostaje svijet. Brine našu mladež budućnost, ali ništa ne radi kako bi bila po njihovoj mjeri, “onkraj besmisla svijeta u kojem živimo”. Umjesto strasti njima vlada strah. Žalosna je to posljedica neborbenosti i polagane predaje. Zbog toga su svima šanse za bolje sutra sve manje.
Što je hrvatska javnost mogla naučiti iz slučaja Šuica? Mediji su se raspisali prije njenog saslušanja u Europskom parlamentu o ogromnom porastu njezine imovine od vremena kada je igrala ulogu skromne profesorice engleskoga u Dubrovniku do njenog uspona za članicu Europskog parlamenta, a poslije saslušanja o njenom lošem engleskom, iako je ona, prema životopisu, završila studij engleskog jezika.
Dakle, nakon što je prošla na tom saslušanju, svaka bi ozbiljna politika – oni koji vode tu politiku – morala izvršiti analizu slučaja Šuica, bez obzira na to što se to zasada dobro završilo po nju i po njenog predlagača, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.
Svaka bi ozbiljna politika morala, nakon tolikog medijskog odjeka, obaviti bar elementarnu analizu implikacija tog slučaja za hrvatsku politiku, a i za nju samu.
Dakle, krenut ćemo od nje same, od dojma postignutog na samom saslušanju.
Prvo: Dubravka Šuica se osramotila lošem znanjem jezika; ne samo lošim akcentom, nego uporabom gramatike i sintakse u njenim odgovorima na saslušanju u Europskom parlamentu. Pokazala je, unatoč činjenici da se obrazovala za profesoricu engleskog jezika, da tim jezikom ne vlada tečno.
To je porazno za nju, ali ne samo za nju. U prvom redu to je porazno za školski sustav u kojem se ona obrazovala, konkretno za studij anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala. Zlonamjerni bi promatrač mogao pomisliti, ne daj Bože, je li njena diploma autentična? A zatim, porazno je za školski sustav u kojem je ona djecu podučavala takav engleski kojim ona govori.
Drugo: nije problem samo njezina uporaba gramatike i sintakse. Problem je i konceptualno siromaštvo njezinog engleskog jezika, što je vjerojatno odraz konceptualnog siromaštva i njenog hrvatskog jezika.
Poznato je da će govornici koji rabe višu razinu govorne komunikacije koja odražava sposobnost razmišljanja u apstraktnim konceptima na vlastitom jeziku, čak i kad slabo govore strani jezik, pokušati izbjeći govorne poštapalice i spuštati svoju komunikaciju na razinu street levela, to jest ulične razine komuniciranja.
Treće: iz toga proizlazi i niska razina argumentacije onoga što je za hrvatsku javnost glavno pitanje, koje je izazvalo toliku pozornost u javnosti, a to je njeno bogatstvo.
Pokušaj odgovora na pitanje jednog zastupnika koje je za hrvatsku javnost indikator njezinog osobnog integriteta protekao je u znaku tzv. compliant communication, gdje se odgovor izbjegava simpatičnim namigivanjem, suučesničkim smiješkom, upućivanjem na suprugov posao kapetana na stranom brodu, iz čega bi valjda trebalo proizlaziti da je to objašnjenje za njeno nekretninsko bogatstvo.
Četvrto: jedno od pitanja koje bi se moglo definirati ipak kao ono iz kruga njezinih budućih nadležnosti došlo je od europarlamentarca iz njenog političkog miljea i očito je bilo pripremljeno, jer mu je prije odgovora kandidatkinja Šuica žovijalno čestitala – rođendan, koji, gle, pada baš danas!
Takva verbalna smicalica poznata je u diplomatskoj teoriji kao courtoisie de convenience, kada svoju komunikaciju nastojite razvodniti elementima prividne prisnosti sa sugovornikom, što bi trebalo opustiti atmosferu.
Da, ali, kako pišu udžbenici diplomatske komunikacije, to se rabi kada suština odgovora nije toliko konzistentna, pa je onda prijelaz na pokazivanje prisnih odnosa s upitanikom način izvrdavanja. Naravno, ovdje govorimo o dojmu, o onome što mogu uočiti eksperti diplomatskog komuniciranja, ali i informirana javnost.
Peto: tijekom pisanja medija o njoj pojavile su se i fotografije, izgleda s njenog profila na društvenim mrežama, koje ju pokazuju u trenucima ljetnog relaksa na jahti – njenog muža, koja sugerira way of life, stil života, bogatih i slavnih. Čak i američki političari, tipični plutokrati, izbjegavaju ostentativno pokazivati svoje bogatstvo.
Pogotovo bi to trebalo vrijediti za političare u zemlji u kojoj, prema službenim podacima, 27,9 % ljudi živi na rubu siromaštva. Ako ništa drugo, takve fotografije svjedoče o aroganciji pripadnika političke kaste koji se razmeću svojim bogatstvima, a za koje javnost pretpostavlja da je većinom stečeno klijentelističkim metodama.
Šesto: logično se nameće pitanje – nije li Andrej Plenković imao mogućnost izabrati boljeg kandidata za to prestižno mjesto? Već se u prošlom mandatu moglo to pitanje postaviti, iako je Neven Mimica, dosadašnji europski povjerenik iz Hrvatske, imao solidni curriculum vitae iza sebe kao diplomat i ministar baš iz tog resora – iz resora europske politike.
Ali ni on nije konkurentan prema jednog osobi, koja je to mjesto zaslužila prije njega. A to je nitko drugi nego čovjek koji je sedam godina vodio teške pregovore s Europskom unijom kao hrvatski pregovarač. Govorimo ovdje o Vladimiru Drobnjaku, koji je sakupio desetljeća briljantne diplomatske karijere i sada u Ujedinjenim nacijama vodi hrvatsku misiju pri toj svjetskoj organizaciji.
Ako je itko zasluživao da bude kandidiran za to mjesto zbog dubokog poznavanja mehanizama Europske unije, zbog poznavanja ne samo stvari nego i ljudi s kojima je pregovarao tijekom čak sedam godina, onda je to on. Ali, izgleda, ima jednu manu.
Kada je Hrvatska ulazila u članstvo EU, izgleda da nije bio član nijedne stranke vodeće koalicije, a sada, izgleda, opet nije član trenutačno vladajuće stranke.
A profesionalni diplomat, za razliku od political apointee, dakle politički imenovanog diplomata (obično svjetske diplomacije limitiraju taj broj političkih podobnika na 30% ukupnog personala, i to samo za najviša, ambasadorska mjesta), visoki je službenik države koji mora biti iznad stranačkih podjela. On je samo profesionalac, čovjek koji odlično radi svoj posao, a takve naša državna politika, izgleda, ne treba.
Umjesto toga, imamo na ključnim mjestima koji predstavljaju našu državu u svijetu pripadnike nove kaste, plutokracije koja vlada i samu sebe reproducira razmećući se svojim stilom života tipa ”bogati i slavni”.
Dok Greta Thunberg priziva znanstvene autoritete, Nino Raspudić nonšalantno laže o podacima, izmišlja naučna istraživanja i krade tuđe loše fore, potpuno ravnodušan spram toga što će ga u jeftinom muljanju brzo uhvatiti pola novinarske scene: važno je samo da svojim stavovima stvori dovoljno buke, privuče pažnju i dobije reakciju
Zašto Nino Raspudić ima tako velike probleme s malim djevojčicama? Početkom ove godine, kada je izbio skandal oko popisa obavezne školske lektire, gorljivo je zagovarao uklanjanje ‘Dnevnika’ Anne Frank kako bi se otvorilo mjesto za novog u nizu provjerenih, ozbiljnih, odraslih muških autora. Krajem prošlog mjeseca, kada je 16-godišnja Greta Thunberg postala glavna zvijezda svjetskih medija, javio se u Večernjem listu tekstom ‘Gretenizam – zadnji stadij kapitalizma’. Tamo je švedsku tinejdžerku proglasio lutkom na koncu ‘sumnjivih političkih i ekonomskih interesa’ koji pod krinkom borbe protiv klimatskih promjena promiču opasnu ljevičarsku ideologiju, šire dezinformacije, izvrću činjenice, po kratkom postupku eliminiraju iz javne rasprave one s kojima se ne slažu i – sve u svemu – u svojoj želji da ostvare ‘vlast i kontrolu nad društvom’ pokazuju ‘sve očitije totalitarne pretenzije’. Istinoljubivog autora pritom je naročito uznemirilo Gretino psihičko stanje. ‘Bolesno dijete’, ‘autistična švedska djevojčica’, ‘srednjoškolka kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, autizam i opsesivno-kompulzivni poremećaj’ pa svojim ‘fiksacijama’ sada ‘maltretira cijeli svijet’ baš kao što je do jučer maltretirala vlastitu porodicu: dok prstom preneraženo upire u klinku s dijagnozom, Nino nas pomalo podsjeća na one balavce koji opsjednuto zure u svakoga tko je imalo drugačiji, dok ih roditelji vuku za ruku i posramljeno mrmljaju, pitajući se gdje su točno pogriješili u odgoju.
Kroz dva tjedna otkako je objavljen, Raspudićev pokušaj provokacije rastavili su na sreću do posljednje izmišljotine brojni novinari. Petar Vidov je na portalu Faktograf potanko i dokumentirano pokazao da se temelji na krivim podacima, neprovjerenim izvorima i netočnim navodima. Inoslav Bešker u Jutarnjem listu razotkrio je da čak ni ona loša naslovna fora s ‘gretenizmom’ zapravo nije Ninova: pokupio ju je, potajice, od jednog talijanskog piskarala. Raspudićeva, naravno, nije ni osnovna linija argumentacije na tragu paranoidne teorije zavjere: jedva sat ili dva nakon što je Gretin govor pred Ujedinjenim nacijama postao viralna senzacija, ultrakonzervativni komentator Michael Knowles lupetao je na Foxu o ‘mentalno bolesnom švedskom djetetu koje iskorištava međunarodna ljevica’. Jedina je razlika u tome što se desničarski američka televizija potom javno ispričala i obećala da Knowlesa više nikada neće zvati u goste, dok hrvatskim desničarskim novinama nešto poput isprike ne pada na pamet.
Objavili su, umjesto nje, par izjava zgroženih psihijatara o tome zašto ljude s Aspergerovim sindromom nije u redu javno stigmatizirati, ali to je ionako tip reakcije na koju Raspudić unaprijed računa. Stara je to taktika nove desnice, koja živi od toga da se predstavlja kao žrtva terora političke korektnosti. Jer se jedina, navodno, usudi reći ono što svi dobro vidimo, ali o tome šutimo: da 16-godišnje dijete, naprosto, ima dijagnosticiran neuro-poremećaj. Problem je samo što u Gretinom slučaju takva taktika ne funkcionira. A zašto ne funkcionira, precizno je na američkom portalu Vox objasnio Steve Silberman, poznati pop-znanstveni novinar, autor nagrađivane knjige ‘Neuroplemena: nasljeđe autizma i kako razmišljati pametnije o ljudima koji razmišljaju drukčije’ (2015.), ukratko čovjek koji – za razliku od našeg kolumnista – ipak ponešto zna o temi o kojoj progovara. Ovo je njegova poanta: ‘Prije samo nekoliko godina, Thunbergin angažman mediji bi vjerojatno prikazali kao inspirativnu priču o djevojčici koja ‘nadilazi’ vlastita ograničenja i postaje vođa svjetskog pokreta. Ali Thunberg danas sama nudi drukčije, radikalnije objašnjenje: ona tvrdi da nije postala aktivistkinja usprkos autizmu, nego zbog njega.’ I doista: kada Greta govori o vlastitoj dijagnozi, ona je naziva svojom ‘supermoći’. Hvali se stanjem koje joj omogućuje da ostane potpuno fokusirana na jedan problem, ne obraćajući pažnju na kritike i pohvale, izgovore i prepreke, socijalne uzuse i teret političke hijerarhije. Nekome se ta vrsta opsesivne posvećenosti i radikalne dosljednosti može činiti potencijalno opasnom, ali Greta – u tome je kvaka – pritom ne tvrdi da posjeduje rješenje. Samo poziva da poslušamo što govore znanstvenici i da zatim djelujemo u skladu s onim što smo čuli: samo nam ne dopušta luksuz izlike. U svijetu koji, prema svim relevantnim znanstvenim istraživanjima, ubrzano organizira vlastitu katastrofu, jedna opsjednuta, nemilosrdna, ‘nenormalna’ djevojčica danas je najjasniji glas prosvijećenog razuma.
Možda baš zato, uostalom, Nino Rapudić ima tako velikih problema s djevojčicama: one ga uporno podsjećaju koliko je zapravo malen (https://www.portalnovosti.com/neprijateljska-propaganda-maleni-nino). Dok ‘bolesno dijete’ priziva znanstvene autoritete, Nino Normale nonšalantno laže o podacima, izmišlja naučna istraživanja i krade tuđe loše fore, potpuno ravnodušan spram toga što će ga u jeftinom muljanju brzo uhvatiti pola novinarske scene: važno je samo da svojim stavovima stvori dovoljno buke, privuče pažnju i dobije reakciju. To je, napokon, njegov stari običaj. Da nismo ovako politički korektni, rekli bismo da je u pitanju ozbiljan poremećaj.
Oko duševnog poremećaja vrti se i većina komentara ‘Jokera’ Todda Phillipsa, glavnog kino-događaja prošlog tjedna: dugo neki film nije ovako polarizirao publiku i kritiku. S jedne strane Zlatni lav u Veneciji, osmominutne ovacije i euforične pohvale: s druge ‘Guardianov’ Peter Bradshaw koji piše o ‘najvećem razočarenju godine’, kod nas Zrinka Pavlić na T-portalu spominje ‘prazno preseravanje’, dok David Ehrlich na IndieWireu povlači lucidnu paralelu s ‘Klubom boraca’ na štetu Phillipsove mračne priče koja, tvrdi, ne nudi ništa više od ‘mutnog osjećaja nepravde’ i ‘bezvremenskih (i općenitih) dojmova nejednakosti’. Naš dojam o ‘Jokeru’ je negdje između krajnosti: iako film nije remek-djelo, u njemu ima mnogo više toga nego što su nabrušeni kritičari uspjeli prepoznati. Ali ovo nije tekst o svemu onome čega u ‘Jokeru’ ima, nego o onome čega nema ni u jednoj kritici.
Baš sve one, naime, papagajski ponavljaju da je priča o neuspješnom, psihički nestabilnom stand up komičaru Arthuru Flecku (fascinantni Joaquin Phoenix), koji se postepeno transformira u manijakalnog Batmanovog arhineprijatelja, smještena u američki velegrad ranih osamdesetih: baš nijedna, međutim, ne zna što da zatim s tim podatkom uradi. Neobično, jer rane osamdesete su – toliko bar znamo – početak predsjedničke ere Ronalda Reagana, njegove ekonomske politike prilagođene najbogatijima i globalnog trijumfa neoliberalnog kapitalizma. Zato, kada nas film doslovce u prvoj rečenici obavijesti kako su smećari Gotham Cityja stupili u štrajk, onda ipak nemamo pred sobom ‘mutni osjećaj nepravde’ ni ‘općenite dojmove nejednakosti’, nego vrlo precizno datirane klasne sukobe: uostalom, u New Yorku, koji ovdje ‘glumi’ Gotham, 1981. godine doista je izbio dugotrajni štrajk smećara. Ni otponac Fleckova ludila nije slučajan: ono nastupa kada mu socijalna služba zbog financijskih rezova uskrati lijekove. I tako dalje: Philips ne gura ekonomski kontekst reaganovske ekonomije u prvi plan, ali ga vrlo jasno naznačuje, pa onda ni njegova odluka da korijen sukoba ‘dobra’ i ‘zla’ posadi u neoliberalno tlo ne može biti slučajna.
Kako je ovo promaklo kritičarima koji su film redom čitali u ključu ‘toksičnog maskuliniteta’, maglovite društvene alegorije današnjice ili isprazne post-occupy ikonografije? Možda je stvar u tome što je od posljednje velike kapitalističke krize prošlo, evo, punih deset godina: možda su im politički senzori naprosto otupjeli. Na sreću, ekonomisti kažu da je nova globalna recesija pred vratima, a s njom nam opet stižu štrajkovi, sukobi i bolni rezovi: uskoro će, vjerujemo, filmski kritičari moći lakše prepoznati priču o neoliberalizmu, čak i kada je skrivena ispod maske ludog klauna.
Ako je klasna borba u Phillipsovom blockbusteru diskretno prikrivena, onda je izravno susrećemo na nekim posve neočekivanim mjestima. ‘Superstore’ je NBC-jev sit-com koji upravo ulazi u petu sezonu. Na početku nije obećavao previše: bila je to standardna, podnošljivo duhovita komedija radnog mjesta, smještena u golemi supermarket iz fiktivnog američkog lanca prodavaonica, s ljubavnim parom u središtu priče, nesposobnim blesanom na poziciji šefa i sporednim likovima skrojenim po nepisanim pravilima političke korektnosti, od feminiziranog filipinskog geja sve do Afroamerikanca u kolicima. Kako je radnja odmicala, međutim, konfekcijska se serija iznenađujuće politizirala: na vrhuncu, krajem prošle sezone, radnici pokušavaju osnovati sindikat kako bi se suprotstavili korporacijskim mjerama smanjivanja nadnica, ali korporacija uzvraća saznavši da je onaj simpatični Filipinac zapravo ilegalni imigrant, pa u dogovoru s vlastima šalje odred do zuba naoružanih policajaca da ga deportiraju… Liberalna antitrumpovska agenda opće je mjesto američke TV-produkcije – dovoljno je pratiti kako se, recimo, razvija sve anarhoidniji i sve zabavniji ‘Good Fight’ – ali povezivanje proimigrantskih stavova s radničkim pravima, uz prilično jasnu poruku da državna represija direktno služi interesima kapitalista, nešto je što do sada baš i nismo viđali. Posebno ne u nepretencioznoj, žanrovski korektnoj, podnošljivo duhovitoj seriji. ‘Superstoreu’ zato veliki plus, a čitateljicama i čitaocima preporuke za guilty pleasure bindžanje.
A umjesto dodatnog motiva za gledanje serije, evo vijesti o tome kakve sve nevolje imaju mnogo ambiciozniji režiseri kada požele nešto reći o klasnim odnosima i radničkim pravima. Michael Winterbottom, hiperproduktivni autor ‘24 Hour Party People’, ‘The Road to Guantanamo’, trilogije ‘The Trip’ i još tridesetak hvaljenih naslova, upravo promovira svoj posljednji film ‘Greed’. Ova priča o fiktivnom modnom mogulu, kojeg igra Winterbottomov stari suradnik Steve Coogan, trebala je završiti prikazivanjem nekoliko stvarnih podataka: iznosi plaća azijskih radnika koji za dva do tri dolara dnevno šiju odjeću globalnih brendova na ekranu bi se pojavili paralelno s bogatstvima vlasnika Zare i H&M-a, procijenjenima na nekoliko desetaka milijardi dolara. Na probnoj, pretpremijernoj produkciji filma publici se takav kraj itekako svidio: nešto manje producentu Lineu Klineu iz Sonyja, koji ga je izbacio. ‘Rekao mi je: ne zanima me što je to bio najpopularniji dio’, prepričava režiser. ‘Nećemo spominjati brendove ni njihove vlasnike jer ne želimo naštetiti poslovima koje Sony ima s njima.’ Natezanje je trajalo pola godine, a presudila je sitna stavka iz ugovora na koju Winterbottom nije obraćao pozornost… Ubuduće će, vjerujemo, više paziti. A Sony će, u međuvremenu, solidno zaraditi.
Događaj je tipičan ne samo za izraelsko-palestinsku zajedničku povijest, nego i za emocionalno i moralno-intelektualno bivanje svakoga tamošnjeg građanina: Arapi ubijaju trojicu židovskih dječaka, nakon čega izbijaju masovne demonstracije, s izlivima sirovog i surovog rasizma, a premijer Netanjahu daje izjavu tako karakterističnu za nacionalističke, ekstremno desne i neprosvijećene vladare Europe i Svijeta: “Dubok i širok moralni ponor dijeli nas od naših neprijatelja”, sugerirajući tu istinu nad istinama da Židov nikada ne bi mogao učiniti arapskom djetetu ono što su Arapi učinili našim dječacima. Ne proteče, međutim, ni dan od sprovoda, kad netko ote i živa spali arapskog dječaka. I tako započe priča, jedna od mnogi koje su se po istom životno-dramaturškom obrascu odvile i koje će se se i dalje odvijati, obrazujući kulturni, nacionalni i civilizacijski identitet naraštaja Izraelaca i Palestinaca. Te priče, međutim, ne samo da određuju i nas, jer smo ljudi, nego kroz cijelo dvadeseto stoljeće, a danas još više i sve više, određuju Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, i ostale Balkance, koji svoje kulturne i nacionalne identitete formiraju na mržnji prema najbližim susjedima, uglavnom onima koji ih ometaju u proširenju posjeda i zapišavanju granica vlastite duhovnosti.
Možemo li zamisliti hrvatsku (srpsku, bošnjačku…) priču o tome kako su njihovi ubili tri naša dječaka, da bi zatim jedan naš – nikako mi svi! – ubio jednog njihovog. Kako da ne, ta bi priča insistirala na moralnoj ravnoteži između zle manjine i pojedinačne osvete jednoga manjinca, kao i na tome da je njihovo zlo usustavljeno u njihov nacionalni projekt, dok je naše zlo incidentno. Oni su “udruženi zločinački poduhvat”, a taj jedan naš, on je “budala”. Eto, na tim bi osnovama bila zasnovana hrvatska priča na ovako koncipiranom zločinu. A takva bi bila i srpska, bošnjačka, albanska… Možeš im obećati i Oskara, i Nobelovu nagradu za književnost, ali oni ne umiju drukčije ispričati priču, ne umiju drukčije razumijevati sebe i svijet oko sebe. Nema u Hrvatskoj pisaca ni scenarista, nema redatelja, koji bi se odvažili krenuti od temeljne dramaturške i moralne postavke prema kojoj je tuđe zlo samo motiv u priči i jedan od pokretača radnje, a naše zlo jedini je i najveći problem, temelj svake prave i velike književne ili filmske, kazališne, kavanske priče.
HBO pružio je Izraelcima priliku da na svoj način ispričaju priču: Josef Cedar i Hagai Levi odlični su, vrlo angažirani filmski i televizijski redatelji i scenaristi. Ali priča je takva da ih nadrasta svojom strašnom silinom, ali i onim Netanjahuovim “dubokim i širokim moralnim ponorom”, pa oni pozivaju palestinskog filmskog autora Tawfika Abu Waela, koji prihvaća poziv, da bi se zatim, u ulozi koscenarista, pojavio i glavni glumac u budućoj seriji Shlomi Elkabetz, koji, bolje od ostalih, poznaje milje iz kojeg je nastao židovski zločin. A što je s arapskim zločinom, pitat će onaj tko još uvijek ne razumije moralnu i dramaturšku logiku suvremene bliskoistočne ili balkanske tragedije, pa ćemo ga mi zamoliti da još malo popričeka, jer će mu se samo kazati bude li i dalje pažljivo čitao.
Prvo od čega autori odustaju jest da uopće pripovijedaju o arapskom ubojstvu trojice židovskih dječaka. Osim što se u pripovijesti o tom zločinu ne ogleda velika drama zajednice, one izraelske ili one palestinske, najgori je moralni prekršaj u stvaranju ravnoteže između jednog i drugog ubojstva, bez obzira na to što su oni ubili čak trojicu naših, a naš je ubio samo jednog njihovog. Iza našeg ubojice stoje država i društvo, čiji bi sustav vrijednosti trebalo preispitati i ogledati ga u činu spaljivanja jednoga nedužnog dječaka, a iza njihovog ubojice stoji manjinstvo, društvena i politička diskriminacija, okupirani teritoriji. Osuđivati one koji su već osuđeni gesta je lošeg novinarstva i domoljubnih glupana, ozbiljna se književnost time ne bavi, jer čim to pokuša raditi prestaje biti ozbiljna.
Serija “Naši dečki” u deset je epizoda, i donosi skoro desetosatnu vivisekciju bez narkoze i analgetika, najprije izraelskog, predominantno židovskog društva, dominantnog vrijednosnog sustava, teokracije, fanatizma, ekstremizma i rasizma, koji izravno proizlaze iz pojedinih vjerskih ustanova, ali i društva koje se nalazi u višedesetljetnoj, intergeneracijskoj klopci, iz koje kao da nema izlaza, negativnog odnosa prema arapskom i palestinskom okruženju, prema svijetu, dakle, koji unutar Izraela predstavlja uglavnom diskriminiranu manjinu, ali s kojim, opet, Izrael sa svih strana graniči. Istodobno, “Naši dečki” su općeljudska i svevremena priča, jednostavna i elementarna, nerazrješiva na način antičke tragedije, koju svatko može vrlo lako preseliti u vlastiti svijet ili je pronalaziti u svom svijetu. Nju u Hrvatskoj lako prepoznajemo u načinima reagiranja na ubojstvo obitelji Zec, na pokolj koji je nakon Oluje izvršen u srpskom selu Grubori, te na brojne druge “naše” zločine, za koje ne samo da nitko nikad neće biti osuđen, nego se nitko nikad neće odvažiti da o njima i o reakcijama zajednice ispripovijeda artikuliranu književnu, filmsku ili televizijsku priču. Oliver Frljić je pokušao, pa je fizički protjeran iz Hrvatske. Nebojša Slijepčević je pokušao, ali čak je i njegov dokumentarni film, dakle film koji samo dokumentira, dočekan gnjevno. Kako to da je u Izraelu moguće ono što je u Hrvatskoj (u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, na Kosovu, u Makedoniji) nemoguće i zapravo nezamislivo?
Autori serije “Naši dečki” čuvaju se ambivalentnih sudova i osjećaja. Sve je tu bolno jasno, nema razumijevanja za počinitelje, nema razumijevanja za domoljube, one s naše strane, kao ni za one s njihove strane. A pokazano je sve, ali baš sve što su veliki i mali Izraelci, oni u vlasti i oni u policiji, kao i oni koje uragani emocija nose tamo i ovamo, učinili da prikriju motive židovskog zločina, da ubojstvo pripišu nekome drugom, da arapskog dječaka učine sukrivcem, ili, kad im ništa drugo više ne preostaje, da ubojicu, tojest ubojice, proglase neuračunljivim…
U seriji tri su moralno besprijekorna lika. Istražitelj Šimon, kojeg igra koscenarist Shlomi Elkabetz, inače jedan od fascinantnijih glumaca koje smo posljednjih godina vidjeli, ispravan je po vlastitoj odluci i misiji. On će i lagati da bi rekao istinu. I spreman je sve izdati i izvrgnuti se najtežem ruglu, samo da ostvari vlastiti ideal pravde. A pravda je za Šimona ono što je očigledno, što zapravo svi vide, ali što može biti osujećeno zbog općeg raspoloženja, zbog ratne atmosfere ili zbog proceduralnih smicalica – dakle zbog onog zbog čega su ubojice obitelji Zec svojedobno u Zagrebu oslobođene, a pojedini među njima i odlikovani. Šimon nije, međutim, idealni policajac, niti je onaj koji će potvrditi ispravnost izraelskog pravnog i policijskog sistema. On je gubitnik, a njegov slučaj pokazuje kako je gubitnik svatko tko pod svaku cijenu insistira na pravdi. To je najsubverzivnija teza koja proizlazi iz ove serije.
Druga dva moralno besprijekorna lika otac su i majka ubijenoga arapskog dječaka. Njihova ispravnost samo se dijelom tiče uloge žrtve koju im je zadala sudbina. Odbijajući domoljubne ponude da okrene leđa izraelskom sudu, kao i da mrtvoga sina nazove šehidom (mučenikom vjere), otac je poput Šimona na drugoj strani. I on insistira na pravdi pod svaku cijenu, i on je, zapravo, gubitnik. Slika izraelsko-palestinskog sukoba u “Našim dečkima” najjasnije se vidi kroz dva gubitništva. I krajnje je pesimistička.
Majka je figura iz antičke tragedije. Savršeno mirna, bez trenutka grča na licu. Pametnija od oca. Svjesna da od pravde neće biti ništa, ali i da za čovjeka ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti pravdu. Majka je umijeće mirnoga bola.
Ubojice židovskih dječaka otkriveni su i ubijeni u potjeri. Jedan je osuđen na doživotni zatvor. Svoj trojici su, prema izraelskim zakonima, porušene kuće. Ubojice arapskog dječaka osuđeni su na doživotni zatvor. Otac je tražio da se i njihove kuće sruše. Nije moglo, jer zakon nije takav. Nije, dakle, riječ o velikom trijumfu izraelske pravde, niti o priči koja će na prikriven način slaviti našu civiliziranost, naspram neciviliziranosti onih drugih. “Naši dečki” priča su o našoj nesposobnosti da njihove dečke doživimo kao svoje. I o tome da će nas to uništiti, da će nas naša mržnja uništiti, da ćemo pasti od ruke naših ubojica, u ime naše nacije i vjere.
Morali biste pogledati ovu televizijsku seriju. Između ostaloga i zato da biste shvatili koliko je bolje, čovječnije, civiliziranije i kulturnije biti Izraelac, nego biti to što jeste. To je, vjerojatno, i prvi maleni korak prema promjeni onog što jeste.
Gospodin Miroslav Škoro svoga se sna o neovisnoj Hrvatskoj jako dobro sjeća. Bilo je to negdje osamdesetih, kad je letio u Ameriku, preko Frankfurta za Pittsburgh. Dugačak je to let, pa je vrijeme kratio čitajući šest svezaka kultne ‘Povijesti Hrvata’ Nade Klaić…
‘Upijajući ljepotu domovine, često je uzimamo zdravo za gotovo i zaboravimo koliko smo je sanjali. Ne zaboravimo snove!’ kaže predsjednički kandidat Miroslav Škoro u svom revolucionarnom predizbornom spotu sa sinjim morem, zlatnim žitom, razigranim konjima i zalaskom sunca, pa na Facebooku objašnjava koncept: ‘Devet stoljeća nismo odustali od sna o neovisnoj Hrvatskoj. Danas imamo svoju državu, ali ona nije onakva kakvu smo sanjali. Obećajmo sebi i svojoj djeci da nećemo odustati od sna o uspješnoj Hrvatskoj bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’
Tupo sam piljio u ekran, upijajući ljepote domovine uzete zdravo za gotovo, i pokušavao se sjetiti vremena kad smo je sanjali. Džabe. Nisam se mogao sjetiti nijednog takvog sna. Sjećam se, recimo, kad sam kao balavac sanjao da petom dajem gol u devedesetoj minuti finala Kupa prvaka protiv Ajaxa, sjećam se i jednog prilično blesavog sna sa Sofijom Loren, sjećam se da mi je pokojna baba Kata znala često doći u san, ali ta, kako ste rekli, neovisna Hrvatska… ne, ne pamtim nijedan takav san. Možda sam je, ne kažem, nekad i sanjao, ali ne pamtim. Ne bi to, najzad, bilo ništa neobično, velika većina ljudi zaboravlja svoje snove istog časa kad se probude.
Suvremena oneirologija – o da, postoji znanost o snovima i ima svoj naziv – smatra kako ljudi koji se često bude, koji dakle nemirno spavaju, bolje pamte svoje snove od onih koji spavaju duboko i spokojno. Studija neuroloških stručnjaka sa Sveučilišta u Lyonu iz 2017. godine pokazala je kako u tim budnim intervalima hipokampus mozga ima vremena da snove iz kratkotrajne memorije pošalje u korteks i uskladišti u dugotrajno pamćenje. Po toj teoriji, sa Hrvatima bi stvar bila u tome što su jednostavno dugo i duboko spavali. Punih devet stotina godina, da budemo precizniji, spavali su Hrvati kao bebe sanjajući neovisnu državu, i kad su se prije tridesetak godina iznenada trgli iz zna – probudio ih jedan glasni komšija urlajući po dvorištu, duga priča – istog časa, jasno, zaboravili su što su sanjali.
‘Ne zaboravimo snove!’ kaže onda Miroslav Škoro, i teško da je mogao biti više u pravu. Zaboravili su Hrvati kako su ne tako davno sanjali državu, ‘uspješnu Hrvatsku bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije’. Ja prvi: nikad, recimo, nisam razumio tu stvar. Svašta živi ljudi sanjaju – dolaze im u snove mišićavi crnci i sisate plavuše, sanjaju vatru, zmije, mrave, plaže na Mjesecu, sanjaju da su nevidljivi, da padaju s vrha nebodera, da im bankomat greškom izbacuje milijun kuna, da trče u mjestu bježeći od Kolinde Grabar-Kitarović ili da igraju briškulu s Bobom Dylanom – svašta, rekoh, ljudi sanjaju, ali nikad prije nisam čuo da netko sanja nezavisnu državu.
Kako se, naime, sanja država? Kako to uopće izgleda? Kakav je to san o neovisnoj državi, kako točno izgleda kad se sanja, kako ono, ‘uspješna Hrvatska bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije’?
Gospodin Miroslav Škoro, recimo, svoga se sna o neovisnoj Hrvatskoj jako dobro sjeća. Bilo je to negdje osamdesetih, kad je letio u Ameriku, preko Frankfurta za Pittsburgh. Dugačak je to let, pa je vrijeme kratio čitajući šest svezaka kultne ‘Povijesti Hrvata’ Nade Klaić. Bila je zima, a u avionu ugodno toplo: stjuardesa mu je upravo bila donijela puding od čokolade, a Škoro, živo pamti, taman čitao o Svetoslavu Suronji, sinu Stjepana Držislava, kad ga je iznenada trglo neko zujanje. Osvrnuo se oko sebe da vidi čuje li još netko to neobično zujanje, i imao što vidjeti: pun avion Vikinga. Baš pravi Vikinzi, svaki kao Hogar Strašni, crvene kose i brade, pod šljemom s bikovskim rogovima.
‘Čujete li i vi ovo zujanje?’ upitao onda uplašeni Škoro Hogara u sjedištu do njegovog, a ovaj mu odgovorio: ‘Leif Erikson, sin Erika Crvenog, drago mi je. Idemo otkriti Ameriku.’ ‘Miroslav Škoro, najs tu mit ju’, pristojno mu uzvratio ovaj, ‘nego čujete li i vi ovo zujanje?’ ‘Žao mi je, ne čujem vas ništa od ovog zujanja’, unio mu se Viking u uho, pa pokazao na prozor. A iza prozora hiljade, milijuni malih, ovolicnih ljubičastih pčelica svojim malim, ovolicnim okicama gledaju u Miroslava Škoru i malim, ovolicnim ručicama sviraju male, ovolicne tamburice, pa malim, ovolicnim ticalima pokazuju prema dolje! Pogledao onda Škoro dolje, i imao što vidjeti: pod oblacima na tlu prostrlo se kopno prošarano raznobojnim granicama, kao na školskoj geografskoj karti, i na njemu narančastom crtom jasno ocrtana hrvatska država u svojim povijesnim granicama!
Nije moglo biti nikakve zabune: velikim slovima, za svaki slučaj, u zakrivljenoj liniji od Velebita preko Like do Slavonije lijepo je pisalo ‘Republika Hrvatska’. Pogleda Škoro još malo bolje, kad ono nasred Hrvatske veličanstvena zagrebačka katedrala od marcipana, na vrhu zvonika Šime Strikoman snima milenijsku fotografiju, a ono ‘Republika Hrvatska’ svojim tijelima ispisale zapravo stotine hiljada Hrvata. Pa svi zajedno mašu gore prema Škori i pjevaju ‘Milo moje, milo mame svoje’.
Okrenuo se uplašeni Škoro prema onom Vikingu, ali umjesto njega u sjedištu je sad bio kralj Svetoslav Suronja. ‘I vi idete u Ameriku?’ upitao ga je iznenađeni Škoro. ‘Da’, odgovorio mu je Suronja. ‘Čuo sam da Vikinzi idu otkriti Ameriku, pa sam mislio skloniti se malo u Pittsburgh dok se ne riješi ovo s Bugarima i Bizantom.’ ‘Ali Hrvatska je slobodna, pogledajte!’ pokazao mu je Škoro kroz prozor aviona. ‘Da, znam, ali bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’ povikao je, točno pamti Miroslav Škoro, uzrujani kralj. ‘A kako, dragi moj Škoro, Hrvatska može opstati bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije? Evo, ti si pametan i školovan čovjek: kako bez nepravde osigurati resurse za vlast, kako je učvrstiti bez klijentelističkih odnosa s Bizantom i Venecijom, kako je održavati bez korupcije za velikaše i plemenitaše? Devet stotina godina – zapamti, Škoro, što sam ti rekao – trebat će toj primitivnoj marvi da shvati kako nema slobodne, neovisne i suverene Hrvatske bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’
‘Vaše veličanstvo, hoćete li što popiti?’ prekinuo ih je uto ženski glas, a zbunjenom Škori učinilo se da to govori njemu. ‘Gospodine Škoro’, mazno ponovi ljepojka, i Miroslav shvati da je to Madonna u crnom kožnom trikou s halterima. ‘Za dom spremni!’ iznenada je uto povikala Madonna, ‘za dom spremni!’ zborno za njom ponovili oni Vikinzi, a Škoro se živ usro: baš zapravo se usro, topla se smeđa masa razlila po sjedištu i ispod njega, a Miroslav se sav siromah unezgodio i ušeprtljao, ispričavajući se Madonni i skupljajući govno po tepisonu. ‘Sve je u redu, gospodine’, šapnula mu je Madonna, a kad je zbunjeni Škoro podigao pogled ugledao – stjuardesu.
‘Sve je u redu, ja ću’, ponovila je ona čisteći tepison pod sjedištem. ‘Sigurno ste ružno sanjali, pa vam se prosuo puding. Vi samo vežite pojas i budite spremni, za petnaest minuta slijećemo u Pittsburgh.’
Tako je, eto, bilo u ona mračna, olovna vremena, kad je Miroslav Škoro devet stotina godina sanjao neovisnu hrvatsku državu bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije. Devet stotina godina sanjao je Hrvat snove s Vikinzima, Hogarom Strašnim, Svetoslavom Suronjom, Madonnom, malim, ovolicnim ljubičastim pčelicama, katedralama od marcipana i uspješnom Hrvatskom bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije, pa ipak u njegovoj velikoj narodnoj sanjarici pod slovom D nikad nije bilo države. Bio je ‘dragulj’, bila je ‘droga’, bilo je ‘drvo’, bilo je i na ‘drp’ i na ‘drk’, samo ‘države’ nije bilo.
To je, shvatili ste, zato što bi Hrvat zaboravio što je sanjao istog časa kad bi se probudio. ‘Sve je u redu’, rekla bi žena, nježno mu brišući hladan znoj sa čela. ‘Sigurno si ružno sanjao.’
‘Obećajmo sebi i svojoj djeci da nećemo odustati od sna o uspješnoj Hrvatskoj bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’ reče na kraju Miroslav Škoro, a Hrvati ga onda poslušaju, pa se okrenu na drugu stranu i nastave spavati sljedećih devet stotina godina. Sve sanjajući da im je ona mlaka lokvica pod nogama zapravo puding od čokolade.
Prije otvorenog i zanimljivog razgovora s Davidom Bregovcem, predsjednikom Hrvatskih laburista, odlučnog i spremnog za potpunu revitalizaciju stranke i izgradnju stranačke sile koja će moći parirati ovoj vlasti koja sigurno ne vodi zemlju u dobrom smjeru, on je o sebi rekao:
Rođen sam 1974. godine u Rijeci, oženjen sam i otac sam dviju djevojčica. Imam SSS, smjer tokar. Prije ulaska u Hrvatske laburiste nisam se bavio politikom, no u životnom i radnom iskustvu koje sam stekao ploveći na brodu i radeći u brodogradilištu 3. Maj brodogradilište d.d., često sam se susretao s lošim odnosom prema radnicima, njihovom radu i nedostatnim plaćama. Nepravda prema marljivim ljudima kojima je oduzeta prilika za dostojanstven život me nagnala da se priključim sindikatu. Odabrao sam Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije. Ubrzo sam postao sindikalni povjerenik u 3. maju. Slijedeći, logični korak bilo je pristupanje političkoj stranci Hrvatski laburisti – Stranka rada 2010. godine, stranci čije ideje rad-poštenje-znanje-društvena pravednost su mi bile jako bliske. Bio sam član stručnog odbora za gospodarstvo gdje sam pisao o važnosti brodogradnje i njezinom značenju za hrvatsko gospodarstvo. Početkom 2011. godine osnovali smo županijsku organizaciju Laburista Primorsko-goranske županije u kojoj sam izabran za člana Izvršnog odbora. U listopadu 2015. godine sam izabran za predsjednika Županijske organizacije Hrvatskih laburista – Stranke rada Primorsko-goranske županije, a za predsjednika stranke sam izabran na izborima 26. veljače 2017. godine. Obje dužnosti obnašam i danas. U mandatu od 2013-2017. godine djelovao sam kao županijski vijećnik Hrvatskih laburista u Primorsko-goranskoj županiji, a na lokalnim izborima sam izabran za načelnika Općine Fužine u mandatu od 2017-2021. godine. Moj politički interesi su unaprjeđenje prava radnika, te regionalna politika i decentralizacija, radi ravnomjernog razvoja i bolje povezanosti otoka, Gorskog kotara i drugih ruralnih krajeva.
Na važnim ste funkcijama. Predsjednik ste Hrvatskih laburista – Stranke rada, načelnik općine Fužine. Prevladava dojam da vas ipak dobar dio hrvatske javnosti dovoljno ne poznaje. Što je razlog tome? Je li to niskorangirani status stranke koja je zapravo odavno bila na svom vrhuncu? Ili se radi o medijskoj nebrizi, pa čak i namjernom ignoriranju?
Sve pomalo: i niskorangirani status Laburista i apsolutna nezainteresiranost medija za Laburiste. Kako imam informaciju od pojedinih novinara – nismo interesantni jer nismo parlamentarna stranka. Mediji kroje političku sliku u javnosti ignorirajući naše brojne pozive na presice. Puno puta nam se desilo da nam se na tiskovnim konferencijama nije pojavio nijedan novinar. Kao županijski vijećnik imao sam redovite konferencije za novinare, i to na mjesečnoj bazi, a da nam se HRT kao državna kuća možda dvaput pojavila i popratila nas; pri tom nismo ni tražili prime-time termin, nego termin u regionalnom dnevniku, kako bi lokalna zajednica znala što mi radimo kao županijski vijećnici. Danas, kao načelnik i kao predsjednik stranke teško dolazim do medija, iako puno radimo i pokušavamo kroz medije informirati javnost što radimo na području Općine Fužine. Primjerice, o vrtiću u Fužinama se godinama pričalo i bio je nedosanjani san mnogih roditelja i njihove djece, a u samo dvije godine od ideje do upisa djece, uz 85% sufinanciranja kroz razne fondove, sagradili smo vrtić vrijedan 9 milijuna kuna, o čemu je bilo riječi isključivo u lokalnim medijima, dok nacionalni mediji nisu bili zainteresirani popratiti rad jednog laburista u svojim prime-time emisijama. Tako da mislim da je to možda čak i namjerno ignoriranje.
Možete li vrlo kratko obrazložiti što se dogodilo Laburistima? Gotovo da je u pitanju sunovrat. Jesu li krahirale ideje na kojima počiva program stranke, koje su mnogi definirali kao populističke, njihova neprilagođenost stvarnosti, ili su slabljenju stranke doprinjeli organizacijski propusti?
U mandatu od 2011. do 2015. godine naši su saborski zastupnici dali mnoštvo prijedloga zakona, amandmana, poput na primjer Prijedloga izmjena Zakona o radu. Sve su naše prijedloge vladajući u startu odbijali. Nakon nekog vremena, kozmetičkim promjenama su mnoge naše prijedloge pretvorili u svoje, te ih tako usvajali. Dakle, naše ideje nisu populističke, ali u tom trenutku nisu mogle biti prihvaćene kao naše. Nama je pak drago da smo ipak nešto uspjeli progurati, pa makar tako da vladajućima „ubacimo bubu u uho“, iako je to bilo pogubno za laburiste jer ljudi, kad ne dobiju priznanje za svoj rad, gube volju dalje gurati te ideje ili pak misle da su sposobniji od ostalih, pa se izgube negdje po putu. Počinje borba za to tko će biti visoko, tko će biti u borbi za saborska mjesta. Kada ima novca na računu lešinari se brzo sjate, a kad blagajna presuši naglo zaboravljaju na ideale pa prelaze u neke druge stranke. To je prokletstvo svih novih stranaka kod nas. Laburisti su jako bolno preživjeli taj proces. Mi nismo propali, mi ćemo se dići… Ali teško je, obzirom da nismo medijima interesantni, pa ispada da nas nema i da ne radimo.
Naslušao sam se prognoza da smo mi gotovi, da je bolje da se uklopimo u neku drugu stranku. Ali službeno, imamo sedam tisuća članova, imamo svoj put. Ne treba biti problem to što je tako mnogo manjih stranaka, ako ćemo uspješno surađivati sigurno ćemo izgraditi silu koja će moći parirati ovoj vlasti koja sigurno ne vodi zemlju u dobrom smjeru. Najveći problem je 70 posto nezainteresiranih birača, naš zajednički posao je da ih probudimo, da im pokažemo da “nismo svi isti”.
Primjer Fužina gdje ste vi načelnik govori da laburističke ideje dobivaju novi zamah i da je moguće obnoviti njihovu snagu i utjecaj. Možete li nabrojati što je sve i kako učinjeno u smislu dobrobti za razvoj? O kojim projektima se radi? Koliki je udio Laburista kad je u pitanju smjer donošenja odluka? I, upće, kako je biti laburist u Fužinama?
Kad sam preuzeo funkciju načelnika Općine Fužine, zatekao sam je u minusu, kako financijskom, tako i infrastrukturalnom. U ove dvije i pol godine uspjeli smo kroz manje projekte, na zadovoljstvo stanovnika Općine Fužine, na neki način Općinu urediti infrastrukturalno, tako da širimo javnu rasvjetu, uvodimo reda u prometna rješenja i parkirališta, potičemo razvoj sadržaja za mlade i djecu. Za sad najznačajnija investicija je dječji vrtić, krećemo s pripremama za realizaciju zaobilaznice o kojoj se također već godinama priča, ali nikako da se i izgradi te se nadam da ću do kraja mandata to privesti kraju. Pokušavamo revitalizirati jezera kao turistički adut i time proširiti ponudu Općine Fužine i učiniti je zanimljivijom i pristupačnijom. Kroz određene strategije, poput npr. Pametnih naselja, učiniti Općinu tehnološki interesantnu mladima i na taj način privući nove obitelji u Općinu Fužine. Ali ne ovisi to samo o nama, trebamo imati i odgovarajuću podršku države, državnih firmi, institucija i drugih pružatelja usluga. Ali nažalost, teško da ćemo to ikad dobiti u Gorskom kotaru jer je tu mali broj stanovnika i matematika velikih stranaka, odnosno vladajućih, nije na našoj strani. Nema u Gorskom kotaru dovoljan broj glasova da bismo im bili zanimljivi.
Ja sam načelnik laburist, jedini sam, nisam s nikime u koaliciji, ali sam uspio postići da naše općinsko vijeće ne razmišlja o stranačkoj pripadnosti nego o interesima Općine, tako da sve što radimo, radimo u interesu Općine. Mene u Općini stanovnici prvenstveno gledaju kao načelnika, a ne laburistu, iako svi znaju moju stranačku pripadnost. Imam simpatizera, ali ljudi su dosta razočarani u politiku; u konačnici sve nas koji se bavimo politikom svrstavaju u istu kaljužu s ovom kriminalnom organizacijom zvanom HDZ. Ali naš slogan i dalje stoji i svojim ga radom i trudom opravdavam: Mi nismo isti, mi smo laburisti!
Medijsko praćenje, čini mi se da nije adekvatno. Uspjesi se ne povezuju s laburistima. O čemu se radi?
Kako sam već rekao, nismo zanimljivi jer nismo parlamentarna stranka, nije bitno što radimo, nego kako se zovemo. Čini mi se da je problem radnika većini medija nezanimljiva tema; radnici su zanimljivi samo kad preživljavaju mjesecima bez plaće, a inače nisu bitni, ni medijima, ni poslodavcima. A može biti da sam i ja nezanimljiv jer nisam nikakav doktor u politici, već šljaker koji možda iz svoje pozicije više zna od doktora što treba radnicima.
Intenzivirala se kampanja za izbor predsjednika RH. Laburisti su odlučili podržati Zorana Milanovića. Zašto? Što bi on Hrvatskoj donio kao predsjednik?
Kako smo se već izjasnili, podrškom Zoranu Milanoviću biramo znanje, obrazovanje, kulturu, politiku prava, šansu za bolje pozicioniranje Hrvatske u Europi i svijetu. To vidimo kao jedini put koji Hrvatskoj daje šansu i čiji su nam stavovi prirodno ideološki bliži, a podrška Milanoviću kao kandidatu koji ima jasno izražene stavove, sposobnost, odlučnost i želju da koristeći svoj utjecaj pokuša izvesti Hrvatsku na pravi put, samo je prvi korak.
Što očekujete od parlamentarnih izbora s obzirom da na terenu Laburisti takoreći ne postoje? Kako obnoviti rad, kome se obratiti, ako se zna da su mnogi aktivisti otišli raditi u inozemstvo? Po čemu se laburisti razlikuju od drugih – Živog zida, Mosta, Pernara, Starta…? S kim u koaliciju?
Laburisti postoje na terenu, ali je teško to kroz medije prikazati; imamo 30-ak vijećnika, od Sisačko-moslovačke, Koprivničko-Križevačke, Zagrebačke, Međimurske, Primorsko-Goranske Županije, a u ostalim županijama imamo organizacije, što gradske, što županijske. Mi imamo ljude na terenu i kroz njih pokušavamo doprijeti do ostalih građana Republike Hrvatske, potaknuti ih da se izbore za promjenu, da ostanu, da je ključ u njihovim rukama, da shvate da ćut, muč, trpi ne vodi nikamo, osim do džepova vladajućih. Svaki čovjek je bitan i svaki glas je bitan; bitno je shvatiti da je svaki pojedinac važan ako želimo nešto promijeniti, ako želimo radnička prava dići na višu razinu; ljudi toga jednostavno nisu svjesni, moć je u njihovim rukama. Znamo da je to jako teško, ljudima se politika zgadila, a zgadili su je upravo ovi na vlasti. Ako stvorimo ljudima uvjete za dostojanstven život, ako cijenimo radnika, vratiti će nam se i ovi koji su otišli u inozemstvo.
Od drugih se razlikujemo što ne pokušavamo doći u medije kroz cirkuske predstave, nego radimo postojano i nadamo se time vratiti u svijest ljudi kao ozbiljna stranka. Nećemo potpisivati raznorazne izjave pred javnim bilježnicima, bacati se po sabornici, prijetiti smrću saborskim zaštitarima, niti poticati ljude da ne cijepe svoju djecu što je vrh idiotizma u 21. stoljeću, u rangu nekih tih iz Živog zida koji i danas misle da je Zemlja ravna.
Mi smo u Amsterdamskoj koaliciji s ozbiljnim strankama, sa strankama od centra do ljevice, humanističkih, socijalnih i liberalnih pogleda na život, koji se ne rukovode zabranama i zastrašivanjem, već uvažavaju sve tekovine moderne, civilizirane i antifašističke Europe. Ne zanima nas gdje su ljudi bili ’41 ni ’91 nego gdje su danas i gdje će biti sutra. U ovom trenutku smo svi dali podršku Zoranu Milanoviću i pomažemo mu u predsjedničkoj kampanji, a sljedeći korak su nam parlamentarni izbori.
U suradnji s Yugo Papirom, prenosimo tekst Petera Handkea koji je 1996. godine napisao za časopis Intervju.
Siječanj 1996: Već dugo, gotovo četiri godine od završetka rata u istočnoj Slavoniji, uništenja Vukovara, od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, namjeravao sam otputovati u Srbiju. Od cijele zemlje poznavao sam samo Beograd, gdje sam prije gotovo tri desetljeća kao autor jednog komada bio pozvan na kazališni festival. Od tih možda dan i pol ostalo mi je u sjećanju samo moje mladenačko ili, prije bi se moglo reći, autorsko negodovanje zbog neprestanog žamora srpske publike na predstavi bez riječi, zbog publike koja, kako sam tada mislio, južnjačka ili balkanska, kakva je bila, naravno nije mogla biti zrela za tako dugotrajnu šutnju na pozornici. Od velegrada Beograda u sjećanju mi nije ostalo ništa osim blage strmine obje obale rijeka Save i Dunava, koje se u nizu ulijevaju jedna u drugu – ali ne i slika o dvije vode koje priječe horizont i o “tipično komunističkim” neboderima.
Tek sada, nedavno, prilikom drugog boravka u srpskoj, nekadašnjoj jugoslavenskoj prijestolnici, dok sam prolazio kraj “doma književnika” u jednoj sporednoj ulici, ovjenčanoj lipama, koje unaokolo rasipaju jesenje lišće, sjetio sam se da sam jednom čak bio unutra. Tom prilikom bio sam ugošćen i uzgred, zbog svog mladenačkog književnog razmetanja, izložen prijateljskom podsmijehu ne toliko starijeg, tada širom Europe poznatog književnika Miodraga Bulatovića koga sam i ja prilično oduševljeno čitao, autora knjige “Crveni pijetao leti u nebo” (on je umro prije nekoliko godina, usred jugoslavenskog rata, i do kraja je, kako su mi pričali u Beogradu, ostao podsmješljiv i u isto vrijeme uvijek spreman svakome pružiti pomoć; jesu li izvan njegove zemlje o njemu objavljeni nekrolozi?).
U zemlji agresora
Prije svega sam zbog rata želio otići u Srbiju, u zemlju “agresora”, kako su je svi nazivali. Ali također me mamilo da jednostavno promotrim zemlju koja mi je od svih jugoslavenskih republika bila najmanje poznata i pritom, možda upravo kao posljedica vijesti i mišljenja o njoj, ona koja je u međuvremenu stekla najveću privlačnu moć i po čuvenju bila najzačudnija, takoreći najzanimljivija. Gotovo sve slike i izvještaji iz protekle četiri godine stizali su s jedne strane fronta ili granice, a ako su ponekad stizali i s druge, činile su mi se, s vremenom sve više, kao uobičajene uigrane slike, kao ogledalo u ogledalu naših zjenica, a u svakom slučaju ne kao svjedočenje očevica. Neodoljivo me je vuklo iza ogledala. Vuklo me je na put u zemlju Srbiju, koja je svakim člankom, svakim komentarom i svakom analizom postajala nepoznatija i dostojnija istraživanja ili makar samo promatranja. A onaj tko sada pomisli: “Aha, prosrpski nastrojen!” ili “Eto, jugofil!” – ovo drugo je riječ iz “Spiegela” (riječ?) – taj ne treba dalje ni čitati.
Doduše, posljednjih godina dobivao sam povremeno poziv za posjet smanjenoj Jugoslaviji, Srbiji ili Crnoj Gori. Ali želio sam izbjeći da tamo budem neka javna osoba, pa ni polu-javna. Palo mi je napamet da budem običan prolaznik, koji čak nije prepoznatljiv kao stranac ili putnik, i to ne samo u metropolama Beogradu i Titogradu (u međuvremenu Podgorici), već, prije svega, u gradićima i selima, a po mogućnosti katkad daleko od bilo kakvog naselja. Ali podrazumijeva se da mi je u isto vrijeme bio potreban dobar vodič koji poznaje teren, suputnik, a možda i prevoditelj. Naime, nije mi bilo dovoljno moje polovično znanje slovenskog i sjećanje na nekoliko reći srpskohrvatskog, koje sam jednog ljeta pokupio na jadranskom otoku Krku, prije više od 30 godina, jer ovo nije trebalo biti obično putovanje. (Nasuprot tome, nepoznato ćirilično pismo nije predstavljalo nikakav problem, jer se činilo da je za ovaj pothvat baš dobro što sam sričući morao odgonetati.)
Zgodna okolnost bila je što sam već dugo imao dva prijatelja iz Srbije, koji su prilično mladi otišli iz svoje zemlje, ali se u manjim ili većim razmacima vraćaju kući, pa i sada za vrijeme rata. Posjet roditeljima ili udovici majci i/ili jednom ili drugom izvanbračnom djetetu i ranonapuštenoj srpskoj ljubavnici.
Jedan je Žarko Radaković, prevoditelj nekoliko mojih djela na srpski, koji je i sam u svoje vrijeme bio pisac. Ali je, doduše, za život zarađivao tako što je poslije studija u Beogradu i dugog boravka u Tübingenu bio prevoditelj i spiker njemačkih članaka u radio-stanici “Deutsche Welle”, čije su emisije namijenjene Balkanu. Čak i tada, često u procjepu između srpskog bitka i nužnosti oponiranja (vidi naprimjer tendencioznu paljbu FAZ, koja nikada ni u nagovještaju nije bila “prosrpska”), bio je vjeran prevoditelj-spiker, koga je glas katkada izdavao.
Možda je takav život doprinio nemuštosti, koja je obuzela mog prijatelja od početka rata, ne samo među prijateljima, nego i sa mnom. Doduše, on je i dalje prevodio tu i tamo, a to je, usprkos ratu, objavljivano u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu. Međutim, od njega više ništa nisam čuo o tome – Žarko R. živio je, prevodio i pisao u nekom zamračenju za koje se sam opredijelio. Da bih ga sada pronašao u tome, morao sam se obratiti njegovom posljednjem prisnom prijatelju, jednom mormonu, daleko u američkoj državi Utah. I kao što priliči takvoj mormonskoj zaobilaznici, Srbin i ja, Austrijanac, opet smo se okupili u neku ruku za tili čas: uslijedio je poziv iz Kölna – važi, početkom studenog sastanak u Beogradu, “jer ionako tada posjećujem svoju majku” – a tjedan dana kasnije zajedničko putovanje do bosanske granice, gdje se, u jednom gradiću na pograničnoj rijeci Drini, opet “ionako” već bio dogovorio sa svojom nekadašnjom prijateljicom i skoro punoljetnom zajedničkom kćeri.
Logika profesionalnog kockara
Drugog srpskog prijatelja koji mi je trebao približiti svoju zemlju i ljude upoznao sam prije gotovo jednog desetljeća u Salzburgu. Zlatko B. bio je stalni gost jednog lokala u Schallmoser Hauptstrasse, koja vodi iz grada, u kojem sam često obitavao mnoge godine, između ostalog zbog starinskog, vječito preglasnog džuboksa, na kojem su se uvijek vrtjele iste pjesme grupe Creedence Clearwater Revivala “Have You Ever Seen The Rain?”, “Looking Out The Back Door” i “Lodi”. Na početku poznanstva, Zlatko je igrao karte, uvijek u velike pare. Napustio je Srbiju poslije djetinjstva provedenog na selu, precizno – mehaničarskog zanata u Beogradu i veoma dugog vojnog roka u više zabačenih dijelova Jugoslavije, i došao u Austriju da bi se, kako je tvrdio, obogatio. To mu kao radniku u jednoj praonici rublja u predgrađu Salzburga nije pošlo za rukom. I tako se, u međuvremenu radeći kao pomoćno osoblje i dostavljač u jednom turističkom birou, okušao kao profesionalni kockar u “Mirjam’s pub”, ali prepušten sam sebi nije imao nikakvu šansu protiv europskih kockarskih bandi, koje su se smjenjivale u ovom lokalu. (Iz tog vremena mi je u sjećanju ostao njegov česti pogled u nevidljivo nebo poslije svake izgubljene igre.)
Poslije toga je takoreći trajno postao pošten, sezonski radnik, uvijek hitar, pri čemu je uzgred i u posebnim prilikama, gotovo uvijek samo po narudžbi, slikao čudne žanrovske prizore, daleko od šarenila i ne isključivo samosvojne mašte nekada veoma skupih srpskih naivaca – podsjećajući na primjer na slovensko naivno slikarstvo iz 20. stoljeća kada su oslikavane košnice (koje se mogu vidjeti u simpatičnom muzeju u Radovljicama kraj Bledskog jezera) ili gostioničarski natpisi gruzijskog majstora zidnog slikarstva Prismanija. I Zlatko B. se, baš kao i Žarko R, od izbijanja jugoslavenskih ratova povukao iz centra Salzburga na selo, a onda je čak službeno zamijenio svoje srpsko ime jednim koje zvuči njemački – a u stvari je ime nizozemskog žanr-slikara iz 17. stoljeća Adriaena Brouwera, kojeg veoma cijeni.
Tako smo krajem listopada 1995. iz tri različita pravca krenuli na put u Beograd: jedan iz Salzburga, kroz Austriju i Mađarsku (na kraju ipak osobnim vozilom), drugi iz Kölna avionom Lufthanse, a treći iz pariškog predgrađa, poslije vožnje kroz Lotaringiju, do Švicarske, zatim Swissairom od Züricha, sa S.
Ovo je jedno od malobrojnih putovanja u životu na koje nisam išao sam. I bilo je prvo u kojem sam gotovo uvijek bio u društvu.
Uoči odlaska, u jednom kinu u Versaillesu, pogledao sam film “Podzemlje” Emira Kusturice. Prethodni filmovi ovog Bosanca iz Sarajeva, recimo “Dom za vješanje” ili “Arizona Dream”, u meni su s jedne strane izazivali divljenje, zbog mašte koja ne samo da se slobodno razvija, već doživljava prave uzlete, u slikama i sekvencama koje su tako koncentrirane i ujednačene da gotovo prelaze u istočnjačke ornamente (što bi moglo predstavljati suprotnost skučenosti), dok mi je s druge strane u ovim slikovitim uzletima uvijek nedostajalo nešto kao veza s tlom, zemljom, ili uopće svijetom, tako da bi se sva ta fantastika ubrzo ponovo rasplinula u fantazmagorije koje zasjenjuju oči; a ja sam divljenju uvijek pretpostavljao duboku dirnutost, ili gotovo dirnutost, koja na mene ostavlja najjači dojam i najduže u meni traje.
“Podzemlje” je, međutim, bilo prvi Kusturičin film koji me je (gotovo) duboko dirnuo. Jedna puka sposobnost pripovijedanja pretvorila se u pripovjedačku snagu, time što se veliki sanjarski talent povezao s opipljivim dijelom svijeta i povijesti – nekadašnjom Jugoslavijom, domovinom mladog Kusturice.
A nije li snažna scena pred kraj, usred najžešćeg građanskog rata, u kojoj jedan od junaka filma, koji već godinama traži sina koji je nestao u Dunavu kod Beograda, trči kroz metež i dim bitke i na smjenu nariče za svojim izgubljenim djetetom i urla naređenje: “Pali!”?
Kako mi je u tom trenutku glupo i zlonamjerno djelovalo mnogo onoga što je protiv “Podzemlja” napisano.
Ne samo to što je nakon premijere u Kanu Alain Finkielkraut, jedan od novih francuskih filozofa, koji od izbijanja rata piše neshvatljive gluposti u korist hrvatske državnosti, Kusturičin film, i ne vidjevši ga u “Mondu” optužio za terorizam i prosrpsku propagandu: prije nekoliko dana je u “Liberaciónu” André Glucksmann, još jedan od novih filozofa, stvar sasvim groteskno izokrenuo, time što je Kusturici, čiji je film pogledao, čestitao za obračun s terorističkim srpskim komunizmom koji, za razliku od Nijemaca, nije na svojim povijesnim nedjelima ništa naučio – što je vidio onaj koji iz “Podzemlja” izvlači nešto tako? Što taj uopće vidi?
A kritičar ovoga filma koji piše za njemački “Zeit”, inače sposoban za neke dobre uvide, kod Kusturice je našao gnjev, indignaciju, pa čak i “žudnju za osvetom”. Ali ne: “Podzemlje” dolazi, djeluje i sastoji se, ja sam to vidio, samo od bola, ojađenosti i žestoke ljubavi; čak i grubosti i drečavi tonovi u njemu su dio toga – a to se naposljetku jasno vidjelo, čak bih rekao i vidovito, daje tu drugu jugoslavensku priču, ili, pak, ono prirodno bajkovito, kao na primjer na kraju, gdje se od kontinenta odvaja jedan otok s kojeg se luđak iz ovog filma, koji najednom više ne djeluje baš tako retardirano, a kamoli kao idiot, jasno i s blagim autoritetom, kao obični pripovjedač bajki, obraća gledatelju svojim “bila jednom jedna zemlja…” (mogu reći da sam tamo, u kinu, njegovoj bajci mogao zamjeriti samo to da je prekratka).
Primjeri francuske nekulture
Što se “Podzemlja” tiče, pošto se uredništvo “Monda” odlučilo obračunati s Kusturicom i njegovim prosrpskim, odnosno jugofilskim filmčićem – sada se pored jezično prozirne i dirigirane recenzije glavnog filmskog kritičara – inače – koji filmu zamjera njegove barokne, što će reći poigravanjem sa sobom samima zaokupljene forme, također u kulturnoj rubrici pojavio i članak iz pera jedne žene, koja je čitateljima do tada bila poznata samo kao ratni dopisnik “Monda” iz Jugoslavije i čije je izvještavanje bilo ne samo pristrano – u ovom slučaju, zašto ne bi i bilo? – već i ispunjeno neiscrpnom i gotovo zavidno samosvjesnom mržnjom prema svemu što je srpsko, i to iz broja u broj. U spomenutom članku, ona se trudi dokazati da je Kusturičin film, snimljen na srpskom tlu (i vodi), sigurno proizveden uz pomoć tamošnjih firmi i stoga predstavlja kršenje embarga UN-a nametnutog Srbiji i Crnoj Gori.
S mučnom, krajnje arbitrarnom, a pritom prividno na činjenicama zasnovanom temeljitosti ona dalje, mada kroz četvrt stupca, nabraja sve rezolucije UN-a koje bi se protiv “Podzemlja” navodno mogle primijeniti, paragraf za paragrafom, aneks za aneksom, sve to mučno složeno, sabrano, i nakarikano u pravoj litaniji, kojoj je cilj dokazivanje krivnje i kakva se inače može naći samo u obrazloženju neosporne, konačne, neopozive presude – sugerirajući time da Kusturičin film, već i kao proizvod, odnosno roba, ima u sebi nešto nezakonito, da su njegovi nesrpski (francuski i njemački) “koproducenti” prekršili zakon, da bi ovaj film, bar u zemljama koje su se obavezale na poštovanje embarga trebalo ukloniti sa scene, povući iz kina, (ovdje u prilično blagom obliku prenosim sugestiju autorice spomenutog članka), da “Podzemlje” nema pravo postojati i da je redatelj i producent Emir Kusturica u najmanju ruku ratni profiter.
Lažni rat u Sloveniji
Ovim sam (možda) sporednim događanjima, prije dostojnim policije za zaštitu morala nego Philipa Marlowea, toliko vremena posvetio, jer mi se ovdje navedeni način pisanja, gotovo isključivo diktiran unaprijed smišljenim smjernicama za fabriciranje glasina, čini karakterističnim za pretežni dio natpisa o ratu u Jugoslaviji, od samog njegovog početka.
Što, možda bi mi htio pomoći da se nedjela u Bosni, Krajini, Slavoniji učine manje stvarnim, kritikom sredstava javnog informiranja koja nastoji sagledati dublje slojeve realnosti? – Stani, strpi se. Budi pravičan. Ovaj problem – samo moj? – je mnogo složeniji, složen od brojnih nivoa, odnosno stupnjeva stvarnosti: a ja, u nastojanju da ga riješim, ciljam na nešto sasvim realno, pri čemu svi prikazi stvarnosti koji se međusobno prožimaju daju da se nasluti nekakva povezanost.
Jer, što zna onaj čije je sudjelovanje gotovo uvijek samo sudjelovanje (televizijskog) gledatelja? Što zna onaj čije se svo
znanje sastoji iz obaviještenosti, sazdane iz samih direktnih prijenosa i uključenja u vezu, bez onog istinskog znanja koje se može steći samo učenjem, gledanjem i učenjem? Što zna onaj koji umjesto stvari pred sobom ima samo njihovu sliku, ili pak, kao u televizijskim vijestima, samo fragment slike, ili, kao u satelitskom prijenosu kratkog pregleda vijesti, fragment fragmenta?
Postoje dvije stvari kojih se – još više nego kada je riječ o igrama obmane – ne mogu osloboditi, i to već četiri i pol godine, od lipnja 1991., kada je izbio takozvani desetodnevni rat u Sloveniji, koji je označio početak sloma i raspada Jugoslavije. Te dvije stvari su jedan broj i jedna slika, jedna fotografija.
Kada je riječ o broju: u tom početnom ratu je poginulo oko sedamdeset ljudi, reklo bi se malo u usporedbi s desecima tisuća poginulih u ratovima koji su zatim uslijedili. Pa ipak, kako to da su gotovo svih sedamdeset žrtava bili vojnici Jugoslavenske narodne armije, koja je već tada slovila za velikog agresora i koja je, kao daleko nadmoćna, lako mogla izaći na kraj s malobrojnim slovenskim borcima za slobodu? (Spomenuta brojka je poznata, ali, što je čudnovato, nikada nije prodrla u svijest međunarodne javnosti).
Tko je koga tu napao? I nije li armija možda čak imala izričito naređenje da ne puca, da ni u kojem slučaju ne uzvraća vatru, jer se, usprkos svemu, još uvijek mislilo da se nalazi među jugoslavenskom braćom i jer se, bar jedna strana, htjela držati ovakvog uvjerenja, ili zablude? – A fotografiju koja uz to ide vidio sam u časopisu Time: Pomalo zbunjena grupa Slovenaca u prilično fantastičnim borbenim uniformama, koja transparentom i zastavom predstavlja novostvorenu republiku. A, među njima, bar koliko se ja sjećam, nije bilo zaista mladih ljudi, ili bar ova grupa, ili jedinica, nije djelovala ni malo mladenački – ovi borci za slobodu su mi u sjećanju ostali prije svega kao trbušasti tridesetogodišnjaci, koji su izgledali kao poslije nekog šminkerskog izleta, sa zastavama kao dekorom kazališta pod vedrim nebom, i do danas mi iz glave ne izlazi prva pomisao koju je u meni ova slika izazvala, da su ovakvi đilkoši, a ne nekakvi borci za slobodu, bili ti koji su bez ikakvih obzira pobili sedamdeset mladih vojnika, koji usprkos svom nadmoćnom naoružanju nisu znali ni odakle su šuplji. Naravno da je to možda besmislica, da je emitirana slika možda preoblikovana, ili iskrivljena, u svijesti gledatelja.
Slično mi se događalo i kad je riječ o ratnim izvještajima koji su nakon toga uslijedili, i to sve češće i češće.
Gdje se nalazio taj parazit koji je činjenice iskrivljavao, ili pak njima baratao kao pukim kulisama: u samim vijestima, ili u svijesti primatelja? Kako je, recimo, moguće da sam u prvom trenutku suosjećao kad je krajem studenog 1991., nakon priopćenja o padu Vukovara, još istog dana uvečer neki ogorčeni i potreseni prolaznik natpis “Staljingrad” na jednoj od stanica pariškog metroa prepravio u “Vukovar”, i da sam u tome vidio koliko aktualan, toliko i biblijski postupak, ili pak idealno jedinstvo umjetničkog i političkog čina – a da sam se već narednog jutra, kao nakon nekog filma koji na prvi pogled plijeni, da već pošto se na ekranu pojavi natpis “kraj” ne bi više izgledao baš toliko privlačan, a nakon izvjesnog razmišljanja postaje potpuno neprihvatljiv, a obično je holivudske proizvodnje – počeo pitati kakve veze imaju “Staljingrad” i “Vukovar”?
Kako je moguće da sam kao nešto izuzetno u to vrijeme izdvojio tvrdnju iz mržnjom ispunjenog huškačkog uvodnika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, prema kojoj bi se Srbi koji žive u Hrvatskoj, dakle i u Vukovaru i oko njega, do tada jugoslavenski građani, dakle ravnopravni sa svojim hrvatskim zemljacima, a koji su ustavom novostvorene Republike Hrvatske, donesenim mimo njihove volje, najednom postali nacionalna grupa drugog reda, prema kojoj bi, dakle, ovih oko šest stotina Srba koji su bez ikakvog pitanja pripojeni hrvatskoj državi – a ne samo stavljeni pod hrvatsku upravu, trebali poslušno, mirno, po dekretu njemačkog novinara “osjećati (baš tako!) kao manjina!?”
“Dobro, po naređenju pristajemo da se od danas pa nadalje osjećamo kao manjina u svojoj vlastitoj zemlji, a s tim u skladu pristajemo i da nas vaš hrvatski ustav tako i definira”; to bi, dakle, bila mogućnost da se izbjegne rat u Krajini i borba za grad Vukovar? Tko je tu bio prvi agresor? Što znači osnovati jednu državu i pritom potpuno zanemariti i degradirati jedan od njenih naroda, koji je od davnina živio na njegovom teritoriju u ne baš zanemarivom broju, a kojem ta država predstavlja trn u oku, čisti užas, jer ga podsjeća na progone hitlerovskog ustaškog režima, koji se ne mogu zaboraviti?
Tko je, dakle, bio agresor? Jesu li oni koji su ovaj rat isprovocirali bili isti oni koji su ga i započeli? I što ovdje znači “započeli”? Nije li već takva jedna provokacija mogla predstavljati početak? (“Ti si prvi počeo!” – “Ne, ti si prvi počeo!”). I kako bih se ja, kao Srbin u Hrvatskoj, ponašao prema jednoj takvoj, protiv mog naroda uperenoj državi? Ne bih li se, mada vezan za rodni kraj, u kojem su moji preci vjekovima živjeli, iselio, što se mene tiče također “kući”, u Srbiju? Možda.
Ili bih, možda kao građanin drugog reda, kao prinudni građanin Hrvatske, ipak ostao u zemlji, doduše nevoljno, s tugom, sa smislom za crni humor, ali ipak za ljubav miru? Možda. Ili bih, da mi je to bilo moguće, uzeo u ruke oružje, naravno zajedno s mnogima poput mene, a za nuždu čak i uz pomoć JNA, koja se raspadala i nije imala određeni cilj? Vjerojatno. Ili bih se pak, da sam bio takav Srbin, još dosta mlad i bez vlastite obitelji, brzo uključio u rat koji je, kao što je poznato, započeo ulaskom prvih pripadnika hrvatske državne milicije u grad Vukovar, u rat o kojem ja sam ne bih imao što reći: jer od
oduvijek vrijedi ono užasno “rat je rat”, i još strašnije: bratoubilački rat je bratoubilački rat.
A onaj koji to danas tumači kao ravnodušnost, umjesto kao suočavanje s bezizlaznim položajem, ne treba dalje ni čitati. (Ne navodi li Aleksandar Tišma, književnik srpsko-židovskog porijekla koji živi u Srbiji, svojim “rat je rat”, koje je u njemačkim listovima više puta kritizirano kao bezosjećajnost, daleko, daleko više na razmišljanje nego svi oni verbalni izljevi ogorčenja, ucjenjivački i daleki od svakog iskrenog izraza osjećanja?)
Priče iz bosanskog lonca
Od kako je u proljeće 1992. počeo rat u Bosni, i od kako su počele stizati prve slike, a potom i serije slika koje su prikazivale ovaj rat, uvijek je postojao jedan dio mene (neprestano sklon da zastupa “cijelog” mene), koji je naoružane Srbe u Bosni, bilo kao vojsku ili kao pojedinačne ubojice, a naročito one na brdima i brežuljcima oko Sarajeva, smatrao “neprijateljima ljudskog roda”, da parafraziram ono što je za iračkog diktatora Saddama Husseina rekao Hans Magnus Enzensberger; a kasnije bih, nakon slika i izvještaja iz logora za internaciju koje su držali Srbi iz Bosne, mogao potpisati riječi jednog, pritom čak srpskog patriota, pjesnika i tadašnjeg opozicionara Vuka Draškovića, prema kojima je sada, s početkom klanja u Bosni i Hercegovini, i srpski narod, koji gotovo nikada do sada u povijesti nije bio zločinački, postao zločinački, teškim bremenom opterećen, na neki način Kainov narod.
I to ne samo jednom, ne samo na trenutak, pri pogledu na neku od fotografija mrtve djece u sarajevskim mrtvačnicama, kao u praznom svemiru – fotografija u čijem uveličavanju i širenju u cijelom svijetu nemaju premca španjolske novine, kao što je “El Pais”, vjerojatno kao nasljednici Francisca Goye? Gledajući to, pitao sam se zašto netko od nas odavde, ili još bolje netko odande, netko iz samog srpskog naroda, ne pomogne onome tko je za tako nešto odgovoran, što će reći lideru Srba iz Bosne Radovanu Karadžiću, prije rata navodno autoru pjesama za djecu (!), da ovaj svijet zamijeni onim? Zašto se ne bi našao takav neki Stauffenberg, ili Georg Elsner?
A ipak, gotovo istovremeno s ovim dosta nemoćnim agresivnim impulsima jednog dalekog televizijskog gledatelja, drugi dio mene (koji, doduše, nikada nije zastupao mene cijeloga) nije htio vjerovati ovom ratu i ovom ratnom izvještavanju. Nije htio? Ne, nije mogao. I u ovom ratu su, naime, za takozvanu međunarodnu javnost prebrzo podijeljene uloge napadnutih i napadača, čistih žrtvi i pokvarenih zločinaca, fiksirane i utvrđene.
Kako je, pomišljao sam u isto vrijeme, tako nešto uopće moglo ispasti dobro, jedno tako samovoljno proglašavanje države od strane samo jednog naroda – ako bosanski muslimani srpskog porijekla, koji govore srpskohrvatskim jezikom, uopće imaju prava nazvati se narodom – na jednom teritoriju gdje su svoje pravo, i to jednako pravo, imala sva tri naroda, i gdje su, uz to, sva tri naroda bila najšarolikije isprepletana, ne samo u neosporno multikulturnoj prijestolnici, već od sela do sela, a i u samim selima od kuće do kuće, i zajedno i izmiješano živjela? I kako bih se, opet, ja ponašao da sam bio Srbin tamo u Bosni, prilikom blago rečeno bezobzirnog osnivanja jedne države koja mi, opet blago rečeno, nimalo ne odgovara, na mojoj, na našoj zemlji? Tko je tu bio napadač? (Vidi gore).
Za Srbe iz Krajine nitko nije imao milosti
A, nije li zatim, kako su se stvari dalje razvijale, s većinom dalekih gledatelja bilo tako da bi, ako bi ispod neke od slika žrtava po izuzetku stajao natpis “Srbin” pomislili da je u pitanju zabuna, tiskarska greška, ili u svakom slučaju zanemarljivi izuzetak? Jer ako je takvih nedužnih srpskih žrtava zaista i bilo, moglo ih je, s obzirom na njihovo tako oskudno pojavljivanje u svijetu, biti samo u odnosu jedan prema tisuću – jedna srpska žrtva na tisuću muslimanskih. Koja od zaraćenih strana je, naime, kada je o ubijenima i izmasakriranima riječ, bila povlaštena u pogledu izvještavanja i fotografiranja? I kako to da se taj odnos među stranama prvi put malo izmijenio u ljeto 1995., s protjerivanjem Srba iz Krajine – mada se ni tada nije moglo vidjeti ni jedno od lica ubijenih, već samo prognanih, dok je uz to istovremeno išla i sugestija da su “isti ovi ljudi prethodno protjerali jedan drugi narod?” I ne uklapa li se u to potpuno i od strane međunarodnog suda upravo objavljeni broj osumnjičenih za ratne zločine u Jugoslaviji? 47 Srba, 8 Hrvata i jedan musliman osumnjičeni su u Hagu – kao da je i za ovu posljednju stranu odabran jedan alibi – zločinac, poput nekakvog alibi Samarićanina.
Ali nije li još prije slika rijeka izbjeglica iz Krajine ovom ili onom stranom gledatelju palo u oči da se Srbi koji pate, koji u ovim slikama do sada nisu bili gotovo uopće prisutni, po pravilu slikom, tonom i pisanom riječju prikazuju drugačije nego bezbroj onih drugih? Oni su mi, naime, na fotografijama, ako se izuzme nekoliko prvih, dostojnih izvještaja, zaista izgledali nekako “neprimjetni”, što je bila najupadljivija razlika u odnosu na njihove supatnike iz druga dva naroda: ovi, bar kako se to često moglo vidjeti, nisu baš “pozirali”, ali su ipak uglom snimanja, odnosno izvještavanja, bili nedvosmisleno gurnuti u određenu pozu: ljudi koji su vjerojatno zaista patili dobivali su planske instrukcije da zauzmu paćeničku pozu.
A tijekom godina ratnog izvještavanja, tijekom kojih su vjerojatno i dalje zaista patili, i to vjerojatno sve više, oni su pred kamerama i magnetofonima međunarodnih snimatelja i izvještača, u međuvremenu upućeni, usmjereni, i na tuđ mig (“Ej, drugar!”), glatko i poslušno namještali mučenička lica i zauzimali mučeničke poze koje su željeli stranci. Tko će mi reći da se varam, ili čak da sam zlonamjeran, ako to kažem za snimku žene koja plače iz sveg glasa, snimljena u krupnom planu iza rešetaka jednog zarobljeničkog logora, u kojem praktično vidim poslušno postupanje po uputstvima fotografa međunarodne novinske agencije s druge strane logorske ograde, pa čak smatram da i u načinu na koji se žena drži za ogradu ima nešto od trgovca koji prodaje svoju robu?
Da, moguće je i da se varam, da se parazit nalazi u mom oku (fotografija djeteta u krupnom planu koje plače u rukama nekakve žene, svoje majke? A, na sljedećoj, grupnoj fotografiji, u pozadini, isto to dijete, blaženo mirno u rukama druge žene, svoje prave majke?) – pa ipak, zašto ovakve pažljivo kadrirane, promišljene i kao naručene snimke još nikad, bar ovdje kod nas, na Zapadu, nisam vidio kada je riječ o srpskim žrtvama. Zašto se takvi Srbi gotovo nikada ne prikazuju u krupnom planu, i skoro nikad pojedinačno, već skoro uvijek u grupicama – ili daleko u pozadini, gotovo neprimjetni, i skoro uvijek, za razliku od svojih hrvatskih i muslimanskih supatnika koji pogled sa strašću upiru pravo u kamere, odvraćenog ili oborenog pogleda, kao da su svjesni nekakve krivnje?
Malo tko je bio spreman braniti istinu
Kao nekakvo strano pleme? – Ili kao da su preponosni da bi pozirali? – Ili previše tužni za to?
Tako jedan dio mene nije bio u stanju biti pristran, a kamoli da osuđuje. A to je zatim, ne samo mene, dovelo do grotesknih, i možda ne sasvim nerazumljivih mehanizama (?) kakve je još uvijek mladi francuski književnik Patrik Besson (čija je majka Hrvatica) u svom pledoajeu, prije bi se moglo rećivpamfletu u korist Srba (“pamflet” u nečiju korist?) prije par mjeseci opisao gotovo krajnje poučno, a u svakom slučaju tonom između šale i apsurda.
Ovaj pamflet počinje time da je i on, Besson, u ovom ratu zvijeri vidio na onoj strani gdje i svi ostali zapadni gledatelji, dok mu jednoga dana – tako se on lukavo poigrava s konzumentima vijesti i ćudljivim pariškim pomodarima – nije dosadila ovakva monotonija. Ono što slijedi nema, doduše, nikakve veze s ćudima, već isključivo s autorovim osjećajem za sliku i za riječ. Nakon veoma izričitog podsjećanja na jugoslavensku povijest patnji i otpora u Drugom svjetskom ratu – koju nitko od nama sličnih vjerojatno ne pamti i za koju sada od pogođenih tražimo da je konačno zaborave, sve do dalekih budućih pokoljenja – Besson u jednom gnjevnom zamahu prikuplja sve medijske standarde primijenjene na sadašnja zbivanja u Jugoslaviji, u svojevrsnom nastavku Flaubertovog “Rječnika općih mjesta”, koji ovoga puta, doduše, ne izaziva toliko smijeh, koliko želju da zaplačete i zavrištite.
Ovdje ću, kao primjer, navesti samo njegov navod uobičajenih opisa Radovana Karadžića: odomaćilo se, na primjer da se tom prilikom uvijek spomene njegov psihijatrijski poziv, jer je poznato, vidi Flauberta, da svi koji se bave tretmanom duševno poremećenih pacijenata i sami na sebi nose nekakvu sjenku, i da ga pritom u natpisima, od Beča do Pariza, redovno tituliraju kao “doktora”, očigledno povlačeći paralelu s “Dr. Strangeloveom”, koji u filmu Stanleyja Kubricka želi dignuti naš planet u zrak, itd, itd.
A kao što to biva, istovremeno s Bessonovim pamfletom mi je do ruku došao i svojevrstan portret ovog srpskog lidera u “Mondu”, koji niže jednu izlizanu sliku za drugom, kliše za klišeom, upravo po onom jezičkom postupku o kojem Besson piše, a koji se prakticira kao kvazi-ozbiljan odraz jedne stvarnosti, uz dodavanje još par općih mjesta: recimo to da pjesme koje dr. Karadžić piše, naravno “uzgred”, nitko ne čita i da su, naravno, “osrednje”, itd. A jedan od grotesknih mehanizama reagiranja na takve stvari je, bar kod mene, bio to da sam poželio pročitati neku Karadžićevu pjesmu, baš kao što mi je i opis zlikovčeve nevjeste i šovinističke pjevačice Cece otvorio apetit da čujem neku njenu pjesmu.
Možda sličan mehanizam djeluje kod Patrika Bessona: kada nakon takvih ishitrenih gotovih izvještaja na Palama ima priliku svojim očima vidjeti Radovana Karadžića, on ga opisuje kao neku prilično tužnu,b umornu, pomalo odsutnu ženu koja stari – gotovo simpatičan opis – nedopustivi mehanizam obrane?
U svakom slučaju, čini mi se da takve mehanizme, mehanizme obrane, odnosno tendencije suprotstavljanja, vrijedi spomenuti, mada se time izlaže opasnosti da se udalji od ravnoteže i od smisla za pravičnost, recimo kao kada je riječ o gotovo jedinoj konvencionalnoj slici kod Bessona, kada mu se iz ruku omiče jedan sumorni stereotip sličan onima koje svojim pamfletom napada: kada opisuje skup ratnika na Palama, vojnici iz redova bosanskih Srba ispadaju sasvim drugačiji nego što smo mi navikli, mladići u ovom opisu ne prolaze baš najbolje, povremeno bliski onom stereotipnom “svježi, radosni,
slobodni”.
Tom prilikom sam pomislio da se opasnost ovakvih mehanizama suprotstavljanja može sastojati u tome da se kroz njih izrazi nešto što bi se moglo usporediti s glorificiranjem nekadašnjeg sovjetskog sistema od strane nekih putnika na Zapad tijekom tridesetih godina. Je li, doduše, u pitanju obrambeni mehanizam koji dovodi u zabunu ako čovjek prilikom svakog novog novinskog izvještaja o nekoj hordi srpskih nacionalista, seljačkih proroka i paranoika koji piju šljivovicu zamisli ništa manje gadnu hordu novinara, koja uvečer sjedi za hotelskim barom, s nekakvom lozovom, ili što ja znam kakvom prepečenicom umjesto šljivovice u ruci? Ili ako po nekom novinaru, povodom njegovog stoprvog, uvijek jednako sročenog članka o Jugoslaviji, poželi ne baš užareno ugljevlje na usnama, kao kod proroka Isaije, ili bar malo koprive u ruci kojom piše?
Dubrovačke ljetne igre
Ono što slijedi, međutim, ne potječe samo od mog, možda mehaničkog, otpora prema izvještavanju koje često djeluje kao okamenjeno, već predstavlja pitanja koja se tiču same stvari: je li dokazano da su oba napada na sarajevsku tržnicu Markale zaista bila nedjelo Srba iz Bosne, u onom smislu u kojem je to Bernard-Henri Lévy, također jedan od novih filozofa, jedan od sve brojnijih naših suvremenika koji su svugdje i nigdje, odmah nakon napada na sav glas tvrdio u semantički apsurdnoj izjavi da će se “nesumnjivo ispostaviti da su krivci Srbi!?”
Još jedno pitanje-parazit: što je zaista bilo s Dubrovnikom? Je li ovaj predivni, mali, stari grad-školjka, odnosno grad u školjci, koji leži na dalmatinskoj obali, tada u proljeće 1991. zaista bio bombardiran i razrušen? Ili je samo – što je dovoljno loše – povremeno gađan? Ili su se objekti koji su gađani nalazili izvan gradskih zidina, a bilo je i nešto zalutalih granata? Prkosnih ili slučajnih, unaprijed predviđenih (što je također dovoljno gadno)?
Najzad, sa mnom je stvar došla čak dotle, da se pitam, a i drugima postavljam pitanje: što je zapravo s onim velikim snom o “velikoj Srbiji?” Nisu li srpski vlastodršci, da su zaista imali takav san, u svojim rukama, kako u desnoj tako i u lijevoj, imali sredstva da ga s lakoćom ostvare? Ili je pak moguće da su legendarna zrnca pijeska, neka od bezbrojnih koja se rone svuda u carstvima koja se raspadaju, ne samo na Balkanu, u našim mračnim komorama uvećana u kamenje razdora? (Još nedavno je u “FrankfurterbAllgemeine” navodna kronika o zbivanjima u Jugoslaviji, još u podnaslovu, započeta time što je krivnja za raspad zemlje pripisana anonimnom tvorcu memoranduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti iz 1986: “Rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je u radnom kabinetu, znanstvenici su dali ideološku podlogu za veliki sukob”.)
Nije li se naposljetku jedna “velika Hrvatska” pokazala kao nešto neusporedivo realnije, odnosno djelotvornije, nešto masivnije, odlučnije i više riješeno od ovih legendama nabijenih zrnaca srpskog sna, koja nikada nisu uobličena u neku jedinstvenu ideju i politiku moći? I neće li povijest ratova koji dovode do raspada država sada biti pisana drugačije od današnjeg pripisivanja krivnje unaprijed? Ili je ona, pak, time već odavno jednom zauvijek napisana? Fiksirana; kao nakon 1914., kao nakon 1941. – stvrdnuta i okamenjena, između ostalog i u svijesti jugoslavenskih susjeda, prije svega Austrije, i Njemačke, čime je već pripremljeno novo izbijanje sukoba, naredna 1991.? Tko će ovu povijest jednom napisati drugačije, makar i samo u nijansama – koje, doduše, često mogu puno utjecati – kako bi se narodi oslobodili uzajamnih okoštalih slika?
Beogradski doživljaji
Ono što imam ispričati o našem putovanju kroz Srbiju nisu, doduše, prije svega slike koje bi odgovarale često otvaranim prozorima za pogled na ovu zemlju. Ono što mi se urezalo u sjećanje bile su, bez neke moje naročite namjere, gotovo isključivo stvari koje drugi ne primjećuju, one stvari koje se kod njemačkog epičara Hermanna Lenza opažaju, odnosno uočavaju “izvan i uzgred”, a koje se kod starog filozofa Edmunda Husserla (ništa protiv novih filozofa, netko od njih bi mi možda još mogao i zatrebati) zovu “svijet života”.
Naravno da sam pritom neprestano bio svjestan i da se nalazim u Srbiji koja je upletena u rat, u republici smanjene, još uvijek socijalističke federacije Jugoslavije. Takve stvari koje drugi ne primjećuju, taj svijet života ne predstavlja nešto s onu stranu aktualnosti, odnosno znakova vremena. Prije polijetanja iz Züricha nabavio sam mali Langenscheidtov rječnik: na uobičajenom žutom omotu, gdje je nekada pisalo “srpskohrvatski”, sada je stajalo samo još “hrvatski” (izdanje iz 1992.) i ja sam se listajući ga pitao stoji li na kraju, među “uobičajenim skraćenicama”, još uvijek, još iz vremena kada je i srpski imao izričito pravo sudjelovanja, “DIN, Njemačka industrijska reforma”; novo izdanje je preradio “prof. dr. Lenard Lauer”, koji je otprilike iste te godine, plaćen od “Frankfurter Allgemeine Zeitunga” (FAZ), u ovom listu više puta cijeli srpski narod, zajedno s njegovim pjesnicima, koje je prosvjetiteljstvo navodno zaobišlo, recimo od romantičara Njegoša, pa sve do Vaska Pope, optužio za zaraženost najopasnijim mitskim bolestima, vidi identifikacija s vukom, vidi Popine pjesme u zbirci “Vučja so”!
Za razliku od drugih putnika s ciriškog aerodroma, putnici za Beograd jedva su progovarali po neku riječ, a prilično su tihi bili i za vrijeme leta. Kao da su i sami Srbi, koji su u avionu bili u većini (radnici na radu u inozemstvu, ljudi koji su pošli u posjet rodbini?) osjećali da su na putu k jednom cilju koji za njih nije potpuno siguran.
Prilikom slijetanja na ravnu, odavno požnjevenu njivu, nadaleko i naširoko se nije osjećalo ništa od milijunskog grada Beograda, “jedinog kozmopolitskog grada na Balkanu” (Dragan Velikić; o njemu kasnije). S. mi je skrenula pažnju na grupu ljudi, odnosno silueta u blizini avionske piste, koji su na rubu njive pekli prase.
Pored toga, svuda unaokolo su se uzdizali stupovi dima s mirisima karakterističnim za kasnu jesen.
Prethodno sam u jednoj knjizi suvremenog srpskog romantičara Milorada Pavića pročitao kako jedna žena svom ljubavniku, dok ga ljubi, jezikom prebrojava zube; u istoj knjizi je bilo i to da riba iz rijeka koje teku s juga k sjeveru, kao Morava, ne valja, i da je barbarski lijevati vino u vodu, već treba raditi obratno.
Ova prva večer u Beogradu bila je prilično blaga, a nad gradom je, ne samo iznad turske tvrđave, blistao polumjesec. Na ulicama je bilo puno ljudi, kao i u svakom centru velikog južnoeuropskog grada. Jedino što su mi izgledali ne samo šutljiviji nego, recimo, u Napoliju ili u Ateni, već i nekako pristojniji, u smislu jedne naročite pristojnosti, koja se umjesto da se pokazuje samo nagovještavala, jednim posebnim načinom hoda, u kojem čak ni u žurbi nema poskakivanja, ili pak u jednom jednako ravnomjernom načinu govora, koji kao da i drugima ostavlja mjesta, bez vriske, zvižduka i razmetanja uobičajenih za slične pješačke zone; ni ulični trgovci nisu ništa uzvikivali, prije bi se moglo reći da su u tišini čekali na mušterije (kojih je, nasuprot slici koju sam unaprijed stvorio, bilo); tu večer, mada sam i protiv svoje volje tražio tako nešto, nisam vidio ni jednog Srbina kako pije šljivovicu, ali vidio sam kako na uličnoj česmi ljudi piju vodu iz ruke; nigdje ni jedne parole, niti aluzije na rat, i skoro nigdje ni jednog policajca, u svakom slučaju, znatno manje nego drugdje na ulicama velegrada. S. mi je kasnije kazala da joj ovi Beograđani djeluju ozbiljno i potišteno. Meni su, naprotiv, ljudi, bar ovako na prvi pogled, djelovali nekako naročito živo (sasvim drugačije nego onomad, prije trideset godina u kazalištu), a u isto vrijeme nekako kao uljuđeni.
Zbog nečeg poput zajedničkog osjećaja krivnje? Ne, zbog nečeg poput jedne velike zamišljenosti, jedne prevelike svjesnosti i – tamo sam to osjetio, a sad i ovdje o tome mislim – jednog gotovo dostojanstvenog kolektivnog osamljivanja; a možda i iz ponosa, mada doduše ne nekog trijumfalnog. “Srbi su postali skromni”, pročitao sam kasnije u “Zeitu”. Postali? Tko zna? Ili da se poslužim svojom omiljenom (austrijskom) izrekom: “Što stranac zna?”
Među par pitanja koja sam tijekom svog putovanja u Srbiju zaista i izgovorio najčešće je – toliko često da me je već i nerviralo – bilo ono vjeruju li ljudi da bi velika Jugoslavija mogla ponovo nastati.
Gotovo nitko od onih koje sam pitao nije mislio da to neće biti moguće “ni za sto godina”. Najviše što sam čuo bilo je da “mi to u svakom slučaju nećemo više doživjeti”.
Književnik Milorad Pavić, recimo, smatra da će se, ukoliko dođe do ponovnog približavanja bivših jugoslavenskih republika, to moći ostvariti samo preko ekonomije, i priča kako su nekad, recimo, u Srbiji bili omiljeni proizvodi iz Slovenije. Koji? “Kozmetika, slovenske kreme za njegu kože!”
Samo je skoro osamdesetogodišnji Zlatkov otac, u svome selu Porodin u dolini Morave, rekao: “S Hrvatskom možda ne, ali sa Slovenijom da, i to već uskoro. Mi, Srbi, smo uvijek proizvodili velike stvari, a Slovenci male, fine dijelove za njih, i to se uvijek dobro uklapalo. I nigdje me u životu nisu tako lijepo ugostili kao u Sloveniji!” (To je bilo jedini put da je njegova žena neku od njegovih primjedbi potvrdila klimanjem glave, i to izrazitim).
Hrenovke, animirani, trajanje: 1.32 minute
Sudjelovali:scenarij:Josipa Brajković
Animatori:Petra Matijević
Tin Horvatović
Vedran Hajling,
Andrea Hajling
montaža: Matej BaracVoditelji:
Ante Karin
Mladen DamjanovićIzrada:
Videodružina BezVizije
Na 57. reviji filmskog stvaralaštva djece, najstarija manifestacija u
Hrvatskoj posvećena isključivo filmskom stvaralaštvu osnovnoškolaca i
njihovih vršnjaka, koje se održalo od 3. do 6. listopada u Sisku u
konkurenciju je uvršen film “Hrenovke”. Videodružinu su predstavljali Josipa
Brajković i Mladen Damjanović.
Na Reviju je ove godine prijavljen 221 film, a selekcijska komisija odabrala
je za službenu projekciju njih 89.
Selekciju su napravile filmska i TV redateljica (a prije nekoliko godina i
sama uspješna sudionica revija dječjeg filmskog stvaralaštva) Čejen Černić
Čanak, asistentica drugim redateljima pri snimanju niza filmova, autorica
kratkih dokumentarnih i igranih filmova te prvog cjelovečernjeg filma za
djecu Uzbuna na Zelenom Vrhu, pa diplomirana komparativistkinja i
filozofkinja Astrid Nox, predavačica kolegija iz filmologije, fotografije,
stripa, animacije i medijske pismenosti na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu,
te montažerka, producentica i redateljica Marina Andree Škop, autorica (s
kolegom Draženom Žarkovićem) igranog filma za djecu Moj dida je pao s Marsa.
Iz revijskog kataloga izjava selekcijske komisije:
Duhovita crtica iz života hrenovka, prikazana vrlo kul likovnim rješenjem,
film rađen u kombinaciji kolaža i pikselizacije.
Duhovit animirani film koji je sigurno jako dopadljiv dječjoj publici.
Pohvale mladom autorskom timu!
Feel good funny movie, što bi se reklo kod nas. Život hrenovka.Savršena
tema. Super realizacija. I sad neka netko kaže da nisu zdrave.
Osim gledanja svih pristiglih filmova najmlađi filmaši bavili su se audio i
video sadržajem, te su kroz razgovore s voditeljima radionica Martinom
Mladenović i Ognjenom Andrićem iz Kino kluba Sisak obradili tri tematska
područja: Sigurnost na internetu, Mediji i dječji razvoj te Nasilje u
medijima i prepoznavanje stereotipa.
Voditelji družina upoznali su se sa tradicionalnim japanskim uličnim
kazalištem u obliku papirnate drame Kamišibaj na radionici pod vodstvom Ive
Nemec. Tu su naučili nove tehnike pripovijedanja i pristupe za poticanje
mašte učenika kako bi mogli razviti nove ideje za filmove.
Također imali smo priliku pogledali i švedsku obiteljsku komediju Sune i
Sune redatelja i scenarista Jona Holmberga, kojem je ovo prvi dugometražni
film, o zbunjujućem susretu dva dječaka istog imena.
Posjetili smo Stari grad u Sisku spomenik nulte kategorije.
U vrijeme borbi s Osmanlijama, radi zaustavljanja turskog prodora, na samom
ušću rijeke Kupe u Savu, počinje se graditi sisačka utvrda. Gradnja je
započela 1544. godine, a 1550. godine bila je osposobljena za osnovnu
namjenu. Za gradnju je korišten pretežno građevinski materijal ruševina
rimske Siscije. Utvrdu je osmanski vojskovođa Hasan paša Predojević opsjedao
tri puta, da bi 22. lipnja 1593. doživio konačan poraz, u presudnoj bitci za
obranu Siska i čitavog Hrvatskog kraljevstva. U utvrdi se za vrijeme bitke
nalazila posada od oko 300 vojnika, koja je u presudnom trenutku krenula u
pomoć kršćanskoj vojsci pod vodstvom bana Tome Bakača.
Napisao: Mladen Damjanović
Ipak, istina nije roba što se kvari i to bi svi potiratelji istine, čak ako su na kraći rok i uspješni – morali znati. I morali bi strahovati od trenutka kada će svi oni kojima mozgovi još nisu potpuno isprani, a nije ih tako malo, shvatiti dvije stvari. Prvo, da se godinama istina od njih pokušava sakriti i, drugo, da žive u društvu koje je dozvolilo da mu vladajuća svjetovno-crkvena “elita” (kojeg li neprikladnog izraza) nametne laž; laž o prošlosti, ali i laž o sadašnjosti.
Zamislite sljedeću situaciju: raspravljaju pripadnik starije generacije, evidentno sklon ljevici i tipični predstavnik mladih desničara, najvjerojatnije poslušni sljedbenik najjače stranke vladajuće koalicije. Tema: kada je bilo bolje, nekada, ili sada i je li Jugoslavija bila isto što i zemlje tzv. sovjetskog bloka. Ljevičar, nazovimo ga tako, inzistira na ključnim razlikama između jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma i onoga što je postalo poznato pod imenom “realni socijalizam”. Iznosi podatke, brojke, statistike; “desničar” se nadmoćno smješka, odmahuje rukom i ponavlja: “Sve su to izmišljotine, pa čiji su to podaci što ih iznosite, kako da znam je li to istina?” Na granici očaja, “ljevičar” poseže za argumentom doživljenoga. I kaže: “Nemojte mi govoriti o tome kako je socijalizam posvuda bio isti, kako nije bilo razlike između Jugoslavije i država sovjetskog bloka. Iz vlastitog iskustva znam da nije tako. Pa, svaki je jugoslavenski građanin imao putovnicu i mogao je putovati u inozemstvo kada je htio i koliko je financijski mogao. Možete li Vi, iz perspektive hrvatske metropole u kojoj su ljudi koji kopaju po kantama sa smećem postali uobičajena slika, zamisliti da su u ono vrijeme mnoga društva u Zagrebu, sjedeći uz kavu, raspravljala hoće li uvečer autom na večeru u austrijski Graz ili mađarski Pečuh, a sutra na izlet u Trst? Takva sloboda kretanja građanima država istočnog bloka ne samo da nije bila dostupna, nego je nisu mogli ni zamisliti. A o financijskoj strani da i ne govorim.” “Desničar”, osnažen onime što su mu govorili u školi, što uporno ponavljaju oni s kojima se druži, što je “saznavao” iz bezbrojnih publikacija, članaka što ih potpisuju ljudi koji su ukrali novinarsku profesiju, a pogotovo iz tzv. dokumentarnih emisija što ih prozvodi i neumorno reprizira javna televizija, ispali samo: “Vi niste ništa drugo, nego običan propagandist, uz to i jugonostalgičar.”
A sada zamislite ovo: osamdesete su godine prošloga stoljeća. Negdje u Sovjetskom Savezu razgovaraju sovjetski dužnosnici i jugoslavenski novinar. Sovjeti kritiziraju Jugoslaviju i navode gosta da se upusti u raspravu, da im ponudi istinu. Mnogo godini kasnije, on će se toga sjetiti: “Moju priču kako svaki jugoslavenski državljanin ima pasoš kod kuće i može bez pitanja putovati u inozemstvo kada hoće i kada financijski može, nisu povjerovali. Kada sam radi ilustracije ispričao kako sjedeći uz kavu mnoga društva u Zagrebu raspravljaju hoće li uvečer autom na večeru u austrijski Graz, ili mađarski Pečuh, a sutra na izlet u Trst, neki sovjetski funkcionar ljutito mi je dobacio: ‘Vi ste običan propagandist!’“
Prvu smo scenu, ma koliko vjerojatnu i u sličnim verzijama viđenu – izmislili. Drugu je scenu u knjizi što će se pojaviti u javnosti negdje iduće godine, opisao ugledni novinar starije generacije, tadašnji dopisnik iz Sovjetskog Saveza danas nepostojećeg hrvatskog dnevnog lista. Ona je stvarna.
Predočili smo ih zato, što im je zajednički isti model odbijanja suočavanja s istinom, a ako je istina “nezgodna”, etiketiranje onoga tko je iznosi – kao propagandiste. Pri tome je indikativno da je takav model jednako (bio) po volji dužnosnicima tada vodeće države socijalističkog bloka (dakle: omrznutim komunistima) i današnjim poklonicima bespogovornog obračunavanja sa svime što ima i najmanje veze sa sustavom što je nosio naziv “socijalistički”, a navodno u ime demokracije. Pa je savršeno jasno kako je mentalni sklop negatora istine jednak, bez obzira kojemu sustavu pripadali i na koje se vrijednosti pozivali. Njima, naime, nije ni do sustava, ni do vrijednosti, već samo do toga da inauguriraju laž umjesto istine, da činjenice zamijene izmišljotinama. U slučaju današnje Hrvatske, te se “novokomponirane istine” svode – evo samo nekoliko primjera – na tvrdnju kako “u vrijeme mraka” Hrvati nisu smjeli reći da su Hrvati, nego su morali govoriti da su “iz Hrvatske”, kako su ustaše bili hrvatski domoljubi koji su se digli protiv ugnjetavanja velikosrpskog režima, kako je logor Jasenovac postao logor smrti tek nakon pobjede nad fašizmom godine 1945., kako logora za djecu u tzv. NDH nije bilo, već su to bila dječja prihvatilišta, kako je fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik, baš kao i fratri pobijeni na Širokom Brijegu, kako su svi oni likvidirani poslije predaje na Bleiburškom polju ubijeni samo zato što su bili Hrvati, kako su ubojice jugoslavenske Službe državne sigurnosti krstarili inozemstvom i ubijali nevine Hrvate čiji je jedini grijeh bio to što su žarko željeli samostalnu Hrvatsku, kako je Hrvatska (u Jugoslaviji) bila iza željezne zavjese, itd, itd.
Istina je, međutim, da su Hrvati u Jugoslaviji uredno u svim dokumentima u kojima je postojala rubrika “nacionalnost” ispisivali “Hrvat”, da su ustaše bili tajna teroristička organizacija čijem je razvoju, doduše, pogodovala diktatura beogradskog dvora, ali koja je zločin upisala u svoj program od samoga početka, da je logor Jasenovac itekako bio ustaški logor smrti, da su logori za djecu – pod ustaškom upravom – postojali, da je fratar s Badije prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću, a da je prethodno surađivao i s fašističkim okupatorima, da su fratri u samostanu na Širokom Brijegu u habitima, ali s mitraljezima u rukama, “dočekali” partizane koji su napadali to ustaško uporište, da nakon Bleiburške predaje nitko nije likvidiran bez suda (što jest zločin!) zbog nacionalne pripadnosti, već zbog pripadnosti kvislinškim vojnim jedinicama što su odbijale predaju, odnosno ustaškom režimu doslovno okupanom u krvi, da su agenti SDB vodili rat iza kulisa protiv pripadnika ustaške i proustaške emigracije ne zbog njihovih ideja, nego zbog što planiranih, a što izvedenih diverzija protiv Jugoslavije, i – napokon – da Jugoslavija od godine 1948. pa do raspada nije bila iza željezne zavjese, da nije bila sovjetski satelit, nego nezavisna država.
I sve je to dokazivo, ne samo dokumentima (iz domaćih, ali i stranih arhiva), nego i izjavama suvremenika – svjedoka kojih još ima živih. I pri tome se uvijek iznova pokazuje da istina nije roba što se kvari. Nju se može sakrivati, prešućivati, falsificiati, ali – istina će uvijek preživjeti. I uvijek će se naći hrabri ljudi (jer za iznošenje istine nerijetko je potrebna hrabrost, pa i danas u Hrvatskoj) koji će se potruditi da je predoče javnosti. Učinili su to, i opet samo tri primjera, prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, poznati odvjetnik Anto Nobilo, režiserka Dana Budisavljević. Boljkovac je otvoreno progovorio o počecima rata u Hrvatskoj, o zločinima (i) na hrvatskoj strani (“Istina mora izaći van”), Nobilo je iznio zastrašujuću bilancu terorističkog rada ustaške emigracije (“Obrana”) Dana Budisavljević režirala je film o spašavanju tisuća i tisuća srpske djece, odvojene od majki nakon “akcija čišćenja terena” na područjima pod kontrolom ustaške paradržave. Boljkovčeva i Nobilova knjiga praktično su prešućene i malo je onih koji uopće znaju da postoje, film “Dnevnik Diane Budisavljević” naišao je na fantastičan odjek na filmskom festivalu u Puli, ali i na žućne napade desnice i Katoličke crkve (i s oltara!) koji unisono tvrde da je istina – laž.
Ipak, istina nije roba što se kvari i to bi svi potiratelji istine, čak ako su na kraći rok i uspješni – morali znati. I morali bi strahovati od trenutka kada će svi oni kojima mozgovi još nisu potpuno isprani, a nije ih tako malo, shvatiti dvije stvari. Prvo, da se godinama istina od njih pokušava sakriti i, drugo, da žive u društvu koje je dozvolilo da mu vladajuća svjetovno-crkvena “elita” (kojeg li neprikladnog izraza) nametne laž; laž o prošlosti, ali i laž o sadašnjosti.
PLAVOPOLJKE NEKADA DAVNO
Ova priča posvećena je plavopoljskim ženama, junakinjama davnog vremena, kada su prilagođene prostoru i vremenu, darivale svoju mladost i zrelu dob za prosperitet svojih obitelji. Njih uglavnom nije bilo briga koji je društveno politički sistem vladao, koja ideologija, kojoj je vjeri ili narodu pripadao njhov susjed, a bilo ih je uistinu različitih. Njima je na prvom mjestu bila njihova obitelj. Nakon strašnog rata u kojem su nacisti i njihovi pomagači počinili holokaust nad židovima, genocid nad nekim narodima i strašne zločine nad dijelom vlastitog naroda (kasnije su pobjednici učinili velike zločine nad dijelom poraženih), Plavopoljke su željele da se u miru brinu o svojim porodicama. Politikom se nisu bavile pa se politika nije bavila njima. Ne poznam ni jednu ondašnju Plavopoljku koja je završila na Golom otoku ili zatvoru zbog političkih stavova. Ako je takva postojala, ispričavam se …
***
O nastanku radničkog naselja Plavo polje već sam opširno pisao pa ću ovdje navesti samo jednu zanimljivost. Odmah nakon Drugog svjetskog rata na livadi Plavo polje u rekordnom vremenu izgrađeno je cijelo jedno naselje: ulice, zgrade, vodovod, kanalizacija, dovod struje. Izgradili su ga zajedničkim snagama antifašisti (građani Broda i okolice) i nacisti (zarobljeni njemački vojnici), pobjednici i poraženi. Dakle, barem što se tiče ovog kraja, komunisti nisu mučili i ubijali u konc logoru zarobljene Nijemce, nego su iskoristili njihovo znanje za izgradnju naselja. Izuzetak su bili osumnjičeni za ratne zločine. Njih su nemilosrdno tražili i proganjali. A koja to država pobjednica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nije više ili manje nemilosrdno proganjala osumnjičene za ratni zločin i njihove istaknute pomagače. Bilo je toga čak i u Danskoj gdje su Nijemci i kvislinzi počinili znatno manje zločina nego na ovim prostorima.
ZIMA
Zime pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bile su navlas iste. Snijeg bi napadao negdje oko Svetog Nikole i počeo se topiti oko 8. marta – Dana žena. Gotovo cijelo to vrijeme mnogobrojne plavopoljske livade i krovovi plavopoljskih zgrada bile su pod snijegom. Rijetki, kratki naleti juga samo su malo smanjili debljinu sniježnog pokrivača. Onda bi opet došao nalet snježnog vala i hladnoće. Temperature su znale dosezati i do – 30 stupnjeva. Sava je nerijetko bila zaleđena pa su radnici iz Bosne znali prepješačiti zaleđenu rijeku na putu do svojih radnih mjesta. Tih dana jedan od najtužnijih ljudi u oba Broda bio je taksist Ibro, koji zbog zaleđene Save nije mogao obavljati svoju djelatnost i prevoziti ljude čamcem s jedne na drugu obalu. Stazice kroz naselje i Klasiju bile su pune klizaljki (uski smrznuti putić). Kakve su samo akrobacije izvodili plavopoljski momčići na tim klizama, obučeni u bakandže (zimske cipele). Bilo je i padova, ali bi se dječarac podigao i nastavio sklizati. Curice, koje su se vraćale iz škole, se, naravno, nisu sklizale. Neka je znala povikati:
– Budale, slomit će te vrat.
– Nećemo – u prolazu bi odgovorio neki od dječaka.
Ako bi netko od njih pao pred curicama, neke bi povikale:
– Eto, budaletino.
Kad su u pitanju stariji bilo je povremenih lomova kostiju i ugruvanosti uslijed padova. Jedna skromna drvena ralica čistila je snijeg samo s glavnih prometnica. Automobila je bilo malo, na cesti ih po snijegu gotov nije ni bilo. Što se tiče kamiona nešto ih je gmizalo po zaleđenim cestama. Vozači su bili na mukama. Gorivo se smrzavalo, badava su se znojili na – 20 stupnjeva kurblajući. Zato je bio raj za konjske zaprege. Seljaci su umjesto kola na kotače koristili kola saonice. Momčići s Plavog polja bi se znali, naročito za vrijeme ferija od 15. 1. do 1. 2., zakačiti za takve saonice svojim malim sanjkama, formirajući vlakić od lokomotive (seoske saonice) i desetak vagona (dječje sanke). Tako su se vozili do početka Brodske Varoši. Nazad bi ponekad išli pješke, a ponekad bi se zakačili za zapregu koja ide u suprotnom smjeru.
Početkom mjeseca ožujka zapuhao bi topli jugo pa su se debele naslage snijega počele topiti. S krovova kuća, šupa i baraka visjele su slasne ledenice, koje su djeca nazivala sigama. Koliko li su se samo tih siga nalizala ondašnja djeca, gotovo isljučivo dečkići. Rijetko koji bi zbog toga dobio upalu grla praćenu visokom temperaturom.
No, pustimo djecu, vraćam se Plavopoljkama. Još u jesen svaka je obitelj napunila svoju šupu (gotovo nitko onda nije govorio drvarnica) s nekoliko kubnih metara drva i tonu, dvije ugljena. Zime su bile duge i hladne, a porodicama u njihovim stanovima nije smjelo biti hladno. I nije se gotovo nitko smrzavao. Drva bi se izrezala, muškarac je pomagao ženi složiti ih u šupu. Pomagali su muškarci ženama i složiti ugljen i to je bilo sve što su činili u vezi grijanja (čast izuzetcima). Ako je u obitelji bio neki veći momak, on bi ponekad pomogao majci nacijepati i donijeti drva. Obitelji su u špajzi imale drva i ugljena dovoljno za 2 ili 3 dana loženja.
Ujutro su se žene ustajale pola sata ranije od muževa, naložile vatru, skuhale kavu i tri puta udarile drđkom metle u plafon, što je bio znak mužu da valja ustati. Dvije su spavaće sobe bile na katu. U jednoj su spavali roditelji, u drugoj djeca. Uskoro bi se muž pojavio, popio kavu, poljubio ženu u obraz i krenuo na posao. Većina je radila u poduzeću Đuro Đaković. Početak radnog vremena je bio u 6.30, završetak u 14.25. Pet minuta za pranje i onda su se drukale karte. Stanka za ručak bila je od 10 do 10.30. Sve je to točno u sekundu označavala bučna Đurina sirena.
Plavopoljke su cijelu godinu, znači i po velikim vrućinama, ložile vatru i na šporetu na kruga goriva kuhale jelo za obitelj. Za hladnih dana bi poslije podne prenijele žar iz štednjaka u ložište zidane peći (još ih ima u ponekom domaćinstvu), koja se nalazila odmah na početku dnevnog boravka.
Većina se plavopoljskih obitelji kupala subotom poslijepodne u malom kupatilu na katu u kojem je bila i wc školjka. Na ulazu u kupatilo, u kutu, bila je pećica spojena s tamnim kazanom. Po zimi bi se odozdo donosila žar i stavljala u ložište. Također bi se donijelo i dosta drva za loženje. Pećica bi grijala prostoriju i vodu u kazanu. Onda nije bilo šampona pa se kosa prala s tvrdim sapunom bez mirisa. Taj bi sapun pravili poneki domaćini od otpada nakon klanja svinja u kasnu jesen. Mirišljivi sapuni pojavili su se u dućanima nešto kasnije. Poštovani čitatelju, možeš li zamisliti situaciju, u današnjem dinamičnom svijetu, da se neka razmažena djevojka ili momak moraju kupati u takvim okolnostima? Naravno da su se stanovnici umivali svakodnevno u hladnoj vodi. Bojleri su došli početkom sedamdesetih godina. U ranu zoru dolazile su snaše iz Brodskog Varoša i iz metalnih posuda bi sipale litru, dvije mlijeka, ovisno o veličini obitelji, u posudu, koju bi domaćica stavila na okno. Ponekad, pogotovo zimi, da se malo ugrije, ušla bi snaša u stan pa popričala nakratko s domaćicom, a onda svaka hitno za svojim poslom. Takva dostava mlijeka potrajala je do početka sedamdesetih godina.
Domaćice su rano počimale spremati ručak, koji su one i djeca konzumirali oko 12 sati, a otac obitelji nakon povratka s posla. Onda nije bilo zgrada, tzv. “kocki”, uz ulicu Petra Svačića, pa su vrijedne domaćice iz prvih kuća sa sjeverne strane vidjele svoje muževe na mostu i onda bi podgrijale jelo, tako da je bilo u pravo vrijeme idealno za jesti.
Tih se godina radilo i u subotu. Neradna subota bila je uvedena u drugoj polovici šezdesetih godina. I to ne sve. Tri su bile neradne, a jedna ili čak dvije ipak radne. Kako su samo velika većina radnika mrzili radne subote. Početkom šezdesetih godina u Đuri Đakoviću radnice su radile do 12 sati pa bi išle kući. Toliko o neravnopravnosti žena u socijalizmu po pitanju radnih prava u poduzeću Đuro Đaković.
Nedjeljni ručkovi bili su pravi praznik. Vrijedne domaćice spremale su goveđu ili pileću juhu. Uz juhu spremale su obično pohanu piletinu s pečenim krumpirom. Po ljeti, naravno filovana paprika, po zimi sarma. Oko podne su svi članovi obitelji zasjeli za stol i s merakom se prihvatili jela. Osim nedjeljom i praznicima, meso se jelo još jednom tjedno. Dosta obitelji jelo je u petak posni grah, riba je došla kasnije. Neke su obitelji znale u kasnu jesen klati svinju i sušiti meso na tavanu. Brzo se od toga odustali jer djeca uopće nisu bila oduševljena šunkom, kobasicom, čvarcima, švarglom, kulinom. Djeca su više voljela jesti žgance s mlijekom, grah, grašak, mahune, filovane paprike, sarmu, paprikaš, gulaš i slično. S druge strane postojala je opasnost od požara. Jedno s drugim i odustalo se od kolinja u ovom naselju.
U prosincu bi neke domaćice nabavile puricu i ona je šopali da bi za Božić bila što teža. Domaćica bi skuhala prigodnu hranu (nešto kao šufnudla), stavila puru između nogu i gurala joj jelo u kljun. U početku je pura halapljivo jela, a kda bi se zasitila domaćica joj je na silu otvarala kljun i gurala hranu. Nehumano ali siromaštvo tjera ljude na takve postupke.
Uz zadnji stan bila je (i sada je) pomoćna zgrada odmah s lijeve strane. Svaki je stanar imao ključ od ulaznih vrata. To je bila pronica rublja. Duž sjevernog zida bilo je korito s odvodnom cijevi i pet slavina za pet stanara. Domaćica je u velikom limenom loncu na štednjaku dugo iskuhavala veš, a odna ga prenijela u veškuhinju. Stavila ga je u korito ili pod i pojedinačno ga prala uz pomoć daske za pranje, koju su neki nazivali “rebrač”. Daska je obično imala dimenzije 300 x 500 mm. S jedne strane je bilo drvo, a s druge je imala čvrsto priljubljena aluminijska rebra. Sa svih strana bi komad rublja trljala o rebra, a povremeno je na komad veša urtljala žuti sapun. Kad je završila s pranjem na red bi došlo temeljito ispiranje vodom iz pipe. Veš je bio spreman za žicu (uže, konopac, špaga), koju su muškarci postavljali s južne strane uz prizemne ili prozore na katu. Kada bi se veš osušio domaćice bi prvom zgodnom prilikom pristupile peglanju. Bila su to teška željezna glačala koja su u donjem dijelu imala spremište za žar. Prije početka glačanja domaćice su u spremište stavile žar. Onda bi rublje naškropile vodom i bezprijekorno ispeglale komade veša. Prilikom peglanja košulja koristile su štirku da bi bile, pogotovo kragna, krute. Nakon glačanja, pogotovo zimi, jedno vrijeme se dnevnim boravkom i blagovaonom širio miris netom opeglanog rublja.
PROLJEĆE
Predproljetno vrijeme nastupilo bi oko 8. marta – Dana žena. Kad bi vrijeme dopustilo žene bi se latile lopate, grablji, motika i pohitale svaka u svoju bašču. Štijača bi odradila svoje, a onda se posvetilo sadnji. U nekoliko gredica sadilo se više poljoprivrednih proizvoda: paradajz, krastavac, mrkva, peršin, paprika, bijeli i crveni luk, krompir, koji pečenjak. Tlo se nije tretiralo umjetnim gnojivom. Bila je to prava ekološka hrana iako nitko nije spominjao ekologiju.
Kiše je bilo dovoljno, a ako bi one izostale koristila se voda iz nekoliko bara zaostalih od savezničkih bombardiranja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na ulazu u bašče sa sjeverne strane bila je pumpa za vodu (i danas je tamo), pa se i ona koristila za zalijevanje povrća. Pred Uskrs domaćice su pristupale temeljitom čišćenju stanova. Onda nije bilo suvremenih sredstava za čišćenje pa su se prozori prali uz pomoć vode i novinskog papira. To uopće nije utjecalo na kvalitetu opranih prozora, koji su blistali od čistoće. Kasnije je došao Plavi radion, spas za domaćice. Krajem proljeća pa sve do kasne jeseni domaćice su iz bašči donosile povrće besprijekorne kvalitete. Nisu se koristili pesticidi, krumpirove zlatice došle su kasnije, luk nije bio cvrljiv, a tako ukusan, rajčice i krastavci divno su mirisali, a ukus neusporedivo bolji od ovih današnjih uvoznih lijepa izgleda, a skoro nikakva mirisa i okusa. I ostalo povrće bilo je jestivije i zdravije od današnjeg. Po plavopoljskim livadam bilo je onda dosta cvijeta kamilice, kojega su neki umirovljenici, a i žene, brali. Onda su ga sušile i spremale u škanicle. Po zimi, kada bi neki član obitelji dobio većinom prehladu, nekada gripu, domaćice su kuhale ukusni čaj.
Krajem proljeća dječaci su brali mirisni lipov cvijet koji je na isti način i u istu svrhu spremljen u papirnate vrećice.
Dječaci su počimali sezonu kupanja na kanalčiću La Manche koji je bio povezan s Mrsunjom, stotinjak metara od Šlajsa. Njegovo isušeno korito može se još i danas vidjeti. Čim bi se naučili plivati momčići bi se prebacivali na Mrsunju, a nakon dvije godine odvažilii su se ići na kupanje u obližnju Savu kod mlina. U početku je s momčićima na Savu išao i neki od roditelja, za svaki slučaj. Sezona kupanja počimala bi, ovisno o vremenu, u mjesecu travnju, a završavala krajem rujna. Interesantno, nikad s njima nije išla na kupanje ni jedna djevojčica, a bilo ih je u susjedstvu. Zašto, uistinu ne znam. Valjda su imale druge prioritete, ili su roditelji smatrali da to djevojčicama ne priliči.
LJETO
U ljeto je u ono vrijeme bilo najgore domaćicama. Godinama su kuhale, i po ljeti, po velikim vrućinama, na štednjacima na drva. Znam, znam! Danas je nezamislivo praviti ručak u takvim uvjetima, ali se nije moglo drukčije. Prvi štednjaci na struju došli su kasnije, kao i frižideri, zamrzivači, telefoni, bicikli, motori, atumobili, veš-mašine, televizori. U to doba životni standard nekim je Plavopoljcima omogućio kupnju malih rešoa, na kojima su žene kuhale kavu, čaj, hrenovke. Za koju su godinu sva domaćinstva imala rešoe. Zamislite, žene uključe rešo u struju, voda za kavu ili čaj se učas ugrije i mogu popiti kavu s mužem ili komšinicama. Kakva divota!
Kočijaši su u svojim kolima, koja je vukao obično mršav konj tužnih očiju, prodavali po kućama ljubenice, koje bi se par sati stavile u oveći lavor ili kadu s hladnom vodom. To su bile isključivo ljubenice zelene kore, ne prevelike kao današnje, uglavnom kao med slatke. Domaćice bi narezale ljubenice na šnjite. Djeca bi navalila na tamanjenje šnjita.
– Polako, djeco, polako – znao bi pokadkad upozoriti jedan od roditelja – može vas zaboliti stomak.
– Neće, neće – odgovarala bi djeca mljackajući.
Krajem ljeta valjalo je opteretiti kućni budžet s kupnjom knjiga i ostalog školskog pribora. Knjige su se čuvale jer se nisu mijenjali nastavni programi svake godine. Tako su mlađi koristili knjige starijih. Tako je bilo i s obućom i odjećom. Za trku oko kuće majke bi fino zakrpale hlače, a djeca oko toga nisu postavljala nikakva pitanja. Mnogi od tih dječaka prve su farmerice dobili tek kada su krenuli u srednju školu. Žene i djevojke su onda rijetko nosile hlače. Suknje i haljine su bile jedino što su oblačile što je imalo nekih svojih čari.
JESEN
Malo po malo, mic po mic i priča stiže do jeseni.
Već krajem ljeta i početkom jeseni vrijedne plavopoljske domaćice počele su sa spremanjem zimnice. Onda je bilo vrlo malo povrća u teglama u dućanima pa su gotovo sve domaćice bile primorane spremati zimnicu. Prvo su dobro oprale veće ili manje staklenke, osušile ih i onda je počelo njihovo punjenje raznovrsnim povrćem. Naravno da se nisu svake godine kupovale nove tegle već su se godinama koristile stare. Spremanje zimnice nije bio posao od jednog dana, već je trajao više dana, onako kako je koje povrće sazrijevalo za kiseljenje. Kiseli su se krastavci, paprika, rajčica, miješano povrće, a neki i crveni luk te ciklu. Proces se završavao kiseljenjem kupusa negdje krajem studenog i početkom prosinca. U kacu se stavljao naribani kupus za salatu i nekoliko glavica za sarmu. Ako bi nekome od djece uzmanjkalo nešto od zimske odjeće ili obuće, obitelj je već s početkom ljeta stavljala na stranu pomalo novca da bi se u datom trenutku taj odjevni predmet mogao kupiti. Bilo je malo obitelji koje su mogle obnoviti neophodnu garderobu od jedne plaće.
Bilo je to doba oskudice, ali ne i gladi i smrzavanja uz kante za smeće, kakvu situaciju imamo danas u zapadnim zemljama. Možda, možda bi neki od stih siromaha volio da je živio u oskudici u nekom od plavopoljskih stanova u ona teška vremena.
Eto! Pokušao sam ukratko dočarati život plavopoljskih žena u ta davna vremena. Možda taj prikaz zanima ponekog čitatelja danas, a možda će još više zanimati čitatelje u bližoj ili daljoj budućnosti.
Poštovani čitatelji, usporedite život današnjih žena s junakinjama ove priče. Život današnjih žena je neusporedivo bolji u pogledu prava i napornih fizičkih poslova, a jesu li današnje žene jednako toliko zadovoljnije od ondašnjih?
Firentinski bankari bili su veliki mecene. Kod nas nikoga ne zanima financiranje znanosti, umjetnosti, postignuća. U se, na se i poda se – sebičnost je ovdje vrhunska deviza. Nisu ni Medici imuni na zloću i intrige, ali ipak žele ostaviti pozitivan trag, učiniti nešto za spas duše, i to im i uspijeva. A što će ostati iza naših bankara i sinjorije?
Iz epizode u epizodu serija Sergija Mimice Gezzana dokazuje visoku razinu: da nas je predsjednica Republike uistinu odvela s Balkana u Europu, kako stalno ponavlja, ‘Medici’ bi na prepad osvojili Hrvatsku, ali nekako nam se čini da kod nas i dalje dominiraju – turske sapunice i ‘Žikina dinastija’! To dokazuje i nespretno izabran termin emitiranja ove serije, koja ide nedjeljom na drugom programu između 22 i 23 sata, kao neko televizijsko siroče. Mimica je vješto spojio povijest velike firentinske bankarske dinastije s gradnjom grandiozne kupole na gradskoj katedrali, koja je dvjesto godina bila bez krova jer nitko nije znao kako napraviti stabilnu konstrukciju na prečniku većem od 40 metara. Problem nije riješen sve dok se nije pojavio genij Filippa Brunelleschija. On je, kao i svi veliki firentinski umjetnici, bio opsjednut idejom da se upiše u povijest, pa je godinama proučavao antičke građevine u Rimu (prije svih Panteon), kako bi otkrio tajnu statike koja bi bila dostatna za firentinsku katedralu. Kad je pronašao model, nije ga htio otkriti ni naručiteljima radova, već je – u svjetskopovijesno slavnoj epizodi – auditoriju u kojem su bili gospodari Firence i rivali arhitekti svima postavio pitanje kako mogu postaviti jaje da stoji na stolu. Nitko nije znao. Onda ga je on malo lupio na vrhu i jaje je stajalo. ‘Ah, pa tako bismo i mi znali’, rekli su drugi arhitekti. ‘To biste rekli i da vam pokažem nacrte kupole’, odgovorio je Brunellschi, pa je naglavce izbačen van. Nakon nekog vremena molili su ga da se primi posla, the rest is history… Medici, bankari, bili su veliki mecene. Naši bankari nisu. Kod nas nikoga – bankare, tajkune, političare, milijunaše svih fela – ne zanima financiranje znanosti, umjetnosti, postignuća. U se, na se i poda se – sebičnost je ovdje vrhunska deviza, a kako stoje stvari u pametnijim republikama, vidimo iz serije. Nisu ni Medici imuni na zloću i intrige, ali ipak žele ostaviti iza sebe neizbrisiv, pozitivan trag, učiniti nešto za spas duše, i to im i uspijeva. A što će ostati iza naših bankara i sinjorije?
Čini se da sad postaje jasno zašto je Kolinda Grabar-Kitarović toliko odugovlačila s objavom kandidature. Zabrana pitanja na kandidaturi jasan je odgovor: blokirao ju je strah, panika od nezgodnih pitanja i neispunjenih obećanja, pa je odlučila kampanju maksimalno skratiti. U podrumu Matice hrvatske, sa stranačkom publikom koja je po scenariju pljeskala – premda bi puno uvjerljivije bilo da je iz offa dolazio engleski umjetni smijeh – predsjednica je s pleksiglasnih blesimetara čitala govor kojemu po afektaciji, izvještačenosti, neuvjerljivosti, patetici i praznini teško možemo naći premca u novijoj povijesti hrvatskog političkog govorništva. I kod Pernara zna biti kudikamo više sadržaja, i neusporedivo više iskrenosti. Kao za čudo, netko je iz njezina tima novinarima dao tekst govora s didaskalijama (sad već povijesni ‘blagi smiješak’ i ‘bez zahvale’), pa su te diletantske sitnice u drugi plan gurnule strašnu prazninu nastupa: najednom su svi pričali samo o ‘blagom smiješku’, nitko o bespridržajnoj besadržajnosti kraljičina govora. Amaterizam Kolindinih suradnika donekle je dakle spasio predsjednicu od njezinog vlastitog amaterizma. Kako će ona izdržati sučeljavanja s Milanovićem, Škorom, Kolakušićem? Twitter, predsjednice, Twitter, i to je to. Dalje od kamera, sučeljavanja, protivnika.
Medici, turske sapunice, TV prodaja, vjerski program – sve je bolje od terora standardiziranog političkog mediokritetstva! Tko god je imao iluziju o Europskoj komisiji kao zavičaju stručnjaka, gledajući buduću potpredsjednicu europske vlade mogao se oprostiti od svojih zabluda. Teško je reći što je bilo gore u Šuičinom nastupu, njezin očajni engleski – ‘ja Tarzan, ti Jane’ – koji su hoćeš-nećeš svi primijetili ili sadržaj koji je na tom jeziku izrekla, to jest njegov posvemašnji nedostatak. Način na koji govore ljudi u EK-u nalik je na nekadašnje govore pripadnika Saveza komunista, Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, Saveza socijalističke omladine ili Saveza sindikata. Debate o udruženom radu i svinjskim polovicama, to je ta razina uzbudljivosti! Europa je ušla u duboku kolotečinu u kojoj je važno samo ne remetiti uobičajeni poredak stvari. Jedni kradu, ekspropriraju, eksploatiraju, drugi bivaju okradeni, eksproprirani, eksploatirani, ali sve se odvija demokratski i važno je ne rušiti privid te demokracije. Zato uspon mediokriteta, od Kolinde preko Von der Leyen i Bernardića do Šuice, nije slučajan: važno je ne talasati, pristojno izgledati, dugo mljeti, kao u onom stihu ‘tukla su me tri boksera iz Rume, tukla su me dugo, monotono…’ i karijera ide!
Sabina Tandara Knezović utjerala je Davora Bernardića u klopku vlastite prošlosti, a onda se s njim poigravala kao mačka s mišem. Nakon par minuta razgovora, koji je odisao za hrvatske prilike već standardnom, kolindijanskom ispraznošću – Bernardić je na sva konkretna pitanja odgovarao marmeladom od fraza: ‘mi ćemo se boriti protiv korupcije’, ‘mi ćemo vratiti dostojanstvo’, ‘mi ćemo preuzeti odgovornost’, ‘mi već pišemo zakone’ – novinarka mu je, nakon niza pohvala izrečenih na račun Zorana Milanovića, citirala njegove vlastite riječi koje, otprilike, glase da je Milanović iza sebe ostavio spaljenu zemlju. Bernardić se pokušavao izvući: te ne znate vi kontekst, te znam ja dobro što sam rekao, te ovo, te ono, ali bilo je jasno da je matiran. Sabina Tandara Knezović priprema se za svoje intervjue, ne daje popust, ponaša se kao novinarka koju zanima istina bez obzira na to kakav ‘autoritet’ sjedi nasuprot nje. Trebalo bi to postati pravilo u hrvatskom novinarstvu, pa ga ističemo & pohvaljujemo kao uzor.
