Među suvremenim i reciklažnim holivudskim visokobudžetnim projektima, Ad Astra predstavlja neobično i neočekivano osvježenje. Za današnje holivudske standarde prosječno skup film (osamdesetak milijuna dolara) potpisuje nezavisni filmaš James Gray. Posrijedi je redatelj čija se karijera proteže na posljednja tri desetljeća te je mahom radio filmove izvan studijskog okruženja, od kojih su najupamćeniji oni s očito mu omiljenim glumcem Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi (The Immigrant, 2013; Two Lovers, 2008; We Own the Night, 2007; The Yards, 2000). Prethodno mu ostvarenje The Lost City of Z (2016) bavi se britanskim istraživačem Percyjem Fawcettom koji je pokušao u Amazoni pronaći drevni i navodno izgubljeni grad. Fascinaciju nepoznatim i izgubljenim pokazuje i Ad Astra. Posrijedi je Grayev studijski transfer za koji je uspio okupiti respektabilnu glumačku postavu. Projekt nosi zvijezda Brad Pitt, koji tendira glumačkoj raznolikosti, a društvo mu prave Tommy Lee Jones, Donald Sutherland i Liv Tyler. Njegov astronaut Roy McBride vrlo je nalik Neilu Armostrongu, kojeg je u filmu First Man (2018) Damiena Chazellea tumačio Ryan Gosling. Obojica su skloni introspekciji te bi najradije da ih svi puste na miru. Stoga i svemir preferiraju u odnosu na Zemlju.

Za jedan skup film koji se treba svidjeti širokoj publici, Ad Astra odstupa od niza studijskih pravila. Otvara se prologom, odnosno scenom na svemirskoj anteni, koja neočekivano doživljava havariju. Na njoj, nije teško pretpostaviti, radi protagonist. Inicijalna nesreća prouzrokovana je ozbiljnijim problemom – prijetnjom koja dolazi s ruba Sunčeva sustava, negdje iz orbite Urana, gdje je prije mnogo godina nestala zemaljska svemirska ekspedicija čiji je cilj bio potraga za inteligentnim oblicima života u dalekom svemiru. Kako to obično biva, protagonist je za spomenutu misiju i osobno vezan: vodio ju je njegov nikada prežaljeni otac i jedna od zvijezda američkoga svemirskoga programa. McBride treba krenuti sa Zemlje na Mjesec, koji je koloniziran, ali u stanju bezakonja, da bi se dokopao Marsa, s kojega treba krenuti prema Uranu.

Vanjski okvir radnje nalik je na generički holivudski spektakl: misija iz prošlosti koja je krenula po zlu, osobni interes protagonista, zakulisne igre visokih vladinih dužnosnika, znanstvenik koji je u svojoj grandioznosti sišao s uma. Stoga bi McBride trebao postati odvažni junak svemirske opere, koji putuje na rub Solarnoga sustava ne bi li spasio Zemlju od uništenja i time potvrdio svoje vrline. Osobni bi aspket priče pritom trebao funkcionirati kao klišej element u karakterizaciji kako bi se gledatelji mogli poistovjetiti i suosjećati s američkim astronautom, a što bi u konačnici podilazilo holivudskom postavljanju obitelji na pijedestal.

Grayu, međutim, vanjska radnja služi tek kao poticaj, odnosno okidač za jedan sasvim drugi tip radnje, koji bismo mogli odrediti kao unutarnji. Iz kratkog opisa događajnoga segmenta mogli bismo zaključiti da će ostvarenje uključivati mnoštvo napetih, uzbudljivih i bombastičnih prizora prekrcanih specijalnim efektima, no redatelj odbija razvijati akcionost te izbjegava, odnosno reducira bujnu događajnost, koju svodi tek na najnužnije elemente da bi se vanjska, događajna radnja mogla održati. Naspram nje Ad Astra više nastoji razviti analitički aspekt, vezan uz tu drugu, unutarnju odnosno psihološki intoniranu radnju koja se odvija u protagonistovoj svijesti.

Djelo afirmira dvije vrste potraga. Prva je konkretna te se odvija u svemirskom prostoru jer McBride kreće u potragu za nestalim svemirskim brodom kojim je upravljao njegov otac. Posrijedi je putovanje koje predstavlja odlazak u nepoznato – srce tame, ali i praćenje očeva putovanja, dakle ponavljanje nečega što se već odigralo s neizvjesnih ishodom. Druga je psihološke naravi, pa je odlazak na rub sunčeva sustava putovanje u nesvjesno, što je paralelizirano činjenicom da je otac za protagonista ostao nespoznatljiv pa je on nalik na misteriozan i mračan svemir, kao što se i sam McBride treba suočiti s mrakom u sebi.

Potraga za ocem jedan je od arhemotiva svjetske književnosti, ali i filmske umjetnosti, te ga možemo pratiti u rasponu od Homerove Odiseje do Rulfova Pedra Parama i suvremenosti. Grayeva priča tu nije osobito inventivna, no iskupljuje ga način njezina postavljanja. Posrijedi je priča o rušenju očinskoga mita – osobnog i kolektivnog, ali iznesena iz izrazito osobne i subjektivne perspektive. Otac počinje predstavljati stari kolonijalni sustav koji se pokazuje neprimjerenim, što se ponajbolje uočava na primjeru Mjeseca.

Ad Astra izrazito je komorno ostvarenje u kojem neprestano alternira vanjski i unutarnji plan radnje. Gray naglasak stavlja na zatvorene i skučene prostore: sobu protagonista, salu za sastanke, svemirske letjelice, podzemne željeznice, tunele, koji su kontrapunktirani svemirskim prostranstvima kojima se putuje. Ti klaustrofobični prostori upućuju na psihu protagonista. Pritom je ritam filma spor i odmjeren, mahom prevladavaju dugi i kontemplativni kadrovi. Komornost je dodatno naglašena postupkom McBrideova izdvajanja. Likovi koje na svojoj odiseji susreće manje su važni, dok su osobe koje su mu u životu bitne svedene na videozapise. Bivša partnerica (Liv Tyler) javlja se isključivo u videoporukama, a slično je i s ocem (Tommy Lee Jones), što upućuje na protagonistovu zatvorenost, nelagodu u komunikaciji, nemogućnost uspostave komunikacijske zajednice. Subjektivna perspektiva dodatno je naglašena obilatom uporabom voice overa, kojim se fingira McBrideov unutarnji monolog te nutarnja fokalizacija, čime se otkrivaju kako njegova promišljanja o svijetu u kojem živi tako i osobne preokupacije i nedoumice.

filmovi

Prostori našeg stalnog boravljenja (kuća, stan, dom) određeni su geometrijsko-arhitektonskim zakonitostima, ali i njihovim stalnim nadilaženjem, priklanjanjem doličnosti ili nedoličnosti s ciljem održavanja ravnoteže između krajnosti u ukupnosti nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima koji se nameću savjesti pojedinca i zajednice, i u smislu svijesti o dužnosti i užicima. Kuća je platforma koja omogućava življenje u skladu s prikladnošću naših nastojanja, naših snova, očekivanja, simbolnih tumačenja svijeta, u ravnovjesju s psihologijom sreće, lirikom života. Forma je produkt zahtjeva podneblja u kojem živimo, ali i naših univerzalnih ljudskih težnji, težnji za ljepotom i sigurnošću; ona je u funkcionalnom smislu izravna zaštita od prijetnji vanjskog svijeta, a u duševnom smislu produžetak našeg „ja“, našeg cjelokupnog organizma, i naše tanke kože. Kuća je vanjski sloj naše imaginarne odjeće od slame, drveta ili cigle. Kuća (s prostorijama kao organima) živo je biće, spremno za promjene. Mi mijenjamo kuću, kuća mijenja nas. Iskustvo stanovanja i boravljenja u kući pripada osobnoj, intimnoj povijesti stanara. Kuća štiti našu intimnost, ali, također, može našu intimnost otvoriti svima znatiželjnima kao što smo i mi sami radoznali. Prostor kuće može osloboditi iz zarobljeništva pravila pristojnosti, a može onemogućiti širenje polja slobode personalnog. Mi smo kuća, kuća to smo mi.

Za Snježanu Pavelić (60. g), Brođanku, majku i baku, njena kuća je podatni prostor za igru. Njena kuća je dokaz iznešenog – da postoji kao produžetak jastva stanara –  ukupnosti svega što ih čini ličnošću. Snježana se uz pomoć vlastite kreativnosti i mašte, i vlastitih ruku – igra, uređujući prostor u kojem boravi vlastitim idejama i rješenjima uređenja. S talentom za slikanje, perspektivu, raspored namještaja, praksu oblikovanja, s kolekcionarskim porivom, reciklirajući materijale, ona se, s punim povjerenjem u vlastite kreacije i umjetničke domašaje, sa stilom okružuje vlastitim definicijama dizajna interijera. Snježana je pritom i vlastita savjetnica koja uvažava mnoge utjecaje. Nije to puko dekoriranje prostora ukrasnim bojama i elementima, nadraživanje čula neuobičajenostima, radi se o uspješnom, gracilnom funkcioniranju njene svojstvenosti u prostoru konkretiziranja poetizacije stanovanja. Kao da se boravi u svojevrsnom tipu tople galerije, koja privlači poglede i procjene. Prostorije kuće njenim su intervencijama obogaćene modernošću, živošću, nekonvencionalnošću, odsustvom monotonije i banalnosti. Snježana prostor oživljava obrtničkom vještinom, konceptuaalnim pristupom, instalacijama, zanimljivim rasporedom, svježinom, punoćom. Ne gubi se time praktičnost i jednostavnost boravljenja u kući, a postiže se posebno raspoloženje dok traje razgledanje i potraga za svojim mjestom u nekom kutku kuće.

U Snježaninoj kući  slavi se povezanost domišljatosti, vještine i ljepote. Slave su mogućnosti života.

Rastući jaz između ogromnog progresivnog bogatstva nekih i rastućeg iscrpljivanja nižih i srednjih slojeva čini se sve skandaloznijim.

Danas se bogatstvo sve više koncentrira u rukama bogate elite, izvještava Oxfam, koji je početkom godine objavio podatke za 2018. godinu i pokazuje kako 26 pojedinaca posjeduje bogatstvo ekvivalentno imovini 3,8 milijardi ljudi.

Nerazmjer raste iz godine u godinu, uz bogatstvo koje se s vremenom sve više i više gomila u rukama nekolicine. Samo pomislite da je imovina spomenuta u 2017. bila podijeljena među 46 milijardera. Ukratko, sve je manje ljudi ima sve više bogatstva.

Slučaj vlasnika Amazona, Jeffa Bezosa, koji je najbogatiji čovjek na svijetu s imovinom od 112 milijardi dolara, vrlo je znakovit. Prema Oxfamu, jedan posto njegove imovine ekvivalent je sredstvima zdravstvenog sektora Etiopije, zemlje s više od 100 milijuna stanovnika.

Ti “loši” računi zadivljujućim tempom rastu iz dana u dan. Dajući primjer, Bloomberg izvještava kako bogatstvo obitelji Walton, koja je vlasnik lanca supermarketa Walmart, raste brzinom od 4 milijuna dolara na sat, ukupno 100 milijuna dnevno.

Međutim, novi zaposlenik Walmarta prima minimalnu plaću od 11 dolara na sat.

S imovinom vrijednom 191 milijardu, Waltonovi se nalaze na prvom mjestu na listi 25 najbogatijih obitelji na svijetu, navodi Bloomberg. Sveukupno, najbogatije svjetske obitelji imaju 250 milijardi dolara više nego prošle godine.

Također bi se trebalo uzeti u obzir ono što piše Bloomberg bilježi i da popis ne uključuje skrivenu imovinu. Na primjer, Rockefelleri i Rothschildi koji, poput drugih obitelji koje nisu obuhvaćene u studiji, posjeduju kapital toliko „raširen“ da je nemoguće provjeriti, a još su bogatiji od Bezosa i Waltona.

Čak se i sustav oporezivanja, koji pruža brojne financijske poticaje za najbogatije klase, čini više nego neuravnotežen, što pokazuje studija dvojice profesora sa Sveučilišta u Berkeleyu, Emmanuela Saeza i Gabriela Zucmana.

Prema studiji, 2018. godine je 400 najbogatijih američkih obitelji plaćalo je čak niže porezne stope od onih iz srednje klase. To je posljedica famoznog poreznog rasterećenja Trumpove uprave.

Prema novom poreznom zakonu, prošle godine je američki milijarder platio porez od 23% na svoje prihode, dok je za radničku klasu određen porez od 24,2%. To je prvi put u povijesti Sjedinjenih Država da jr došlo do takve situacije.

Vijest, još više zbunjujuća, pokazuje da je nekontrolirani liberalizam definitivno ugrozio čak i poreznu „pravdu“, bilo u Sjedinjenim Američkim Državama ili negdje drugdje.

Maksimalne stope poreza na dohodak bogatim zemljama su dramatično pale tijekom stoljeća, od prosječnih poreznih odbitaka od 62% za osobe s višim prihodima u 1970., do prosjeka od 38% u 2013. godini, navodi Oxfam, bez podataka za 2018. godinu, osim za SAD.

Stoga slučajevi u kojima srednja klasa plaća više poreza od bogatih nisu nimalo rijetki.

Sve to potvrđuje kako je trenutni neoliberalni sustav u „bogatim“ zapadnim zemljama i onima gdje je nametnut, potpuno pogrešan, a on se temelji na aksiomu da se obogaćivanje pojedinaca automatski pretvara u rašireno bogatstvo svih slojeva. Ovakvu tvrdnju može izreći samo apsolutna neznalica ili plaćeni akademici da po starom skolastičkom modelu od korisne dogme stvore „istinu“, a tek onda prionu na rad i stvore doktrinu koja „dokazuje“ kako je ta istina neupitna i nesporna.

U stvarnosti, slobodno tržište ne može povećati opće blagostanje bez odgovarajućih zakona koji štite najslabije i koji reguliraju tu slobodnu trgovinu, jer će u protivnom biti sve jače eksponencijalno bogaćenje bogatih i sve više siromaha će postajati sve siromašniji.

logično

Zvuči nevjerojatno, ali je istinito. Naši gradski političari znaju da neeksplodirana bomba iz Drugog svjetskog rata teška jednu tunu, koja se nalazi u istočnom reduitu brodske Tvrđave, prijeti djeci i građanima našeg grada već dvadeset godina.

Milan Golubić, čovjek vrlo zaslužan za osvajanje vojarne bivše JNA, tvrdi da je o postojanju ove ogromne bombe izvijestio i bivše brodske gradonačelnike Vukelića, Metera ali i sadašnjeg Mirka Dusparu.

Priču potvrđuje u razgovoru i bivši ravnatelj Muzeja MORH-a Mario Werhas koji je 2012. god i osobno razgovarao da gradonačelnikom Mirkom Dusparom na temu razminiranja ove bombe i njezina uklanjanja iz centra grada. Zašto do realizacije nikada nije došlo, nije poznato.

Baš u to vrijeme koordinator za kulturu Grada je bio naš poznati povjesničar Petar Bašić koji također raspolaže s gore navedenim informacijama. Milan Golubić precizira da su u vremenu oko 2000. godine u Tvrđavi boravili djelatnici SFOR-a koji su imali visoko sofisticiranu opremu i detektore metala, razne kamere i monitore kojima su otkrili postojanje ove ogromne avionske bombe zvane KONTEJNERKA, od tisuću kilograma, na prostoru istočnog reduita brodske Tvrđave. Upravo u tom dijelu boreći se sa noćnim šišmišima tražio sam neki dan ulaz u podzemni tunel koji povezuje Tvrđavu i crkvu sv. Trojstva. Tražio sam priču o tajanstvenom tunelu, a pronašao priču o tajanstvenoj bombi. Bombi Kontejnerki koja uslijed starosti i hrđe detonatora, može svaki čas eksplodirati i izazvati samodetonaciju zastrašujućih razmjera s kojom bi teško stradala zgrada Županije, prvi neboderi, a o broju stradale djece na zelenom travi igrališta ispred nebodera ne treba ni pomišljati.

O ovoj priči i zaprimljenim informacijama odmah sam izvijestio policiju, Ured nacionalne sigurnosti i sve mjerodavne i najodgovornije političare Grada i Županije.

Miroslav Bičanić – Toza: Slavonski Bluz 2. dio (22. 11. 2011.)

Ona je pijuckala svoj likerčić umjereno.
Damski.
Sakriven iza povišenog dijela šanka.
Kruškovac. Svatovski.
Bez zadnjih namjera. Barem za sad.
Dok ne vidi s kim ima posla.
Prvo proba.
On je otišao na pišanje.
Nije mu smetao žestok smrad amonijaka.
To se podrazumijevalo.
Kao i žuti prljavi pisoar.
I napukla školjka, žrtva obračuna, koji je završio bez ljudskih gubitaka. Školjku su ni krivu ni dužnu zveknuli protupožarnim aparatom, a promašili glavu nesretnika koji je tamo potražio spas.
Pregledao je svog dilbera.
Sve je bilo na svom mjestu.
Nakvasio je platnenu maramicu, i za svaki slučaj ga obrisao, zlu ne trebalo. Ipak je on bio uredan čovjek.
Izašao je van.
Provjeriti bicikl.
I poslušati, ne čuje li se pjesma kakvog pijanog društva koje se poželjelo promjene.
Pa bi moglo doći ovamo smetati.
Vladao je mir.
Bijeli stupovi dima vukli su se prema nebu.
Težili zvijezdama.
U daljini, na glavnoj ulici , ubrzano su promicale zgurene i zakukuljene spodobe.
Kroz debelo blato i dvije tri cigle na putu.
Tako je bio čuo na radiju. Neki dan.
E svašta ti danas pjevaju. ….
Ništa više nije kao prije.
Ponudio je da ju otprati do stana.
Ajd dobro, rekla je.
Šta da otprati.
Povest će ju.
Pogledala je van.
Nigdje nikakvog auta.
Upita čime ju to misli voziti.
Uzvrpoljio se.
Nije mu bilo ugodno.
Čitav dan uzalud.
Sve zalihe šarma i dopadljivosti je skoro potrošio.
Zapalio cigaretu.
Paaaaa …beciklom…
I gledao je kako pere čaše.
Prala je već čiste.
I pepeljare je prala.
I mislila svoje.
Hvatala ga je vrtoglavica.
Jebemti moju sreću.
Joj jesam konjina.
Onda misao …šta si ona umišlja.
Ko da su oni što imaju aute bolji.
Ja sam barem pošten.
Ništa ja njoj lag’o nisam.
A i ljepši sam od onog glavonje što joj se nabacivo
pitanjima: oš kupit drva. Oš da ti kupim šporet.
A glavurda mu ko globus.
Ona je još jednom prebrisala šank od ultraplasta.
Pregledala jel ugašeno električno kuhalo.
Pokupila utržak koji će ujutro predati gazdi.
Jer se večeras nije pojavio da naprave obračun, mora da je kod neke svoje bančio, i na nju trošio sve što je ko birtaš mukotrpno stekao ovih godina…
Pomogao joj je da obuče kaput.
Pogledala ga je u oči.
I rekla: ajdemo.
Razgaljen, stavio ju je na ramu bicikla.
Zaboravio staviti štipaljku na nogavicu.
Jebeš sad nogavice.
Mirisao joj je kosu, miješali su se miris jeftinog duhana kojeg je preko dana sakupljala na radnom mjestu, i miris ne puno skupljeg laka za kosu.
I vozio tako da izbjegava lokve s vodom.
I nakrivio svoj karirani šeširić.
I nabacio šeretski osmjeh.
I popravljao je raspoloženje pjevušeći:
Ovim šorom nikad blata nema…
Samo sada i kad kiša pada…

– nastavlja se –

Darko Daky Lončar, dežurni, kvalitetni i uporni istraživač brodskih misterija i afera, primarno kolumnist news portala sbonline i povremeno suradnik sbperiskopa kada bude iz nekih razloga degažiran u njegovo magazinsko polje, ponovo je podlegao svojoj ćudi tragatelja i javnosti servirao novi lokalni skandal, a o čemu je pisao u tekstu: Darko Daky Lončar: Zvuči nevjerojatno i šokantno da brodski političari znaju za neeksplodiranu bombu u centru grada

Dakle, Lončar je ponovo otkrio i objelodanio činjenicu da odgovorni u gradskoj vlasti, na čelu s gradonačelnikom Mirkom Dusparom, znaju za bombu iz Drugog svjetskog rata, neeksplodiranu i tešku 1 000 kilograma, a da ništa nisu poduzeli da se ona izmjesti odnosno da se eliminira opasnost od njenog razornog djelovanja.

O neefikasnoj, neorganiziranoj i aljkavoj gradskoj vlasti, ne vrijedi više tupiti. To je svima poznato. O tome da se gradonačelnik ne osvrće na kritike i argumentirana priopćenja u kojima se razgolićuju nerad i bezidejnost, također. No, ovo je nešto drugo od tunela i otpuštanja radnika iz gradske uprave. Radi se o ugrozi građana Broda i on je dužan umiriti ih svojim obraćanjem, pa makar samo preko medija koji su u njegovoj sponzorsko-šuštećoj milosti. Nije vrijeme za ignoriranje javnosti.

Dok Brođani čekaju gradonačelnikovu izjavu, prenosimo vam u cijelosti članak iz službenog glasila grada Slavonskog Broda iz daleke 2012. godine. Dakle, sedam godina vadi se bomba iz zemlje. Kako kaže Lončar, zvuči nevjerojatno i šokantno.

Prije tri mjeseca za novog ravnatelja Vojnog muzeja pri MORH-u izabran je g. Mario Werhas. Zbog čega je ova informacija važna za Grad Slavonski Brod? Novi je ravnatelj, naime, odlučio ubrzati pitanja koja već dulje vrijeme stoje neriješena.

„Ravnatelja Vojnog muzeja danas je primio gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara,  dr.med. Povod za organizaciju sastanka, na kojem je prisustvovao i koordinator Grada Slavonskog Broda za projekte u kulturi, znanosti i visokom obrazovanju Petar Bašić, bile su dvije teme.

Prva je uklanjanje odnosno vađenje neeksplodirane bombe iz istočnog reduita brodske Tvrđave. U pitanju je saveznička bomba bačena na područje Tvrđave za vrijeme Drugog svjetskog rata, koja bi mogla biti teška i do jedne tone. Nakon što je g. Werhas obišao prostor Tvrđave predložio je premještanje  bombe uz pomoć pirotehničara Ministarstva unutarnjih poslova. Bomba bi nakon toga mogla postati dio postave Vojnog muzeja u sklopu pregleda hrvatske vojne povijesti od 7. stoljeća do Domovinskog rata.

Uklanjanjem bombe konačno bi mogli započeti i radovi na obnovi istočnog dijela brodske Tvrđave, koja bi na taj način postala još pristupačnija građanima Slavonskog Broda. Ravnatelj Vojnog muzeja pri MORH-u g. Mario Werhas rekao je da će već sutra krenuti sa zahtjevom prema MUP-u vezanim uz ovo pitanje, kako bi se što prije odredilo na koji način Grad Slavonski Brod treba očistiti teren i na taj način omogućiti uklanjanje bombe.

Druga tema današnjeg sastanka bila je uređenje spomen parka Domovinskog rata, u sklopu kojeg bi Vojni muzej Gradu Slavonskom Brodu donirao petnaestak tenkova i topova . Za lokaciju spomen parka izabran je dio naselja Jelas, koji se nalazi između brodske Tvrđave i ulice Petra Svačića, točnije na mjestu uklonjene željezničke pruge do Bosanskog Broda. O kakvom se projektu radi dovoljno govori podatak da bi to bio drugi po veličini takav spomen park u Hrvatskoj. „

Perverzni odnos prema lokalnoj bombi neodoljivo asocira na Kubrickov legendarni film Dr. Strangelove. Nisam odolio ubaciti asocijaciju u naslov.

Na 74. dodeli nagrada Američke filmske akademije 2002. godine, Oskara za najbolji film na stranom jeziku dobila je satirična ratna drama “Ničija zemlja” debitanta Danisa Tanovića iz Bosne i Hercegovine. To je bilo veliko iznenađenje, ne samo zato što je „Ničija zemlja“ jedan osrednji antiratni film s elementima crnog humora, već i zato što je među nominovanim filmovima u istoj kategoriji te godine bila i francuska „Ameli“, u nas distribuirana kao „Čudesna sudbina Amelije Pulen“, koja po opštem mišljenju predstavlja neuporedivo ostvarenje u odnosu na Tanovićev film. Popravljanje reputacije BiH, ratna tragedija ove zemlje, politička i nepolitička lobiranja navodili su se pojedinačno ili kumulativno kao razlozi zbog kojih je „Ničija zemlja“ odnela pobedu nad filmom kakav je „Ameli“.

Filmska kontroverza dobila je novu dimenziju pet godina kasnije kada je Savez logoraša Republike Srpske tražio od Američke filmske akademije da oduzme Oskara Danisu Tanoviću zbog navodne podvale u filmu “Ničija zemlja”. Prilikom snimanja i montaže dokumentarnog filma „Na Drini grobnica“, posvećenog srpskim žrtvama u ratu u BiH, otkriveno je da je Tanović Unproforove snimke posle masakra nad Srbima iz Goražda u filmu predstavio kao stradanje muslimana. To je među Srbima izazvalo ogorčenje i vodilo tumačenju da je Tanovićev film nastavak bošnjačke politike u kojoj se sve svodi na prikazivanje Srba kao jedinih negativaca.

Pre nekoliko dana kao grom je odjeknula vest da je Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu dobio Peter Handke „za uticajan rad koji je lingvističkom genijalnošću istražio periferiju i specifičnost ljudskog iskustva“. Handke je, pored književne karijere, višestruko dokazani simpatizer Srbije, autor čuvenog eseja „Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju“ i neumorni kontrakritičar tendencioznih stavova o nepodeljenoj krivici Srbije za sukobe na tlu bivše Jugoslavije. To je bilo više nego dovoljno da „Majke Srebrenice“ javno zatraže od Komiteta za književnost Kraljevske švedske akademije nauka i Nobelove fondacije da oduzmu nagradu Handkeu jer „čovek koji je branio balkanske krvnike ne može dobiti tu nagradu“.

Šta nam govore ova dva slučaja moralne inkvizicije dvojice laureata važnih međunarodnih priznanja? Ljudi generalno imaju tendenciju da misle kako je zlo koje oni nanesu opravdano i razumljivo, a zlo koje pretrpe neizazvano i nepodnošljivo. Ovo moralno knjigovodstvo čini da dve strane u eskalirajućoj borbi različito računaju broj udaraca i nanesenu štetu drugačije odmeravaju. Jednostavna analogija načina na koji pogrešna predstava može dovesti do produbljivanja sukoba demonstrirana je kroz instruktivan eksperiment duhovito nazvan „dva oka za oko“.

Postupak eksperimenta je jednostavan. Učesnicima je rečeno da postave svoj prst ispod šipke koja može da ga prignječi precizno merljivom silom. Uputstvo je glasilo da posle tri sekunde drugi učesnik pritisne prst prvog učesnika istom jačinom koju je i sam prethodno osetio. Postupak se sukcesivno ponavlja i svaki od učesnika je naizmenično odgovarao na količinu sile koju je upravo primio od drugog sudionika. Posle osam ponavljanja, izmereno je da je drugi učesnik upotrebio osamnaest puta veću silu u odnosu na prvu rundu u kojoj je merenje započeto.

Razlog za ovu eskalirajuću spiralu je u tome što ljudi potcenjuju koliko sile oni primenjuju u odnosu na silu koju osećaju, tako da su učesnici sa svakom promenom povećavali pritisak za oko 40%. Isto važi i za sporove u stvarnom svetu kakav je bio i građanski rat u BiH. Neodmerene izjave i reakcije ne proističu iz iluzije žrtve, jer su žrtve na svim stranama nesporne, nego iz iluzije moralnog osećaja.

Kada je pre dve godine nemačka nobelovka Herta Miler kao gost 62. Beogradskog sajma knjiga na tribini u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu izjavila da je Srbija sama sebi nanela zlo i da njeni građani moraju da žive sa istinom da su sami sebi naneli patnju, njena konstantacija nije se dopala velikom delu srpske javnosti. U prve redove najžešćih kritičara stavova Herte Miler probio se Emir Kusturica koji je svoju žustru repliku Milerovoj „Jedan dan u životu Herte Miler“ na portalu Iskra zaključio sledećim rečima: „Jer, da nije tako i da ima pravde, Nobelova nagrada bi umjesto Herti Miler 2009. godine bila uručena najvećem živom austrijskom piscu Peteru Handkeu!“.

Samo dve godine posle skandalizovanja srpske javnosti izjavama Herte Miler o samoskrivljenoj srpskoj nesreći u sred Beograda, Handke je postao književni nobelovac. Za Kusturicu i javnost u Srbiji takav ishod je velika stvar za književnost i pravedan izbor. Za „Majke Srebrenice“ nagrađivanje Handkea je apsolutno neprihvatljivo i uvredljivo. Za bošnjačke, hrvatske i albanske političke elite je „razlog za zabrinutost“. Američki PEN izrazio je žaljenje zbog dodele Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu i ocenio da književna zajednica zaslužuje bolje od tog izbora. Primenom i variranjem Saidove “orijentalističke paradigme” na Balkan i reprodukcijom ‘orijentalizma’ u ‘balkanizam’, Handkea i njegove političke stavove među nekim autorima diskvalifikuje čak i Handkeovo austrijsko poreklo. U osnovi te zamisli, prema kojoj je austrijanstvo zatrovano Balkanom, leži zapažanje da nacizam ima i balkanske korene. U poznatoj knjizi „Balkanski duhovi“ pisac Robert Kaplan smatra da je Hitlerovo austrijsko poreklo u izvesnom smislu odgovorno za njegovu čudovišnu filozofiju. „Po bečkim ćumezima“, piše Kaplan, „rasadniku etničke mržnje bliske južnoslovenskom svetu, Hitler je naučio da tako zarazno mrzi“. Izbor reči – ‘rasadnik’, ‘zarazno’ – podrazumljivo određuje ‘balkanstvo’ kao zaraznu bolest čija je najozloglašenija, srpska metastaza zahvatila i Handkea i zbog koje je on moralno nedostojan Nobelove nagrade.

Takvim maksimalističkim ocenama svi zajedno upadamo u evolucionu klopku grupnog razmišljanja i pojedinačnog neznanja. Većina naših gledišta oblikovana je grupnim razmišljanjem, a ne pojedinačnom racionalnošću, i tih gledišta se držimo iz odanosti društvenoj grupi kojoj pripadamo. Moć grupnog razmišljanja toliko je sveprožimajuća da će joj se i izuzetni pojedinci teško otrgnuti čak i kada izgleda da su joj gledišta prilično proizvoljna. Za razliku od Kusturice, meni, recimo, ni najmanje nije jasno zašto je bilo pravedno da Nobelova nagrada za književnost 2009. godine, umesto Herti Miler, pripadne baš Peteru Handkeu, a ne, na primer, Mariju Vargasu Ljosi ili Mo Jenu koji će postati laureati kasnije, ili Harukiju Murakamiju, Margaret Etvud ili Laslu Krasnahorkaju koji, za sada, ostaju večiti kandidati za Nobela. Čisto sumnjam da je Kusturičina nominacija Handkea za, do skora, najuskraćenijeg pisca pred Nobelovim žirijem rukovođena njegovim uporednim čitalačkim iskustvima i književnoteorijskim znanjima.

Ljudi su retko svesni svog neznanja, zato što se zaključavaju u eho-komore s istomišljenicima i stalnim dotokom vesti koje se samopotvrđuju, tako da se njihova verovanja neprekidno potkrepljuju, a retko kada bivaju osporena. To podjednako važi za „Majke Srebrenice“, Emira Kusturicu, Hertu Miler ili PEN klub iz Bostona, jer na moć grupnog razmišljanja često nisu imuni ni naučnici, pisci ili predsednici država. Većina nepravdi u savremenom svetu proističe iz kolektivnih pristrasnosti velikih razmera, a ne iz predrasuda pojedinca. Svi smo mi saučesnici u barem nekoj predrasudi i nemamo dovoljno ni vremena, ni kapaciteta da ih sve otkrijemo jer svet postaje sve složeniji i zamršeniji.

Herta Miler je definitivno slabo obaveštena književnica o složenosti ratova za jugoslovensko nasleđe i njihovim višestrukim uzrocima. Ali čak i ako lično pripadamo nekoj obespravljenoj grupi, te smo iz prve ruke stekli duboko razumevanje za njihove poglede, to ne znači da razumemo poglede i drugih, posebno konkurentskih grupa. Samo po sebi to i ne mora da bude tako loše. Ono što je čoveku dalo prednost nad svim drugim vrstama, prema rečima Juvala Noa Hararija, nije bila naša pojedinačna racionalnost, nego naša neuporediva sposobnost da razmišljamo zajednički u velikim grupama i da se u složenim društvima ne nađemo zarobljeni u nemogućem naporu da sve shvatimo sami. To ima svoje dobre, ali i loše strane koje posebno dolaze do izražaja u savremenom svetu. Kao i mnoge druge ljudske osobine koje su s evolucijske tačke gledišta imale savršeno smisla u dalekoj prošlosti, nisu potpuno odgovarajuće za kompleksnost i dinamičnost današnjeg sveta. Svet postaje sve složeniji i veći, a ljudi ne shvataju do koje mere ne znaju šta se događa ili se događalo i heurističke prečice kojima nastoje da prevaziđu svoja ograničenja vrlo često ih odvedu u intelektualno slepilo.

Jedna druga nobelovka, Doris Lesing, zapisala je u „Zlatnoj beležnici“ da su pisci savest čovečanstva. To je kulturološki razlog koji je aktivirao i egzaltaciju i histeriju oko Handkea. Jedni u njemu vide savest zapada, a drugi, po principu halo efekta, prvenstveno pristrasnog srpskog propagandistu. Ono što je sigurno je da je Handke uložio mnogo više truda da razume problematiku jugoslovenskih ratova od velike većine njegovih kritičara. Ne tvrdim da je razumeo sve ili da je njegovo razumevanje sasvim odgovarajuća interpretacija krvave postjugoslovenske stvarnosti. Tvrdim samo da oni koji ne ulože trud da saznaju mogu mirno da ostanu u blaženom neznanju, a oni koji ulože trud brzo ustanove da je vrlo teško otkriti punu istinu ili da istina nije binarna dihotomija. To bi trebalo da bude osnovna odlika intelektualca u suočavanju sa stvarnošću. Zato je Handke ne samo junak našeg prostora nego i junak našeg vremena, što je mnogo važnije.

za P.U.L.S.E: Aleksandar Divović

LITERATURA:

Juval Noa Harari, 21 lekcija za 21. vek, Beograd, Laguna, 2019.
Vesna Goldsvorti, Izmišljanje Ruritanije, Imperijalizam mašte, Beograd, Geopoetika, 2000.
Peter Handke, Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju, Podgorica, Oktoih, 1996.

Percepcija javnosti je vođena bombastičnim napisima u novinama. Oni su jednostrani i stavljaju se radi čitanosti, a ne zbog onoga što se dogodilo. Zbog ovoga se često nepotrebno dižu tenzije…

Pročitajte još jednom gornju rečenicu, polako, riječ po riječ, sričite, slovo po slovo još jednom. Izgovorio ju je Hrvoje Visković, glasnogovornik Županijskog suda u Zadru, pravdajući sramotnu odluku suca tog istog suda Ivana Markovića o puštanju na slobodu petero od sedmorice osumnjičenika, dvojica su maloljetnici koji nisu niti privedeni niti ispitani, za: opetovano grupno silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice koje je trajalo punih godinu dana.

Zbog čega to novinari po Hrvoju Viskoviću, a slijedom toga i Ivanu Markoviću, »često nepotrebno dižu tenzije«? U kaznenoj prijavi policija je navela da su osumnjičeni od kolovoza prošle do srpnja ove godine u više navrata grupno silovali djevojku koja je tada imala 15 godina.

Pritom su ju snimali mobitelom i tim snimkama ucjenjivali, a kako bi je dodatno uvjerili da će prijetnje i ostvariti, njezin bivši dečko, inače i jedan od osumnjičenih silovatelja, djevojku je nekoliko puta i pretukao ne bi li je »uvjerio« da o tome nikome ne govori.

Djevojčica je postala žrtva iživljavanja nakon jedne zabave društva s kojim se družila tijekom ljeta. Tada su je, nakon konzumiranja alkohola, zaključali u sobu te ju je 19-godišnjak silovao. Prema saznanjima policije, u razdoblju od godine dana mladići su maloljetnicu grupno silovali u najmanje šest navrata. Samo jednom u takvom silovanju sudjelovala su dvojica mladića, u ostalim situacijama trojica ili četvorica.

Što je u svemu ovom navedenom za Hrvoja Viskovića, a slijedom toga i za Ivana Markovića, »bombastično«, a što »jednostrano«? Činjenice koje su novinari saznali od policije i onda ih objavili radi »čitanosti« ili to što nisu saslušali i »drugu stranu«, silovatelje i njihove roditelje, čija je priča naravno sasvim drugačija?

I znaju li uopće glasnogovornik i sudac, što je to novinarska profesija, što je to interes javnosti? I misle li da su se mediji i građani digli na zadnje noge zbog »bombastičnih napisa« ili zbog još jedne skandalozne odluke hrvatskog pravosuđa da nasilnike pušta na slobodu a od žrtve radi krivca, bombastičnom glupošću to proglašavajući »nepotrebnim dizanjem tenzija«!?

A sve to se opetovano događa u Zadru, gradu koji će zauvijek ostati zapamćen po »slučaju Daruvarac«, gradu u kojem su prijetnje i premlaćivanja novinara postali uobičajena pojava. Stoga za glasnogovornika i suca Županijskog suda ne postoji niti jedna jedina olakšavajuća okolnost, niti jedan suvisli razlog da ostanu na dužnostima koje su svojim reakcijama i odlukama debelo kompromitirali.

No teško da će njihovi pretpostavljeni, nadležni ministar i premijer bilo što poduzeti, jer ovo je samo još jedan primjer da ova država kada su pravo i pravda u pitanju naprosto ne postoji. Zato, dok takvi glasnogovornici i suci caruju na našim sudovima, dok predsjednici sudova smiju bježati policiji a onda izbjegavati sudske pozive, dok su nesmjenjivi i svemoćni zaštićeni svojim doživotnim mandatima, dok god svi pred zakonom nismo isti, ova će država biti tek bantustan hadezeovog plemena.

Ostalima tek ostaje sjetiti se Divljeg zapada i »Nepomirljivih« ili pak do neba zavapiti, poput kolegice Sanje Modrić:

– Pa voljeli bismo znati ima li sudac Marković kćer. Ima li sestru? Nećakinju? Hoće li imati unuku?

Da, cijelo ovo pravosuđe treba naprosto rastjerati, ono nema nikakvog smisla i samo je sebi svrha. I točka. Svaka daljnja riječ bila bi utuživa, jer, zna se, vrana vrani oči ne vadi. Ostaje tek zavist za Zdravkom Mamićem, koji nam se ovog puta ukazao kao pravednik iz Međugorja. Naime, jedino on svojim bivšim prijateljima, poznanicima i partnerima u sudskim togama može reći što god poželi i zna, a zna mnogo. I to nekažnjeno!

novilist

Možda sam ovo trebao napisati i ranije. Nešto sam pisao da je predsjednica za HDZ opasan kandidat. Nisam tada bio siguran; nisam pogriješio, to je sada jasno. Razočarala je i lijevo i desno krilo.

Tehnokrati i menadžeri vide njen diletantizam. Desnicu je razočarala i izdala. No to sam pisao prije posrtanja na kninskoj tvrđavi, prije otkrića glazbenog talenta i emocionalne egzaltacije u svakoj prilici.

Meni se činilo da su ona grljenja na svjetskom prvenstvu samo mahnita emocionalna zanesenost. Mislio sam da ju je ponio trenutak, ali ona je to pretvorila u stil.

Navijači, ni najveći, oni koji na svoj račun putuju na utakmice, ne prepuštaju se takvim pretjerivanjima. Jest da su moji prijatelji od Argentine do Izraela, od Italije do Nizozemske zapamtili raskošnu plavušu kako se prepušta oduševljenju, no nisam propustio vidjeti im zaigrani osmijeh na kraju usana.

Mislio sam da takva ne zaslužuje drugi mandat. Postat će, nesmjenjiva i neodgovorna, prava muka za svaku vladu, za onaj dio stanovništva koji sve to glumatanje ne smatra zabavnim, koji osjeća neki stid od toga tko nas zastupa, predstavlja i simbolizira

Izvlačio sam se kao glupi patriot – pa ona je takva. Svojim desničarima sam prenosio takvu zajedljivost. Iskreno, nisu baš mijenjali svoj stav. Pa neće se valjda odlučiti za Zokija.

Malo su me ismijavali i prezirali. Ja sam govorio da to nije radi ideologije, jer ona nema ideologije, nema stava i nema mišljenja.

Mislio sam da takva ne zaslužuje drugi mandat. Postat će, nesmjenjiva i neodgovorna, prava muka za svaku vladu, za onaj dio stanovništva koji sve to glumatanje ne smatra zabavnim, koji osjeća neki stid od toga tko nas zastupa, predstavlja i simbolizira.

No crv sumnje je narastao. Sada svi ipak sumnjaju da se takvi gafovi ne mogu podvesti pod fraze ”Tko radi taj i griješi” i ”Nitko nije bez grijeha”.

Danas ispada da nije prekinula svoj ugovor s NATO-om, već da ga je samo zamrznula. Ispalo je da je slučajno spominjanje Kupresa ipak freudovska omaška, jer tamo ima vikendicu. A gdje je vikendica, tu je domovina, tu je Hrvatska.

Opet je u svlačionici, pa valjda i spava u kockastom dresu. Puno je zgodnija nego kad je bila kandidatkinja. Uređene kose (perika), glatkog lica bez bora. Čudesno kako funkcija dobro djeluje. Ivo Josipović je kao predsjednik potpuno posijedio. Kako različito brige i putovanja djeluju na ljude!

No najgore je da je viškom riječi i priopćenja nestala jasna razlika onoga što je istina, što stvarno misli, da ispod busanja u domoljublje (”Nikad neću napustiti Hrvatsku radi dobro plaćenog posla”. Stvarno?) postoji živ osjećaj osobnog interesa, fina nijansa sebeljublja i taštine. No ona ima ugovor da se nakon mandata vraća u Bruxelles. Ako je to točno, a nije demantirala, onda je licemjerna.

Ne spada u one koji koriste funkciju radi posredovanja u poslovima. Znam da se pravila važna kako je nagovorila Putina da utječe na Sperbanku, kako se iz SAD vratila zagovarajući plinski terminal, kako je poticala prodaju oružja na Bliskom istoku. To je i trebala raditi, ja samo sumnjam u učinak, jer su te vijesti nestale, a o uspjesima se nije govorilo.

Ne mislim da će se pojaviti sumnja da se miješa u ekonomiju radi osobne koristi. Suprotno – širi dojam da se u to ne miješa. Neki njeni prethodnici shvatili su da u Ustavu ništa ne piše o posredovanju kod poslova i investicija, pa su primali investitore, putovali promičući poslove naših tvrtki. Ne, ona se ne miješa, iako posjećuje emire i diktatore, gazde u svojim zemljama. Ne, ona ne želi biti gazda u tom smislu.

No najgore je da je viškom riječi i priopćenja nestala jasna razlika onoga što je istina, što stvarno misli, da ispod busanja u domoljublje (”Nikad neću napustiti Hrvatsku radi dobro plaćenog posla”. Stvarno?) postoji živ osjećaj osobnog interesa, fina nijansa sebeljublja i taštine. No ona ima ugovor da se nakon mandata vraća u Bruxelles. Ako je to točno, a nije demantirala, onda je licemjerna

Ona živi od i za simpatije. Želi biti popularna. Pa ne odgovara ona pred poviješću već odgovara ogledalu. Nije njena slabost želja za novcem, ali krivo misli da vlast postoji za nju, a ne da joj ona služi.

Zaboravila je s kako je malom razlikom pobijedila na izborima, ponijele su je laskave riječi, ulagivanje i plakete na kojima piše njeno ime.

Sad su svi shvatili kako je problematičan položaj vlade koja se oslanja na njenu pobjedu. Kažu, što i nije sasvim točno i prerano je reći, da će HDZ, ako izgubi predsjedničke, izgubiti i parlamentarne, pa potom i lokalne izbore.

Nije točno, ali je učinjen izniman napor da se unaprijed kaže da si je sama kriva (i Josipović je navodno sam bio kriv), da je stožer bio neaktivan, da su glasovi desnice pobjegli Škori i tko zna hoće li se vratiti. Danas se ne kritizira, danas se ismijava njeno seljakanje ureda, nepoznavanje povijesti i zemljopisa. Tko joj to radi?

Vjerojatno ima trenutaka kad predsjednica požali da se uopće kandidirala. No vlast opaja. Okružuju te ljudi koji ti plješću, vidiš divljenje u njihovim očima. Ne brineš se je li isteklo vrijeme parkiranja. Ne strepiš hoće li ti se djecu upisati na studij. Na tržnicu ideš kada je najveća gužva i ne nosiš deset plastičnih vrećica. Nalijepiš trepavice i trepećeš uz prigodan osmijeh. Svi te vole.

To je privid. U stvarnosti se nemaš na koga osloniti. Subjektivno, jer ti nitko nije ravan ni iskren. Objektivno, teret onoga što znaš je težak. Mnoge stvari ne znaš objasniti, mnoge nemaju dobro, a neke uopće nemaju rješenja. Učiniti uslugu jednom je kao izvlačenje maramice iz kutije – odmah slijedi druga. Pokazati umor ili razdražljivost je loše. Dojam arogancije, nekad i opakosti, lažan ili ne, nagriza percepciju dobrog vladara.

No vlast opija i nitko se, a naročito oni kojima je pala u ruke bez zasluga i muke, jer bi suparnici bili gori, neće lako odreći tog opijuma za vladare.

Naročito su opasni oni koji su neopozivi, koji su i onako tašti i arogantni.

Ne brzajte sa zaključkom, ne mislim da je to neizbježno niti da predsjednik treba biti svetac. Jednostavno treba biti normalan i odgovoran. Zato je drugi mandat sadašnje predsjednice veliki rizik.

Ne brzajte sa zaključkom, ne mislim da je to neizbježno niti da predsjednik treba biti svetac. Jednostavno treba biti normalan i odgovoran. Zato je drugi mandat sadašnje predsjednice veliki rizik

Opoziva nema, treći mandat nije moguć, a bombastične najave kandidata da će širiti ovlasti, biti nad drugim granama vlasti, da ne žele biti fikusi, da će snažno lupati po stolu znaci su za uzbunu.

Čuo sam (sasvim točnu) ocjenu da je današnja predsjednica zrela pasti kao kruška, jedino to drvo nema tko stresti. Kletva o neobranoj hrvatskoj maslini prenijela se i na kruške.

Ja nisam iskusan maslinar, ali sam prošli vikend obrao masline, jer su zbog nekog crva počele padati same s grana. I kruške će mi pasti same, nema nikog da ih bere.

Međutim, kao što znaju oni koji sade drveće, slažu nogometne momčadi ili pjevaju o ljubavi, kad se pojavi praznina, razgranaju se oni koji su rasli u sjeni, a oni koji su na klupi kao rezerve grizli nokte postaju junaci. A ljubav je često prolazna, no uvijek ima bolja. Ljudi, kad prestanu idealizirati objekt svoje ljubavi, obično, nerijetko i uspješno traže novi.

Naročito pjevači.

autograf

Bivši gradonačelnik Jozo Meter, godina 2004. Večernji list:

Položaj i dubina utvrđeni su detektorom i zna se da je riječ o većoj avionskoj bombi. No, kolika joj je razorna moć nitko sa sigurnošću ne zna. U vezi s tom bombom Brod su posjetili i stručnjaci nizozemskog centra za razminiranje. Predlagali su vađenje bombe, raspitivali se o njenim karakteristikama, ali kad su shvatili o kakvoj bi bombi moglo biti riječi, odustali su od vađenja, otišli su i nikad se više nisu javili. Bomba je na tri četiri metra dubine. Nema druge nego moliti Boga, da bomba “spava“ i dalje, jer je Tvrđava u samom gradskom središtu Broda.

Sadašnji gradonačelnik Mirko Duspara, godina 2012, Glas Slavonije:

Tek nedavno sam saznao da je u tom prostoru bomba, a tu sam hodao u obilasku Tvrđave.

Komentari građana na portalu SBOnline:

Damir Lovrić:

Jeli to moguće da nikoga nije briga???

Marko Jurić:

Ma što prozivaš Grad to se nalazi ispred županijske zgrade, reci njima da izvijeste Nacionalnu sigurnost.

Ivan Martinović:

Šta ima veze! To je samo Županija. Kad ih boli ona stvar nek ide cijela zgrada u zrak! Ja vjerujem da to nije jedino mjesto gdje ima tako nešto ispod grada samo se šuti i ne priča, jer izgleda da je jeftinije kad netko pogine i kad se napravi šteta nego kad se to odmah obradi i spriječi.

Marijan Šiško:

Najjača bomba iz drugog svjetskog rata  je bila grand slam od 10 tona.

Ivica Margeta

Da je bomba ispod Gradskog poglavarstva, onda bi možda netko iz Gradske uprave i reagirao. Ovako je ispred i blizu Županije, pa možda navijaju da pukne tamo.

Tomica Pavić:

A znali su cijelo vrijeme da postoji i ništa nisu poduzeli. A da je to negdje drugdje odmah bi riješili takav problem. A u Brodu čekaju???

I doista, pitam se i ja kao i Tomica, pa što se čeka. Zar stvarno treba čekati da bomba eksplodira i ubije veliki broj djece i građana. Preko puta mjesta istočnog djela Tvrđave zvanog REDWI nalazi se veliko travnato dječje igralište sa ljuljačkama, gdje svaki dan možemo po lijepom vremenu vidjeti veliki broj roditelja sa svojom djecom. Odmah u nastavku istočnog dijela reduita nalazi se tenisko igralište i Klasija gdje često srećemo naše sportaše i rekreativce. Stručnjaci kažu da bi eksplozijom ove ogromne bombe teško stradala zgrada Županije i prvi neboderi. Ljudi moji, pa što se čeka?

Godine 2012. Gradonačelnik Mirko Duspara na SLUŽBENIM STRANICAMA GRADA izdaje slijedeće priopćenje:

„UKLANJA SE BOMBA IZ ISTOČNOG REDUITA BRODSKE TVRĐAVE

U pitanju je Saveznička bomba bačena na područje Tvrđave, za vrijeme Drugog svjetskog rata, koja bi mogla biti teška i do jedne tone. Nakon što je ravnatelj Vojnog muzeja MORHA  g. Mario  Werhas obišao prostor Tvrđave, predložio je premještanje bombe uz pomoć pirotehničara Ministarstva unutrašnjih poslova.

Bomba bi nakon toga mogla postati dio postave Vojnog muzeja u sklopu pregleda hrvatske vojne povijesti od 7. Stoljeća do domovinskog rata. Uklanjanjem bombe konačno bi mogli započeti radovi na obnovi istočnog dijela brodske Tvrđave, koja bi na taj način postala još pristupačnija građanima Slavonskog Broda. Ravnatelj Vojnog muzeja pri MORH-u Mario Werhas rekao je da će već sutra krenuti sa zahtjevom prema MUP-u vezanim za ovo pitanje, kako bi se što prije odredilo na koji način Grad Slavonski Brod treba očistiti teren i na taj način omogućiti uklanjanje bombe.“

Službene stranice Grada Slavonskog Broda

Poštovani gradonačelniče Duspara!

Mario Werhas je samo obični gost našega grada i on nije ni ovlašten ni stručan ni kvalificiran da ide u MUP i da služeno traži deaktiviranje i premještanje bombe. To je Vaš posao, to ste Vi davno trebali učiniti a ne Mario Werhas. Vi ste gradonačelnik ovoga grada a ne Mario Werhas!

Od ovog Vašeg službenog priopćenja Brođanima prošlo je već sedam godina. I mislim da Brođani imaju pravo znati istinu.

Jeli bomba deaktivirana?

Jeli bomba premještena i uništena?

Jesu li Brođani sigurni?

Bivši gradonačelnik Broda Jozo Meter je rekao da svi skupa molimo boga da bomba „spava“. No, sve više Brođana se pita, a što ako se bomba jedno jutro „probudi“.

Što ako zbog starosti i korozije detonatora jednoga dana dođe do samo detonacije bombe? Tko će odgovarati za posljedice?

Reakcija na tekst ‘Naš spor je politički’: Autor knjige ‘Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015)’ u odgovoru kritičaru Jerku Bakotinu upozorava da svojom studijom nije nudio jednoznačne zaključke

U suvremeno maniristično doba remakeova, rebootova, spinoffova, franšiza, prequela i sequela, dedukcijskog razrjeđivanja/cjepkanja filmova u serijale (Fargo, Vrisak, nadolazeći Gospodar prstenova), svakako svoje mjesto zauzima i nasuprotan proces zgušnjavanja/reduciranja serija u filmove. Upravo tom postupku pribjegao je cijenjeni scenarist Gosford Parka (2001) i autor višestruko nagrađivanog, globalno omiljenog inicijalnog serijala od šest sezona Downton Abbey Julian Fellowes, zaokruživši petnaestogodišnju sagu obitelji Crowley od uvodno prezentiranog potonuća Titanica 1912. u prvoj epizodi do 1927. godine, tematizirane u dugometražnom filmu.

Bazno superlativan scenarij obilato se koristi kategorijama light, sapuničastog i melodramatičnog, s brojnim rukavcima romantičnih čežnji, spletkarenja ali i nepravdi u skladnom omjeru, što vrsno funkcionira u seriji, a i u filmu je nastavilo teći, proširivši kameru izvan imanja – na ulice, trgovine, dodatne prostorije vile, umješno pritom baratajući s nekoliko subplotova, no nažalost – ali i razumljivo neminovno, izbacivši neke od likova (potentni Spratt Jeremyja Swifta, gospodin Mason kao potencijalni ljubavni interes gospođe Patmore) te je u nekom smislu bolji završetak predstavljao sam finale šeste sezone, sa brojim cameima (Richard E. Grant, Rade Šerbedžija), katkad i isforsiranim (ali uvijek u službi feel-good mota) sparivanjima gotovo svih likova i općim hepiendom, pa film zapravo funkcionira kao benigna i pitka no praktički nepotrebna ekstenzija istog, odnosno kao utješni desert za brojne fanove kojima je bilo teško rastati se od opće omiljenog showa i njegovih likova.

Fascinantni interijeri raskošnog dekora, glamuroznog retro luksuza kao spektakularna minuciozno razrađena mizanscena produkcijskog dizajna, kostima, frizura, pouzdanog ansambla, s mnogim pronicljivim zajedljivim one-linerima (mahom rezerviranima za lik udove Grantham Maggie Smith), ali i parcijalno neuvjerljiva priča (najviše prelomljena preko leđa lika Thomasa Barrowa /Robert James-Collier/ – od njegove abruptivne transformacije od negativca do reformiranog, reakcija na odluke nadređenih; ali i nemotivirano i dvojbeno uzimanje stvari u svoje ruke od strane posluge) čine miks čije je mane ipak lako previdjeti i oprostiti jer zarazan, benevolentan saharinski eskapizam filma i pitanja koja su mu u srži čini probavljivima i manje dramatičnima. U ista svakako spadaju propitkivanja o inherentnoj vrijednosti očuvanja tradicije i obitelji, ali i nužnosti promjene, odnosno klasne diskrepancije, u downtonskom aristokratskom mikrokozmosu prezentirane u utopijsko-idealiziranom svjetlu, bez egzaminacijskog, satiričnog ili kritičkog žalca.

filmovi

Nakon što sam objavio nekoliko članaka u kojima na osnovu osnovanih sumnji skrećem pozornost gradskim vlastima da bi trebali riješiti problem neeksplodirane bombe iz Drugog svjetskog rata, koja se nalazi u istočnom reduitu Tvrđave, zbog moguće samodetonacije bombe zbog starosti, i potencijalne ugroze djece i građana našega grada, odmah je ustala vojska čuvara lika i djela gradonačelnika Mirka Duspare i počastila me raznim uvredama i drugim  neprimjerenim epitetima.  Među njima je i Tomislav Drago Jurišić.

Da radim za HDZ. Da sam njihov plaćenik. Da širim laži i sijem strah i paniku u gradu. Da ličim na četnika, a imam mozak ustaše. Pitaju, koliko novaca dobivam za takve laži o bombi. Da sam poslušni sluga HDZ-a. Da mogu zbog toga kazneno odgovarati zbog širenja laži i uznemiravanja građana itd itd. Jedan od takvih komentara odmah je slavodobitno i trijumfalno objavio na svom zidu i Dusparin čovjek od povjerenja i ujedno zamjenik Predsjednika Gradskog vijeća pukovnik Stanislav Sorić, te sam na takva gnusna vrijeđanja i ponižavanja, klevete i laži, te poziv na javni linč, dužan odgovoriti. Međutim, Sorić je sa svog zida Jurišićevu klevetu ubrzo maknuo

Poštovani Tomislave!

Što se tiče HDZ-a mogu vam odgovorno potvrditi da se HDZ i ja volimo kao pas i mačka, otprilike. Zbog HDZ-a sam ostao bez posla, štrajkao glađu 15 dana ispred zgrade Županije i zbog HDZ-a i njihovih spletki, smicalica i namještaljki djeca su mi dugi niz godina bila i gladna i žedna. I ne pada mi napamet da budem njihov sluga. Ali, ako među hadezeovcima ima poštenih, pametnih i čestitih ljudi koji nisu ni lopovi ni kriminalci poput recimo, zamjenika župana Stjepana Bošnjakovića, onda ću rado sjesti i porazgovarati i sa Stjepanom i sa crnim vragom, ako je taj hadezeovac- za rubliku vjerovali ili ne- pošten, čestit i misli za dobrobit grada, usprkos mojim bolima i mojoj netrpeljivosti prema HDZ-u.

Sa velikim zadovoljstvom sjest ću i popit kavu i sa Dusparom i bilo kojim drugim njegovim članom iz Udruge pravaš, među čije simpatizere spadate i Vi sami. Na žalost, s tim se ne mogu pohvaliti, niti se itko drugi može pohvaliti, jer je Dusparina stranka  jako zatvoreni, funkcioniraju na principu bijesnog ČOPORA VUKOVA, nemaju u gradu komunikaciju ni s kim, osim sa samim sobom, u svakom vidite neprijatelja i svi građani Slavonskog Broda koji nisu članovi Nezavisne liste Mirka Duspare, za vas su neprijatelji. Gledali smo svi neki dan na TV- PROVJERENO i svi smo mogli vidjeti što će se dogodit na radnom mjestu u Gradskoj upravi svakom onome tko ne želi biti dio tog ČOPORA.

To je vaša politika i ja ju poštujem, iako mi je odvratna i s moralnog i etičkog stanovišta-potpuno neprihvatljiva. Što se tiče novca kojeg dobivam kao nečiji poslušnik od svojih „mentora“ kako ste i sami u jednom komentaru za mene napisali  onda sam dužan reći slijedeće:

Darko Daky Lončar već nekoliko godina piše za dva brodska portala. SBPeriskop i SBOnline. Za svoje pisanje i svoj rad do sada nisam nikad dobio od ta dva portala ni jedne jedine lipe, a kamoli neki veliki novac o kojem vi pričate na vašem zidu fejsa, pa da me eto, taj novac hrani i potiče da pišem protiv Duspare i Gradske uprave.

No, moram biti pošten i priznati da sam ipak u materijalnom pogledu dobio nešto drugo: od Veljka Lukića glavnog urednika portala SBPeriskop dobio sam njegovu knjigu pjesama ZAVRŠIT ĆEŠ KAO RAY MANZAREK, a od glavnog urednika SBOnlinea Ivice Jankovića, dobio sam do sada dvije karte za nastup PERVANA. To je kompletna financijska i materijalna dobit od mog pisanja i rada za ova dva portala.

Što se tiče moje političke pripadnosti nisam član niti jedne političke stranke, niti sam ikad bio, niti ću ikad biti. A suradnju na području kulture, turizma i umjetnosti dozvoljavam sebi sa svakom strankom koja pokaže želju i interes, pa sam tako jedno kraće vrijeme imao suradnju i sa SDP-eom. Ali, nikada nisam bio njihov član. Ako me na tom planu zatreba i Duspara ili Stjepan Bošnjaković, ili Slavica Lemaić, rado ću svojim savjetima i iskustvom pomoći svima.

Ali, pripadati neću nikome. Niti ću ikada biti nečiji igrač. Niti će me itko ikada od njih držati u svojoj šaci. Do sada sam kao slobodoumni novinar volonter imao dvije intervencije od gradskih moćnika. Jedan tekst da napišem po narudžbi protiv Duspare, a drugi protiv Ružice Vidaković. ODBIO SAM I JEDAN I DRUGI ZAHTJEV! Sve tekstove koje pišem za ova dva portala pišem isključivo prema svojoj vlastitoj savjesti, nalogodavaca nemam nikakvih, pa čak mi ni urednici ova dva portala nikada nisu sugerirali ni što ni i o čemu moram pisati. Jednostavno dali su mi, vrlo korektno s njihove strane, potpunu slobodu izbora. Nekoliko su puta obojica cenzurirali moje tekstove. Poštujem. Oni su urednici portala, oni određuju politiku portala, a ne ja. U ideološkom i političkom pogledu, udaljen sam nekoliko miliona svjetlosnih godina sa politikom oba portala. A zašto onda trpe i podnese moje tekstove, to ćete onda morati pitat glavne urednike ova dva portala, a ne mene.

A sada se vratimo na bombu.

Tko bi trebao ići u zatvor zbog kaznenog djela uznemiravanja javnosti, širenja lažnih informacija i sijanja straha i panike među građanima zbog bombe-gradonačelnik Mirko Duspara ili novinar Darko Lončar.

Pa Darko Lončar uopće ne tvrdi, niti sam ikada tvrdio da ta bomba uopće postoji. Darko Lončar Daky tu bombu nikada nije ni vidio. To sve tvrdi gradonačelnik Mirko Duspara na SLUŽBENIM STRANICAMA GRADA od 2012,. god.  Citiram:

„UKLANJA SE BOMBA IZ ISTOČNOG REDUITA BRODSKE TVRĐAVE“

Dakle, Grad i gradonačelnik  pišu da će se bomba ukloniti iz tog dijela i da zato idu sa zahtjevom prema MUPU i pirotehničarima. A prije toga bivši gradonačelnik Jozo Meter godine 2004. javno za Večernji list daje izjavu da su pirotehničari iz Nizozemske detektorima otkrili bombu na dubini tri do četiri metra, da je teška jednu tonu i da ju zbog straha, koliko je velika i ogromna, ne smiju dirati, da ne eksplodira. I na kraju kaže-MOLIMO BOGA, DA BOMBA „SPAVA“. Oprostite pukovniče Sorić, pa tko onda ovdje širi laži? Tko sije paniku među građanima? Ja samo kao novinar postavljam pitanje nakon sedam godina, da li je ta bomba sklonjena i deaktivirana. Ako nije zašto nije??? TO PITAM JAVNO ZBOG SIGURNOSTI GRAĐANA I DJECE KOJA SE TAMO IGRAJU.

Zbog starosti i hrđe, zbog loših vremenskih uvjeta i vlage uvijek može doći do korozije detektora, uništenja inicijalne kapsle i samodetonacije bombe. To se već dogodilo u Njemačkoj. Vi ste pukovnik HV-a i vi bi to kao vojnik profesionalac trebali znati. Pa tko će zato odgovarati? Preko puta se nalazi dječje igralište na kojem je uvijek puno roditelja sa malom djecom, zatim teniski tereni i Klasije sa rekreativcima i sportašima. I zgrada Županije bi teško stradala kao i prvi neboderi na korzu. A Grad tvrdi da ta bomba postoji. Grad i Gradska uprava, oba gradonačelnika, a ne Darko Lončar. Ja uopće ne tvrdim da ta bomba postoji, niti sam ju ikad vidio. Molim vas, to tvrdi gradonačelnik na Službenim stranicama Grada.

Tko bi onda trebao ići u zatvor zbog kaznenog djela širenja straha i panike u gradu-gradonačelnik Mirko Duspara ili novinar Darko Lončar.

Putovanja

Kako je lijepo putovati, učiti, diviti se napretku i vrijednim ljudima. Ružno je dobivati loše vijesti iz svoje zemlje i znati da se tamo vraćaš i da naša zbilja izgleda tako daleko od naprednog svijeta. Ne mogu da se ne osvrnem na posljednji nemili događaj koji je osupnuo našu javnost. S razlogom. Jer živjeti u društvu u kome su žrtve krive, siledžije i zločinci slobodni, a kadije se čuvaju, nije ni lijepo ni normalno. Tonemo i tonemo, a nikako da se pokrenemo, da krenemo prema površini. Ne prema zvijezdama ili svemiru, samo na nulu, na početak! Ne mogu zamisliti koliko smo kao društvo zakazali kada žrtva, tako mlada i nevina, trpi nasilje godinu dana! I ti huligani, tko ih je odgojio, tko ih je učio, tko…? Što je najgore, traži se odmazda, njih, suca, ali ( opet ) preko kćeri, žene. Traži se vješanje, kamenovanje. Pa zar smo pleme? Zar opet da žene, ni krive ni dužne plaćaju nečije grijehe? Zar su žene doista drugotne? Zar nije sustav kriv, obrazovanje, stav u društvu i javnost kao takva? Pobačaj je ubojstvo, a ovakve stvari su ok?! Silovati, tući žene, bacati djecu, gaziti vozilima, pljačkati narod, sve je to nešto od čega se može izvući? Braniti sa slobode. Ali ne daj bože nositi majicu sa listom marihuane tj. konoplje, ili imati jedan joint! Odmah zatvor. Iako je konopljinih proizvoda u svim dućanima sa listom na njima bezbroj, iako se čak u nekim slučajevima može zakonski uživati trava, ipak, prvo ćorka, a onda dokaži da nisi kriv. Kada nekog pošalješ na intenzivno ili uništiš mu život do smrti, to je ok, možeš se braniti sa slobode. Uh kako sam povrijeđena osobno da ne mogu reći! ž

Zato mi je teško, a opet drago da mogu s vama podijeliti to da ima i drugačijeg svijeta. Na sreću! Možda nas zaraze nekim zdravim virusom, ili svi odemo, pa neka ovo područje naseli tko hoće. Uvijek kažem kako nam je zemlja prekrasna, ali brate dragi, ne znamo vladati njome ili sobom, baš nikako. Pa da nam nije bilo ovih vladara iz Austrougarske, prije Rimljana i sl., niti bi što znali, a i ne bi imali što turistima pokazati osim prirode. Da, i iz bivše države još ponešto i skoro sve ono što nam koristi u svakodnevnom životu!

Ali evo malo i priče. Bit će u dva dijela, jer ne stane u jednu kolumnu.
Ovoga ljeta sam proslavila jedan okrugli rođendan i djeca su mi, kako već znaju svoju mamu i ono što voli, poklonila putovanje u Portugal s pratnjom. Čak su mi ostavili na izbor koga da vodim. Predivni su 😊

Naravno, išao je muž, ali bio je pod pritiskom do polaska jer sam za 8 eura mogla promijeniti ime na avionskim kartama. Baš je bio dobar, ma kao i inače. Putovanje su osmislili tako da prvo odemo u unutrašnjost, u područje sa najtamnijim nebom u Europi, na promatranje zvijezda u jedan opservatorij. Tu smo proveli dva dana, treći smo išli u Porto na dva dana i tri u Lisabon.
Kada smo došli u kraj koji je blizu Španjolske granice, iznenadili smo se malim selima, dobrim prometnicama i plantažama maslina. Reguengos de Monsaraz je mjestašce, veće selo, koje se može nazvati nekim središtem za više okolnih malih naselja. Sva ta sela su u području jednog jezera, najvećeg umjetnog jezera u Europi, koje je vrlo ‘razgranato’, a dugo 17 km u jednom od pravaca koji su kao po dužini mjerljivi. Inače, poznato po ribolovu i tamo dolaze ribiči iz cijele Europe. Također tamo je najtamnije nebo noću i idealno za promatranje zvijezda, tako da imaju više zvjezdarnica. Sve to u aranžmanima sa ili bez večere u nekom obližnjem selu da ugodno provedete večer, čekajući noć. Samo o zvijezdama bi mogla pisati dugo, ali neću, samo ću priznati da mi se svidjelo. Vidjela sam sazviježđa za koja nisam znala ni da postoje, saznala nešto o nastanku imena i priče o nekima i ta dva i pol sata su brzo prošla. U tom području je dnevna temperatura bila 33°c i zbilja je bilo pravo ljetno vruće vrijeme. Noću, ali tek oko ponoći malo svježije i ugodno za spavanje. Danju smo obišli oko jezera, stali u nekim selima gdje je vrijeme stalo. Po toj vrućini nema skoro nikoga vani, osim starih muškaraca u centru u nekom hladu gdje pričaju ili igraju šah. Na pitanje imali negdje trgovina, da kupimo vode, jedan mlađi čovjek je znao dobro engleski i objasnio da skrenemo tu i tu i ispred žute kuće ćemo vidjeti plinske boce, e tu je trgovina. Ali, da kucamo ili zvonimo ako je zatvoreno, g-đa Margarita će otvoriti. Tako i bi. Kućica, par plinskih boca, doduše u stalku, zaključane ispred i ljubazna starica. Litra i pol negazirane mineralne vode je 70 centi. Inače tamo smo pili kavu s mlijekom po euro, voda u lokalu, opet litra i pol, euro, kolači i kava za dvoje 5 eura, ručak 10 eura, s vinom i vodom! Vino je doista svuda odlično! Naravno, ima razlike, ali i najlošije domaće koje smo dobili je bilo dobro. Pravo dobro.

Na jezeru imaju i Jaht klub i mali golf teren. U dva sela smo vidjeli arene za koridu, a između nepregledne plantaže maslina. Od sadnica do maslina starih stotine godina. Sve su uzorane, a one mlađe se navodnjavaju. Da znate, imaju 0,7% slatkovodnih površina, pa i nisu zemlja koja se može pohvaliti izvorima vode. Ali znaju znanje. Kod neobranih maslina u najboljim godinama, maslina je toliko da se ne vidi lišće, grane vise, srećom ne pucaju! Berba je uskoro.
Vinogradi ponegdje presjeku te masline, puno ih je također, a i nešto agruma. Polja kukuruza i pšenice su pokošena, tj. očišćena, ali uredna. Zemlja izgleda siromašna, žuta i pomiješana s kamenom, ali to ih očito ne sprečava da rade i dobro privređuju. Mehanizacije imaju i nove i stare, a puno navodnjavaju onim dugačkim prskalicama koje možete vidjeti po stranim zemljama, na pr. Italiji pa i Srbiji. Kod nas ih još nisam vidjela. Nama to izgleda ne treba. Znači, cijelo dalmatinsko zaleđe bi moglo biti tako obrađeno i navodnjeno, jer imamo puuuuuuno vode, a masline rastu i ovako, a zamislite da se malo obradi sve! Ima naravno i toga, ali malo. Ne da se vozite satima i ništa drugo ne vidite. I vozni park im je skroman. Puno je onih malih automobila, kao iz filmova Sofije Loren, naprijed mala kabinica, nazad drvena prikolica. Fiat, naravno. To im je za polje i gdje piše da treba bolje?! Ima i tamo BMW i sl., ali većinom su Španjolska i talijanska vozila, francuska i poneki Mini Moris. I još jedna zanimljiva stvar u cijelom Portugalu. Svi centri gradova i sela su u kaldrmi. Onim kockama koje su nekada i kod nas bile. Portugal, kao jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi do kraja sedamdesetih, nije imala sredstva ni potrebu da diže tu kaldrmu i stavlja asfalt zbog porasta broja vozila i udobnosti putnika. I tako su uspjeli sačuvati besmrtnu podlogu koja savršeno usporava saobraćaj i imaju riješen problem koji sve napredne zemlje pokušavaju riješiti.

Na putu prema Portu smo nakon prvih stotinjak kilometara prešli u plantaže pluta, drveće koje sam prvi puta vidjela u živo. Svakih devet godina se skida sloj drveta uz koru, do grana, a jedno drvo se eksploatira do 200 godina. Na svakom drvetu piše broj od jedan do devet i to je oznaka godina do ‘branja’. Oni su najveći izvoznici pluta u svijetu i prestankom ili smanjenjem potreba za čepovima od pluta, pronašli su mu drugu namjenu. Od podova, izolacije podmetača, do svih mogućih namjena, obuće i suvenira. Čak i kišobrani!
Također postoje cijele šume eukaliptusa, od koga prave sve što se može i pinije, jer su Portugalci i poznati smolari. Tako da ne postoji ni pedalj zemlje da je zapušteno i neobrađeno. Jer svaka vrsta zemlje je dobra za nešto! A rad je glavni pokretač za napredak. Uz put smo stali u Fatimu, jer kultura to nalaže kad se već dođe tako daleko. Malo mjesto pored Fatime ima jednu od najljepših katedrala u Portugalu, u Batalhi. Manji gradić, očito dobro posjećen i lijepo uređen. Stali smo i u jedan od najstarijih sveučilišta u Europi u trećem gradu po veličini sa 25000 studenata, Coimbri. Prekrasan grad s još nekim znamenitostima, ali nismo imali vremena sve obići. Barem ne ovaj put. Na koncu smo stigli u Porto, u koji sam se prvo večer zaljubila, ali o njemu i Lisabonu idući tjedan!

Malo ćemo kuhati. Ne baš Portugalsko, nisam stigla ništa još pokušati, ali nešto u tom stilu i uz godišnje doba. O hrani ću više idući put, uglavnom jedu najviše ribe i svega iz mora, kao kod slatkog puno svega s  kremama od jaja, dosta slatko i dosta karamela što podsjeća na Brazil i dolce latte. Ali neodoljivo.

Rižoto s plodovima mora

Jednostavni rižoto koji možete brzo uvijek napraviti.

Jednostavno.

SASTOJCI:

300 g plodova mora

1 veliku glavicu luka

150 g riže za rižoto ( obično se koristi okruglo zrno, ja sam se ‘navukla’ na Jasmin pa kad trebam okruglo zrno, a nisam kupila, opet jasmin 😊)

Vegeta

papar

peršinov list

maslinovo ulje

1 dl bijelog vina

riblja juha ( temeljac )

PRIPREMA:

Očistite i sitno nasjeckajte luk, pržite na malo ulja. Dok ne porumeni, pripremite plodove mora. Pržite kratko na luku, pa dodajte rižu. Miješajte da se ne zalijepi, ali mora se malo upržiti oko minute. Dolijte riblju juhu i vino  (ide 3 x količina riže, ali ne dodajete odjednom, već 2/3, a ostalo pred kraj da pratite koliko treba), povremeno protresite ili lagano izmiješajte. Najbolje je da probate rižu, jer kod nas većinom ne vole al dente, ali kad mislite da treba još minut, a ima dobru gustoću ( još se kuha u malo tekućine, kremasto je ) dodajte papar i dosta sjeckanog peršinovog lista, promiješajte i pokrijte 10 min s pamučnom krpom. Rižoto je gotov. Poslužite sa sirom ribancem i salatom po želji.

Torta sa sirom i karamelom

Zanimljiva i ukusna kombinacija!

Jednostavno.

SASTOJCI:

200 g maslaca

250 g brašna

225 g šećera

2 paketića vanil šećera

4 jaja

malo soli

750 g glatkog svježeg sira

1 paketić pudinga od vanilije

ribana korica neprskanog limuna

za preljev:

100 g maslaca

100 g šećera

100 ml vrhnja za šlag

2 žlice meda

60 g sjeckanih badema ili oraha

35 g šećera za “kosu” od karamela

PRIPREMA:

100 g hladnog maslaca u komadićima dodajte na brašno, 75 g šećera, jedno jaje, 1 vanil šećer i malo soli. Brzo prstima sve spojite u prhko tijesto i stavite u hladnjak na 30 min. U međuvremenu obložite kalup 26cm sa papirom za pečenje. Ostala jaja razdvojite. Maslac, ostatak šećera i 1 vanil šećer mutite u pjenastu kremu. Dodajte jedan po jedan žumanjak, umutite pa dodajte sir, puding u prahu i koricu limuna. Bjelanjke mutite s malo soli pa ih pažljivo umiješajte. Tijesto razvaljajte na cca30 cm prečnika, stavite u kalup da imate 4 cm visok rub. Ulijte kremu od sira i pecite u pećnici zagrijanoj na 175°c oko 40 min. Za preljev, pomiješajte sve namirnice i kuhajte 10-tak min, da dobijete kremastu karamel masu. Uspite sjeckane orahe. Prelijte kolač koji je skoro pečen, pa pecite još 25 min. Izvadite ga i ohladite. Za “kosu” istopite šećer u karamel, pa na papiru za pečenje žlicom s visine šarajte tanke niti. Kada se ohlade, stavite ih na kolač prije služenja.

Koji je drugi manevar premijer Andrej Plenković mogao izvesti u trenutku dok mu zbog štrajka prosvjetara mandat visi o koncu, nego ponuditi svima u državnim i javnim službama horizontalno povećanje plaće od 6,12 posto? Poslužio se klasičnim manevrom koji će završiti time da će njegov »zavadi, pa vladaj« naravno postići željeni učinak, i Vlada će opstati.

Naime, prosvjetari i njihovi sindikati školstva i visokog školstva već su posustali, i kazali da će se štrajk nastaviti »osim ako ih premijer ne pozove na razgovor«. On će ih naravno pozvati i time će njihova pobuna biti anulirana.

Roditeljima sigurno već ionako ide na živce dodatno skrbiti o djeci koja nemaju tijekom štrajka gdje biti, i teško da nakon ovakve ponude prosvjetari još mogu računati na daljnju veliku podršku javnosti. Iako se njihovi zahtjevi, objektivno, neće do kraja ispuniti jer učitelji ne traže povećanje osnovica nego koeficijenata, jučerašnjim istupom premijer je promijenio percepciju – sada on izgleda benevolentno, a prosvjetni sindikati ratoborno.

Drugo, podizanjem plaća ne samo učiteljima nego i drugima, od vatrogasaca, preko policije do vojske i svih ostalih službi, Plenković će dovesti do podjela među sindikalistima i prosvjetni sindikati ostat će u ovoj situaciji s percepcijom nezasitnih ljudi koji žele kruha preko pogače i koji ne znaju stati kad je vrijeme, jer će svi ostali sindikati pohvaliti premijerov potez. To se već jučer, uostalom, dogodilo.

Privatni sektor također će podržati premijerov potez, jer će i bez plaćanja iz vlastite kase plaće njihovih radnika porasti, zbog promjena u neoporezivom dijelu plaća. To će onda naravno pozdraviti i sami radnici, pa je Plenković ovim jučerašnjim istupom otupio i oštricu realnog sektora.

Na koncu, odustajanjem od izmjena Zakona o radu koje mnogima nisu dobro sjele i zbog kojih je skoro imao referendum i, opet, prosvjede, neovisno što se radi o minimalnim ustupcima, premijer je također sebi dao odstupnicu da umiri i onaj dio radnika u Hrvatskoj koji čeka mirovinu, i kojima se ne radi dvije godine duže.

Što se pak koalicijskih partnera tiče, HNS će se moći praviti da je zadovoljan što je premijer na kraju ipak morao pristati na njihove zahtjeve, makar će on opet pristati samo na dio tih ultimatuma.

»Evo, pokazalo se da novaca ima«, izjavila je jučer ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, i to je poruka koju će HNS sada dalje plasirati, predstavljajući ovo kao svoju pobjedu jer su se potvrdile njihove teze. A kad je Milan Bandić u pitanju, može li populist biti sretniji nego kad plaće svima rastu?! Ni on sam se ne bi sjetio tako jakog populističkog poteza, i sada je jasno da nema razloga da Bandićev klub ne ostane homogen, a svi skupa ne nastave glasati za Plenkovićevu Vladu. Naravno, pod uvjetom da se dio tih ustupaka prelije i na projekte na koje je on osobno fiksiran.

Tako je Plenković jučer jednim udarcem ubio cijelo jato muha. Odnosno, spasio svoju Vladu, odgodio izbore do redovnog roka, i osigurao si da mirno nastavi voditi svoj kabinet u vremenu koje je za njega najvažnije, a to je predsjedanje Hrvatske Europskom unijom. Na stranu sad to što je ministar financija Zdravko Marić otpočetka govorio kako će se novaca za sve naći, pa zapravo malo toga od svega jučer rečenog zapravo i čini vijest. No, u jednom trenutku dogodila se tenzija, i ona je sada splasnula. Balon se ispuhao i teško da razjedinjeni sindikati do izglasavanja proračuna za 2020. još mogu Plenkoviću stvarati veće probleme.

A SDP i oporba mogu pozivati na izbore koliko hoće. Ovih dana to će jednostavno prestati biti tema. Morat će čekati 2020. godinu.

novilist

Plenković je odlučio popustiti sindikalnim zahtjevima i koalicijskim partnerima jer je shvatio da bi sastavljanje izbornih lista u današnjim okolnostima bilo jako delikatan posao i da bi bez sumnje otvorilo nove i produbilo postojeće podjele i sukobe u HDZ-u, što bi imalo poguban učinak na HDZ-ov izborni rezultat, uz ionako minorni koalicijski potencijal. Odlučio se opet za liniju manjeg otpora

svijetlo krijesnice

dani su polako postajali neprozirni;
prestajala je gorjeti vatra tvog svijeta,
u životu je prevladala mračnost,
stvari su izgubile jasnoću, a ljudi sjaj.
još donedavno si vjerovao kako je
vidljivost manja zbog neodgovarajućih
naočala, pala ti je na pamet i romantičarska
legenda da je tiho i uzurpatorski
dospjela konačna vladavina vječne noći,
da je netko urotnički navukao koprene
preko sunca nadanja i traganja.
a onda si neopozivo pojmio i priznao
da se svijetlo gasi u tebi, da tama
izvire iz tebe, da je pomrčina dospjela
iznutra. ta spoznaja je svijetlo krijesnice.

snovi pobjeđuju mrak

snovi osvjetljavaju hodnike intuicije.
snovi su mjehuraste luče vremena –
pobjeđuju mrak ispred hodnika emocija koji vode
u aule razuma. kuća našeg ja ima bezbroj ulaza.
i izlaza. snovi spajaju prostorije naše svijesti
o prostorijama tjelesnog postojanja.

sanjam da je s drugim. moj nespokoj se nakuplja
kao prljava voda, ne otječe, prijeti, zgušnjava strah.
ujutro joj ne prepričavam san da ne promjeni
odnos prema stvarnoj osobi kojoj se u snu podala.

u snu bez razloga skačem u mutnu, duboku rijeku,
u cipelama, obučen. Pomislim, uznemiren, da ću
potonuti, ali plivam prema drugoj obali. ugodno mi je.
ohrabren uspjehom osjećam da ću pustolovinu ponoviti.

sanjam kako letim iznad svoje kuće i obližnjih ulica.
vidim i zgrade nedohvatljive pogledima pješaka.
snoviđenje me prestrašilo puno kasnije kad sam doznao
da zdanja zaista postoje, da nisu astralna, da salutiraju.

njegovo srednje ime

nepoduzetnost je postala njegovo srednje ime.
zajednički su ga ispisali melankolija
i rutina – najmoćniji članovi odbora
za primopredaju negodovanja i jarosti
u ograđeni prostor predaje – odustajanja
od borbe i odricanja od oružja.

razoružavanje odnosi svjetlosti sjaj, čekanje
donosi besmislenu mudrost, potištenost
oslabljuje tijelo, uvježbanost i navike
ubijaju znatiželju. zanimljivo je da
ne raste strah; predvidljivost uči strpljenju
i usuđivanju suočavanja s dolaskom odlaska.

zabava je završila

prošla je velika divlja zabava, ispraznila se sala;
bio sam priređivač, brinuo se za ritam užitka.
otišli su uzvanici, tišina je muziku nadglasala,
na podu krhotine stakla kao da je bila bitka.

ostao sam sam, i težak je zrak, i svjetlo je oskudno,
u mislima se ponavljaju prizori, riječi nazdravljanja.
zadržat ću tek sjećanja, i osjećaj da bilo je uzaludno;
ostade društvo osame, rastužuje nemoć ponavljanja.

Dan i noć

U sumrak spušta ruke svoje iscrpljeni dan;
Nemilice, i neometano, udarce je zadavao
Vrećama ljudskim, neobaziranjem ispunjenim,
Nagnutim od tereta replika koje nikada
Izgovorile nisu, tjelesima prezrelim, poniznim
Vjerujućima u vječnost, dotrajalim buntovnicima
Čije je ja podizano na platou hinjene surovosti.

Noć se pojavljuje kao živi pijesak zaborava,
Kao sukrivac za pokušaj umorstva goloruke ljubavi,
Kao gluhonijemi, slijepi davitelj sućuti i topline,
Kao android koji oponaša podlost i taštinu čovječju,
Kao skladište odbačenih osobnosti, kao dehidracija.
Jutro preplavljuje očekivanjima dobrog, lijepog, istinitog,
Jutro se hoće natjecati s gubicima u prijenosu snage.

gdje smo

sjetim ih se sa sjetom ponekad.
nestali su mi iz vidokruga,
ili ja više ne gledam na njihovu stranu
na kojoj su se miješali smiješno i tužno.

govorio sam sebi tada da sakrijem
svoj podrugljivi osmijeh dok mi je dobra,
prostodušna čistačica d. pričala kako je
oženila sina. sigurno si se za svatove
dotjerala kao djevojka, upitao sam ju.
još pitaš, kupila si je mama novu trenirku.

nisam si mogao pomoći kadgod bih ga sreo.
suzdržavao sam se pokazati svoje nakreveljno lice.
uvijek bih pomislio na strašan potres koji je
zatresao naš grad i školu u koju smo išli. bili smo
osnovci. istrčali smo van, uplašeni, a on je rekao
da zločesti potres treba istući i poslati u kut.

znao sam da ću čim ga vidim spustiti pogled
kako ne bi otkrio moje čudnovato smijuljenje.
bio je zidar. sazidao je mom ocu bajtu od opeke.
jednog dana radilo se udarnički. ožednio,
od izrazito tamnopute susjede, zatražio je vode.
viknuo je: požuri da ti napravim malog crnca.

sjetim ih se sa sjetom ponekad. i s nemirom.
nestali su mi iz vidokruga, a možda su i mrtvi;
smrt je dobro raspoređena, pored svega je živog.
ili ja gledam na stranu na kojoj je samo tuga.

sanjači

sanjači koji su sanjali borbu, bijeg, blatne bujice,
vatru, vodu, visine, vukove, vragove,
bude se podvinute volje, prestravljeni
oprekama koje ih okružuju. u zagrljaju
dubokog sna bili su vapnenac, krovne
grede; buđenje ih pretvara u ljigavo vapno,
u krhku paljevinu. sanjači su nakon buđenja
dućani ispražnjenih polica, bezlisne grane,
automobili bez startera, sužnji zbilje,
potreseni podčinjenjem cenzuri jednoličnosti.
probuđeni sanjači su cijevi spljoštene pneumatskim
čekićima dužnosti, oni su otkošteno meso.

Sirotom Damiru Krstičeviću mogli smo se barem smijati. Kad mu je, u siječnju ove godine, nakon propasti kupnje aviona F-16 SDP-ov saborski zastupnik Franko Vidović poklonio kutije s maketama (usput, majstori iz oporbe nisu uspjeli pronaći maketu ispravnog modela, nego su Krstičeviću uručili makete aviona F-14 i F-15), Krstičević je uz histeričnu viku zafitiljio nesretne makete u pod institucije, iznad koje je, kažu, samo Bog.

Krstičević je time pokazao kako prihvaća šalu, koliko ima debele živce i, najvažnije, koliko temeljito ne shvaća parlamentarnu demokraciju.

Ono što je najveći politički postratni ratni profiter, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava napravio na sjednici Gradskog vijeća nije nimalo smiješno.

Istina, njegovo bacanje o pod Statuta grada Vukovara na ćirilici pokazuje da ni Penava, onako krstičevićevski, zapravo ne prihvaća demokraciju kao dvoboj ideja i akcija u kojemu ti i ne mora biti uvijek najugodnije. Za razliku od Krstičevića, koji barem SDP-ov performans nije prikazivao kao udar na borbenu gotovost Hrvatske vojske, vukovarski gradonačelnik je statut svog grada napisan na pismu trećine njegovih stanovnika, spremno ocrtao kao – neprijateljsku djelatnost.

Jednom je jedan čovjek, s nešto jačim ratničkim pedigreom od vukovarskog gradonačelnika, poručio “Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti”

Penava – uz, dakako, podršku svoje stranke – uporno pokušava cijelo jedno pismo obojati zločinačkim bojama i prikazati ga instrumentom upravo nadiruće “velikosrpske agresije” i to toliko opakim da je zbog toga vrijedno izvrdavati čak i Ustav zemlje koju je, naravno, “svim sredstvima”, “jučer, danas i sutra” spreman braniti.

U tom simboličkom bacanju Statuta grada kojeg vodi, napisanog, dakle, na pismu koje koristi trećina njegovih stanovnika, omeđena je cijela politička stvarnost Ivana Penave. “Zaklani”, “mrtva djeca”, “silovani grad”, “ubijene žene” i slične izraze je (i) danas koristio obilato i s pomalo rutinskim izrazom lica, poput ostarjelog pjevača koji pjeva svoj jedini veliki hit u karijeri.

Ali, hit je, očito, evergreen. Penava je s njim pobijedio na izborima. Penava je s tim refrenom uzdrmao Plenkovića prošle godine. Penava je, na priči o zločinu i nepostojećoj kazni, dogurao do toga da cijela zemlja bruji o njegovoj najavi kandidature za predsjednika HDZ-a.

Na kraju krajeva, zbog Penavinog hita, Plenković, onaj Andrej Plenković koji vrijeđa Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, štrajkaše, novinare, opoziciju – kako mu već tko digne živac koji dan – ga se ne usudi ni krivo pogledati.

A čovjek, njegov čovjek u Vukovaru, udara direktno po Plenkovićevim koalicijskim partnerima, neovisnosti institucija i pismu cijele jedne manjine.

Pritom se premijer pravi da nije svjestan koliko je opasno kad se iz drugačijeg načina pisanja slova vide padajuće granate.

Penava – uz, dakako, podršku svoje stranke – uporno pokušava cijelo jedno pismo obojati zločinačkim bojama i prikazati ga instrumentom upravo nadiruće “velikosrpske agresije” i to toliko opakim da je zbog toga vrijedno izvrdavati čak i Ustav zemlje koju je, naravno, “svim sredstvima”, “jučer, danas i sutra” spreman braniti

Pravi se i da je najnormalnija i turbo pozitivna stvar kao državni praznik, na Penavinu inicijativu, proglasiti dan pada Vukovara 1991. godine, dan s kojim su krenuli najstrašniji ratni zločini u Domovinskom ratu.

Ako je, dakle, Penava politički postratni ratni profiter, Andrej Plenković je u najmanju ruku – kolaboracionist.

Vukovarski gradonačelnik je, kako se pokazalo i danas, čovjek koji svoj grad želi trajno držati zarobljenim u 1991. godini, u priči o “mrtvoj djeci” i “silovanim ženama”, uz ustrajno podgrijavanu mržnju prema onima građanima koji nisu bili branitelji i ne hodaju u koloni sjećanja.

Cijela ta priča mu se, pritom, sigurno sasvim slučajno, fenomenalno politički isplati.

Jednom je jedan čovjek, s nešto jačim ratničkim pedigreom od vukovarskog gradonačelnika, poručio “Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti”.

Samo, budućnost se, jebi ga, nekima jednostavno ne – isplati.

autograf