Ovih dana, dok kolumnisti, komentatori i priučeni kritičari plasiraju nepregledne tekstove o Peteru Handkeu i ‘Pravdi za Srbiju’, vrijedi se prisjetiti osobe koja je još 1996. godine anonimnim pismom obavijestila Švedsku akademiju da njen bliski suradnik zlostavlja žene, naivno vjerujući da se obraća jednom ozbiljnom, uglednom i odgovornom tijelu

Nobel

Zvuči neobično, ali čitav onaj prošlotjedni skandal oko dodjele Nobelove nagrade za književnost započela su dva kratka teksta napisana još 1996. godine. Jednoga je objavio velik i važan autor: drugi je ostao neobjavljen i nepotpisan. Jedan je sablaznio književni svijet: drugi je sve donedavno bio nepoznat. ‘Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju’: tako se zove knjižica kojom je te, 1996. godine, budući nobelovac Peter Handke stao uz genocidnu politiku Slobodana Miloševića. Drugi tekst nema naslova: to je obično, kratko, anonimno pismo kojim je Švedska akademija u Stockholmu bila upozorena da njen bliski suradnik Jean-Claude Arnault sustavno zlostavlja žene. U epilogu, jedan je tekst naposljetku postao dio autorskog opusa što će ga Akademija prošlog četvrtka nagraditi najvećim svjetskim književnim priznanjem: drugi tekst je Akademija pročitala pa zanemarila.

U njenim arhivima pismo će, zaboravljeno, ležati sve dok krajem 2017. ukupno osamnaest žena ne iziđe u javnost optužujući Arnaulta za ista ona zlodjela za koja su članovi Nobelova žirija znali, eto, više od dvije decenije ranije. Znamo i kako je to završilo: bliski suradnik Akademije u međuvremenu je osuđen i zatvoren zbog silovanja, neki su se članovi odbora povukli pod pritiskom javnosti i vlastite savjesti, a ostali su naprosto odgodili prošlogodišnju dodjelu dok se situacija malo ne smiri, naručili zatim od jedne štokholmske reklamne agencije rebranding nagrade pa novodizajniranu medalju, osim Peteru Handkeu, s godinom dana zakašnjenja odlučili dodijeliti Olgi Tokarczuk. Sjajna poljska spisateljica, izabrana da baš poput one štokholmske agencije malo uljepša narušeni imidž nagrade, postala je tako 15. autorica kojoj će pripasti Nobel za književnost. U 119 godina koliko se priznanje dodjeljuje, ukratko, broj žena koje su ga dobile ostaje za tri manji od broja žena koje je silovao i zlostavljao Jean-Claude Arnault, čovjek čije je zločine Švedska akademija zataškala.

To je, recimo, nešto čega se vrijedi prisjetiti ovih dana, dok kolumnisti, komentatori i priučeni kritičari plasiraju nepregledne tekstove o Peteru Handkeu i ‘Pravdi za Srbiju’, raspravljajući možemo li odvojiti pisca od djela i književnost od politike. Vrijedi se prisjetiti osobe koja je 1996. poslala Akademiji anonimno pismo, vjerujući da se obraća jednom ozbiljnom, uglednom i odgovornom tijelu: posve istu naivnu vjeru gaje danas svi oni koji priču o Nobelu svode na raspravu o Handkeu. Jer svaka riječ posvećena novoproglašenom austrijskom laureatu istodobno je i prešutna potvrda da žiri Nobela, iz nepoznatih razloga, još uvijek shvaćamo ozbiljno. Ako dakle doista postoji skandal koji su započela dva kratka teksta napisana još 1996. godine, onda se on sastoji u tome što se skandaloznim i dalje smatra samo onaj prvi, dok je drugi – iznova – zaboravljen. Ako postoji skandal, drugim riječima, onda skandal nije to što je Peter Handke dobio Nobela: skandal je što se nagrada još uvijek dodjeljuje.

Pornhub

Baš zato, dok je ozbiljniji dio kulturne javnosti nestrpljivo iščekivao proglašenje dobitnika najveće svjetske nagrade za književnost, u ‘Neprijateljskoj propagandi’ smo još nestrpljivije čekali rezultate Pornhubovih nagrada za pornografiju. Dodijeljene su prošloga petka u 50-ak kategorija, od onih standardnih, poput izbora najbolje glumice i glumca, preko najseksi tetovaža sve do priznanja o kojima je odlučivala isključivo ženska publika. Čitava stvar je dakle zamišljena prilično ambiciozno – prošle godine, recimo, domaćin premijernog izdanja bio je Kanye West – pa se idealno uklapa u poslovnu strategiju najpopularnijeg porno-sajta na svijetu. Nakon što je potukao direktnu konkurenciju i, prema nekim podacima, postao posjećeniji čak i od Amazona, Wikipedije ili Netflixa, Pornhubu preostaje samo taktika agresivnog širenja postojećeg tržišta: preostaje mu, drugim riječima, sustavno guranje kompletne porno-industrije prema medijskom mainstreamu. Odatle novootkrivena ‘društvena odgovornost’ kompanije, odatle njene kampanje za prevenciju raka dojke ‘Save the Boobs!’ i za očuvanje okoliša ‘The Dirtiest Porn Ever’, a odatle, napokon, i ova nagrada. Samo, postoji problem: ulazak u mainstream podrazumijeva da bi se organizatori nagrade ipak trebali držati nekih kriterija.

U kategoriji za najboljeg glumca oni su ove godine – međutim i među ostalima – nominirali Bryana Matthewa Sevillu, u Pornhubovoj tražilici poznatijeg kao Jamesa Deena, a među upućenijim pornofilkama i pornofilima još poznatijeg kao čovjeka kojeg je njegova bivša privatna i poslovna partnerica Stoya 2015. javno optužila za seksualno zlostavljanje. Njenu priču zatim je iz vlastitih iskustava potvrdio niz glumica, uključujući još jednu nekadašnju Deenovu djevojku, Joannu Angel. Nijedna ga nije tužila sudu: svejedno, solidan broj producentskih kuća i internetskih stranica odmah je s njim prekinuo suradnju, prepoznavši, valjda, zašto je priča važna. A važna je zato što podsjeća da baš uvijek i bez iznimke – čak i kada su partneri u dugoj vezi, čak i kada su, eto, porno-glumci, čak i kada su zajedno snimili hrpu scena unaprijed dogovorenog grubog seksa – ‘ne’ naprosto znači ‘ne’. Sve mimo toga je silovanje.

James Deen, na sreću, nije dobio nagradu, ali to ionako ne mijenja na stvari. A stvari se čine jasne: dok se strateški pomiče prema medijskom i kulturnom mainstreamu, Pornhub spremno prihvaća ono najgore od srednjostrujaških obrazaca, prema kojima se poznati zlostavljači nakratko uklone s pozornice, dok skandal ne prođe, a onda se vraćaju pred mikrofone i kamere. Ukratko – ne znamo kako drukčije ovo reći – Pornhubova je nagrada ispala gora čak i od Nobela.

Booker

A mnogo bolji od Nobela ispao je ovogodišnji Booker koji dijele Margaret Atwood za nastavak ‘Sluškinjine priče’ pod naslovom ‘The Testaments’ i Bernardine Evaristo za ‘Girl, Woman, Other’, roman o 12 Britanki različitih profesija, generacija i seksualnih orijentacija, čije se životne putanje međusobno presijecaju. Nećemo o onome što je očito – da je žiri ove godine izdvojio djela presudno oslonjena na ženska iskustva i da je Atwood pritom postala najstarija, a Evaristo prva tamnoputa dobitnica u povijesti nagrade – jer je još zanimljivije kako su članice i članovi došli do odluke. Nakon dugotrajnog vijećanja, zaključili su da ne mogu odabrati samo jednu dobitnicu, iako pravila Bookera eksplicitno zabranjuju da se nagrada dijeli između više autora. Obavijestili su o tome organizatore, koji su im poručili da se pravila moraju poštovati: žiri se vratio za stol, još neko vrijeme vijećao i ponovno stigao do istoga zaključka. Obavijestili su zatim o njemu članove nadzornog odbora, koji su im – pogađate – također zabranili da krše propise: žiri se vratio za stol, još koji sat vijećao i napokon izišao pred javnost s porukom ‘radosne pobune’, izjavivši da u ovom sastavu, usprkos pravilima, upozorenjima i zabranama, naprosto smatraju kako su oba romana podjednako dobra. Bez obzira na propozicije, nagradu su tako podijelile dvije autorice. Nekad se, izgleda, cijena odgovornosti i ozbiljnog shvaćanja književnosti sastoji u rušenju autoriteta i svjesnom napuštanju tradicije: eto korisne lekcije svima onima koji još uvijek ozbiljno shvaćaju Nobela.

Aukcija

U Zagrebu je, javljaju mediji, prošlog vikenda održana najveća aukcija djela suvremene umjetnosti u novijoj hrvatskoj povijesti: posrnuli poduzetnik Tomislav Kličko na stečajnoj dražbi je rasprodao golemu kolekciju koju je skupljao još od početka 90-ih. Rad ‘Suveniri’ Marka Tadića otišao je za skoro 70 hiljada kuna, instalacija ‘Ovce koje se nisu izgubile’ Matka Vekića za skoro 30 hiljada, ‘Crveni krevet’ Kristiana Kožula za nešto manje od 19 hiljada, prodane su slike i skulpture Ivana Picelja, Miroslava Šuteja, Ivana Fijolića… Kada se podvuče crta, ona označava kraj jedne ere: konac vremena u kojem se Kličko, na valu poslovnog uspjeha svoje tvrtke Filip Trade, prometnuo u mecenu i glavnog kolekcionara suvremene domaće scene. Dok je trajalo, podjednako su ga slavile ekonomske i kulturne rubrike: tamo je stekao status diskretnog amblema neke bolje, uspješnije i kultiviranije Hrvatske, proevropski orijentirane i građanski civilizirane, miljama udaljene od mulja nepotizma i rodijačkog kapitalizma. Sada, kada je propalo, ne javlja se skoro nitko: šteta, jer Kličkova poslovno-kulturna putanja svojim lukom lijepo ocrtava neke domaće ekonomske zablude.

Uspjeh Filip Tradea temeljio se naime na zastupanju brojnih stranih brendova pri ulasku na hrvatsko tržište: proizlazio je, drugim riječima, iz uvozne orijentacije domaće ekonomije i zatiranja proizvodnje u korist trgovine. Njegov pad, ironično, započeo je kada je Hrvatska napokon službeno dosanjala svoje proevropske snove, probudivši se na otvorenom tržištu Unije, tamo gdje stranim firmama više ne trebaju usluge domaćih zastupnika kako bi plasirale proizvode u ovdašnje trgovine. Ekonomska priča o Kličku tako se može čitati kao pripovijest o osveti otvorenog tržišta: kulturna priča o Kličku priča je o zatvorenim vratima privatnih kolekcija iza kojih će, raspršena, sada završiti djela što ih je poduzetnik još do jučer velikodušno izlagao zagrebačkoj publici na zidovima svog privatnog muzeja Lauba. Jedna bi pouka dakle mogla glasiti da nije pametno oslanjati nacionalnu ekonomiju na uvoz i trgovinu: druga da kultura oslonjena na tržište skupa s tržištem i nastaje i nestaje. Ali ekonomske i kulturne rubrike, koje su poduzetnika do jučer slavile, odjednom su, rekosmo, utihnule: čini se da ćemo, osim za razgledanje djela iz kolekcije, ostati uskraćeni i za bilo kakve zaključke.

portalnovosti

Međunarodni dan djevojčica u Hrvatskoj je obilježen svečanim puštanjem na slobodu petorice mladića koji su toga petka u Zadru osumnjičeni da su cijelu godinu dana grupno silovali jednu petnaestogodišnju djevojčicu

Prošlog petka, 11. listopada, svijet je obilježio Međunarodni dan djevojčica. Kao i svake godine od 2012., kad su ga u svoj kalendar uveli Ujedinjeni narodi, svjetski Dan djevojčica obilježen je brojnim javnim skupovima, koncertima i sportskim događajima, a ove godine i prvim digitalnim maršem pod sloganom March For Sisterhood, na društvenim mrežama popraćenim hashtagovima #girlstakeover i #girlhero. U sjedištu Vijeća UN-a za ljudska prava u Ženevi, recimo, odali su počast malim heroinama našeg doba, Malali Yousafzai, Greti Thunberg i trinaestogodišnjoj ‘vodenoj ratnici’ Autumn Peltier, Beč je svoje velebne palače osvijetlio ružičastom bojom, a u američkim školama i sveučilištima organiziran je cijeli jedanaestodnevni program. U Hrvatskoj, na primjer, Međunarodni dan djevojčica obilježen je svečanim puštanjem na slobodu petorice mladića koji su toga petka u Zadru osumnjičeni da su cijelu godinu dana grupno silovali jednu petnaestogodišnju djevojčicu.

Navodim to tek da prisnažim tezu glasnogovornika zadarskog Županijskog suda Hrvoja Viskovića kako su za najnoviji pravosudni skandal odgovorni ‘jednostrani mediji’ sa svojim ‘bombastičnim naslovima’. Mi ćemo biti slobodni dodati i ‘čudovišne medijske konstrukcije’: nijedan, eto, ‘jednostrani medij’ nije ni primijetio da je toga petka bio UN-ov svjetski Dan djevojčica. Kako je i mogao? Tko je u Hrvatskoj uopće znao da postoji Međunarodni dan djevojčica? Novine su kod nas toga dana javljale o Vladinoj najavi da će se Dan državnosti vratiti na 30. svibnja, a kao novi praznik uvesti Dan sjećanja na žrtve Vukovara 18. studenoga. Što se Hrvata tiče, 11. listopada bio je tek blagdan ‘dobrog pape’, svetog Ivana XXIII.

Jedino što u ovom eklatantnom slučaju ‘čudovišne medijske konstrukcije’ jebe gospodina glasnogovornika jest, međutim, činjenica da je teže dobronamjerno dokazati kako je ispitivanje i puštanje petorice silovatelja jedne djevojčice na svjetski Dan djevojčica neugodna slučajnost, nego zlonamjerno dokazati da je riječ o uhodanom sustavu i državnoj manifestaciji. Uostalom, pokušajmo. Glasnogovornik Visković svakako je u pravu kad svoju osjetljivu pravnu struku brani od javne histerije. Rulja s vilama i bakljama ne smije suditi ni ratnim zločincima, a kamoli jedva punoljetnim klincima. Rulja za početak zna samo ono čime je hrane ‘jednostrani mediji’ sa svojim ‘bombastičnim naslovima’ i ‘čudovišnim konstrukcijama’. Pa da vidimo kako priča izgleda iz službenog izvještaja, odvostranjena, razminirana i dekonstruirana.

U petak, 11. listopada, zadarska je policija istražnom sucu Županijskog suda uz kaznenu prijavu privela petoricu mladića iz jednog mjesta u okolici Zadra – dvojicu devetnaestogodišnjaka i trojicu osamnaestogodišnjaka – zbog sumnje da su od lanjskog kolovoza do srpnja ove godine grupno silovali petnaestogodišnju djevojčicu iz istog mjesta. Za tu godinu dana grupno su je silovali najmanje osam puta, snimajući usput svoja iživljavanja mobitelom, prijeteći pritom i ucjenjujući je kako će, ne pristane li na sljedeću seansu, snimke poslati njenim roditeljima i prijateljima. Sudac Ivan Marković pak – procijenivši da ne postoji opasnost od ponavljanja djela i utjecaja na svjedoke – nakon ispitivanja pustio je osumnjičene da se brane sa slobode, uz zabranu prilaska žrtvi i obavezu javljanja policiji dva puta mjesečno.

Ponovimo za pravne laike i histeričnu rulju s vilama i bakljama: sudac je procijenio da petorica mladića, koji su prema kaznenoj prijavi osam puta grupno silovali petnaestogodišnju sumještanku, neće to napraviti i deveti put. Zašto to neće napraviti? Zato što imaju zabranu prilaska? Pa i onda kad su je prvi put odlučili silovati, i kad su to napravili i treći i osmi put, bili su pod jasnom zakonskom zabranom silovanja djevojčica, ponešto ipak kažnjivijom od približavanja. No dobro, nisu ‘jednostrani mediji’ ti koji su obučeni, ovlašteni i plaćeni da procjenjuju kad ne postoji opasnost za ponavljanje djela i utjecaj na svjedoke. Sudac je, uostalom, prije toga detaljno ispitao i samu žrtvu, pa nema opasnosti da je netko u međuvremenu prisili na iznenadnu izmjenu priče. Naravno da je saslušao, zar nije? Zapravo i nije: odluku o puštanju osumnjičenih na slobodu sudac je donio bez ispitivanja djevojčice.

Ponovimo za pravne laike i histeričnu rulju: i prije nego što je saslušao žrtvu, sudac je petoricu mladića osumnjičenih za njeno višestruko grupno silovanje pustio da se vrate u malo mjesto u kojemu svatko zna svakoga, i u kojemu svi znaju tko su njih petorica, a tko je ona jedna. Koja, ponavljam, tek treba dati svoju izjavu i posvjedočiti što se događalo.

Postoji li, međutim, mogućnost da se na koncu pokaže kako je sve bilo tek očajnička osvetnička konstrukcija jedne posrnule djevojčice? Nepopularno je javno reći, ali jasno da postoji: zbog toga, konačno, u Zadru umjesto histerične rulje i stupa srama na Forumu imamo dvjesto metara dalje časne suce i Županijski sud. Najzad, u slučaju takvog nevjerojatnog iznenadnog obrata oni će, a ne ja, pravnim laicima i histeričnoj rulji morati dokazivati kako je ta stvar – nevjerojatni dakle iznenadni obrat nakon što su osumnjičeni pušteni na slobodu, a prije saslušanja djevojčice – samo čudesna igra slučaja.

Ovdje, naime, nije riječ samo o jednoj silovanoj djevojčici. Ovo nije ni grad u kojemu se takav pravosudni skandal dogodio prvi put, a kamoli država.

Prije samo tri godine, histerična je rulja bila jednako konsternirana kad je petoricu mladića koji su na zadarskoj gradskoj plaži Kolovare okrutno zlostavljali i grupno silovali jednu sedamnaestogodišnju djevojčicu isti Županijski sud osudio na smiješne, gotovo simbolične kazne: trojicu na zatvor od jedne do četiri i pol godine, a dvojicu – s obrazloženjem da žrtvu nisu silovali, već samo seksualno iskoristili bez njenog pristanka – na drakonsku kaznu odgojne mjere pojačanog nadzora! Ne samo da je, kako rekoh, bila riječ o istom sudu, nego je sudac u tom slučaju bio isti onaj današnji glasnogovornik što je za gnjev histerične rulje optužio ‘jednostrane medije’ s ‘bombastičnim naslovima’.

Je li dakle riječ o neugodnoj slučajnosti ili o organiziranom obilježavanju Dana djevojčica? Ili je to više, hm, državni blagdan? Taman nekako tih dana, kad je konsternirana rulja pratila suđenje prvoj petorici zadarskih silovatelja, iz zatvora je izašla treća jedna petorica: pet tridesetogodišnjaka koji su negdje na istoku Hrvatske – nikad nismo saznali gdje – jednu šesnaestogodišnju djevojčicu napili, drogirali i puna tri dana grupno silovali, jednako sve snimajući mobitelom, pa su na koncu osuđeni na po cijelu godinu dana zatvora! U vrijeme kad se to događalo, uostalom, ono balavo čudovište koje je u svojedobno medijski dosta bombastično praćenom slučaju svoju žrtvu brutalno silujući doslovno rasparalo, Županijski sud u Splitu osudio je na jebene – ispričavam se zbog bombastičnog jezika – četiri i pol godine zatvora.

Primjera, naravno, ima još, i ima ih bezbroj, ali mi se jednostavno ne da: nemam za to ni dovoljno novinskog prostora ni dovoljno želučane kiseline. Ne u državi u kojoj prosječna izrečena kazna za silovanje iznosi jebene tri i pol godine zatvora. Ne u državi u kojoj je najugledniji vještak za seksualne delikte profesor koji je, kako ustrajno i uzaludno podsjeća kolegica Nataša Škaričić, dvadeset godina učio studente da ‘kod silovanja nije rijedak prešutni pristanak žrtve’. Ne u državi u kojoj spolni odnos bez pristanka – najkraća i najtočnija definicija silovanja – po zakonu nije isto što i silovanje. Ne u državi u kojoj je svaki dan Međunarodni dan djevojčica.

U ovom trenutku, nakon svega što se dogodilo – ili, točnije, prije svega što će se tek dogoditi – nije pitanje hoće li histerična rulja s vilama i bakljama uzeti pravdu u svoje ruke, već kad će se to dogoditi prvi put. Neće, međutim, biti najstrašnije kad se to konačno jednom dogodi. Najstrašnije je što će se to na koncu dogoditi nekome histeričnoj rulji sumnjivom, a posve nevinom tipu, kako to već, uostalom, s histeričnom ruljom u pravilu biva. Sudski će glasnogovornici pak, nije mudro sumnjati, za linč uvjerljivo optužiti jednostrane medije s bombastičnim naslovima.

U međuvremenu – umalo da zaboravim – sretan vam i blagoslovljen svjetski Dan djevojčica.

portalnovosti

Poštovani gospodine Lončar!

Znalo se oduvijek za tu bombu. Amerikanci su je samo potvrdili. Njihova je, teška je 1000 pounds, oko 450 kg i nalazi se na dubini oko 4,5 m. To Nijemci stalno nalaze u svojim gradovima. Američki odnos prema baštini je takav da su na zajedničkom sastanku izjavili, da će je oni riješiti. Način je:

uz nju staviti eksploziv, zasuti sve sa jako puno, brdom zemlje, i aktivirati. Neće biti drugih žrtava-OSIM POTPUNO UNIŠTENOG REDUITA. (ISTOČNI DIO TVRĐAVE BROD)

Na to tada nitko nije pristao.

Naši su odvezli one dvije bombe teške oko 250 kg i veliku količinu lakših bombi i projektila. I eksplodirali su na dalekom mjestu. Težina bombe izgleda nije problem, već više nemogućnost pristupa specijaliziranim strojem da je se izvadi i položi na kamion pun zemlje. Postupak treba tražiti u smjeru da se rastavi djelić REDUITA, vjerojatno je dovoljno oko 4 metra sa najbližem strane gdje je ostala velika rupa na svodu-krovu. Tu se pristupi specijalnim rovokopačem i izvadi bombu.

Nijemci imaju velikog iskustva u tome. Kontaktiram poslovno s poduzećem iz Berlina koje radi čišćenje gradilišta od raznih zagađenja, a i ovo je zagađenje. Županija ima dosta razvijenu Agenciju za razvoj i m ože prijaviti projekt na fondove EU i tražiti financijska sredstva. Mogu me kontaktirati i uputit ću ih na koga da to riješe.

Vlasnik objekta treba sudjelovati u tom postupku, a to je Grad.

Neka se dogovore.

Lijep pozdrav!

Dipl. ing. arhitekture Stjepan Lončarić

TKO JE STJEPAN LONČARIĆ?

Stjepan Lončarić je arhitekt i zajedno sa Zlatkom Uzelcem bili su glavni organizatori oko vrlo uspješnog uređenja spomeničke baštine Tvrđave Brod, krajem prošlog stoljeća i za svoj rad višestruko su i nagrađivani i pohvaljivani.

Vrlo detaljno i precizno su upoznati sa svim događanjima u svezi Tvrđave i ove bombe, a Stjepan mi posebnu moralnu podršku pruža u svezi istraživanja tajanstvenih tunela ispod našeg grada, koji možebitno mogu postati hit turistička atrakcija ako se klimatiziraju, elektrificiraju, urede i opreme određenim kulturno-umjetničkim sadržajima.

I Stjepan i Zlatko vrlo su kulturni, ljubazni i vrlo korektno odgovaraju na sve moje upite vezano za slučaj BOMBA kao i tunele.

ŠUTNJA KAO OBLIK AGRESIJE- KAKVO JE PONAŠANJE POLITIČARA IZ GRADSKE UPRAVE

Šutnja je oblik agresije (Erich Fromm)

Najodgovorniji političari iz Gradske uprave samo šute, ne odgovaraju na ni jedan moj dopis, spuštaju mi bezobrazno i bahato telefonsku slušalicu i moj opći je dojam da su potpuno nezainteresirani za opravdanu i realnu mogućnost da zbog starosti, vlage, korozije dođe do hrđe i uništenja detonatora bombe, inicijalne kapsle, a samim tim i do samodetonacije bombe koja bi mogla odnijeti mnoge živote djece koja se igraju na igralištu ispred nebodera i veliki broj žrtava među građanima, jer se radi o vrlo velikoj i moćnoj bombi, po jednom izvoru teške oko 500 kg, a po drugom-oko jednu tonu. A to su najveće i najmoćnije bombe na ovim prostorima iz Drugog svjetskog rata.

Do sada su službeno reagirali jedino zamjenik župana Stjepan Bošnjaković i Gradska vijećnica Slavica Lemaić. Osobno mišljenje Darka Lončara je slijedeće:

NEČINJENJE I NEPODUZIMANJE ODGOVORNIH DA SE OVAJ PROBLEM RIJEŠI JE OČIGLEDNO I DOKAZANO. MOŽE LI SE STOGA TO SHVATITI KAO OBLIK TERORIZMA I TERORISTIČKOG NAPADA GRADSKE UPRAVE OGROMNOM BOMBOM I EKSPLOZIVOM NA SVOJU VLASTITU DJECU I GRAĐANE SLAVONSKOG BRODA?!

O svemu sam za sada obavijestio:

Predsjednicu RH

Ured za nacionalnu sigurnost

PU Brodsko-posavske županije

Grad Slavonski Brod

Županiju Brodsko-posavsku

Predsjednika Gradskog vijeća Slavonskog Broda

Zamjenika predsjednika Gradskog vijeća Slavonskog Broda

Zbornica, ilustracija

Kako se broj stanovnika u Hrvatskoj smanjivao, a učitelji i nastavnici uglavnom nisu među onima koji su odseljavali, promijenio se i omjer broja učenika i predavača. Prema podacima DZS-a, broj učenika koji su upisali ovu školsku godinu iznosi 316.104, što je 53.594 manje nego prije deset godina kada ih je bilo 369.698. Istodobno, učitelja je ove godine bilo zaposleno 33.415, odnosno 2180 više nego prije deset godina.

O tome ima li Hrvatska previše nastavnog osoblja u odnosu na broj učenika, koliko iznosi njihova satnica i kako bi nastava trebala biti organizirana, postoje različite interpretacije. Ipak, usporedni podaci s drugim zemljama pokazuju da u ukupnom stanovništvu Hrvatska ima veliki broj nastavnog osoblja. Prema podacima Eurostata, kada se pogleda broj učitelja, nastavnika i profesora koji rade na puno i djelomično radno vrijeme u osnovnim i srednjim školama u odnosu na ukupno aktivno stanovništvo, Hrvatska je pri vrhu ljestvice. Njihov udjel iznos 3,5 posto i više nastavnog osoblja u ukupnoj aktivnoj populaciji ima samo Norveška, 3,8 posto. U Njemačkoj, primjerice, taj udjel iznosi 1,9 posto, dok je prosjek za EU 2,4 posto.

Vjerojatno u nedostatku bolje alternative u sustavu obrazovanja i na tržištu rada, mnogi se na kraju odlučuju za nastavnička zvanja i nalaze posao u obrazovnom sustavu, neovisno o tome koliko su plaćeni, ali u odnosu na druge Hrvatska ima i manje aktivnog stanovništva.

A kada je riječ o naknadama učitelja, podaci sindikata pokazuju da učitelj početnik u Zagrebu, koji je samac, radi za oko 5900 kuna, bez dodataka, dok učiteljica pred mirovinom i u istim uvjetima radi za 7200 kuna. To znači da prosjek za učiteljski posao i visoku stručnu spremu iznosi 6458 kuna, samo 24 kune više od hrvatske prosječne plaće, što sindikati smatraju nedopustivim.

Iako na izgled imaju više slobodnog vremena od ostalih zaposlenika, u obzir se ipak uzima i priprema, dopunska nastava, popravni ispiti i različita papirologija kojom se bave, pa se na kraju računa da njihov radni tjedan traje 39 sati. Međutim, sve to na kraju ipak uvelike ovisi o samom ravnatelju, kao i svakom pojedinom nastavniku. Neki sigurno rade i više, pa trebaju biti i bolje plaćeni, dok se za neke to zacijelo teško može reći.

novac

Puno se pisalo o Jokeru Todda Phillipsa nakon premijere na filmskom festivalu u Veneciji krajem kolovoza, gdje je izazvao oduševljenje publike i kritike, pa sve do početka njegova prikazivanja u širokoj distribuciji u listopadu, kada je entuzijazam oko filma počeo jenjavati, a iz nekoga razloga usput mu je pridodan i epitet kontroverznog ostvarenja.

Joker je svakako zanimljiv projekt. Želi izgledati vrlo artsy-fartsy i intelektualno da bi ga pretenciozni filmski kritičari mogli shvatiti ozbiljno, a istodobno predstavlja produžetak stripovskoga trenda koji već desetljeće i pol suvereno vlada Hollywoodom. Zbog svoje ozbiljnosti film se proračunato ne reklamira kao dio DC Extended Universe, iako priča može funkcionirati kao prednastavak priče o odnosu Batmana i Jokera, pa kao takva završava dobro poznatim ubojstvom roditelja Brucea Waynea. Redatelj Phillips status je stekao polu-vulgarnim komedijama velikog komercijalnog uspjeha, poput trilogije The Hungover (2009, 2011, 2013) pa je recentno ostvarenje dodatno reklamirano kao njegov uspješan transfer u drugačije filmske vode. Humor je doduše i ovdje u srži zanimanja, samo je njegov predznak ponešto drugačiji.

Batman je u posljednjoj Nolanovoj trilogiji (Batman Begins, 2005; The Dark Knight, 2008; The Dark Knight Rises, 2012) ionako neprestano doživljavan kao nadmoćna očinska figura koja pomaže stanovnicima Gothama da se riješe infantilnih strahova u susretu s inteligentnim i perfidnim silama zla, koje standardne metode državnih organa sigurnosti i zaštite ne mogu spriječiti u njihovu predanu nastojanju da izazovu kaos te uspostave režim terora. U Burtonovom kultnom Batmanu (1989) cijela priča vrlo arhetipski vrtjela se oko ubojstva oca i maglovita sjećanja na događaj, prvobitnoga čina koji je predstavljao nesnošljivu traumu za Brucea Waynea/Batmana (Michael Keaton). Posrijedi je trenutak koji je potom poslužio kao okidač da se junak očinski posveti svesrdnoj i predanoj obrani i zaštiti prestrašenih stanovnika Gotham Cityja. Njima je miran san upravo krao Joker (Jack Nicholson) koji je navodno maloga Brucea lišio roditeljske pažnje i ljubavi te ga ostavio nesretnim i emocionalno neispunjenim. U stripovskim ekranizacijama uvijek se sve vrti oko očeva i nasljednika, kao da su scenaristi previše ležali na psihoanalitičkoj sofi umjesto da su se vježbali u koncipiranju suvisle priče i dijaloga. Obitelj Wayne sa svojim poslovnim carstvom predstavlja kapitalističku društvenu elitu koja pomaže lokalnu zajednicu, pa joj je njezina dobrobit prioritet. Takvoga se nasljeđa u svojim pravedničkim pohodima drži i Bruce/Batman. Mirno spavajte narode, bogati će vas štititi te se pobrinuti za vašu sreću i sigurnost, što je pozicija koju Phillips naivno pokušava preispitati tako što nam nudi perspektivu marginaliziranoga subjekta – Jokera.

Snimanje samostalnih filmova o upečatljivim negativcima iz stripovskih franšiza često se pokazuje kao nepromišljen potez jer je rezultat pohlepnoga nastojanja da se na uspjehu izvornika zarade dodatni novci. Publici je lik poznat, ima određeni kulturni kapital, pa je takve naslove lakše reklamirati i prodati publici. Međutim, često su producenti zaboravljali uposliti scenariste koji bi osmislili suvislu priču. Dobar primjer je Catwoman (2004) Pitofa, prema istoimenom liku koji je najpoznatiju filmsku inkarnaciju doživio u Batman se vraća (Batman Returns, 1992) Tima Burtona, a u tumačenju Michelle Pfeiffer. Toliko besmislica na jednom mjestu teško se moglo vidjeti. Zato su scenaristi Phillips i Scott Silver (The Fighter) pazili da im priča ne počne nalikovati na predložak za nonsensni blockbuster te su je lišili pretjerane fabularne kombinatorike, kao i grandioznosti i spektakularnosti, opredijelivši se za svojevrsni minus postupak.

Joker prati mladića Arthura Flecka (Joaquin Phoenix) koji u Gotham Cityju radi kao ulični klaun, ne bi li na taj način prehranio sebe i posesivnu majku Penny (Frances Conroy), s kojom živi u skromnom stanu u derutnoj stambenoj zgradi u zapuštenom dijelu Gotham Cityja. Arthur, koji ima poremećaj nekontroliranoga smijanja, sanja o karijeri stand up komičara, dok Penny naivno vjeruje da će ih iz nezavidne egzistencijalne situacije spasiti lokalni moćnik i tajkun Thomas Wayne, za kojega je nekoć radila te kojem sada opsesivno šalje pisma na koje nema odgovora. Film se otvara spikerskim glasom s televizijskoga prijemnika koji doslovno i simbolički kontekstualizira radnju. Komunalne su službe u Gotham Cityju u štrajku, pa grad doslovno biva zatrpan smećem. Štrajk gradskih službi zaduženih da se gradski život nesmetano odvija, odraz je stanja u gradskoj upravi, pa je Arthurova priča kontekstualizirana u društveno tkivo koje se počelo rastakati i propadati te u kojem grad/država više ne može jamčiti sigurnost pojedincu, a pritom je jaz između bogatih i nebogatih sve veći. Smeće na ulicama je ujedno simboličko, odnosno ljudsko. Tajkuni koji žive u ograđenim vilama kao smeće tretiraju sve ispod sebe, a Gotham City ujedno upućuje i na propast empatije te ljudske solidarnosti. Potonja će svoje radikalne obrise poprimiti u završnici u anarhičnim i kaotičnim demonstracijama.

Jokerova pozicija definirana je kolopletom društvenih i psiholoških motivacija. On je produkt Gothamove društvene i organizacijske atrofije. Drugi je zbog svog klasnoga statusa te je potisnut na samu marginu društvenih odnosa. Sažima aspiracije obespravljene mase, koja u završnici protestira. Drugi aspekt njegove drugosti proizlazi iz činjenice da je posrijedi mentalni bolesnik, osoba koja ima povijest boravka u mentalnim institucijama. Psihičku napetost do krajnjih granica zaoštrava odnos s majkom, otkriće njezine prošlosti te mogućnosti da je Thomas Wayne njegov otac. Splet društvenog i psihološkog uvjetuje da protagonist u određenom trenutku pukne jer teret postaje pretežak. Postoji korespondencija između lika i društvene okruženja. Kako Arthur postaje sve nestabilniji i nasilniji pod prevelikim psihičkim teretom, tako i gradske mase sve više konsolidiraju, postaju organiziranije, nasilnije te aktivistički usmjerene.

Phillips neprestano balansira između unutarnje i vanjske perspektive. Ocrtava bezizlazno, prljavo, tmurno i depresivno gradsko ozračje. Uniformirani spletovi zgrada, prometnica, tračnica, ulice prekrcane otpadom te otuđenim stanovnicima stvaraju ranije spomenuti dojam gradske atrofije u koju je protagonist uklopljen. Njegovo psihičko propadanje signalizirano je upravo stavljanjem naglaska na subjektivnu perspektivu i svijet osobne doživljajnosti. Sporadično se Phillips koristi fabularnim efektima: za pojedine događaje u kojima je Arthur sudjelovao otkrivamo da su plod njegovih fantazija i deluzija, pa redatelj nastoji određene situacije predočiti kroz unutarnju fokalizaciju. Ona istodobno funkcionira kao sredstvo psihologizacije, ali i kao efekt iznenađenja za gledatelja.

Upravo se potenciranje psihologizacije pokazuje kao najveći problem, jer ostaje dojam da redatelj i njegov koscenarist svim silama nastoje Jokerovu liku dati psihološku dubinu te društvenim i psihološkim razlozima opravdati ili objasniti njegove postupke. Neki put nije potrebno detaljno psihologizirati jer lik jednostavno može biti takav kakav jest bez povoda, a na tome je polijegala čar Jokera kao negativca. Kada pažljivije zagrebete ispod površine, Phillipsova i Silverova priča je banalna, a napose su istrošeni njihovi motivacijski ključevi. Arthur je žrtva posesivne i psihički labilne majke, koja ga je zanemarivala u formativnim godinama, a provlači se i pitanje očinstva koje dopire sve do Thomasa Waynea. Posrijedi su istrošeni motivi koji su nebrojeno puta (zlo)rabljeni, pa je posrijedi ofucani, jeftini psihologizam. Iznim naslovnoga lika, ostatak protagonista dobio je poprilično papirnatu karakterizaciju. Zbog čvrstoga nastojanja da liku daju psihološku i društvenu pozadinu, ekspozicija Jokera je predugačka te na nju otpada čak pedesetak minuta filma, što se odrazilo i na ritam pripovijedanja koji je sporadično prespor. Redatelj ujedno želi impresionirati vizualnim segmentom, iako je sve stvar pastiširanja brojnih vizualnih posudbi – u rasponu od Scorseseova Taksista do Burtonova Batmana.

Djelo mijenja i perspektivu na obitelj Wayne, koja sada predstavlja beskrupulozne kapitaliste, a pater familias Thomas ima i političke aspiracije da postane populistički gradonačelnik, iako se prezrivo odnosi prema svima koji su ispod njegova statusa. Phillips je stoga vrlo nadobudan da ostvari relevantan društveni i politički komentar koji bi njegov uradak učinio vrlo aktualnim, no jako se u tome trudi, previše je doslovan i pubertetski zapjenjen, podjednako koliko je glumačka kreacija Joaquina Phoenixa odveć napadna.

filmovi

Vukovar, 18.10.2019 – Nisu se stekli uvjeti za uvoðenje posebnih prava i ravnopravnu uporabu æirilice u Vukovaru, prijedlog je Zakljuèka o dostignutom stupnju razumijevanja i dijaloga meðu graðanima Vukovara pripadnicima hrvatskog naroda i srpske manjine koje je u petak vijeænicima proèitao gradonaèelnik Ivan Penava.

Čak ni izraziti šminkeri među domaćim javnogovornicima nisu primijetili da je još jedna (politička) moda stigla u Hrvatsku (s odgovarajućim provincijskim zakašnjenjem, dakako). Pokret koji je, započevši u Španjolskoj prije nešto više od osam godina, u nekim trenucima obuhvaćao gotovo čitav (razvijeni) svijet – Indignados, kao da nalazi odvjetke na lokalnoj sceni. Dakako, domaći/e zgroženici/e nose neke od jasnih biljega hrvatske političke stvarnosti. Nikako tek stoga što se pojavljuju u vrijeme kada je od masovnoga prosvjeda prepunoga antisistemske ljutnje ostao tek patuljak Ljutko, nego prije svega zato što je ovdje posve izokrenut izvorni motiv rečenoga gibanja.

Zapravo, ostala su tek difuzna ljutnja, zgražanje, prijezir, te, dakako, nerealistični (i nejasno adresirani) zahtjevi. No, dok su u izvornoj inačici (pretežito) mladi ljudi (dijelom motivirani, doduše, brošuricom prastaroga Hessela) ogorčeno prosvjedovali protiv opće štednje kojom se kapitalizam kanio izvući iz krize, riječju: protiv ukradene budućnosti – u hrvatskoj se verziji radi o podjednako difuznoj ljutnji zbog krađe prošlosti.

Prošlost koja je ukradena nije oslikana kao idealno, poželjno razdoblje – kako je to kod konzervativnoga svjetonazora – i različitih (neo) nostalgičarskih smjeranja u pravilu slučaj. Dapače, prošlost je mračna, ona je bitno određena vremenom nastanka Žrtve, u čije se ime danas i djeluje. Ova je Žrtva mistificirana oznaka tisuća realnih žrtava poginulih, pobijenih, ranjenih, nestalih, silovanih … Za razliku od zbiljskih žrtava kojih se na različite načine sjećaju njima nekada bliski (općeprihvaćena frazeologija ih i dalje naziva „obiteljima žrtava“, iako je pravi problem u tomu što te obitelji više ne obitavaju s ubijenima ili nestalima). Pa i kada se ovih dana – po tko zna koji puta – u Vukovaru javi netko tko tvrdi da je oprostio ubojicama svojega brata i da se prošlošću ne želi baviti, mitska Žrtva kao opća motivacija i dalje je neokrznuta, a realne žrtve – i njihovi – uglavnom su apstrahirani (osim kao pripovjedni povodi za prosvjede).

Vukovar
Simbolička je proizvedenost Vukovara u središte hrvatskoga domoljublja pomalo usredištila i njegova gradonačelnika (FOTO: Lupiga.Com)

Rečeni pokret živi pritom od višedesetljetnoga kultiviranja oficijelnih uspomena na ratne žrtve, u kontekstu „njegovanja vrijednosti Domovinskog rata“, naravno. I zbog toga oni bi da bude moguće ono što Shakespeare davno formulira: „Ali je misao rob životu, a život luda vremenu, a vrijeme koje nadzire cijeli svijet mora jednom stati“, „Henrik IV.“ 1 V., 4.

No, za pokretaš(ic)e stvar nije „samo“ u tomu da se zaustavi vrijeme (e da bi oni nadzirali svijet, valjda), nego i da ga se okrene unatrag, kako bi se svijet približio Žrtvi. Tugovanje za vremenima „ratnoga jedinstva“ u svakidašnjim priredbama što ih vlasti posvuda stalno organiziraju odlična je podloga za ovakva fantaziranja. No, to da je riječ o (političkoj) realnosti pokazuje – već i na razini površne ilustracije – poredba današnjega gradonačelnika Vukovara i onoga koji je izabran prije deset godina, Željka Sabe. Prema svemu, Sabo danas izgleda kao gradonačelnik desetljeće udaljeniji, a ne desetljeće bliži ratu iz devedesetih.

Hrvatska je pobuna (za sada još uvijek, ipak: „pobuna“), specifično, intimno povezana s vlašću i dobrim se dijelom odvija ne samo na ulicama (kada zgroženici/e budu tamo poslani), nego i u koridorima moći, poglavito u labirintima vladajuće stranke. Na čelu je hrvatskoga pokreta Ivan Penava, koji, u stilu desnoradikalnih vođa diljem Evrope, argumentaciju zamjenjuje dizanjem glasa, a retoričku insuficijenciju ponavljanjem parola. Pojavio se je kao (zemljopisno i politički) marginalni hadezeovac, no simbolička je proizvedenost Vukovara u središte hrvatskoga domoljublja pomalo usredištila i njegova gradonačelnika. Prošlogodišnjim mitingom upozorio je na to da mu podrška nadilazi istočne dijelove zemlje, ali i na potencijalno ozbiljne razmjere raspojasanoga nezadovoljstva sustavom (usp. ovaj tekst).

Paradoks je Penavina nastupanja (i) u tomu što mu je Vukovar istovremeno preuzak, jer, svakako, teži nacionalnoj razini učinka, ali i preširok, jer u svakome trenutku nastupa u ime dvotrećinske, etnički hrvatske gradske većine, posve svjesno i eksplicitno ostavljajući etničku manjinu izvan legitimacijskoga korpusa (no nikako i izvan fokusa svojih aktivnosti).

Vukovar prosvjed
Prošlogodišnji miting u Vukovaru (FOTO: HINA/ml)

Retorika koju ovaj pokret ljutitih zdušno reproducira ne usmjerava se – kako je to u izvornoj verziji (pa i u desničarskim replikama) uobičajeno – prvenstveno na centre političke moći (ekonomsku, kao pravi desničari/ke ostavljaju posve po strani). Ovdje je, međutim, u centru pažnje pravosuđe. Ponajprije stoga što je Penava (za razliku od vodećih govornika ostalih gibanja ogorčenih) i dalje sastavinom baš onoga establishmenta kojemu bi ovakva kretanja da dođu glave, pa (još) ne usmjerava akciju na striktno političke ciljeve.

Već i stoga pravosuđe je idealan objekt Penavinih (i inihsrodnih) napada. To je još očitije budući da se radi o supstancijalnoj fiksaciji na Žrtvu – za koju nitko nije kažnjen. Osveta je oduvijek idealan motivacijski okvir. S obzirom na kvalitetu hrvatskoga pravosuđa doista nije teško naći čak i kvantificirane pokazatelje neprihvatljiva stanja. Doduše, Penavu i njegove realni podaci ne zanimaju odviše, inače bi se stalno spoticali o činjenicu da je među nestalima (o kojima posebice skrbe) otprilike 40 posto pripadnika etničke manjine koja sačinjava 4,4 posto hrvatskoga pučanstva.

Njima je, zapravo, do (u svima konsekvencijama pogubne) „demokratizacije“ pravosuđa, do suđenja na ulicama i trgovima (koje, jasno, pretpostavlja i radikalno skraćene postupke). Da takve invektive ne završavaju samo pritiskom na pravosudni proces, nego utječu i na nomotehniku pokazuje – vremenski i metodički paralelni, a svjetonazorski i politički posve suprotstavljeni – pritisak pokreta za zaštitu žena od nasilja koji je već doveo do praga uvođenja u Kazneni zakon silovanja bez uporabe sile.

Penavino ponašanje na sjednici Gradskoga vijeća Vukovara, prošlog tjedna, u tom je pogledu tek logičan nastavak njegova dosadašnjega djelovanja, protusrpska i radikalistička gesta samo je dodatno naglašena. Nije zapravo bitno – ma koliko bilo ružno – to što Penavu vrijeđa statut grada na ćirilici, niti to što predstavniku srpske manjine u vijeću predaje na majici ispisani popis vukovarskih žrtava, za koji je njegov zamjenik Marijan Pavliček (više o njemu u ovom videu) naglasio da sadrži „ne-srpske žrtve“, blaženo nesvjestan da je time otkrio ključni legitimacijski deficit Penavina upravljanja gradom.

Bitno je da Penava&comp. odbijaju primijeniti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, obrazlažući to povredom prava mrtvih i nestalih i njihovih bližnjih. Njegovim vlastitim riječima: „ali treba biti jasno da se s mrtvima neće kalkulirati ni prema državi, a najmanje prema onima koji prikriveno podržavaju teze koje su dovele do zla i razaranja grada” (net.hr., 18. 6.). A nejasno je odakle on zna da su (i) mrtvi tako radikalno protućirilično nastrojeni.

Marijan Pavliček naglasio je da se radi o „ne-srpskim žrtvama“, blaženo nesvjestan da je time otkrio ključni legitimacijski deficit Penavina upravljanja gradom (FOTO: HINA/Goran Čorkalo)

Eksplicitno ga je – svojim ustavnim obvezama unatoč – podržala i predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović: „E pa oprostite, prvo treba riješiti velike stvari, a onda možemo krenuti u one korake koji će omogućiti svim da se osjećaju sigurno u hrvatskoj državi“ (Jutarnji list, 19. 10.). Za razliku od posve očito slabo obrazovanoga Penave, kandidatkinja (za predsjednicu i doktoricu) bi morala znati da je sigurnost pojedin(a)ca osnova državne egzistencije te ne može biti uvjetovana prethodnim uvjetima…

Dakako, nije ovdje riječ o Hobbesu i sličnome, radi se o (sada već nacionalno proširenoj) političkoj perverziji u kojoj se, sve jasnije: mrtvi nadnose nad živima, a njihova prava postaju uvjetima života onih koji su preživjeli ono „pravo vrijeme“, vrijeme Žrtve (PS. kada se repetitivno spominje „žrtva Vukovara“ nejasno je zapravo iz izrijeka radi li se o žrtvi koju je „Vukovar“ podnio ili nanio…).

Militaristička slika svijeta koja živi od mistifikacije (prošle) žrtve u ime priprave (novoga) rata ovdje se posebice naglašava žalom zbog „mirne reintegracije“ (po čemu je naširoko poznat Penavin ideolog Tomislav Josić). A jednostavne činjenice govore; vojnim je načinom (svemu junaštvu unatoč) Hrvatska izgubila Vukovar, mirovnim pregovorima ga je dobila natrag (ali s – mnogo – više srpskoga pučanstva no što se to sviđa pokretaškim ideolozima).

Kako bi dodatno naglasio svoju okrenutost mrtvima Penava i njegovi stalno govore o potrebi da se „Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta“. Za njih to, u osnovi, znači izbjegavanje uvođenja dvopismenosti u grad, jer ona, navodno, „vrijeđa osjećaje Vukovaraca“. Interesantno je da se u Jugoslaviji 1955. godine, u vrijeme koje je bilo bliže – znatno pogubnijem – ratu od današnjice ovome iz devedesetih, u nastavi Njemačkoga jezika rabilo i gotičko pismo, simbol nedvojbeno većih zločina od onih u Vukovaru, premda su s njemačkom manjinom jugoslavenske vlasti postupale neusporedivo gore no hrvatske sa srpskom.

Uvođenje koncepta „posebnoga pijeteta“ znači zapravo nametanje grobljanskoga režima jednome gradu. A posebnost je takvoga režima dio evropske tradicije od ranoga srednjeg vijeka. On sadrži, npr., zabranu unošenja oružja (i kod ispaljivanja počasnih plotuna već se dugo rabi samo manevarska municija), glasnoga govora, poslovnih pregovora, zabavljanja i svakojakog nereda (više o tomu, npr., svake godine 19. listopada o Grobljanskome danu na njemačkome govornom području).

Prevedeno doslovce na vukovarsku situaciju značilo bi to ponovno izbacivanje vojske iz grada (a tek su ju ponovo uveli), posebnu regulaciju smještaja i rada zabavnih ustanova (u Njemačkoj je, primjerice, određeno na kojoj udaljenosti od ostataka koncentracijskih logoru smiju biti smješteni disko klubovi i sl.), zabranu političkih i inih arlaukanja po ulicama, itd. To više što je odgovarajući članak hrvatskoga Kaznenog zakona naslovljen sa: „Povreda mira pokojnika“ (čl. 332.).

Postoje, naravno, ozbiljni problemi s prenošenjem želja pokojnih današnjim organima vlasti, no za Penavu to svakako nije prepreka; njegova je spiritističko-politička aktivnost utemeljena u nepoljuljivoj vjeri u to da baš on (i njegovi) znaju što Žrtva želi. A pokojni su samo njezina emanacija (ionako su svi, bez obzira na razlike, pokopani na Ovčari pod identičnim križevima). U to ime, njegov bi puni politički uspjeh značio neku vrst gradonačelničkoga poraza; grad bi bio (u najmanju ruku) ozbiljno oštećen. No, zato bi se Penava mogao ponosno isticati kao prvi grobljonačelnik ikada.

lupiga

Realno gledano, Ustav bi bilo najbolje iznova napisati. Kod nas se ustav često mistificira kao nekakav vrhunaravni zakon, no treba zapamtiti da je to dokument koji je pisao Vladimir Šeks, u nema ništa nepromjenjivo i vječno.

Korupciju se može riješiti antikorupcijskim politikama samo ako su one potpomognute socio-ekonomskim oporavkom. Same antikorupcijske politike nisu dovoljne.

Naravno, sve osobe s invaliditetom, kojeg god izvora njihov invaliditet bio, moraju imati pravo, kao i svi ljudi, na zdravstvenu skrb. S druge strane, daleko previše se troši na različite veteranske udruge, koje zapravo služe kao HDZ-ova parastruktura, a katkad i paravojska.

Usprkos zločinima staljinizma ne može se nacizam – kao režim temeljen na rasnim zakonima – i kao takav zločinački poredak od samog početka – izjednačiti s komunističkim projektom boljeg i pravednijeg društva za sve, bez obzira na naciju, vjeru, porijeklo. Time se ignorira razlika između komunističke ideje i rasističke, šovinističke nacističke ideologije.

Eureka! Pa da! To je to! Kako se toga prije nisam sjetio?! Upitao sam se kao profesor Baltazar. Poslati ću predsjedničkim kandidatima, onima koji su špicen/ špricen ili grr mainstream kandidati za predsjednika Republike Hrvatske, ista pitanja za intervju, pa da vidimo koje su njihove kvantitete i kvalitete odgovora. Pitanja sam poslao: Kolindi, Kolakušiću, Milanoviću, Škori, Kovaču, Oreškovićevoj. Pernaru, Katarini Peović i, naknadno, Karabatić. Potonja se kandidira malo oskudnije odjevena. Naravno poslao sam joj.

Debata s istim pitanjima, od onih desno kandidatih (od onih koji koji mjere visinu kukuruza po Hrvatskoj), od onih još desnije, do „ kavanskih ljevičara“, koji su to samo pro forma, sve do onih koji bi u isto vrijeme bili predsjednici koji sami sebi daju mandat da budu premijeri i predlažu se za ministre. Čak ni takvi u RH nemaju dijagnozu. Kako pristižu odgovor, tako ću ih objavljivati, a da ni papirnato plišana rodica, veliki simbol uznapredovalog brodskog turizma, neće imati pojma o njima.

Prvi odgovori stigli su od gđe Katarine Peović kandidata za predsjednicu iz Radničke fronte. Kad sam ih pročitao, konstatirao sam samo „vau“. Do sada bi obično odgovori u nekim drugim anketama bili površni, i u njima je bilo samo populizma i ulizivanja do n-te potencije. Mislim tu i na bivšeg predsjednika Josipovića.

http://www.sbperiskop.net/kolumne/vkrnic/ivo-josipovic-ekskluzivno-za-sbperiskop-drzave-koje-zaostanu-u-novim-tehnologijama-a-mi-tu-vidno-zaostajemo-postat-ce-novovjeke-kolonije

Kandidatkinji Peović Bandić je svojevremeno rekao da crkne, a ona je odgovorila da ga neće ni tužiti. Sram ga šovinistički bio.

“Molim vas, nemojte s ove govornice govoriti nacionalni stadion pod znakovima navodnika. Pod kojom zastavom vi živite i u kojoj zemlji? Učinit ću sve da napravimo nacionalni stadion. To će biti hrvatski nogometni dom. Potrošit ćemo novaca manje nego ono što su oni napravili za ugled ove zemlje, i Zagreb i Vlada, a vi možete crknuti od tuge”, poručio je Bandić zastupnici Peović Vuković.izvor: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/bandic-izvrijedao-zastupnicu-izgradit-cu-stadion-a-vi-mozete-crknuti-od-tuge-foto-20180723

Ukratko, Katarina Peović jedna je od rotacijskih zastupnica Radničke fronte u Skupštini grada Zagreba, doktorica znanosti i docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci, istaknuta javna intelektualka i dugogodišnja politička aktivistica i teoretičarka, te autorica dviju knjiga. U siječnju ove godine već je najavila svoju kandidaturu za naredne predsjedničke izbore u Hrvatskoj, a bila je i kandidatkinja Radničke frtonte za europarlamentarne izbore. RF u koaliciji s SRP-om, osvojio je 3.651, dok je ona osvojila oko 800 prefercijalnih.

Još u studentskim danima bila je članica Pokreta studentskih inicijativa i aktivističke udruge Attack, a Radničkoj Fronti pridružuje se i prvi put se aktivno uključuje u politiku. Kako sama kaže, razlog nije bio profesionalna politička karijera, već snažni osjećaj da nema više privilegiju držati se po strani od aktualnih političkih zbivanja u državi koja utječu na svaki segment građanskog života..

S gospođom Peović otvaramo sbperiskop-sučeljavanje istim pitanjima.

U kojim biste slučajevima pokrenuli postupak ocjene ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom? Navedite neke praktične primjere?

Treba na početku reći da se od samog Ustavnog suda ne može previše očekivati jer on realno nije nikakvo neovisno tijelo, jer se ustavni suci također postavljaju politički, no pokretanje postupka ocjene ustavnosti može, unatoč tome, u rukama progresivne predsjednice, koja drži do interesa radne većine, biti korisno oruđe. Ako ništa, na taj se način može svrnuti pozornost javnosti na loše strane nekog zakona i bar odgoditi njegova primjena na neko vrijeme. Predsjednik/ca mora iskoristiti sva legalna sredstva na raspolaganju u borbi za interese radništva i svih osiromašenih i potlačenih u društvu. Kao primjer mogu navesti Zakon o radu, kojim je omogućeno primjerice uvođenje nejednakog rasporeda radnog vremena, ukidanje potrebe za prekovremenim radom i prema kojem ne postoji ograničenje trajanja tjednog rada.

Ukratko opišite u kojem bi pravcu išle promjene Ustava RH, ukoliko do njih dođe? Koji bi to stari temelji ostali, a koji bi novi bili postavljeni?

Predsjednica ili predsjednik ne može mijenjati Ustav, za to je potrebna dvotrećinska većina u Saboru. Realno gledano, Ustav bi bilo najbolje iznova napisati. Kod nas se ustav često mistificira kao nekakav vrhunaravni zakon, no treba zapamtiti da je to dokument koji je pisao Vladimir Šeks, u nema ništa nepromjenjivo i vječno. Ustavom, prije svega, treba zaštiti prava radništva i narodne većine, umjesto da se štiti „privatno vlasništvo“, pod čime se u stvarnosti primarno misli na tajkunsko vlasništvo stečeno u lopovskoj privatizaciji. Također, ustavom treba zabraniti privatizacije ključnih resursa, zdravstva i obrazovanja.

U slučaju da je situacija je u zemlji dosta krizna i složena. Uloga predsjednika je da utječe na stabilnost države. U slučaju pobjede na izborima, jeste li spremni primijeniti članak 102. Ustava RH, koji glasi: ‘Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.’

Hoćete li doista u Vašem mandatu predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja? Ako da koja su to?

Legalistička igra mijenjanja pravila ustavnim promjenama zamagljuje važnost promjena koje se moraju desiti u polit-ekonomskom polju – društvo mora omogućiti da svi imaju mogućnost punog i svestranog razvoja i dokinuti podjele koje jednima omogućuju da imaju sve, drugima da se sve oduzima. Nije problem toliko u legalističkim “pravilima igre” koliko u ekonomskoj deprivilegiranosti većine. Kako je već rečeno, predsjednica treba koristiti sva oruđa na raspolaganju kako bismo stali na kraj antiradničkim politikama. Stoga bih svakako od Vlade tražila i tematske sjednice. Naravno, od toga ne treba previše očekivati jer Vlada to može odbiti, a može vrlo lako i održati pro forma sjednicu i nikome ništa. Pa ipak, predlaganjem sjednice može se svrnuti pozornost javnosti na određene probleme pa utoliko i taj alat treba koristiti.

Jeste li za to da se ubuduće predsjednik bira u Hrvatskom saboru? Ako da – zašto?

U trenutnim okolnostima, s predsjednicima kakve imamo, iz perspektive uštede bilo bi jednostavnije da se predsjednik bira u Saboru. No nije ključna ustavno-pravna formula već široki narodni konsenzus oko promjena. I u sadašnjim okolnostima predsjednička funkcija teoretski može igrati važnu simboličku ulogu u utjecaju na javno mnijenje – dizanju svijesti o važnosti pro-radničkih politika, zaštiti socijalne države, zaštiti najslabijih i obespravljenih. Utoliko i Radnička fronta, dok takva mogućnost postoji, koristi i predsjedničke izbore za promicanje svojih ideja.

Kakav je vaš osobni stav o borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala?

Većina kandidata misli da je problem samo u nepoštivanju zakona i površinskoj korupciji. Ona doista jest problem, no još veći je problem to što je naš cijeli sistem u svojoj srži duboko koruptivan. Ako je sistem postavljen tako da većinu bogatstva u društvu ima tajkunska manjina, nastala u duboko nedemokratičnoj i lopovskoj privatizaciji, a onda oni preko svojih medija i svojim resursima i novcima praktički određuju tko će biti na vlasti ‒ kakva je demokracija? Tko je te tajkune birao? Tko je glasao tko će dobiti naše društvene resurse i poduzeća? A ako politički predstavnici tajkunske elite pišu zakone u Saboru, znači li to da bi sve bilo u redu kad bismo se samo pridržavali tih zakona? Korupciju se može riješiti antikorupcijskim politikama samo ako su one potpomognute socio-ekonomskim oporavkom. Same antikorupcijske politike nisu dovoljne.

Kapitalizam je legalna korupcija. Ako doktor u državnoj bolnici bude osuđen za primanje mita jer je preko reda primio pacijente, to se smatra korupcijom, no ako to isto radi u privatnoj bolnici i na slobodnom tržištu – dakle da na operaciju prima samo one koji mogu platiti njegovu uslugu – tada se to smatra poštenim razmjenskim odnosom i poštenom nagradom za vještinu liječnika.

Da bismo “riješili” problem mita i korupcije dovoljno je da sve u javnom vlasništvu privatiziramo i tada će ono što je do tada vrijedilo kao mito i korupcija odjednom postati pravedni tržišni odnos razmjene privatnih ugovornih strana… A oni koji nemaju novaca da plate usluge kod privatnih kompanija, makar iste pružale usluge liječenja, obrazovanja i sl., i time ostanu bolesni i neobrazovani, to će biti primarno njihova odgovornost.

Kakav je vaš stav o ‘referendumskoj demokraciji’?

Kao što je poznato, Radnička fronta je jedina direktnodemokratska stranka u Hrvatskoj. To znači da o svim važnim odlukama (ili odlukama koje članovi smatraju važnima) odlučuju izravnim glasanjem nakon rasprave svi članovi – a ne samo jedan predsjednik, predsjedništvo, glavni/središnji odbor ili sl.

Promjena koju mi zagovaramo bila bi rezultat protagonizma, a ne djelovanja prosvijećene manjine ili avangardne partije utoliko nam je direktna demokracija izuzetno važna. Da bi ljudi razvili kapacitete za odlučivanje oni trebaju imati mogućnost aktivnog sudjelovanja u formuliranju odluka, a ne samo aklamacijskog prihvaćanja onog što prosvijetljena manjina određuje kao politički smjer. Procedure demokratske i direktno-demokratske su važne u zajednici, za društvenu, komunalnu i socijalnu dimenziju koje treba povezati. Društvena podjela rada, proizvodnja i raspodjela moraju biti primarno rezultat demokratskog planiranja i zadovoljenja demokratsko utvrđenih komunalnih i društvenih potreba.

Zbog svega toga podržavamo sve načine izravnog izražavanja volje naroda. Međutim, tu treba dodati neke ograde. Referendumi u okviru kapitalističke „demokracije“ imaju vrlo slične nedostatke kao i izbori ‒ naime, ovise o novcu. Da bi se skupili potpisi u dva tjedna, potrebno je imati silne resurse, inače smo unaprijed osuđeni na propast. To bi u budućnosti trebalo promijeniti. Također, referendumima se ne bi smjela moći smanjivati već postignuta razina ljudskih prava, kao što je to dosad bio slučaj i za što su se referendumi zloupotrebljavali, ponajprije zato što je iza takvih akcija stajala financijska moć Crkve.

Da li treba izjednačiti položaj osoba s invaliditetom i branitelja u materijalnim pravima? Koje je Vaše mišljenje o toj temi pošto trenutno imamo više od 500 tisuća branitelja?

Broj branitelja je nerealno visok i još uvijek raste. Mirovinu veću od 8.000 kuna među 1,1 milijuna “običnih” umirovljenika ima svega 3,658 njih, a među oko 70.000 branitelja njih čak 11.342! 14.474 vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba je s prosječnom mirovinom od 3.656 kuna! 70.963 umirovljenih hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji s prosjekom je mirovinskih primanja od 5.580 kuna! Istovremeno mirovinu u iznosu do 1.500 kuna prima gotovo 306 tisuća ljudi u RH. Više od jedne trećine umirovljenika, dakle gotovo polovina njih, živi na samom rubu siromaštva. To se mora promijeniti. Naravno, sve osobe s invaliditetom, kojeg god izvora njihov invaliditet bio, moraju imati pravo, kao i svi ljudi, na zdravstvenu skrb. S druge strane, daleko previše se troši na različite veteranske udruge, koje zapravo služe kao HDZ-ova parastruktura, a katkad i paravojska.

U odnosu na nacionalne i ostale manjine, kakvi su vaši stavovi?

Vladajući manjine demoniziraju kako bi postigli lažnu homogenizaciju većinskog naroda. Manjine ne mogu biti odgovorne za loše stanje u zemlji. Potrebno je, naravno, zaštititi manjine, no to se ne može učiniti samo naivno liberalnom zaštitom manjinskih prava, inzistirajući na pukom moraliziranju. Potrebno je organizirati se ne na lažnoj nacionalističkoj osnovi, tražeći lažne krivce u vidu nacionalnih i drugih manjina, nego na ekonomskoj osnovi, zahtijevajući prava i bolji život za radnu većinu ‒ koje god nacionalnosti, seksualne orijentacije itd. ona bila. Samo se na taj način može suzbiti nazadna politika napada na manjine, koja služi tome da nas uvjeri da su radnik Hrvat i tajkun Hrvat dio iste zajednice, tobože u opreci prema npr. radniku Srbinu, kako bi se spriječilo da se radnik Hrvat i radnik Srbin zajedno udruže u borbi za svoja prava i protiv eksploatacije od tajkuna Hrvata (tj. kapitalističke elite općenito). Nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, homofobija itd. ne mogu se pobijediti pukim moraliziranjem ‒ potrebno je političko organiziranje na sasvim drugim osnovama.

Što mislite o pobačaju?

Pobačaj treba biti dostupan i besplatan i treba ga vratiti u Ustav iz kojeg je izbačen. Tzv. prigovor savjesti je odbijanje pružanja zdravstvene zaštite. Napad na pravo na pobačaj je samo jedan vid napada na ženska prava, a koji vladajuće elite koriste kako bi održale status quo. Licemjerno je da se žene priječi da izvrše pobačaj, a da o rođenoj djeci nitko ne misli, nego je roditeljima sve teže financijski uzdržavati obitelji, socijalna prava se smanjuju itd. Tu se vidi da ekstremnoj desnici nije do djece nego do kontrole nad ženama.

Što biste učinili u zaustavljanju socijalne diskriminacije?

Treba korjenito promijeniti sistem – prema demokratskom socijalizmu. Kozmetički reformizam neće biti dovoljan. Kapitalizam se pokazao kao promašaj ‒ BDP nam je isti kao prije 40 godina, realne plaće po kupovnoj moći su manje nego prije 40 godina, zaduženost veća, broj radnika manji, a broj penzionera veći. Nejednakost je najveći problem današnjice, a zanimljivo je pritom da nijedan od drugih kandidata o tome uopće ne govori, osim što se to povremeno površno i pro forma spomene.

Što bi po vama bilo pravedno društvo?

Pravedno društvo je društvo koje osigurava puni i svestrani razvoj svih. Da bi se to osiguralo potrebno je da se ekonomska aktivnost ne odvija zbog privatnog profita, već za zadovoljavanje društveno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana. Što znače ljudska prava, ako čovjek se ne možemo liječiti ili obrazovati? Ekonomska prava se moraju vidjeti kao ljudska prava.

Smatrate li da bi u Hrvatskoj zakonski trebalo povećati, smanjiti ili ostavit iste ovlasti predsjednika?

U Hrvatskoj treba kompletno promijeniti sistem, pa tako i onaj politički. No to se ne može riješiti predsjedničkim izborima. U svakom slučaju, nije dobro da jedna osoba ima previše moći zbog mogućnosti zloupotrebe i samovolje tako da svakako nismo za povećavanje ovlasti. No, u okviru sadašnjega sistema, pitanje je zapravo prilično beznačajno i riječ je o temi o kojoj se govori da se ne bi govorili o bitnijim stvarima, kao što su radnička prava i nejednakost u društvu.

Kakav je vaš odnos u ‘suočavanju s prošlošću’? Mogu li se preživjele totalitarne ideologije koristiti u dnevnopolitičke borbe?

Opasni povijesni revizionizam koji smo imali prilike vidjeti i nedavno u EU parlamentu s “Rezolucijom o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“ koja izjednačava komunizam s nacizmom pokazuju da se poviješću manipulira. Rezolucija koju su inicirali evropski konzervativci, a koja dolazi od europarlamentaraca iz zemalja u kojoj se sve više pojavljuje deficit demokracije (Poljska, Mađarska), perfidno tumači prošlost. To se, između ostalog, čini i zato da se blokira svaka ideja boljeg i pravednijeg društva za sve. Usprkos zločinima staljinizma ne može se nacizam – kao režim temeljen na rasnim zakonima – i kao takav zločinački poredak od samog početka – izjednačiti s komunističkim projektom boljeg i pravednijeg društva za sve, bez obzira na naciju, vjeru, porijeklo. Time se ignorira razlika između komunističke ideje i rasističke, šovinističke nacističke ideologije.

Tako se i za emancipacijske projekte danas želi reći da su opasni i da će završiti u krvavim revolucijama, te da je bolje ne stremiti boljem i pravednijem društvu već se zadovoljiti postojećim nepravdama i nejednakostima.

Iako pod američkim sankcijama, Iran najavljuje kako planira uložiti oko 300 milijuna eura u izgradnju 200 velikih teretnih brodova kojima će se služiti da bi se suprotstavio američkim kaznenim mjerama, embargu, zabranama i sankcijama.

“Definirali smo cilj izgradnje 200 teretnih brodova kao dio razvojnog plana pomorske industrije. U to će se područje uložiti oko 300 milijuna eura”, rekao je iranski ministar industrije, rudarstva i trgovine, Moli Rahmani.

U izjavama danim u četvrtak novinarima u gradu Bushehr u južnom Iranu, Rahmani je rekao da se aktivnost brodogradilišta južne i sjeverne obale Islamske Republike povećala od prošle godine, upravo od kada su SAD Iranu ponovno nametnule teške sankcije.

Iranski ministar je također istaknuo da je u prošlosti 90% iranskih brodova bilo poslano u obalne zemlje Perzijskog zaljeva na popravke i za nadogradnju usluga. Međutim, dodao je, trenutno se više od 80 posto tih brodova popravlja unutar zemlje, što je gotovo stopostotna zamjena negativnog trenda davanja novca inozemnim partnerima.

“Naši brodovi više ne plove u inozemstvo radi popravaka i restauracija”, rekao je i dodao kako zemlja na ovom području postiže samodostatnost.

Napori Irana u restrukturiranju brodogradnje odvijaju se u vrijeme kada je Islamska Republika pod ogromnim ekonomskim pritiscima američke vlade, koji su se pojačali nakon jednostranog izlaska Washingtona iz nuklearnog sporazuma.

Sa svoje strane, iranske vlasti ističu da je su antiiranski embargo Washingtona daleko od toga da može baciti na koljena Teheranu i gurnuti zemlju u samoovisnost.

“Sankcije ne ometaju naš napredak, čak su stvorile prostor da se usredotočimo na svoje mogućnosti”, za kraj je dodao ministar Moli Rahmani.

Kao što smo ranije naglasili, malo tko od čitatelja prati vijesti iz ekonomije iz Irana, ali je tamo primjetan trend kao u Rusiji o d 2014. sa zemlja, vlast i narod, pod vanjskim pritiskom sve više usredotočuju na vlastite mogućnosti, traže i dobivaju pomoć od globalnih i regionalnih sila poput Rusije i Kine, što dovodi do procvata svih grana realnog sektora. Istina, negdje postoje poteškoće, ali više u kašnjenju, nego nerealizacijom određenih projekata.

Na primjer, ovo su udarne vijesti samo ovog tjedna iz iranske ekonomije. U Iranu je od početka godine obnovljeno 600 malih i srednjih poduzeća, što znači da država daje velike slobode malom i srednjem privatnom poduzetništvu, jednom od najvažnijih sektora svake ekonomije.

Iran je za pola godine proizveo 23,26 milijuna tona poluproizvoda i gotovih proizvoda od domaćeg čelika i povećava izvoz ovih proizvoda, što je očekivano upravo zbog američkih carina gotovo cijelom svijetu na čelik i aluminij.

Krajem listopada započet će izgradnja drugog bloka NE Bushehr, nova petrokemijska postrojenja Hegmataneh će u rad biti puštena u proljeće 2020.

Američko državno ministarstvo je Iraku moralo odobriti još jedan moratorij na sankcije protiv Irana, što dovodi do isprepletenosti energetskog sektora dvije zemlje i trgovinske razmjene koju će biti teško raskinuti.

Iranska kompanija Petropars, koja je zamijenila kineski CNPC na bloku 11 polja Južni Pars, započela je proizvodnju plina na platformi SPD 9 polja istog ležišta. Teheran se odlučio dati prednost izvozu ukapljenog plina, više nego plinovodnom.

Ove je informacije lako provjeriti i podaci su dostupni na internetu, kao i fotografije i snimke spomenutih poduzeća i velikih pogona, od energetskog sektora do brodogradilišta i malih i srednjih poduzeća. I sve to pod teškim pritiskom američkih sankcija, prije svega na sustave naplate koje prate provokacije s oduzimanjem tankera i izravni napadi na interese Islamske Republike.

Sada bi mogli završiti članak ovdje, jer se nema što dodati. Međutim, logično pitanje koje se nameće svakome od nas, ili bi barem, tako trebali biti, je kako je moguće da Hrvatska u uvjetima koje uživa s članstvom u Europskoj uniji, te resursima, prirodnim i ljudskih, ne uspijeva pokrenuti baš ništa i sve što imamo su „nevjerojatno dobre statistike“ ministarstva financija. Možda bi, umjesto škola za ekonomiju u Sjedinjenim Državama i po Europi naše ekonomiste trebalo poslati na usavršavanje u Iran. Netko će reći da se u nas živi bolje i da imamo bolji standard, što je na papiru možda i točno, ali nam nedostaju nada i perspektiva u bolju budućnost, što je puno važnije od statistika koje nam, redovito predstavljaju vlada i ministri. No, to je druga tema koju prepuštamo čitateljima, koji će uz malo logike u komentarima lako dodati ono što nedostaje ovom članku.

logično

Prema Kolindinoj doktrini evakuacije s Balkana, naša bi publika morala skandinavske serije gutati u enormnim količinama, ali biračko tijelo predsjednice i HDZ-a predestinirano je za ‘Sulejmana’, ‘Djevojku imena Feriha’, ‘Crni biser’… Daleko su nama Skagerrak i Kattegat, puno su nam bliži Bospor i Dardaneli

Naše malo misto, HRT, 8. listopada, 20:05

Iz današnje perspektive, epizoda ‘Borbena polnoćka’ doimlje se upravo ingeniozno! U njoj su naime dani odgovori na pitanja kako je bilo moguće da se 1990./1991. dogodi onakva masovna konverzija, prevrednovanje svih vrijednosti. Za one koji ne znaju, recimo: godina je 1959. i u Malom Mistu je Badnjak. Roko i njegova žena, svjesni komunisti, s djecom, u svoja četiri zida raspravljaju o – bakalaru. Roko želi jesti bakalar, ljut je jer ga nema, psuje, gunđa, ali žena ne da – ‘to je za zatucane’. Cijelo Malo Misto – briljantna vožnja kamere kroz ulice uvodi nas u svaku kuću, iza svakog prozora – slavi Božić, odjekuju božićne pjesme (‘U sve vrime godišta’, ‘Narodi nam se kralj nebeski’), samo Roko i par lokalnih dužnosnika ne smiju slaviti. U jednoj sceni Roko hoda praznom ulicom i sam za sebe pjeva neku pobožnu pjesmu, ali čim susretne milicajca mijenja repertoar i počinje pjevati ‘Padaj silo i nepravdo!’ Usred TV serije, u vrijeme kada se to ‘nije smjelo’, partijski sekretar skrivećki pjeva božićne pjesme, a javno zagovara socijalizam: kako bi rekao Heine, ‘poznajem tekst, poznajem gospodu, oni potajno piju vino, a javno hvale vodu…’ To je klasičan primjer ketmana, starog islamskog običaja maskiranja vjerskog stava, koji je kanonski opravdan jer čuva život.

Nekolicina partijskih dužnosnika svećeniku namjerava pokvariti zabavu pa na par mjesta, uključujući i zid crkve, montira razglas preko kojega u vrijeme ponoćke puštaju revolucionarne pjesme i šlagere iz San Rema. No i u njima tinja neka pobožnost: u pojedinim trenucima miješaju borbene i vjerske pjesme, konfuzija je u tim glavama. Cijelo Malo Misto je na misi, a oni koji ne smiju, jedu bakalar, kite bor itd. – ali kriomice.

U Malom Mistu bore se dvije snage, Partija i Crkva, borba je idejna: predsjednik mjesta ne dozvoljava da se popa, zato što je presjekao kabel razglasa, uhapsi, jer je ‘spreman na žrtvu pa će još svetac postati’, ali u toj borbi samo je jedna strana iskrena. Vidimo tu dosta komunista koji su potajno religiozni ili barem poštuju tradiciju, ali ne vidimo nijednog svećenika ili vjernika koji je potajno komunist. I taj dubinski uvid, u humornoj kronici naših malih mista, zapravo sve objašnjava: to je opća, šira slika. Zato je ono masovno preskakanje iz dresa u dres 1990-ih bilo tako lako, jednostavno i spontano – ljudi su se vratili onome što je bilo sakriveno iza četiri zida. Uostalom, i sam Roko, Boris Dvornik, učinio je isto to na pozornici života. Blistava gluma dr. Luigija i Bepine (Karlo Bulić i Asja Kisić), sjajan scenarij Miljenka Smoje i jedinstvena, ležerna atmosfera, omogućuju vječni užitak u gledanju ovog evergrina. A Kolinda bi ga morala pogledati dvaput!

TV kalendar, HRT, 9. listopada, 11:42

‘TV kalendar’ prisjetio se hrabrog i pametnog dr. Ljube Bobana – umro je 9. listopada 1993. – koji se, kako kažu, potukao s Beogradom oko mita o Jasenovcu u vrijeme kada to drugi nisu smjeli, a vodio je i borbu za rehabilitaciju Alojzija Stepinca na stranicama, valja i to reći, zagrebačkog ‘Danasa’. Mi ćemo ovdje reći i ono što urednici ‘Kalendara’ nisu znali ili nisu smatrali važnim, a važno je jer je Ljubo Boban bio naša Kasandra. Naime, na skupu SDP-a u Domu sportova prije prvih višestranačkih izbora rekao je: ‘Dosad smo imali jednoumlje, a ako pobijedi HDZ, dobit ćemo bezumlje.’ Koliko je bio u pravu vidimo danas: ovakvu najezdu skakavaca mogli su predvidjeti samo ljudi izvanserijske pronicljivosti, a Boban je to imao hrabrosti i reći. Ovaj vrsni povjesničar je, uostalom, odlično znao s kim ima posla: upravo je on opleo dr. Franju Tuđmana zbog plagijata, ali ‘TV kalendar’ ni to ne spominje. Boban je primjere ‘resavske škole’ našao u Tuđmanovoj knjizi ‘Stvaranje socijalističke Jugoslavije’. Ipak, ima čestitih povjesničara koji to Tuđmanu nisu oprostili. Dr. Ivo Banac napisao je jednom da su ‘ruku na srce, njegovi dosad objavljeni razgovori (transkripti iz Ureda predsjednika) mnogo uzbudljiviji od njegovih učenih plagijata’. Banac je napisao i da je ‘Tuđmanovu najbolju knjigu ‘Rat protiv rata’ većim dijelom napisao – Danko Grlić’. Bez obzira na plagijate, Tuđman je stradao kao pravednik – njegova borba protiv preuveličavanja borja žrtava Jasenovca i ratnih žrtava uopće bila je hvalevrijedna i, nažalost, neprepoznata kao pozitivna stvar.

Novi dan, N1, 10. listopada, 08:15

Što znači mjesto posebnog pijeteta? To znači da na groblju nema vojske: od srednjeg vijeka vojske ne idu na groblja, a na mjestima posebnog pijeteta nema noćnih barova, kaže Žarko Puhovski, objašnjavajući kako je ‘Penavi i društvu’ mjesto posebnog pijeteta – mjesto bez ćirilice. I to je jednostavno to. Puhovski je pojasnio još jednu stvar koja svima titra pred očima, ali ju je prvi rastumačio, kao silu teže: imenovanje Andrije Mikulića za zagrebačkog voditelja kampanje KGK dodatni je znak opstrukcije te žene u stranci, čemu je HDZ tradicionalno sklon. Tko bi, želi li pobjedu, htio da mu Mikulić vodi kampanju? Pa taj ni sebi nije osigurao nijednu izbornu pobjedu, kako će onda drugima?! Mikulićev HDZ u gradu Zagrebu je Plenkijev žetončić, ne više od toga – njihova snaga počiva u Bandićevoj slabosti, kao što Bandićeva snaga počiva u Plenkovićevoj slabosti. A Puhovski je gost kojega uvijek treba gledati, kada ga se već ne može klonirati.

Crni biser, Nova TV, 14. listopada, 18:20

Čim čovjeku oko padne na neku od turskih sapunica, može zapaziti izvanrednu ljepotu njihovih glumaca: to je jedan od trikova kojima su turski producenti kolonizirali eter cijele nekadašnje imperije, pa i šire. Odmah ih možete prepoznati i po glazbi naglašene melodramatike, raskošnim ambijentima, sjaju i glamuru stare naše carevine. Od ‘Sulejmana’ naovamo na Novoj TV ne prestaje turska dominacija; skandinavske serije, koje bi prema Kolindinoj doktrini evakuacije s Balkana naša publika morala gutati u enormnim količinama, i dalje su rezervirane za Treći program HRT-a i intelektualno zahtjevniju publiku, dok je biračko tijelo predsjednice i HDZ-a predestinirano za ‘Sulejmana’, ‘Bit ćeš moja’, ‘Suze Bospora’, ‘Djevojku imena Feriha’, ‘Crni biser’ i tako dalje i tomu slično. Ta publika guta Cecu, Ilića, Bajramovića, Halida, Thompsona, Eminu Arapović, daleko su nama Skagerrak i Kattegat, puno su bliži Bospor i Dardaneli, a o Tuzli ili Žitorađu da i ne govorimo, i nema te Kolinde koja će to promijeniti, naprotiv.

portalnovosti

Ujedinjeno Kraljevstvo desetljećima je za vrijeme svoga članstva u EEZ i kasnije Europskoj uniji postupno i uporno gradilo svoje novo carstvo koje više nije bilo teritorijalno s osloncem na kolonije, nego financijsko carstvo bazirano na narasloj „financijskoj industriji“, zasnovanoj na novim financijskim tehnologijama i na of shore zonama ili „poreznim utočištima“ s pretenzijama stjecanja ključnog utjecaja na globalnim financijskim tržištima.

U trenucima kada je taj postupak izgradnje britanskog globalnog financijskog carstva bio gotovo dovršen, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno napustiti Europsku uniju i njene regulatorne mehanizme, kako bi njegovo novo carstvo financijskih oaza moglo prodisati punim plućima bez pravnih ograničenja koja sa sobom nosi članstvo u Europskoj uniji.

U njegovom središtu sam je City of London i paukova mreža britanskih financijskih institucija i tvrtki sprecijaliziranih za privlačenje kapitala izvučenog poreznim utajama i nelegalnim transakcijama iz cijeloga svijeta, koje su razasute ne samo po cijelom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, nego i na 14 njegovih prekomorskih teritorija kao posebnih jurisdikcija pod upravom britanskih guvernera. Već samim time novoizgrađeni britanski špekulativno -financijski kompleks zauzimajući ogromna prostranstva južne hemisfere, od Atlantika preko Indijskog oceana do Pacifika ima globalni karakter.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Kako izabrati ulazna vrata za svoj dom?

No za takvu geoekonomsku i geopolitičku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva sažetu u doktrini „Globalne Velike Britanije“ (Global Great Britain) nije dovoljno samo napuštanje članstva i formalno- pravni odmak od Europske unije, nego je novu imperiju potrebno politički, sigurnosno i vojno zaštititi.

Između ostaloga, ona se nimalo slučajno, nalazi upravo na pravcima kojima se protežu kroz ključne pomorske komunikacije suvremenoga svijeta i zapravo se oslanja na stare pozicije utjecaja nekadašnjega kolonijalnog carstva. Njih je potrebno zaštititi od utjecaja drugih sila i konkurenata, a to je nemoguće bez projekcije britanske pomorske i vojne moći na te prostore. Stoga je, nakon pada Berlinskoga zida, manje-više zanemarene britanske oružane snage, sada po procjeni britanskih stratega potrebno ponovo kvantitativno i kvalitativno ojačati i dovesti ih na razinu dovoljnu za ispunjenje funkcije zaštite britanskih interesa na prostorima nove imperije.

Jačanje britanske ratne mornarice, koja u novoj geopolitičkoj koncepciji mora biti prisutna ne samo na Atlantiku, čija zaštita je za trajanja hladnoga rata i kasnijeg nadmetanja s Rusijom bila i ostala njezina strateška zadaća, trenutno je najvažniji cilj revitalizacije ukupne britanske vojne moći. Royal Navy sada razvojem nove doktrine globalne Velike Britanije mora kontrolirati za britanske trgovačke i financijske interese značajne pomorske linije komunikacija (Sea lines of communication-SLOC) na Indijskom oceanu i na Pacifiku. Stoga London ubrzano radi na opremanju i stavljanju u funkciju dvije pomorske operativne grupe od kojih bi svaka bila predvođena nosačem zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ s ukrcanim najmodernijim američkim borbenim zrakoplovima F-35B Lightning II. U sastavu borbenih grupa osim pratećih razarača klase „Daring“ (type 45) i novih fregata type 26 i type 31 bili bi i desatni brodovi s kojih bi marinske i specijalne postrojbe mogle djelovati duboko na kopnu. Jedna udarna grupa nosača zrakoplova bila bi raspoređena zapadno od Sueza na Atlantiku s osloncem na baze na Karibima i na Faklandima (Malvinima), a druga operativna grupa istočno od Sueza, britanske mitske odrednice rasprostiranja svoje vojne moći. Ona bi se oslanjala na baze i uporišta na Bliskom Istoku u savezničkim zaljevskim monarhijama, na Indijskom oceanu uključujući i britanski teritorij Diego Garcia, koji sada kao vojnu bazu koristi SAD, te u bazama rapoređenim na teritoriju bliskih britanskih saveznika na Pacifiku iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda ulaze Malezija i Singapur.

Tako, usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima k realizaciji agende povratka na stare imperijalne pozicije izgradnje nekakve suvremene replike nekadašnjeg carstva na temeljima nove financijske industrije, britanska politika namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnog utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih think- tankova i izjavama političkih dužnosnika tzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Britansko ministarstvo obrane u prosincu 2018. godine obajvljuje dokument pod nazivom “Mobilizing, Modernizing & Transforming Defense” (Mobiliziranje, modernizacija i transformacija obrane) u kojem se navodi: „Nakon gotovo tri desetljeća relativne stabilnosti međunarodnih odnosa svijet je ponovo ušao u razdoblje uporne i intezivne konkurencije i nadmetanja između država. Britanski obrambeni sustav u okviru novog globalnog pozicioniranja Ujedinjenog Kraljevstva mora se prilagoditi promjenama.“ Prema toj studiji ministarstva obrane, kako bi odvratile i porazile potencijalne protivnike, britanske oružane snage moraju biti sposobne u svakom trenutku rasporediti operativnu grupu od 50 000 vojnika bilo gdje na svijetu, odnosno u zonama interesa britanske politike. To uključuje i navedene pomorske grupe okupljene oko nosača zrakoplova, jednu diviziju kopnene vojske sastavljene od tri brigade i jednu zrakoplovnu grupu sastavljenu od borbenih, transportnih i izvidničkih zrakoplova. Prema britanskom ministarstvu obrane, britanske oružane snage u svakome trenutku na moru moraju imati raspoređenu jednu nuklearnu podmornicu naoružanu strateškim projektilima s nuklearnim bojnim glavama u svrhu strateškog odvraćanja.

Nakon razdoblja štednje na području obrane Ujedinjeno Kraljevstvo zbog izlaska iz Europske unije i novog pozicioniranja na globalnoj razini ponovo je, počevši od 2017. godine podiglo ulaganja u obrambeni sektor. Vojni obračun stabilizirao se na oko 55 milijardi dolara godišnje, a tijekom 2017. i 2018. godine vlada je oružanim snagama dodijelila dodatne dvije milijarde dolara.

To omogućava održavanje brojčanog stanja oružanih snaga od oko 200.000 profesionalnih vojnika i časnika. Dodatno je uloženo novih 13 milijardi dolara iz pričuvnog fonda za razvoj četiri nove nuklearne podmornice klase „Dreadnought“ naoružane strateškim balističkim projektilima koje će tako britanski proračun koštati oko 39 mlijardi dolara. Taj iznos predstavlja dvije trećine godišnjeg britanskog obrambenog proračuna, ali ni vojne strukture ni politika ne misle odustati od izgradnje tih podmornica jednostavno zato što bez njih globalna Velika Britanija jednostavno ne bi bila globalna sila. Prema studiji ministrastva obrane u operativnu funkciju će se staviti oba nosača zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ , a u flotnom sastavu i dalje će ostati šest novih modernih razarača type 45, dosadašnjih 13 fregata type 23 biti će zamjenjene s 8 novih fregata type 26 i 5 novih fregata type 31. U flotnom sastavu po dovršetku programa će biti i 7 novih napadnih podmornica klase „Astute“, 24 ophodna broda, 12 lovaca mina, 5 desatnih brodova, i 9 opskrbnih brodova oceanskih sposobnosti . U sastavu mornarice ukupno će biti 6 helikopterskih eskadrila i 48 borbenih zrakoplova F-35.

Tradicionalno, britanske oružane snage u miru se oslanjaju na manje profesionalne postrojbe i ne gomilaju naoružanje i vojnu opremu, što se posebno odnosi na kopnenu vojsku. Stoga je pitanje, primjerice, s koliko operativnih tenkova ovoga trenutka raspolaže Ujedinjeno Kraljevstvo potpuno irelevantno, jer će ono imati na raspolaganju onoliko borbenih sredstava koliko mu je u određenom povijesnom tenutku potrebno. Velika Britanija, kao uostalom i Njemačka, ne mora unaprijed proizvoditi stotine i stotine tenkova i borbenih vozila jednostavno zato što njihova industrija ima sposobnost brze proizvodnje potrebnih količina naoružanja i vojne opreme, a proizvodne linije i tehnološki tazvoj održavaju velikim izvoznim poslovima. Ujedinjeno Kraljevstvo s druge strane uvijek na raspolaganju ima otvorene američke arsenale i zahvaljujući posebnom vojnom aranžmanu sa SAD-om u svakom trenutku može dobiti potrebne količine borbenih sredstava. To je bio slučaj i za vrijeme vojne intervencije u Libiji, kada su potrošene zalihe zrakoplovnih ubojnih sredstava, prije svega navođenih avio-bombi i navođenih raketa bile promptno nadoknađene iz američkih izvora. Stoga je dojam da Ujedinjeno Kraljevstvo ima malu kopnenu vojsku s nedovoljnim brojem borbenih sredstava samo privid, koji je, uostalom, više puta u povijesti zavarao britanske protivnike. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i Francuska i Njemačka, u svakom trenutku mogu pokrenuti masovnu proizvodnju najsuvremenijih oružnih sustava kopnene vojske i u kratkom vremenu rapidno povećati vojne snage. Dakle, prema planu ministrastva obrane kopnena vojska bila bi sastavljena od relativno male profesionalne jezgre koju bi sačinjavale dvije oklopne brigade, dvije mehanizirane brigade, šest pješačkih brigada, jedna padobranska brigada i 15 eskadrila borbenih helikoptera i naoružanih dronova, svaka s oko 15 zrakoplova.

Ratno zrakoplovstvo raspolagalo bi s 20 naoružanih bespilotnih letjelica, 7 eskadrila borbenih zrakoplova „Eurofighter“, dvije eskadrile najsuvremenijih američkih borbenih zrakoplova F-35, 26 ophodnih, izvidničkih i zapovijednih zrakoplova, 44 transportna zrakoplova i 14 zrakoplova cisterni za opskrbu drugih zrakoplova gorivom u letu.

U provođenju svoje nove geopolitičke i geoekonomske agende tzv. globalne Velike Britanije odnosno održavanja novoga britanskoga financijskoga carstva na ostacima kolonijalnih pozicija, Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava se oslanjati na strateško savezništvo sa SAD-om koje britanska politika voli nazivati „specijalnim partnerstvom“. To se odnosi i na vojni i na ekonomski plan jer prvi potez koji London misli poduzeti nakon Brexita je sklapanje bilateralnog trgovačkog sporazuma sa SAD-om. No, kako mnogi britanski analitičari upozoravaju, veliko je pitanje je hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo u bliskoj ekonomskoj suradnji sa SAD-om uspijeti postići sve što namjerava i sve čime zamjenjuje probitke koje je imala članstvom u EU? Naime, SAD je ipak prva svjetska ekonomija, a Ujedinjeno Kraljevstvo tek peta i veliko je pitanje hoće li budući trgovinski sporazum s Washingtonom za London biti toliko lukrativan kako se misli.

Na vojnom i diplomatskom planu „specijalni odnosi“ Londona i Washingrona nisu uvijek bili idilični, nije se zgorega prisjetiti da je Washington diplomatskim i političkim pritiskom davne 1956. godine zaustavio britansku i francusku vojnu intervenciju na Suezu, kojom su Francuzi i Britanci na silu pokušali vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom kojeg je nacionalizirala egipatska vlast pod Gamalom Abdelom Nasserom. Amerikanci to, dakako, nisu učinili zbog podrške Nasseru nego zbog svojih interesa. U svijetlu američkog napuštanja bliskoistočnih saveznika Kurda i njihovog prepuštanja pod noževe sirijskih islamističkih ekstremista podržanih vojnom intervencijom američkog saveznika Turske uistinu je američkim partnerima potrebno imati izvjesnu zadršku u odnosima. Uglavnom interesi Londona i Washingtona na obrambenom i sigurnosnom planu u velikoj mjeri se poklapaju, tako da je ipak malo prostora za raskorak u toj sferi. Pored SAD-a nova globalna Velika Britanija, kao nova financijska imperija, saveznike i bliske partnere vidi u cijeloj tzv anglosferi“. Već danas među državama koje je čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada postoji izgrađen učinkovit sustav razmjene obavještajnih informacija koje se ne dijele s drugim partnerima pa ni sa članicama NATO-a – neformalnog naziva „Five Eyes“.

Pored saveznika iz tzv. anglosfere koji imaju globalni utjecaj Velika Britanija u osiguranju vojne kontrole pravaca projekcije svoga novog financijskog carstva oslanjat će se i na postojeća regionalna savezništva. Na Azijsko-pacifičkom području to je obrambeni sustav „Five Power Defence Arrangements “ (FPDA) u koji, pored Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Novog Zelanda, ulaze Malezija i Singapur. U Aziji britanska politika namjerava uspostaviti i bliske savezničke veze s Japanom. Na Bliskom Istoku pak, Ujedinjeno Kraljevstvo jača vojne i sigurnosne veze s moćnom Saudijskom Arabijom i drugim bogatim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) što joj omogućava izgradnju i održavanje vojnih baza na području Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva. Britanija sasvim jasno izražava želju za preuzimanje uloge vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom što će joj omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. RAF-ovi zrakoplovi koriste zračnu bazu Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, a britanske pomorske snage bazirane su u omanskoj luci Duqm i bazama u Bahreinu.

Nakon povlačenja britanskih snaga s „pozicija istočno od Adena“ temeljem odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968. godine, koje se kasnije u britanskoj politici nazivalo „povlačenje istočno od Sueza“, britanska politika nastavila je održavati živom moguću opciju povratka globalnog britanskog utjecaja pa je već 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu opisao kao globalnu silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalnog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je signalizirao da Britanija ima globalni utjecaj kojeg se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija s SAD-om u Iraku za Blairove vladavine jasno je potvrdila tu volju za povratkom britanske vojne moći na stare pozijcije i s druge strane strateško partnerstvo sa SAD-om. Prevladavajući stav današnje britanske politike i vojnih krugova je ocjena da je Wilsonovo povlačenje snaga bilo velika pogreška.

Usporedno jačanje britanske vojne moći, posebice pomorske moći, raspoređivanje britanskih vojnih snaga na pozicije od značaja za novo financijsko carstvo oličeno u doktrini globalne Velike Britanije, jačanje strateških savezništava Ujedinjenog Kraljevsta sa zemljama tzv. anglosfere, prije svega SAD-om, Australijom i Novim Zelandom, te revitalizacija starih bliskoistočnih i azijskih vojnih savezništava ima jasan i ostvariv cilj – izgraditi obrambeni štit oko novog britanskog financijskog carstva.

geopolitika

Evo naslova s jednog od vodećih hrvatskih web portala, reći ćemo i kojeg, ali samo zato da ne bude da izmišljamo, premda smo svjesni da je isti naslov mogao izaći i na bilo kojem drugom web portalu – uz jedva jedan ili dva izuzetka, nezavisnih ili nacionalno-manjinskih medija. Dakle, ovako je naslovljen tekst na portalu Večernjeg lista: “Ivan Bebek pokazao primitivnim Bugarima: Zbog rasizma dvaput prekinuo utakmicu”. Naslov je, prepoznajete to, sasvim u skladu s toaletoidnim žanrom, dakle dvosmislen, jer sugerira i da su svi Bugari primitivni, kao što je svaki Albion gord, i da je Bebek “pokazao” samo onim Bugarima koji su primitivni. Dvosmislenost ga čini iznimno klikabilnim: čitatelji vodećih naših web toaletoida uglavnom su šovinistička i rasistička rulja, bezumna čeljad kojima su Bugari inferiorni Balkanci i neka vrsta Srba, dakle Cigana, i drago im je dobiti takav šlagvort za raspravu kakav je u rečenici: “Ivan Bebek pokazao primitivnim Bugarima”. Ali ako se, pak, odvažite da nešto prigovorite autorima naslova, oni će vam, kao i rečena šovinistička i rasistička rulja, odgovoriti da oni uopće nisu mislili da su svi Bugari primitivni, nego da su samo neki Bugari primitivni, i to baš oni kojima je Bebek “pokazao”.

I onda, naravno, nitko ne prigovori ništa. I nikoga nema da kaže kako bi se, u slučaju da autori naslova nisu željeli biti dvosmisleni, reklo da je Ivan Bebek pokazao primitivcima u Bugarskoj, ili nešto tomu slično… Ali ponovimo: ono što je izašlo na web portalu Večernjeg lista moglo je izaći na svakom drugom portalu, osim na Novostima. I gdje još?

Iza huljskog naslova, koji potpisujemo svi mi, jer da nam smeta već bismo prigovorili, koji sugerira da je jedan nadasve kulturni Hrvat “pokazao primitivnim Bugarima” stoji nešto mnogo strašnije, što se dogodilo u Sofiji. U tom se gradu, naime, igrala nogometna utakmica između Bugarske i Engleske, što samo po sebi i nije tako strašno, kao ni činjenica da su gosti pobijedili 6:0. Strašno jest da je nevelika skupina bugarskih navijača vrijeđala crnopute engleske igrače i dizala desnicu ruku na nacistički pozdrav. Činili su to sve do poluvremena, a onda im je, bit će, dosadilo, pa su otišli s utakmice.

Ne bi bilo strašno ni to što je sudac dvaput prekinuo utakmicu. Ni to što nakon drugog prekida nije, kao što mu pravila nalažu, poslao igrače u svlačionicu i odsvirao kraj. Strašno je to što je sudac bio iz Hrvatske. A zašto je to strašno? Pa zato što je Ivan Bebek u svojoj već dugoj karijeri – čovjeku su četrdeset i dvije godine, veteran je među sucima – sudio na nekoliko desetina, možda i stotina utakmica koje nije prekidao, premda je mnogo brojnija skupina navijača, možda i cijeli stadion, izvikivala rasističke i šovinističke parole i pozdravljala raznim varijantama nacističkih pozdrava. Ako bismo bolje pogledali stvari, pače, ako bismo zavirili u navijačke transparente, zastave i dekoracije na zastavama, lako bismo došli do zanimljivog otkrića da Ivan Bebek u posljednjih petnaestak godina ne bi ni započeo ijednu utakmicu na kojoj je u Hrvatskoj sudio, jer bi ga u tome omelo internacionalno nacističko i neonacističko znakovlje, počevši od onog već notornog keltskog križa, znaka bijelih supremacionista i zamjenskog znaka ljubitelja kukastog križa, kao i lokalno, nacionalno nacističko i neonacističko znakovlje, na čelu s klempavim U.

Sve to vrijeme suca Bebeka obavezivali su isti zakoni i ista pravila međunarodnih nogometnih organizacija, kakva važe i primjenjuju se i u Sofiji, na utakmici između dviju reprezentacija u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Ali on se tih zakona i pravila nikad nije držao, kao što ih se nisu držali ni drugi njegovi hrvatski kolege i koleginice, sve dok u jednome trenutku nije postalo normalno da svaka nogometna utakmica u najjačoj hrvatskoj ligi bude nalik nacističkoj paradi s bakljadom ili bez bakljade, skupu Ku Klux Klana i folklornoj manifestaciji hrvatske domoljubne mladeži koja se obračunava s onih nekoliko preostalih pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, prvenstveno Roma i Srba. Sucu Bebeku nikad nije zasmetalo – jer da jest, prekinuo bi utakmicu – ono što nikad nije zasmetalo nijednom hrvatskom sucu, nijednom nogometnom dužnosniku, nijednom visokom političkom gostu ili gošći iz svečane lože. Je li se ikad odigrala utakmica u Zagrebu ili Splitu s barem jednim protivničkim igračem čije ime i prezime zvuče srpski, a da se nije skandiralo: ubij, ubij Srbina! Jest, bilo je i takvih utakmica, prije trideset i koju godinu.

I onda dođe Sofija, a Ivan Bebek počinje suditi kao da je sudac iz Osla, Stockholma, Berlina, Pariza, počinje suditi kao da nije iz Rijeke i kao da nikad nije sudio u Hrvatskoj. A hrvatski se web toaletoidi nad izgredima navijača u Sofiji počinju zgražavati kao nad organski usađenim primitivizmom nacije. Jer kakvi bi Bugari mogli biti nego primitivni! I odjednom zajednica ogrezla u šovinizmu i rasizmu – mislim da zajednicu hrvatskih nogometnih navijača i ljubitelja njihove subkulture, uključujući i one u svečanim ložama – grezne u strogosti europskih propisa i zakona i u kolonijalnom, visinskom i svisinskom gledanju na taj nepopravljivi bugarski primitivizam.

Što nam to govori? Ništa drugo nego da bi se svi, od suca Bebeka, preko urednika naših toaletoida i tabloida, nogometnih navijača i svih drugih nacista, rasista i klerofašista, stubokom promijenili i preobrazili čim bi imali nad sobom tutora koji bi od njih to zatražio. Jer čim se oni nađu negdje u inozemstvu, u Bruxellesu ili u Sofiji, pod tutorstvom Uefe, Fife i Europske komisije, počinju primjenjivati neka sasvim druga pravila od onih koja primjenjuju kod kuće. I već su spremni prstom upirati u primitivne Bugare.

Ova promjena je, naravno, reverzibilna. Kad bi se slučajno dogodilo da odmah nakon utakmice u Sofiji Ivan Bebek sudi u Splitu, recimo utakmicu između Hajduka i Dinama, pa da, opet slučajno, u drugom poluvremenu s klupe za pričuvne igrače na teren uđe, na primjer, Komnen Andrić, igrač koji je rođen u Raškoj, a Raška je, da prostite u Srbiji, i da se s tribina čuje ono što se po zakonu nužnosti mora u Hrvatskoj čuti, bi li tad Ivanu Bebeku bilo na kraj pameti da prekine utakmicu? Ako bi je, ne daj Bože, slučajno i prekinuo, ako bi šenuo umom pa povjerovao da u Hrvatskoj važe ista pravila kao u Europi, vjerojatno bi to bila posljednja utakmica koju bi sudio. I to je logično, jer bi time dirnuo u nešto što je odavno postalo hrvatski Way of Life, nešto u što se ne smije dirati, nešto što je, uostalom, propisano školskim udžbenicima.

Hristo Stoičkov slavni je bugarski nogometaš, legenda Barcelone, majstor balkanske igre, u čijem je igračkom nastupu uvijek bilo nečega folklornog. On je jedan od tipičnih “primitivnih Bugara”, kojima će kulturni hrvatski sudac pokazati što je civilizacija. E, Stoičkov je za neku španjolsku televizijsku stanicu dao intervju povodom incidenata na utakmici u Sofiji, i rekao je ovo: “Utakmice na kojima se tako nešto događa treba prekidati odmah. Klubove i reprezentacije tj. saveze čiji navijači tako nešto rade mora se, kao što se jednom napravilo engleskim klubovima, izbaciti iz svih međunarodnih natjecanja na pet godina.” Na šta ga je iznenađena voditeljica upitala: “Zar i klubove i reprezentacije?” Veliki Stoičkov potvrdno je odgovorio, spustio glavu i zaplakao od srama.

Vidite, to je razlika između “primitivnih Bugara” i nas. Sjetimo se Šimunića kako nacističkim pozdravom pozdravlja zagrebačke tribine nakon utakmice s Islandom. Je li se nakon toga pojavio neki hrvatski Hristo Stoičkov? Ne, nakon toga je društvena zajednica donijela pravorijek da to uopće nije nacistički pozdrav. Čime je samo produbljena stara potreba da se kod kuće ponašamo na jedan, a u inozemstvu na drugi način. Odnosi se to na suca Bebeka, kao i na predsjednicu Republike, kao i na većinu građana. Poznajete li ikoga tko bi se usudio reći da hrvatsku reprezentaciju zbog manje ili veće skupine navijača na tribinama treba izbaciti iz međunarodnih natjecanja na pet godina?

Pripovijetka Josepha Conrada „Srce tame“ niz desetljeća pripada kanonu moderne svjetske i evropske književnosti, čak se na jedan način uzima i kao jedno od karakterističnih stvaralačkih mjesta koje nagovještava, i u sebi nosi bitne oznake nadolazećeg perioda umjetničke proze, moderne (pripovijetka je prvi puta objavljena u časopisu, 1899. godine, da bi, godinu dana kasnije bila objavljena kao zasebna knjiga).

Za prozu Josepha Conrada, po rođenju Poljaka (pravim imenom Teodor Jozef Konrad Nalecz Korzeniowski, rođen je 1857. u mjestu Berdičev, tadašnjoj poljskoj pod ruskom vlašću, današnjoj Ukrajini, a preminuo u Engleskoj, 1924.), kaže se da predstavlja jedan od uzora suvremene proze, opus kojega su rijetki prozaici engleskog jezika 20. stoljeća dosegli, a kojega nitko nije premašio.

Usvojivši, po rođenju, uz matični poljski i francuski jezik (Conradovi su pripadali poljskom nižem plemstvu), Joseph Conrad bio je, zajedno s roditeljima, zarana osuđen na progonstvo, zbog očeve pobune protiv ruskoga cara, a veoma je rano ostao bez oba roditelja. Takav ga je put sudbine odveo ispunjenju romantične želje – ploviti morima, i već se je u 21. godini života, nakon što je prvi put stigao na tlo Velike Britanije, ukrcao na engleski brod kojim će ploviti oceanima, egzotičnim obalama istočne Azije, malajskog i indonezijskog otočja, ruba Australije, u dubinu afričkog kontineta, uzvodno rijekom Kongo. Na tim će putovanjima pustolov, kozmopolit, Slaven apsorbiran Zapadom, Conrad, učiti i usvojiti jezik na kojemu će, dvadesetak godina kasnije, postati jednim od najvećih majstora književnog izraza. Plovidbu će napustiti 1894. godine, zbog narušenog zdravlja. Posvetit će se književnosti, živeći na jugu Engleske narednih trideset godina. U književnosti se javlja u životnoj dobi od 37 godina, a neka od njegovih znanih djela su romani i pripovijetke „Crnac s Narcisa“(1899.) „Lord Jim“ (1900.), „Nostromo“ (1904.), „Tajni agent“ (1907.), „Slučaj“ (1913.), „Pobjeda“ (1915.), „Pred zapadnjačkim očima“(1911.)…

Mnoga se njegova djela zbivaju u egzotičnim krajevima, donoseći neobične i nove teme u umjetničku prozu i književnost. To su prije svega, kao i u pripovijetci „Srce tame“, djela koja se površinski ponegdje i podudaraju sa konvencijama pustolovnih priča, no koja su zapravo višestruko simbolična i donose problematiku rasizma na prvo mjesto, problematiku koju Conrad obrađuje na i umjetnički i ljudski moralno dorastao način, involvirajući u svojim djelima autonomne umjetničke tehnike, od tehnike pripovijedanja, do načina iznošenja događaja, pripovijedanja koje je češće bazirano na nagovještajima, atmosferi, impresionističkom načinu interpretacije u kojemu se neka konkretna, predmetno iskustvena zbilja pomiče u grozničavo, halucinantno stanje, što rezultira snažnom dramatikom koja se stvara unutar djela, koja pred čitaoca postavlja cijeli niz pitanja.

Pripovijetka „Srce tame“, kao i druga djela Josepha Conrada, po prvi puta umjetničkom prozom prikazuju Europljanina kao kolonijalnog gospodara. Tema tropskog putovanja, traumatičnog putovanja u srce Afrike, jest tema „Srca tame“, koje je u stvari jedno svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Pripovijetka donosi epizodu putovanja belgijskog broda na rijeci Kongo. Putovanje afričkom prašumom, o kojemu svjedok putovanja, mornar imena Marlow pripovijeda posadi svoga broda, iznoseći u priči vlastiti doživljaj, gledišta i osjećaje, jest putovanje u srce tame, srce nepoznatoga unutar Afričkoga kontinenta, prašume koja je simbol kaosa, opasnosti, potpune odvojenosti od svih nazora i utjecaja civilizacije, ali i srce tame civiliziranog, zapadnog čovjeka, koji će u ovom prostoru, potaknut divljinom i odsustvom zakona i kontrole, vođen pohlepom i željom za moći, dotaknuti samo središte srca vlastite tame.

Cilj putovanja o kojemu Marlow veoma impresivno, slikovito i pronicljivo pripovijeda, sve u svrhe dočaravanja strahota i težina, pogibeljnosti, zlosretnosti jednog ovakvog, po svojoj suštini i biti amoralnog putovanja, jest doći do kolonijalnog istraživača i beskurpuloznog trgovca bjelokosti Kurtza, i vratiti ga iz dubine prašume, u kojoj je u potpunosti izgubio svoje moralne i civilizacijske okvire, natrag k civilizaciji.

Način pripovijedanja, za kojega se autor s razlogom odlučio, jest posrednički, odnosno neizravan – čitalac upija impresije mornara Marlowa, i tako, kroz njegovo viđenje putovanja i svih momenata koji tijekom njega iskrsavaju, a u kojima se prirodno divljaštvo konfrontira s nasilnom prinudom, s ugnjetačkom administracijom, kažnjeničkim redovima, sistematskim izvlačenjem bogatstva u bjelokosti, na način koji izbjegava svaki pamfletizam, biva suočen sa brojnim, mnogostrukim pitanjima koje djelo pred njega stavlja.

Upravo u toj mnogostrukosti i jest najava književnoga perioda modernizma, gdje su simbolički i višeznačno postavljeni odnosi svjetla i tame, prirode i društva, iracionalnog i organskog, civiliziranog i artificijelnog. Modernistički je i način gdje se iskustvo predstavlja kroz isprekidane nagovještaje ili fragmente, i gdje se ono nevidljivo, neizrecivo i stvarno predočavaju kroz dojmove i percepcije. Također, karakteristika modernizma je i sudjelovanje pripovjedača u radnji – on se u pripovijedanju oslanja na svoje pamćenje i utisak događaja. Smisao nastaje u atmosferi nastaloj pripovijedanjem, u impresijama koje ta atmosfera proizvodi u subjektivitetu primaoca. Teoretičar Tzvetan Todorov smatra da se pustolovnost ovoga djela ne nalazi u samoj akciji, već u interpretaciji činjenica, koju Marlow vrši od početka do kraja priče.

Kraj priče donosi i njen vrhunac – posada preživjelih na brodu stiže nakon svih tegoba i „noćnih mora“ do – kako su im svi svjedoci susreta sa osobnosti Kurtza prenijeli – izvanredno karizmatičnoga trgovca slonovom kosti, koji se urođenicima Konga nametnuo kao gospodar. Oko ličnosti Kurtza se je, uistinu, isplela svojevrsna legenda, u kojoj se isprepliću veličanstvene strane njegove ličnosti, sa onima demonskima, koje na koncu prevladavaju, zaokružujući ga kao biće opsjednuto žudnjom za moći. Ovdje dolazimo do ključnoga mjesta u djelu, koje nije u suprotstavljanju svijeta bijelaca i domorodaca, objedinjenih grčem nasilja, već u rastvaranju, objelodanjivanju granica čovječnosti unutar čovjeka, a što se oslikava kroz lik samoga Kurtza, koji je i intelektualac sa izraženim umjetničkim i duhovnim sklonostima, vještinama i znanjima.

Sam pripovjedač, mornar Marlow, također na dvoznačan način doživljava Kurtza – divi mu se, ali ga se i užasava, mrzi ga, ali ga i sažalijeva. Kao savršen primjer ljudskoga protuslovlja, Kurtza posada broda zatiče u službenom svojstvu moćnoga poglavice koji vlada urođeničkim plemenima, a čije je konkretno fizičko stanje obavijeno apsolutnom nemoći. Na smrt bolestan trgovac – eksploatator bjelokosti i ljudima Kurtz, spomen čijega imena tjera strah u kosti ljudima uokolo sebe, unutar sebe je kukavica, osoba koja se grozi susreta sa sobom, sa odgovornosti za ono što je godinama provodio lišen bilo kakvog nazora i kontrole, sa zlorabljenjem svoje situacije i poništenjem ljudskosti unutar sebe. On se ne želi vratiti natrag u civilizaciju, jer bi taj povratak značio pogled u vlastito lice, dok mu, sa druge strane, sučelice stoji lice smrti, jednako ga tako ispunjavajući grozom i strahom.

Predočen u mnogobrojnim pričama kao čovjek izvanrednih moći, sposobnosti, hrabrosti i drugih vrlina, Kurtz je – kako to često biva u životu samome – biće potpune suprotnosti od onoga kakvim ga se društveno prezentira – krajnje pasivan, slab, kukavički karakter koji je popustio pred okolnostima dopustivši da „srce tame“ prodre u njega. On je, zapravo, utjelovljenje zla, zemaljskoga demonizma.

„Ali i đavolska ljubav i nezemaljska mržnja prozretih tajni svojatale su tu dušu natopljenu iskonskim osjećajima, lakomu na lažnu slavu, nestvarne časti i sve prividnosti uspjeha i moći… Vidio sam na tome licu izraz mrka ponosa, nemilosrdne sile, kukavna užasa – izraz snažnog i beznadnog očaja. Je li on u tom odsutnom trenutku potpune spoznaje proživio još jednom svoj život u svakoj pojedinosti čežnje, iskušenja i podavanja? Više se nisam približio tome izvanrednom čovjeku, koji je osudio pustolovine svoje duše na ovoj zemlji“, kazat će pripovjedač, dodajući, malo kasnije: „Šaljiva li je stvar život – taj tajanstveni sklop nemilosrdne logike s jalovom svrhom. Najviše čemu se možete od njega nadati jest neka spoznaja o samome sebi – koja dolazi prekasno – žetva neugasivih kajanja.“

Cijelo putovanje Marlowa i posade, boravak u postajama, popravak parobroda, samo su pripreme i okvir za susret s Kurtzom. Čitalac očekuje da će se pri njegovom susretu s njim konačno razjasniti tko je Kurtz, i na koji način je proveo toliku moć nad urođenicima, no kada dođe do tog susreta, Kurtz je već na samrti, objašnjenje izostaje. Pripovjedač kao da ne želi doći do same radnje, ustanovljuje kritika, on izbjegava reći ono što bi trebao. Kraj djela je otvoren, kako bi svaki čitatelj sam oblikovao smisao djela, što je također jedna od karakteristika književne epohe modernizma. Istovremeno, jasno je da su granice čovječnosti unutar čovjeka samoga ono što čini srž djela.

Naslovna sintagma „Srce tame“ cijeli se niz puta ponavlja unutar samoga djela, kao što se ponavljaju i atmosferične slike, prikazi prirode kao neke vrsti izokrenute, rasvijetljene utrobe ljudske prirode – tajnovite, zlokobne, pune skrivenih zakutaka i mračnih prijetnji, mogućnosti pogibelji i pogibelji koje se javljaju tako reći ni zbog čega – zbog nečijega hira, volje za moći, slabosti, straha, ljubomore…

Tako ova, samo naizgled pustolovna, zapravo psihološka pripovijetka bogate, višestruke simbolike, u sebi nosi segmente i visoke, vrsne poezije, neke vrsti epopeje o putovanju u nepoznate predjele, i drame – prema uzoru na klasične tragedije – koje prezentiraju svu iracionalnost, bolest ljudske prirode koja je, u konačnici, vrlo često vođena nagonima i bezbožnosti, svojom mračnom, destruktivnom stranom. To strahovito mjesto – „srce tame“ – u divljini džungle, posve izvan svakog utrtog puta, dostignuća, svjesnosti i znanja civilizacijskih, zapravo je alegorija na tamu, ono nesvjesno u ljudskoj prirodi, za koje čovjek vjeruje da ga je upoznao i obuzdao, da njime vlada, no koje ga – i na razini individualne, i na razini kolektivne svijesti, uvijek iznova usisava u vrtloge destruktivnosti.

Boraveći u „srcu tame“ – onome mračnome predjelu vlastite duše – upravo kao i na mračnome predjelu zemaljske kugle, za koju, precjenjujući svoje moći, vođen nabusitom oholosti vjeruje da je njome davno ovladao, svaki čovjek, bio dobar ili zao, može sresti, upoznati ubojicu u sebi. Samo će prepuštenost nemilosrdnosti i prijetnjama prirode, gladi i strahu od čovjeka napraviti neprepoznatljivo biće, životinju sposobnu da ubije da bi preživjela. Svaka vjera, nada, čovjekoljublje umiru, nestaju u suočenju sa ovim okrutnostima – ostaju gole stjenke, ispražnjena posuda nečega u čemu je nekada stanovalo ljudsko biće, biće duha, koje je njegova pohlepa dovela do bijede i propasti, do svjedočenja vlastitoj tragediji. Veličanstvenost, bujnost, snaga, genijalnost, sve ono zadivljujuće svakoga života, a još dodatno onih iznimnijih, kakav je u pripovijetci simboliziran u liku Kurta, istječe, blijedi, topi se i nestaje poput brzaca rijeke u dodiru sa smrti.

Sam autor, Joseph Conrad, o svom veličanstvenom djelu, koje je, uz njegova druga djela, ostavilo velik trag u književnosti, između ostaloga zato jer su, kako je zapisao profesor Milivoj Solar, „izuzetnom uvjerljivošću i vještinom zacrtala problematiku i književnu tehniku koja će se začudnom učestalošću ponavljati u idućih sto godina svjetske proze“, zapisao je slijedeće:

„Toj tami valjalo je dati zlosutnog odjeka, neki njezin poseban tonalitet, stalnu vibraciju koja bi, kako sam se nadao, trebala lebdjeti u zraku i donekle se zadržati i pošto je odjeknula i posljednja nota.“

I odista, i nakon odjeka posljednje note „Srca tame“, čitalac će ostati obavijen snažnom, dojmljivom vibracijom kakve su sposobna proizvesti izvanredna djela. Ta se vibracija dojmila mnogih svjetskih čitatelja ove novele, pa je „Srce tame“, između 1973. i 1987. godine doživjelo svojih 27 izdanja. Popularnosti teksta svakako je doprinijela i svojevrsna ekranizacija, film američkog redatelja Francisa Ford Coppole, „Apokalipsa danas“ (1979.), koji predstavlja slobodnu interpretaciju ove pripovijetke.

Djelo se snažno dojmilo i filozofkinje Hannah Arendt, koja o njemu piše u svome čuvenome djelu „Porijeklo totalitarizma“. Arendt je u svojoj knjizi istaknula da je „Srce tame“ najbolji rad koji govori o pravom iskustvu rase u Africi, o razlikama između lokalaca i Europljana, koji su na lokalno stanovništvo gledali sa svoje etnocentričke perspektive. To je rezultiralo nepojmljivim masakrima, desetkovanjem kongoanskog stanovništva. Afrika se punila Europljanima koji su se osjećali „viškom“ na svom kontinentu, a ideja nadređenog položaja nad domorocima zvučala im je privlačno. Arendt ističe da Conrad u svom „Srcu tame“ inzistira na tome da je cijela Europa doprinijela stvaranju Kurtza, i njemu sličnih. Ona smatra da Conrad razumije kako je rasizam razorio ideju ljudskosti, kao i kako su se oni koji su se doživljavali predstavnicima moralno superiorne civilizacije zakazali na dvije strane – s jedne strane, postali su zvijeri, a sa druge, njihovi su zločini postali prihvatljiv način djelovanja. Tama koju su Europljani pronašli u Africi je njihova vlastita, a oslobodila ju je nesposobnost da se odoli vlastitoj moći.

pulse

Ana Vračar

Sveobuhvatnost klimatskih promjena znači promjenu svih naših životnih navika. U prvom Biltenovom tekstu kojim otvaramo ovu temu, Ana Vračar propituje kako se farmaceutska industrija priprema za svijet bez polarnih kapa.

Lijekovi – posebno razvoj i pristup novim lijekovima – jedna su od tema koja dominira raspravama o zdravstvu, kako u stručnim i političkim krugovima, tako i u onim aktivističkim i ekonomskim. U Europi, istu raspravu dodatno potencira starenje populacije: procjene za Veliku Britaniju predviđaju da će se do 2052. godine cjelokupna potrošnja lijekova udvostručiti upravo zbog demografskog starenja.

Naravno, više lijekova znači i više izdvajanja za lijekove, zbog čega su mnogi ministri zabrinuti za održivost zdravstvenih sustava. Stanje u Hrvatskoj u ovom slučaju ne odudara od europskih trendova: izvješće o potrošnji lijekova u RH u 2018. godini pokazalo je kako je potrošnja lijekova u Hrvatskoj prošle godine nastavila rasti. Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) u izvještaju je napomenula kako “potrošnja lijekova u 2018. godini prema financijskim pokazateljima bilježi porast od 8,06% u odnosu na 2017. godinu (…)”.

Na svu sreću, osim što su jako popularni, lijekovi su i puno dinamičnija tema od onoga što se da naslutiti iz statistika na stranicama nadležnih agencija – dovoljno dinamična da budu glavni pokretač ključne sastavnice globalnog pokreta za pravo na zdravlje koja se proteže od kampanje za dostupnost lijekova za HIV u Južnoafričkoj Republici (TAC) do koalicije sveučilišta Universities Allied for Essential Medicines (UAEM), koja nastoji osigurati pravedniji pristup ključnim lijekovima čija ih cijena često čini nedostupnima pacijentima za koje su, navodno, proizvedeni.

Isto tako, razvoj, pristup i potrošnja lijekova dovoljno su dinamični da budu okosnica romana Johna Le Carrea “Brižni vrtlar”, što vjerojatno govori više od ovog prvog opisa. Iako se ne radi o njegovom najboljem romanu, u “Brižnom vrtlaru” Le Carre jako dobro sumira priču o lijekovima čije djeliće istraživački novinari redovito objavljuju – izmještene etičke standarde velikih farmaceutskih kuća, klasne razlike koje se zrcale u kvaliteti skrbi (i lijekova) kojima imamo pristup, povezanost interesa industrije i politike.

Velikim dijelom zahvaljujući kombinaciji ta dva pristupa, dobar dio ljudi zna da kada danas govorimo o rastu potrošnje lijekova, definitivno ne govorimo samo o demografskim kretanjima i realnim potrebama. Realne potrebe su posebno mutan pojam: u nekim dijelovima svijeta susrećemo se s prekomjernim korištenjem lijekova u slučajevima gdje postoje alternative. Primjer toga je svakako polje mentalnog zdravlja, gdje u bogatijim zemljama dominira farmakoterapijski pristup – iako je više puta pokazano da su uzroci narušenog mentalnog zdravlja dobrim dijelom društveni, i da bi dobar dio ljudi imao više i dugotrajnije koristi od drugačijih terapijskih pristupa.

Druga krajnost nam možda nije toliko prepoznatljiva, ali ipak obilježava svakodnevicu ostatka svijeta. U tom slučaju, cijena lijekova koju proizvođači traže toliko je visoka da si je pojedini zdravstveni sustavi uopće ne mogu priuštiti. I, iako su zdravstveni sustavi u Europi neko vrijeme bili zaštićeni od posljedica previsokih cijena lijekova, čini se da im se ta realnost polako približava. Uz preveliku potrošnju u nekim zemaljama i nestašice u drugima, farmaceutsku industriju karakterizira i određena, recimo to tako, nevoljkost kod istraživanja i proizvodnje lijekova koji nisu profitabilni. To se vidi na primjeru lijekova za rijetke bolesti, ali i u slučaju istraživanja novih vrsta antibiotika i cjepiva za bolesti koje haraju siromašnim zemljama.

Kakve veze klima ima s tim?

Kada sve zbrojimo, vidimo da u trenutnom modelu proizvodnje i ponude lijekova nastradaju više-manje svi, osim profita farmaceutskih kompanija – ništa novo. Ali, ono što jest novo jest da se će se industriji uskoro otvoriti puno novih, još profitabilnijih vrata. Nedavna analiza koju je objavio Morgan Stanley, naime, predviđa da će farmaceutske kompanije ne samo preživjeti nadolazeći val nesreće kojeg donose klimatske promjene, već će na njemu jako dobro zaraditi. Posebno će se dobro snaći one kompanije s razvijenim kapacitetima za istraživanje i proizvodnju lijekova za tropske bolesti, jer će upravo njihovo širenje biti potencirano podizanjem temperature i drugim promjenama u okolišu.

Ekonomskim analizama idu u prilog i akademska istraživanja, koja već godinama prate moguće promjene koje će klimatske promjene imati po zdravlje ljudi. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u više je navrata istaknula kako će zdravlje ljudi diljem svijeta stradati zbog klimatskih promjena, a nešto specifičnija istraživanja, poput pregleda koje su 2013. i 2014. izradili Clare Redshaw i suradnici s Europskog centra za okoliš i zdravlje ljudi u Velikoj Britaniji, upozoravaju kako klimatske promjene predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje iz više perspektiva.

Rizik kojeg donose uključuje porast raširenosti i intenziteta stanja poput alergija i astme, ali i ponovnu pojavu bolesti koje su u nekim dijelovima svijeta iskorijenjene. Redshaw napominje kako će te promjene najviše osjetiti upravo europski kontinent, na kojem je izgledna ponovna pojava malarije i drugih vektorskih bolesti: pojedini dijelovi istočne Europe već sada su pogodni za razmnožavanje komaraca koji šire žutu groznicu i virus denge.

Klimatska kriza imat će posljedice i na polju kroničnih nezaraznih bolesti: očekuje se, među ostalim, pogoršanje mentalnog zdravlja, više slučajeva karcinoma kože, te porast slučajeva kardiovaskularnih bolesti i bolesti dišnih puteva. Čak da se realizira samo dio predviđenoga, dioničari farmaceutskih kompanija imaju se čemu veseliti – možda je upravo ta spoznaja dovela do toga da oduševljeno pristupe povećanju energetske učinkovitosti i održivosti svojih proizvodnih pogona.

Jedna od farmaceutskih kompanija koja je najviše uložila u proizvodnju pogonjenu na obnovljive izvore energije je francuska tvrtka Sanofi – jedan od dvaju velikih proizvođača (uz Merck) kojima Morgan Stanley predviđa najsvjetliju budućnost. A s obzirom na to da je proizvodnja lijekova danas masovno izmještena iz Europe, Sanofi obnovljive izvore energije razvija u dijelovima svijeta koji su zaslužni za najviše emisije CO2 – tako da tehnički mogu reći da imaju ulogu prosvjetitelja, a ne samo job creatora.

U nedavno objavljenom članku o ovoj temi, Financial Times piše o Sanofijevom pogonu u indijskom Ankleshwaru, opisujući “vjetrenjače koje se ističu u pejsažu dok proizvode 30% energije koja je potrebna za proizvodnju” približno s istim žarom kojim su u spomenutom “Brižnom vrtlaru” opisane biljke. Naravno, nezahvalno je kritizirati nečija nastojanja da se odmakne od fosilnih izvora energije, ali određena doza skepse je sasvim opravdana kada se zna da se u intervencije na drugim poljima gdje farmaceutska proizvodnja ima negativne posljedice po okoliš i zdravlje, ulaže daleko manje truda. Društveno osviještena korporativna praksa i odgovornost nestaju taman onda kada bi promjene mogle dovesti u pitanje postojeće poslovanje.

Ekotoksičnost

Recimo, ekotoksičnost samih lijekova je dobro poznata stvar; ipak, adekvatno zbrinjavanje neiskorištenih lijekova ostaje ozbiljan problem i ne plijeni toliku pozornost proizvođača lijekova. Isto tako, zadržavanje pojedinih supstanci iz lijekova u okolišu – na primjer, diklofenak, koji se koristi u lijeku protiv bolova Voltaren – ima ozbiljne posljedice po ekosustav. Od 1990. do danas, populacija određene vrste strvinara, u istoj onoj Indiji gdje Sanofi proizvodi lijekove na sve čišću energiju, pala je za više od 90% jer su se hranili strvinama koje su prethodno dobile lijekove koji su sadržavali diklofenak.

Manje dramatično, ali ipak vrijedno spomena jest i da se diazepam, lokalno najpoznatiji pod nazivom Normabel, trenutno nalazi na popisu lijekova čiji utjecaj na okoliš prate švedske javnozdravstvene agencije, s obzirom na to da je visoka koncentracija njegov nusproizvoda (oxazepama) u više navrata evidentirana u vodi za piće na području Stockholma. Takve se pojave nažalost ne mogu promijeniti zelenom korporativnom kulturom, ali može im se doskočiti smanjivanjem konzumacije pojedinih lijekova.

Kada je u pitanju diazepam, lijek za smirenje koji je postao sastavni dio svake iole respektabilne kućne ljekarne, znamo da se dio stanja koja se njime trenutno liječe mogu adresirati drugim metodama. SZO je u više navrata napomenula kako se veću pojavu anksioznih poremećaja u društvu može vezati uz pad kvalitete života. Nesigurno radno mjesto, teški uvjeti rada, život u lošim stambenim uvjetima – nimalo iznenađujuće, sve to negativno utječe na mentalno zdravlje ljudi. Umjesto oslanjanja na lijekove poput diazepama, dugoročno produktivnija i održivija varijanta jest razvijanje mehanizama i politika koji štite zdravlje od kapitalizma.

Može li se na isti način djelovati na sve skupine bolesti za koje je predviđen rast potrošnje lijekova u skoroj budućnosti? Sasvim sigurno ne, ali veći naglasak na javnozdravstvene mjere i razvoj različitih sektora s namjerom zaštite zdravlja unatoč tome može polučiti značajnije rezultate od još snažnijeg oslanjanja na lijekove.

bilten

Brodska Gradska knjižnica nekada je bilo mjesto ugodnog kulturnog magnetizma. U nju su svraćali i ljubazno i srdačno dočekivani brojni brodski pisci, pjesnici, novinari, slikari, pedagozi, liječnici, inženjeri, pravnici, školarci, studenti, mladež, branitelji, siromašni korisnici tog ugodnog i toplog prostora kao zimskog dnevnog boravka… Visoko stručna, odgovorna prema poslu i korisnicima, nadasve inventivna i maštovita uprava, tada je nalazila vremena za sve njih i u međusobnim kontaktima rojile su se ideje, projekti, vrcala interesantna saznanja. Knjižnica je bila stožerna brodska kulturna košnica iz koje su iznicali kapitalni projekti: Leksikon brodskih pisaca, kao žanrovski najvažnija brodska knjiga svih vremena, Zavičajni odjel kao najvredniji segment knjižnice, najbogatija zbirka razglednica starog Broda, zbirka fotografija iz Drugog svjetskog rata, zbirka portreta (u akvarelu) znamenitih i poznatih Brođana, zbirka Domovinski rat, digitalizacija izabranih radova brodskih pisaca, živa izdavačka djelatnost, svakodnevne kulturne seanse u raspoloživim prostorima knjižnice, uspješna i korisna suradnja sa sveukupnom kulturnom, društvenom i gospodarskom javnošću grada.

Onda je gradonačelnik, banjalučki anesteziolog rođen u Žeravačkom Potoku, uz pomoć Sanje Vulete i Ružice Bobovečki – spremnih na sve, neupotrebljivih ni za što – pretvorio Gradsku knjižnicu u bezidejnu brodsku kulturnu mrtvačnicu.

Stručno i intelektualno podkapacitirana, enciklopedijski neobrazovana, smicalicama, protuzakonjem i bezobrazlukom instalirana, autistična provincijalka Ružica Bobovečki, nemajući pojma o misiji i viziji Gradske knjižnice, provodi u njoj svoju bijesnu volju. Na način filofašističkog mentaliteta ona „uvodi red“. Radnu disciplinu riješava na panju: maltretira zaposlenike, preseljava, traži unutrašnje neprijatelje, klasira na podobne i nepodobne, istražuje, prijeti, reži i zatire tragove prethodnika. Sve u svemu bavi se tricama i kučinama jer naprosto uopće ne osjeća ono čime bi se trebala baviti…

Što sam ono, ustvari, htio… Aha! Taj famozni Odjel za odnose s javnošću Gradske knjižnice koji u Hrvatskoj u oko 280 knjižnica postoji samo u tri-četiri velike (i to u okviru nečega, ne izdvojeno) izmišljen je za suprugu gradonačlnikovog jarana koja, kako bi to na svom materinjem jeziku rekao Miki Bandić, dela pizdarije. Prvo je mene utužila prijavom brodskoj policiji (koja me „preporučila“ prekršajnom sudcu), onda je uzela fiškala koji me tužio Općinskom sudu pod krivim imenom. Zašto? Jer sam, po njoj i njemu, javno progovorio o zabranjenoj temi stanja u Gradskoj knjižnici koristeći pritom i mozak i jaja, dakle angažirani i kritički pristup onom što raspojasana vlast i njeni jataci ne žele čuti.

Stao sam u obranu, izigranog i smaknutog ravatelja Gradske knjižnice, Ivana Stipića samo zbog toga da bi Sanja Vuleta postala Odjel za odnose s javnošću Gradske knjižnice. I šta sad radi Sanja – Odjel za odnose s javnošću? Nakon godinu i pol dana od imenovanja, koje je uglavnom provela na bolovanju, ona daje neopozivu ostavku na tu visoku ulogu i funkciju. Podvlačim, izmišljenu za nju i razlogom zbog čega je banjalučko žeravački tra ta ta sjebao Ivana Stipića. Usput, kad smo već kod tog akademskog izraza, i meni se živo jebe za Ivana Stipića, ali mi nije svejedno kada osiljena vlast i njeni pripuzi jebu dragovoljca Domovinskog rata i sedamdesetpostotnog ratnog vojnog invalida.

Izvinjavam se svekolikom pučanstvu na izrazima koje rabim. Naime, ako slikovito želiš, vascijelom dunjaluku opisati način Dusparinog gradonačelnikovanja nemereš ba brez otoga glagola jebati. Da si pita.

Pripisak

Gradonačelnik, bivši anesteziolog, komunalni redar diplomirani sociolog, urednik gradskog internetskog portala zavarivač, predsjednica Upravnog vijeća Gradske knjižnice birtašica, ravnateljica knjižnice defektolog, čovjek koji je prodavao ribu na pijaci član desetak gradskih odbora, komisija, vijeća, povjerenstava, savjeta… No comment!

Imigranti su ljudi koji su pobjegli u Europu kako bi pobjegli od rata i nasilja trebali bi ovdje pronaći zaštitu i biti tretirani s poštovanjem, kao i svako drugo ljudsko biće, isto smo to zahtijevali prije dvije decenije od onih koji su primali “naše”, zaboravili smo kako je strašno i bolno susresti se sa predrasudama i zatvorenim vratima.

Piše: Dino Mustafić

Pripadam posljednjem naraštaju socijalizma koji je vaspitavan u kući i školi da je besramno zatvoriti oči pred ljudskom patnjom. Sa nama su u gimnaziji bili i učenici iz zemalja pogođenih ratom, glađu i siromaštvom kojoj je nesvrstana Jugoslavija pružala gostoprimstvo i materijalnu pomoć. Odrastati sedamdesetih i osamdesetih značilo je biti senzibiliziran na patnje gladne Afrike i te nam zemlje nisu bile daleke kada su bile pogođene prirodnim katastrofama. Sjećam se bezbroj školskih akcija dobrovoljnog davanja obuće i garderobe, skupljanja novčane pomoći djeci koja skapavaju od gladi u Somaliji ili Etiopiji. Njihove fotografije su se duboko urezale u našu svijest kao lekcija kako humanitarne krize nisu apstrakcija sa statistima u kadru, neki “uznemirujući sadržaj” već realni život kojeg moramo pogledati u oči. Naše majke i očevi nas nisu štitili od takvih prizora poput urednika u redakcijama diljem svijeta u septembru 2015. kada su imali dilemu da li objaviti slike Aylana Kurdija, trogodišnjeg sirijskog dječaka čije je truplo osvanulo nasukano na obali Egejskog mora. Sve se danas promijenilo, tako i majke i očevi, pa urednici nisu oklijevali jer će ta potresna fotografija nekoga uznemiriti, već što znaju da pokazivanje ljudske tragedije neće imati nikakve posljedice. Tako su i televizijske reportaže i fotografije iz nečovječnog prihvatnog kampa Vučjak u BiH ostavile ravnodušnim širi auditorijum i naše vlasti. Stigla su i međunarodna upozorenja da s obzirom na nadolazeću zimu, vlasti BiH ne smiju ugroziti ljudske živote, međutim, bojim se da će to ostati samo diplomatska nota. Inzistira se da prioritet bosanskih vlasti treba biti proširenje postojećih objekata kako bi se osigurali uslovi dostojni za život. Pored toga, vlasti BiH odmah trebaju identifikovati odgovarajuće alternativne objekte. Napominje se da je EU spremna pružiti značajnu pomoć za unapređenje tih lokacija. EU je od 2018. godine obezbjedila 34 miliona eura. Ova podrška uključuje osiguravanje skloništa, hrane, vode, sanitarija, odjeće, psiho-socijalne pomoći te pristupa obrazovanju i zdravstvenim uslugama u pet prijemnih centara.

U saopćenju se dodaje da sredstvima EU se također jača kapacitet za upravljanje migracijama kroz obezbjeđivanje neophodne opreme i pomoći policiji Unsko-sanskog kantona, Službi za poslove sa strancima, Graničnoj policiji BiH i Sektoru za azil.

„EU također pomaže vlastima Bosne i Hercegovine sa dobrovoljnim povratkom migranata u zemlje njihovog porijekla. EU će nastaviti pružati podršku za unapređenje kapaciteta vlasti u BiH kako bi se suočili sa izazovima migracija, ali također očekujemo od svih vlasti u zemlji da zajedno i u dobroj namjeri rade na iznalaženju načina za podjelu odgovornosti“, zaključili su strani izvjestitelji i posmatrači. Nema zvaničnog odgovora od strane nadležnih u BiH, sve se uglavnom svalilo kao “teret” na lokalne vlasti.

„Ovdje sam proveo dva dana i dvije noći. Vidio sam neke ljude ovdje kako spavaju vani na otvorenom. Nema toaleta, ni dovoljno hrane. Mnogo puta sam pokušao da pređem granicu ali svaki put me uhvatila hrvatska policija i tukla, oduzela mi novac i telefon. Sa ovog mjesta potrebno je oko tri sata da se pređe granica i uđe u teritoriju Hrvatske“, istakao je Muhamed Selman iz Pakistana.

Prema riječima Džamšada iz Pakistana koji je u Bihać došao prije nekoliko mjeseci, kamp na Vučjaku nema uslove za boravak ljudskih bića i onemogućen im je dolazak u grad što im posebno teško pada.

“Prije Bihaća boravio sam u kampu u Sarajevu. Došli smo u Bihać i boravili ispred BIRA-e, a onda su nas doveli ovdje gdje nema dovoljno hrane i zmije su svuda oko nas“, kazao je Džamšad u razgovoru sa novinarima na terenu.

Migranti koji trenutno borave u novom kampu na lokalitetu Vučjaka, kažu da im Međunarodna organizacija za migracije (IOM) ovdje ne pomaže, a neki bi se i vratili nazad u zemlju iz koje su došli uprkos što im tamo čekaju teški uslovi i ratno stanje.

„Policija nam je rekla da ne možemo nazad u Sarajevo i dovela nas ovdje kod granice. Želim da se vratim nazad u Grčku, a onda u Siriju, jer ne mogu da pređem granicu i odem u Europsku uniju za boljim životom“, tvrdi u izjavi za medije Sulejman iz Sirije.

Svjedoci i lokalni mještani sela Vučjak kažu da za sada nemaju problema s migrantima koji su miroljubivi i ne diraju ih. Ističu kako ovaj lokalitet nije dobar iz razloga što je tu nekada bilo odlagalište smeća i otpada koje je konzervirano i zatrpano u zemlju, ali uprkos tome nije zdravstveno sigurno.

Do jučer su mnogi žitelji BiH bili u sličnoj situaciji, prolazili su kroz izbjeglički pakao, često stigmatizirani i suočeni sa mnogim predrasudama, dobro su upoznali nova pravila Evrope, milosrđa i podjele stvarnosti, na bogate i siromašne, sretne i nesretne, dželate i žrtve. U tom novom i “evropskom” svijetu je moguće da snimateljica Petra Laslo udari nogom na granici sirijsko izbjegličko dijete, i to kao nagrađena autorica filma o mađarskim izbjeglicama iz 1956. Samo nepunu godinu dana poslije ovog incidenta, tadašnji predsjednik mađarske vlade uručio je državnu nagradu osjećajnoj autorici koja udara dijete i nije vidio moralno proturječje takve odluke već je na upit novinara o licemjerstvu sa uvjerenjem odgovorio: “Mađarske izbjeglice iz 1956. godine nisu isto što i današnji migranti”. To je i najčešći “argument” mnogih domaćih populista kojom se devalvira činjenica sopstvene historijske sudbine izbjegličkog naroda koji bi zbog toga trebao imati ponajviše razumijevanja u Evropi za sudbinu nesretnika sa Bliskog istoka. Ovoj mutaciji ljudske percepcije i realnosti svjedočimo svakodnevno u BiH čime je pitanje morala i ljudske humanosti postalo nebitno. U BiH ipak ima ljudi koji migrante i izbjeglice smatraju ljudima u nevolji, pa im na različite načine i pomažu da lakše prođu kroz putovanje njihovog života.

Ali sve su glasniji ksenofobi i desničari koji zastupaju narativ da su migranti dio “zavjere”, da su teroristi i opasnost po građane BiH i Evrope.

Nakon upozorenja iz UN-a da se kamp Vučjak zatvori i pronađe drugo rješenje za smještaj migranata, i da se potraži alternativno rješenje u Bosanskom Petrovcu i lokaciji Medeno polje, javili su se humani pojedinci koji su besplatno ponudili da se očiste hale farme krava i ovaca, i koriste kao smještaj za migrante. Međutim, lokalna vlast i stanovništvo se oštro protive takvim inicijativama.

Opštinsko vijeće donijelo je rezoluciju kojom se protivi ovakvom rješenju problema. Načelnik Petrovca upozorava da ukoliko bez njihovog pristanka krene preseljavanje migranta blokiraće se magistralni put M5.

“Mi smo svjesni da kao mala lokalna zajednica na to ne možemo odgovoriti, napravićemo samo probleme i tim ljudima i lokalnom stanovništvu i onda će doći do kompletnog kolapsa. U tom slučaju nama ne preostaje ništa nego da se mi onda selimo, a oni neka naseljavaju koga hoće i neka žive sa njima”, kategoričan je Dejan Prošić, načelnik Bosanskog Petrovca u svojoj ostrašćenoj i rasističkoj izjavi.

“Registrovani su migranti sa HIV/AIDS. Veliki broj je homoseksualaca. Epidemiološka situacija je alarmantna, razmjere svraba su velike, a ima i vašljivosti.” Ovim riječima je o situaciji vezanoj za boravak izbjeglica i migranata na prostoru Unsko-sanskog kantona pred Zastupničkim domom Parlamenta Federacije BiH govorila Nermina Ćemalović, članica SDP BiH tada na funkciji ministrice zdravstva u tom kantonu. Ministrica je dodala i da je Bihać “okupiran” migrantima, te da je među njima “oko 80 posto ekonomskih”. Na njen govor, koji sadrži elemente ksenofobije, homofobije, te evidentno može uticati na širenje straha i panike, nije bilo reakcije civilnog društva u BiH, a nisu reagovali ni članovi ovog tijela ili stranke iz koje dolazi na sramotu lijeve i građanske orijentacije. “Migranti i izbjeglice su kriminalni uljezi koje treba pohapsiti i držati u izolaciji dokle god ne požele da se vrate svojim kućama“, možete pročitati na internet portalu antimigrant.ba kao svojevrsnoj medijskoj platformi širenja i popularizacije antimigrantskog raspoloženja u BiH. “Migranti su pošast, silovatelji i špiljski ljudi.” Jedni su od mnogobrojnih komentara mržnje koje je lako naći na mnogobrojnim vijestima raznih portala vezane za temu migranata. Društvene mreže su ogledalo mržnje prema migrantima, tu je svojevrsna rasistička i islamofobna kompeticija ko će grdnije i uvredljivije napisati komentar o tim nesretnim ljudima. “Bijeli” putnici sjede u prednjem, a “obojeni” u zadnjem dijelu autobusa. Ovaj rasizam na djelu nije priča iz prošlog stoljeća koja je došla sa juga SAD-a ili u Južne Afrike, nego se desila na liniji Transturist Tuzla koji je sve migrante prisilio da se pomjere na zadnja sjedišta. Na pitanje jednog savjesnog čovjeka koji je ostao šokiran ovim postupkom: zašto, vozač je odgovorio da ako sjede naprijed, miješaju se sa “putnicima”, iako su ljudi platili uredno, skupa sa ženama i bebama. Na dodatno insistiranje kondukter je precizno odgovorio da “treba sad da uđe profesorica koja je radila 8 sati, i jel’ treba da sjedi s njima?”

Otkud u jednom autobusu toliko okrutnih ljudi, ko su ti bezdušni trolovi po društvenim mrežama koji umnožavaju glasove vojske bezobzirnih ljudi oko nas. Imigranti su ljudi koji su pobjegli u Europu kako bi pobjegli od rata i nasilja trebali bi ovdje pronaći zaštitu i biti tretirani s poštovanjem, kao i svako drugo ljudsko biće, isto smo to zahtijevali prije dvije decenije od onih koji su primali “naše”, zaboravili smo kako je strašno i bolno susresti se sa predrasudama i zatvorenim vratima.

U BiH se živi zajebano vrijeme, sa puno neizvjesnih pitanja i malo jasnih odgovora. Empatija i sram nisu zaštićeni političkim identitetom koji omogućuje ljudima da nastupaju skupa, nema organiziranog političkog djelovanja koje štiti vaše moralne vrijednosti, pa onda i ne preostaje ništa drugo osim osjećanja poprilične usamljenosti koji kada ne završi odlaskom iz zemlje sigurno postane dobrovoljni unutrašnji egzil, emigrant u sopstvenoj zemlji koji ne završava u Vučjaku!

tacno

Portal Istramet u članku “Klimatsko ludilo izmiče kontroli, a od globalnog zatopljenja mogli bi imati brojne koristi”, pored manjih troškova grijanja, produljenja turističke sezone te potapanja jadranskih obala koje “zapravo i nije neki problem” (!?), navodi jedan od omiljenih mitova o prednostima porasta ugljičnog dioksida u atmosferi.

“[P]oljoprivreda može prosperirati… CO2 nije štetan plin, on je hrana biljnom svijetu”.

Da, CO2 jest jedna od osnovnih sirovina rasta vegetacije, odnosno fotosinteze. Točno je i da većina poljoprivrednih usjeva prema tipu fotosinteze spada u C3 biljke. A one bi čak trebale zbog viška CO2 u atmosferi, trošiti i manje vode.

I, da, Zemlja je od industrijske revolucije naovamo, najviše zahvaljujući emisijama CO2, postala zelenija. No, to samo na prvu zvuči kao dobra vijest.

Konkretno, biljke danas pretvaraju 31 posto više CO2 u organsku tvar nego prije tog povijesnog prevrata. Ovaj podatak prije par godina dočekan je s ovacijama od strane promicatelja interesa industrije fosila na štetu znanosti o klimi, od Heartland Instituta do Competitive Enterprise Instituta. Međutim, znanstvenici uključeni u ovaj projekt mjerenja poručuju da su ovi instituti izvukli krive pouke iz njihovih saznanja.

Kad kemoterapija uspijeva usporiti rast vašeg tumora za 25 posto

Voditelj istraživačkog tima Kalifornijskog sveučilišta, Elliott Campbell, potvrdio je New York Timesu da se količina CO2 koju usisavaju biljke povećava s povećanjem broja elektrana na fosile, odnosno povećanjem emisija. Ugljik koje biljke pohranjuju zahvaljujući ovoj vrsti “gnojenja” procijenili su na 28 milijardi tona godišnje. To je triput više od ugljika pohranjenog u svim usjevima, koji se požanju u jednoj godini. Međutim, taj efekt još uvijek pokriva tek četvrtinu emisija, što znači da su biljke u stanju “probaviti” samo ispušne stakleničke plinove jedne Kine i da ne mogu zaustaviti klimatske promjene. Dakle, usprkos bujanju vegetacije udio CO2 u atmosferi raste zabrinjavajućom brzinom i na razinama je koje ne bilježimo milijunima godina.

NYT je Campbellove poruke pojednostavio na sljedeći način: to je kao da se radujete zato što je “kemoterapija uspjela usporiti rast vašeg tumora za 25 posto”.

“Ono što me plaši jest što znam da ovo neće trajati dovijeka”, kaže doktor Campbell. Osim što fotosintezom biljke apsorbiraju CO2, one ga noću ispuštaju u procesu disanja. A ako respiracija dostigne fotosintezu po količinama CO2, ovaj “ogromni rezervoar ugljika mogao bi se razliti po našemu zraku”, kazao je.

Što stiže na stol nakon gnojenja ugljičnim dioksidom

Biljke ne žive samo od ugljičnog dioksida. Upravo zbog respiracije i vraćanja CO2 u atmosferu, Elliott Campbell vjeruje da su zasluge emisija u rastućim poljoprivrednim prinosima malene, dok najvažniji faktori ostaju navodnjavanje, gnojiva i pažljiv odabir sjemena. On upozorava da biljke gnojene ugljičnim dioksidom ne mogu same od sebe povući više dušika, osim ako se on ne dodaje tlu. Osim toga, postavlja se i pitanje mogu li biljke u uvjetima povišenog CO2 povlačiti dovoljno dušika svojim metaboličkim procesima, čak i kada ga imaju dovoljno u zemlji zahvaljujući gnojenju. Pojedina istraživanja pokazuju da ne mogu, što se naziva i gušenjem.

No, i drugi nutrijenti koji su ključni za kvalitetu namirnica, a time i zdravlje ljudi, već sada nedostaju u biljkama presudnim za prehranu svijeta. Istraživanje koje je predvodila profesorica Kristie Ebi sa odjela globalnog zdravlja Sveučilišta u Washingtonu ukazuje na pad njihove kvalitete.

“Promatrali smo više vrsta riže – a to su najpopularnije vrste koje se jedu u Aziji – i potvrdili smo nalaze drugih studija: da su proteini, željezo i cink u padu… I prvi puta smo zapazili pad ključnih B vitamina zbog veće koncentracije CO2”, izjavila je Ebi. Drugim riječima, CO2 povećava udio ugljikohidrata i pretvara usjeve u – junk food.

Znanstvenici sa Stanforda procjenjuju da bi nedostatak željeza i cinka do 2050. godine mogao za dodatnih 125 milijuna ljudi diljem svijeta značiti povećanu osjetljivost bolesti poput malarije i upale pluća, kao i preuranjene smrti. Ponovo će najviše patiti Afrika i Jugoistočna Azija, baš kao i u slučaju suša. Voda je, naime, važna za rast biljaka barem koliko i CO2.

Kada zeleno prelazi u smeđe

A osim što je svijet pozelenio, pojedini njegovi predjeli postaju smeđi, dok se porastom temperature na pojedinim dijelovima Zemlje topi i broj dana pogodnih za rast biljnoga svijeta. Oko pola milijarde ljudi je 2015. godine živjelo u podnebljima koja su “načeta” dezertifikacijom između 1980-ih godina i 2000-ih (IPCC), uglavnom u Africi i Jugoistočnoj Aziji. Nadalje, klimatske promjene pojačavaju i degradaciju tla, najviše u obalnim te sušnim područjima, riječnim deltama, ali i predjelima permafrosta.

Znanstvenici su zato izrazito zabrinuti za Arktik, jedan od najvećih rezervoara ugljika na svijetu. Arktički je pojas zbog porasta temperatura među prvima pozelenio, no nakon prvotnog procvata vegetacija je počela propadati. To se također tumači rastom temperature [1, 2]. Naime, radikalniji vremenski uvjeti donose više oluja i gromova pa uzrokuju više požara. Toplo vrijeme pogoduje očuvanju larvi pa su i najezde štetočina sve ranije i razornije. Toplinski valovi usred zime donose lažna proljeća i uzrokuju preuranjeno listanje u periodima kada bi vegetacija trebala mirovati.

Zagrijavanjem i gubitkom leda Arktik ostaje i bez važnog albedo efekta, odnosno sposobnosti odbijanja Sunčeve svjetlosti, a prelazak sa zelene boje na smeđu dodatno prijeti zadržavanjem topline umjesto hlađenja. Albedo efekt je, primjerice, važan i pri odlučivanju gdje saditi koja stabla kako bi ona doprinijela smanjenju globalnog zatopljenja, umjesto njegovom povećanju.

A tamnija, smeđa boja nakon propadanja vegetacije već sada nije stvar samo najhladnijih i najtoplijih krajeva svijeta, iz kojih vegetacija “seli” prema polovima zbog nedostatka vode.. Tim kineskih znanstvenika koji je proučavao satelitske snimke tokom tri desetljeća – između 1982. i 2013. godine – upozorio je da zeleni trendovi ne samo prethode smeđima, već ih i maskiraju.

“[U]sprkos tome što je većina tla pokrivena vegetacijom pokazala trend ozelenjavanja, preokreti iz zelenog u smeđe su se dogodili na svim kontinentima i zauzeli su daleko veće područje od preokreta iz smeđeg u zeleno… Kako je suša najvjerojatniji glavni uzrok trenda posmeđivanja, rast globalne vegetacije je u opasnosti od preokretanja iz dugoročnog ozelenjivanja u dugoročno posmeđivanje u toplijoj budućnosti.”

Ne žive biljke samo od CO2

U budućnosti, upravo je pšenica, na koju se poziva članak Istrameta, u opasnosti zbog rasta temperatura. Pojedine C3 biljke, poput duhana i pamuka, pokazale su da enzimi koji provode fotosintezu u njihovim listovima prestaju funkcionirati već na temperaturama između 35 i 40 stupnjeva Celzijevih. No, o kojoj god da se biljki radi, CO2 nije jedini potreban za njen rast.

Dakle, zelenija Zemlja zbilja zvuči divno, ali revizija optimističnih najava o nadolazećem zelenom obilju zbog povećanja atmosferskog CO2 pokazala je da se radi o drastičnom pojednostavljenju.

Biljkama je potrebna svjetlost, voda, CO2 i gnojivo, a svatko tko ima vrt ili biljku u stanu zna koliko je važna prava ravnoteža ovih komponenti, kaže profesorica Sarah A. Green sa Tehnološkog sveučilišta u Michiganu. Tvrdeći da se znanstvenici u poljoprivredi prilično slažu da negativne posljedice klimatskih promjena nadmašuju malenu korist koju biljke mogu imati od većih količina ugljičnog dioksida, Green podsjeća da će toplija klima od nabrojanih varijabli najmanje promijeniti dotok svjetlosti, ali najviše vode.

“Nikakva količina gnojiva ne može pomoći biljci koja nema vode”, kaže ona.

faktograf

„Živeti. Izgovaram tu reč, a ne znam njeno značenje. Pokušavao sam to, a nisam znao šta pokušavam. Možda sam, na kraju krajeva, ipak živeo, a da toga nisam ni bio svestan.”

Godine 1906., trinaestog aprila, u gradiću Foksroku, kraj irske metropole Dablina, rodio se Semjuel Beket, drugi sin Vilijema Frenka Beketa i Meri Beket. Odrastajući u okrilju irske protestantske porodice srednje klase, Beket završava osnovnu školu u Dablinu i gimnaziju Portora Royal, u Eniskilenu . Potom, u periodu 1923-1927. studira na prestižnom dablinskom Trinity koledžu, gde diplomira kao prvi u klasi iz predmeta francuska i italijanska moderna književnost . Nakon dva semestra provedena na Campbell koledžu u Belfastu, kao predavač, godine 1928. postaje lektor na Ecole normale superieureu u Parizu. Iste godine Semjuel Beket upoznaje legendarnog irskog književnika Džejmsa Džojsa i u naredne tri godine postaje njegov sekretar. Bio je to izuzetno važan, sudbinski događaj u životu i budućem stvaralačkom radu mladog umetnika u nastajanju. Uticaj književnog genija Džojsa, koji 1922. godine objavljuje kultni roman Ulysses(svojevrsni modernistički eksperimentalni ep, parodiju Homerove Odiseje i mračnu viziju čovekovog bitisanja) bio je ogroman. Tokom nekolicine zajedno provedenih godina, Beket objavljuje svoje prve književne radove. Bili su to izvrstan esej Dante, Bruno, Viko, Džojs iz 1929. godine i poema Whoroscope iz 1930 . godine…

„Vraćam se i ljudima koji hodaju po zemlji, hodaju često s teretom na plećima. Možda sam ih slabo procenio, ali mislim da nisam. Zapravo, nisam ni pokušao da ih procenim. Hteo bih još samo jednom da pokušam shvatiti, da počnem shvatati kako takva bića uopšte mogu da postoje.”

… Istovremeno, radeći na vlastitim prvencima, Beket pomaže poluslepom Džojsu pri radu na njegovom poslednjem romanu Finnegan’s wake(1939.) (čudesnoj tvorevini, jedinstvenoj u celokupnoj svetskoj književnosti, na kojem je Džojs radio punih 17 godina pokušavajući izneti tok čovekove potsvesti neverovatnom jezičkom tvorevinom tzv. jezikom sna). Nakon godina provedenih sa Džojsom, Beket se vraća u Dablin, kao predavač francuskog jezika na Triniti koledžu. Beket je brzo izgubio interesovanje za ovaj poziv. Sistem obrazovanja mu se ni malo nije dopadao, a da bi se narugao akademcima, kojima je forma uvek važnija od suštine, jedne večeri u Društvu modernog jezika u Dablinu, održao je detaljan govor o francuskom autoru iz Tuluza, Jean du Chas-u, osnivaču pokreta Concentrism, tek na kraju svog govora otkrivši da je kompletnu priču izmislio i da ne postoje ni autor ni pokret…

„Shvatio sam da je Džojs išao koliko god je mogao daleko u pravcu koji je najbolje poznavao”, ispričao je Beket svom prijatelju Knowlson-u. Džojs se uvek trudio da što više obogati svoje delo. „Shvatio sam da je moj put u osiromašavanju, u oduzimanju a ne u dopunjavanju.”Beket se fokusirao na siromaštvo, neuspehe, izgon i gubitak. Suštinski, shvatio je da njegova umetnost mora biti subjektivna i da u potpunosti treba da crpi ideje iz ličnog unutrašnjeg života…

… Sa kolegom Pelorsonom piše parodiju drame Le Cid, a potom objavljuje još jedan značajan esej, ovaj put posvećen Marselu Prustu, legendi francuske literature. Esej donosi čuveno Beketovo viđenje umetnosti : Umetničko nagnuće nije ekspanzivno nego je neka vrsta skupljanja. A umetnost je apoteoza samoće. Nema komunikacije, jer ne postoje sredstva da se ona postigne. Godine 1934. štampa zbirku pripovedaka Više uboda nego udaraca, a slede je Beketovi radovi:kolekcija pesama Kosti odjeka i drugi talozi iz 1935. godine, te roman prvenac Marfi iz 1938. godine. Tokom ratnog vihora Beket pristupa pokretu otpora u Francuskoj, koja posle rata postaje njegov drugi dom. Francuski jezik postaje njegov književni alat sa kojim stvara…

’’Nema smisla optuživati reči,one sigurno nisu praznije od značenja koje vuku naokolo”.

… Posleratne godine donose nova dva umetnička ostvarenja, koja će nažalost ostati neobjavljena. Bili su to roman na francuskom jeziku:Mersije i Kamije, i drama Eleuterija. Ono po čemu će Beket postati svetski priznat i poznat, a potom i dobitnik slavne Nobelove nagrade za književnost(1969.) , tek je sledilo. Jedan od ključnih trenutaka bila je u svakom slučaju drama Čekajući Godoa, kultno delo i njegov zaštitni znak, simbol jednog sasvim novog viđenja pozorišne umetnosti i načina izražavanja…

„ Na Dablinskom univerzitetu se nalazi krem Irske: bogati i debeli.”

… U Parizu je tokom pedesetih godina 20. veka nastao tip drame u kojoj likovi bez ikakve motivacije i nepostojanje zapleta izražavaju konačnu uzaludnost života i apsurdnost sveta. Novi tip drame – savremene, avangardne, prilagođene haosu modernog vremena( Beket je Godoa pisao za vreme Drugog svetskog rata, u vremenu opšteg haosa najveće ljudske klanice sa nesagledivim posledicama), tzv. Drama apsurda u potpunosti je napustila zakonitosti klasične drame stare preko dva milenijuma. Naziv je i proistekao iz njene sadržine: apsurdni su joj likovi, apsurdne su situacije, iskazi su apsurdni. Apsurd je proizvod načina kazivanja ili prikazivanja u kome se ne otkriva nikakav smisao, odnosno nameće se besmisao – ono što je kazano ili prikazano je čista besmislica, odnosno ruganje smislu. Iz apsurdnih slika se ne može dokučiti ništa jer su one same po sebi apsolutni besmisao. Apsurdno kazivanje, slike i likovi predočavaju nelogičnost, nerazboritost, nerazumnost i ludilo sveta i života. Ona je potpuna suprotnost klasičnoj drami jer redukuje ili potpuno ignoriše sve one strukturne elemente koji čine dramu. Jedini dramski elementi su likovi i scena na kojoj deluju. Nema radnje, te osnovne supstance drame – ni početka, ni trajanja ni razrešenja, nema sukoba koji doprinose razvijanju radnje i ispoljavanje junaka, nema jasnog vremena, onog društvenog, nema karaktera – likovi nisu individualizovani ni tipizirani, oni su antiheroji – ne zna se ko su, ni odakle su, ni šta žele…

… Nekoliko radikalnih pozorišnih stvaraoca, među kojima su najznačajniji Samuel Beckett, Eugene Ionesco, Arthur Adamov i Jean Genet, čine brutalan raskid sa dotadašnjim pozorištem, menjajući njegovu samu suštinu pristupa likovima i samoj radnji. Sve postaje ogoljeno do nivoa apsurda jer … Dok se kod Ionesca i Adamova društveno, porodično i istorijsko još nazire u dramama, već je kod Becketta, najradikalnijeg u raskidu sa dotadašnjim, sa duhom tradicije unutar klasičnog teatra sve to svedeno samo na bedne ostatke prošlosti. Mogućnosti za iluziju kod njegovih su likova minimalne. Tradicionalnog momenta dramskog razvoja i raspleta gotovo da nema već u Čekajući Godoa(1952.), njegovom dramskom prvencu. Dva klošara, Vladimir i Estragon, u pustom pejzažu čekaju izvesnog Godoa koji bi mogao značiti spas u njihovom beznadežnom postojanju. Radnje u pravom smislu reči nema, ništa se ne događa, atmosfera dosade, tragične praznine, uznemirena je samo u dva navrata – upadom na scenu dvaju likova, sluge i gospodara. Kada oni odu, situacija ne pokazuje nikakvog opravdanja ni u činjenicama ni u karakterima. Na kraju se kao i na početku Vladimir i Estragon nalaze u istoj nepokretnosti uzaludnog čekanja i očaja. Svaka iluzija nestaje u atmosferi beznadne, apokaliptične monotonije…

…Čekajući Godoa izlazi iz štampe 1952. godine. Drama je predstavljala jednu vrstu radikalnog raskida sa tradicijom: stvoren je avangardni pozorišni pokret,vremenom nazvan dramom apsurda ili antiteatrom, svojevrsni teatar tragične farse. Antidrama je imala svoj razvojni put unutar pozorišta 20. veka – unutar dela kao što su Kralj Ibi Alfreda Žarija, Tiresijine dojke Gijoma Apolinera ili unutar beskompromisnih stavova i dela nadrealista i dadaista, stavova koji su na krajnje radikalan način dovodili u pitanje sve vrednosti ovog sveta i veličali iracionalnost, duh anarhije tj. dovodili u sumnju čovekovu sposobnost da bitno i racionalno utiče na događaje. Davno propisani zakoni drame su zamenjeni apsurdom. Rođena je sumnja u osmišljeni kosmos, sa verom da je posle odlaska Boga, život lišen smisla i čovek apsurdan, besmislen i beznačajan, te da je njegov život tek jedan tren kome se ne može naći istinski, racionalan razlog . Uporedo sa stvaralaštvom Beketa, javlja se veći broj autora i značajnih drama apsurda. Svakako najznačajniji je bio slavni Ežen Jonesko, čuven po kultnim antidramama: Ćelava pevačica i Stolice. Ništa manje bitni nisu bili ni sledeći autori i njihova dela: Žan Žene sa dramom Balkon, Harold Pinter i drama Bez pogovora, Stanislav Vitkjevič i Ludak i opatica, Tadeuš Ruževič sa Kartotekom ili Olbi i njegova Zoološka priča. Ipak, i pored nesumnjive veličine i dometa navedenih dela, Beketov se Godo izdvaja kao suštinski komad unutar nove teatarske stvarnosti, traženja novog načina izraza i opisa stvarnosti koja se naglo menjala nakon haosa Drugog svetskog rata. Njegovo se premijerno izvođenje desilo 5. januara 1953. godine, u pariskom pozorištu Babijon u režiji Rože Blena. Esencijalno delo novog pokreta donosi sve temeljne naznake Beketove dramske vizije čoveka prepuštenog vremenu neizbežne egzistencijalne propasti, čoveka u krizi identiteta i same egzistencijalne biti, potpuno lišenog istorijskog konteksta. Svaka iluzija i nada unapred su bili otpisani novom, beketovskom sumornom i nihilističnom vizijom sveta…

„Roditi se… to znači živeti onoliko vremena koliko je potrebno da se sazna šta je ugljenik u slobodnom gasovitom stanju, zatim zahvaliti i otići.”

… Na realističnom planu, priča o Godou je gotovo beznačajna: dva klošara, Vladimir i Estragon, u pustom pejzažu čekaju izvesnog Godoa (u pitanju je bila lucidna Beketova igra reči, pošto na engleskom jeziku reč God znači Bog) koji bi mogao značiti spas u njihovom beznadežnom postojanju. Radnje unutar drame u pravom smislu reči i nema, ništa se ne događa, atmosfera truljenja, dosade, monotonije i tragične praznine narušava se samo u nekoliko beznačajnih navrata. Osećanje mrtvila, apokaliptične monotonije i beznađa jezivo dominira i razotkriva dublji, opštečovečanski nivo Beketove alegorije. Drama kroz svoj metafizički ambijent i simboličku jezičku formu progovara o egzistencijalnom nemiru čoveka i nerešivim ontološkim pitanjima koja donose apatiju. Kroz apsurdnost dijaloga i života dvaju glavnih likova na sceni, Beket nam prikazuje čovečanstvo koje ovozemaljski život nezainteresovano provodi u besciljnim igrama, uljuljkano u svojim uverenjima, smatrajući da je život samo usputna stanica pre večnog uživanja, iako svi znaci upućuju na suprotno. Semjuel Beket nam kroz svoju nihilističnu antidramu ne govori samo o dva dana čekanja, već o čitavom ljudskom životu od kada civilizacija postoji. Čovek beznadežno čeka Godoa(Boga) ne bi li njegovim dolaskom opravdao i osmislio svoje postojanje. U delo je uneta tema apsurda. Svet je pustoš u kome se kreću smešne ili groteskno-sakate kreature. U tom svetu vlada osećanje mrtvila i tuge. U njega je čovek bačen. U takvom svetu bez smisla čovek je nemoćan, beznačajan. Njegov život je samo tren, i on ne može bitno da utiče na sopstvenu situaciju. Zato je čovek beznačajan i tragičan. Beket je paranoično odan temi apsurda i viziji sveta kao ogromne pustoši po kojoj se kreću groteskne kreature… Suštinski, Beket je sproveo u delo upravo ideje egzistencijalista i ovaplotio koncept teatra apsurda koji je zamislio Alber Kami, a čemu je među prvima u umetnosti težio Franc Kafka…

,,Ništa se ne događa, niko ne dolazi, niko ne odlazi, to je strašno”.

… Svoju viziju čoveka i sveta Beket proširuje i u narednim delima, dovodeći stvar do krajnjih granica apsurda. Slede drame: Kraj partije, Čin bez reči, Krepova poslednja traka, Srećni dani, Ah,ti divni ljudi, Dah, Ne ja, Koraci … Pustoš, usamljenost, katatonija, unutrašnji nemiri i nemogućnost komuniciranja čine okolinu i atmosferu unutar kojih trule svi Beketovi antijunaci, u potrazi za smislom ili bilo kakvim opravdanjem postojanja. Ali Beketa ne zadovoljava ni taj nivo gađenja nad apsurdnošću čovekove sudbe. On vremenom ponire još dublje u ništavilo – u njegovim poslednjim komadima dolazimo do situacije da ne samo što nema kontakta među ljudima, nikakve komunikacije, ljudske topline, nade i empatije, nego nema više ni samih ljudi. U komadu Ne ja junaci su Usta i Slušalac, dok u komadu Kraj partije ostaje samo prazna siva prostorija i gomila nesretnika koji bespomoćno trunu u kantama za smeće. Oni više ne predstavljaju ličnosti u pravom smislu tog pojma, već bezimene kreature, automate koji se rastaču u sivilu beznadežne egzistencije ili samo nekadašnjih ostataka iste…

„Završio sam analizu samoga sebe. Otišao sam u svemir, znao sam da ću tamo jednom naći svoje mesto, stari svemir me štiti, stari svemir pobednik. Srećan sam, znao sam da ću jednoga dana biti srećan. Ali nisam pametan.”

… Ako je drama Čekajući Godoa bila parodija čovekovog traženja smisla i spasenja, koja izvrgava ruglu čitavu judeo-hrišćansku mesijansku tradiciju, drama Kraj partije je obračun sa čovekom na svim ravnima njegovog postojanja i izvrgava ruglu ne samo sve vrednosti koje nazivamo ljudskim nego i samo čovekovo postojanje, golu apsurdnu egzistenciju bez ikakvog smisla, nade i opravdanja. Sledi karakterističan dijalog iz pomenute drame:

KLOV: Na svetu ima mnogo jezivih stvari.

HAM: Ne, ne, sad ih ima više nego mnogo. Klov!

KLOV: Da.

HAM: Je li ti ne misliš da ovo već dosta dugo traje?

KLOV: Da. A šta?

HAM: Ovo…ova stvar.

KLOV: Ja sam uvek tako mislio. Ti nisi?

HAM: Onda je ovo dan kao i svaki drugi dan.

KLOV: Sve dotle dok traje. Celog veka isto bezvezno ništavilo.

… Svi Beketovi likovi bili su zauzeti ubijanjem vremena u egzistenciji bez cilja. Idući dalje u svom nihilističnom rastakanju forme i oduzimanju smisla iluziji osmišljene egzistencije čoveka, Beket im postepeno oduzima i vitalne funkcije. U drami Čekajući Godoa ljudi su još čitavi i slobodno se kreću,u Kraju partije pokretna je i cela samo jedna ličnost, u Srećnim danima junakinji u drugom činu samo glava viri iz zemlje, u Komadu nijedna ličnost se ne kreće, dok je u komadu Ne ja svođenje dovedeno do kraja: tu su samo Usta koja sa patetičnom upornošću pokušavaju da dokuče smisao tamo gde ga nema, da racionalizuju apsurd čovekovog batrganja pod praznim i nemim nebom. Svaka Beketova drama bila je jedan mučan korak u potrazi za savršenom formom u kojoj će se sa što manje sredstava prikazati što sveobuhvatnija slika čovekove besmislene i beznadežne situacije. Komad Dah vrhunac je takve tendencije, Beketova poslednja tačka redukcije: napravljen je samo od zvukova, disanja, koje u jednom trenutku prestaje. Činjenica koja nam ukazuje na poražavajuću istinu da je čovek nešto krajnje beznačajno, dovodi Beketa do očajanja dovoljno intezivnog da bi ga modelirao u svoje tragične farse. Gotovo ista priča prikazana je i u njegovim romanima…

’’Tako zajedno žure konj, kočijaš i putnik prema određenom mestu, najkraćim ili pak zaobilaznim putem kroz masu ljudi koji se motaju tamo gde ne treba. I svako ima svoje razloge, i neprestano se pita s vremena na vreme šta ti razlozi vrede, jesu li to oni pravi razlozi da bi se krenulo baš onamo kuda se krenulo, radije nego drugde, radije nego nigde. I razlozi samog konja jedva da zaostaju po jasnoći za razlozima ostalih bića, iako konj ne zna kuda je pošao dok ne stigne na to mesto“.

… Svi Beketovi značajniji romani: Murphy(1938 .), Watt(1953 .), Molloy (1951 .), Malone umire(1951 .), Bezimeni(1953 .) i Kako je(1961 .) , predstavljaju suštinu njegove spisateljske tehnike i filozofske koncepcije. Ništa i ništavilo ključne su reči za razumevanje pomenutih romana. Galeriju antijunaka čine ljudi bez profesija, posla, porekla, marginalci bez ikakvih spona koje vežu čoveka za zajednicu ili neko drugo blisko mu biće. Ne postoje čak ni jasne prostorne ni vremenske koordinate, niti društveni kontekst unutar kojeg se dešavaju drame. U romanu Malone umire postoji još samo čovek koji leži negde u krevetu i umirući zabavlja se smišljajući priče o ljudima kojih se seća ili ih naprosto izmišlja. Kratke, sažete i jasne rečenice, isprepletane misli, čine svojevrsni portret umetnika koji luta pokušavajući da pronađe smisao, ali koji je sputan okolnostima i okruženjem. Od prve rečenice, od prve reči, ovaj roman vas uvlači u sebe i svoj svet, a onda, zapravo, shvatite da nigde niste ni putovali, da ste to vi, da je to vaš svet, da ste se pronašli, možda i ne tražeći se. U Bezimenom nema više ni čoveka: tu je samo glas koji traži svoj identitet, koji se ne može identifikovati, ali se svodi na patnju i rečenicu:’’ Svi odu, oni i svi drugi, one koje sam upotrebio, neka mi vrate natrag moje boli koje sam im posudio i neka nestanu… Ovim romanom Beket je ostvario svoju umetničku zamisao u potpunosti – u njemu mesto i vreme nestaju…

„Otkriti formu kojom će se oblikovati haos, to je danas zadatak umetnika.”

… Delo Semjuela Beketa, njegov apatični jednodimenzionalni svet fizičke i duhovne nemoći čoveka, raspada sistema vrednosti i same egzistencije, monotonije i apsurda sveta kojem se ne nazire svrha, smisao i cilj samog postojanja, uzdiže se svojom snagom i univerzalnošću na jedan od prestola svetske književnosti. Njegova cinična rezervisanost i pomak od gomile, mesijanska vera u literaturu, kao i težnja za stvaranjem savršene forme literarnog izraza, odveli su ga iznad sivila proseka u hol velikana i besmrtnih stvaraoca unutar sveta literature 20. veka. Čekanje i apsurd, kao i nada koja poslednja umire, osvetljeni su iznutra i suštinski ogoljeni unutar njegovih mračnih dramskih komada, eseja i romana. Prikazan je sav apsurd i nemoć čoveka koji čeka spas koji nikad neće doći i njegovo uzaludno traženje smisla života koji nikada neće naći…

… Pre i nakon svega, pre i nakon iščitavanja monumentalnog dela Semjuela Beketa ostaje nam još samo očajničko pitanje: čemu sve?

Putovanja II dio

Neću vas puno gnjaviti sa poviješću i podacima koje lako nađete na internetu. Samo ono što je vezano i zanimljivo. Kao i neke statistike koje mogu a ne moraju biti točne, tj. ovisi kontekst u kome se gledaju. Porto me oduševio prvo večer. Stan koji smo imali kao bazu, prekrasan, novouređen, u dobrom dijelu grada, a opet ne u strogom centru. Sve smo obilazili pješice jer se tako najbolje upozna okolica i osjeti atmosfera. Prvo večer, poslije kratkog opuštanja smo prošetali ‘kvartom’, otišli na obližnji trg u susjedstvu i večerali u malom kafiću prepunom mladih ljudi. Atmosfera vesela, srdačna, život je u zraku. Anegdota: platila sam nešto za jesti i piti, dobila za kusur, uz pregršt riječi izvinjenja, sitne novce, sve po 50 i 20 centi. 4,5 eura. Znači u džepu šaka novaca. Predomislim se kasnije i ja naručim sendvič, njihovi specijalni, probala od muža i nisam mogla odoljeti. Naravno, baš toliko košta, pa na kasi liku u ruku spustim onu siću. On se od srca nasmije i kaže nešto kao, samo su napravile krug i malo cirkulirale. Uz smijeh nastavimo večer. Vino odlično, pivo, lagano, više kao Osječko, nema gorčine.

Idući dan šetnja gradom i obilasci. Porto je grad na rijeci Douro, po njemu je i zemlja dobila ime. Kao Budim i Pešta, tako i Porto s jedne strane i Gaia s druge od čijih naziva je nastao naziv za Portugal. Ima oko 250000 tisuća stanovnika i jako je lijep, prelijep. Na brdašcima, doduše s puno stepenica, ali ulice, uske kao u Dalmaciji, pune su života, boja, povijesti. Uz rijeku je šetnica, pogled na drugu stranu. Rijeka neobično puna velikih riba, tipa cipal, ali veliki kao šarani od 1-2 kg! Veliki most povezuje dvije strane, a pješaci mogu koristiti ( kao i drugi saobraćaj) dvije razine. Na drugoj strani je žičara s gondolama i napravili smo logičnu stvar, prešli nižom razinom ( za višu morate doista preći stotine stepenica, pa iako ima i tu uspinjača koju plaćate, i tu ima još stepenica), prošetali i slikali se, otišli do te žičare u donjem dijelu za ukrcaj i popeli se na gornju razinu. Vratili se gornjom ulicom preko mosta. Može se koristiti i javni prijevoz, tramvaj ili autobus, ali pješice sve bolje pregledate. Uz rijeku je puno turista, što se ne osjeti previše u drugim dijelovima grada. Ne kao neopisive gužve. Najviše kod knjižare koja je nadahnula spisateljicu Harry Pottera, J.K.Rowling, pa je red do… predugačak!

Ne znam što da izdvojim od onoga što me se dojmilo, nije to ništa konkretno; atmosfera, ljudi, grad, boje, sve. Jednostavno, neodoljivo. Hrana odlična, probali smo više toga, od njihovog poznatog specijaliteta Francesinha, poseban ‘sendvič’ ( nije mala Francuskinja što naziv znači) u kome je više vrsta mesa, okolo puuuuno sira i jaje gore, u umaku od vina i piva. Jako fino. Jeli smo svašta, a plodovi mora su vrh. Najbolje smo jeli drugi dan kad smo se izvezli na obalu Atlantika, nepregledne plaže, uređeno sve i surferi koji surfaju u ledenom oceanu. Imaju par ulica sa restoranima koji imaju roštilje vani, cijeli veliki kvart je u dimu i mirisu škampa i ribe. Ne znam kako je žiteljima, ali nama je bilo baš fino. Kud to volimo, kud smo bili gladni. Izvrsno!

Opet predvečer smo došli u Lisabon, popili kavu s kumovima koji su slučajno bili tamo zadnji dan pa smo se sastali proveli nezaboravno večer. Večerali smo u lokalu koji nam je naš turistički znalac S.P., tj. njegova kći preporučila. Domaća atmosfera, jednostavno uređeno, bez puno turista iako puno ljudi i savršena riba i vino. Losos, porcija je 8 eura, kad to pojedete to je to. Ukusno, svježe i trunčicu previše. Ne ostane mjesta za desert. Inače, htjeli smo opet tamo večerati u nedjelju, kad ono, ne radi! Mogu raditi ako žele, ako ne žele, ne moraju. Tako da ima i otvorenih i zatvorenih lokala. A grad pun turista!

Slatko sam jela uz jutarnju kavu, jer imaju odličnu ponudu na sve strane, a sve izgleda neodoljivo. Tako i je. Puno slatkog je napravljeno od jaja, kreme i punjenja, to im je baza. Kao i lisnata tijesta, što nije čudno ipak je Francuska blizu i ostavila je utjecaj.

Lisabon je glavni i najveći grad. Sa 550000 stanovnika nije prevelik, nešto tipa Zagreb, ali sa infrastrukturom jednog Beča. Ne govorim to bez veze, puno smo se vozili po Beču svim prometnim sredstvima, tako da doista znam o čemu pričam. Iz samog centra vozi željeznica, imaju metro kao i tramvaje, žičare i uspinjače, autobuse, trolejbuse i rikše na benzin. Turistički autobusi na kat koji je i otvoren je još dodatna ponuda. Žuti tramvaj im je simbol grada, a dnevnom kartom od 6 eura, vozite se svim gradskim javnim prijevozom na sve strane. Sve je puno. Grad, trgovi ( za redom su tri trga veličine trga Bana Jelačića, a treći i duplo veći), najpoznatija mjesta preplavljena ljudima. Puno mladih nas je iznenadilo i oduševilo. Jer vrijeme ferija i izleta je po malo i prošlo, neki su turisti, ali jako puno je njih baš Portugalaca, domaćih i znači da je to društvo živo. Tome ide u prilog i podatak da je prije desetak godina čak i politika savjetovala mladima da migriraju, što i jesu činili. Migracije, su još prisutne i velike, međutim u zadnje vrijeme je više onih koji dosele u Portugal od onih koji odu. Prošle godine su Portugal napustile 31.753 osobe, a doselile se 36.639 osoba. Zemlja su koju uspoređuju s nekadašnjim Berlinom, točnije Lisabon. Ulažu u inovacije i tehnologije, privlače sve mlade sa idejama kao i umjetnike, grade centre izvrsnosti. Za sve ulagače imaju smanjenje poreznih opterećenja, a ako žive više od pola godine ( jedan dan više ) oslobađaju plaćanja poreza 10 godina. Također, to koriste i umirovljenici, jer im se ‘uvezena’ mirovina ne oporezuje u tom slučaju. Zemlja su sa najviše autoputova u EU po glavi stanovnika a naplaćuje se kao i kod nas. Ne znam baš kako kotiraju cijene iako smo koristili ceste, ali s uređajem poput ENC-a, pa je malo nepregledno. Gorivo je jedino što je skuplje nego kod nas, što smo mi uočili.

Portugal je 2011. god tražio pomoć od MMf-a, a jedni su od rijetkih koji su dug vratili prije roka. Povećali su broj sati radnog tjedna na 40 i pridržavali se štednje iako su stalno govorili da se protive smanjenju potrošnje. Ipak, uz smanjenje plaće i mirovine , potrošnja je pala, ali već 2015. povećan je BDP koji od tada stalno raste. Radni tjedan je vraćen na 35h. Socijalisti su opet dobili vlast i zemlja se nezaustavljivo razvija. Povećava se broj stranaca također, jer ih tamo i nema puno, ali uglavnom onih koji ulažu i rade.

Obišli smo prekrasna mjesta, sve turističke destinacije, stajali u redu u slastičarnici Belem, jer od tuda potječe njihov 200 godina najstariji kolač, najpoznatiji u Portugalu, Pasteis de Belem. Originalni recept strogo čuvaju, a drugih poznatih verzija je puno. Ulicama popločenim kaldrmom, i u Portu i Lisbonu, gdje je preciznost i maštovitost šara i dezena nevjerojatna, ne znate gdje bi gledali!
U jednoj ogromnoj hali, nekadašnjoj tržnicu napravili Time out, mjesto sa cca 40 poznatih restorana i barova gdje se jede vrhunska hrana povoljno jer je tip samoposluživanja. Dok jedete čujete jezike svih naroda i čuvate stolice nekome koga ste prvi i jedini put u životu vidjeli. Hrana je vrh, odlična. Inače, u Lisabonu je bakalar namirnica br.1 i poznaju 365 načina da ga sprave. Onda možete misliti kakva im je kuhinja, što tek rade s drugim namirnicama. Voće mirisno i zrelo ( mango i papaja, napokon zrelo!). Bili smo i u velikom supermarketu, zanimljivije od butila. Njihova ribarnica je veća nego kod nas svi odjeli od salama, sira, mesnice i ribarnice, na pr. u Intersparu. A odjel bakaklara kao mesnica! Sireva, par redova hladnjaka. I tako redom…

Grad se nalazi na ušću rijeke Tajo, izgleda kao more već tu, na jednom mjestu je i najduži most u Europi, Vasco de Gama, po moreplovcu kojim se ponose. Kćerki sam kupila jednu knjižicu na Portugalskom u najstarijoj knjižnici na svijetu, a grad je fantastično mjesto za otkrivanje takvih zanimljivih podataka i mjesta. Išli smo u najpoznatiji lokal gdje se svira Fado, gdje je vlasnik lokala skoro zvijezda, a lokal izgleda skromno, staro. Mogla bih vam pisati još u nedogled. Bili smo naravno i na najzapadnijem komadiću Europe, Cabo de Roco, posjetili dvorac kao iz bajke, otišli u ribarsko selo od koga su napravili mjesto za ljetovanje žitelja Lisabona i imućnijih jer su tu nekada dolazili i kraljevi ljetovati. Plaže su pješčane a sunce mami na kupanje. Ipak, ledeni ocean baš i nije tako privlačan kad osjetite tu temperaturu.
Sve u svemu, ja bih opet tamo….

Sad nešto drugo. Dok vi čitate, mi sadimo ili smo posadili sadnice na Poloju u akciji :“ Posadi drvo, ne budi panj!“. Drago mi je što će i grad posaditi u Svačićevoj stabla paulovnije, nekako se nadam da ih je možda moje pisanje potaklo da to učine. ( Neću si baš odmah pripisati zasluge 😉). Za one koji će reći da ima i autohtonog drveća, da ima, ali i krumpir nije autohtoni, kao ni rajčica, pa ako ćemo tako….Neka raste i daje kisik i hlad i možda korijen neće dizati cestu pa je i zato dobra vrsta. Uglavnom, bit će hlada i kisika i to je najvažnije!

A kuhati, pa nešto ćemo i mi…Da, u Portugalu kesten peku na ulicama, ali peku nekako u soli i prsti ostaju čisti kada ih se jede! Možda i kod nas to nauče 😊 U ovom kruhu nema kestena, ali se mogu ubaciti komadići pečenog ili kuhanog, jako je fino. Negdje sam jela i baš mi se svidjelo.

Crni kruh sa sjemenkama

Probajte napraviti domaći kruh, nije komplicirano, a bit će vam slađi!

Srednje zahtijevno.

SASTOJCI:

800g crnog brašna

1 kocka kvasca (40g)

1/4 mlake vode i još po potrebi

20g šećera

100 ml mineralne vode

1 puna žlica soli

1 žlica meda

1 žličica praška za pecivo

50 g prženih i sjeckanih oraha

50 g zobenih pahuljica

1 bjelanjak

po žlicu sjemenki sezama i lana i zobenih pahuljica

PRIPREMA:

Brašno prosijati u zdjelu, u sredini napraviti rupu i germu u komadićima ubaciti, malo šećera posuti preko germe. Preliti kvasac toplom vodom i pustiti da se otopi.

Ostali šećer, sol, med , orahe i pahuljice rasporediti po rubu brašna. Sve sastojke s nastavkom za tijesto iz sredine prema van umijesiti u glatko tijesto .

Tijesto prekriveno ostaviti na toplom dok se volumen ne udvostruči, oko 30-40 minuta. Tijesto još jednom s nastavkom za tijesto mijesiti, oblikovati u kruh po želji i ostaviti u namaštenom kalupu ili limu još 15 minuta da odstoji. Premazati ulupanim bjelanjkom i posuti sjemenkama i pahuljicama. Pecite oko 1 h na temperaturi 180-200°c.

Kesten torta (kolač)

U jesen kad kesten zamiriše, sjetimo se i kolača i torti s njima u glavnoj ulozi. Smrznuti možete kupiti uvijek, ali nekako sada najbolje prijaju.

Jednostavno.

SASTOJCI:

za biskvit:

5 jaja

12,5 g šećera

12,5 g kestena ( pirea )

50 g otopljene čokolade

1 žlica oštrog brašna

pola vrećice praška za pecivo

za kremu:

300 g kestena ( pirea )

150 g maslaca

1 žlica ruma

1 žlica šećera u prahu

300 g vrhnja za šlag

PRIPREMA:

Za biskvit tucite žumanjke sa šećerom. Kad se šećer istopi i postane bijela krema, dodajte kesten pire i otopljenu čokoladu. Istucite čvrst snijeg od bjelanjaka i pomiješajte brašno sa praškom za pecivo. Dodajte u žumanjke snijeg i pospite brašnom pa lagano lopaticom izmiješajte. Pecite u zagrijanoj pećnici na 175°c oko 20 min u okruglom kalupu za torte fi 26 ili u dugačkom četvrtastom cca 26 x 40 cm namazanom i posutom brašnom. Kad je pečen biskvit, ohladite ga pa onaj za torte prerežite da dobijete 2 kore. Za kremu sve sastojke osim šlaga umutite i namažite biskvit, čvrsto umutite šlag pa njega premažite preko kesten kreme. Za tortu stavite drugu koru i šlagom premažite i okolo, ukrasite kuglicama od kesten pirea ili dijelom kreme, možete je lagano premazati čokoladom i ukrasiti tortu po želji. Kolač ukrasite ribanom čokoladom ili kestenom. Poslužite ohlađeno.

Andrej Plenković navukao je tamne zastore u svome kabinetu na Markovom trgu, jer je glavobolja već prerasla u migrenu. Nepovjerljivo je škiljio u ono što piše u izvještaju njegovih ministara, da je odaziv štrajku tog ponedjeljka u osnovnim školama bio gotovo stopostotan, nevjerojatnih 96,20 posto!

Čim pilot Vladinog zrakoplova najavi pripremu za slijetanje na »Franju Tuđmana«, Andreja Plenkovića zaboli glava.

Ovoga puta premijerova pratnja ozbiljno se zabrinula, jer glavobolja prve državne glave nije ustuknula ni pred aspirinom, ni analgeticima, ni pod onim »čarobnim tableticima« koje krija svaka malo bolje opremljena ženska torbica. Tako težak slučaj oni koji redovito prate Andreja Plenkovića u njegovom dosadašnjem premijerskom mandatu ne pamte još od Agrokora i afere Hotmail kada je prazna kutija ibuprofena na podu svjedočila o svojoj nedjelotvornosti što je u pitanje dovelo efikasnost cijele farmaceutske industrije.

No ovoga puta istodobnu tupu bol u potiljku, oštru u sljepoočnicama i duboku posjekotinu u čeonom rezu nisu izazvali Martina Dalić i ekipa Borgovaca koju su raskrinkali internetski hakeri presrevši njihovu prepisku nakon jedne od podrigujućih večera u niskoprofilnom restoranu. Ovoga puta Andreja Plenkovića glave su došli oni za koje nikada nije pretpostavio da će kod njega izazvati bilo kakvu reakciju osim nekontroliranog kihanja koje bi uzrokovala prašina krede s njihovih istrošenih odijela.

Zato se Andrej Plenković otkako je premijer uvijek ustručavao primiti te učitelje i nastavnike koji još uvijek tom primitivnom pisaljkom škripe i mrve po zelenim pločama da bi ih potom obrisali i u prah pretvorili starinskim spužvama, a kad im i njih ponestane, vlastitim rukavom. Ni sada po povratku iz voljene mu Europe, gdje se družio samo s prvoligaškom elitom, od Junckera i Tuska, do Johnsona i Mogerini, Andrej Plenković nije se odazvao pozivu tamo nekih školskih sindikata koji već 12 dana štrajkaju da sjednu za pregovarački stol i vrate učenike tamo gdje im je i mjesto, u školske klupe.

Umjesto toga, Andrej Plenković navukao je tamne zastore u svome kabinetu na Markovom trgu, jer je glavobolja već prerasla u migrenu. Nepovjerljivo je škiljio u ono što piše u izvještaju njegovih ministara, da je odaziv štrajku tog ponedjeljka u osnovnim školama bio gotovo stopostotan, nevjerojatnih 96,20 posto! I što da sad on tu radi, pa je li tim nezahvalnicima prije puta velikodušno obećao 6,12 posto povećanja plaća, što ga sad muče s tim koeficijentima, cirkularnim obustavama rada, što sad oni hoće to od njega, da vlastitu bolnu premijersku glavu gurne pod cirkular?

Poslao je Andrej Plenković po onog svog novog ministra, Alvarovića, Adalovića, Aladrovića, da, Aladrović, Josip, zar ne, tko će ih sve popamtiti kad ih je uzeo na akciji, platiš tri dobiješ četiri. Potom je pustio snimku intervjua koje je u Bruxellesu dijelio šakom i kapom, hoćeš na engleskom, hoćeš na francuskom, voulez vous France 24, or »Talking Europe«, gdje je sve pučanima lijepo objasnio, od Brexita do sirijskih izbjeglica. I kada je glavobolja taman popustila, dok se glava divila samoj sebi kako je to maestralno nastupila, još jednom pokupivši europsku slavu, na vratima se pojavio nesretni ministar, taj Aladrović, te premijera ponovno bacio u »bed«:

– Da, točno je, predsjedniče, ne pristaju na vašu ponudu 2+2+2, i štrajkat će do ispunjenja svojih zahtjeva, a odaziv je sve veći i veći, gotovo stopostotan! I ne samo to! U četvrtak u štrajk stupaju i sveučilišni profesori pa slobodno možemo reći da je u Hrvatskoj gotovo s obrazovanjem!

Bio je to udarac koji je dokrajčio Andreja Plenkovića, kao da ga je u glavu pogodila ljevica Mikea Tysona, još je dublje navukao zastore na prozore Markovog trga i naložio stranačkim sudruzima da ga pohode u njegovim odajama jer on nema snage otići u HDZ-ovu centralu na Trgu žrtava fašizma. Uostalom, zašto iz jednog mraka ići u drugi? Čemu te dvostruke konotacije tmine koja se spušta nad Hrvatskom, jedinom državom na svijetu u 21. stoljeću, u kojoj djeca ne idu u školu, učitelji i nastavnici na posao, a studenti i profesori na predavanja?

Što može značiti samo jedno, da je kurikulum obrazovanja u HDZ-ovom bantustanu u potpunosti proveden u djelo.

novilist

Onaj tko nije iskusio bijedu ne može znati što je to ustvari, ali ja znam što znači pogled čovjeka s bradom i s crnim psom na uzici, koji stoji pred sportskom kladionicom, nadomak crkvi Gospe od Mora. To je pogled čovjeka koji je do jučer, u istom radničkom kombinezonu, sivo plavoj odori s našivenim džepovima na prsima (namijenjenim za sitniji alat ili cigarete ili novčanik s osobnim dokumentima) odlazio na posao, koji je međutim, voljom moćnih i dakako samo prividno nesalomljivih (samo kada bi ljudi to znali, i kada bi to željeli koristiti!) dobio otkaz, koji je sada izgubljen, ne zna što da radi.

Njegova mi je izgubljenost poznata, to je onaj nepogrješivo točan, ispravan osjećaj da su sva vrata na koja smo kanili, ili kanimo pokucati, za nas iz nekog razloga zakračunata, i da je uzaludan svaki pokušaj da prodremo unutra, probijemo se do tog, tako žuđenog, egzistencijalno presudnog, „radnog mjesta“, zaštićenog čvrsto, neraskidivo vezanim lancima interesa i poslovičnog poltronstva, gdje se raspodjeljuje određen, nipošto ne velik, no nama velik i značajan, zapravo i nedostižan novac.

No to nam neće uspjeti, kao što pogled ovog muškarca govori da on neće biti sretan dobitnik zgoditka na sportskoj lutriji, koju je upravo odigrao. Ali on ipak čeka, čeka na što? Na neki trenutak kada će mu (i članovima njegove obitelji, pretpostavljam, jer ovaj čovjek ostavlja dojam nekoga tko je suprug i otac) u crijevima zasvirati toliko da više neće prepuštati mjesto kolebanjima niti dvojbama – naprosto će noću, puno prije buđenja zore (u onaj ledeno tihi noćni trenutak kada je sasvim sigurno da svi, osim pekara u pekarama, spavaju) provaliti u neki od dućana, kioska, mesnica…

Kladionica
Pogled ovog muškarca govori da on neće biti sretan dobitnik zgoditka (FOTO: Novilist.hr)

Uostalom, to se već uvelike događa, gladni i bez posla već su osuđeni na to (oni koji se nisu snašli – dakle nisu se sljubili s politikom, i koji su, promatrano iz naše, sigurne perspektive, sami krivi za to).

Jeza, tihi i hladni srsi koji nas podilaze od pomisli da je silovitost nagona probuđenih bijedom, čistom gladi, toliko blizu od nas, da nas gotovo može zapuhnuti svojim odbojnim smradom, čini nas nenadano (i neplanirano) prijemčljivima za jedan tako osobni sudbinski trenutak nekog nesretnog bića, no ubrzo potom, punina (punost!) naše lisnice svrgnut će nam misli već ka nečemu drugome – ka nečemu što treba kupiti, osvojiti, pridobiti – jasno, za sebe i za svoje…

To se zove surovost, okrutnost života, onoga kakvog opisuju stari, po svemu sudeći i dekadentni, prljavi, odbojno anakroni, demode pisci, možda i pokoji ludi, skrenuo s uma kompozitor, ili slikar zatočen u umobolnici, a koja se srećom, i hvala nebesima, nas osobno, naših življenja i pogleda – naše modernosti i suvremenosti, našeg pozitivnog, gotovo pa vizionarskog pogleda okrenutog ka budućnosti – ne tiče.

Mi smo iz takvog slijeda događanja izuzeti – crta koja nas razdvaja od gladnog, obespravljenog, pogubljenog svijeta, kojega ima sve više i više, debela je, i nepropusna, tješimo se, živeći i dalje svoj život koji je ipak, po prirodi stvari, po dubljoj naravi života podložan mijenama, no to je činjenica na koju želimo zaboraviti.

lupiga

Neprijateljska propaganda: Peter Handke i anonimna prijava

Nobel

Pornhub

Booker

Aukcija

Bombastični naslov

Darko Daky Lončar: Može li se neodgovorno nečinjenje na deaktiviranju neeksplodirane bombe u Tvrđavi shvatiti čak kao terorizam i teroristički napad gradske uprave na djecu i građane Slavonskog Broda?

Oni se ne odseljavaju: Samo jedna zemlja Europe ima više učitelja od Hrvatske

Zbornica, ilustracija

Istrošeni motivi i jeftini psihologizam: Joker

Ivan Penava: Grobljonačelnik Vukovara

Katarina Peović, kandidatkinja za predsjednicu RH, za SBPeriskop: Kapitalizam je legalna korupcija

Iran pod sankcijama gradi 200 velikih brodova – A gdje je nestala hrvatska brodogradnja?

U krivom tjesnacu

Naše malo misto, HRT, 8. listopada, 20:05

TV kalendar, HRT, 9. listopada, 11:42

Novi dan, N1, 10. listopada, 08:15

Crni biser, Nova TV, 14. listopada, 18:20

Mario Stefanov: Vojni štit novog britanskog financijskog carstva

Miljenko Jergović: Zašto je sudac Bebek jedan čovjek u Sofiji, a drugi u Zagrebu i Splitu

“Srce tame” – Joseph Konrad

Farmaceutska ponuda i potražnja u doba klimatskih promjena

Kakve veze klima ima s tim?

Ekotoksičnost

Stribor Uzelac Schwendemann: Famozni Odjel za odnose s javnošću brodske Gradske knjižnice dao ostavku i navodno će emigrirati iz lijepog našeg Dusparistana

Dino Mustafić: Vučjak- lice bosanskog milosrđa

Poljoprivreda neće prosperirati zbog klimatske krize i “gnojenja” ugljičnim dioksidom

Kad kemoterapija uspijeva usporiti rast vašeg tumora za 25 posto

Što stiže na stol nakon gnojenja ugljičnim dioksidom

Kada zeleno prelazi u smeđe

Ne žive biljke samo od CO2

Dragan Uzelac: Samuel Becket – Ništa nije tako realno kao ništa

Jozefina Birindžić spravlja za vas: Crni kruh sa sjemenkama i kesten torta (kolač)

Putovanja II dio

Crni kruh sa sjemenkama

Kesten torta (kolač)

Bauk štrajka širi se Hrvatskom

Čovjek u radničkom kombinezonu