Quantcast
Channel:
Viewing all 10979 articles
Browse latest View live

Gradska knjižnica: Promocija Novog poretka Ivana Lutza i Gordana Sundaća

$
0
0

Drugi zajednički roman Ivana Lutza i Gordana Sundaća čeka veliku promociju 8.11. 2019. petak 19:30h, u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu. Nakon vrlo uspješnog romana “Drum”(2014.), nabavite prvi dio osebujne trilogije o ekološkim bitkama, Teslinom projektu iskorištavanja ionosfere, ljudskoj pohlepi, negiranju zatopljenja i igri velikih korporacija.

Roman je prvi dio opsežne trilogije i pun je referenci na Teslin rad, budućnost ljudskog roda ali i znanstvene teze vezano za iskorištavanje energije i problema globalnog zatopljenja. Pročitajte kako su Gordan Sundać ( pranećak Nikole Tesle) i Ivan Lutz (profesor fizike) zamislili budućnost ljudskog roda.

Izdavaštvo Alienus prvi puta će se predstaviti javnosti i najaviti sljedeće projekte, koji će, nadamo se, pokrenuti fantastičnu književnost prema poziciji na kojoj zaslužuje biti.

Nabavite primjerak knjige! Podržite neprofitno izdavaštvo Alienus!
Na promociji sudjeluju:
Urednik: Leon Maglić
Voditelj: Ratko Martinović
Autori: Ivan Lutz i Gordan Sundać

Nakon promocije pridružite se afteru u Beercu!
Čekamo vas!


Iza Željezne zavjese

$
0
0

Prvi put, što je zabilježeno, Kolinda Grabar-Kitarović tu je masivnu, glupu laž navijestila još u kampanji za predsjedničke izbore 29. listopada 2014., kad je na stranačkoj klauzuri zagrebačkog HDZ-a u Prečkom rekla kako je ljudima u SDP-u “još uvijek u glavama Varšavski pakt“. I kako joj se toga dana jezik istaknuo uvjerljivo bržim od pameti, tako do dana današnjeg nije ispustio tu prednost.

U ono vrijeme, istina, njen se iznenada s uma sišavši Varšavski pakt nije mnogo spominjao: Kolinda Grabar-Kitarović izgovorila je u kampanji i kapitalnijih budalaština, a ni zlonamjerniji tumači njenih gluposti nisu valjda vjerovali da jedna magistrica međunarodnih odnosa – što je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti magistrirala upravo s tezom o američko-sovjetskim odnosima potkraj hladnog rata – stvarno ozbiljno misli kako je Jugoslavija bila u Varšavskom paktu.

Ona je, međutim, samopouzdanjem plavuše iz najkretenskijih mizoginih viceva, za razradu revolucionarne teze o Jugoslaviji u Varšavskom paktu samo čekala prikladno vrijeme i mjesto: u samoj Varšavi. „Oni od nas koji su rođeni s pogrešne strane Željezne zavjese vidjeli su kako se svijet ruši, ali premda je Berlinski zid u fizičkom smislu srušen, još postoje brojne posljedice u našoj regiji“, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović na samitu Inicijative triju mora 6. srpnja 2017. u Poljskoj. A zaprepašteni domaćini u Varšavi – sami rođeni u srcu Istoimenog pakta, sanjajući Jugoslaviju – zbunjeno su se pogledavali i pitali je li to hrvatska predsjednica zaista rekla kako je „rođena s pogrešne strane Željezne zavjese“.

Drugi put već je moglo izgledati kao da Kolinda Grabar-Kitarović stvarno to ozbiljno misli. S predsjednicom se stoga, jasno, zajebavao tko je stigao, njezini medijski glasnogovornici s vidnom su nelagodom pokušavali sanirati štetu, bilo ih je što su sve pripisivali nesporazumu u prijevodu s engleskog, a uzrujani profesori povijesti tumačili su magistrici međunarodnih odnosa kako njena rodna Jugoslavija ne samo da nije bila u Varšavskom paktu, nego je međunarodno bila poznata upravo kao viđenija nečlanica Varšavskog pakta, pače lider izvanblokovskog, nesvrstanog svijeta.

Onda je Kolinda Grabar-Kitarović mjesec dana kasnije odlučila pojasniti što je zapravo mislila. Prilikom posjeta Australiji, na zdravici u hrvatskoj ambasadi u Canberri 14. kolovoza 2017., na perfektnom je hrvatskom izvoljela obavijestiti iseljenike da „moramo raditi reforme kako bismo nadišli ona vremena u kojima smo desetljećima živjeli na krivoj strani Željezne zavjese“.

Treći put već nije moglo biti slučajno, i ozbiljni su povjesničari pokolebani stali provjeravati jesu li možda štogod krivo učili ili ih je – zna se takva stvar dogoditi – pamćenje izdalo. Listali su zapadne i istočne arhive, provjerili sedam puta i nijedan jedini put Jugoslavija nije ispala, kako ono, „na krivoj strani Željezne zavjese“.

Onda je Kolinda Grabar-Kitarović, sad već blago iznervirana, odlučila biti malo preciznija. Za službenog posjeta Rumunjskoj mjesec i pol kasnije, 3. listopada 2017., na predavanju na sveučilištu u Bukureštu polako je, naglašavajući svaku riječ, istaknula kako „Rumunjska i Hrvatska imaju zajedničko iskustvo života iza Željezne zavjese“. Rumunji su blijedo gledali u hrvatsku predsjednicu, još uvijek se živo sjećajući Ceausescove diktature, u kojoj im je Jugoslavija bila toliko daleko nesanjiva, da im je horizont slobode bila već i Poljska, iz koje se uopće moglo putovati u Jugoslaviju.

Četvti put ne samo da više nije bilo nikakve sumnje kako stvar nije slučajna, već je postajalo sve jasnije da se Kolinda Grabar-Kitarović samo zajebava. Shvatili su profesori i novinari da su se lakomisleno uhvatili na njenu prpošnu zajebanciju, povukli se i čekaju da gospođa Predsjednica negdje trijumfalno poentira i konačno objasni svoju duhovitu prispodobu sa Željeznom zavjesom, pa da ih prestane zajebavati tko god stigne.
Onda je Kolinda Grabar-Kitarović u službenom posjetu Češkoj 11. travnja ove godine, na konferenciji za novinare u Praškom dvorcu, već pomalo umorna od ponavljanja izrazila zadovoljstvo što „Inicijativa triju mora izrasta u inicijativu za autentičnu, autohtonu srednju Europu naših država, koje su sve, izuzev Austrije, bile na drugoj strani Željezne zavjese“.

Dobro, peti put je postalo izvjesno da se hrvatska predsjednica uopće ne zajebava i da zaista, najozbiljnije tvrdi kako je živjela „na drugoj“ – „krivoj“, odnosno „pogrešnoj“ – „strani Željezne zavjese“. Umorili su se i novinari i povjesničari, pa nitko ovaj put predsjednici nije ni spočitnuo što je, valjda potcrtavajući svoju veličanstvenu ignoranciju, na „pravu stranu“ Zavjese izrijekom ugurala i Austrijance, iako je slavni Beč zajedno s pola države u to vrijeme – dok je Tito dogovarao osnivanje Pokreta nesvrstanih i potpisivao ugovore sa SAD-om, tražeći po Jugoslaviji parking za hiljadu američkih tenkova i aviona – već dobrih desetak godina bio u sovjetskoj okupacijskoj zoni, vrlo dakle „s druge strane Željezne zavjese“. Kako bi to, najzad, jedna magistrica međunarodnih odnosa s diplomom iz hladnog rata uopće mogla znati?

Pet puta ponovila je Kolinda Grabar-Kitarović nepojamnu, glupu laž o Jugoslaviji iza Željezne zavjese, i više je nitko nije ni zajebavao. Odavno je prestalo biti smiješno, ljudi su se predali i pustili je na miru, ponadavši se da će ih stati sramotiti po svijetu, i da se neće više morati crveniti pred strancima odgovarajući na pitanje je li im to predsjednica države stvarno ozbiljno misli da je Jugoslavija bila iz Željezne zavjese.

Onda je tri mjeseca kasnije, 9. srpnja ove godine, na Europskom institutu Sveučilišta u Zürichu – pače, u istoj dvorani u kojoj je svoj slavni govor o budućnosti Europe nakon Drugog svjetskog rata održao isti onaj Winston Churchill koji je notornu „Željeznu zavjesu“ i uveo u geopolitički diskurs – Kolinda Grabar-Kitarović podsjetila kako je, ako je netko možda zaboravio, „Jugoslavija bila iza Željezne zavjese“, upozorivši kako „i dalje vidimo razlike između onoga što je nekad bio zapad i istok Europe“.

Šesti put više nitko nije ni spominjao slučajnost, i umjesto među povjesničarima pomoć se počela se tražiti od medicinske struke. Zašto predsjednica uporno i tvrdoglavo laže o tako očitoj stvari, u čemu je točno problem, ima li veze s njenim djetinjstvom, možda je riječ o nekoj potisnutoj traumi, kad je kao kao djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese morala ići na vjeronauk i crkveni zbor? Drugi se nisu previše zamarali: toliko je davno prestalo biti smiješno da je u međuvremenu stiglo opet postati zanimljivo. Neće valjda i sedmi put? Hoće li se predsjednica usuditi to reći, recimo, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je u ono mračno doba – kao djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese – morala ići na školovanje?

Onda je Kolinda Grabar-Kitarović prošle subote otišla u Sjedinjene Države, i na svečanoj dodjeli nagrade zaklade Fulbright u Washingtonu tronuto, glasom Julije Roberts iz Notting Hilla, priznala kako je ona samo „djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese, koja je sanjala druga mjesta“.

Sedmi put. Sedmi put, što se zna, hrvatska predsjednica ponovila je očitu, kretensku laž o životu iza Željezne zavjese, i postalo je izvjesno da nije ni provokacija, ni zajebancija, ni psihijatrija. Nešto je drugo moralo biti posrijedi. Onda mi je sinulo.

Ima onaj stari vic o malom Perici, koji na pitanje učiteljice koliko je dva i dva samouvjereno odgovori „pet“, pa kad ova ponovi pitanje, „Perice, slušaj pažljivo: dva i dva?“, a ovaj opet odgovori „pet“ – i kad ga strpljivo ponovi sedam puta, svaki put „pazi: dva i dva?“, i svaki put „pet!“ – na sedmi put nervozno ponovljeno pitanje, „Perice!!! Dva i dva!?“, mališan poviče: „Pet, jebem te gluhu!“

„Jugoslavija je bila s krive strane Željezne zavjese, jebem vas gluhe!“, rekla je u stvari Kolinda Grabar-Kitarović, i meni se rastvorilo.

Cijelo vrijeme mi smo, gluhi i glupi, njenu sad već slavnu rečenicu tumačili kao lament nad tegobnim odrastanjem u komunizmu, sve podrazumijevajući da je ona njena „kriva strana Željezne zavjese“ istočna, sovjetska – uporno tumačeći kako Jugoslavija u to vrijeme tamo nije bila – a ona je zapravo cijelo vrijeme ponavljala kako je, „rođena s druge strane Zavjese“, čeznula za životom u sovjetskoj Europi, s druge strane Zavjese, tamo gdje – shvatili ste sad i sami – djeca nisu morala na vjeronauk, crkveni zbor i školovanje u Ameriku.

„Jugoslavija je bila s krive strane Željezne zavjese, jebem vas gluhe!“, govorila je sve ove godine Kolinda Grabar-Kitarović, a mi nismo razumjeli niti kad je jučer – pojašnjavajući svoju računicu po sedmi put – rekla da „svi znamo kako je bilo onda“ i da bi, „kad bi se da vratila Jugoslavija, ona sama najviše profitirala, jer kad biste rekli bilo što protiv mene, završili biste na Golom otoku“. Svi smo se, eto, usredotočili na Goli otok, a nitko kao poantu nije shvatio Kolindu Grabar-Kitarović kao predsjednicu SFR Jugoslavije.

Čiji bi prvi državnički potez bio, razumije se, posjet Moskvi. I dirljivi govor na Državnom sveučilištu Lomonosov, o „djevojci rođenoj s krive strane Željezne zavjese, koja je sanjala druga mjesta“.

Neka gdje nema zajebancije s predsjednicima države.

N1

Darko Daky Lončar: Gradonačelniče Duspara, postoji li u Tvrđavi neeksplodirana bomba ili lud, zbunjen, normalan

$
0
0

Dipl. ing. arhitekture Stjepan Lončarić: voditelj spomeničkog uređenja Tvrđave Brod od 1995-2000. god. ( izjavu dao 2019. godine)

„Pirotehničari „MUNGOSA“ su pretražili i locirali bombe, učinili plan i uništenje.  Ovu bombu u istočnom Reduitu Tvrđave Brod su locirali detektorima metala.“

Silvio Stilinović: novinar i voditelj HTV-a za Slavonski Brod

Ja znam jako dobro tko je ing. Stjepan Lončarić. On je umro 2015. godine. 

Gradonačelnik Mirko Duspara: izjavu za Glas Slavonije u svezi bombe dao 26. listopada 2012. god. novinarki Mariji Radošević u tekstu pod nazivom: UKLANJAJU TONU TEŠKU SAVEZNIČKU BOMBU IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA

„Ja sam tek nedavno saznao za tu bombu. A tu sam baš često hodao u obilasku Tvrđave, a nisam ni bio svjestan opasnosti.“

Stanislav Sorić, pukovnik HV-a i zamjenik predsjednika Gradskog vijeća u svojoj objavi na facebook-u:

Postoje oni koji misle da ta bomba postoji….BEDACI!

Jozo Meter, gradonačelnik Slavonskog Broda, godine 29.01. 2004. u izjavi za Večernji list, dao je službenu izjavu novinaru Borisu Gajdukovu, u tekstu pod nazivom: RAZORNA BOMBA U SREDIŠTU SLAVONSKOG BRODA:

„Za tu bombu zna se više od deset godina. Položaj i dubina utvrđeni su detektorom i zna se da je riječ o većoj avionskoj bombi. U vezi s tom bombom Brod su posjetili i stručnjaci nizozemskog centra za razminiranje. Predlagali su vađenje bombe, raspitivali se o njezinim karakteristikama, ali kad su shvatili o koliko velikoj bombi bi moglo biti riječi, odustali su od vađenja, i nikad se više nisu javili.“

Tomislav Drago Jurišić: česti komentator na brodskim portalima, veliki štovatelj gradonačelnika Mirka Duspare

Meni je jutros Darko Lončar Daky, autor teksta o toj bombi, pokvario ćeif, dok sam pio kavu. Poslao mi poruku, a ja sam mu odgovorio da ne bude sluga loših gospodara, i da je u pravu doktor Duspara kako ga je navodno nazvao, da je taj Lončar luđak. Bio je cijeli svoj život poslušnik onih koji ga plate da lansira takve teze o postojanju nekakve bombe, lansira takve vijesti u interesu onih neradnika koji nikad u životu nisu ništa radili, već su se sad okomili na Gradsku vlast i Gradsko vijeće, i našeg gradonačelnika Mirka Dusparu. Hadezeovci mu kapnu malo novca i on sada piše gluposti o nekakvoj bombi i uznemirava građane. Ja sam mu napisao da uzme kramp i lopatu, da otkopa tu bombu, a možda onda pronađe i neki tunel. To je taj Darko Lončar Daky. Kad ga sretnete, liči na četnika s ustaškom pameti.“

Stjepan Bošnjaković, zamjenik župana Brodsko-posavske županije:

Darko, bomba koja je trenutno puno opasnija od ove je ona socijalna bomba u Đuri Đakoviću, a ona će eksplodirati štrajkom, jer radnici nemaju plaće.“

Stanislav Sorić:

Sinoć smo na sastanku naše stranke Mirko Duspara-nezavisna lista, mogli čuti našeg gradonačelnika. Postavljeno mu je pitanje: ŠTO JE S BOMBOM U TVRĐAVI? O kojoj su se neki poput Lončara raspisali ovih dana. Rekao je: „obratio sam se pismenim putem policiji, i dobio pismeni odgovor da je ta bomba eksplodirala u Drugom svjetskom ratu. I da oni nemaju saznanja o novoj bombi.“

 A što kaže POLICIJSKO IZVJEŠĆE? 

Citiram:

„ Obzirom da je vlasnik objekta (REDUIT) Grad Slavonski Brod, predlažemo da vlasnik inicira sastanak na koji će se aktivno uključiti policijski službenici ove policijske uprave, a odazvali bi se i policijski službenici protueksplozivne službe, uprave policije MUP-a. Također predlažemo da se na eventualni sastanak pozove i dipl. ing. arhitekture Stjepan Lončarić koji je zajedno sa Zlatkom Uzelcem bio devedesetih godina jedan od glavnih organizatora uređenja spomeničke baštine Tvrđave Brod kako bi iznio vlastita iskustva i prijedloge rješenja. „

Darko Lončar, novinar portala SBONLINE, postavlja pitanje gradonačelniku:

„Ako je bomba eksplodirala u II svjetskom ratu prilikom pada na reduit u Tvrđavi Brod, o čemu vi izvještavate članove svoje stranke, pa zašto onda policija inicira sastanak i šalje svoje pirotehničare i stručnjake iz protueksplozivne službe???“ I još poziva na sastanak ing. Stjepana Lončarića koji uporno tvrdi da ta bomba u Reduitu i dan danas postoji.“  Darko Lončar je bio dva sata na razgovoru u policiji, ako je ta bomba doista eksplodirala prilikom pada na reduit i uopće ne postoji, pa zašto me onda policija nije optužila i privela za kazneno djelo širenja nemira,  straha i panike u gradu. Gradonačelniče, postoji li bomba u Tvrđavi Brod ili ne?

Mirta Dubičanac: velika štovateljica gradonačelnika Mirka Duspare, često oštra i vrlo britka komentatorica na društvenim mrežama:

Pitam se, ima li taj Darko Lončar Daky, autor članaka o bombi, uopće pameti? Jeli svjestan toga koliko je uznemirio svoje sugrađane, samo zbog bijednog diskreditiranja gradonačelnika Mirka Duspare, koji čuva ovaj grad i građane. I sad se takva osoba, poput Dakyja, usudi pisati o jednom pukovniku HV-a, Stanislavu Soriću. Pa čovječe, gdje ti je pamet? 

Ing. Stjepan Lončarić   

Bomba je teška 1000 pounds, oko 450 kg, na dubini 4-5 metara, i Ameri su je potvrdili. Njihova je. Na zajedničkom sastanku Amerikanci su izjavili da će riješiti pitanje ove bombe. Uz nju će staviti eksploziv, zasuti je s puno, brdom zemlje, i aktivirati.  NEĆE BITI DRUGIH ŽRTAVA-OSIM UNIŠTENOG REDUITA! 

Ivan Jakobović: inovator, pronalazač  i predsjednik ŽIVOG ZIDA Slav. Brod.

Istina, gradski političari negiraju postojanje bombe, ali ne odbacuju sumnju. No, ako je mjesto pada bombe otvor na reduitu, onda mora biti na zemlji bezbroj gelera. I krater je krater, a ne urušavanje. Svi peru ruke, i to je to. Darko, naručio sam novi detektor metala GARET, velikih mogućnosti otkrivanja metala u zemlji, čak i do 6-10  metara. Ako si voljan, naći ćemo tu bombu i tu proliti kilogram Crvene boje. Ako se zajebem i bomba eksplodira, ostat će državi svaki mjesec 4320 kn u budžetu.“

Milan Golubić, bojnik HV-a, jedan od najvažnijih osoba u borbama oko oslobađanja i zauzimanja bivše vojarne JNA:

Samo oprezno dečki da vi bombu ne probudite. Svima je važno da se to ne talasa jer ne vide nikako moguće rješenje. Suviše je opasno. Ako se mene pita, ja vjerujem da je ta bomba u reduitu sto posto tamo. Uostalom, tko ne vjeruje, neka kopa onu urušenu šutu ako ima muda. Darko, vidio sam tu bombu i na monitoru detektora. A i već sam umoran od dokazivanja da ta bomba u reduitu postoji.

Povjesničar Petar Bašić:

Došli su MUP i pirotehničari i sve pregledali. Nije bomba opasna. I nije u reduitu nego na tlu, možda 10, a možda i 30 metara duboko. Jer se glina ponaša kao voda kad ju pogodi metak s 5 km. A možda bomba uopće i ne postoji. Pa možda je bila manja bomba koja je probila rupu i nije eksplodirala. Mada je vjerojatnije da je velika.

Silvio Stilinović: novinar i urednik HTV-a.

Bili su vrhunski pirotehničari i dokazali da bomba ne postoji. Ali snimci su u arhivi u Zagrebu i ne mogu doći do njih. 

Stjepan Bošnjaković, zamjenik župana Brodsko-posavske županije.

„Darko, ti izgleda uopće ne kužiš kako funkcionira sustav Civilne zaštite. Nisam ja prvi na udaru u slučaju, ne daj Bože, eksplozije te bombe. Ono što sam ja tražio od policije je trebao tražiti predsjednik Gradskog stožera Civilne zaštite,  Hrvoje Andrić. A ja sam načelnik Županijskog stožera Civilne zaštite.“

(Napomena: jedini političar od svih kod nas na vlasti koji ima komunikaciju sa svojim građanima, čak i onima suprotnog ideološkog i političkog predznaka, političar koji rješava probleme i koji želi saslušati novinare i prijedloge svojih građana za poboljšanje i unaprjeđenje života i rada u našem gradu i Županiji.)

Anka Katić: komentatorica na društvenim mrežama

Čuvat ćemo Dusparu kao komarca na dlanu. Ako ga izgubimo, izgubit ćemo krvopiju! 

Stanislav Sorić:

„ Anku Katić prepoznala je jedna moja facebook prijateljica i kaže da joj je profil lažan. Skužila je to po stilu pisanja. Uostalom, zaboli me za Anku! Danas ju brišem s profila. Dao sam joj rok od tri dana. Danas joj je rok istekao.“ 

Željko Zih: komentator na društvenim mrežama

Pa ta bomba je postojala i kad su ONI bili na vlasti. Ispada da je ovo sad samo-MIRKOVA BOMBA!

Stanislav Sorić:

Stjepan Bošnjaković je predsjednik stožera Civilne zaštite Županije za obranu od elementarnih nepogoda. Mogao je i on objaviti izvješće policije. Nisam to vidio. A odgovor je dobio od policije.

Jadranka Iveša: komentator na društvenim mrežama

Mogao je ali nije, jer ne prozivaju njega nego Vas i gradonačelnika, a vi im šutnjom i inatom dajete podstrek za te napade. Što se mene tiče bomba je stvar policije i oni to trebaju riješiti.

Antun Premuž: slikar i komentator na društvenim mrežama

E, sad, kad znamo da je bomba eksplodirala u Drugom svjetskom ratu, bilo bi lijepo da se taj istočni reduit obnovi, jer onako zapušten, narušava izgled centra grada. A obzirom na blizinu teniskih terena, mogao bi se taj reduit iskoristiti u turističke svrhe, pa da se u njemu uredi kakva galerija ili otvori restoran pod nazivom: KOD BOMBE! 

Jozo Meter, gradonačelnik Slavonskog Broda, 29.01.2004. u izjavi za VEČERNJI LIST i tekstu pod nazivom RAZORNA BOMBA U SREDIŠTU SLAVONSKOG BRODA,  dao je izjavu novinaru Borisu Gajdukovu:

„Treba moliti Boga da BOMBA SPAVA!“

ZAKLJUČAK ZA KRAJ:

Ako sagledamo sve gore navedene komentare u svezi afere bomba u reduitu, onda komotno možemo zaključiti. LUD, ZBUNJEN, NORMALAN…

No, međutim, u svezi sve češćih primjedbi od strane pojedinih zlobnika kako Darko Lončar sa svojim tekstovima o bombi uznemirava javnost i širi paniku u gradu, a što je kazneno-krivično djelo, dužan sam reći slijedeće:

Priču o bombi nije javnosti donio novinar Darko Lončar. Darko nikada i nigdje nije izjavio da ta bomba uopće postoji, niti sam ju ikad vidio, niti takve glasine širim po kavanama i gostionicama. Priču o bombi u reduitu javnosti je obznanio gradonačelnik Mirko Duspara osobno, na Službenim stranicama Grada od 25. listopada 2012. pod nazivom:

UKLANJA SE BOMBA IZ ISTOČNOG REDUITA BRODSKE TVRĐAVE.

Na tim stranicama Grada, gradonačelnik Mirko Duspara službeno je razgovarao o uklanjanju ove bombe iz reduita s Mariom Werhasom, direktorom Vojnog muzeja MORHA.

Do dan danas, bomba nije uklonjena, ako uopće postoji, ja to ne znam, ali kao novinar-kroničar događanja u našem gradu, imam pravo valjda postaviti pitanje, da li je uklonjena ili nije. Nitko nikada od stručnih tijela i organa, niti ovlaštenih pojedinaca, nije ispitao ovo područje i reduit profesionalnim detektorima metala i georadarima, pa da bi mogao zaključiti da bomba ne postoji.

GEORADARI I DETEKTORI METALA:

Oni su jedini mogući pokazatelj da li u reduitu postoji ili ne postoji neeksplodirana bomba iz Drugog svjetskog rata. Poštovani gradonačelniče, vrlo je neozbiljno javno građane informirati da je bomba eksplodirala u Drugom svjetskom ratu prilikom pada na reduit, i to zaključiti samo i isključivo šetnjom do reduita i vizualnim pogledom na krater odnosno rupu, koju je na krovu reduita učinila bomba.

Posljedice takvog zaključivanja mogu biti fatalne za veliki broj građana, sportaša koji su tamo svaki dan na teniskim terenima pored reduita, i takvo neodgovorno zaključivanje može biti kobno za veliki broj  djece koja se igraju na travnatom igralištu pokraj nebodera.

Gradonačelniče!

Jesu li stručne službe sa GEORADARIMA ispitali ovaj teren i područje reduita gdje je bomba pala?

Jesu li stručne službe DETEKTORIMA METALA ispitali ovo područje i teren gdje je pala bomba? Imate li kao gradonačelnik napismeno, potpisano i pečatirano izvješće stručnih službi da su georadarima i metal detektorima ispitali ovo područje reduita i da je sve čisto i da bomba ne postoji.

Ako nemate zašto nemate? Brodska javnost očekuje od vas ISTINU I SAMO ISTINU i odgovor.

Gradonačelniče, da li u Tvrđavi Brod postoji ogromna neeksplodirana bomba iz Drugog svjetskog rata?

Novinari, slučajni “štrajkolomci”

$
0
0

U početku bijaše riječ premijera Andreja Plenkovića. On se, kako pišu 24 sata, na koalicijskom sastanku uvrijedio na sindikate koji već tjednima štrajkaju u osnovnim i srednjim školama, a koji su mu nadjenuli nadimak Borgovac “i uz to imaju i veću plaću od njega”. U ponedjeljak je, djelovanjem izvrsno uhodanih PR kanala, to pitanje dobilo legitimitet novinarskog pitanja, odnosno javnog interesa. A onda je sve krenulo po zlu, pa tri dana kasnije cijeli ovaj diskurzivni okvir više nikome ne paše. Sindikati su se posvađali s novinarima koji su izgubili kompas i zaboravili da zapravo podržavaju štrajk profesora u srednjim i osnovnim školama jer tim istim ljudima povjeravaju svoju djecu dok na poslu trče po ulicama za HDZ-ovcima.

Što se točno dogodilo? Nakon što je premijer postavio pitanje plaća sindikata, otvorila se Pandorina kutija uzajamnog prepucavanja sindikata i novinara. Novinari – a posebno libertarijanski poduzetnici koji vrše funkciju kolumnista i prinčevi medijskih carstava na funkcijama glavnih urednika – počeli su objavljivati pseudoanalize (pseudo jer koreliraju stvari koje zapravo ne koreliraju – npr. jubilarne nagrade s koeficijentima plaća i prosječnim primanjima) o plaćama profesora i sindikalista.

Tim se pitanjem posredno problematizira legitimnost ulaska u štrajk i dovodi se u pitanje pravo korištenja zakonske odredbe na štrajk. Pravo na štrajk ionako je u posljednjih deset godina ograničeno na pravo štrajkanja za materijalne radne uvjete. Otvaranjem ovog pitanja novinari osim što pristaju na manipulacije premijera (koji je za razliku od novinara ponovno izvrsno iskoristio ponuđenu mu priliku) dodatno sužavaju pravo radnika na štrajk, kojeg uostalom, s punim pravom i sami s vremena na vrijeme koriste.

Tko ima pravo na poštenu plaću za pošten rad?

Uhvaćeni u adrenalin medijskog rada, novinari zaboravljaju da su u izvještavanje o srednjoškolskom štrajku krenuli iz solidarne pozicije društvenog konsenzusa da je profesorski posao potplaćen i da ga se ne isplati raditi, a usprkos tome što se radi o objektivno jednoj od najodgovornijih društvenih funkcija. Obrazovna logika koju ovoga tjedna čitamo u domaćim medijima izravno je suprotna finskoj čije se obrazovanje obično zaziva kao “najbolji obrazovni sustav na planeti Zemlji”. Finski obrazovni sustav i najcrnji bilteni krupnog kapitala često nazivaju, obično iz autorasističke perspektive (npr. “Evo zašto su Finci toliko pametniji od Hrvata” ili “Hrvatima sam htio otkriti tajnu finskog obrazovanja”) najboljim. I ono to zaista i jeste. No, finsko obrazovanje je potpuno javno financirano. Jedine privatne škole u Finskoj su vjerske i Montessori škole. Finski je slogan “obrazovanje se ne može kupiti”. Sve ovo potpuno je suprotno od logike koju se godinama promovira u domaćim medijima. Pritom se nepoželjnost profesorskog posla ne povezuje s njegovom komecijaliziranošću, privatiziranošću i debelom potplaćenošću.

Telegram je tako naivno uletio u pokušaj da preko eventualnih dodataka na profesorsku plaću te bonusa u obliku jubilarnih nagrada koje se dobivaju za ostvarene okrugle brojke radnog staža sve te sitnice prikaže kao faktore koji zapravo utječu na prosječna mjesečna neto primanja profesora. Pa se tako plaća od 7000 kuna smatra nečim čime se treba biti zadovoljan. No, ako se u obzir uzmu troškovi života danas u Hrvatskoj, postavlja se pitanje, smatraju li novinari Telegrama da profesori smiju imati obitelj i djecu i može li se sa profesorskom plaćom imati obitelj i plaćati podstanarinu ili ratu za stambeni kredit? Ovo su hipotetska pitanja, na njih ne treba uopće odgovarati jer se time ulazi u binarnu logiku, iz koje se onda teško ponovno izvući. Telegram je pogriješio u još jednom aspektu: onakvom, neuspjehom analizom plaća uspio je dovesti u pitanje pravo svih radnika na poštenu plaću za pošten rad. Onako postavljena analiza zapravo postavlja pitanje tko u ovoj državi zaslužuje imati poštenu plaću za pošteni rad? Telegramov tekst zapravo je neupućena moralna presuda o radu drugih profesija, o kojima, budimo realni, jako malo znaju.

Neke od stvari koje su nepoznate Telegramu i libertaijanskim kolumnistima drugih medija je primjerice činjenica da Hrvatska od 2005. godine nije provela adekvatnu “sistematizaciju” radnih mjesta, odnosno nije implementirala Kvalifikacijski okvir. Prema sadašnjem stanju sveučilišni magistri, odnosno po hrvatskim zakonima, profesori u srednjim i osnovnim školama, plaćeni su i dalje po svojim starim koeficijentima. Kvalifikacijski okvir kojemu je rok za implementaciju istekao davne 2011. godine trebao je, između ostalog, urediti koeficijente na način da se srednja stručna sprema ne boduje jednako kao sveučilišno prvostupništvo (kao što je još uvijek slučaj). Primjerice, iako fakultetski visoko obrazovane osobe, prvostupnici ne mogu raditi čak ni u državnoj upravi, što nema baš neke logike. Nije naime nužno imati magistarski i doktorski stupanj za rad u državnoj upravi. Uglavnom, da skratimo, u drugim zemljama, koje nisu Hrvatska i Finska (npr. SAD), profesori mogu predavati i samo sa prvostupničkom diplomom. Finska je pak od činjenice da su tamo svi profesori iznimno visoko obrazovani (MA i PhD) napravila brend, te je te ljude platila u rangu s liječnicima, odvjetnicima i političarima. Finsko obrazovanje tako je – uz osiguranje svih drugih uvjeta – dobilo izrazito motivirane profesore za rad koji ne žele pobjeći od svoje struke u druge zemlje, pa makar i radili kao konobari ili bauštelci. Ako kvalifikacijski okvir ikada zaživi u Hrvatskoj, novih štrajkova bit će još i više, i štrajkat će ponovno javni sektor i visoko obrazovani ljudi. No, suprotno tumačenjima libertarijanskih kolumnista, to ne znači da javnom sektoru treba oduzeti pravo na štrajk, ili da rad sa vašom djecom treba biti dovoljna nagrada, ili da profesori moraju biti potplaćeni.

Sindrom kuhanih žaba

Jedno od pitanja koje sam pročitala jutros u nekom od lakozaboravljivih novinarskih tekstova bilo je zašto raste broj profesora ako broj djece pada? Pa zato što su, hvala bogu, obrazovni standardi koje nameće pripadnost kategoriji “razvijene zemlje” viši od onih što hrvatski poduzetnici-urednici smatraju da vaša djeca zaslužuju. Ako se stalno prigovara da su razredi preveliki, onda iz ovoga možemo zaključiti samo da su bili toliko veliki, odnosno da je omjer odgojitelja, učitelja i profesora po djetetu/učeniku bio toliko velik da čak ni depopulacija, odnosno inercija, ne uspijevaju riješiti ovaj problem. Podsjetila bih još samo da su početkom ove godine svi mediji ronili krokodilske suze i imali navale pravedničkog bijesa oko fotografije djeteta s posebnim potrebama čiji se asistent u nastavi nije pojavio na prvi dan škole jer država nije imala sredstava da ga plati. A usprkos viškovima u proračunu. Koliko se plaća asistenata u nastavi moglo platiti da je Visoki upravni sud presudio da gradonačelnik Zagreba mora platiti 18 milijuna kuna poreznog duga?

Ovakav odnos društva prema profesorima znači samo da ih ne cijenimo. Ali onda se ne treba niti čuditi njihovoj emigraciji iz zemlje, i emigraciji njihove djece.

A novinari, poput žaba u hladnoj vodi ne shvaćaju da se i pod njima diže temperatura i da pristati na zadani okvir propitivanja sindikalnih i profesorskih plaća znači samo i jedino pristati na narativ kojeg je nametnuo premijer. Objeručno prihvaćanje premijerovog pitanja paradoksalno je zanijekalo svu slobodu medija, jer je time postalo jasno tko zapravo nameće novinarska pitanja u ovoj zemlji. Kritičan i samostalan novinar imao bi pravo odbiti pisati ovu temu jer bi imao dovoljno kritičnog obrazovanja da prepozna da sloboda u medijima znači i autonomno postaviti okvir i perspektivu društveno relevantne teme. Kao i obično u svemu je profitirala samo jedna osoba, onaj vješti “Borgovac” s početka priče koji je još jednom iskoristio strukturne predrasude novinarstva da bi posredstvom veze koju glasnogovornici obično imaju s glavnim urednicima zakrenuo dominantni narativ. Onaj koji svjedoči činjenici da su profesori potplaćeni radnici, a s obzirom na odgovornost za posao kojeg imaju – odgoja budućih generacija.

bilten

Zanima vas kako obrisati sve što ste pretraživali na Googleu? Evo uputa

$
0
0
Nije loše imati pri ruci povijest pretraživanja Googlea kad vam zatreba nešto što ste već tražili ranije. Ali, ako želite počistiti nedavne pretrage i(li) smanjiti količinu podataka koju Google ima o vama, vrijeme je za spremanje

Pokazat ćemo vam kako možete počistiti prethodno obavljena pretraživanja na Googleovoj tražilici, uključujući povijest pretraživanja povezanu za vaš korisnički račun i povijest pretraživanja u web pregledniku.

Kako ukloniti povijest pretraživanja iz vašeg korisničkog računa pri Googleu

Po početnim postavkama Google prati sva pretraživanja koja obavite dok ste logirani u vaš korisnički račun na bilo kojem uređaju. Ako niste bili logirani u Google tijekom pretraživanja koja želite ukloniti, preskočite ove upute i krenite od uklanjanja povijesti pretraživanja u web pregledniku.

Kako bi uklonili pretraživanja jedno po jedno dovoljno je kliknuti u tražilicu na Googleovoj početnoj stranici. Pojavit će se popis na kojem možete kliknuti Remove uz pretraživanje koje želite ukloniti.

Možete ih i ukloniti sve odjednom ako kliknete na svoju profilnu sliku u gornjem desnom kutu Googleove stranice i odaberete Google Account. Potom pod Privacy & personalization kliknite Manage your data & personalization.

Pod Activity controls otvorite Web & App Activity pa kliknite Manage Activity. Pojavit će se popis svih vaših nedavnih aktivnosti na Googleovim servisima. Uz svaki blok označen s google.com kliknite na sličicu izbornika (tri točkice) i odaberite Delete kako bi ga obrisali.

Možete također otvoriti i pojedina pretraživanja kako bi ih obrisali. Pri vrhu možete unijeti pretragu za određenim izrazom kojeg želite ukloniti. Upotrijebite dugme Delete activity by kako bi ih uklonili po datumu ili postavili automatsko brisanje nakon isteka određenog razdoblja.

Kako spriječiti Google u spremanju povijesti pretraživanja u budućnosti

Isključite li sklopku na stranici Web & App Activity spriječit ćete Google u praćenju vaših aktivnosti pri pretraživanju weba i korištenju drugih Googleovih usluga. Time ćete također blokirati prikaz nedavnih pretraživanja na Gogoleovoj početnoj stranici i bilježenja pretraživanja u budućnosti.

Kako urediti povijest pretraživanja na Androidu ili iPhoneu

Kako bi otvorili odgovarajuće sučelje na mobilnom uređaju, otvorite aplikaciju Google i kucnite na sliku vašeg profila u gornjem desnom kutu. Odaberite Manage your Google Account. To će vas dovesti do stranice gdje možete napraviti promjene kakve smo maloprije opisali.

Kako obrisati povijest pretraživanja iz web preglednika

Pokazat ćemo vam kako ovo možete učiniti na primjeru web preglednika Chrome.

Otvorite izbornik (sličica s tri točkice) i kliknite History pa opet History. Brže ćete to izvesti ako pritisnete tipke Ctrl i H skupa. Na ovoj stranici označite kućice uz svaki unos koji želite ukloniti. Nakon što ste ih označili kliknite dugme Delete pri vrhu stranice. Ako su pretraživanja razasuta posvuda upotrijebite traku tražilice pri vrhu za prikaz samo unosa google.com.

Umjesto ručnog brisanja jedne po jedne stavke možete upogoniti alat Clear browsing data. Naći ćete ga na lijevoj strani stranice History, do koje ćete lako doći ako pritisnete tipke Ctrl, Shift i Del zajedno.

Na raspolaganju su vam kartice Basic i Advanced za uklanjanje povijesti pretraživanja, kao i drugih podataka (primjerice, internetskih kolačića ili cachea). U Chromeu možete odabrati razdoblje koje želite obuhvatiti brisanjem. Kad ste gotovi, kliknite Clear data

Kako surfati anonimno?

Surfanje u anonimnom (Incognito) načinu rada također ne pohranjuje podatke o tome što ste tražili na webu. U Chromeu ćete ga aktivirati tako što ćete otvoriti izbornik u gornjem desnom kutu i odabrati New incognito window (ili zajedno pritisnuti tipke Ctrl, Shift i N). Nemojte smetnuti s uma kako anonimno surfanje ne znači da ste i nevidljivi. Web odredišta i dalje vas mogu pratiti i doći do vaše lokacije.

Razmislite i o alternativnim tražilicama

Ako ne želite stalno aktivirati anonimno surfanje ili dijeliti podatke s Googleom, upogonite alternativnu tražilicu kao što je Duck Go Go.

tportal

Mario Stefanov: Tajna američkih beskrajnih ratova

$
0
0

Američki predsjednik Donald Trump svoju odluku o povlačenju američkih snaga s dijela Sirije i prepuštanje bivših saveznika Kurda turskoj neposrednoj vojnoj interevenciji opravdava svojim protivljenjem nastavku angažmana američkih snaga na Bliskom istoku i potrebom okončanja američkih nedovršenih i beskrajnih ratova. On, komentirajući ma svom Twittwru tursku vojnu intervenciju i blefirajući kako je ona poduzeta bez američke direktne ili prešutne suglasnosti objavljuje slijedeće: „Tursku očekuju velike sankcije s američke strane. Zar ljudi uistinu misle da ćemo ići u novi rat zbog Turske?“ .Izjavu zaključuje riječima, koje do sada nije izrekao niti jedan američki dužnosnik i koje, za razliku od prethodnih, jasno i iskreno izražavaju njegov osobni stav, kojega je, uostalom, iznosio još i u vrijeme predizborne kampanje.

Predsjednik Trump izričito kaže: “Beskonačni ratovi za nas su gotovi.“

On je prvi visoki američki dužnosnik koji javno izražava sumnju u opravdanost američkih beskonačnih ratova na Bliskom istoku, poglavito onih u Afganistanu i Iraku, koje su svi dosadašnji američki vojni i politički čelnici od milja nazivali generacijskim ratovima i smatrali ih normalnim stanjem i nepromjenjivim dijelom američke vanjske politike.

Uslijedile su žestoke reakcije na ovu njegovu objavu kako sa strane demokratskih tako i republikanskih članova Kongresa. Tako senator Lindsey Graham, smatrajući to opasnim presedanom i pokušajem radikalnog preokreta u američkoj politici, upozorava kako Trump opako griješi i da mora ponovo razmisliti o svojim stavovima, naglašavajući da američko vojno izvlačenje iz Afganistana i drugih bliskoistočnih ratova za Ameriku predstavlja opasnost i put u „izolacionizam“, koji je, prema njemu, u vremenima pred 2. svjetski rat  oslabio tadašnje američke pozicije. Američko povlačenje u ovome povijesnom trenutku, prema njemu i ostalim Trumpovim protivnicima, proizvelo bi za američke interese potpuno iste učinke.

Očito, pitanje američkih beskrajnih bliskoistočnih ratova dodiruje samu bit sukoba predsjednika Donalda Trumpa s udruženim protivnicima iz vlastitih i demokratskih redova. Već samo spominjanje i dovođenje u pitanje opravdanosti nedovršenih i beskrajnih ratova od strane predsjednika Trumpa podiglo je zavjesu na pozornici međusobnih sukoba. Sve jasnije se može razaznati kako oporbena politička grupacija, koja Trumpa bjesnomučno progoni, čini to upravo zbog njegovih pokušaja promjene modaliteta djelovanja američke vanjske politike i da je upravo to u samom središtu sukoba, a ne pitanja unutarnje politike. Dakako, tvrdnje oporbe Trumpovoj politici, okupljene oko ideologije tzv. neokonzervativizma i globalnog „liberalnog intervencionizma“, prema kojima Trump američku politiku vodi u izolacionizam ne odgovaraju istini. On samo mijenja način realizacije američkih interesa i težište s vojnih djelovanja prebacuje na gospodarsko područje, čime, zapravo, uravnotežuje američku vanjsku politiku vješto istorevemeno koristeći elemente i „tvrde“ i „meke moći“. Objektivno gledano , ne pokrećući ni jedan novi rat, za američke financijske i gospodarske interese  tijekom trajanja svoga mandata učinio je više nego svi ratovi koje je pokrenula i održavala administracija nobelovca za mir Baracka Obame.

No što god predsjednik Trump mislio on je i dalje prisiljen raspoređivati američke vojne snage na Bliskom istoku prebacujući ih s jednog mjesta na drugo. Dok ih povlaći iz jednog djela Sirije  prebacuje ih na drugi i istovremeno donosi odluku o raspoređivanju novih 3 tisuće američkih vojnika u Saudijskoj Arabiji. Vojne snage u Afganistanu samo prividno smanjuje vraćajući ih s razine pojačanog angažmana na redovno stanje američke vojne prisutnosti. Amerikanci će, kao i više puta do sada, izvršiti demonstrativno i politički motivirano povlačenje snaga do razine od 8 do 9 tisuća ljudi, koliko ih je prosječno i inače posljednjih godina bilo u Afganistanu. Nije im ni na kraj pameti povući se s ključne  regionalne azijske geopolitičke točke oko koje se stoljećima otimaju carstva i velike sile i široko otvoriti vrata ulasku utjecaja svojih regionalnih i globalnih suparnika, prije svega Kine i Rusije.

Američki predsjednik Trump, stoga, svojim izjavama i javnim nastupima odaje dojam neuvjerljivosti i licemjernosti jer je potpuno jasno kako ni volja samog američkog predsjednika u bilo kojoj varijanti buduće američke političke dinamike ne bi bila dovoljna zaustaviti američke beskrajne ratove.

To su ratovi koji godinama ne dovode do pobjede i riješenja sukoba i koji s vojnog gledišta predstavljaju samo niz pojedinačnih pobjeda u bitkama bez dobivenoga rata. Oni su unaprijed izgubljeni ratovi s mnoštvom pobjeda i uistinu predstavljaju fenomen u povijesti ratovanja. Čini se da je njihova svrha rat sam za sebe, a da učinci na terenu uopće nisu bitni – važno je samo ne pretrpjeti poraz i održavati rat.

Zašto je tomu tako suštinska je enigma američkih beskrajnih ratova kojima se protivi predsjednik Trump, ali ih očito ni sam ne može okončati.

Nedovršeni ratovi američkih administracija posljednjih desetljeća proizvode svoje heroje iako su prema klasičnoj definiciji pobjede i poraza, prema kojoj je pobjedila ona zaraćena strana koja na određenom teritoriju uporabom  elemenata vojne sile uspostavi  svoju političku volju, daleko od pobjede. Uistinu, niti rat u Afganistanu, ni drugi američki rat u Iraku, započet 2003. godine, kao ni veliki razlomljeni i disperzirani globalni rat protiv terorizma nije ostvario konačnu pobjedu američke političke volje na prostorima na kojima se vodi. Unatoč tome generali tih ratova u Americi se slave kao velike vojskovođe, a politički kreatori ratova kao dalekovidni državnici i, začudo, svi zajedno  uživaju status kakav bi pripadao stvarnim ratnim pobjednicima.

S druge strane, potpuno je jasno kako američka politika ni jedan od tih ratova ne bi vodila da američka država ima i dolar financijskog gubitka. Da na jedan utrošeni  dolar ti ratovi ne donose barem deset dolara dobitka ni jedan američki zrakoplov, ratni brod ni postrojba kopnene vojske ne bi se pomaknuli ni milimetar iz svojih baza. Jedino logično objašnjenje  je da nedovršeni i beskrajni američki  ratovi iz nekog razloga ipak postižu svoje ciljeve i da su, zapravo, izuzetno uspješni. Takav zaključak  potvrđuje svakim danom  sve razvidnija  činjenica  da ti ratovi zapravo i nisu dizajnirani za klasičnu američku vojnu pobjedu .To nije njihova svrha, jer oni nisu dizajnirani za pobjedu i zatvaranje ratne krize nego baš suprotno, za otvaranje i držanje kriza otvorenih  toliko dugo dok opći kaos i krvoproliće na terenu potpuno ne iscrpi i umrtvi sve lokalne aktere i prisili ih na podvrgavanje američkoj  političkoj volji i tako omogući stvaranje geopolitičkog poretka na ciljanom području u skladu s američkim i savezničkim geoekonomskim i geostrateškim interesima.

U svakom slučaju naizgled nedovršeni i neuspješni ratovi američke politike , već danas ostvaruju sve planirane geostrateške ciljeve za SAD i njegove globalne i regionalne saveznike, između ostalog i osiguranje izvora i smijerova transporta energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema Europi i SAD-u.

Drugi bitni razlog nastavka i beskonačnosti tih ratova je održavanje u pogonu ogromnog kompleksa vojne industrije SAD-a i Europe, koji čini masivni dio industrijske proizvodnje zapadnog svijeta i istinska je poluga održanja gospodarstava, osiguranja radnih mjesta, nužnog tehnološkog razvoja i stvaranja novih tehnologija. Na čelu proizvodnje i izvoza oružja Zapada  pored SAD-a koji ima  apsolutni primat su Njemačka, Francuska, i Velika Britanija. Glavni smijer proliferacije sofisticiranog suvremenog oružja je upravo Bliski Istok, a nakon lukrativnog  otvaranja ukrajinske krize i sukoba s Rusijom sve zahtjevnije tržište postaju države  Istočne i Srednje Europe. Kako  tvorničarima oružja  za trajanja beskonačnih bliskoistočnih ratova dobro ide svjedoči odgovor Thomasa Kennedyja, predsjednika uprave američkog “Raytheona” za “Defence News”s početka 2016. godine  na pitanje kako se razvijaju poslovi: “Jeste li uspjeli pronaći mjesto na tvorničkom parkiralištu…….? Teško. Gdje drugdje možete pronaći tvornicu u Americi ispred koje nema slobodnog parkirnog mjesta.” Koliko je industrija oružja važna za Ameriku svjedoči i činjenica da je američki predsjednik Trump, istovremeno objavljujući kraj američkih beskrajnih bliskoistočnih ratova i najavljujući ekonomske sankcije Turskoj zbog intervencije u Siriji, izričito naglasio da se one neće odnositi na obrambeni i energetski sektor – glavne američke izvozne adute. Djeluje kao vrhunac licemjerja – sankcije bi uveo zbog vojne intervencije ali se one ne bi odnosile na vojni materijal ali je riječ, zapravo, o realnosti američke vanjske politike koja je proizvela i beskrajne ratove kojima se Trump protivi.

Očito je da otvorene i nedovršene krize, započeti i nedovršeni ratovi nisu nikakav gubitak za SAD i saveznike nego upravo suprotno, naizgled beznadežni i izgubljeni ratovi kao što je Afganistan ili veliki rat protiv terorizma, kojem će, kako stoje stvari, malo tko od nas živućih doživjeti trijumfalni kraj, ipak donose dvostruku korist. S jedne strane osiguravaju neometano profiliranje američkih i savezničkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, a s druge  održavaju  u pogonu američki vojno-industrijski kompleks. Tako je primjerice “General Dynamics” samo  zahvaljujući bliskoistočnom ratnom kaosu i klanju uspio zadržati svoje tenkovske proizvodne kapacitete u Ohiou i Michiganu, iako američkoj vojsci novi tenkovi M-1 „Abrams“ više  nisu potrebni, ali su itekako potrebni Saudijskoj Arabiji. „Boeing“ je, zahvaljujući sporazumu o prodaji 40 borbenih zrakoplova F-18 Kuvajtu, uspio zadržati otvorenim svoje proizvodne linije u St. Louisu. To su samo primjeri na temelju kojih se može zamisliti kakvu bi katastrofu u američkom gospodarstvu izvazvalo dokidanje kriza i ratnih sukoba od Ukrajine preko Afrike i Bliskog Istoka, do Pacifika. Grubo rečeno, da bi jedan radnik u SAD-u imao radno mjesto potrebno je da u Siriji ili Jemenu barem desetak ljudi  izgubi život. U sudaru s tim činjenicama bajka  o ratovima za promicanje demokracije i ljudskih prava na bliskoistočnim prostorima je podlo i licemjerno smeće.

Pritom ima jedna koleteralna posljedica koju je napokon potrebno otvoreno izreći – narodi na prostorima Bliskog Istoka izloženi su masakru epskih razmjera, nezabilježenih u novijoj povijesti, koji nadilazi i strahote Vijetnamskog rata. Zapravo nikada ranije  u američkom i savezničkom vojnom djelovanju nije bilo ukalkulirano toliko zle namjere kao u ovim beskrajnim  bliskoistočnim ratovima. U svim ranijim ratovima je ipak postojala neka ideološka osnovica djelovanja, pa je, primjerice, vijetnamski rat zatvarao kanale širenja komunizma. U ovim ratovima toga nema.

Ovi ratovi nisu ideološki, ovo su ratovi za novac i bogatstvo, oni se ne provode u ime demokracije nego u ime isključivog interesa velikih korporacija. Stoga oni nisu dizajnirani za stvaranje mira nego za razaranje i izvlačenje profita. U tim ratovima nije potrebna pobjeda, nego njihova beskonačnost.

Zato su njegovi istaknuti heroji baš propali političari, kao što je Blair, i generali, kao što je Petraeus, koji su savršeno odradili svoj posao za korporativnu zajednicu i sada s punim pravom uživaju  njihovu nagradu. Rijetko je  u povijesti zabilježeno da generali nedovršenih i praktički izgubljenih ratova budu poštovani i obasipani zlatom. To je tako jer su oni, zapravo, uspijeli, budući da  njihov cilj nije bila pobjeda nego kontrolirani kaos i užas koji potpuno razara sve zašto nominalno ratuju kako bi se na ruševinama kaosa moglo ponovo graditi i zarađivati u skladu s interesima njihovih poslodavaca

Oba bitna aspekta američkih nedovršenih i beskrajnih ratova – potreba za održavanjem krize i održavanje u punom pogonu vojno industrijskog kompleksa – koji objašnjavaju pravu bit tih ratova, u dubokoj su sjeni i javno se ne iskazuju. Oni su skrivena tajna američkih beskonačnih ratova za koje predsjednik Trump tvrdi da će ih okončati iako je i sam svjestan da je to nemoguće.

Tu činjenicu umirovljeni američki pukovnik Andrew Bacevich, profesor međunarodnih odnosa i povijesti na bostonskom sveučilištu, veteran Vijetnamskog rata i prvog Zaljevskog rata, čiji je sin poginuo u borbenim operacijama u Iraku 2007. godine, u svojoj knjizi “America`s War for the Greater Middle East”objavljenoj  2016. godine, ne suzdržava se javno iskazati i eksplicite ju je  izrazio već u samom  naslovu knjige – američki bliskoistočni ratovi ne vode se u cilju širenja demokracije nego za ovladavanje geopolitičkom konstrukcijom nazvanom  „Greater Middle East“. Bacevich naglašava kako je više nego očito da ti ratovi  nisu motivirani samo ekonomskim benefitima  ovladavanja  naftom i drugim energetskim potencijalima regije i profitom  američkog vojno industrijskog kompleksa, nego drži da su u njihovoj pozadini temeljni doktrinarni ideološki i geostrateški interesi američke politike. Bolno secira i opisuje utrobu američke vanjske politike kada kaže da Amerikanci podupiru slobodu, demokraciju i prosperitet  drugih naroda sve dok pritom dobivaju svoj lavovski udjel u njoj, odnosno dok iz partnerskog promicanja demokracije izvlače onoliku geoekomosku i geopolitičku korist koliku su planirali.

Prema njemu američka je država pokrenula naizgled beskonačnu seriju vojnih kampanja diljem islamskoga svijeta, koje svaka za sebe figurira  kao poseban rat, a zapravo su dio jednog jedinog velikog rata, rata za stvaranje “Novog Bliskog istoka”, prilagođenog američkim i europskim geoekonomskim i geopolitičkim interesima. Bacevich ukazuje  kako su sve “ratne akcije poduzete u ime  promicanja demokracije, mira i stabilnost proizvele upravo suprotne učinke“, pa je stoga i potpuno nelogičan nastavak tako neuspješnog rata. No rat za „Greater Middle East“ ipak se nastavlja. Iako baš i ne uspostavlja  demokraciju na prostorima Bliskog istoka, on ga, zato, polako ali sigurno prilagođava temeljnim geopolitičkim ciljevima američke i europske  politike.

Bacevich nema dilema o geostrateškim korijenima rata pa je pravo težište njegove kritike zapravo na njihovom ideološkom opravdanju sadržanom u agendi promicanja demokracije, koja prijeti da od pokrića cilja postane stvarni cilj i pretvori se u  američku „kolektivnu iluziju“, podržanu i od strane demokrata i konzervativaca, da je moguće u bilo kojem dijelu svijeta ako je potrebno i uporabom  sile instalirati demokracije zapadnoga tipa i time osigurati zapadne strateške interese.

Zaključuje da je, nažalost, ta „kolektivna iluzija“ već  duboko ukorjenjena u američkoj politici i da će se provođenje očito neuništive, prema njemu nemoralne strategije demokratskog  intervencionizma,  nastaviti bez obzira tko bio na čelu washingtonske administracije.

Bacevich zapravo izražava bojazan da američki beskonačni ratovi koji u startu nisu imali ideološku pozadinu nego su bili ratovi za stjecanje bogatstva postanu temelj nove ideologije na kojoj će se temeljiti američka politika. Ono što je u vrijeme izdavanja njegove knjige bila izgledna mogućnost sada je postala stvarnost. Oko američkih beskonačnih ratova izgradila se ideološka konstrukcija koja predstavlja suštinu sukoba na američkoj političkoj sceni između predsjednika Donalda Trumpa i udružene oporbe nakon poraza u predsjedničkim izborima ponovo ojačalog moćnog političkog bloka tzv. neokonzervativaca ili „neoconsa“ koji zagovaraju američki liberalni intervencionizam diljem svijeta i širenje liberalne demokracije svim sredstvima, uključujući i vojnu silu.

Neuspješni i beskonačni ratovi i neriješene krize zapravo su uspješne operacije američkog geopolitičkog pozicioniranja i  održavanja stabilnosti  američkog gospodarstva i zato ih predsjednik Trump, što god govorio, ne može okončati.To je tajna njihove dugovječnosti.

geopolitika

Crveni pasoš i Pavelićeva “Lijepa plavojka”

$
0
0

Kako to predsjednice da ti plavu hrvatsku putovnicu posjeduju svi iole poznatiji kriminalci na Balkanu? Iz zemunskog klana hrvatsku plavu putovnicu su posjedovali ili posjeduju – Željko Ražnatović zvani Arkan, Dušan Spasojević zvani Šiptar, Luka Bojović zvani Pekar, Vladimir Milisavljević zvani Budala, Siniša Petrović zvani Zenica, Milorad Ulemek zvani Legija, ili kriminalac Mića Nikolić zvani Sarma ili Sretko Kalinić zvani Zver?

Da je Jugoslavija bila iza „željezne zavjese“, naravno da se Imre Nagy ne bi sklonio u ambasadu Jugoslavije u Budimpešti. To je logički jasno svakom pučkoškolcu, pa potpuno zabrinjava spoznaja da to nije bistro budućoj doktorici političkih znanosti Kolindi Grabar Kitarović, koja uporno ponavlja „bila sam djevojčica rođena na pogrešnoj strani željezne zavjese“.

Imre Nagy, predsjednik Vlade Republike Mađarske 1956. godine, nakon neuspješnog pokušaja da otrgne Mađarsku od sovjetskog utjecaja i donese slobodu svom narodu, po uzoru na Josipa Broza kojemu je to uspjelo 1948. godine, našao se u situaciji da mora bježati iz zemlje. Naime, kao predsjednik Vlade želio je sprovesti velike reforme mađarskog društva. Prvi korak je bio istupanje iz Varšavskog pakta o čemu 1.11.1956. godine obavještava Ujedinjene Narode, no to je bila crvena krpa sovjetima koji već 4.11. ulaze tenkovima u Mađarsku i zauzimaju glavni grad Budimpeštu, gušeći mađarski narodni pokret otpora. Imre Nagy, vođa narodnog pokreta sklanja se u jugoslavensku ambasadu i dobija politički azil, budući mu je Josip Broz želio pružiti zaštitu. Nije se sklonio ni u američku ili francusku, niti englesku ili njemačku ambasadu. Imre Nagy je našao zaštitu u jugoslavenskoj ambasadi smatrajući da je Jugoslavija izvan sovjetskog utjecaja moći, a za što se Josip Broz izborio 1948. godine povijesnim „NE“ Staljinu. To činjenično najzornije govori da Jugoslavija nije bila iza „željezne zavjese“, jer da je bila PA NE BI NETKO BJEŽEĆI OD ŽELJEZNE ZAVJESE SPAS TRAŽIO U ZEMLJI KOJA JE IZA ŽELJEZNE ZAVJESE.

Kolinda Grabar Kitarović koja uporno ponavlja, zanemarujući argumente i činjenice koje joj iznose povjesničari i geostratezi, kako je ona „djevojčica rođena na pogrešnoj strani željezne zavjese“, a rođena je 1968. godine, time kao da želi uniziti i izbrisati povijesno „NE“ Tita Staljinu,  unatoč tome što Josipu Brozu cijeli svijet priznaje da je on Tito jedini državnik svijeta koji se suprostavio dvijema najvećim zlima 20. stoljeća, Hitlerovu nacizmu i Staljinovu boljševizmu, te iz oba sukoba izašao kao pobjednik. To nju boli, to tišti našu „lijepu plavojku“, to našu djevojčicu žulja.

Pored „željezne zavjese“ omiljena Kolindina tema je postao i crveni YU pasoš – „svi znamo kako je bilo putovati sa tom crvenom putovnicom, kakva ste poniženja doživljavali“ kaže ona.

Da netko tko obnaša predsjedničku funkciju, a prije toga je bio ministar vanjskih poslova, pa veleposlanik u SAD-u, a zauzimao je i visoke funkcije u NATO savezu, može pokazivati toliku dozu neupućenosti, a k tome pohađati doktorske studije na FPZ u Zagrebu, jasno govori da nam je još i dobro tko nas vodi. Jer, općepoznata je činjenica da je jugoslavenski crveni pasoš bio među najcijenjenjim putovnicama svijeta jer si s njime mogao bez vize ići u najbrojnije zemlje svijeta. Obično se fakulteti diče ako je neki predsjednik ili poznata ličnost stekao doktorsku titulu na njihovom Fakultetu. Ali u ovom slučaju ako KGK dobije titulu  doktora znanosti FPZ u Zagrebu, to će biti povijesna sramota toga fakulteta.

Kada smo 1978. godine mi studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu na apsolventskom putovanju sletjeli na moskovski aerodrom, pristupili su nam carinski službenici riječima – „Vi turisti iz Jugoslavije ne možete biti u redu za carinsku kontrolu sa turistima iz Bugarske, Rumunjske i Poljske, Vi niste iz komunističke zemlje i izvolite carinske formalnosti obaviti na šalteru sa američkim, engleskim i francuskim turistima“.

Pa jasno je kao dan da i ovo iskustvo sa moskovskog aerodroma kojem sam svjedočio, potvrđuje kako Jugoslavija nije bila iza željezne zavjese, te da te nije nitko ponižavao ako imaš crveni pasoš – s kojim je i Kolinda, vidi apsurda, otišla na školovanje u SAD-e -, već su te tretirali u onom rangu kako se odnose i prema američkim, talijanskim i kanadskim turistima.

Umjesto lažnih, praznih, pljuvačkih a i neistinitih priča o crvenom pasošu, KGK bi bilo pametnije objasniti, budući je radila u Ministarstvu vanjskih poslova pa i na ministarskom položaju: Kako to predsjednice da ti plavu hrvatsku putovnicu posjeduju svi iole poznatiji kriminalci na Balkanu?

Iz zemunskog klana hrvatsku plavu putovnicu su posjedovali ili posjeduju – Željko Ražnatović zvani Arkan, Dušan Spasojević zvani Šiptar, Luka Bojović zvani Pekar, Vladimir Milisavljević zvani Budala, Siniša Petrović zvani Zenica.

Kako se predsjednice hrvatske plave putovnice domogao čovjek osuđen za ubojstvo predsjednika Đinđića, – Milorad Ulemek zvani Legija, ili kriminalac Mića Nikolić zvani Sarma ili Sretko Kalinić zvani Zver? Kako je moguće da hrvatske dokumente imaju pripadnici klana Darka Šarića, uključujući i njega, a riječ je po američkom izvorima o najmoćnojoj grupi krijumčara kokaina u Europi? Isto tako, da dalje ne nabrajamo sva imena, mafijaški klan Safeta Kolića sa Sandžaka, jedna od najpoznatijih svjetskih razbojničkih družina Pink Panteri, ili kriminalni klan Istočnog Sarajeva, kao i albanska mafija na čelu s Princom Dobroshijem koji je čak izmjenio i izgled plastičnom operacijom.

Može li biti veće sramote za Republiku Hrvatsku od činjenice da plavu hrvatsku putovnicu posjeduju svi imalo poznatiji kriminalci iz susjedstva, a isto tako i mafijaši Rusije i brojnih zemalja svijeta? Koja sramota predsjednice, Republika Hrvatska je pružila ruku i plavu putovnicu svim kriminalcima, a ti pričaš o crvenoj putovnici koje nema već 30 godina. Sramotno od jedne predsjednice, pa makar bila riječ o „djevojčici rođenoj sa krive strane željezne zavjese”.

Naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, NATO plavuša i prava Rvatica, lijepa plavojka ili liepa plavka, koja je gotovo predvidjela, kako je sama rekla u nedavnom govoru zahvale na Fulbrightovoj nagradi, terorističke napade na blizance onog 11.9. u New Yorku, upravo ona neodoljivo podsjeća na „Lijepu plavojku“ iz jedinog istoimenog romana koji je napisao Ante Pavelić u torinskom zatvoru poslije atentata u Marseillu. Upravo se Kolinda predstavlja danas u predsjedničkoj kampaniji za „čuvaricu hrvatskog obiteljskog ognjišta“ , istu onakvu čuvaricu o kojoj je pisao Ante Pavelić prije 90 godina.

Kada prvi čovjek neke zajednice, kada predsjednica RH očito izmišlja pa i laže, kada govori uporno ponavljajući neistine o „željeznoj zavjesi“ i crvenoj putovnici, ona time šalje poruku građanima da se isplati lagati, da je laž vrlina, jer „vidi gdje sam se ja popela služeći se neistinama“, i opet ću postati predsjednica govoreći neistine.

Hrvati su sve više razočarani hrvatskim vladarima i vladaricama. Ako ovakvo stanje gdje se laž plasira kao vrlina potraje duže, Hrvati će biti razočarani i svojom državom. Da se to ne bi dogodilo, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović bi morala govoriti istinu i prestati raspirivati strasti ljudi služeći se lažima u svrhu stjecanja političke moći.

Trebala bi opći hrvatski interes pretpostaviti osobnom!

tacno

Bernardićeva ne-svijest

$
0
0

Bernardićeva »ne-svijest« pokazala se odmah na početku ovog slučaja: čim je postao predsjednik SDP-a, početkom 2017. godine, on se sam na Facebooku pohvalio diplomom Poslovne škole Cotrugli i zvanjem Executive MBA’s, a onda dobio – anonimnu prijavu Povjerenstvu za suzbijanje sukoba interesa

Najlakše se praviti lud, zabiti glavu u pijesak i čekati da problem prođe. Ali taj recept ovog puta neće pomoći šefu SDP-a Davoru Bernardiću da se u sam osvit kampanje za predsjedničke izbore na kojima SDP želi igrati na pobjedu, samo tako izvuče iz situacije u kojoj je proglašen krivim za to što je povrijedio načelo obnašanja dužnosti kada je od poslovne škole Cotrugli dobio stipendiju u iznosu od 263.000 kuna. Korupcijom izjedeni HDZ ovog je puta pogodio metu.

I to ne samo na slučaju Bernardića, nego i Zorana Milanovića, kojem su poručili da na sunce izvadi račune o radu svoje konzultantske tvrtke, ako želi natrag na javnu dužnost. Milanović je svojedobno lakonski rekao da je u toj firmi, valjda kao i svi »normalni ljudi«, sam sebi isplaćivao minimalac, očigledno se izvrdavajući od plaćanja pune porezne obaveze državi. U nekoj normalnoj državi, takva bi izjava odmah diskvalificirala osobu koja se natječe za dužnost predsjednika.

No, s obzirom da se s Milanovićem moramo složiti da Hrvatska doista nije normalna država, to je prošlo ispod radara, kao što se mediji i obično ne hvataju na slične teme koje se tiču SDP-ovaca, sve dok postoji taj i takav HDZ-a kao simbol opće korupcije i stranka koja doista jedina u modernoj Europi ima presudu za korupciju i kriminal. No, iako za HDZ-ovce više nego za ikoga vijedi ona »gledaj tko govori«, ovog su puta u pravu.

Milanović će prije ili kasnije u kampanji trebati položiti račune za svoje privatno poslovanje jer je to minimum pristojnosti za kandidaturu za šefa države, a Bernardić je, primajući stipendiju Cotruglija da bi bio njihov »ambasador znanja«, u vrijednosti od četvrtine milijuna kuna, i sam stekao epitet od kojeg je svim silama svo ovo vrijeme kao mlad čovjek i političar novog kova, silno htio pobjeći, a to je onaj da su »svi političari isti«. HDZ možda ovim napadom nije ni od čega obranio sebe, ali jednu stvar je potvrdio: svi su oni isti. Ili barem slični.

U SDP-u sad se brane tezom da Povjerenstvo za sukob interesa nije utvrdilo da je Bernardić prekršio zakon nego samo »povrijedio načelo obnašanja dužnosti«, no tragičnije od njegova prijestupa, samo je njegovo obrazloženje da »nije znao da je stjecanje znanja grijeh«. Kao da je bio na tečaju makramea u mjesnoj zajednici, a ne u skupoj poslovnoj školi. Što je najgore, priča se da ima još takvih baš u SDP-u i baš u toj školi, što sada mediji tek istražuju, a zanimljiva je ta »ne-svijest« SDP-ovaca o tome da je primanje poklona u visini od 260.000 kuna ipak mrvu više od onih 500 kuna koje dužnosnik smije primiti.

Dapače, Bernardićeva »ne-svijest« pokazala se odmah na početku ovog slučaja: čim je postao predsjednik SDP-a, početkom 2017. godine, on se sam na Facebooku pohvalio diplomom Poslovne škole Cotrugli i zvanjem Executive MBA’s, a onda dobio – anonimnu prijavu Povjerenstvu za suzbijanje sukoba interesa.

Znajući odnose snaga u SDP-u u tom trenutku, ne bi bilo čudno da mu je anonimku podnio baš neki od onih iz stranke koji ga danas brane, jer otkako su se »milanovićevci« primirili, a Zoran i Davor postali jedinstveni pobjednički tim, sada je sve, kako bi rekao Monty Python, kompletno drugačije. I tako su sad od HDZ-a prozvana – obojica, u tandemu.

Ako ćemo žmiriti na jedno oko i začepiti nos dok HDZ bilo koga na svijetu poziva za sukob interesa ili korupciju, opet, mora se priznati da su ovoga puta pogodili metu. Iako Bernardić te novce neće i ne mora vratiti, iako nema nikakve kazne koju mu Povjerenstvo može izreći, osim same ove konstatacije, iako sigurno neće dati ostavku na mjesto šefa SDP-a, najmanje što Davor Bernardić može učiniti jest da se javno ispriča građanima i članovima svoje stranke, koja nakon ovog slučaja sigurno na predsjedničkim, a kasnije i na parlamentarnim izborima, neće proći bolje nego je mogla, među ostalim upravo zahvaljujući i činjenici da se šef partije prvi put ozbiljno kompromitirao.

novilist


Spisateljski tandem Lutz-Sundać za SBPeriskop: Da nema Tesle ne bi bilo ni našeg romana Novi poredak

$
0
0

“0,001:Novi poredak”, Ivan Lutz i Gordan Sundać

Udruga Marsonikon – Biblioteka Alienus

Naklada: 300 primjeraka

Nakladnik: Studio HS internet d.o.o. Osijek

Urednik: Leon Maglić

Lektor: Ina Ćurković

Prijelom i dizajn: Đuro Jelečević

Naslovnica: Andrej Bartulović

*****

Nakon fascinantnog SF romana DRUM o kojem sam napravio prikaz za SBPeriskop), uslijedio je novi zajednički književni projekt spisateljskog tandema Lutz-Sundać: „0,001 Novi poredak“. Pred promociju nedavno izašle knjige, a koja će se održati u brodskoj Gradskoj knjižnici 8. studenog,  postavio sam im nekoliko pitanja koja su ih potaknula na interesantne odgovore o svemu što se odnosi na roman i kaotični svijet u kojem živimo. Stoga vam iz uvjerenja sugeriram da njihove odgovore pažljivo pročitate.

Za one koji nisu upućeni tko su Ivan Lutz i Gordan Sundać, mogu to saznati iz kratkih biografskih podataka.

Gordan Sundać (1979.)

Pisac horora i znanstvene fantastike iz Slavonskog Broda. Objavio je nekoliko kratkih priča u hrvatskim i srpskim zbirkama fantastičnih priča. Napisao je roman Drum, (2014.). Jedan je od osnivača slavonskobrodske konvencije Marsonikon i jedan od pokretača zbirke SF proze „Marsonic“. Trenutno radi na svom prvom samostalnom horor romanu.

Ivan Lutz (1978.)

Pisac iz Slavonskog Broda. Do sada objavio nekoliko desetaka priča u gotovo svim SF zbirkama na području Hrvatske i Srbije. Objavio tri romana: Zovite ju Zemlja (2013.), Drum (2014.), Samo igraj (2017.). Dobitnik je dvije nagrade „Artefakt“ i jedan je od dvojice autora članka (Leon Maglić je drugi) koji je uvrstio Hrvatsku u Svjetsku enciklopediju znanstvene fantastike Johna Clutea.
Jedan je od osnivača slavonskobrodske konvencije Marsonikon i jedan od pokretača zbirke SF proze „Marsonic“.

****

Je li to bio detaljan plan – upustiti se, nakon što prođe neko vrijeme od objavljivanja Druma, u novu, zajedničku avaturu pisanja novog romana, ili je potreba za suradnjom eruptirala spontano, kao neizbježan rezultat povezanosti prijatelja i istomišljenika koji najbolje rade u kolaboraciji?

Ivan: Kao što piše u predgovoru novog romana, Gordan i ja se jako dugo znamo; skoro 35 godina. Sve to vrijeme smo prijatelji, pa nam i zajedničko pisanje dođe kao nešto prirodno. Iako sam uvjerenja da ne radim najbolje kada pišemo zajedno jer moramo paziti i na stil, ideje, neke stvari koje su nam osobno važne sklanjamo i pokušavamo sve ukomponirati u duet; ali, zajedničko pisanje je dobra zabava, puno razgovora, puno smijeha i dobre kapljice :). Tako da s te strane, uživam u stvaralačkom procesu kada pišemo zajedno.

Gordan: U stvari, bilo je upravo suprotno. Roman Novi poredak napisan je godinu dana prije Druma pa se može reći da je naša uspješna suradnja na ovom romanu stvorila preduvjet za pisanje Druma. S obzirom na odmak od sedam godina od završetka pisanja Novog poretka može se reći da smo imali dovoljno vremena riješiti se dječjih bolesti i prepravkama unaprijediti tekst.

Kako bi sadržajno odredili novi svoj roman? U koji SF podžanr ga svrstavate? Ovo pitam zbog čitatelja koji jko drže do takvih klasifikacija budući da su su formirani minulim čitalačkim radom?  

Gordan: Ja bi ga svrstao u klimatsku fikciju odnosno podžanr koji upozorava i skreće pozornost na ekološke probleme s kojima se svijet u kojem živimo susreće. S obzirom na današnji odnos prema okolini u kojoj živimo ako nastavimo ovim smjerom i postupcima bojim se da bi radnja romana Novi poredak mogla postati vrlo stvarna.

Ivan: Pojma nemam. Klasifikacije žanrova nikada mi kao književniku nisu bile jasne. Kao što mi kao fizičaru još nije jasna točna granica između kemije i fizike.

Možete li ukratko prepričati sadržaj romana? Radi li se o prikazu antiutopijskih ili distopijskih iskrivljenja svijeta koji dovode do fatalnih posljedica po budućnost planeta i čovječanstva? 

Gordan: U kratkim crtama, da nikome ne kvarim čitanje, radnja se vrti oko četiri glavna lika čije će se sudbine ispreplesti  s ciljem da nađu rješenja za spas ljudske vrste nakon što planet pohara globalni svjetski rat. Uz to naravno dolazi korupcija, iskvarenost moćnika, korumpiranost političara te želja za zaradom pa sve navedeno čitatelj može pronaći u ovom romanu. Dakle, za svakoga po nešto…

Ivan: Moja početna ideja je bila stvoriti roman bez jasno određenih glavnih likova i napisati roman u romanu, to smo i uspjeli, barem mi mislimo da jesmo. Uz ovo što je Gordan napisao, mislim da smo sve rekli.

Što vas je izravno potaknulo na kritiku postojećih tendencija? Naime, romani o katastrofama nastaju iz zabrinutosti za budućnost koja proizlazi nezadovoljstvom sadašnjošću i mogućnosti da stvari izmaknu kontroli. Što vas najviše brine u svijetu u kojem živimo?

Gordan: Osvrnuo bi se odgovorom na prethodno pitanje pa rekao da me najviše zabrinjava sve ranije navedeno, ali najviše utrka za novcem bez obziranja na to sve što ona povlači sa sobom. S obzirom na to sam se kritički osvrnuo na sve stvari koje me smetaju u stvarnom svijetu u kojem živimo.

Ivan: Pa potaknulo me znanje, rezultati mjerenja zadnjih 20 godina, tumačenje takvih tendencija i globalni rat o „vjerovanju“ u globalno zatopljenje. Stvarno smo puno prije svih ovih danas što iskaču iz pašteta upozoravali na to, ali mi nemamo novca djecu odvesti pred Trumpa pa su naši glasovi utišani standardom male države na jugoistoku Europe. Držao sam više predavanja i radionica u Zatopljenju i klimatskim promjenama , pa je sve došlo spontano. Ljudi izumiru, samo toga nisu svjesni, i zbog toga nema ljepšega nego o tome napisati knjigu.

Tesla i njegov genij su zapanjujući. Koliko je involviran u romanu? U kom smislu?

Gordan: Da nije bilo Tesle ne bi bilo niti Novog poretka. Ivan i ja smo sjedili na kavi i pričali o Tesli te njegovom nikada realiziranom projektu dobivanja energije iz ionosfere te kako bi mogli napisati roman o tome. Tako je i počela naša zajednička suradnja koja traje i danas a kako su dobivanje energije naši likovi zamislili i kako to izgleda može se pročitati u romanu.

Ivan: Ideja za cjelokupnu trilogiju dogodila se još u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Zapravo je čudna koincidencija svega i svačega to da je Sundać Teslin pranećak i da je sudjelovao u pisanju romana koja se mahom bavi Teslinim genijalnim idejama. Involviranost Tesle u romanu je na svakom koraku, ali se samo na jednom mjestu i samo se jedanput spominje njegovo ime. Veći fokus sam stavio na ono što osobno razumijem i kako mislim da bismo mogli koristiti Tesline ideje. Teško je matematiku sabiti u književnu empatiju, ali evo, pokušaj broj jedan je objavljen.

Poznato je da je vaša literatura (roman i priče) odjevena bogatstvom jezika i pronicavim intelektom, maštovitošću i talentom. Kako slažete priču? Je li ona u funkciji poruke ili je poruka sastavni dio priče? 

Gordan: Rekao bi da je poruka sastavni dio priče u kojoj se čitatelj može prepoznati. Iskreno, ne bi znao da li u stvarateljskom procesu prvo osmislim poruku ili do nje dođe spontano, ali svakako vjerujem da ju treba sadržavati svako literarno djelo…

Ivan: Hvala na svemu što ste izrekli. Iskreno ne znam, jer svaki roman je i osobna borba sa tisuću demona i stotinu dana. Svakim danom se dogodi nešto novo, pa se tako i tekst razvija. Postoje stvari koje pokušavam reći, a postoje i one koje pokušavam pokazati, no što one zapravo jesu, ostaje na čitatelju. Ako se iz teksta izrodi dva, tri, četiri mišljenja koja su različita, onda smo napravili dobar posao.

Kako udahnjujete životnost likovima? Zola je imao kartoteku kao da je riječ o stvarnim ljudima. U kartoteku upisivao je osobine i navike likova romana. Koji je vaš način karakteriziranja nositelja radnje?

Gordan: Nemam kartoteku i daleko sam od Zole, ali vodim računa o tome da svaki lik ima neku zanimljivu karakteristiku koja zaintrigira čitatelja te se on može onda poistovjetiti s njim. Kako to i inače biva u stvarnom životu nitko nije potpuno crn ili potpuno bijel, pa tako niti moji likovi nisu izraziti pozitivci ili negativci, a svi su napisani sa svrhom da se ispriča priča.

Ivan: Likovi u mojim pričama su uvijek likovi koje poznam. Ne mogu pisati o nekom karakteru ako ga nisam upoznao. Ponekad, uzmem 2-3 crtice nekoga i sastavim ga s crticom drugoga, i stvorim lik kombinirajući ljude iz mog života. I tako redom. Igram se. Uživam.

Što je totalno novo u romanu? Nigdje napisano? U tom smislu upitao bih za uzore. Na koji roman „vuče“ Novi poredak? Na koji film?

Gordan: Izdvojio bi tehnički detalj i skrenuo pozornost na njega budućim čitateljima. Jedno poglavlje je prošireno i nezavisno od ostatka teksta te se može  čitati nevezano za ostatak radnje pa se može govoriti o “romanu unutar romana”. Ima poveznicu s većim brojem filmova a ne bi se mogao odlučiti za određeni, možda “2012”.

Ivan: Pa sve je novo jer smo mi sve stvorili, ali su postavke svijeta već dobro poznate u ovakvoj literaturi. Cilj ovoga romana nije nikada bio zapanjiti literarni svijet i nagristi jezične stereotipe vlastitom genijalnošću stvarajući poriv da se rebalansira jezik i pronikne u dubine tajni postojanja :), već zabava i užitak, opuštanje nakon napornog dana uz čašu vina i Bob Dylana. Neki takav film. Npr. Loganov bijeg.

Što očekujete od promocije? Što za vas znači susret sa znatiželjnicima i poštovateljima?Ivan

: Uvijek sam nervozan pred promociju, pogotovo u vlastitom gradu. Ne znam što bih očekivao. Znam da ima puno ljudi koji podržavaju ovo što radimo. Isto tako, postoje ljudi koji nas ne vole zbog toga što ovo radimo iz nekih svojih razloga. Tako da ne znam… Očekujem najgore, nadam se najboljem 🙂 A sve koji nas podržavaju, pozdravljam naklonom.

Gordan: Očekujem veliki odaziv posjetitelja na promociji u petak jer je do sada bilo tako pa ne sumnjam da će doći veći broj ljudi koji nas podržavaju. Susret znači neobvezno druženje i zabavu jer na našim promocijama nema čitanja dijelova teksta i velikih govora. To ostavljamo čitatelju da sam pronađe u knjizi…

Kakav je odnos lokalne sredine, mislim prvenstveno na kulturnu birokraciju, prema umjetnicima i izdavaštvu? Kolika je njihova pomoć?

Gordan: Imamo podršku čitatelja i to je svakako meni osobno najvažnije. Sve ostalo će doći s vremenom. Prvenstveno govorim o odnosu prema novom izdavaštvu Alienus čiji je roman Novi poredak  prvi projekt, ali sve više o tome bi bilo bolje pitanje za urednika Leona Maglića.

Ivan: Slavonski Brod je grad gdje kultura umire pri samoj pomisli na nju. Baš zbog toga, teško je, ali nužno, baviti se kulturom i umjetnošću ovdje jer samo tako možemo nešto promijeniti. Svi ovi ljudi koji se njome bave ili ju prakticiraju, su neprocjenjivi otoci u moru politike, primitivizma, negativnosti.  Kritiziranje je za tinejdžere, ozbiljni ljudi učine nešto. MI, nadam se, činimo!

Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore

$
0
0

Nakon što se Zoran Milanović, tada kao premijer i netko tko se natjecao za drugi mandat, sastao sa šatorašima, što je bilo problematično samo po sebi, a onda preraslo i u skandal uslijed činjenice što je sa sastanka iscurio sadržaj onoga što je govorio, upravo sam na Telegramu napisao tekst o tome kako je upravo izgubio izbore.

Mislim da isto vrijedi nakon današnjeg autogola kojeg je bespotrebno zabio sam sebi u Splitu.

Umjesto da mirno čeka prvi krug izbora, suzdržava se od bilo kakvih bombastičnih izjava i posve suspendira karakter kojeg predstavlja za svoj glavni adut te tako pusti dvoje ključnih protukandidata da mu otvore prolaz u drugi krug, a potom moguće i do pobjede, Milanović je odlučio, ničim izazvan, iziritirati vlastite birače.

Milanović je odlučio, ničim izazvan, iziritirati vlastite birače

Štoviše, napravio je to na praktično jedinom polju na kojem se SDP doista bitno razlikuje od HDZ-a, ujedno i polju koje njegovim biračima puno znači, a na koncu i na polju koje u aktualnoj društvenoj atmosferi sve više obojenoj povijesnim revizionizmom, ne može biti tako lakonski odbačeno.

Radi se, naravno, o odnosu prema antifašističkoj baštini hrvatskog društva, što se konkretno manifestiralo na odnosu prema partizanskoj baštini Hajduka.

Zoran Milanović je dakle, nevoljko se osvrćući na nebuloznu izjavu predsjednice Republike o tome kako je Rijeka bila skoro pa filijala beogradskih klubova, između ostalog rekao: “Nisam navijao za Hajduk, kad sam navijao za klubove, zato što je bio omiljeni Titov klub, to je možda mogao biti razlog da ne navijam za njega. Zapravo sam bio neutralan oko toga…

Hajduk je bio hrvatski klub. Hajduk je bio i Titov klub, nosili su na dresu veliku petokraku, mogli ste se ubosti na nju i to nije uopće lijepo izgledalo. Neka ljudi to znaju. Sad možemo na ozbiljnije teme.”

Treba odmah reći da je sasvim irelevantno za koga je Milanović navijao ili navija, jednako kao što je nebitno zanima li njega ta tema ikako ili ga ne zanima.

Pod tim grbom Hajduk je odradio svoju najčasniju povijesnu epizodu, kada je nastupao po oslobođenoj teritoriji, od Visa, preko Barija pa dalje, kao momčad NOVJ, zahvaljujući čemu je, između ostalog bio proglašen za počasnu momčad Slobodne Francuske od strane De Gaullea

Ono što, međutim jeste bitno jest to da se de facto osvrnuo na Tita u isključivo negativnom kontekstu, da bi potom podsmijehu izložio i stari Hajdukov grb.

Pretpostavljam da je mislio na onaj ratni i neposredno poratni grb, kojeg je činila isključivo velika petokraka, a ne onaj s kojim je Hajduk dočekao devedesetu.

Ukoliko sam u pravu i ukoliko je doista mislio na njega, a iz načina na koji ga je opisao, svi su izgledi da jeste, ova izjava je još sramotnija.

Pod tim grbom Hajduk je odradio svoju najčasniju povijesnu epizodu, kada je nastupao po oslobođenoj teritoriji, od Visa, preko Barija pa dalje, kao momčad NOVJ (Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije), zahvaljujući čemu je, između ostalog bio proglašen za počasnu momčad Slobodne Francuske od strane De Gaullea.

Doći u Split, među članove i simpatizere SDP-a i birače ljevice općenito, pa tu činjenicu skoro pa ismijavati i tvrditi da to uopće nije lijepo izgledalo, a sve to u momentu u kojem se antifašistička baština generalno izvrgava ruglu i devastaciji, može samo netko kome je potpuno svejedno kome govori i u kakvom društvu živi, što je posve neshvatljivo u situaciji u kojoj se čovjek natječe za funkciju predsjednika države.

Doći u Split, među članove i simpatizere SDP-a i birače ljevice općenito, pa tu činjenicu skoro pa ismijavati i tvrditi da to uopće nije lijepo izgledalo, može samo netko kome je potpuno svejedno kome govori i u kakvom društvu živi, što je posve neshvatljivo u situaciji u kojoj se čovjek natječe za funkciju predsjednika države

Možda se sve to Milanoviću i može činiti nebitnim, ali kad se već natječe za funkciju kojoj je ključna snaga u autoritetu izabrane osobe, a koja bi trebala zastupati određene civilizacijske vrijednosti i prezentirati ih prema hrvatskom društvu, ali i prema inozemstvu, to su stvari koje se jednostavno ne mogu bagatelizirati.

Imajući to u vidu, a posve sam siguran da Milanović to zapravo zna, pretpostavljam kako računa s tim da će mu svi ti ljudi, koje je ovom izjavom iznervirao, vjerovatno na koncu dati glas, samo da bi glasali protiv Kolinde Grabar-Kitarović ili Miroslava Škore, jer neće imati izbora.

Ukoliko to doista misli, ostaje mi samo da konstatiram kako je posve nevjerovatno da nije ništa naučio na vlastitom iskustvu sastanka sa šatorašima.

Jer, nakon ovoga danas sasvim je sigurno da će dobar dio ljudi, možda i presudan jednostavno poništiti listić ili ostati doma u drugom krugu, iz istih razloga zbog kojih su to napravili i zadnji put kad se natjecao na izborima.

Tako je, umjesto da nauči nešto iz prethodnog iskustva, Milanović odlučio ponoviti isto.

autograf

Aktualiziramo: Savjet ne tražim niti bih vam ga dao

$
0
0

Nikola Pašić, znameniti srpski političar kojeg Hrvati ne pamte po dobru, jer je u SHS bio jedan od tvoraca srpske centralističko- monarhističke koncepcije, političar koji se zalagao za velikosrpsku hegemoniju, bio je poznat i kao duhovit čovjek, često u središtu mnogih anegdota. Jedna se, po potrebi, navodi kao ilustracija moći medija. Na pitanje novinara prilikom jednog izlaska iz skupštine, poslije zasjedanja, “Što ima novo?”Pašić je odgovorio: “Ne znam. Nisam još čitao Politiku“.
Postoji li danas u Hrvatskoj neka snažna medijska sila kao ondašnja Politika s moći oblikovanja javnog mnijenja, koje se oslanja na njena izvješća i komentare, neko sredstvo komunikacije na čije se stavove mogu pozvati glasači neke političke opcije ili suvremeno sredstvo prenošenja informacija koje zastupa čiste državne interese? U cjelini, mediji su zadržali utjecajnu ulogu tumača i analitičara političkih (s)kretanja, ali ako se gleda pojedinačno nijedne novine, televizijski kanal ili portal nije arbitraran do bespogovornog uvažavanja, niti zastupa sva sidra hrvatske politike na koje, za potrebe vlastite promocije, ukazuju političari na najvišim funkcijama.
Većina je medija u Hrvatskoj, pogotovo pred izbore zastupnika u parlament, upotrijebit ću nešto složeniju poredbu, poput ilustriranih knjiga kuharskih recepata, a svaki u apendiksu ima integrirane nazive neizbježnih proizvođača namirnica potrebnih za spravljanje masovnih narodnih jela, najviše u obliku/vidu političkih stranaka. A sloboda mišljenja i javno mnijenje pod direktnim su utjecajem krupnog biznisa koji tiska kuharicu, preko urednika nudi favorizirani popis jela i nameće izbor određenih prehrambenih proizvoda. Sloboda mišljenja i javno mnijenje imaju samo prividnu snagu opredjeljivanja za neko jelo iz nametnutog menija i odabiranja predloženih sastojaka. U osnovi to i nisu jestvine koje mogu utažiti egzistencijalnu i političku glad javnosti, jer su reducirane odnosno oduzeta im je značajna količina sastojaka od kritičkih riječi i slobodnolebdećeg stava (voda), i denaturirane su dodavanjem zavisnosti od manipulativnih sastojaka kao što je ideologizacija javnosti, politička indoktrinacija (kiselina).
Izbori – demokratski postupak kojim birači glasaju za predstavnike u vlasti, na kojima bi trebali doći do izražaja formiranje političke volje, vox populi, postaju političke kampanje koje rečenu političku volju upravo neutralizairaju, svodeći ju na selektivne programe političkih stranaka. Time se narod zapravo isključuje iz političkih procesa, potčinjava ga se navođenjem da se prikloni uvjerljivosti političkih PR predstava, a ne osnažuje i oslobađa istinom o stvarnosti i (ne)prilikama u kojima se nalazi. Odlučivanje se događa s razine dojmova i predrasuda koji su samo uvod u isprogramirano nabacivanje omče starateljstva nad široke narodne slojevie. Kako kažu politolozi, za vrijeme izbora, stvara se atmosfera odvraćanja od kritičkog razmišljanja, ljudima se posredno govori kako se ne isplati misliti, jer političke stranke imaju gotova rješenja. Birači se prepariranim informacijama programiraju za pasivnu receptivnu masu, u glav im se ubacuju sadržaji po volji mumifikatora narodne volje s ciljem lakšeg eksploatiranja.
Nakon proglašenja pobjednika izborne utrke trkača lakih nogu u nacionalnim dresovima (boje: plava, bijela, crvena, crna), najsnažniju tugu osjećaju i najjače se raduju baš oni s najviše konformističke slame u glavi- mitova, obećanja, ukazivanja na neprijatelja… svega od čega se sastoji materijal za prepariranje.
Nasreću postoje i drukčiji mediji i drukčiji recipijenti informacija kojima se objektivno opisuje postojeći svijet, svijet nužnosti i nade, a ne svijet pristajanja na postojeće odnose. Postoje slobodni mediji koji nisu objektivni po diktatu i kriterijima elita, nego su pristrani u smislu isključivanja birokratskih posrednika kod prikazivanja narodnih nevolja. U tim medijima mogu se transparentno sagledati društveni odnosi, njihovo oslobađanje i rasterećenje od svih oblika postvarenja. Postoje mediji (štampa) koji su, po Marxu, duhovno ogledalo u kojem narod vidi samog sebe. Postoje recipijenti, u kantovskom smislu, duhovno punoljetni građani (Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom), emancipirani i slobodni (Prosvjetiteljstvo nije zahtijevalo ništa drugo nego slobodu čovjeka, i to onu neiskvarenu slobodu, prije svega, šta god da sloboda značila u tom kontekstu, naime, onu slobodu koju svojim zdravim razumom može upotrijebiti u svim dijelovima javnog života) s intelektualnom i moralnom moći da izbore vide kao sve samo ne kao slobodno sučeljavanje i nadmetanje ideja kao uvjeta pobjede humanosti, prava i umnosti. A ti superiorni i obrazovani primjerci ljudske vrste, političku relevantnost (svoj politički izbor) vide u političkoj borbi protiv države kao bića koje se osamostalilo od društva i iznad njega uzdiglo kao tuđa sila.
I kada me opsjednuti predstojećim izborima kao rješenjem njihovih problema, oni koji se ne mogu otrgnuti od postojećih pravila biranja mediokriteta, oni fascinirani igračima, teatralnim egzibicionistima, u igri u kojoj su oni tek gledatelji, oni koji žive u katalepsiji štale, upitaju što im savjetujem za koga bi bilo najbolje glasati, koji manipulacijom zatrovan recept pojesti- ja im kažem da pokornima i gladnima smeća savjet ne dajem niti bih ga od takvih primio. Ipak, učinit ću iznimku i samo im reći da izbor za neku od lista na izvjestan način znači isto što i izbor načina kako ubiti svoju slobodu. Netko voli otrove, netko vješanje, a netko metak. A mediji će, u smislu potvrde, njihovu odluku popratiti.

sbperiskop

Scenaristički kaotično i zaboravljivo: U sjeni mjeseca

$
0
0

Naredni mjeseci svakako su predeuforično razdoblje, uzmemo li u obzir nadolazeće zimske praznike i blagdane, a listopad se ističe posebice zbog nadolazećeg Halloweena koji je vrlo raširen u zapadnjačkoj kulturi. Mnoge od zapadnih zemalja već početkom listopada ulaze u vidljivo trgovačko ludilo i pripreme na veliko povodom tog poganskog običaja. Upravo tim običajem koji se širi sve više i na druge strane svijeta, Netflix je odlučio doskočiti ne bi li privukao (i zadržao) svoju vjernu publiku, te tako odlučio objaviti seriju horor/triler filmova koji bi na neki način obilježili cijeli mjesec i spomenuto pred-hallowensko razdoblje.

Prvi u nizu filmova je U sjeni mjeseca, odnosno In The Shadow of the Moon, kako je naziv originala. Film je objavljen 27. rujna, a najave su nešto ranije bile dostupne u obliku trailera. Redatelj filma je Jim Mickle, relativno nepoznat, no radio je na filmovima kao što su Mulberry Street (2006), Stake Land (2010), We Are What We Are (2013), Cold in July (2014)  te televizijskog seriji Hap and Leonard (2016-2018). Scenarij su napisali Gregory Weidman i Geoff Tock. U glavnim ulogama su Boys Holbrook, Cleopatra Coleman i Michael C. Hall. Film je inače prvo bio prikazan na Fantastic Fest filmskom festivalu u Teksasu ove godine.

Početne sekvence vode nas u 2024. godinu te postapokaliptične prizore napuštenih zgrada i gorućih ulica Philadelphije. Nakon toga vraćamo se u 1988. godinu u kojoj smo svjedoci niza kaotičnih i naoko nerazumljivih događaja koji se događaju u vremenski kratkom intervalu, a koji uključuju par unesrećenih osoba, od kojih svaka umire na početno neobjašnjiv način. U priču se uključuje detektiv koji otkriva uzrok tim nesrećama te i sam biva na neki način uključen u zamršenu seriju prošlo-budućih događaja.

Linija događaja počinje 2024. godine te se vraća u narativnu prošlost, a da bi se kasnije ostvarivala linearnom progresijom u naznačenim vremenskim intervalima, s malim analepsama u formi sjećanja. Radnja se odvija s vremenskim odmakom te pratimo detektiva u raznim razdobljima života, no posve zaokupljenog misterioznošću neznanke koja je sudionik početnih nerazjašnjenih događaja i koja se svaki put iznova vraća.

Žanrovski i s obzirom na napetu radnju, jasno je da se većinski radi o obrascima trilera. U manjim dijelovima prepoznajemo dramske elemente, a unutar svega detektiraju se elementi sciene fiction filma. Potonje je vidljivo u činjenici da imamo vremenskog putnika koji je po svemu sudeći glasnik i promotor te borac za preostalo dobro na našem planetu. Osim toga, imamo futurističku napravu, tj. oružje čije podrijetlo nije posve jasno, no vidljivo je da je zadavanjem ubodne rane na određenom dijelu tijela tim oružjem, u ovome slučaju potiljka, smrtonosno i izaziva predsmrtno specifično krvarenje.

Krenuvši od početnog vremenskog označavanja i obrojčavanja radnje, jasno je koja je svrha istoga i da vjerojatno ono nije moglo biti drukčije izvedeno ili se pak to montažno rješenje činilo kao najbolje, no ipak se na trenutke čini, a posebice u drugome dijelu filma, da isto gubi na svrhovitosti i postaje umarajuće pratiti koja je sad pak godina i koliko je prošlo od zadnje godine zbivanja. U krajnjoj liniji je takvo što jednostavno kaotično.

Iako je spomenuto jedan od čimbenika koje čini film nesređenom cjelinom, isto tako postoje i slabije točke u scenariju, te scene koje se čine da nisu najbolje donesene. Možda da su glumačke kreacije malo bolje i  izraženije u pojedinim potrebitim trenucima, svakako bismo mogli govoriti o dosta dobrom filmskom ostvarenju, no ovako se radi o još jednom osrednjem i prolaznom dometu koje ne nudi ništa novo.

Pokreti kamere su dosta dobri te su i montažna rješenja dobra. Glazba je dosta dobra te prati dinamiku radnje i osvjetljava zadane žanrovske obrasce. Ritam je u neprestanoj naizmjeničnosti pa tako trenutke u kojima je radnja dinamična prati nota koja odaje dojam napetosti, težine i iščekivanja, dok ona koja prati statičnije dijelove, odnosno one sporije, jest lagana, prozračna, većinski klasičnom glazbom i zvukom klavira popraćena nota.

Jedna od svjetlijih točaka filma su početne dinamične scene u kojima imamo prilike svjedočiti neobjašnjivim smrtima pojedinaca te nastavljajućim scenama detektiva i njegovog privatnog života. Kasnije, u drugom dijelu filma, gdje se odvija zahuktavanje i jurnjava za ženskom ubojicom futurističkog izgleda, kvaliteta posve opada, da bi se dojam popravio tek na samome kraju gdje u voiceoveru taj isti lik donosi svoju stranu priče u kojoj objašnjava svoje postupke i djelovanje te nas njome vodi u sam završetak, a za detektiva tek novi početak .

Svakako možemo reći da je ovdje naglasak na scenariju, samoj priči te njenoj ultimativnosti, jer o kakvoj ekspresiji glumaca ili pomno donesenim dijalozima ne možemo govoriti. Ono što je evidentno jest redateljev simboličan rukopis, onaj koji bez obzira o kojem žanru se radi, očito evocira neku tmurniju atmosferičnost, ponekad i zaglušenost, a koja ovdje proizlazi iz činjenice da se radi o distopijskoj naravi ovog sci-fi trilera, koji po svemu sudeći djeluje kao nefokusiran i u dijelovima nekoncizan ostvaraj koji ne stvara baš nikakvu impresiju nego ostaje kao zaboravljivo ostvarenje, no polazno dobra ideja.

filmovi

Predzimska noćna mora

$
0
0

Strašne slike iz izbjegličkog kampa u Bihaću u BBC-jevoj reportaži spadaju u potresnije prizore našega stoljeća. Dječja lica u krupnom planu, uglavnom mladi ljudi, dolaskom zime naći će se u paklu. ‘Da mi kažete da moram ovdje prespavati samo jednu noć, to bi bila moja najgora noćna mora’, kaže humanitarka Indira Kulenović

Otvoreno, HRT, 21. listopada, 22:00
Stalan u tom studiju samo Bauk jest! Uz Arsena, standardnog člana ekipe ‘Otvorenog’, na teren su istrčali Pero Maldini (po učestalosti pojavljivanja puše Bauku za vrat), Ivica Relković (on je odmah iza Maldinija) i Ante Sanader, a po studiju je zujao i Damir Smrtić, umjesto kojega je mogao biti postavljen i automatski pilot, ne bi čovjek primijetio nikakvu razliku. Takve urednike i voditelje prve će moći zamijeniti robotizirani spikeri, koji u Kini već naveliko delaju.
Tri bijela muškarca u poziciji moći, uz vlast, jedan iz takozvane opozicije za ukras i legitimaciju, sve stalni abonenti, i to je to. Fenomen Baukova gostovanja u ‘Otvorenom’ zasluživao bi posebnu analizu kad bismo imali vremena prebrojati sve njegove nastupe u ovoj godini, no to bi potrajalo. Dodamo li Maldinija i Relkovića, možemo proširiti konstataciju na opću rutinu javnog servisa – na njemu dominira klasično krivinašenje, medijski luftbremzeraj, oportunizam udžbeničkog tipa. Nema tu otvaranja važnih tema, traganja za istinom, kritike ili čega sličnog nalik na novinarstvo. Ukratko, blago Šprajcu s takvom konkurencijom…

BBC, 24. listopada
Strašne slike iz izbjegličkog kampa u Bihaću spadaju u potresnije prizore našega stoljeća. Dječja lica u krupnom planu, uglavnom mladi ljudi, dolaskom zime naći će se u paklu: kamp je okružen minskim poljem i nalazi se na mjestu gdje je prije bilo kemijsko odlagalište, a oni spavaju iznad gole zemlje, na željeznim krevetima. ‘Da mi kažete da moram ovdje prespavati samo jednu noć, to bi bila moja najgora noćna mora’, kaže humanitarka Indira Kulenović, a ona je stalno tu, sve zna, nije netko tko prvi put vidi ove prizore. Oni koji uđu još su sretnici, jer migranti koji sada pristižu više ne mogu ući, moraju spavati vani. U prilogu vidimo i policijsku patrolu koja iz autobusa izbacuje neku obitelj s malim djetetom. Oni su uredno kupili kartu, no badava: policija ih odvodi u nepoznatom smjeru, bez obrazloženja. Bogu za plakati. Komentari masovne publike unisoni: to je vojska za islamizaciju Europe.
Reportaža se može pogledati na webu, a valjalo bi, nasuprot dominantnom strahu od migranata, razmisliti o tome je li Zapad (iz humanitarnih i demokratskih razloga) prije tamo poslao svoje vojske ili su vojske migranata prve krenule na Zapad. Libija, Sirija, Irak, Afganistan, niti jedna od tih intervencija nije popravila stanje nego ga je samo pogoršala. A sad se posljedice vraćaju, poput posljedičnog bumeranga, u rodna mjesta nevolje, via Bihać, Bosna i Hercegovina.

Novi dan, N1, 25. listopada, 09:00
Miro Kovač, jedan od pretendenata na predsjedničku poziciju u HDZ-u, iznosi zaprepašćujući prijedlog – on bi zatvorio sjednice Vlade za javnost. Kaže da je takva praksa i u većini zapadnih zemalja. Mi smo dosad bili previše transparentni. On je već Timu Oreškoviću predlagao da ukine tu praksu, ali Kanađanin nije htio. Juriš HDZ-ovaca na institucije počeo je sa sudovima, a završio s… Ma vraga je završio, ništa još nije završilo; to je jedan od ključnih razloga samouništenja ove zemlje i egzodusa mladih ljudi u inozemstvo. Zadnja meta iživljavanja je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, jedna od rijetkih institucija koja radi svoj posao. Miro Kovač pak u većem dijelu svoje političke egzistencije nalikuje na stroj za izbacivanje glinenih golubova – on serijski lansira fraze, u točno predvidivom ritmu. ‘Hrvatske institucije rade svoj posao’, ‘hrvatski građani poštuju hrvatske institucije’, ‘demokracija je vladavina naroda’, i tako dalje i tomu slično.

Vreme televizije, RTS, 26. listopada, 10:00
Omiljeni TV lik vašeg TV kritičara, Timothy John Byford, ukazuje se u vremeplovu RTS-a s tadašnjom suprugom, Milom Stanojević Byford – pričaju o kultnoj dječjoj seriji ‘Neven’. Byford kaže da je radeći neku emisiju naletio na dječji list ‘Neven’, koji je genijalni Jovan Jovanović Zmaj uređivao i štampao u Novom Sadu i Zagrebu. ‘’Neven’ je bio bolji časopis za djecu od bilo kojega koji sam vidio u Engleskoj’, kaže TJB pa dodaje, ‘odmah sam vidio da je čika Jova svjetski čovjek i čovjek za sva vremena.’ Radeći seriju ‘Neven’, mlađahna je autorska ekipa uživala, doznajemo od Mile, a za vrijeme snimanja serije rodilo se osmero djece – mnogi glumci, od Pere Kralja do Dragana Zarića, postali su očevi. ‘’Neven’ je bio nešto novo za sve nas, vjerovali smo da radimo nešto dobro’, kažu Timothy i Mila. I bilo je dobro, pače genijalno – svaki je kadar te dražesne serije dostojan Zmaja. Hvala Byfordu, po tko zna koji put, i ekipi, nema para kojima se to može platiti.

portalnovosti

Krešo Beljak: Franjo Tuđman je otac korupcije u Hrvatskoj, kum je Vladimir Šeks

$
0
0

SDP, HSS, HSU i SNAGA potpisali su u ponedjeljak Deklaraciju o borbi protiv korupcije kojom izražavaju političku volju i odlučnost za borbu protiv korupcije, polazeći od spoznaje da je ona opasnost za opstanak Hrvatske, njezinu sigurnost i blagostanje građanki i građana.

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić upozorio je na alarmantan podatak iz istraživanja koje je pokazalo da bi samo četiri posto građana prijavilo korupciju te da se korupcija u javnom sektoru u Hrvatskoj smatra raširenom pojavom.

“Serije korupcijskih skandala ne govore samo o slabostima ljudskog karaktera i teretu naslijeđenih navika nego su i dokaz da je riječ o sistemskoj pojavi koja se prelijeva na sve sfere društva, a temelj koje je nepostojanje odgovornosti vlasti na svim razinama“, istaknuo je Bernardić, dodavši da je korupcija i znak i posljedica loše vlasti.

U Hrvatskoj je, po njemu, za to dokaz da je ljetos zbog sumnji u koruptivne radnje moralo otići pola Vlade kao i to da se ona još uvijek održava na vlasti zahvaljujući političkoj korupciji, odnosno, kupovanju zastupnika u Saboru.

U ime okupljenog opozicijskog antikorupcijskog saveza koji će se, kaže, nastaviti širiti i s drugim parlamentarnim i izvanparlamentarnim strankama sličnog svjetonazora najavio je da su prioriteti njihova zajednička djelovanja jačanje i zaštita nezavisnih institucija nadzora, a posebno Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Sustavno bi se utvrđivalo porijeklo imovine, imovinske kartice te bi se oduzimala imovina stečena zloupotrebama te pooštrile kazne i ubrzali postupci za korupcijske slučajeve.

Uveli bi i strože i neovisne kontrole javnih nabava, trošenja javnog novca i imovinskih kartica, građanski odgoj i obrazovanje za društvo i demokraciju od osnovne škole, poštovanje i jamčenje slobode medija i novinara te jačanje istraživačkog novinarstva, neprofitnih medija, kao i organizacija civilnog društva.

Čelnik HSS-a Krešo Beljak ustvrdio je da svaka zemlja ima korupciju, jedino kod nas korupcija ima državu i domovinu.

“Otac te korupcije zvao se Franjo Tuđman. Kum te korupcije zove se Vladimir Šeks, tvorac prvog Ustava. Djeca te korupcije zovu se Ivo Sanader i Andrej Plenković, a ovo što se danas događa je kulminacija tridesetogodišnjeg upropaštavanja Hrvatske“, kazao je Beljak.

Priznao je da je opozicija dva puta bila na vlasti, a Zoranu Milanoviću je zamjerio da se nije riješio one koruptivne hobotnice koja je dvadeset godina prije njega usađivana u sve društvene strukture, počevši od pravosuđa, svih ministarstava, regionalnih i lokalnih uprava.

“On se toga nije riješio iz meni nepoznatih razloga, ali sam uvjeren da nova opozicijska snaga, koje smo mi temelj, ima dovoljno znanja, želje, ljubavi prema domovini i, što je najbitnije, dovoljno hrabrosti da taj koruptivni lopovski, mafijaški, Tuđmanov HDZ zauvijek strpa u ropotarnicu povijesti”, rekao je Beljak.

Lider HSU-a Silvano Hrelja mišljenja je da u Hrvatskoj nemamo problem trenutačne korupcije nego problem kulture korupcije. Istaknuo je da je cilj Deklaracije uočiti, osuditi i prijaviti korupciju.

Predsjednik Glavnog odbora SNAGA-e Goran Aleksić ustvrdio je da su korupcija, klijentelizam i nepotizam rak-rana ovog društva te objavio da „izlazi iz ormara i jasno kaže da je prava opozicija i da više nema suradnje s HDZ-om“.

Bernardić se ispričao zbog slučaja stipendije poslovne škole

Bernardić se ispričao zbog slučaja iz 2014. kada je primio stipendiju u iznosu 263 tisuće kuna od privatne poslovne škole, što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nedavno okarakteriziralo kao povredu načela obnašanja dužnosti.

“Znam da to što tada nisam bio predsjednik SDP-a nije olakotna okolnost. Znam da to što tada nisam znao da je stjecanje novih znanja sukob interesa mi nije olakotna okolnost”, rekao je Bernardić.

Znam, nastavio je, da to što nisam stekao nikakvu imovinsku korist niti sam primio novce nije olakotna okolnost.

“Znam da nije olakotna okolnost, ni ta što je povjerenstvo odlučilo da nema kazne za povredu načela javnog djelovanja, stoga se ovim putem ispričavam svima onima koje je moj postupak povrijedio”, komentirao je Bernardić situaciju neugodne za predvodnika antikorupcijske koalicije u okupljanju.

Bernardić vjeruje da je da je okupljanje na Deklaraciji početak zajedničke borbe protiv korupcije i dobar temelj za buduću suradnju opozicije. Nije se htio upuštati u komentar recentnih izjava stranačkog predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića, rekavši tek da ga podržava jer je uvjerljivo najbolji kandidat.

Beljak je poručio da Milanović nije idealan, ali je jedini koji u ovom trenutku može pobijediti ovo zlo od HDZ-a, čija je kćer Kolinda Grabar Kitarović.

N1

Ukinuti izravne predsjedničke izbore

$
0
0

Nakon što ovaj cijeli cirkus završi tamo negdje početkom siječnja sljedeće godine, pobjednik ili pobjednica odradit će svečanu inauguraciju i zatim se povući u samoću Pantovčaka. Iz nje će povremeno izlaziti najavljujući kakvu »važnu« inicijativu, skočiti do New Yorka na zasjedanje Opće skupštine UN-a i naravno susretati se sa stranim državnicima. I potom davati izjave da »između dvije zemlje nema otvorenih pitanja, ali da postoji veliki prostor za poboljšanje gospodarske suradnje«

                                                                                                                                                                                             Već nakon samo nekoliko dana kampanje još se jednom pokazalo da su predsjednički izbori potpuno bespotrebna i suvišna stvar. Kandidati, ovih troje ozbiljnih, obilaze Hrvatsku i pokušavaju uvjeriti birače da su baš oni najbolje rješenje da sljedećih pet godina provedu u hladovini Predsjedničkih dvora, povremeno putujući na besmislena putovanja ili organizirajući suvišne dolaske stranih državnika.

Naime i njima i upućenijoj javnosti jasno je da stanovnik Pantovčaka ima minimalne ili nikakve ovlasti pa shodno tome ne mogu u svom mandatu ništa konkretno ni napraviti.

Dok je bio predsjednik Ivo Josipović gurao je Igmanske inicijative i pokušavao miriti Srbe i Hrvate radeći igrokaze za dokone europske diplomate. Stipe Mesić naputovao se po nesvrstanim zemljama pokušavajući glumiti Tita da bi se iz njih vraćao bez lukrativnih ugovora za domaće tvrtke kakve je u svoje vrijeme znao osigurati pokojni maršal.

Kolinda Grabar-Kitarović susrela se i s Recepom Erdoganom i Vladimirom Putinom i Aleksandrom Vučićem, sve bez ikakvog vidljivog efekta. Osim, naravno, što ju je posjet Zagrebu ovog posljednjeg stavio u prilično neugodan položaj pred njenim tradicionalnim biračima.

Prije pet godina Kolinda Grabar-Kitarović upotrijebila je taktiku kojom je uništila Ivu Josipovića. Naime, u svim je javnim nastupima, a posebno u sučeljavanjima inzistirala i pritiskala svog predšasnika pitanjima o tome što je to napravio u pet godina svog predsjedničkog mandata.

Bilo je to pitanje na kojeg nije bilo kvalitetnog odgovora jer Josipović nije napravio praktički ništa, i to iz jednostavnog razlog što ništa nije ni mogao napraviti. S tako bijednim ovlastima, izoliran na sjevernom zagrebačkom brežuljku, potpuno izvan događanja u zemlji – nitko ne može napraviti ništa.

A opet nitko ne želi javno reći da se ponovo kandidira za poziciju na kojoj će pet godina raditi malo ili ništa, a istovremeno nositi zvučnu titulu predsjednika ili predsjednice Republike.

Pa je Grabar-Kitarović, naravno pomognuta tada konačno dobro nauljenim HDZ-ovim političkim strojem, pobijedila Josipovića koji je slovio kao favorit u toj utrci. Sada je nakon pet godina u poziciji u kojoj je on bio tada. Mora ljudima objasniti zašto bi bilo dobro da je izaberu još jednom.

Predsjednički kandidati obilaze zemlju s raznim obećanjima i inicijativama – od promjena Ustava, raspisivanja referenduma, mijenjanja načina izbora ustavnih sudaca, povećanja plaća, širenja svojih ovlasti, a cijelo vrijeme je i njima i nama jasno da od svega toga neće biti ništa.

Nakon što ovaj cijeli cirkus završi tamo negdje početkom siječnja sljedeće godine, pobjednik ili pobjednica odradit će svečanu inauguraciju i zatim se povući u samoću Pantovčaka. Iz nje će povremeno izlaziti najavljujući kakvu »važnu« inicijativu, skočiti do New Yorka na zasjedanje Opće skupštine UN-a i naravno susretati se sa stranim državnicima. I potom davati izjave da »između dvije zemlje nema otvorenih pitanja, ali da postoji veliki prostor za poboljšanje gospodarske suradnje«.

I zato bi bilo zaista najbolje da se pokuša postići politički konsenzus i da se za pet godina predsjednika ili predsjednicu Republike bira u Saboru ili kroz neki drugi elektorat. Ali nikako više na izravnim izborima.

I da se konačno dovrši politički proces započet 2000. godine, prekinut na pola puta trulim kompromisom Stipe Mesića i Ivice Račana. Naime, nakon što je ovaj prvi senzacionalno pobijedio na predsjedničkim izborima ljevica, koja je prije toga deset godina govorila da polupredsjednički sustav vodi u diktaturu, je odjednom nakon pobjede »Našeg Stipe« shvatila da je to dobro i demokratsko rješenje. Nakon godinu dana natezanja predsjedniku su ipak srezane ovlasti. Ali ne toliko da ne bi mogao smetati Vladi, a opet dovoljno da on sam ne može napraviti ništa.

novilist


Vanja Krnić: Fukara ili jesi ili nisi

$
0
0

Kvantiteta ili kvaliteta potencijalnih deset, pardon, predsjedničkih kandidata rezultirala su s tri odgovora. A poslao sam im ista pitanja u ime sbperiskopa takoreći svima. Tri odaziva od deset je transparentno, čak je i uspješno sučeljavane, pa ću ići redom  da opišem svoju komunikaciju s potencijalnim predsjedničkim kandidatima

Kolinda Grabar Kitarović 15 listopada sam poslao  poruku na njezin službeni fejs s tekstom:

„Poštovani šaljem Vam pitanja u prilogu. Molim Vas da na ista odgovorite kroz 5 radnih dana bit će objavljena u cijelosti , kao i svih kandidata čiji odgovori pristignu. Srdačno Vanja Krnić, kolumnist portala spberiskop.net“ . Taj upit poslao sam svima, Nakon  pet dana počeo sam se pitati da ne trolam fejs nekog tko nema veze s Kolindom. Gdje je mogu naći. Žena se dislocira skoro od Južnog do Sjevernog pola. Trabunja nešto o željeznoj zavjesi pravoj i krivoj strani. Da je bila s krive strane završila bi u nekom Gulagu u Sibiru, a ne fakultet u Americi .

U nedostatku intervjua i odgovora na pitanja, njezine izjave su dovoljne za dva intervjua , koja bi napunila rubriku od bezvremenskog Ferala Greatest shits.

“Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor.”izvor: https://faktograf.hr/2018/09/12/grabar-kitarovic-o-jogurtu-kruhu-zabrani-izjasnjavanja-hrvat-ic-om-i-migrantima/

Na čemu je ona? Hmm, pojma nemam. Sjetio sam se i poslao upit za intervju u Ured predsjednice u Visokoj, pardon, vjerodostojnosti/ obećanja li na Pantovčaku. Nakon pola sata zazvonio je mobitel.

Dobar dan, zovemo Vas iz ureda predsjednice. Molim Vas da mail  za intervju proslijedite gospodinu Zoltanu Kaboku koji vodi njezinu kampanju. Pošto sam u pola razgovora  par puta podrignuo, poslali su mi njegov mail, na koji sam se javio s molbom da odgovori da je primio mail i od onda ništa.

Sve u svemu nema jogurta, kao što nema ni moga glasa za Kolindu.

Preporuka:  Na dan izbora odite u MC Donalds s one strane avenije i željezne zavjese i naručite jogurt i bezouksni gumeni tost. Zadržite se s one strane od 7 ujutro do 19 h navečer. Napomena: imate besplatni Internet .

Citat kao mantra za glasanje bio bi prestrašan . Scena u kojoj vuk pojede bakicu je prestrašna za djecu I biraće, pa ću Vas poštedjeti horora.

Zoran  Milanović potencijalni predsjednički kandidat  željan sučeljavanja. Na fejs stranici nema kontakt, ali ima na osobnoj . Poslana su mu četiri maila. Čovjek je zaključio prvo da mu je deda ustaša.

Sad je zaključio da „ Hajduk je bio takav kakav je bio. Hajduk je bio hrvatski klub, ali je bio i klub koji je imao petokraku u grbu, koji je igrao s petokrakom na prsima, mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo, ali tako je bilo, neka to ljudi znaju „ izvor: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/milanovic-hajduk-je-bio-omiljeni-titov-klub-imao-je-petokraku-u-grbu-mogao-si-se-nabosti-na-nju-to-je-ruzno-izgledalo-ali-bio-je-i-hrvatski-klub/9564176/

Koja legenda, on je zaključio kao „ kavanski ljevičar da je zvijezda opasna i  da bode. Hajdukovac koji pojma nema da ta zvijezda nije bila metalna, već ušivena u dres. Skoro svi klubovi su je imali , ali crvena Rijeka nije. Što mu je to trebalo, a išlo ga je dok je šutio. Sad se auto izrezao crveno zvjezdom. S njim  nije bilo komunikacije, ne znam doći do njega.

Preporuka: odite na biračko mjesto bez crvene zvijezde i pojedite jako ljute feforonke pred biračkim odborom . Dok plačete  od ljutine crtajte nešto na glasačkom listiću.

Probajte u sebi kao mantru ponavljati dio pjesmice od Grigora Viteza:

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti
Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.

I na zemlju mora sjati
Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spat

Mislav Kolakušić, sve isto se nisam sjetio da sam radio intervju s njim na speriskopu.

http://www.sbperiskop.net/intervju/mislav-kolakusic-ekskluzivno-za-sbperiskop-mi-smo-jedini-narod-u-europi-koji-uopce-ne-ostvaruje-svoja-gradanska-prava

Tad je bio mali obični građanin/ sudac pa smo mi „mali“ mogli do njega.

Preporuka: ne vjerujem mu baš ništa, on je kao kava, ali pet u jedan. Čak i papirnato plišana rodica neće da čuje za njega . Ima ona narodna „Tko visoko leti nisko pada“.

Nek Vam mantra bude ona koju svi znamo od Cesarića

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.

Miroslav Škoro dva maila sam mu poslao + fejs= nema odgovora

Nadam će se da će se držati svoje:

Daleko je kuca moja
dalek mi je put do nje
vec su prosle godine
pa me zovu uspomene

Daleko je ljubav moja
dalek mi je put do nje
jutro nikad ne svane
da je srce ne spomene

Neko gore vidi sve
niti kunem, niti sudim
moje ukrali su sne
pa se tuzna srca budim

I  one otvor ženo kapiju

Drmnite jedan pelin ili jako gorku kavu bez  šećera ako ste za njega. Ne zaboravite se sjetiti neke pametne od Željke Markić, ako je ima.

Možda sam u krivu ali mislim da će u drugi krug Kolinda i Kolakušić.  Ajmo dalje  Daliju Orešković skoro je nemoguće sučeliti. Nju sam pokušao pet puta kontaktirati, pa i preko posrednika. Ona  je, pomislio sam, princeza. Ako ste za nju odite na pinces krofnu u “”Puslicu, samo se pazite da vam je posluže bez salmonele.

Katarina Peović  je gospođa s stavom i drži se roka. Jasni i prencizni stavovi.  Hvala joj!

http://www.sbperiskop.net/intervju/katarina-peovic-kandidatkinja-za-predsjednicu-rh-kapitalizam-je-legalna-korupcija

Ako ste za nju, odite na najbolje što Šefki nudi, a to su ćevapi.

Ante  Đapić držao se roka i svojih stavova, koji su uvijek isti koliko bili dopadni ili ne svima

http://www.sbperiskop.net/intervju/anto-dapic-kandidat-za-predsjednika-rh-za-sbperiskop-postoji-samo-politika-hrvatskog-naroda

Odite u Bosnu na janje, na mjesto po izboru.

Ivan Pernar je kasnio s odgovorom . Prvo sam dobio like. Pa  kad sam ga pitao misli li odgovoriti. Dobio sam hrpu audio odgovora, koje sam slušao kao da učim za glazbeni monologom od Pernara.

http://www.sbperiskop.net/intervju/ivan-pernar-kandidat-za-predsjednika-rh-za-sbperiskop-nismo-u-stanju-ni-suociti-se-sa-sadasnjoscu

Ako ste za njega odite na drugo najjače jelo kod Šefkija hamburger sa svim prilozima.

Nadam se da se gospođa Jozefina neće ljutit zbog ove kolumne. Kuhati pojma nemam, ali kuhinju znam zapaliti iz prve.  Sučeljavanje je završeno uz spoznaju da je većina naših političara što znamo  jednostavno uzrokuje trajni probavni zastoj.

Kad glasamo, samo se trebamo sjetiti riječi velikog čovjeka i akademika Ivana Supeka preneseno na hrvatsku.

“Moramo se pomiriti s tim da će političari biti pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem. A smijemo li njima, i samo njima, prepustiti sudbinu svojih država i cijelog planeta.“

Građanski rat u Sjedinjenim Državama je fantapolitika? – Čini se da ta tema traži raspravu

$
0
0

Kako je nedavno objavio The Hill, anketa koju je proveo Institut za politiku i javne službe Georgetown pokazuje kako najmanje 70 posto birača u svim dobnim skupinama, bilo bijeli, crni ili latinoamerički glasači, osjeća da se „Sjedinjene Države kreću u smjeru građanskog rata“.

Podijele u američkom društvu su postale sve izraženije još za vrijeme drugog Obaminog mandata, a pukotine u američkom društvu su danas toliko naglašene da se određene zajednice više ne dijele samo na etničkom ili vjerskom principu, već svjetonazorski, politički, socijalno i po svim drugim važnim i manje važnim pitanjima za američko društvo.

Iako se glasači slažu da društvene podjele rastu, čini se da se ne slažu oko izvora podjela. Većina republikanaca kaže da su demokratski politički lideri, društveni mediji, velike novine i kanali CNN i MSNBC posebno odgovorni za političku podjelu, dok većina demokrata smatra da su krivci republikanski politički lideri, društveni mediji, Fox News, interesi bogate elite i predsjednik Trump, naravno.

Ako smo proteklih godina često govorili o „balkanizaciji“ suverenih zemalja, a Libija, Sirija i Irak su samo neke od njih, gdje se kao razlozi navode nepravedno nametnute kolonijalne granice, različite etno-religijske skupine koje su prisiljene živjeti u tim umjetnim granicama, sektaški sukobi i slično, sada se otvara pitanje je li moguća „balkanizacija“ Sjedinjenih Država, uz neizbježan rat koji prati takav proces?

Kada su u pitanju druge zemlje, takve ideje uvijek dolaze od strane američkih stratega, koji su ujedno jedini krivci za probleme zemalja koje danas potresaju etnički i sektaški sukobi. Po mnogima je problem najlakše riješiti tako da se presiječe „Gordijev čvor“ i na razvalinama starih stvore nove države.

Amerika je još uvijek velika svjetska supersila koja negdje uspijeva nametati ovakva rješenja. Međutim, što kada bi netko spomenuo „balkanizaciju Amerike“ i kao rješenje unutarnjih problema u toj zemlji predložio „Razjedinjene Američke Države“? Netko će reći da se radi o „fantapolitici“. No, je li baš tako? Kao što je rekao francuski moćnik i po vlastitom priznanju član masonske loze “Reda Velikog Orijenta“, Jacques Attali: „Nijedno carstvo, čak i ako izgleda vječno, ne može trajati zauvijek!“

Iako se već godinama govori o skorom padu Sjedinjenih Država, propasti i dekadenciji, multipolarnom svijetu i tako dalje, ta je zemlja još uvijek svjetska supersila, čak i s dolarom koji gubi prednost u odnosu na ostale svjetske valute. Međutim, isto tako postoje brojni signali koji upućuju da se carstvu i američkom režimu ipak bliži kraj.

Uzmimo stariju vijest kada su SAD odlučile zatvoriti svoju povijesnu bazu u Jemenu i povući vojno osoblje, uključujući specijalne postrojbe i diplomatsko osoblje. Izgovor je bio da se povlače zbog sve većih sukoba Huti boraca, militanata jemenske Al-Qaede i snaga odbjeglog predsjednika mansura Hadija. To je bio važan trenutak, jer su se američki vojnici do tada uvijek povlačili na kraju sukoba, a ne u vrijeme eskalacije.

Točno je da su SAD ostale akter u sukobu, ali su u njega gurnule nesposobne vojske Saudijske Arabije, UAE i Sudana, koji s lokalnim militantima do danas nisu uspjeli poraziti pokret Ansarullah i sve moćnije Huti milicije. Još više čudi da je evakuiran kontingent u Jemenu, jer on izravno nadzire strateški važan Adenski tjesnac. Takvo što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo i Washington bi svim silama branio svoje interese. Dakle, ista ona vojska koja je godinama čekala bilo kakav izgovor za intervenciju bilo gdje u svijetu iz Jemena je jednostavno pobjegla. Kasnije je na cijelom Bliskom istoku vidno oslabio utjecaj Sjedinjenih Država, a jača utjecaj Rusije, Kine, Irana i dijelom Turske.

No, ovo je samo vrh ledenog brijega, koji ispod krije nagomilani javni dug od preko 23 000 milijardi dolara, etničke i socijalne napetosti u samoj Americi, gospodarske teškoće i niz drugih unutarnjih problema, što su sve znakovi propadanja jedne velesile.

Očiti znakovi slabljenja Sjedinjenih Država su brojni. Ranije je predsjednik Obama bio potpuno nevažan i nemoćan s Kongresom u rukama republikanaca, a danas Trumpa blokiraju Kongres i „duboka država“, koja doslovno poništava odluke koje donese i kao predsjednik naredi da se provedu.

Institucionalna pat pozicija je vrlo ozbiljna. Ona je u Obaminom mandatu već dovela do gašenja rada vlade, takozvani „shutdown“, a isti problem je, popuštajući pred prijetnjama, morao rješavati i Trump.

Politička karta

FOTO: Politička karta s granicama saveznih država i okruga s demokratima (plavo) i republikancima (crveno) u Sjedinjenim Američkim Državama 2016.

Potom treba spomenuti krizu u odnosima s ključnim saveznicima, kao što su Turska i brojne zemlje Europske unije, neslogu unutar NATO pakta i nemogućnost da se nametne željena politika zemljama u svijetu, što su prethodne uprave činile nezamislivom lakoćom.

U svijetu financija je Washington izgubio utjecaj u svojim najmoćnijim instrumentima, MMF-u i Svjetskoj banci, a za sve je „kriva“ Kina koja je udarila čvrste temelje paralelnoj globalnoj financijskoj instituciji, Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci, kojoj su se pridružili brojni američki saveznici. Ne treba posebno spominjati gubitke zbog sve manje udjela dolara u međunarodnoj trgovini, posebno među zemljama Azije, što je opet zajednički dugoročni plan Kine i Rusije.

Američka administracija se pokazala nesposobnom da se suoči s izazovima u vanjskoj politici, što se posebno vidjelo u kaosu Bliskog istoka i nemoći kada je u pitanju Rusija Vladimira Putina.

Unutar vlastitih granica se Amerika suočava s porastom kriminala, ali je za vladu najveći izazov bio pobuna koja je započela u kolovozu 2014. u Fergusonu, Missouri. Naime, nakon što je policajac Darren Wilson nepotrebno ustrijelio mladog Afroamerikanca Michaela Browna, diljem Amerike je počeo val prosvjeda koji su često prerastali u sukobe s policijom, a situacija se nije smirivala tjednima. Napetosti između američke policije, Nacionalne garde i Afroamerikanaca, te ostalih koji ne žele živjeti u policijskoj državi su za Washington je nerješiv problem.

Kao da to nije bilo dovoljno, 2015. su se u Americi pojavili naoružani crnački odredi. U Austinu, Texas, pripadnici streljačkog kluba „Huey P Newton Gun Club“ marširali su kroz središte grada i zaustavili se s dugim oružjem ispred zgrade Savezne državne uprave Texasa. Klub je dobio ime po suosnivaču stranke „Crne pantere“, a svi su članovi su nadahnuti njegovim likom i djelom, što priznaje i pripadnik kluba Erick Khafre.

„Crne pantere“ u Americi povezuju s ekstremističkim taktikama borbe, ali Khafre je rekao „kako njegova skupina nije zainteresirana za nasilje“.

„Mi smo zainteresirani za to da ljude naučimo što su njihova prava i želimo braniti svoju zajednicu. Solidarni smo sa svim ljudima koji su marširali i protiv policijskog terora“, rekao je Khafre.

Međutim, konzervativni list Conservative Tribune tada je ovako opisao okupljanje sljedbenika „Crnih pantera“: „Marširali su prema Texas Capitolu, nosili dugo oružje i neprobojne prsluke. Riječ je o članovima Crnih pantera koji su pozvali za ubojstvo policajaca. “Svinja je svinja, a jedina dobra svinja je mrtva svinja” i “Oink, oink, Bang! Bang“.

To su samo neki od brojnih opscenih napjeva prosvjednika koji su poticali na ubijanje policajaca. Događaj se dogodio u tijekom mimohoda na kojem se promovira pravo nošenja oružja. No, prosvjednici nisu bili tamo kako bi pokazali svoju ljubav prema oružju, nego da potaknu strah u ljudi koji štite građane ove zemlje, kao što kaže Tea Party.

Kasnije je navedeno da su prosvjednici članovi skupine poznate kao “Naoružani ujedinjeni front” (AUF).
“Naoružani United Front” je skupina navodno sastavljena od više crnačkih organizacija, uključujući članove “Nove stranke Crnih pantera”, kao i pripadnika pokreta u nastajanju “Black Lives Matter”.

Conservative Tribune dalje optužuje milijardera Georga Sorosa da je on izdvojio najveći dio sredstava za pokret “Black Lives Matter”, koji je stekao masovnu pozornost u prosincu 2014. kada su članovi pokreta na prosvjedima u New Yorku skandirali: “Što želimo? Mrtve policajce!”.

„Ništa ne iznenađuje, jer Obamina administracija još nije osudila ili komentirala prosvjede, unatoč smrtnoj opasnosti koju oni nose za one Amerikance koji svaki dan stavljaju svoje živote na kocku kako bi zaštitili svoje sugrađane“, zaključio je tada američki konzervativni dnevni list.

Tu je i opasnost za dolar kao svjetsku valutu, kojeg jedva uspijeva spasiti FED, koji je nedavno kupio američke državne i pustio u opticaj svježi kapital. Sve poluge kojima se služi Wall Street počinju slabiti, a to je najčešće znak skorog pada burze, iako su burzovni analitičari skloniji govoriti o navodnom „kalkuliranom riziku“.

Sve navedeno, uz nemogućnost provedbe plana ekonomskog oporavka zemlja od strane Donalda Trumpa, ključni su znaci strukturnog opadanja američkog carstva.

Građanski rat?

Govoreći o građanskom ratu, treba reći da je to ozbiljna stvar, kao i „balkanizacija“ Sjedinjenih Država, ali nije scenarij kojeg unaprijed treba isključiti. Tome treba dodati i jaz između bogatih i siromašnih, kao i količinu oružja i streljiva danas u Americi.

SAD su moćno svjetsko gospodarstvo i ovakav scenarij se mnogima čini nemoguć, ali razorni kolaps dolara i sve manje opcije Wall Streeta da svijetu nameću svoje diktate, uz nikada završeni institucionalni sukob, moguće terorističke napade ili izvanredne prirodne katastrofe, bi također mogli biti katalizator propasti Sjedinjenih Država kao svjetske velesile.

No, kako se čini, najveća opasnost se krije u samoj strukturi Sjedinjenih Država i heterogenosti te zemlje. Sve do prije nekoliko godina je Amerikance povezivao „američki san“ i mogućnost prosperiteta, odnosno, relativno lak ulazak u klub srednje klase. Danas toga više nema i sve naglašenje su rasne i etnoreligijske razlike među stanovništvom, kao i rastući antagonizam između bogatih i siromašnih, bez obzira kojoj skupini ovi drugi pripadali.

Navedeni su mnogi uzroci koji bi mogli dovesti do kolapsa američke velesile i koji bi mogli biti okidač za početak građanskog rata. On bi mogao izbiti zbog bilo kojeg od navedenih razloga ili zbog nepoštivanja političke volje građana. Na primjer, sukob Bijele kuće i Kongresa koji bi uzrokovao prestanak rada vlade ili čak usvajanje zakona protiv posjedovanja oružja. Ovdje treba reći da se Trump nije dobro snašao u ujedinjenju nacije oko istih vrijednosti. Dok se u vanjskoj politici, iako nespretno, pokušava držati predizbornih obećanja, na unutarnjem planu je pretvoren u glasnogovornika republikanskih jastrebova, zagovornika sile koji predstavljaju uglavnom bjelačko stanovništvo i ekonomski prosperitetniji dio zemlje. No, postoje li uvjeti za građanski rat u Sjedinjenim Državama? Analizirajući situaciju, ispada da su uvjeti idealni.

Trenutno u Americi postoji i deset relativno jakih separatističkih pokreta i svi su itekako ambiciozni. To su Južna liga (Dixienet), Nacionalistički pokret Teksasa (Texnat), Teksaški secesionisti (Texas Secede), Stranka za neovisnu Aljasku (AKIP), Pokret za suverenitet Havaja (Hawaii-Nation), Druga republika Vermonta (Vermont Republic), Republika Lakotah koju bi činili Sjeverna i Južna Dakota, Nebraska, Wyoming i Montana, pokret „California Rebellion“, Pokret „Cascadia Now“ za stvaranje nove države u koju bi ušle Britanska Columbia, Washington, Oregon, Idaho, Aljaska i sjever Kalifornije i Stranka za neovisnost Portorika od Sjedinjenih Država koju podržavaju Venezuela, Kuba i druge latinoameričke vlade.

Odavno je poznato da Amerika kao zemlja nije ni politički homogena i podijeljena je u tradicionalno republikanske države i tradicionalno demokratske, iako je u nekima na posljednjim predsjedničkim izborima došlo do neočekivanog preokreta preferencije.

Međutim, ono što je važno je da SAD više nisu etnički homogena zemlja kao u vrijeme Tocquevilla, nego je to multietnička zemlja, ali ne i ravnomjerno multietnička. Ova karta pokazuje dominantne etničke skupine u svakom dijelu zemlje.

Etnička karta SAD-a

FOTO: Etnička karta Sjedinjenih Država

Potom je posebno važna prisutnost Afroamerikanaca u pojedinim američkim saveznim državama i okruzima, jer je riječ o etničkoj skupini koja najviše trpi segregaciju, socijalnu i društvenu nepravdu.

Kao što je poznato, u svim novijim ratovima, onima u Siriji, Iraku, Libiji, Ukrajini, Jemenu i drugdje, su etničke, političke i vjerske komponente posebno važna. Analizirajući Ameriku bi se zemlju lako moglo podijeliti da „demokratski zapad“, iako s Kalifornijom demokratskom, ali državom u kojoj su Latinoamerikanci apsolutna većina.

Sjeveroistok također pripada demokratskoj stranci, ali s etničkim Europljanima. Od Texasa do sjevera su bijelci i republikanci, a jugoistok zemlje većinu čine Afroamerikanci kojima vladaju bijeli republikanci. To je svakako najopasnije područje potencijalnih sukoba.

U religijskom smislu su Sjedinjene Američke Države multireligiozna zemlja, iako i taj čimbenik također može biti važan u budućnosti.

Sjedinjene Američke Države imaju najveći broj dobro naoružanog stanovništva s oko 90 komada vatrenog oružja na 100 stanovnika. Uz sektaštvo i snažnu prisutnost naoružanih bandi to svakako predstavlja jedan od glavnih razloga koji bi mogli dovesti do oružanih sukoba.

Sada se vidi da je itekako moguć scenarij u kojem bi došlo do kolapsa američke moći i izbijanja građanskog rata. Dakako, sve dok dolar i američko gospodarstvo koliko toliko stoje na nogama, od svega ovoga vjerojatno neće biti ništa.

Ali što ako se dolar po pritiskom drugih sila, ali prije svega zbog kratkovidne politike američke uprave koja carine, sankcije, embarga i druge kazne nameće na dnevnoj bazi, saveznicima i suparnicima, bez razlike, uruši? Inicijative Kine i Rusije i brojnih drugih zemalja, ali i unutarnje politike Federalnih rezervi i američke administracije dolar zaista mogu pretvoriti u hrpu bezvrijednog papira.

Što onda? Tada ćemo svjedočiti kraju „Američkog carstva“ i izvana promatrati borbe sukobljenih frakcija i kako carstvo nestaje u unutarnjih podjelama.

Nestanak svjetskog žandara bi nas mogao gurnuti i u Treći svjetski rat, koji je zapravo već u tijeku, a svi zamrznuti sukobi bi se istog trenutka odmrznuli.

Propast nacije koja u pravom smislu riječi predstavlja neoliberalni kapitalistički sustav bi nas istovremeno uvela u razdoblje postkapitalističke tranzicije, koju već sad mnogi vide kao neminovnost. To će biti bolna tranzicija, gdje će kapitalizam i dalje postojati, što je logično, jer je alternativa jednako neprirodan režim, ali neće imati ideološku podršku koju su mu osiguravale SAD. Mnogi se pitaju što nam onda slijedi? To nitko ne zna, ali je sigurno da već sad treba tražiti model prikladan za sve ljude, što znači model inkluzivan i za privatno poduzetništvo, ali u kojem će država ili društvo čuvati i upravljati nacionalnim resursima i najvažnijim sektorima gospodarstva. Takav „hibrid“ uopće ne bi bilo teško osmisliti, ali je „problem“ što bi u njemu elite koje se bogate na postojećem modelu u Sjedinjenim Državama, EU, Australiji, Kanadi i još nekoliko zemalja, ostale bez zajamčenih milijardi dolara prihoda.

S obzirom na to da ne postoji univerzalni model demokracije, koji se u obliku zapadne liberalne višestranačke demokracije htio nametnuti kroz unipolarni svijet, vjerojatno će narodi ili skupine naroda morati pronalaziti različite modele, učinkovite u smislu ekonomskog rasta i stabilnih financija, ali i primjerene njihovim tradicijama, kulturi i običajima koje neće izvoziti po svijetu.

A ako SAD moraju nestati u vihoru građanskog rata, ne mogu preživjeti zato što bi to netko volio ili osuđivao, već će se to dogoditi zbog pogrešnih politika vladajuće elite, koja se odavno otuđila od „običnog puka“ i na prave probleme koji podrivaju temelje Sjedinjenih Država odgovaraju pogrešnim receptima.

The Hill

Balkanizacija na globalnoj razini – Pokušaj hegemona da ponovno iscrta granice svijeta

Nakon Bliskog istoka SAD pokrenule proces balkanizacije Latinske Amerike

Prema anketi: 70 posto Amerikanaca smatra kako se njihova zemlja nalazi na rubu građanskog rata

logično

Sylvia Plath – Opsesija thanatosom

$
0
0

Popularnost Sylvie Plath (1932.-1963.), najpoznatije američke pjesnikinje 20. stoljeća, nosi i nešto neliterarno, dozu karizme celebrityja pomiješanu s notom byronovskog. Njezin život bio je pun previranja, a samoubojstvo jedno od poznatijih umjetničkih suicida.

Rođena 1932. godine u američkoj državi Massachussetts, Sylvia je kao djevojčica počela pokazivati sklonost ka kreativnosti i umjetnosti. Prva pjesma obavljena joj je u Boston Heraldu kada je imala osam godina, no uspjeh je zasjenio tragični gubitak oca; Otto Plath, njemački imigrant i profesor biologije umire dva tjedna prije kćerkinog osmog rođendana uslijed komplikacija od dijabetesa.

Smrt oca postala je jedan od ključnih trenutaka u Sylvijinom životu i čest motiv njene poezije. Nakon što joj je majka izrekla tragičnu vijest, Sylvia prkosno izjavljuje: “Više nikada neću razgovarati s Bogom”.

Svoju karijeru spisateljice od 1950. godine, Sylvia počinje graditi na Smith College u Northhampttonu u saveznoj državi Massachusetts, gdje njezina priča Nedjelja kod Mintonovih pobjeđuje na natječaju za najbolju priču i dobiva priliku provesti mjesec dana kao jedna od 20 gostujućih urednika/ca u časopisu Mademoiselle u New Yorku. No, nakon iscrpnog rada u New Yorku, vraća se kući i pada u depresiju.

Dana 24. kolovoza 1953. godine ostavlja majci poruku “Otišla sam na dugu šetnju, vraćam se sutra”, skriva se u podrum i guta bočicu tableta. Nakon dvodnevne frenetične potrage Sylviju pronalazi brat Warren, onesviještenu, ali živu. Smještaju ju na liječenje u privatnu bolnicu gdje joj je dijagnosticirana manična depresija koju nisu uspjeli izliječit ni psihijatri, terapijska liječenja, a ni poezija.

Završetkom studija na Smith Collegeu, Plath putem stipendije odlazi u Cambridge na studij književnosti. Dolazak u Englesku bio je za nju svojevrsni kulturološki šok: uštogljenost tamošnje literarne scene Sylviju je sablažnjavala.

Jedne večeri posjećuje proslavu osnivanja novog cambridgeovskog časopisa za književnost, St. Botolph’s Review na kojoj upoznaje pjesnika Teda Hughesa, a unatoč upozorenjima da je “najveći zavodnik na Cambridgeu” Plath se zaljubljuje. Nakon četiri mjeseca veze, Sylvia i njezin “muž s prokletstvom” vjenčali su se u tajnosti kako ne bi naštetili njezinoj karijeri te se vraćaju na Cambridge, gdje Sylvia nastavlja svoje literarno stvaralaštvo i uređuje suprugove radove za američke i engleske izdavače.

Uskoro joj je ponuđeno mjesto predavačice na Smithu. Posao prihvaća, ali ubrzo zaključuje da je nedoraslost zadatku te pod velikim stresom gubi i volju za pisanjem.

U proljeće 1958. godine, Sylvija odlučuje napustiti Sveučilište i pronaći produktivnost u vlastitoj slobodi. Potpuno se posvećuje pisanju i u tom periodu piše osam pjesama za samo osam dana, sve posve drugačijeg stila. Uvjerena je da te pjesme predstavljaju njezin proboj kao nove i svježe pjesnikinje. Bila je u pravu.

U tom periodu, nakon deset godina uloženog truda, prestižni časopis The New Yorker objavljuje njene pjesme “Lovac na školjke u Rock Harboru” i “Nokturno”.

S druge strane, slikanje je bila nešto manje poznata Sylvijina strast. Većina njezinih crteža skicirana je na marginama njezinog dnevnika, a mnogi su napravljeni kao ilustracije pjesama i buduće knjige koje nikada nije napisala. Njezina poezija je na neki način neodvojiva od tih crteža koji pokazuju iznimnu kreativnost, ljubav prema detaljima i opsesivnu želju da ovjekovječi trenutak.

Narednu godinu za Sylviju Plath obilježit će dva događaja: postaje majka Friede Rebbece i objavljuje knjigu Kolos (Collosus). Već 1962. godine Sylvia Plath rađa i sina imena Nicholas Farrar. Idiličnu obiteljsku sliku, međutim, u ljeto iste te 1962. godine narušava muževljeva nevjera i veza s Assiom Wellville. Ted i Sylvia se razdvajaju, a ona s djecom odlazi živjeti u London.

I dok je dotad bila opterećena željom da dosegne vlastite standarde kćeri, majke, supruge i uspješne pjesnikinje, tom presudnom epizodom njenog života slama se brana i poezija postaje sredstvo za oslobođenje svih najdubljih Sylvijinih demona.

U listopadu 1962. godine, Plath svako jutro započinje pišući pjesme četiri sata, a ostatak dana provodi u brizi o djeci i domu. U suludom ritmu za mjesec dana napisala je čak 25 pjesama, među kojima i “Daddy”, “Lady Lazarus” i “I am vertical”.

Njezine pjesme obračunavaju se s dalekim ocem, nevjernim mužem, represivnim društvom, teretom majčinstva i obitelji i to nevjerojatnom snagom, ljutnjom, razjarenošću i nasiljem. Ponovno se okreće  i smrti.

“Njezine pjesme su kao ruski rulet pri kojem se pištolj sa šest metaka vrti u krug”, pisao je o poeziji Sylvie Plath Robert Lowell. “Ona je najuznemirujavajuća pjesnikinja ovog stoljeća.”

U siječnju 1963. godine, Plath izdaje polu-autobiografski roman The Bell Jar (Stakleno zvono) pod pseudonimom Victoria Lucas. Hvaljen je od strane kritičara kao “trijumfalan” i prozivan “briljantnom i dirljivom knjigom”. U idućih mjesec dana nastavlja s poezijom. Zadnju pjesmu „Rub“ posvetila je liku mrtve žene, kao svojevrsnu „najavu“.

Sylvia je za svoju poeziju platila visoku cijenu. Iscrpljena i izmučena, 11. veljače 1963. godine pokleknula je u borbi s depresijom. Svijet u kojem je živjela postao je nepodnošljiv, o čemu je pisala i šest mjeseci prije smrti:

„Otuđenik na hladnim zvijezdama, nemoćan da osjeti bilo što sem užasne beznadežnosti. Gledam dolje na topli zemaljski svijet, u gnijezda zaljubljenih, bebine bešike, metalne natpise, sav taj živi svijet na toj zemlji, a osjećam se kao njegov dio zatvoren u staklene zidove.

Tog ponedjeljka, u osvit zore, otvara plinsku peć i stavlja glavu u pećnicu. Uspijeva u namjeri koja joj nije pošla za rukom 10 godina ranije.

Nakon razvrstavanja pjesama iz njezinog posljednjeg rukopisa, Ted objavljuje zbirku Ariel koja je Sylviji posthumno donijela Pulitzerovu nagradu za poeziju.

Njezina histerija i ponori podsvijesti zauvijek će ostati sačuvani u stihovima koji prodiru duboko ispod opne nedokučivog i tjelesnog. Postala je jedna od ikona feminizma: žrtva nevjernog muža (Huges je često prozivan “talentiranim ubojicom“) i bešćutnog patrijarhalnog društva.

Kao što je njezina poezija zasjenila crteže, tako je i mit o Sylviji Plath zasjenio samu Sylviju. Ostala je samo priča o stradanju i depresivnoj ženi, priča koja nikako nije dovoljna da iskaže njezin genij, talent, izvanredni smisao za humor i herojsku borbu protiv mračnih demona bolesti, njenu snagu i ljubav prema životu. U jednom zapisu dnevnika piše:

“Možda ću se jednoga dana puzajući vratiti kući, potučena, pobijeđena. Ali ne sve dok mogu iz svoje nesreće pisati priče, svoju tugu pretvoriti u ljepotu.”

Više o životu i stvaranju Sylvie Plath možete doznati u jednosatnom dokumentarcu dostupnom ovdje.

voxfeminae

Darko Daky Lončar: Kada je to izdan certifikat o razminiranju Tvrđave Brod?

$
0
0

Darko Lončar-novinar istraživač

SBperiskop

Pitanje:

„KADA JE IZDAN CERTIFIKAT O „USPJEŠNOM“ RAZMINIRANJU TVRĐAVE BROD? A KADA JE ŠESTERO DJECE OSTALO BEZ OCA ZBOG POGIBIJE RADNIKA OD MINE U TVRĐAVI, A JEDAN ČOVJEK OSTAO BEZ NOGE I DOŽIVOTNI INVALID. KADA SE TOČNO DOGODILA OVA TRAGEDIJA S MINOM U TVRĐAVI, PRIJE ILI POSLIJE IZDANOG CERTIFIKATA PIROTEHNIČARA O SIGURNOSTI FESTUNGA? JELI TVRĐAVA SIGURNA I POTPUNO OČIŠĆENA OD MINA I BOMBI?“

                

PU BRODSKO POSAVSKA: n/r načelnik: Antun Valić

GRADONAČELNIK: dr. Mirko Duspara

PREDSJEDNIK  STOŽERA CIVILNE ZAŠTITE: prof. Hrvoje Andrić

Predmet: ZBOG NESTRUČNOG I NEPROFESIONALNOG RAZMINIRANJA                                           

                   TVRĐAVE PODNOSIM ZAHTJEV GRADONAČELNIKU DUSPARI

                  O ZABRANI SVIH DRUŠTVENIH I KULTURNIH DOGAĐANJA                                                                                                                                                                      

                   U TVRĐAVI BROD PORADI OPASNOSTI OD MINA I BOMBI

                   TE UGROZE ŽIVOTA DJECE, MLADIH I GRAĐANA   

                   I UPUĆUJEM POZIV POLICIJI,  PIROTEHNIČARIMA I STRUČNJACIMA  

                   ZA MINSKO-EKSPLOZIVNA SREDSTVA ZA PONAVLJANJEM  

                   STRUČNOG I PROFESIONALNOG RAZMINIRANJA KOMPLETNOG     

                   FESTUNGA GEORADARIMA I DETEKTORIMA METALA

 

Poštovani,

nakon što sam u više navrata i usmeno i pismeno upozorio  sve gradske i županijske institucije te policiju o možebitnom postojanju zaostale  ogromne bombe u istočnom reduitu Tvrđave Brod, a na osnovu informacija i saznanja koje sam kao novinar uočio sa Službenih stranica Grada Slavonskog Broda, službenih izjava gradonačelnika  Joze Metera i Mirka Duspare, te službenih djelatnika i bivših časnika hrvatske vojske, potom arhitekata koji su po službenoj dužnosti radili i bili zaposleni na uređenju spomeničke baštine Tvrđave Brod, te informaciju o postojanju ove bombe i potvrdili, ovaj put želim gore navedenom naslovu skrenuti pozornost na još veću opasnost od zaostalih tromblonskih mina u Tvrđavi Brod.

Tragom informacije od g. Maria Werhasa koji je godine 2012. kao direktor vojnog muzeja MORH-a razgovarao sa gradonačelnikom Mirkom Dusparom o uklanjanju ove bombe iz istočnog reduita Tvrđave Brod, isti je izjavio, citiram:

„U prostoru Tvrđave je tijekom čišćenja od bombi iz Domovinskog rata poginuo jedan radnik, a drugi je teško ozlijeđen.“

Izvor: Glas Slavonije i novinarka Marija Radošević od 26. listopada 2012. god, a u tekstu pod nazivom: UKLANJAJU TEŠKU SAVEZNIČKU BOMBU IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA.

Svi novinari bili su službeno pozvani od strane Grada i gradonačelnika Mirka Duspare da prenesu brodskoj javnosti  ovu informaciju, a sam Grad je na svojim Službenim stranicama istu vijest objavio dana 25. Listopada 2012. A u tekstu pod nazivom UKLANJA SE BOMBA IZ ISTOČNOG REDUITA BRODSKE TVRĐAVE.

Dakle, za sve one fanatične obožavatelje gradonačelnika Mirka Duspare koji  me na društvenim mrežama nazivaju pogrdnim imenima, vrijeđaju i ponižavaju, kopaju po mojoj prošlosti nastojeći me iskompromitirati, nazivaju četnikom i slično, dužan sam im reći da se obrate gradonačelniku i Gradu, jer oni su prvi službeno plasirali brodskoj javnosti priču i vijest o toj bombi, a ne Darko Lončar.

A što se tiče moje nacionalnosti, Darko je Hrvat i po ocu Dragutinu, koji je sa 16 godina proživio Blajburg, i po majci Ivi Senki, također Hrvatici, a ja,  ujak Ivana Perišića, koji je ponos i dika hrvatskog roda i cijele naše nogometne reprezentacije.  Godine 91. optužen sam za rušenje USTAVNOG PORETKA SFRJ i po kratkom postupku smijenjen sa dužnosti poručnika JNA gdje sam radio u Nastavnom školskom centru i predavao u Sinju, s prijedlogom tadašnjeg komandanta bataljona da me se kao hrvatskog nacionalistu pošalje na Vojni sud u Kumbor u Crnu Goru.  A od HRVATSKE VOJSKE dobio sam trosoban stan u centru grada. Na lijepe oči nitko ne dobiva stan od hrvatske vojske. Darko Daky Lončar ide uzdignute glave i Slavonskim Brodom, i Sinjem i Splitom gdje sam živio 20 godina, i Beogradom i  Bosanskim Brodom…U Brod sam se vratio i preselio jer mi je otac Dragutin teško obolio od raka i na žalost umro. I gradonačelnik Duspara mu je bio na samrti u bolnici. Dakle, zato sam se vratio, a ne zato što me je tamo netko u Dalmaciji proganjao ili sam od nekoga bježao i slično. Za Split, Sinj i Dalmaciju me vežu samo lijepe uspomene i tamo se uvijek rado i danas vratim. No, ipak, ovo je moj rodni grad.

Kome to smeta, to je njegov problem, a ne moj. Ako netko sumnja, neka i dalje slobodno kopa po mojoj prošlosti-NE DAJ BOŽE SAMO DA IM NEŠTO PROMAKNE!

Ovo su moje ulice, ovo je moj grad u kojem sam rođen, fakultetski sam obrazovana osoba i jedan od najboljih studenata na fakultetu, autor više knjiga i romana, otac dvije kćeri od kojih mi jedna često ide na koncerte u Tvrđavu Brod, volim svoj grad i svoju Domovinu Hrvatsku.  I valjda imam moralno pravo  kao roditelj i kao novinar i u ime svih drugih Brođana, postaviti pitanje, da li je Tvrđava sto posto sigurna i očišćena od mina i bombi iz prošlih ratova?

To nije nikakav politički napad na gradonačelnika Dusparu, jer nisam član ni jedne političke stranke, niti sam ikad bio, niti ću ikada biti. Nitko me ne plaća i nisam ničiji igrač, samo sam igrač slobode, umjetničkog stvaralaštva, slobode misli, prijateljstva i ljubavi i istinske demokracije.

Kada je bila afera sa vodom i zagađenjem od strane ČERMAKA OSOBNO SAM STAO NA STRANU GRADONAČELNIKA I PODRŽAVAO NJEGOVU BORBU  ZA GRAD I PITKU VODU. Kada je gradonačelnik na Službenim stranicama grada čestitao partizanima i antifašistima Dan antifašističke borbe bio je izložen brutalnim napadima i vrijeđanju, ponižavanju raznih ultra desničara, i opet sam stao na njegovu stranu.

Pa kako to onda može biti politički napad na gradonačelnika?  Ako su nam djeca koja se tamo sa svojim kućnim ljubimcima igraju u Tvrđavi i reduitu, mladost i građani Broda, izloženi opasnosti od zaostalih mina i bombi – A JA KAO NOVINAR POSJEDUJEM ODREĐENE INFORMACIJE-pa valjda je građanska i moralna dužnost svakog građanina da kontaktira gradonačelnika i o tim saznanjima izvijesti policiju i svoju gradsku vlast.

A to što mi predstavnici Gradske vlasti spuštaju slušalicu, prekida namjerno vezu, i ne želi na tu temu razgovarati, ignoriraju moja saznanja i informacije vezane za minsko-eksplozivna sredstva u našem gradu-to onda nije moj problem, nego njihov i njihova kultura, odnosno nekultura.

MOLIM INSPEKTORE I POLICIJU DA PROVJERE DATUM I GODINU KADA SU PIROTEHNIČARI IZDALI GRADU CERTIFIKAT DA JE TVRĐAVA „USPJEŠNO“ OČIŠĆENA OD SVIH MINA I BOMBI, TE MOLIM DA TAJ DATUM USPOREDE SA DANOM I GODINOM POGIBIJE RADNIKA, OCA ŠESTERO DJECE KOJI JE U TVRĐAVI BROD POGINUO OD MINE A PRIJATELJ MU TEŠKO RANJEN, IZGUBIO NOGU I OSTAO DOŽIVOTNI INVALID.

Nakon što sam pročitao informaciju direktora Vojnog muzeja MORH-a Maria Werhasa o pogibiji jednog radnika od mina u Tvrđavi Brod i jednog teško ranjenog, tu sam informaciju provjerio kod arhitekata koji su bili zaposleni devedesetih godina na spomeničkom uređenju Festunga, oni su mi također to potvrdili, kao i bojnik HV-a Mile Golubić.

No, budući da tu informaciju kao vijest ne mogu naći nigdje u medijima i na internetu, kontaktirao sam više brodskih novinara i nitko nikada nije čuo niti objavio da se tako nešto tragično desilo u Tvrđavi Brod, pa molim policiju i inspektore da provjere pouzdanost i istinitost ove informacije.

Prema saznanjima koje sam ja dobio ovaj čovjek je poginuo od mine u Tvrđavi godine 1999. A prijatelj mu je teško ranjen i ostao bez noge. Tragedija se dogodila u SJEVERNOM KAZAMATU-REDUITU TVRĐAVE BROD kada su čisteći unutrašnjost reduita, među šoderom i šljakom, ciglama i kamenjem, lopatom zahvatili i jednu zaostalu minu iz rata, nisu vidjeli da je među tom šutom i tromblonska mina, lopatom su sve ubacili u tačke i tada je došlo do snažne eksplozije i tragedije ova dva čovjeka.

Ostaje nejasno i nepoznato zbog čega novinari i brodska javnost o ovoj nesreći nisu upoznati i informirani. Ja već više puta i usmeno i pismeno pokušavam skrenuti pažnju Gradu i policiji da se treba riješiti misterija i zagonetka oko postojanja ili ne postojanja zaostale bombe u istočnom reduitu da se ne desi slična ili čak još veća tragedija.

Jesam li ja zbog toga „četnik“ i mrzitelj Hrvatske?

BOMBA TEŠKA 250 KG OTKRIVENA POKRAJ KAPELE SVETE ANE U TVRĐAVI BROD-ZAŠTO ZAPOSLENICI TVRĐAVE I BRODSKA JAVNOST O TOME NE ZNAJU NIŠTA

Ovu informaciju također je nemoguće nigdje naći i provjeriti na internetu. Možemo naći informaciju da je pronađena bomba teška 250 kg u Jagićevoj ulici, ali ne i u Tvrđavi Brod.

ZAŠTO I ZBOG ČEGA SE SVE TO SKRIVA, ZATAŠKAVA I KRIJE OD NOVINARA I BRODSKE JAVNOSTI? Jesu li zaposlenici u Tvrđavi Brod sigurni?

Prema informacijama koje sam dobio ova velika avio bomba pronađena je detektorima metala i bila je vrlo blizu površine zemlje,  dakle jako opasna po život svih onih koji su smješteni ili rade u Tvrđavi Brod, BUDUĆI DA SVAKA BOMBA ZBOG VLAGE, STAROSTI I KOROZIJE DETONATORA I INICIJALNE KAPSLE može uslijed složenih kemijskih reakcija, eksplodirati, tj, može doći do SAMODETONACIJE BOMBE.

U ovom slučaju zanimljiva je usporedba sa indicijama i određenim službenim informacijama da ista takva bomba postoji i u istočnom reduitu TVRĐAVE BROD, samo je ova još puno veća, teška po riječima dipl. ing. arhitekture Stjepana Lončarića 1000 pound, oko 450 kg i u zemlji je duboko oko 3 do 4 metra.

To upućuje na razmišljanje i promišljanje da ovakve teške avio bombe od 250 do 1000 kg nakon pada na zemlju istu probiju i naprave krater do 3 ili 4 metra, a nakon toga  ista zemlja na neki čudan način prekrije bombu, tako da uopće nitko i ne zna da je na tom mjestu bomba pala.

Analogija slučaja bombe kod Kapele Sv. Ane u Tvrđavi upućuje na zaključak da je tako nešto onda moguće i sa bombom u istočnom reduitu o kojima se vode polemike da li ona postoji ili ne.

Slučaj teške avio bombe kod Kapele Sv. Ane je dokaz da se detektorima metala mogu otkriti bombe, i da je netočna informacija koju sam službeno dobio u policiji da detektorima metala nije moguće otkriti bombu. Očito da je moguće.

SFOR I AMERIČKI ČASNICI SMJEŠTENI U TVRĐAVI KOD STARE BARUTANE OTKRIVAJU PODRIJETLO BOMBE-VEZA SA PENTAGONOM I STOŽEROM NATO PAKTA

Prema informacijama koje sam dobio godine 1994. i 1995. U Tvrđavi Brod su boravili SFOR i njihovi američki časnici, bili su smješteni u metalnim kontejnerima na parkiralištu pokraj STARE BARUTANE U TVRĐAVI BROD, te su oni potvrdili postojanje i podrijetlo ovih bombi.

Imali su visokosofisticiranu tehniku i opremu pogotovo detektore metala s kojima su otkrivali bombe. Naime, kako saznajem, oni su imali SATELITSKU VEZU Sa PENTAGONOM I STOŽEROM NATO PAKTA, te su odmah dobili informacije da se radi o njihovoj bombi-SAVEZNIČKOJ BOMBI iz DRUGOG SVJETSKOG RATA, a po pisanju i izvješću STJEPANA LONČARIĆA, arhitekte koji je tada radio kao voditelj uređenje spomeničke baštine Brod, što se tiče ove bombe u reduitu, teška je prema američkim izvorima 1000 pound, oko 450 kg, i nalazi se na 3 do 4 metra dubine u ISTOČNOM REDUITU TVRĐAVE BROD.

JOŠ I DAN DANAS.

Molim Grad i Policiju da provjere ove podatke direktno u kontaktu sa američkom vojskom, NATO PAKTOM I PENTAGONOM, jer ukoliko je to istina onda znači da ta bomba i dan danas još uvijek u reduitu postoji i kao takva je prijetnja građanima i djeci našega grada.

Ja osobno to niti tvrdim niti sam ikada tvrdio da ta bomba postoji. Samo prenosim informacije koje sam dobio, a nadležna tijela i odgovorne institucije Grada trebaju tu informaciju provjeriti kod NATO PAKTA I AMERIČKE VOJSKE TE PIROTEHNIČARA „MUNGOSA“.

I ukoliko se pokaže istinita, molim da se poduzmu sve mjere na uklanjanju i deaktiviranju tj. uništenju ove bombe. Prema informacijama koje sam dobio od arhitekata, ne samo da su nam američki časnici dostavili podatke o bombi, nego čak i koja je to eskadrila bila američkih aviona u Drugom svjetskom ratu, koji tip i vrsta aviona, koji tip bombe, koliko ih je palo na grad i sve ostalo. Molim da se to sve provjeri! I konačno već jednom zauvijek riješi enigma i misterija o postojanju ili ne postojanju te bombe u istočnom reduitu Tvrđave Brod. RADI SIGURNOSTI NAŠIH GRAĐANA.

PIROTEHNIČARI SU NESTRUČNO I NEPROFESIONALNO OBAVILI RAZMINIRANJE TVRĐAVE A DOKAZ ZA TO SU ŠESTERO UPLAKANE DJECE KOJI SU OSTALI BEZ OCA KOJI JE POGINUO OD MINE U TVRĐAVI BROD A JEDAN ČOVJEK OSTAO BEZ NOGE I DOŽIVOTNI TEŠKI INVALID

Kada su pirotehničari izdali Gradu i Gradskoj upravi CERTIFIKAT da je Tvrđava Brod „uspješno“ razminirana i da je sada „sigurna“?

Izdali su ga SREDINOM DEVEDESETIH GODINA prošlog stoljeća. A kada je poginuo jedan radnik od mine u Tvrđavi, a jedan teško ranjen-1999. godine. Što to znači?

To znači da su pirotehničari nestručno i neprofesionalno obavili svoj posao i da prijetnja minama i bombama u Tvrđavi Brod postoji i dan danas.

Gdje se desila tragedija i pogibija jednog radnika i teško ranjavanje drugog radnika koji su radili i bili zaposleni na održavanju i čišćenju Tvrđave? U SJEVERNOM KAZAMATU-REDUITU TVRĐAVE.

A tko u taj reduit često i najčešće zalazi?

Mladi najviše nakon nekog koncerta u Tvrđavi. ZALJUBLJENI PAROVI TAMO ODLAZE, LJUBAKAJU SE PO NOĆI, A PO DANU DJECA ODLAZE I ZNATIŽELJNO ISTRAŽUJU i igraju se po reduitu. Koliko još naših Brođana treba poginuti ili biti teško ranjeno i ostati doživotni invalidi da naša GRADSKA VLAST konačno shvati da treba pozvati pirotehničare i ponovo i iznova pregledati i istražiti detektorima metala i georadarima cijelu Tvrđavu, svaki pa i najmanji komadić zemljišta Tvrđave i samu građevinu.

TROMBLONSKE MINE PUNO SU OPASNIJE OD ZAOSTALE BOMBE U ZEMLJI.

Zašto, zato što su male, djeci su interesantne i intrigantne i više liče kao na neku igračku a ne bombu i neko dijete moglo bi stradati ili djeca ako dođu u posjed takve tromblonske mine. Djeca se tu stalno igraju i oni ne znaju što je to tromblon i tromblonska mina i nemaju osjećaj za opasnost.

KASARNA BIVŠE JNA  JE BILA DOSLOVNO ZASUTA OD STRANE HRVATSKE VOJSKE KIŠOM TROMBLONSKIH MINA PRILIKOM NAPADA I OSVAJANJA VOJARNE I NITKO NE ZNA GDJE SE DANAS SVE TE TROMBLONSKE MINE UOPĆE NALAZE.

Neke na reduitu, neke su uletjele u samu staru Tvrđavu i sjeverni reduit, neke su u vodi i lokvama, a neke jednostavno u travi blizu Tvrđave. To su mine od naše hrvatske vojske koja je s njima gađala kasarnu, a ne iz Drugog svjetskog rata.

Ova bomba u reduitu iz Drugog svjetskog rata- ONA NA TOJ DUBINI MOŽE OSTATI I NIKAD NEEKSPLODIRATI.

Ali dijete koje dođe u posjed tromblonske mine, njemu je to igračka i ta mina je puno opasnija i veća prijetnja za život naših građana od same bombe u reduitu. Jesu li ova dva radnika stradala od zaostale bombe ili tromblonske mine?

Uvažavajući sve gore navedeno predlažem slijedeće:

ZABRANU DO DALJNJEG SVIH DRUŠTVENIH I KULTURNIH DOGAĐANJA U TVRĐAVI BROD ZBOG OPASNOSTI OD MINA I BOMBI TE NESTRUČNOG I NEPROFESIONALNOG RAZMINIRANJA FESTUNGA OD STRANE PIROTEHNIČARA, A  KOJE JE IMALO ZA POSLJEDICU TEŠKO STRADAVANJE OVE DVOJICE RADNIKA. PREDLAŽEM DA GRAD I POLICIJA ORGANIZIRAJU NOVO I STRUČNO RAZMINIRANJE SVAKOG KOMADIĆA ZEMLJIŠTA TVRĐAVE BROD I SAME GRAĐEVINE, SA STRUČNIM I PROFESIONALNIM PIROTEHNIČARIMA KOJI POSEDUJU MODERNU TEHNIKU, GEORADARE TE SUVREMENE I PRECIZNE DETEKTORTE METALA.

Trojanski konj

$
0
0

Kada je Milan Bandić navalio smijeniti ministricu Blaženku Divjak, svi su ostali začuđeni potcijenivši politički instinkt zagrebačkoga gradonačenika zahvaljujući kojem jaše u sedlu već dva desetljeća.

Ne, nisu ni tableti ni besplatni udžbenici, a još manje blagostanje prosvjetnih radnika bili glavni motiv za taj udar. Naprosto Bandić je u ministrici znanosti i obrazovanja iz kvote HNS-a prepoznao najslabiju kariku kako bi tu stranku, koja se pod vodstvom Ivana Vrdoljaka pretvorila u HDZ-ovog trojanskog konja kojim je srušen Most i destabiliziran SDP na čijoj listi su ušli u Sabor, istjerao s Markovog trga.

Gađao je Divjakicu, ne bi li pogodio Vrdoljaka i na taj način uklonio i Predraga Štromara, ministra graditeljstva i prostornog uređenja, u čijem je opisu radnog mjesta provjera zakonitosti zagrebačkog GUP-a, dakle projekt »zagrebačkog Manhattana« do kojeg je Bandiću itekako stalo.

Išao je Bandiću na ruku i štrajk prosvjetara koji je HNS htio politički kapitalizirati, a Vrdoljak još jednom mislio prodati trojanskog konja, ovoga puta u unutarstranačkim previranjima HDZ-a ne bi li još više destabilizirao premijera Andreja Plenkovića uoči predsjedničkih, stranačkih i parlamentarnih izbora sljedeće godine.

No Plenković nije nasjeo kao što su mnogi priželjkivali, ovoga puta nije javno, na sjednici Vlade, naložio tajnici da potpiše razrješenja ministrice Divjak i HNS-ovaca, već tihom diplomacijom disciplinirao Vrdoljaka, pri tom ne popustivši sindikalistima ni za »jotu« pa su oni nastavili štrajkati.

Vuk sit i ovce na broju, rekao bi narod. No Plenković je, ne polakomivši se za trojanskim žetončićima koje mu je Bandić nudio u zamjenu za otpis haenesovaca, pokazao da su se prevarili oni koji misle kako će abdicirati na domaćem terenu i u vlastitoj stranci te prihvatiti neku od komotnijih briselskih fotelja koje ga, navodno, već sada čekaju. Ostaje da se vidi što će zagrebački gradonačelnik poduzeti ne dobije li igračku koju je poželio, a teško da će od New Yorka uz Savu tek tako odustati, jer to bi, u svakom pogledu, bila kruna njegove karijere.

Štromar je sa sebe skinuo svaku odgovornost poručivši da o zakonitosti GUP-a neće odlučivati on i politika već stručne službe u ministarstvu. Lijepo zvuči da bi bilo istinito, jer u metropoli se ni jedan obični zahod ne da izgraditi a da zbog utjecaja politike ne bude plaćen kao da je zlatan.

Dobije li Bandić iz ministarstva zeleno svjetlo, ostaje mu samo još sve formalizirati u Gradskoj skupštini, a tada će se vidjeti kako će glasati HDZ. Ako su premijer i gradonačelnik sklopili pakt, zadovoljstvo na licima nije hinjeno, no ako su kupovali vrijeme držeći figu u džepu, mogli bismo uskoro svjedočiti još jednom trojanskom konju.

Plenkovića čeka izglasavanje proračuna koji bi mogao ovisiti i o žetončićima, a Milan Bandić nikada nije otklonio mogućnost svoje predsjedničke kandidature, jer nema sumnje da on samoga sebe vidi kao jedinog istinskog nasljednika Franje Tuđmana.

Dogodi li se to, Plenkovićeva favoritkinja Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi imati dodatnog svraba u prvom izbornom krugu, jer je poznato da HDZ-ovo biračko tijelo dobrim dijelom podupire Bandića i spremno je za njega glasati. Dobije li Bandić odriješene ruke da gradi što i gdje poželi, pokušaj odlaska na Pantovčak nije samo rizičan već i besmislen. Ovaj exegi monumentum uz Savu ipak mu je sigurnija varijanta.

Arhitektura politike ponekad počinje prvom lopatom betona ugrađenom u projekt vrijedan pola milijarde eura. Ipak, od Troje do Zagreb Cityja ništa se nije promijenilo, jedna šuplja drvena igračka može u hipu sruštiti sve. Pitanje je samo je li Milan Bandić u svom lukavstvu ravan Odiseju?

Viewing all 10979 articles
Browse latest View live