Izlaz je u stvaranju alternative. U samoorganizaciji društva. Kao što je to bilo i u prošlosti. Veliki procvat alternative u Jugoslaviji u kasnim sedamdesetim i u osamdesetim godinama bio je proizvod samoorganizacije kulturno eksproprirane mladeži. Nešto takvo ne može se dekretirati – ali vjerujem da će se prije ili kasnije opet dogoditi

… Kada se na svetu pojavi pravi genije, poznaćete ga po ovom znaku: sve budale će se udružiti protiv njega…

Džonatan Svift, veliki i mračni humorista i satiričar, jedan je od retkih briljantnih majstora književnosti koji su sopstveni dar za humor uspeli da pretoče u vrhunsko umetničko delo… Njegov duh je bio analitičan i beskrajno pronicljiv, obojen crnim humorom i satiričnim stilom kojim je provocirao čitaoca. Njegova gorka ironija i vrhunski cinizam bili su plod sukoba njegovih plemenitih, uzvišenih ideja i surove stvarnosti vremena u kojem je živeo i stvarao, boreći se za prava sopstvenog, ugnjetavanog naroda. Nazivali su ga mizantropom jer je otvoreno i beskompromisno, bez ikakvog licemerja progovorio o ljudskim manama. Bio je označen i kao opaki cinik jer je jednostavno ismevao, svojim prefinjenim i ogoljenim stilom učenog čoveka stereotipe i zablude u nauci i religiji, ,,svetinje“ koje su lakoverno bile proglašavane ,,nedodirljivima“. A u suštini, kada bi se samo malo zagrebalo ispod površine nametnute stvarnosti i maske dvoličnosti vremena u kojem je živeo i stvarao, bilo je više nego jasno da je upravo taj i takav ,,mračnjak“, kakvim su proglašavali Svifta bio umetnik i veliki čovek koji se istinski borio protiv mračnjaštva koje je vladalo u svim strukturama tadašnjeg društva, pre svega u moralnom i duhovnom smislu…

… Svift je jedna od bitnih inspiracija Džojsovog dela. Stivn Dedalus, heroj ,, Uliksa“, šeta se uvek u pratnji svojih duhova: Svifta, Šekspira, Vilijama Blejka i Tome Akvinskog… 

… Po rođenju Irac, a po jeziku i kulturi Englez, pored bavljenja svešteničkim pozivom, otkriva u sebi izuzetni dar za humor, govorništvo i književni rad, te stvara svoje prve velike humoristično-satirične radove: Bitka knjiga(napisana kao odbrana diplomate ser Vilijama Templa čiji je Svift bio lični sekretar, na sebi svojstven, veoma duhovit način) i Priča o buretu(zabavna i ironična knjiga, puna životnih mudrosti i kritičkih tonova, vrsna alegorija o podelama unutar izvorne hrišćanske crkve), gde do izražaja dolazi njegova zajedljiva satirična ironija kojom nije štedeo nikoga. Imao je veliku ljubav – Esteru Džonson, koju je nazvao Stela i strasno je voleo i pisao joj pisma u trenucima razdvojenosti, sve do njene prerane smrti 1728. godine. Sviftova najpoznatija književna dela su Argument protiv ukidanja hrišćanstva iz 1712. Godine, Guliverova putovanja iz 1726. godine i Skroman predlog(izuzetno oštar i zajedljiv esej, obojen crnim humorom. Obraćajući se sa puno gorčine siromašnim i obespravljenim Ircima, sunarodnicima pod vlašću opakih Engleza, Svift ovim esejom kritikuje ropsku prirodu i moralnu tupost običnog čoveka spremnog da se povinuje svemu što vlast od njega traži) iz 1729. godine. Enciklopedija Britannica ga je proglasila najznačajnijim proznim satiričarom na engleskom jeziku. Irski narod ga je voleo i slavi ga i danas kao borca za irska nacionalna prava – Svift je zdušno branio potlačeni irski narod pred engleskom strahovladom i ugnjetavanjem…

… Svift je bio rođeni idealista. Glavna strast njegovog života bila je srdžba na nepravde i ugnjetavanje. Svift je postao duhovni vođa jednog porobljenog i bednog naroda, Iraca, budio mu svest, podsticao otpor prema Englezima kao porobljivačima… 

… Osnovni biografski podaci govore sledeće o ovom legendarnom irskom književnom geniju i više nego neobičnom čoveku oštrog pera i bez dlake na jeziku , satiričaru koji je beskompromisno osvetlio svu tamu, licemerje i nehumanost engleskog društva svog doba, kao i ljudske vrste uopšte …

… Rođen je u Dablinu, 13. novembra 1667., kao drugo dete Džonatana i Abigeil Erik Svift. Otac mu je rođen u Irskoj, a majka u Engleskoj. Otac mu je umro sedam meseci pre njegovog rođenja. O Džonatanovom detinjstvu se malo zna, a činjenice o njemu su često kontradiktorne. Veruje se da mu se majka vratila u Englesku još dok je Džonatan bio jako mlad. Ostavila je Džonatana kod familije svoga oca. O mladom Džonatanu se najviše brinuo njegov ujak Godvin. Godvin je poslao Džonatana u Kilkeni gimnaziju zajedno sa rođacima. Bila je to gimnazija koju je pohađao i filozof Džordž Berkli. Od 1682 studirao je na Triniti koledžu u Dablinu(nešto više od dva veka pre no što će u taj isti koledž kročiti još jedan genij irske književnosti – Džejms Džojs, a potom i par decenija kasnije Semjuel Beket, vrsni književnik i dramaturg, otac ,, teatra apsurda” sredinom 2o. stoleća), na kome je diplomirao 1686. Dok je spremao magistraturu politički nemiri u Irskoj prisilili su ga da ode u Englesku. Majka mu je pomogla da dobije položaj sekretara i ličnog pomoćnika Ser Vilijama Templa na Mur Parku. Vilijama Templ je bio diplomat, koji je bio zaslužan za Trojnu Alijansu 1668. Templ je otišao u penziju i na svom imanju je gajio baštu i pisao memoare. Svift je zadobio Templovo poverenje pa je bio upoznat sa stvarima velikog značaja. Nakon tri godine službe Templ je Svifta predstavio kralju Vilijamu III od Engleske. Slao ga je u London da urgira kod kralja da prihvati zakon za trojni parlament. Tokom boravka kod Templa upoznao je Ester Džonson, tada osmogodišnju djevojčicu, koja je bila ćerka jednoga od slugu. Bila je bez oca, a Svift je bio njen tutor i mentor. Dao joj je nadimak Stela, a njih dvoje su čitav život bili u bliskim odnosima…

… Svift je celi život patio od Menijerove bolesti, 1690. napustio je Templa i otišao u Irsku zbog zdravlja a nakon godinu dana vratio se u Mur Park. Za vreme drugog boravka kod Templa magistrirao je 1692. u Hertford koledžu na univerzitetu Oksford. Očajnički je pokušavao da nađe bolji posao, pa je uz Templovu pomoć postao sveštenik Irske crkve, a 1694. dobio je parohiju u diocenozi Konor u Kilrutu. Izgleda da je Svift tu bio izolovan u maloj udaljenoj zajednici, daleko od centara moći i uticaja. Dok je bio u Kilrutu bio je u romantičnoj vezi sa Džejn Varing. U jednom pismu nudio joj je brak i rekao je da će napustiti Irsku, ako ga odbije. Izgleda da ga je odbila, jer se Svift vratio u Englesku i ponovo je bio u službi kod Templa 1696. Tu je ostao do Templove smrti. Templu je pripremao memoare. Tokom toga vremena napisao je satiru, koja je bila kritika Templovoga eseja. Satiru je publikovao tek 1704. Templ je umro 1699. Svift je ostao kratko u Engleskoj da završi Templove memoare možda se nadajući da će neko priznati njegov rad i ponuditi mu odgovarajuće zaposlenje u Engleskoj. Međutim, pojedini Templovi prijatelji i rodbina su zamrzili Svifta, jer se u memoarima našlo indiskretnih detalja koji su im smetali. Neuspešno je pokušao da nađe zaposlenje kod kralja. Dobio je ponudu da bude sekretar i  kapelan grofa od Berklija, jednog od vrhovnih sudija Irske. Kada je doputovao do Irske to mesto je već bilo popunjeno. Međutim, radio je kao kapelan u Larakoru, Ageru i Dablinu. Kao kapelan erla Berklija većinu vremena je proveo u Dablinu i često je putovao u London. Napisao je 1701 politički pamflet…

… Po zamisli piščevoj ’’Priča o buretu“ je napad na izopačenja religije i nauke. Svift je ismejao svu spoljnju stranu vere: dogme i ceremonije su laži i zablude, veo koji ljudi bacaju preko vidljivog sveta da se tobože vežu za nevidljivi, niz materijalnih činova u kojima glavnu ulogu igraju šarlatanstvo i prevara. Sav verski aparat po Sviftu je grub , hrapav prekrivač ispod koga nema ničeg…  

… Obožavatelji tog božanstva(šnajdera)… smatrali su da je univerzum ogromna garderoba koja sve odeva; zemlja je obučena u vazduh, vazduh u zvezde, zvezde u primum mobile… Ukratko, zar i sam čovek nije jedan mikrokostim! Vera je ogrtač, poštenje obuća izderana u blatu… savest čakšire koje služe da pokriju našu pohotu i poganu narav, ali koje čovek lako spusti kad želi da se oda jednoj ili drugoj… Čovek je životinja sastavljena od dve odeće, prirodne odeće i nebeske odeće, duše i tela; duša je spoljna odeća, a telo unutrašnja… Odvojite jednu od druge i videćete da je telo samo gnusna bezosećajna mrcina..

… Neznatni delić razuma, koji nam je ni sam ne znam kojim slučajem pripao, služi nam samo da još više pogoršamo svoje prirodne nedostatke, kao i da steknemo nove, koje nam priroda nije dala…

… Mi imamo upravo onoliko vere koliko je potrebno da se mrzimo, ali nedovoljno da volimo jedni druge… 

… Svako bira prijatelja prema sebi, svojim navikama, shvatanjima, razmišljanjima. Pravo i iskreno prijateljstvo ne poznaje ljubomoru, sebičnost i druge emocije koje mogu da unesu nemir i razdor. Prijateljska ljubav je nesebična, uzajamna i nikad ne prestaje, jer prijatelj je tu da te razume, kada niko drugi nije to u stanju i da te poštuje i voli kada nikog drugog nije briga za to… 

… Godine 1726. Svift je objavio, bez potpisa, svoje najveće humorističko-satirično delo Guliverova putovanja. Nažalost, ubrzo zatim umire njegova velika ljubav, Stela, što povećava njegovo sve mračnije raspoloženje, razočarenje u ljude i ubrzava narastajuću mizantropiju. Celog je života patio od teških glavobolja, a pred kraj života duševno oboleva. Bio je mizantrop, a posebno mu je mrzak bio engleski politički i društveni život. Zgražavao se nad korupcijom, uskogrudošću i licemerjem svog vremena, a to sve je uobličio kroz priču o putovanju Gulivera po svetu… Bio je čovek koji je svoj rođendan slavio kao dan žalosti…

… Svift je začetnik modernog pesimizma, pesimizma bez oduška, bez vanzemaljskih naknada. Samo, pošto čovek ne može da živi pod takvim poklopcem bez ijedne pukotine, moderni pesimisti su uvek nalazili neku kompenzaciju, najčešće u esteticizmu, kao recimo Sartrov junak Antoan Rokenten(Mučnina) u ploči džez muzike (Some of these days), dok kod Svifta u pisanom delu ni tog oduška nema … 

… Na prvom putovanju Guliver se kao brodolomac spašava na ostrvu Lilliput. Ljudi su tu patuljasti tako da su njihovi napori da deluju dostojanstveno i ugledno smešni, a njihovi tričavi sporovi su isto tako vredni prezira. Aluzije na uskogrudnost i ispraznost snobizma i karijerizma u engleskom društvenom i političkom životu su očigledne. Na drugom putovanju Guliver nailazi na drugi svet – on dolazi među dobroćudne divove. Kad kralju tih divova Guliver priča o ljudskoj zlobi, kralj ne može shvatiti razloge i svrhu svega toga. U trećem delu putovanja govori se o letećem ostrvu Laputa s kontinentom i glavnim gradom Lagado. Tu se čitave ekipe filozofa i naučnika bave sasvim jalovim intelektualnim spekulacijama. Na ostrvu Guliver nailazi i na posebnu rasu tzv. Struldbruge koji su besmrtni, ali, paradoksalno, oni nisu sretni zbog svoje besmrtnosti nego pate od večnog jada i briga. Četvrto, ujedno i poslednje putovanje, dostiže vrhunac Sviftove jetke satire u zemlji tzv. Houyhnhnma, ili konja s razvijenim razumom. Ta racionalna i neemocionalna bića predmet su Sviftova divljenja, dok se na drugoj strani nalaze Yahooi( preteče internet pretraživača, he, he…), odvratna, podla i okrutna stvorenja ljudskog oblika i izgleda, što je jasna Sviftova mizantropska asocijacija, usmerena protiv engleskog društva…

… Džonatan Svift, veliki majstor smeha bio je u suštini veoma očajan čovek, a sukob sa engleskim društvom razrešavao je na planu umetničkog stvaranja, pomoću humora, nemilosrdne satire i ironije. Njegovo životno delo Guliverovo putovanje imalo je više nivoa značenja: na prvom, površinskom nivou, bio je to avanturističko-putopisni roman sa primesama sjajnog humora, na drugom, bio je alegorična satira pojedinih političkih pojava i ličnosti Engleske 18. veka, dok je na trećem najdubljem nivou predstavljao ironični prikaz ljudske sudbine uopšte. Raskrinkavajući zlo i nakaznost sveta, Svift svakako nije očekivao da će njegovo kultno delo postati jedno od najpopularnijih u čitavom svetu i to kao – knjiga za decu… 

… Svift je pronalazač crnog humora…(Andre Breton, nadrealista) 

… Nakon smrti, 19. oktobra 1745. godine, sahranjen je u dablinskoj katedrali. U testamentu, kojim je ostavljao svoje imanje, izrazio je želju da se na njemu sagradi ludnica u Dablinu. Na grobu je postavljen latinski epitaf koji je sam sastavio i u kome kaže da mu tu divlji gnev ne može više razdirati srce i poziva putnika da se ugleda na njega,odlučnog zatočenika ljudske slobode…

Jonathan Swift: ,, Razmišljanja o jednoj dršci od metle“ 

…Ovu prostu dršku, koju sad vidite kako neslavno leži u onom zapuštenom uglu, poznavao sam nekad u punom procvatu, kad se nalazila u jednoj šumi. Bila je puna soka, puna lišća i puna grančica. A sad marljivi ljudski rod uzalud pokušava da se takmiči s prirodom vezujući taj sasušeni snop pruća za ovu suvu motku. U najboljem slučaju to je samo suprotnost onom što je nekad bilo, drvo okrenuto tumbe, s granama na zemlji i korenom u vazduhu. Sad metlom rukuje svaka drljava služavka, osuđena je da za nju obavlja najteži posao i , igrom neke ćudljive sudbine, određena da druge čisti, a sama da ostane prljava; najzad, otrcana i do kraja olinjala u službi sluškinja, biva ili bačena na smetlište ili osuđena na poslednju dužnost da potpali vatru. Kad to videh, ote mi se uzdah, i rekoh samo sebi: smrtni čovek zacelo je kao drška od metle; priroda ga je poslala na svet snažna i jedra i u naprednom stanju, sa sopstvenom kosom na glavi( a to su grančice ove biljke što misli), dok sekira neumerenosti nije skresala njegove zelene  grane i ostavila ga kao suvu motku. On onda pribegava majstorijama, stavlja vlasulju, ceneći sebe po gužvi neprirodne kose, sve posute prahom, koja nikad nije rasla na njegovoj glavi; međutim, kad bi ova naša metla naumila da se pojavi na pozornici, ponosna na plen otet brezi, i sva prašnjava od silnog metenja sobe najotmenije gospe, bili bismo gotovi da ismejemo i prezremo njenu taštinu. Koliko smo pristrasni kad sudimo o svojim sopstvenim vrlinama i o tuđim manama!

    Ali metla je, možda ćete reći, znamenje drveta koje dubi na glavi; a sad, molim vas, šta je čovek drugo do strmoglavce okrenut božiji stvor, čija se životinjska svojstva večito uzdižu iznad njegovih umnih sposobnosti, kome je glava tamo gde bi trebalo da su mu pete, i kojima gmiže po tlu! Pa ipak, sa svim tim svojim nedostacima, on se hvališe kao sveopšti reformator i ispravljač zloupotreba, borac protiv nepravde, rije i čeprka po dnu srca svake drolje, izvlačeći skrivene poroke na svetlost dana, i diže ogromne oblake prašine gde nje dotad nije bilo, upuštajući se za sve to vreme duboko u samu onu nečistoću za koju tvrdi da će je metenjem ukloniti. Poslednje svoje dane provodi robujući ženama, i obično onima koje to ponajmanje zaslužuju; dok ga, sasvim izanđalog, poput njegove sestre metle, ili nogom izbace na smetlište ili ga iskoriste da njime potpale vatru, na kojoj će se drugi ogrejati.

Džoker daje dijagnozu bolesti modernog svijeta.

Svakodnevni život je postao horor film

Treba čestitati Holivudu i gledaocima na dvjema stvarima: što je takav film koji, budimo iskreni, daje veoma mračnu sliku visoko razvijenog kapitalizma, košmarnu sliku koja je neke kritičare navela da ga označe kao „socijalni horor film“, uopšte izašao. Obično imamo socijalne filmove koji prikazuju društvene probleme, a posebno imamo horor filmove. Spojiti ova dva žanra moguće je jedino kada mnogi fenomeni u našem običnom društvenom životu postanu fenomeni koji spadaju u horor filmu.

Još je interesantnije vidjeti kako reakcije na film daju čitav spektar političkih kohezija u SAD-u. S jedne strane, konzervativci se plaše da ovaj film potiče na nasilje. To je apsurdna tvrdnja. Nijedan slučaj nasilja nije potaknut ovim filmom. Upravo suprotno, film prikazuje nasilje i upozorava na opasnost od nasilja.

Kao što je obično slučaj, neki politički korektni ljudi se plaše da film koristi rasističke klišee i da slavi nasilje. To je takođe nefer. Jedan od najinteresantnijih stavova je onaj Majkla Mura, ljevičarskog dokumentariste, koji je pohvalio film kao iskren prikaz stvarnosti onih koji su siromašni, isključeni i nemaju zdravstveno osiguranje u SAD-u.

On smatra da film objašnjava kako likovi kao što je Džoker mogu nastati. To je kritički prikaz stvarnosti u SAD-u, koja može izroditi ljude poput Džokera. Slažem se s njim, ali ja bih otišao i korak dalje.

‘Ćorsokak nihilizma’

Mislim da je važno to što je lik Džokera na kraju, kada se on identifikuje sa svojom maskom, lik krajnjeg nihilizma, samodestruktivnog nasilja i ludački smijeh očaju drugih. Nema pozitivnog političkog projekta.

Način na koji bismo trebali tumačiti Džokera jeste da se on veoma mudro suzdržava od davanja pozitivne slike. Ljevičarska kritika Džokera bi mogla biti: “Da, to je dobar prikaz stvarnosti u siromašnim četvrtima SAD-a, ali gdje su pozitivne snage? Gdje su demokratski socijalisti, gdje su obični ljudi koji se samoorganizuju?” U tom slučaju, to bi bio potpuno drugačiji i prilično dosadan film.

Logika ovog filma je da on ostavlja gledaocu da to učini. Film prikazuje tužnu društvenu stvarnost i slijepu ulicu nihilističke reakcije. Na kraju, Džoker nije slobodan. On je slobodan samo u smislu da je došao do tačke potpunog nihilizma.

Ja sam doživio lik Džokera kao Kazimira Malevicha, ruskog avangardistu, kada je naslikao svoju poznatu sliku Crni kvadrat. To je neka vrsta minimalnog protesta – svođenje na ništa. Džoker jednostavno ismijava svaki autoritet. Destruktivan je, ali nedostaje pozitivan projekat. Moramo proći taj put očaja.

Nije dovoljno igrati igru onih na vlasti. To je poruka Džokera. Činjenica da bi oni mogli biti humani kao otac Bruce Waynea u ovom posljednjem filmu je samo dio igre. Moraš se riješiti svih ovih liberalnih gluposti koje prikrivaju očaj situacije.

Ipak, to nije posljednji korak, već nulta tačka, čišćenje stola da se napravi prostor za nešto novo. Tako ja tumačim film. To nije finalna dekadentna vizija. Moramo proći kroz ovaj pakao. A na nama je da idemo dalje.

Društveni alarm

Opasnost objašnjavanja samo pozadinske priče je da se da neko racionalno objašnjenje da bismo razumjeli lik Džokera. Ali Džokeru to nije potrebno. Džoker je kreativna osoba na neki način. Ključni trenutak u filmu za njegovu subjektivnu promjenu je onaj kada kaže: “Nekada sam mislio da je moj život tragedija. Ali sada shvatam da je komedija.”

Komedija, po mom mišljenju, znači da on u tom trenutku prihvata sebe u svom očaju kao komičnu figuru i rješava se posljednjih ograničenja starog svijeta. To on radi za nas. On nije lik za imitiranje. Pogrešno je misliti da je ono što vidimo pred kraj filma – kako Džokera slave drugi – početak nekog novog emancipatornog pokreta. Ne, to je ultimativni ćorsokak postojećeg sistem; društvo koje ide ka samouništenju.

Elegancija filma je što nama ostavlja sljedeći korak izgradnje pozitivne alternative.To je mračna nihilistička slika koja treba da nas razbudi.

Jesmo li spremni da se sučimo sa stvarnošću?

Ljevičari koje je Džoker uznemirio su „Fukujamini ljevičari“; oni koji misle da je liberalno-demokratski poredak najbolji mogući poredak i da ga samo treba učiniti tolerantnijim. U tom smislu, svako je socijalista danas. Bill Gates kaže da je on za socijalizam, Mark Zuckerberg kaže da je on za socijalizam.

Lekcija Džokera je da je potrebna radikalnija promjena; da ovo nije dovoljno. A to je ono čega svi ti demokratski ljevičari nisu svjesni. Nezadovoljstvo koje danas raste je ozbiljno. Sistem ne može s njim da se nosi postepenim reformama, većom tolerancijom ili boljom zdravstvenom njegom.

Postoje znakovi da je potrebna radikalnija promjena.

Pravi problem je da li smo spremni da zaista iskusimo bespomoćnost naše situacije. Kao što je sam Džoker rekao u jednom trenutku u filmu: „Smijem se zato što nemam šta da izgubim, ja sam niko.”

Tu je i pametna igra riječima. Džokerovo pravo prezime je Fleck. Na njemačkom fleck znači fleka, beznačajna mrlja. To je kao anamorfoza. Moramo uzeti drugačije obličje da bismo vidjeli novu perspektivu.

Ne vjerujem svim tim ljevičarskim kritičarima koji se plaše njegovog potencijala. Mur je to lijepo rekao, bojite se nasilja ovdje, a ne pravog nasilja u našem svakodnevnom životu. Biti šokiran nasiljem prikazanim u filmu je samo bijeg od stvarnog nasilja.

6yka

Jedno od najmlađih hrvatskih kazališta, Slavonski Brodvej iz Slavonskoga Broda, otvorilo je novu sezonu premijerom predstave „Minska posla”.

Umjetnička organizacija „Slavonski Brodvej”, već nekoliko godina uporno dokazuje publici i gradu da ozbiljnim pristupom i Slavonski Brod može biti upisan na listi postojanja profesionalnih kazališta u Hrvatskoj. Ova predstava poseban je dokaz tvrdnje. Jer je okupila isključivo brodske kazališne profesionalce. Autorica teksta etablirana je mlada dramaturginja i spisateljica, Kristina Kegljen, Brodjanka na privremenom radu u Zagrebu, dok su glumački predstavu na scenu donijeli glumci Luka Stilinović i Matej Safundžić, obojica nekadašnji studenti Umjetničke akademije u Osijeku. Stručni suradnik na režiji predstave bio je dobro poznati amaterski maher Silvio Stilinović

„Minska posla”, gotovo kao da su istinita priča, a autorica Kristina Kegljen govori kako je u nastajanju teksta razgovarala sa pirotehničarima koji su radni vijek proveli na minskim poljima Hrvatske. I zapravo u sat vremena tekst, režija i nadasve suvisla i uvjerljiva karakterizacija likova mladih glumaca, publiku dovodi u seriju raspoloženja. Prije svega, ipak je to komedija. I to specifična vrsta komedije koja smijeh izaziva zapravo jezom. Jer, ipak igra se razvija oko slučajnih stajanja obojice pirotehničara na mine u neistraženom dijelu minskoga polja. Sve daljnje situacije, od neurotičnoga smijeha i nekontroliranih reakcija, do beskrajne tuge odlaska iz ovozemaljskoga života, zapravo su čudan komični izazov. Valja imati na umu da je

još Aristotel u drugoj knjizi Poetike, navodno izgubljenom dijelu, smijeh označavao učinkovitim prijenosnikom istine, pokretačem „katarze”. Katarza je neraskidivi dio svake scenske izvedbe, pa je tako i u premijernoj izvedbi „Minskog posla”, katarza došla neočekivano i iznenada. I vrlo uspjelo, sudeći po skupnom uzdahu publike u naglom feydeauovskom obratu. Ali, kako se nadamo da nećemo dugo čekati na novu izvedbu, kopanje po radnji predstave tu staje i ostavlja Vama čitaoci da ju doživite in vivo. Jer je očito da dvorana Centra mladih sinoć nije bila dovoljna za sve koji su željeli pogledati premijeru „svoga” profi kazališta. I to uz ne baš nekakvu pretjeranu promidžbu. Maestralna gluma, odličan tekst i suvisla režija publiku su doveli do želje da se ne izadje iz dvorane. Svi su, suprotiva uvriježenim kazališnim pravilima bontona, željeli razgovarati o predstavi, glumi i mladosti koja tjera ovaj grad da promisli napokon o profesionalnom ansamblu. Kad već imamo deset mladih ljudi po akademijama ili već završene glume i dramturgije, magistre artističkih znanosti.

Kada slijedeći puta vidite plakat ili pronadjete obavijest o izvedbi „Minskog posla”, nemojte si uskratiti lijepu večer u kazalištu.

Marika Stilinović

Ogromno dvorište, sve u zelenilu.
Puca pogled na grad. S ove visine i udaljenosti, dirljivo idiličan.
Rijeka koja vijuga, most koji spaja, razdvaja. Kako koga. Ovisi. Pristup individualan.
Sasvim sigurno da je pun onih čiji je jedini cilj toga dana prenijeti „šteku“ cigareta. Ne vidim dobro bicikle. Ni pješake. Vidljivi jedino kamioni.
Cestice koje prilaze i prelaze auto cestu.
Vrludaju i vamo i tamo.
Lijeno nedjeljno poslijepodne.
Sreća, nije prevruće. Da je, ne bi me ni sam vrag gore natjerao.
Ovako, da se durat.
Brdo je u dimu.
Nije požar. Mada se ne čini da nije.
Miris roštilja na sve strane.
Koristimo opet neuobičajeno lijepo vrijeme za ovo doba godine.
Naime, nije plus pedeset.
Pa je lijepo.
Plastično bure za kiselit‘ kupus puno vode. Gumeno crijevo osigurava dotok svježe vode i optimalnu temperaturu. Hlađenje na šlauf.
A unutra…
Pivo …..u plastičnim dvolitrama, u konzervama, u staklenim bocama. Skoro sve etikete s obje strane granice zastupljene.
I poneki sok. Zlu ne trebalo.
Poveće društvance.
Muško – žensko.
Djeca nisu obavezna.
Oko bureta trenutno najveća gužva.
Jer vatra se tek rasplamsava.
Nema razloga za gužvu.
Ni ćevap razloga, hoću reći.
Raspoređujemo se po hladovini. Prenose se klupice.
Plastične stolice.
Pa budemo prozvani da samo na svoje guzice mislimo.
Mi, muški.
Jer dame nitko ne nudi pivom.
Bemti dame i bemti pivo.
I jer smo sva mjesta pod drvećem zauzeli.
Gazda odlazi u podrum. Ronda. Traži. Jebe sve po spisku.
Vraća se prašnjav.
Vuče poveći suncobran.
Pravi kavalir.
Pa se onda muška populacija pol‘ sata zabavlja dok ga raširi, montira i poveže žbice koje su se otkvačile, jer je zadnji put korišten baš kad je zapuhalo, i spizdilo suncobran u dvorište susjeda ispod.
Nije dosadno.
Pivo se brzo grije.
Zato ga gledam što prije popiti.
Mlako mi nije neki doživljaj. A bacati je šteta.
Ekipa se isto brzo grije.
Mrče se pivo i hladna kruškova rakija.
Domaćin pekao. Sam.
U svaku štamplicu stavio komadić kruške.
Zgodno.
Zvekneš čašicu žganje, pa kruškicu ko desert.
Pa zaliješ pivom.
Život je stvarno lijep.
Još nisu krenuli ozbiljni razgovori.
Srećom.
Pirka vjetrić.
Donosi zvuk harmonike. Sevdalije na svom brdu sevdališu.
Sve behara i sve cvjeta.
Kad vjetar promijeni smjer, promijeni i glazbu.
S druge strane udaraju tambure. Odavno smo graničari stari.
U srce me dira.
Vjetar mi dođe ko nekakv božji juke-box.
Ne treba ti žeton.
Ustajem do auta. Dižem zadnja vrata. Parkiran je na rikverc, dobro je. Zvuk će ići na pravu stranu.
Ubacujem solidnu količinu svježe glazbe.
Volim kad dvojica gitarista zaoru, kao da plugom tešku crnicu prebacuju. Domaći momci, tu blizu odrasli. Pjevač bluzerski zavlači. Poznat je svima. Nekima i omiljen. Nekima budala.
Al eto, neutralizirao sam negativne vanjske utjecaje. Na moje raspoloženje.
Ekipa i ne kuži.
Svatko zauzet svojim brigama.
Muka jedna.
Ženskice su povadile zdjele s pripravljenom mesinom. Salate se još hlade.
Muški diskutiraju o jačini vatre i položaju roštilja.
Ko da satelit trebaju lansirat. Samo što logaritamske tablice nisu povadili i proračune radit počeli.
Polako se počinje bivati sve glasnijima.
Jedan predlaže nogomet, dok se to sve ne ispeče.
Alkoholiziranost, vidim , prelazi u fazu opasnu po zdravlje.
Ne pokušavam spašavati zabludjele. Ionako sam osuđen na neuspjeh. Čim se prvi ugane il polomi sami će prestati.
Točim.
Srknem.
Palim cigaretu.
Prvi ćevapi gotovi.
Ajd ovaj put kavaliri zovu dame da probaju.
Ove punih usta hvale.
Sad su već formirane grupice.
Nogometaši, srećom nisu dugo izdržali.
Lopta klepila jednu od dama pa su prestali.
Kod žena krenule priče o politici.
Nekad se pričalo o djeci.
Porodu. O jeftinim šnajdericama i frizerkama.
O zimnici.
Jebena vremena nastala.
Muški pričaju o nogometu.
Ko da će i neka utakmica bit na teveu navečer.
Za priče o vojsci je još rano.
Nema toliko pijanih .
Dobro se drže.
Za sad.
Mesina se iz svih tih zdjela , tepsija, folija preko roštilja seli na ovale…..dok ne krene mastiti i zaštopavati krvne sudove.
Prekriva se krpama da ne bi muhe.
Netko malo založi.
Drveni stol ispod kruške sa solidnom krošnjom ukrašen buketima mladog luka. Zeleni zaperci vire iz plastičnih čaša . Dražestan prizor.
Rade mobiteli.
Zaboravili su gitaru.
Pa se sjetili da bi bilo pametno dobavit i gitaristu skupa sa gitarom.
U auto ne sjeda najtrijezniji.
Nego onaj čiji je auto najbliži cesti.
Broje se pive.
Pa kad je već usput, nek navrati na benzinsku….
Zlu ne trebalo…….
Gitarist izvađen iz druge priče.
Al solidno zagrijan.
Taman mu sjelo da promijeni birtiju. Ekipu.
Malo poštima instrument.
Momci zagrljeni ispod glasa kreću u pjesmu.
Ej da mi je s tobom……
Ja pojma nemam kud bi‘ sa samim sobom, a ne još s nekom iz tamo neke pjesme……
Redaju se ljubavni napjevi…….
Daj malo klapskih …de jebote jednu slavonsku…
A de sad onu…
Ispečen zadnji komad…
Prepeći još malo kruha…
I svi za stol…
Taman smo najbolji…
Sunce se polako spušta iza ograde od čempresa…
Na roštilju svjetluca još poneka žeravica…
Pjesma se ori.
Dvojica iz auta vuku poveću plazmu.
Sjetim se da je utakmica.
A zašto plazma…
A zašto ne …u ovakvom stanju teško je i tol’ku ekrančinu vidjeti …pa kako onda to gledati na obično ….normalnog formata…

Novak Đoković –  foto Adam Hunger/AP

Kako iskoračiti iz tradicije koja onemogućava ili ometa civilizacijski razvoj?

Zašto je za stanovnike ex JU važna karijera Novaka Đokovića?

Ovo pitanje se nametnulo nakon sinošnjih utakmica lige evropskih prvaka u Beogradi i u Zagrebu. U Beogradu je londonski Totenhem pobjedio Crvenu Zvezdu s 4 nula, ukupno 9 nula u dva susreta. Rezultat je u drugom planu. Desilo se nešto što je bilo očekivano i što je realan odnos snaga, tj. kvaliteta dva tima (kluba).

Igrači Totenhema su nakon pobjede odradili trening!? Profesionalizam, odgovornost prema svom tijelu i duhu, odgovornost prema radu i obavezama. Stručnjaci ovo nazivaju radnjom za oporavak organizma nakon napora. Ali, nećemo o struci.

Fokusiraćemo se na pitanja iz sfere psihologije i mentaliteta pa ćemo doći do Đokovića.

Da je Crvena Zvezda, ili bilo koji klub s Balkana, pobjedila malo je vejrovatno da bi odradili trening ove vrste koju je sinoć imao Totenhem. Vjerovatnije je da bi otišli na neki splav na Savi i slušali muziku koja se na ovim prostorima sluša kad si veseo i kad si tužan, kad pobjediš i kad izgubiš. *Čaše lomim, ruke mi krvave….*

Da ne bi bilo nesporazuma. Ja volim Balkan i u njemu i Bosnu i u njoj Hercegovinu. Volim i susjede. Volim emocionalnu koloritnost koja fali uređenom i razvijenom Zapadu. Volim tu izvornost Balkana, transcedentiranje do samih bioloških korjena, volim tu prirodnost (koje je sve manje i) koja nas čini civilizacijski superiornim. Reduciranje te dimenzije (što je globalni trend) je proces subverzivinog mehanicizma ljudske prirode, proces otuđenja savremenog čovjeka (da se poslužim jezikom K. Marksa) od sebe samog, od svoje suštine, od bitka i smisla postojanja.

No, iako emocije donose zadovoljstvo i boje naše živote nezamjenjivom toplinom, one, emocije, nose sobom i izazove i smetnje ako nismo sposobni da ih držimo pod kontrolom, tj. ako emocije vladaju našim postupcima.

Da su igrači Dinama mogli kontrolirati svoje emocije u utakmici protiv Šahtjara ne bi prosuli punu kacu mlijeka u pet minuta, ne bi obezvrijedili ono što su tako mukotrpno gradili. Oni su zaboravili da nije gotovo kad je gotovo (tj. kad se čini da je gotovo), već tek onda kad sudija odsvira kraj, tj. kad je stvarno gotovo. Zaboravili su ili nisu ni prošli jednu od temeljnih lekcija psihologije sporta koja upozorava da je najteže dobit dobijenu utkmicu. Emocije mogu biti u strašnom sukobu sa činjenicama i sa profesionalnim uspjehom.

To je kulturološko pitanje mentliteta i sposobnosti da se uči i da se razvija.

Tako smo došli do njegovog visočanstva Novaka Đokovića. Kad je ovaj teniser tek prevalio dvadesetu godinu života i kad je imao osvojene dvije Grand Slam titule daje izjavu da može zamisliti kraj svoje karijere u 26-oj godini ako do tada osvoji pet titula na najvišoj razini. A onda, kad je imao 14 tih titula u svojoj 28-oj godini kaže, sad sam na vrhuncu svoje karijere i želim da taj vrhunac traje što duže!!!

To je trenutak koji odražava razvoj ovog sportiste, transformaciju balkanskog mentaliteta u mentalitet zrelog šampiona u profesionalnom sportu. Balkanac će se zadovoljiti kratkotrajnim uspjehom, biti u oblacima kad protivniku probaci loptu kroz noge ili kad skrati tenisku lopticu tako da protivnik ostane zatečen. To je mentalitet koji od trenutka pravi istoriju, koji parcijalno i prolazno tretira kao globalno i trajno.

Zato je Đoković paradigma civlizacijskog iskoraka i ideal kojem valja težiti. Pazi, sport je povod. Ovo što govorim tiče se i svih drugih oblasti ljudske djelatnosti. Iz slučaja Đoković mogu učiti svi koji su otvoreni za učenje odnosno razvoj. Problem Balkana nije nedostatk potencijala, već mentalitet koji sputava te potencijale. Civilzacijski je izazov zadržati emocionalnu toplinu i prirodnost koju Balkan ima, ali učiti i razvijati maksimalno svoje potencijale, kontinuirano podizati nivo aspiracije, težiti idealnom, a biti zadovoljan mogućim.

tacno

Posljednje zbogom za 916 radnika; Glas Radivoja Markovića sa „Kosmaja“; Minuta šutnje za Sandra Pertinija; Jaganjci svih zemalja ujedinite se; Bakšiš za crkvu; Možda, zapravo, rata nije ni bilo; Opasno i latinicom i ćirilicom; Zašto riječ „bog“ pišem malim slovom … samo su neki od naslova iz knjige Crveni karanfili koja je izbor 100 kolumni autorice Jagode Kljaić.

Kronološkim slijedom, od 2011. do 2019. godine, na 270 stranica, kolumnistica se obraća čitateljima koji prihvaćaju njenu posvetu u knjizi: Onima koji ne mijenjaju omiljeni cvijet.

Među Karanfilima je više tekstova izvorno objavljenih na SBPeriskopu.

Recenzent knjige je novinar i publicist Danko Plevnik.

Izdavač knjige je Radnička Fronta Zagreb.

RIJEČ  IZDAVAČA

Cjelokupni publicistički opus Jagode Kljaić značajan je doprinos slobodnom novinarstvu čije su oaze u Hrvatskoj preostali manji nacionalni, regionalni ili lokalni mediji u kojima svoje stavove mogu proklamirati nezavisni intelektualci poput autorice. Iako možda manje čitane od nekih razvikanih imena, kolumnistice poput Jagode Kljaić imaju svoju postojanu publiku koja se postupno, s godinama, uvećava. Razlog tome su i teme koje sve šire i dublje zahvaćaju društveno – političku zbilju Hrvatske, pa time bude interes sve šireg kruga čitatelja.

Iznimnost Kljaićkinih tematskih napisa krase dvije bitne osobine: prva je jasan politički stav koji je nedvosmisleno uz narod, uz radnike, uz potlačene i eksploatirane, a protiv elita i njihovih marioneta koji su uzurpirali naše živote. Druga je autoričin personalizirani pristup kroz koji se vidljivo očituju njena književnička nagnuća. Naime, ona šturim činjenicama, golim i gorkim istinama dodaje svoje refleksije, sjećanja i opservacije  i to dovoljno nenametljivo da svoju posebnost umetne u objektivnu zbilju. To je osobni pristup žene na ulici,  koja proživljava svakodnevne nepravde, suosjeća s drugima i solidarna je sa svim žrtvama novokomponiranoga hrvatskog kapitalizma.

Dakako da autoričine reminiscencije često dopiru i iz Jugoslavije, zemlje stasanja njene generacije, ali daleko od sentimentalnog nostalgičarenja, one svima otkrivaju usput izgubljeno blago – prednosti življenja u socijalizmu.  Između ostalog – besplatno školovanje za sve pa i za one koji se sada, iz svojih akademskih i ostalih pozicija, cinično odriču onih koji su im financirali doktorate, onih koji su radili i stvarali dohodak. Jagoda Kljaić zacijelo nije takav licemjer: ona je oštra, ponosna i odlučna unatoč porazima koje trpi i kao bivša, razočarana socijaldemokratkinja. Ona je i dalje uz narod. Mi mali, obični, jednostavni, koji uviđamo nepravdu i o njoj ponekad nešto napišemo (str. 240).

U tome je veličina tih malih: oni daju male doprinose velikom novinarstvu gdje se malo odnosi na socijalnu stratifikaciju, na smještenost u najširi i najdonji društveni okvir koji danas obuhvaća slabo plaćene, nezaposlene i deprivilegirane radnike u svim privrednim sektorima.

Radnička Fronta poštuje autoričinu hrabrost, integritet i odlučnu lijevu političku opciju i vjeruje da će knjiga Crveni karanfili biti odlična literatura za sve one koje zanima rafinirani kritički pristup bitnim društvenim pitanjima.

Danko Plevnik: ENERGIJA HISTORIONOSTALGIJE

Jagoda Kljaić spada u suvremene literarno-žurnalističke fenomene jer u istoj osobi spaja književne i novinarske vokacije poput Viktora Ivančića i Gorana Gerovca, razlikujući se od njih svojom sklonošću prema lirici. Ta pjesnička preosjetljivost spojena s izvjestiteljskim naturalizmom, radila je i u najtežem tipu novinarstva – tvorničkom listu „Vjesniku Željezare” Sisak, u njenih je 100 kolumni ostavila upečatljiv trag – nemirenja s agresivnom anihilacijom prošlosti. Njena filozofija života i pisanja je jasna: čovjek je biće vremena. Zbog toga ne pristaje na otimanje povijesti, mrtvih i depopulaciju sjećanja. Jaki socijalni ton koji proizlazi iz njenih kolumni, objavljivanih od 2011. do 2019. na portalima e-Novina, Lupige, Konkursa regiona, SBPeriskopa i XXZ magazina i odanost proletarijatu kojeg nema – svrstavaju je u mentalnu preteču „Žutih prsluka”. I oni kao i ona komunikacijski su mogući samo na elektroničkim, ne i u tiskanim publikacijama, pa je izdavanje knjige takvog sadržaja velika usluga i satisfakcija za sve one koji se ne služe internetom ili ne prate sva mjesta oduška autoričina pisanja.

Osnovni ton njene fenomenologije razočaranja i ispravljanja osobnih nepravdi ne proizlazi iz fantazmagoričnosti metafora koje bi skrivale težinu stanja i ocjena društva, već iz dokumentiranih i intimnih pokazatelja u čemu se slika i biće stvarnosti razilaze. O teškim stvarima piše verbalnom lakoćom. S fact news suprotstavlja se fake news o antifašizmu kojega se pobjedničkim revizionizmom izjednačilo s fašizmom: „Ljudi glume da su zaboravili, ali, ulice i trgovi pamte.” Uspješno miksa političku historiografiju i kroniku dana: „Nema više gradova prijatelja, što će nam prijatelji, navikli smo se na neprijatelje, s njima lakše izlazimo na kraj.” Radi se o historionostalgiji u akciji koja ne dozvoljava da oteti, potisnuti ili razrušeni materijalni dokazi postojanja prošlosti utječu na potrebu i dinamiku sjećanja i uspoređivanje sa sadašnjicom. Povijesti pokušava vratiti kredibilitet, osporavan kredibilitetom nove dogme o nepogrešivosti ideala.

Ono što ju razlikuje od „ženskog pisma” koje bi se možda trebalo očekivati od jedne poetese jest interes i poznavanje sporta, posebice nogometa, čime ruši maskulinističke predrasude o ženama, budući da se kontinuirano prisjeća ili oprašta od sportskih junaka koji modernim neznalicama ne znače ništa. „Gdje se to danas uči o sramu?” – krucijalno je pitanje koje postavlja nesablažnjivoj javnosti. Nasuprot autokratima koji u novim verzijama ponavljaju i prakticiraju stav Louisa XIV.: „Država – to sam ja!”, Jagoda, kao što joj ime govori, izvire iz humusa i može s pravom humanizma govoriti: „Domovina – to sam ja.” Otuda Lijepa naša čas postaje Lijepa nečija ili Lijepa tkoznačija.

Premda sastavlja dosje jednog vremena i nevremena, ne upušta se u duboke političke analize, ali kada to čini – čini originalno i oštroumno, poput atipične analize hrvatske desnice ili pak objašnjenja Josipovićeva poraza na predsjedničkim izborima. Točna je i njena medijska analiza Dnevnika HRT-a koju vrijeme nije demantiralo nego potvrdilo. Različitost sadržaja njenih kolumni: Papa i Glina, prisilno manjina, galerija regionalnih likova, naklon Sarajevu, prati feralovska odrješitost za verbalnu konfrontaciju sa svim negativno postojećim. Njena etika ne vrluda, nije podložna političarima i strankama i njihovim medijima, ne odustaje od političke korektnosti, mada ne može otrpjeti zdravstvenu povlaštenost zlih, pošto je dio društvene moći još uvijek u rukama onog ljudskog šljama „koga čak i sve vrste karcinoma izbjegavaju”. Ne nasjeda ejdžizmu. Ne podilazi ni čitaocima kojima ne dozvoljava bijeg u skepticizam, indolentnost i nezainteresiranost za realnu, a ne tek za manje opasnu, propagiranu stvarnost. No kao što su integritet i moralna hrabrost društveni izazov za kolumnist(ic)u, ništa manje nisu izazov i za čitaoca, zbog čega se nitko ne može nonšalantno upuštati u čitanje ove publicistike.

Winston Churchill je jednom rekao: „Štampu je lakše zdrobiti nego urediti.” Jagoda Kljaić se ne da zdrobiti. Volja za očuvanjem vlastitog identiteta je temeljna struktura njene kolumnistike.

Kako da hrvatska publika ne izbjegava medijske vijesti, ako ih tako uspješno izbjegavaju sami mediji? Ako publici, drugim riječima, već u naslovu dovoljno puta poručite da vam neće vjerovati, nije li logično da vas ona na kraju posluša? I ako joj uporno odbijate reći što se krije u toaletu, nije li očekivano da je toalet nakon nekog vremena ne zanima?

Milanoviću treba prevoditelj! Pokušavajući pojasniti izjavu oko navijanja za Hajduk, upleo se u novu nevolju. ‘Hajduk je isto tako i klub koji je imao petokraku u grbu, koji je igrao s petokrakom na prsima, dakle, mogao si se nabosti na nju…’, rekao je predsjednički kandidat. Tko će normalan pored tolikih oriđinala izabrati kopiju?

(Izjava povodom posjeta radnicima „Đure Đakovića u Sl. Brodu” 11.11.2019.)

Radnici Đure Đakovića, iz Slavonskog Broda već treći tjedan štrajkaju zbog neisplaćenih plaća za rujan. Dok za teški rad koji obavljaju radnici u zapadnoevropskim zemljama primaju plaće od nekoliko tisuća eura, našim radnicima se uskraćuje isplata i tih bijednih par stotina. Paradoksalno dok su radnici dovedeni u egzistencijalnu krizu, dioničari trljaju ruke jer dionice Đure Đakovića ovih dana – rastu.

O čemu je ovdje riječ – tvrtka koja ima popunjenu listu narudžbi, uspješnu proizvodnju vagona i vojni program, ulazi od prošle godine u probleme. Bivši upravitelj Tomislav Mazal prilikom predaje tvrtke svojem nasljedniku – Marku Bogdanoviću početkom 2018. izjavljuje da je tvrtka stabilizirana, spremna je za dokapitalizaciju i novog vlasnika. Do kraja te godine poduzeće će gomilati gubitke (od skoro 39 milijuna kuna, dok je godinu prije gubitak iznosio manje od pet i pol milijuna kuna), upravitelj Bogdanović će prije tri tjedna podnijeti ostavku.

Prošle godine Đuru Đakovića država skida s popisa tvrtki od državnog značaja. Taj korak pozdravlja najveći pojedinačni dioničar Nenad Bakić koji ima 17,71 posto dionica i poručuje da u skidanju te tvrtke s liste tvrtki od posebnog državnog interesa ne vidi nikakvu manu te da bi to moglo olakšati pronalazak strateškog partnera, a protivljenje većine slavonskobrodskih političara toj Vladinoj odluci naziva „politikantskim”. Nenad Bakić, čiji kolega iz projekta MojPosao Igor Žonja obnavlja funkciju predsjednika Nadzornog odbora, od početka štrajka radnika zbog isplate plaća nije se oglasio.

Đuro Đaković je pak u probleme s isplatom plaća ušao iz razloga što su banke tražile jamstva od Republike Hrvatske koje nisu dobile. U čemu je problem i može li ga se riješiti daljnjom privatizacijom, traženjem „strateškog partnera”? Hrvatsku zahvaća domino-efekt povlačenja države iz industrije, iako aktualni tragični slučajevi poput Uljanika i Brodotrogira pokazuju da je povlačenje države i privatizacija siguran put za zatvaranje nekad uspješnih poduzeća. Ne samo da nakon privatizacije ne vidimo razvoj i povećanje broja zaposlenih već je u velikom broju slučajeva riječ i o zatvaranju poduzeća. Vladajući ideolozi danas pozivaju da na bubnju završe i posljednji ostaci ostataka neprivatiziranih poduzeća poput Hrvatske poštanske banke i HEP-a iako se zadnjih 30 godina sve radi po istom modelu s neuspješnim rezultatima.

Sve se to zbiva pod krilaticom da je „država najgori gazda”, da je prema Đuri Đakoviću bila maćeha, te da slobodno tržište jamči općedruštveni prosperitet, kao i da je potrebno u Đuru dovući privatnog investitora i “zdrav kapital”. Tvrdi se da se prodavati mora, jer živimo iznad svojih mogućnosti. Ipak, pa i u slučaju Đure, pokazuje se da bi država trebala biti ta koja stabilizira tržišne potrese i koja bi trebala privredu organizirati u cjelinu, naročito u perifernim ekonomijama bez političke moći i idealne ekonomske niše ili specijalnosti. Uostalom i u mnogim se bogatim zemljama centra EU države nacionalizacijom vraćaju na stare posjede u brodograđevnom, naftnom i prometnom sektoru. Deindustrijalizacija i gubitak radnih mjesta mogu dovesti do novog vala iseljavanja iz Slavonije. Radnici „Đure Đakovića” već su upozorili da iz poduzeća odlaze oni najmlađi i oni bez kojih pogon ne može.

Država koja je 30% vlasnik još uvijek može urgirati, no ne samo na način koji je sugerirao bivši upravitelj koji zasigurno snosi odgovornost za nastalo stanje. Svakako jedan od mogućih koraka jest nastavak restrukturiranja, sukladno Smjernicama Evropske komisije o državnim potporama za restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u teškoćama. Iako će Vlada, ako pratimo uljanikovski scenarij, tvrditi da su joj „ruke vezane” – i ovom okviru Vlada ima instrumente za zaštitu vlastite industrije.

No, potrebno je i državno preuzimanje upravljanja, vraćanje Đure Đakovića na popis tvrtki od državnog značaja, nacionalizacija, te zaustavljanje privatizacije. Ministar Horvat kaže kako Đuro Đaković grupa treba ozbiljno restrukturiranje i strateškog partnera, očito pripremajući teren za prodaju Đakovića. Ista stvar je bila s brodogradilištima – kad je prodan Brodotrogir Danku Končaru govorilo se da će taj „strateški partner” obnoviti proizvodnju, modernizirati pogone i pokrenuti zapošljavanje. Ništa od toga se nije desilo niti u Uljaniku, niti u Brodotrogiru niti u bilo kojem drugom poduzeću u sklopu „lijepe tranzicijske priče”. Svaki puta je scenarij isti – poduzeće koje nije niti bilo u problemima odjednom treba spasitelja u liku „investitora” da bi potom bilo opljačkano i zatvoreno.

Iako radnici imaju “čvrsta” jamstva da će plaća biti isplaćena u ponedjeljak, ne bi trebali pristati na tiho gašenje, pritiske otkazima, odlazak svojih kolega, već aktivno pritiskati Vladu na rješavanje problema. Prodaja Đure Đakovića možda nekom privatnom dioničaru može biti korisna, ali to nije korisno za nacionalnu ekonomiju niti za same radnike.

Danas sam došla u Slavonski Brod radnicima Đure Đakovića izraziti podršku ali i ponuditi pomoć, između ostaloga i u objedinjavanju radničkih borbi poput onih u brodogradnji – solidarni i ujedinjeni radnici mogu lakše postići ciljeve u korist radništva, a onda i u korist narodne većine.

Za narodnu većinu, a ne bogatu manjinu!

radnickafronta

U Glasniku Slavonskog Broda, službenom glasilu grada Slavonskog Broda, broj 41 /studeni 2019/, jedino što je novo je uvodno obraćanje gradonačelnika svekolikom pučanstvu grada, a i ono je svojevrsna varijacija ranijih obraćanja. Sve ostalo iz sadržaja već je viđeno, a uobličeno je kao tiskana suma priopćenja objavljenih na službenoj stranici grada.

Na Glasnik zapravo više ne bi trebalo trošiti riječi ni zapažanja, jer on je dokaz za staromodnost gradske uprave, njenu bezidejnost, tvrdoglavost i neodgovornost?  Prije nego se osvrnem na jednu „komunalnu prijetnju“ iz friškog broja, podsjetio bih čitatelje na samo mali dio otvorenih kritičkih tvrdnji koje sam ranijih godina podijelio s javnošću o Glasniku, njegovim kreatorima i Velikom inspiratoru.

Gotovo da nam je ponestalo epiteta i definicija kojima bi opisali slabašne osobine i svu suvišnost ove šarene zbirke informacija o komunalnim djelatnostima Slavonskog Broda kojima dirigira i kojima se hvališe gradska uprava. Fascinira upornost izdavača da tapka na mjestu, i na razini forme i na razini onoga što se glasilu objavljuje. Svih ovih godina (!) predlažemo da Glasnik bude svevremenski koristan, poput almanaha u kojem bi se našlo zanimljivo štivo, činjenice i prognoze, povijest i vizionarsko predviđanja budućnosti, a koje povezuje politička, gospodarska i kulturna svakodnevica, aktualne političke odluke i izvršenje proračunski zacrtanog. Najlakše je sklepati glasilo od tekstova i fotografija, već objavljenih na službenoj internetskoj stranici. U redu, razumijemo potrebu da se tekstovi „uvežu“ u nadsumativnu cjelinu, ali onda to treba napraviti isključivo na mediju na kojem su prvotno objavljeni, a ne još dodatno nasilno arčiti papir. Da se tiska dva puta godišnje kao almanah onda bi Glasnik stvarno i uvezali.

***

Ova sklepotina od tekstova i fototografija, bez uredničkog voznog reda, ovaj uvenuli pregled s ambicijom nekakve inventure minulih događaja koji su se odigrali u razdoblju „od prošlog broja“, napravljen je bez novin(ar)skog šarma, i sastavljen s tendencioznom selekcijom prinesaka. Riječ je o fascinantnom bacanju novca kroz prozore jedne spore upravne kompozicije čiji pojedini vagoni dara nemaju ni na tom području, koja nema vještine napraviti čvrsti, cjeloviti, ali sažeti prikaz činjenica, događaja, pojava i sl. povezanih nekom općom idejom onoga što se događalo za vrijeme njene vožnje kroz politička zbivanja.

Što je svrha ovakvih slikovnica za odrasle? Informiranje? Nije! Šuštavolistajući pokušaj da se građani uvjere u kvalificiranost aktualne gradske vlasti? Nije! Magazinsko zabavljanje građana? Nije! Što je, dakle, Glasnik? Glasnik – povremeni svezak različitih tekstova u  u kome  se od ukupnog broja fotografija gradonačelnik Duspara nalazi na trećini, zastarjela je  forma samohvale i samopromocije. U tom smislu, izaziva smo prezir i podsmijeh.

 Na stranici 12, u tekstu objavljenom (prenesenom sa službene stranice grada) pod naslovom Komunalno uređenje Tvrđave kroz Eu projekt, prpošno se daju obećanja o realizaciji Parternog uređenja i komunalne infrastrukture u Tvrđavi Brod, uz sufinanciranje Europske unije. Neoprezni i naivni umalo nisu zapljeskali estetskom vizionarstvu gradskih otaca. Na vrijeme su u zraku zaustavili svoje ruke sjetivši se da u Tvrđavi (Reduitu) možda postoji neeksplodirana bomba. Misle li u Gradu da će EU (novčana kesa) biti suučenik u mogućoj nesreći? Namjerava li se gradonačelnik dr. Mirko Duspara o svemu NAPOKON oglasiti iz svog ureda i garantirati da je bomba samo tlapnja u glavama Darka Dakyja Lončara, Ivana Jakobovića, Stjepana Lončarića i Mile Golubića i da je Tvrđava sigurna za predviđene radove?  Hoće li dati zeleno svjetlo za izvođenje rečenog projekta, a da pirotehničari nisu potvrdili da je teren (o)čišćen dnosno razminiran? Treba li on, zajedno s policijom, umiriti žitelje Slavonskog Broda, prije nego li se bilo što pokuša?

Odgovore o komunalnoj prijetnji iz Glasnika Slavonskog Broda, saznat ćemo, po običaju ažurno, u sljedećem broju Glasnika. Ili, gradonačelnik napokon shvati što mu je dužnost učiniti.

Kokoši, kao što možda i znate, nisu pretjerano lucidna stvorenja. Godinama već, duže od desetljeća, svakodnevno se, pri povratku iz grada, u autu susrećem s prirodnim ograničenjima kokošjeg duha i poimanja svijeta. One, naime, slobodno šeću asfaltnim puteljkom prema našoj kući i moram sasvim usporiti da ih po dvije-tri ne pregazim. Ali ne bi ni to bio problem da se kokoš iole logično i suvislo ponaša pri nailasku bijele metalne zvijeri, da bježi s puta kao što to čine ljudi i mačke, ili da protivnika sa strane olajava, dobro pazeći da ne ode pod kotače, kao što čine iskusni, borbeni i nadasve srčani i pametni seoski psi. Kokoš, za razliku od njih, bezglavo glavinja asfaltom, uskokodače se od straha, maše onim neupotrebljivim i ružnim krilima, i nikako da se skloni u kraj. Kokošji strah je istovremeno silan i sitan, golem i tako jadan, sva se, nesretnica, uspaniči, na čas je kao stotina ljudi, muškaraca, žena i djece, u malenom drvenom čamcu na uzburkanom Mediteranu, i tko god ima srca, neće prezreti patnju pretpostavljene kokošje duše, ali čim se, ipak, skloni s asfalta, čim uspije pobjeći u stranu, ona već sljedeće sekunde zaboravi sve. Iščili joj iz glave i onaj strah, i panika, i patnja – sve ono po čemu je kokoš isto što i čovjek – i već je bezbrižna i budalasta u svojoj drevnoj, pretpotopnoj, dinosaurusovskoj gluposti, pa kljuca šljunak pokraj puta, i nastavlja svoju bijednu kokošju egzistenciju.

Već duže od desetljeća, koliko živim na selu, strepim od toga da automobilom ne zgazim susjedovu kokoš. Ili dvije-tri odjednom. Valjda je to uobičajeni vozački refleks: svakog je normalnog čovjeka strah dok upravlja tim bezumnim limenim hajvanom, bržim od svega živog, jer bi njime, ne daj Bože, mogao zgaziti mačku, psa, kokoš, čovjeka. Samo za čovjeka slijedi društvena sankcija. Ali za sve žive, od čovjeka do kokoši, slijedi ona u pravilu mnogo teža i trajnija sankcija čovjekove samoće, njegove pameti i srca, njegove savjesti. Što god netko o tome mislio, moja savjest ne može podnijeti gaženje susjedove kokoši. Zato što je ta kokoš u onih nekoliko trenutaka smrtnoga straha isto što i svatko od nas. Ta kokoš je, da oprostite, ja. A to što se u sljedećem trenutku, preživi li, ona više ničega ne sjeća, to nije naročita utjeha.

Prije nekoliko dana neki su bolji portali objavili i interpretirali vijest koja je mnogo važnija od mnogih vijesti koje stižu iz Sabora i Vlade, važnija od predizborne kampanje predsjedničkih kandidata, od toga je li Škorin šofer prekoračio brzinu na autoputu i je li mesar svojoj kćeri platio maturu u Americi ili je, kao i svoj drugoj odabranoj djeci, maturu, ipak, platila Titina Jugoslavija. Vijest je glasila otprilike ovako: Ivan Gazdek, dvadesettrogodišnji nogometaš NK Jelengrada, za utakmice Druge lige Sisačko-moslavačke županije protiv NK Jasenovca nogom je raspalio kokoš koja je doskakutala i doklimala na teren za igru, a zatim je bacio preko ograde. Vijest je postala viralna, preuzeli su je tabloidi i toaletoidi, prešla je granice Hrvatske, izašla izvan tijesnoga i opustošenog hrvatskog i regionalnog informacijskog prostora, te je, kao malo koja druga vijest o onom što se kod nas zbiva, otišla u svijet. A udruga Prijatelji životinja kazneno je prijavila Gazdeka, inače igrača s brojem pet na dresu, koji po nekoj već sasvim zapuštenoj tradiciji nosi posljednji čovjek obrane.

Premda u kokoši vidim sestricu našu pernatu, imam razumijevanja za Ivana Gazdeka i baš mi je žao što je po nečemu ružnom postao tako poznat. Dva su moguća objašnjenja njegova zlog čina: prvo da se htio napraviti važan, drugo da je nogom prokinuo kokoš iz jada i nemoći. Najprije prvo: ako jedan od vodećih policajaca u državi vozi stošezdesetšest kilometara na sat tamo gdje je ograničenje pedeset, nakon čega ga brani jedan od vodećih sudaca u zemlji, objašnjavajući stvar tako da su se to na uglednog policajca okomili komunisti, zašto onda jedan mladić ne bi napucao kokoš? I policajac i on samo se prave važni pred društvenom zajednicom.

Drugo moguće objašnjenje zahtijeva šire objašnjenje. U zemlji u kojoj se nogomet ne igra iz zabave, frustrirajuće je kad ti kokoši utrče na teren. U zemlji u kojoj je nogomet skoro i jedina forma društvenog zajedništva i solidarnosti, i jedina sadržina žive nacionalne kulture, frustrirajuće je igrati u Drugoj ligi Sisačko-moslavačke županije. Tu gdje se u sudbonosnim trenucima po naciju i nacionalno samopotvrđivanje predsjednica oblači u fudbalističku uniformu, baš kao što su se diktatori iz prethodnih vremena u istim takvim trenucima oblačili u generalske i admiralske uniforme, tu gdje je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza godinama među nekoliko najvećih poreznih dužnika u zemlji, i gdje su zaslužni fudbalisti u biti oslobođeni plaćanja poreza zemlji koju najviše vole, tu gdje je onaj koji vedri i oblači u nacionalnom nogometu, te jedan od aktualno najmoćnijih ljudi u zemlji, ujedno i bjegunac pred hrvatskim sudom i zakonom, koji se sklonio u drugu zemlju, i sasvim je izvjesno da će se u Hrvatsku jednom vratiti kao pobjednik nad hrvatskim sudom i zakonom, tu gdje za fudbaliste i nema suda i zakona, i gdje je zaslužnim fudbalistima dopušteno da pred sudom lažu, mijenjaju iskaze kako to odgovara njihovu velikom gospodaru, tu gdje učiteljski sindikati, tražeći veće plaće i više poštovanja za prosvjetne radnike, izlaze na Trg svetoga Marka u onim istim fudbalističkim uniformama i tamo pjevaju navijačke pjesme, a sve s nakanom da na taj način patriotizmom i ljubavlju prema Hrvatskoj i samoj supstanci hrvatstva nadmaše Sabor i Vladu, tu gdje je fudbalizam vrhovna ideologija, tu je sasvim prirodno nogom napucati kokoš kada ti se pojavi na terenu. Jer kokoš na nogometnom terenu izraz je nepoštovanja prema onom što je ovdje mjera stvari. Kokoš na nogometnom terenu pokazuje Hrvatu koliko je neuspješan u onom što je najvažnije.

A zlosretni Ivan Gazdek, posljednji čovjek obrane NK Jelengrada, kluba koji se natječe u Drugoj županijskoj ligi Sisačko-moslavačke županije, ligi za koju nismo ni znali prije nego što je Gazdek raspalio kokoš, u vladajućoj hijerarhiji nacionalnih elita pri samom je dnu. Ivan Gazdek neuspješan je i u odnosu na svekoliko hrvatstvo beznačajan kao da je antropolog, teorijski fizičar, kartograf, geograf, semiotičar. Iza i ispod njega još su samo povjesničari arhitekture, psihoanalitičari, oboisti i kaligrafi. I to oni ćirilični. I, naravno, književnici. Ali samo hermetični. I kako onda ne bismo razumjeli čovjeka kad nogom degažira kokoš? Sa svog terena i s ovoga svijeta.

Da je tako, nogom u guzicu, degažirao migranta preko hrvatske granice, nakon što mu je prethodno otuđio mobitel i novac – što su, barem prema izvještajima inozemnog tiska i organizacija za ljudska prava – sve uz ovlasti s višega mjesta, radili pojedini uniformirani hrvatski građani, Ivan Gazdek bi se našao pod zaštitom ministra unutarnjih poslova, premijera, predsjednice, kao i cjelokupnog fudbalističkog, patriotski raspoloženog puka. Migrant je u odnosu na kokoš doista nitko i ništa. Ima da ga nema. I onda ga nema.

Ali, vratimo se na početak, nije kokoš kriva ako se u Hrvatskoj tako postupa s ljudima. I nije kokoš kriva, kao što ni onaj migrant nije kriv, za hrvatske fudbalističke frustracije. Eto, zato bi Ivan Gazdek trebao iz ove nevolje izvući pouku. A mogao bi, jer je u nekoj vrsti javne isprike ponabrajao životinje koje ima u roditeljskoj kući, e ne bi li tako rekao da on nije nikakav zlostavljač. Mene je, priznajem, time ganuo.

A je li licemjerno, kao što neki tvrde, braniti kokoš, koju ćeš sutra svejedno pojesti? Ne, nije licemjerno, kao što nije licemjerno ni biti prijatelj životinja i mesojed. Suštinska je razlika u tome ubijaš li, nanosiš li bližnjemu bol da bi ga pojeo, ili to činiš iz zabave, bijesa, hira. Život je, između ostaloga, konstantno nanošenje bola svemu što nije ti. I travu boli kad se po njoj hoda. Eto zato pazim da ne zgazim kokoš i zato vjerujem da je Ivanu Gazdeku ipak pao kamen sa srca kad je čuo da je njegova žrtva živa. I ničega se, naravno, ne sjeća. Ali ne zbog intenziteta traume, nego naprosto zato što je kokoš.

Bila bi ovo sretna zemlja kada bi kokoš bila najveća žrtva njezina fudbalizma. 

jergovic

Macronova izjava da je Bosna i Hercegovina tempirana bomba pokazuje kako je, nažalost, bar djelomično u pravu britanski sociolog Frank Furedi koji tvrdi da se kultura Zapada hrani terorom te tako nehotice svojim neprijateljima pruža poziv da bude terorizirana. Pritom ta politika straha i zastrašivanja stvara atmosferu u kojoj se građani boje nepoznate prijetnje, nepoznatih terorista, nepoznatih džihadista. Strah od terorizma je, tvrdi ovaj sociolog, mnogo veći kod političkih elita negoli među običnim stanovništvom. Loši političari ne vole ni svoj vlastiti narod, boje ga se, i zato ga stalno drže u psihozi straha.

Bosna i Hercegovina je kaotična i nefunkcionalna država. To potvrđuje i činjenica da ju njezini građani posljednjih godina masovno i vjerojatno nepovratno napuštaju. Zato nisu potrebne nikakve ekspertize ni domaćih ni stranih stručnjaka, to ponajbolje znaju stanovnici ove zemlje preko čijih se života prelama ta kaotičnost i nefunkcionalnost. Za to najveću odgovornost snose domaći političari, ali je velika odgovornost i međunarodne politike koja nema usuglašen stav o Bosni i Hercegovini. Upravo je međunarodna zajednica daytonskim sporazumom i mnogim drugim odlukama, omotala Bosnu i Hercegovinu „mrtvačkom ponjavom“ te u njezinu počast trideset godina „zvoni pogrebnim zvonom“ (M. Krleža).

Kad francuski predsjednik Macron za Bosnu i Hercegovinu kaže da je „tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku“, on time na ovu zemlju i njezine stanovnike stavlja „međunarodnu političku metu“, izlaže ih sumnjičavosti, preziru i linču svijeta, izopćuje ih europskog civilizacijskog konteksta i dodatno pojačava strah među bosansko-hercegovačkim stanovnicima i njihovim susjedima – u Hrvatskoj i Srbiji, koje ionako o ovoj zemlji misle uglavnom najgore, bar ako je suditi po izjavama njihovih političkih predstavnika. Da je kojim slučajem netko od moćnijih i utjecajnijih europskih političara Macronovu Francusku nazvao „tempiranom bombom“, zašto bi imao razloga, budući se u Francuskoj posljednjih godina, nažalost, dogodilo više terorističkih napada, Macron bi podigao na noge cijelu Francusku, pljuštale bi diplomatske note i s pravom bi se uvrijedili francuski građani.

Moguće je da Macron slabo poznaje Bosnu i Hercegovinu, njezinu noviju povijest i odnose u ovom dijelu Europe, ali bi kao predsjednik države koja je sudjelovala u svim relevantnim političkim dogovorima vezanim za Bosnu i Hercegovinu i koja ima veliku ulogu u Vijeću sigurnosti i u Vijeću za provedbu mira, morao znati da teška i generalna etiketa, sve da u njoj i ima nešto od istine, djeluje razorno i da samo pogoršava unutarnje odnose u ovoj zemlji. Vidjelo se to i po reakciji Milorada Dodika, koji se neskriveno obradovao Macronovoj izjavi, zahvaljujući mu „što je svjetskoj i francuskoj javnosti saopćio istinu“ na koju zluradi Dodik „duže vremena ukazuje i zbog čega trpi kritike iz međunarodne zajednice.“ Macron je svojom izjavom, zaključuje Dodik, priznao „da ovako nakaradno ustrojena BiH predstavlja opasnost za EU zbog islamskog terorizma i ratnika džihada koji su regrutovani u BiH za ratišta u Siriji i Iraku, a koji se sada vraćaju u zemlju.“ Dodik je pritom optužio Zapad „što je dugo godina ohrabrivao sarajevske hegemonističke i centralističke krugove, dok je BiH snagom djelovanja sarajevskih političkih krugova skliznula u potpuni islamistički ekstermizam.“ Ohrabren Macronovim riječima, tako zbori Milorad Dodik, političar koji godinama „terorizira“ Bosnu i Hercegovinu i njezine građane, uživajući pritom neograničene beneficije vlasti i institucija velikosrpskog i republičko-srpskog režima koji čine sve da onemoguće postojanje Bosne i Hercegovine.

U Bosni i Hercegovini živi manje od dva milijuna muslimana, dakle, gotovo dvostruko manje nego u Francuskoj, deset puta manje nego što ih trenutno ima u zemljama Europske Unije, a dvadeset puta manje nego što ih ima na europskom kontinentu. Već i sama statistika govori koliko je neutemeljen strah od bosansko-hercegovačkih muslimana koji, nakon rata devedesetih godina, integrativno i mirno žive u zemljama Europske Unije. Ako među bosansko-hercegovačkim muslimanima i ima onih koji su potencijalni teroristi, to opet ne daje nikom za pravo da cijelu zemlju i sve muslimane označi islamskim teroristima. Potencijalnih i stvarnih islamskih terorista ima puno više u zemljama Europske Unije, o tome svjedoče i teroristički napadi, pa nitko nikad nijednu od tih zemalja nije nazvao tempiranom bombom.

Neosporno je da je terorizam veliko zlo i jedan od najvećih problema suvremenog svijeta i da je posljednjih desetljeća diljem svijeta odnio tisuće nevinih života. Neosporno je i to da se potencijalni teroristi mogu pojaviti posvuda, pa i u Bosni i Hercegovini, ali to i dalje ne daje za pravo nikome, pa ni francuskom predsjedniku, da na čitavu zemlju odnosno sve bosansko-hercegovačke muslimane stavi terorističku oznaku. Takva etiketa tim više je perfidna i licemjerna jer međunarodna zajednica, i Francuska među njima kao jedna od najutjecajnijih država u svijetu, ionako kontroliraju sve na Balkanu pa tako i u Bosni i Hercegovini. Macron je svojom optužujućom izjavom stavio metu na bosansko-hercegovačke muslimane, na iste one muslimane koji su zbog šutnje Europe i Francuske prošli pakao genocida, etničkog čišćenja i logora u posljednjem ratu, koji su, dakle, bili žrtve ratnog terora.

Unatoč ovakvim izjavama, ili baš zbog njih, Bosna i Hercegovina tim više mora otvoriti oči pred potencijalnim teroristima u vlastitom dvorištu, jer je neosporno i to da među bosansko-hercegovačkim muslimanima ima pojedinaca koji su doista išli na strana ratišta i koji simpatiziraju politički islam u njegovom najekstreminijem obliku. Da pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči, pokazuju i neki ekstremno nacionalistički mediji kao što je primjerice opskurni bošnjačko-turski tjednik Stav, koji promovira vulgarni bošnjački nacionalizam i opravdava osvajački politički islam. Ali ni zbog stavovskog patološkog militarizma koji udara i po svojima, ne može se sve bosansko-hercegovačke muslimane i Bošnjake proglasiti fundamentalistima i nacionalistima. Ipak, koliko god Macronova izjava bila uvredljiva, ponižavajuća i gorka, ni Islamska zajednica BiH ni politički vođe Bošnjaka ne bi se smjeli uljuljati u autoviktimološki sindrom koji kao i kod drugih vjera i naroda zamagljuje pogled i ne dopušta da se vidi i vlastito zlo – vlastiti fundamentalizam i nacionalizam.

Nema sumnje da je ova Macronova izjava teško uvrijedila bosansko-hercegovačke muslimane i Bošnjake, kao što je i odgoda otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, zahvaljujući ponajviše protivljenju politički moćne Francuske, iznevjerila očekivanja mnogih građana u tim zemljama. Macron se ovakvim postupcima pokazuje kao nedorastao, nepromišljen i nerazborit državnik koji dodatno produbljuje političke krize upravo ondje gdje su one desetljećima konstanta. Sve to ukazuje i na slabosti Francuske i Europske Unije koje svoje unutrašnje probleme prikrivaju pokazivanjem mišića prema najslabijima. Očigledno je da sve to Macron čini kako bi se održao na vlasti, ali i kako bi se pozicionirao kao glavni političar Europske Unije. Da bi postigao i jedno i drugo, a i jedno i drugo mu izmiče, Macron se od zagovornika europske širine pretvara u populističkog i desničarskog političara. Upušta se u difamatorske operacije i zlonamjerne dezinformacije, olako izriče optužbe i ne podnosi kritiku, a sve su to karakteristike umišljenog, i zbog vlastitih političkih neuspjeha, ogorčenog i drskog egokrate.

Macronova izjava da je Bosna i Hercegovina tempirana bomba pokazuje kako je, nažalost, bar djelomično u pravu britanski sociolog Frank Furedi koji tvrdi da se kultura Zapada hrani terorom te tako nehotice svojim neprijateljima pruža poziv da bude terorizirana. Pritom ta politika straha i zastrašivanja stvara atmosferu u kojoj se građani boje nepoznate prijetnje, nepoznatih terorista, nepoznatih džihadista. Strah od terorizma je, tvrdi ovaj sociolog, mnogo veći kod političkih elita negoli među običnim stanovništvom. Loši političari ne vole ni svoj vlastiti narod, boje ga se, i zato ga stalno drže u psihozi straha.

tacno

Do kada ćete prodavati čast ove zemlje, koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od jedne od najnečasnijih tvorevina u Europi, od ustaškog pokreta?

Donosimo govor dr. Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine u Zagrebu, održanog na Trgu žrtava fašizma na godišnjicu Kristalne noći:

“Dragi prijatelji, danas, nakon završetka Šabata, 9. studenog 2019. godine, želim vas podsjetiti na jedan od najvećih pogroma i kulturocida u povijesti Europe, koji se dogodio prije 81 godine – na takozvanu KRISTALNU NOĆ. U noći od 9. do 10. studenog 1938. u čitavoj Njemačkoj i Austriji gorjele su sinagoge, razbijali su se izlozi, uništavala se imovina Židova.

U tom nacističkom divljanju živote je izgubilo više od 1.300 osoba, razoreno je ili teško uništeno 1.400 sinagoga i više od polovice zgrada židovskih općina u Njemačkoj i Austriji; opustošeno je 7.500 trgovina. Idućeg dana, 10. studenog, odvedeno je u koncentracijske logore više od 30.000 muškaraca.

Kristalna noć, nazvana je po gomili stakla razbijenih izloga židovskih dućana, bila je rezultat državnog antisemitizma, koji se počeo širiti kad su Hitler i nacionalsocijalisti preuzeli vlast. Obilježava se kao prijelaz od diskriminacije njemačkih Židova, započete  1933., do sistematskih progona koji će za nepune tri godine završiti genocidom nad europskim Židovima na područjima nacističke vojne moći.

Da, bio je to početak najmračnijeg razdoblja ljudske povijesti. Mi ga Židovi obilježavamo kao najavu HOLOKAUSTA, SHOE i strahota Drugog svjetskog rata.

Današnji dan obilježava se u mnogim europskim zemljama na različite načine. Oficijelna vlast u Njemačkoj spaja ga sa sjećanjem na pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine. Kako je rekao nekadašnji predsjednik Joachim Gauck, ta dva povijesna događaja ne smiju se nikada zaboraviti – prvi kao čin nacističkog barbarstva, a pad Zida kao novi početak.

Antisemitizam je u Europi u porastu. Prije mjesec dana – prvi puta nakon Holokausta – u Njemačkoj, u gradu Halle, došlo je do oružanog napada jednoga neonacista na sinagogu u vrijeme Jom Kipura, velikog židovskog praznika. Slične događaje bilježimo posljednjih godina i u drugim gradovima i zemljama Europe. Upozorio sam prije četiri godine na pojave netrpeljivosti i nasilja – i usporedio to s tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Sigmund Ginsberg uspoređuje stanje duhova u Europi danas i 1933. godine, i nije jedini koji to čini. U svojoj knjizi „Sindrom 1933“ upozorio je na kulminiranje pojava, koje svjedoče, da u Europi nešto vrije i da to nije nimalo bezazleno, niti bezopasno. Radi se o pojavama netrpeljivosti i mržnje na rasnoj osnovi. Žrtve su oni koji su drugačiji – bili to emigranti, doseljenici, nacionalne manjine, Romi, pripadnici navodno manje vrijednih naroda, istočnjaci, muslimani, Židovi, pripadnici drugih vjera i drugačijih seksualnih orijentacija.

Te pojave s pravom zabrinjavaju.

Kakva je situacija u našoj sredini?

U Njemačkoj i Austriji, kao ni u bilo kojoj zemlji zapadne Europe, nije moguće relativizirati ili negirati postojanje koncentracijskih logora smrti, izjednačavati žrtve nacizma i antifašizma, sila osovine i savezničkih snaga. Ne može se ublažavati to što je bila nacistička Njemačka; što su bile žrtve nacizma; što se događalo u Auschwitzu, Birkenau, Buchenwaldu i ostalim logorima smrti. Ove godine sud u Strassbourgu potvrdio je kaznu izrečenu u Njemačkoj jednome Nijemcu, koji je negirao žrtve Holokausta.

Ali takvo negiranje moguće je u Hrvatskoj. Danas se i dalje izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret, žrtve i koljači. I dalje pseudopovjesničari stvaraju novu povijest Hrvatske, rehabilitiraju NDH, koja je jedina u Europi donijela svoje rasne zakone i imala svoje koncentracijske logore; koja je fašistima predala svoj teritorij, koji je bio vraćen zahvaljujući antifašističkoj borbi.

S druge strane izmišljaju zločine, koji to nisu bili ili ih podmeću pobjednicima. Gospođa predsjednica traži da se ponovno prebroje žrtve koncentracijskog logora smrti Jasenovca. Upitajmo se – zašto?

To je naša stvarnost, to je naša sramota.

Na  hrvatskoj javnoj televiziji gotovo svakodnevno u emisiji „Dogodilo se na današnji dan“ možemo pratiti eklatantnu reviziju povijesti, gledajući iskrivljenu sliku događaja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Danas u toj emisiji nije uopće spomenuta Kristalna noć.

To je naša svakodnevnica.

Navodim nekoliko primjera:

U sramotnom mijenjanju povijesti ustaškog dječjeg logora u Sisku i Jastrebarskom sudjeluje i crkva, ali i vlast. Tumačeći kako su to bila prihvatilišta, gdje se brinulo o toj djeci i da to nisu bili logori, vrijeđaju i preživjele koji znaju što se događalo.

U komemoraciji za žrtve totalitarnih sistema, 23. kolovoza, na šestinskom groblju, gdje su stradali pripadnici ustaške i njemačke vojske, sudjelovali su najviši državni dužnosnici – od predsjednice republike, izaslanika predsjednika vlade i ministara, do gradonačelnika. U kojoj zemlji zapadnoeuropske civilizacije je to moguće? Njemačkoj? Austriji? Italiji?

Istoga dana vladina delegacija zapalila je na Mirogoju svijeću pred spomenikom ustaškoj vojsci i pred grobnicom narodnih heroja-komunista. Nije li to pokušaj izjednčavanja ustaša i antifašista?

Hodajući ulicama hrvatskih gradova ili vozeći se kroz mjesta Lijepe naše, nažalost ćete na mnogim mjestima vidjeti neprimjerena, zakonom zabranjena obilježja NDH i nacističke Njemačke, ali i napise mržnje prema drugima i drugačijima. Takvi se i fizički napadaju, a onda se te napadače opravdava i ne kažnjava. Na sajmovima se prodaju obilježja kao što su: U s križem, Za dom spremni, kukasti križevi.

Usred Zagreba, nadomak Jelačićeva trga, kraj makete grada u Bakačevoj ulici, građani i turisti nedavno su mogli gledati poruku UBIJ SRBINA gotovo punih tjedan dana. Toliko je trebalo da se ukloni. Isto to mjesto, kao i čitav centar, pokriveni su kamerama. Ali počinioci nisu nađeni, ali je istoga dana pronađena i kažnjena osoba koja je na spomenik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nacrtala srp i čekić. Čovjek koji je u Zadru nekoliko natpisa UBIJ SRBINA pretvorio U LJUBI SRBINA ispitivan je u nekoliko navrata.

To je naša stvarnost. Gospodo, gdje smo?

Neki saborski zastupnici iz vladajuće stranke predložili su ukidanje dana obilježavanja antifašističke borbe kao državnog praznika. Mislim da nismo daleko od toga, da isti ti predlože da se državnim praznikom proglasi dan osnutka NDH, 10. travnja 1941.

Vi dozvoljavate da se tolerira rehabilitacija ustaškog pokreta i NDH, zločinačke tvorevine sazdane na rasnim zakonima. Dozvoljavate izjednačavanje ustaštva i antifašizma. Financirate novu povijest Hrvatske i dajete potporu da se infiltrira u sve pore ovog društva, od školskog odgoja nadalje.

Tko je u Hrvatskoj odgovarao za negiranje zločina NDH i postojanje koncentracijskih logora smrti?

Do kada ćete prodavati čast ove zemlje, koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od jedne od najnečasnijih tvorevina u Europi, od ustaškog pokreta?

Tu smo, da se sjetimo KRISTALNE NOĆI, da se poklonimo svim žrtvama rasnih zakona ma gdje završile i da ne dozvolimo izjednačavanje ustaštva i antifašizma.

I da upozorimo na opasnost od ksenofobije i nacionalizma. Na opasnost koja je pred vratima.”

tacno

Ovaj put predstavljam vam Dragicu Kantoci, dizjnericu ogrlica, ženskih „kravata“/mašni i traka za kosu, iz Pregrade.

KAKO JE SVE POČELO?

Po struci sam magistra tekstilne tehnologije i inženjerstva i nakon završenog fakulteta imala sam priliku raditi u struci te iskusiti čari realne proizvodnje kao i rad sa studentima na fakultetu. Kako sam stekla predivna i korisna radna iskustva, znala sam da ću ih iskoristiti prije ili kasnije za ostvarenje svojih ideja koje vučem još od malena rastući uz svoje sestre kreativke! Kreativnost je nešto od čega se ne mogu odmaknuti ni jedan dan, radilo se tu o slikanju, fotografiranju, pjevanju ili šivanju. Sjećam se kako sam rođendanske poklone izrađivala sama od kad znam za sebe i tako se nastavlja i dan danas. Ipak, odlučila sam tu strast i hobi pretvoriti u posao uz veliki poticaj, podršku pa i suptilni nagovor moje obitelji.
Na meni je sada da istražujem dokle sežu moje granice. Danas je to puno lakše uz poticajna sredstva za samozapošljavanje koje sam dobila u veoma kratkom roku od trenutka predaje poslovnog plana!

OTKUD TAKO ZANIMLJIV NAZIV OBRTA?

Dra’n’gulie je naziv mojeg obrta. Mislim da većina ljudi zna što su drangulije. Ima li onih koji ne znaju, google ih opisuje kao predmete čija su vrijednost, način i razlozi upotrebe poznati jedino njezinom vlasniku. Kriju nam se po policama i kutijama i ne želimo ih se riješiti! Moja soba oduvijek je bila oličenje drangulija Doduše, one bi uvijek pronašle svoju svrhu-za izradu poklona! Još za vrijeme približavanja moje konačne odluke o otvaranju obrta, usred noći sinula mi je ideja o nazivu i nisam se dvoumila ni u jednom trenutku- dra’n’gulie. Dakle „dra“ kao početna tri slova mojeg imena i „and gulie“ kao moj „izmišljeni frend otmjenog imena“, a sve zajedno asocira na drangulije. Pod istim nazivom nalazi se i na facebooku i na instagramu.

ŠTO SVE PROIZVODITE I KAKVI SU POVRATNI EFEKTI?

Dra’n’gulie su modni detalji izrađeni strojnim i ručnim šivanjem tekstilnih materijala raznih vrsta, dezena, boja i finoće i to u obliku ogrlica, ženskih „kravata“/mašni i traka za kosu. Moram priznati da mi gotovo svaki dan pristižu divne pohvale i podrška sa svih strana pa čak i od naših susjednih zemalja s kojima nažalost još ne poslujem, no i ta opcija je u razmatranju kad za to dođe vrijeme.

TKO SU KUPCI DRANGULIJA?

Dra’n’gulie naručuju i nose mlade djevojke, mame i njihove djevojčice u kombinaciji od istih dezena, poslovne žene i starije gospođe. Za sami početak reakcije kupaca su više od očekivanog. Nadam se da će se tako i nastaviti jer uživam u svakom trudu uloženom u dra’n’ gulie: od nabave materijala, njihove izrade, fotografiranja gotovih proizvoda, izrade pakovanja, komunikacije sa kupcima, slanja pošiljaka pa čak i vođenja administrativnog dijela ovog posla

KOLIKO VREMENA I POSVEĆENOSTI IZISTKUJE VAŠE STVARALAŠTVO?

Izrada dra’n’gulie proizvoda zahtjeva posvećenost više od osam sati dnevno, ponekad čak od jutra do kasno u noć, no u tome uživam i ne žalim se

KOJI SU VAŠI PLANOVI?

U bližoj budućnosti planiram sudjelovati na popularnim sajmovima pretežito u Zagrebu gdje bi potencijalni kupci mogli uživo doživjeti dra’n’gulie, odnosno materijale od kojih su izrađeni, a u daljoj plasiranje proizvoda u određene prodavaonice unutar i izvan granica Lijepe Naše. Uz to mi je cilj i svakodnevno razvijati nove ideje i pretvarati ih u proizvode koje jedva čekam predstaviti u novoj facebook i instagram objavi, a najdraže od svega mi je sretan feedback mojih kupaca Vidjet ću s vremenom kako će se stvari odvijati, no kako god bilo, sretna sam što sam se odlučila za taj korak i svim kreativcima koji u sebi godinama ‘kuhaju’ ideje, neka ih ne odgađaju, već krenu i testiraju svoje granice

Dobivši priliku pisati o ženskim ulogama u prvom licu jednine, prvim tekstom sam se predstavila kao feministica! Od tada je prošlo više od godinu dana a mene nije napustio osjećaj da sam u usporedbi sa ženama opisanim u tom tekstu, sasvim mala i beznačajna feministica. Tada sam odabrala mušku definiciju pojma feminizam opisanu kao: .. „Feminizam je pokušaj osvajanja prostora u kojem do tada nismo imale pristupa“. Namjerno sam usporedbom priče o SKOJ-evkama i časnim sestrama šokirala čitatelje/ce jer mi smeta sveprisutno mišljenje koje odašilje desnica preko oltara tumačeći feminizam kao nešto opasno loše po kršćanstvo i hrvatsku obitelj. Podsjetila sam na herojske postupke SKOJ-evki i partizanki jer su u II sv. ratu pokazale veliku hrabrost i odanost borbi za slobodu. Zbog toga su ih domaće izdajice i fašisti – okupatori hapsili, ponižavali, mučili, strijeljali i vješali na ulicama i trgovima – javnom prostoru „u kojemu do tada nismo imale pristupa“! Slično herojstvo i izdržljivost su krasili bl. Mariju Propetog Isusa Petković, časnu sestru koja je iz Blata sa otoka Korčule zajedno sa nekoliko prijateljica – mladih časnih sestara – početkom 20.stoljeća (1920.g.) pošla u Slavoniju, Baranju, Srijem i Vojvodinu prositi hranu za otočke udovice i gladnu siročad. Cijeli taj meni nezamislivo težak i dugi put su prevalile u kolima s konjskom zapregom i natovarenih kola se vratile prevalivši više od tisuću kilometara.

http://www.sbperiskop.net/kolumne/ana-skornjac-drage-citateljice-i-citatelji-obucite-ponekad-tude-cipele-i-iz-njih-promatrajte-svijet

Nedavno sam odlučila pohađati tečaj kreativnog pisanja koji je predavačica započela teorijom što treba sadržavati ta pisana forma. Uspjela sam shvatiti radi čega neki maturanti imaju problem pišući ga jer sam ga dobila za domaći rad i to u formi >raspravljačkog< eseja. Priznajem da sam se ipak obradovala takvom zadatku, jer potrebu da vam prenesem plimu dojmova nakon čitanja petstotinjak stranica knjige naslova: „Marija Magdalena – od Isusove učenice do filmske bludnice“ mogu samo u raspravljačkom duhu. Prošle (2018 g) ju je štampao Institut Đuro Pilar iz Splita a sadržaj čine analize uzroka koji su kroz stoljeća Isusovu sljedbenicu, učenicu i apostolu Mariju Magdalenu prikazali kao filmsku bludnicu. Istovremeno autorica Dr. Jadranka Rebeka Anić traga za odgovorom o identitetu Marije iz Magdale kao i bezbrojni egzegete prije nje. Tisuće sati su potrebni kako bi zainteresirani pogledali, pročitali, poslušali i sagledali na koje je sve načine taj popularni biblijski lik inspirirao pripovjedače, slikare, književnike, glazbenike, scenariste, .. učinivši je zanimljivom bez obzira koliko su se autori udaljili od novozavjetnih izvora.

Uz splitsku teologinju Dr. Anić, koautorica u stvaranju ovog djela je Irena Sever Globan. Ona je u zadnjem dijelu knjige sustavnom teološko – kulturnom analizom obilježila 120 godina Marije Magdalene na filmskom platnu. Objelodanivši više od dvadeset detaljnih opisa filmskih scena različitih autora, s lakoćom je nama laicima objasnila kojim filmom i u kojem svjetlu je scenarijem i glumom ocrtan Marijin lik. Ona naglašava kako je najznačajniji iskorak učinio Spencer u filmu „Sin Božji“ gdje je cijelo vrijeme filma Marija prikazana kao apostola uz Petra, Tomu i Ivana, bez seksualnih aluzija, gdje se ona direktno obraća Isusu uvlačeći ga u teološke rasprave. Prikazana je kao 13 apostola,  prisutna i na Posljednjoj večeri. Nakon četiri godine, Garth Davis u svom filmu o Mariji Magdaleni ju također prikazuje nestereotipno za razliku od svih dotadašnjih filmova  u kojima se pojavljuje Marija iz Magdale.

Čitajući ovu knjigu, čak sam i ja shvatila da je prije petnaest stoljeća, Papa Grgur Veliki –  poistovjetivši je s prostitutkom naškodio toj svetici a Vatikan je tek 2016. priznao Magdalenu za apostolicu pa filmovi snimljeni po idejama crpljenim iz Kanonskog evanđelja po Marku i apokrifnog Evanđelja po Mariji predstavljaju pokušaje ispravljanja te velike nepravde. Kroz film Davisova Marija Magdalena ispričana je iz perspektive Marije iz Magdale i njezinog viđenja novozavjetnih događaja kao apostolice i najdraže Isusove učenice. Scenarij za taj film su četiri godine pripremale dvije žene, Helen Edmunson i Philippe Goslett. Već ste zamijetili da imenica >apostol< u našem jeziku nema ženski rod pa i ja koristim riječi > apostolica i apostola < koje sam pronašla u knjizi o kojoj govorim.

Radi neke druge dvije žene ja danas pišem o feminizmu unutar organiziranih religija. Dužna sam to sebi i ostalim polaznicama seminara kao i genijalnim znanstvenicama koje su me oduševile, inspirirale i ohrabrile svojom energijom i strašću. Dr. Jadranka Rebeka Anić i Dr. Zilka Spahić Šiljak su znanstvenice – feministice, koje su između ostaloga analizirale Knjigu Postanka u Bibliji i u Kur’anu i tvrde da nigdje ne piše kako smo mi žene nastale od Adamovog rebra. Približile su sudionicama seminara „I građanke i vjernice“ rezultate svojih brojnih istraživanja govoreći o rodnim stereotipima, antropologiji žena u katoličkoj i islamskoj tradiciji, istinu o „rodnoj ideologiji“ i anti rodnom pokretu! Već prvoga dana zajedničkog rada nikome nije bilo potrebno tumačiti  radi čega su nam potrebna ženska ljudska prava.

Ugledne znanstvenice i aktivistice prevodeći Knjigu Postanka sa Hebrejsko Grčkog, i arapskog nisu u tekstu pronašle zmiju u rajskom vrtu niti tezu da smo manje vrijedna bića od muškaraca. Naprotiv, došle su do spoznaje da u izvornim zapisima Knjige Postanka postoje sasvim male razlike u Kršćanskoj i Islamskoj tradiciji, da se ženski rod u obje religije skroz izgubio – na samom početku. U Bibliji kao ni u Kur’anu nigdje ne piše da žene ne mogu biti svećenice niti da im je zabranjeno voditi klanjanje. Da se rođenje muškog djeteta slavi duplo većim slavljem nego zbog rođenja djevojčice. U Novom zavjetu nigdje ne piše da je Marija Magdalena bila bludnica ali se dvije tisuće godina govori i tvrdi suprotno. Koliko sam ja shvatila, za sve je kriv Aristotel a i sv. Toma nije nevin.

Ako sam vas uspjela zainteresirati za ovu temu, sretna sam jer ni sama nisam znala da i mi u Hrvatskoj imamo teologinju – feministicu „prekaljenu“ iza samostanskih zidina. Doktorica Jadranka Rebeka Anić je časna sestra franjevka Provincije Presvetog Srca Isusovog u Splitu, doktorica katoličke teologije i znanstvena savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Split. Radove piše i na njemačkom jeziku, sudionica je tematskih simpozija i nije anonimka u evropskoj akademskoj zajednici jer njezine osvrte, znanstvene radove i knjige objavljuju svi ugledni evropski časopisi.

U Sarajevu živi Dr. Zilka Spahić Šiljak koja je doktorirala na fakultetu Islamskih nauka braneći temu „Žene, religija i politika“. Ona je znanstvenica i građanska aktivistica posvećena najviše izgradnji mira ne ispuštajući iz fokusa  žene muslimanke koje se bore za „svoje mjesto pod Suncem“. Poznata je i po tome što je jedina pokrivena profesorica na Harvardu, a njezin neumorni rad na pomirenju joj donosi respekt kolega i kolegica domaće i svjetske znanstvene zajednice. Neprestano naglašava koliki je potencijal u obrazovanju djevojčica i žena a i njezinu posljednju knjigu „Bosanski labirint“ preporučujem svima.

Nakon tri dana provedenih na seminaru naziva „I vjernice i građanke“ koji je okupio petnaestak žena iz BiH, Srbije, Sjeverne Makedonije i RH, osjećam se i sama kao jedna sitna kapilara u krvotoku spoznaja koje moram prenijeti dalje jer sam u protivnom kao „seljak koji ore a ne sije“.

Slušajući ove dvije heroine, zadivila me njihova feministička hrabrost u „osvajanju prostora u kojemu do tada nismo bile“ jer im je od samog početka kada su se deklarirale kao feministice, snaga jedini izbor kao skojevkama i časnim sestrama sa početka ove priče. Ne govorim samo u svoje ime kada kažem koliki respekt osjećam prema svim feministicama unutar organiziranih religija! Divim se njihovoj hrabrosti, predanost i znanju, kao i zajedničkom odabiru fokusa istraživanja: gdje i kada je nestao ženski rod iz svetih spisa?

Što se tiče raspravljačkog eseja, možda sam „profulala ceo fudbal“ što bi rekli naši istočni susjedi ali me usrećuje činjenica da sam sa vama podijelila velike i važne istine o kojima imam još puno toga reći i napisati.