Dokle god postoje nacije-države kao dominantni teritorijalni oblik u svijetu, nacionalizam će biti u njihovu temelju. On može biti više pacificiran ili više agresivan, uključiv ili isključiv. Ali neće nestati, sve dok se ne riješimo tog tipa države koji imamo. A to rješavanje može biti u nešto bolje, ali i u nešto gore

 ,, Kod Servantesa je dobrota njegova crta koja najviše pada u oči. Bratska dobrota, jevanđelska, i kojom je svaka njegova ličnost ozarena, bez izuzetaka… Čim Don Kihot okrene leđa, pakosni seljak kraj sve zadane reči, počne da šiba svoju žrtvu. A oslobođeni robijaši zasipaju kamenjem svog spasitelja. Ali Servantes ne gubi ipak svoje spokojno držanje, ni najmanje razočarano, puno poverenja, naprotiv, u moć sveopšte samilosti i u delovanje sposobnosti da se voli. Don Kihot opet preduzima svoj neumorni životni put i udeljuje opet onom ko hoće da ih čuje pouke svoje tihe bezumne mudrosti“.   Žan Kasu – ,,Servantes“

Miguel de Servantes( kratka biografija):

Legendarni španski pisac rođen je 1574. godine u Alkali de Henares, Španiji oslobođenoj od najezde muslimanskih Mavara i zemlji ’’susreta“ i ukrštanja arapske i hrišćanske umetnosti, kulture, arhitekture i književnosti… Španija Servantesovog vremena nosila je čudesni pečat poznog feudalizma i ranog kapitalizma, pečat putovanja i pustolovina najraznorodnijih mogućih likova… Ona je bila tvrđava katoličanstva, prva linija odbrane od nekrsta i srce inkvizicije, najoštrije književne cenzure i progona ljudi, pre svega nepodobnih, s jedne strane, ali i imperijalno polazište novih kapitalističkih stremljenja( pre svega osvajačkih i porobljavačkih pohoda konkvistadora, materijalnih i nadasve zlih i pohlepnih) ka Americi, s druge strane; leglo pustolova, prevaranata i probisveta na putu ka američkim obalama ’’obećane zemlje“ zlata i izobilja…

Seljakajući se od malih nogu uz oca trgovca(lekara, apotekara, travara…), Servantes upoznaje tu i takvu Španiju, milje za građu njegovih budućih književnih dela. Njegovo raznoliko obrazovanje kretalo se od verskog i humanističkog, ka poznavanju srednjovekovnih romana i klasične literature( koje je preneo i na svog ’’junaka“ – Don Kihota – na rubu sete, šale, vedrine i jetke gorčine…).

U službi papskog izaslanika u Španiji, mladi Servantes piše prigodne dvorske pesme, ali dovoljno neuglađen on ubrzo odustaje od početne ideje i zanosa, uzima mač u ruke i kreće avanturistički na jedan od poslednjih krstaških pohoda, bitku protiv Turaka, kod Lepanta 1571. godine. Pokazuje se kao izuzetno hrabar ratnik( biva više puta ranjen i ostaje bez leve ruke). Sa dobrim preporukama , nakon pobedonosne bitke, kreće nazad u Španiju. Na putu povratka zarobljava ga grupa berberskih gusara i drži u zatočeništvu narednih pet godina. Napokon, 1580. godine on se vraća u rodnu Španiju. Upada u niz životnih neprilika radeći sve i svašta. Biva ekskomuniciran od strane Katoličke crkve i zbog pronevere novca dospeva u zatvor. U zatvoru upoznaje šarenoliki svet probisveta, čudaka i avanturista i dobija inspiraciju za svoje kapitalno književno delo – roman Don Kihot. Kako je neko lepo zapazio ’’u jednom španskom zatvoru prvih godina 17. veka započela je jedna od najvećih i najslobodnijih pustolovina ljudskog duha, najzreliji izraz evropske renesanse – Servantesov Don Kihot“… Jedino se za mene rodio Don Kihot, i ja za njega… On i ja smo jedno isto, reči su Miguela Servantesa… I on, i njegov Don Kihot rodili su se pre svega da bi ’’živeli umirući“, za razliku od Sanča Panse( ’’predstavnika“ većeg dela čovečanstva, parodičnog simbola ljudske prosečnosti, kojeg je slavni irski pisac Džojs takođe prikazao u liku Leopolda Bluma, u svom remek-delu ’’Uliks“, tri veka kasnije) koji se rodio da ’’umre žvaćući“… Servantes i njegov Don Kihot nisu bili rođeni da otrpe ničiju nevolju ni nepravdu, za razliku od sveta i Sanča Panse ’’koji ume da otrpi svaku uvredu“…

Godine 1605. Servantes objavljuje prvi deo svog slavnog romana – ’’Don Kihot – veleumni plemić od Manče“( negde u isto vreme kad i Šekspir svoje slavne tragedije), a zatim, 1615. godine i njegov drugi deo… Pored Don Kihota, značajne su i njegove ’’Uzorne priče“(1613.). Njegov roman ’’Galateja“(1585.), kao i njegove komedije i poezija nisu bili šire prihvaćeni ni cenjeni – Don Kihot zasenio je svojom genijalnošću sve … Svojim pustolovinama, humorom, melanholijom, pesimizmom, tragičnim idealizmom i dubokom, univerzalnom porukom krenuo je na put kroz vreme kao neprocenjiva, istinska duhovna i umetnička vrednost čovečanstva i njegove divne misli… Zamišljen kao satira na preživele, ali u to vreme još popularne viteške romane, Don Kihot je u toku stvaranja prerastao pišćeve intencije i postao delo opšteljudske vrednosti, u kojem u likovima Don Kihota i Sancha Panse oživljavaju dve različite Španije, dve istorijske epohe i dve večne dileme čovečanstva – sukob izmedu ideala i stvarnosti. Don Kihot je višeslojan roman sa bezbroj značenja i isto toliko tumačenja. Osim oštre kritike i parodiranja viteških i pastoralnih romana, popularnih u Servantesovo doba, ovaj roman predstavlja takođe i kritiku crkve i inkvizicije, kritiku tadašnjeg španskog društva koja se ogledala u podeli na stare i nove hrišćane, običaje i ljudse naravi. U Servantesovo doba, mnoge od ovih kritika su mogle koštati autora slobode ili čak i života, a jedini način da ih izrazi bio je kroz usta mentalno poremećenih literarnih junaka.

Don Kihot i Sančo Pansa čuče i pojavljuju se u svakom od nas – poput kneza Miškina ili Hamleta, nekih od vanvremenskih likova i univerzalnih, uzvišenih sudbina čoveka koji se večno bori protiv sebe i nesavladivih ’’vetrenjača“ zla…

Miguel de Cervantes – ’’Don Kihot“ 1605.-1615. 

Lagani uvod: Glavni likovi stupaju na scenu i predstavljaju se svetu…

   Don Kihot je na početku romana Alonso Quijano, “plemić koji se po dobi bližio pedesetim i bio je snažna rasta, suvonjav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova”. Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i posle i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španiji. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja sebi cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namerama. Njegova dela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i delovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tokom celog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Kihot je otelotvorenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je ludak, sanjar, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulčineji pre svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Servantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Kihot odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano…

    Sancho Pansa je Don Kihotov štitonoša. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je “imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge”. Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo “soli u glavi”, u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Kihotva čista suprotnost. Dok se Don Kihot uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Kihotu, on izbegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okleva opljačkati ni sveštenika. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa čak i sam Don Kihot u jednom trenutku traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Kihot Sancha pomalo uvukao u svoj svet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Kihota na samrti uverava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti… Don Kihot i Sancho Pansa su dva dijametralno suprotna lika, te bi se trebali odbijati, barem u pravom svetu. Ali začudo njih dvojica su našli neke zajedničke interese i privlače se možda čak i više nego što bi se privlačila dva kompatibilna lika. Spoj sanjara i realiste daje neponovljivo delo, koje se održalo čak 400 godina kao čvrsti primer svoj sili savremenih i manje savremenih romana i novela…

Tema: Bitka sa vetrenjačama otpočinje, bitka za ideale čoveka sanjara suprotstavljena je svetu isprazne ‘’logike” i koristoljublja …

… Čitajući previše viteških romana, jedan je španski plemić odlučio postati lutajući vitez. Kao i zamišljeni vitezovi Okruglog stola, on se odlučio staviti na službu svoje gospe Dulčineje, sluškinje iz svratišta. Napušta miran život, jašući svog mršavog starog konja Rosinantea i kreće na put. Njegov je štitonoša seljak Sančo Pansa, njegova sušta suprotnost, razumna osoba koja je suprotstavljena ludostima gospodara, prateći ga na magarcu. Oni zajedno prolaze niz zamišljenih avantura, Don Kihotovih uobrazilja i priviđenja, projekcija avantura u stvarnosti iz pročitanih viteških romana. Najpoznatija avantura je njegov napad na vetrenjaču, koja ga je u mislima podsetila na strašnog diva…

’’U taj par ugledaše trideset ili četrdeset vetrenjača što su stajale u tom polju, a Don Kihot, čim ih opazi, reče svome konjušaru:

 –  Sreća nam rukovodi stvari bolje no što možemo da želimo; jer pogle tamo, brate Sančo Pansa, gde se pojavljuju trideset ili nešto više grdnih divova, sa kojima sam voljan da bijem bojak i da ih sve pogubim i s njihovim plenom počećemo da se bogatimo; jer to je pravedan rat i bogu se puno ugađa kad se takva pogana bagra tamani sa lica zemlje.

 – Kakvi divovi?, zapita Sančo Pansa.

 – Oni što ih vidiš tamo, odgovori mu gospodar; oni sa rukama dugim, da ih gde koji imaju dugačke i od dve milje.

 – Ama pogledajte, na to će Sančo, ono što se tamo vidi nisu divovi, nego vetrenjače, i što vam se na njima čini da su ruke, to su krila, koja vetar okreće, te onda ide žrvanj.

 – Vidi se sasvim, odgovori Don Kihot, da se ne razumeš u pustolovinama; ono su divovi, a ako se bojiš, a ti se skloni na stranu i moli se bogu dok ja budem otišao da se s njima upustim u ljut i nejednak boj.

    Pa rekavši to, obode svoga konja Rosinanta, ne slušajući viku svoga konjušara Sanča koja ga opominjaše da su ono bez svake sumnje vetrenjače, a ne divovi, na koje hoće da udari. Ali on beše sebi tako uvreteo u glavu da su to divovi da niti čujaše viku svoga konjušara Sanča, niti ih viđaše, ako se već bio prilično njima približio, nego još vikaše:

 –  Ne bežite, podli i pudljivi gadovi, jer na vas udara samo jedan vitez!

    U taj par podiže se malko vetar i velika krila počeše da se kreću, što kad opazi Don Kihot viknu:

 –  Ta da mičete i više rukama negoli div Brijareo, opet ćete mi za to platiti.

    I rekavši to, preporuči se od sveg srca svojoj gospi Dulčineji, moleći joj se da mu u takvu strašnu času bude u pomoći, dobro se zakloni svojim štitom, koplje okomi, pojuri na Rosinantu u najvećem trku, navali na prvu vetrenjaču pred sobom i kad je udari po krilu, vetar ovo okrenu s tolikom silinom da se koplje izlomi na komade, konj i konjanik biše oboreni i vitez se podobro otkotrlja po zemlji. Prihita mu Sančo Pansa u pomoć što je brže mogao  na svom magarcu, a kad dođe do njega, nađe da ne može da se makne, tako se bio ugruvao s Rosinantom.

 –  Aman zaboga, reče Sančo; ta zar vam nisam kazao da dobro pazite šta radite, jer su to vetrenjače, i to samo onaj nije video koji ih i sam ima u glavi!“… 

U suštini, pored humoristične strane Servantesova priča ima dubinu koja podstiče na razmišljanje – jer u većini ljudi je po jedan Don Kihot, koji se bori za ideale i više ciljeve sa svojim preprekama u životu –’’vetrenjačama“, koje simbolizuju čoveku suprotstavljeno društvo i svet.

… Najtužnija od svih priča, još tužnija

možda stoga što nas u smeh tera. Junak ima pravo,

i još pravdu ganja… Stalo mu je samo

da sve zlo obuzda. Bezizgledni bije boj,

a kako je častan, nije sasvim svoj.

Još tužniji nauk priča propoveda

onome ko misli i ume da gleda …

                                                                   engleski pesnik Byron – ,, Don Juan“

Veleumni plemić Don Kihot od Manče legendarnog španskog pisca Miguela de Servantesa jedan je od najbitnijih, najvišeslojnijih i likova koji predstavljaju neku vrstu simbola, ideala i večne čovekove težnje za pravdom i istinom. Kada se zagrebe ispod površine same priče koja ismeva stare viteške romane, priče o krvi i časti, pred nama se otvara neverovatno višeslojan i višeznačan lik, jedan, uz kneza Miškina – Dostojevskog i Hamleta – Vilijema Šekspira, od najsavršenijih i najkompleksnijih u istoriji književnosti.

,, Don Kihot je entizijast, zatočenik ideje, pa je zato njenim sjajem optočen… on je, to moramo priznati, neosporno smešan. Njegova je figura maltene najkomičnija figura koju je pesnik ikada sazdao… Don Kihot je smešan… ali smeh ima moć pomirenja i iskupljenja“.     I.S.Turgenjev, ruski pisac 

Epski vitez i neustrašivi borac, Don Kihot, oličava pre svega veru u večno, ono što nadilazi čovekovu prolaznost i nestalnost, veru u istinu, nešto dostupno samo nekolicini najhrabrijih i najspremnijih, velikih ljudi, spremnih na služenje, odricanje, trpljenje i žrtvu. Samo oni najhrabriji, poput Don Kihota, ljudi smeli da po cenu sopstvenog života dođu do istine i pravde, zaslužuju titulu plemića. Pronaći vlastiti ideal u netaknutoj čistoti, kroz stalno samoodricanje i samopožrtvovanje ono je što osvetljava ovaj izuzetni književni lik, simbolizujući plemenite i nesebične ljudske težnje da se uprkos večnom i moćnijem zlu većine odupre i po cenu života stigne do nekih od ideala koji daju smisao svemu – i postojanju i stvaralaštvu.

’’Celu tu noć nije trenuo Don Kihot, misleći na svoju sinjoru Dulčineju, da bi se prilagodio onome što je bio čitao u svojim knjigama kako su vitezovi ne spavajući provodili po tolike noći u šumama i pustinjama i obuzeti sećanjem na svoje senjore. Nije je tako proveo i Sančo Pansa, koji kao je bio napunio stomak, i to ne vodom vodopije, jednim cipom celu je prespava, i da ga nije vikao gospodar, ne bi ga probudili ni sunčevi zraci koji su mu bili uprli u lice, niti pesma mnogih ptica, koje su što veselije pozdravljale dolazak novoga dana. Kad se probudi, pomilova mešinu i nađe je dosta splasnutu spram sinoć, te mu se stuži u srcu, jer mu se činjaše da nisu udarili putem na kome bi se ova mana tako brzo izlečila. Don Kihot ne hte da doručkuje, jer, kako rekosmo, on se hranio sočnim uspomenama.

    Oni nastaviše svoj započeti put prema klisuri Lapisu, i posle trećega časa po svanuću, ugledaše je. Kad je opazi, Don Kihot reče:

 –  Tu ćemo, brat Sančo Pansa, moći do lakata turiti ruke u ono što se zove pustolovine; ali te opominjem, sve da me vidiš u najvećoj opasnosti u svetu, da nisi uzeo svoj mač da me braniš, već ako ne bi video da su oni koji me vređaju lupeži i prostaci, jer u tom slučaju možeš mi sasvim pomagati; ali ako bi bili vitezovi, ni na koji način nije to po viteškim zakonima dopušteno i dozvoljeno da mi pomažeš, dokle god ne budeš ređen za viteza“. 

Putevima lucidne komike i živopisnih avantura Servantes nas dovodi do same suštine ljudskog bića, njegovih mena, tragike, dobrote i plemenitih ideala. Kada se rasprše predrasude i iluzije površnosti, dolazimo do plemenitog i dostojanstvenog, mudrog i uravnoteženog velikog čoveka Don Kihota, hrišćanski idealizovanog prema uzoru na Hristovo savršenstvo. Razgrtanjem privida i bogatih naslaga urnebesne komike stižemo do jednog velikog srca, saosećajne duše nadahnute najplemenitijim idealima, hrabrošću i nesebičnošću, čijim ostvarenjem se još jedino na neki način održava vatra čovekovih nada u spas sveta posrnulog do očaja i beznađa tame…

 ,, Dok se oni tako razgovaraše, ukazaše se na drumu dva fratra reda svetoga Benedikta, jašući na dva dromedara(jednogrbe kamile), jer nisu bile manje one njihove dve mazge. Imale su putničke naočare i štitove od sunca. Iza njih dolažahu kočije sa četiri ili pet ljudi na konjima, koji su ih pratili, i dva mazgara pešaka. Kao što se posle videlo, u kočijama je bila neka gospa iz Biskaje, koja je išla u Sevilju, gde joj beše muž, koji iđaše u Indiju na važno mesto. Fratri nisu s njom putovali, ako su i išli istim drumom. Ali Don Kihot, tek što ih opazi, reče svome konjušaru:

 –  Ili se varam, ili će ovo da bude najglavnija pustolovina što je igda bilo, jer je one crne prilike što se onamo ukazuju moraju biti bez svake sumnje kakvi čarobnjaci koji u onim kočijama vode krišom kakvu princezu, i zato treba da ja svom silom stanem na put tom nasilju.

 – Biće, bogme, ovo gore od vetrenjača, reče Sančo, ma pogledajte, senjore, ono su fratri benediktini, a u kočijama biće kakvi putnici. Kažem vam, pazite se, uzmite se na um šta radite, da vas ne bi đavo opet prevario.

 –  Ja ti već rekoh, Sančo, odgovori Don Kihot, da se ti slabo razbiraš u poslu oko pustolovina. Onako je kako ja kažem, pa ćeš odmah da vidiš.

    Izgovorivši ovo, pohita unapred, namesti se na sredinu druma kojim su fratri dolazili, i pustivši ih otprilike toliko da su mu mogli reči razabrati, priviknu im:

 –  Vraški i grdni rode! Ovoga trenutka puštajte uzvišene princeze koje silom vodite u onim kočijama; inače spremite se da odmah primite smrt, kao pravednu kaznu za vaša zlodela.

    Fratri zategoše uzde i stadoše diveći se kako prilici Don Kihota, tako i njegovim rečima, na koje odgovoriše:

 –  Gospodine viteže, mi niti smo vraški, ni grdni, nego smo dva fratra benediktina. Mi idemo svojim poslom, i ne znamo da u onim kočijama ima ili nema kakvih princeza koje putuju pod moranjem.

 –  Nema kod mene izgovora, jer ja vas već znam, izdajnička bagro, viknu Don Kihot.

    Pa ne čekajući daljeg odgovora, obode Rosinanta i sa okomljenim kopljem jurne na prvoga fratra s tolikom jarošću i neustrašivošću da bi fratra oborio na zemlju i protiv njegove volje, i možda zlo ranjena, ako ne bi baš i mrtav pao, da se ovaj nije sam spustio naglo sa mazge. Drugi fratar kad vide kako se postupa sa njegovim drugom, obode svoju dobru mazgu i pusti se preko polja lakši i od vetra. Kada Sančo Pansa vide fratra na zemlji, lako skoči sa svoga magarca i pritrča mu, pa mu stade skidati haljine. U to stigoše oba fratarska momka i zapitaše ga zašto ga svlači. Sančo im odgovori da je to po zakonu njegovo, kao plen od bitke koju je njegov gospodar Don Kihot zadobio. Momci, koji nisu znali za šalu, niti su razumevali što o plenu u bitkama, videći da je Don Kihot već podalje od njih  i da govori sa onima koji su se vozili u kočijama, kidisaše na Sanča, pa ga oboriše i ne ostavivši mu ni dlake u bradi, ljuto ga izlemaše, onda ga ostaviše onako prućena na zemlji bez daha i svesti. A fratar, ne časeći ni časka, sav poplašen i zbunjen i bez boje u licu, opet pojaha mazgu, pa je obode i pojaha svome drugu, koji podalje odande stajaše, gledajući i čekajući kako će da se svrši ta napast, i ne mareći da vide kraj celom ovom početnom pokoru, odoše dalje svojim putem, krsteći se većma nego da im je đavo bio useo na krkače“. 

Epilog: spuštanje zavese na sceni vere u ideale … slika prekrojenog sveta…

Don Kihot je u isti mah i apoteoza i groteska idealnog i smešnog zanesenjaka, dok krotki Sančo Pansa, kome se samo žvaće i spava je njegova sušta suprotnost i apoteoza elementarne, vegetirajuće ljudske prosečnosti. Krenuvši od osnovne ideje da stvori ’’Don Kihota“ kao jednog idealnog, veličanstvenog junaka, simbola vere u istinu, pravdu, prave ljudske vrednosti i nešto što je večno, što nadilazi ljudsku i sve ostale prolaznosti, niskosti, nerazumevanje, zla i ograničenja, Servantes stvara jedan od najlepših i najčistijih likova u celokupnoj svetskoj književnosti… Don Kihot, u potpunosti predan idealu, spreman je da žrtvuje sve – sebe i vlastiti život… Ideal pravde, humanosti, nekog boljeg sveta i istine uzdiže se u njegovim očima i srcu iznad svega… Uprkos snazi površnog gledanja koje njegov ideal vidi kao bolesnu uobrazilju ludaka, Don Kihotov san ostaje neokrnjen u svoj svojoj čistoti… Duhom velik, oslobođen taštine egoizma i nebitnih stvari( pre svega materijalnih, čak i osnovne potrebe za odećom i hranom) Don Kihot istrajno i nepokolebljivo stremi svojom nevinošću, naivnošću, neiskvarenošću i čistotom ka jednom jedinom, idealističkom i duboko humanističkom cilju, nudeći sebe kao žrtvu za iskupljenje i radost drugih, nudeći ljubav koja ne traži zauzvrat ništa – oslobođen svih banalnih ograničenja i laži sveta koji mu se tako pritvorno i zlobno podsmevao… Drugi obraz okrenut je zlu nasilnika…

… Vera u ideale čini Don Kihota uzvišenim, a pustolovine u koje hrli prava su avantura, vrhunska zabava i do danas nisu izgubile na svojoj zanimljivosti i potpunoj otkačenosti. Don Kihot je ovde kako bi nam pokazao kako nije sve u logičnosti i praktičnosti, kako nam treba nešto više od toga. Pokušati prekrojiti svet prema svojim snovima i iluzijama nije moguće, ali svi to moramo pokušati. Don Kihot, luckasti borac za pravdu, tu je da nas čitajući delo podseti da bi čovek bez snova, ideala, zanesenjaštva i makar zrnca ludila bio osuđen na ružan, prizeman i nezanimljiv život u realnosti koja je drugo ime za nepravdu i zlo koje nas okružuje.

Što se tiče HND-a, mi smo reagirali priopćenjem i taksativno smo naveli: od nekih desetak zahtjeva, mislim da smo sedam uvažili u cijelosti, ostala su dva zahtjeva koje nismo uvažili i nismo ih mogli uvažiti, odnosno tri”. Tim je riječima, gostujući u programu N1, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek komentirala izlazak Hrvatskog novinarskog društva iz radne skupine za izradu novog Zakona o elektroničkim medijima (ZEM).

Kao zahtjeve HND-a koji nisu prihvaćeni spomenula je predloženi novi način izbora Vijeća za elektroničke medije, zahtjev da se smanji prisustvo nezavisne produkcije na HRT-u te zahtjev da se određen broj koncesija dodijeli za neprofitne nakladnike. Ostali zahtjevi HND-a, proizlazi iz njenih riječi, uvaženi su u cijelosti.

S druge strane, HND je prilikom izlaska iz radne skupine objavio priopćenje u kojem kao razlog istupanja detaljno obrazlaže kako Ministarstvo kulture nije prihvatilo zahtjeve koje im je uputila ta strukovna udruga.

Pregledom dvije radne verzije nacrta novog ZEM-a – jedne s kraja srpnja, a druge s kraja listopada, odnosno usporedbom pisanih zahtjeva HND-a sa zadnjom verzijom zakona, utvrdili smo kako izjave ministrice uglavnom nisu točne.

Netransparentan rad radne skupine

Prije prezentiranja medijske strategije ili barem smjernica za njeno osmišljavanje, Ministarstvo kulture odlučilo se na donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima za što je povod bila revidirana Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama koju moramo ugraditi u domaće zakonodavstvo.

Nakon prilično netransparentnog rada u prvim mjesecima postojanja te radne skupine, o čemu je svjedočio Toni Gabrić koji je prije HND-a istupio iz radne skupine, Ministarstvo kulture dostavilo je krajem srpnja HND-u prvi nacrt novog ZEM-a. Na nacrt zakona koji je imao niz odredbi koje su HND-u bile neprihvatljive, HND je odgovorio s listom od ukupno osam prijedloga koji su okarakterizirani, kako se vidi iz dopisa kojeg smo dobili na uvid, kao ključni preduvjeti za unapređenje stanja u elektroničkim medijima u Hrvatskoj te za ostvarivanje njihove demokratske funkcije u društvu.

Posvetit ćemo se najprije onima za koje je i ministrica kazala da nisu mogli biti prihvaćeni.

Zadržan jednaki način biranja Vijeća

HND je među prijedlozima naveo kako je nužno osigurati neovisnost regulacijskog tijela i predložio novi način izbora članova Vijeća za elektroničke medije. HND je sugerirao da se dva člana Vijeća biraju iz redova novinarskih profesionalaca, umjesto javnim pozivom Vlade te da se njihov izbor odvija preko HND-a. U naknadno poslanim sugestijama, HND je razradio taj postupak izbora te sugerirao da se svi članovi u Saboru potvrđuju dvotrećinskom većinom.

Ministarstvo u priopćenju na svojim stranicama objašnjava kako se u izmjene u načinu izbora Vijeća nije išlo jer je „ovakva praksa sukladna praksi u većini država članica Europske unije“ i jer je „prilikom donošenja Zakona 2009. godine već provedena široka javna rasprava“.

Pohvalili su se ipak kako su „propisane dodatne stručne kvalifikacije koje moraju imati kandidati, odnosno članovi Vijeća za elektroničke medije kako je tražio HND“. Od svega, u novi je prijedlog, naime, ušlo kako „članovi Vijeća mogu biti samo državljani RH koji imaju završen diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij i imaju stručna znanja, sposobnosti i iskustvo u radu u području medija, novinarstva, tehnologije, ekonomije, sociologije i prava“, što je pogrešno prepisani zahtjev HND-a da „u Vijeće trebaju biti birane osobe koje su se istaknule poznavanjem medija, novinarstva, medijske tehnologije, medijske ekonomije, sociologije, medijske politike ili prava“.

U postojećem, kao i u prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima propisana je neovisnost Vijeća za elektroničke medije od svakog političkog utjecaja. Međutim, u praksi se članovi biraju po naklonosti vladajuće većine, a najsvježiji primjer kako to izgleda je izbor Katje Kušec, dugogodišnje novinarke i urednice HRT-a, ali i osnivačice paralelne novinarske udruge HNIP koja je u svom radu bila više posvećena obrani vlasti od struke, nego obrnuto.

Neovisni producenti ili crpljenje javne televizije?

Ministrica Obuljen Koržinek, gostujući na N1, izrazila je veliko čuđenje nad također odbačenim prijedlogom HND-a da se vrati prioritet domaćoj medijskoj proizvodnji, ponajprije na Hrvatskoj radio televiziji. „Nacrt prijedloga Zakona usklađen je s pravnom stečevinom Europske unije te je obaveza i RH da potiče i štiti hrvatsku neovisnu produkciju“, navelo je Ministarstvo u svom priopćenju, dodavši kako ovako formulirani zahtjevi odstupaju od odredbi Direktive o audiovizulanim medijskim uslugama te nisu u interesu hrvatskih kreativaca i umjetnika.

Motivacija za ovaj prijedlog je, navode u HND-u, sprečavanje mogućih malverzacija o kakvima je svojedobno izvještavao smijenjeni Nadzorni odbor HRT-a. „Umjesto da se preispita stvarni status neovisnih producenata, koji ponekad služe samo kao kulisa za ‘outsourcing’ sredstava s Hrvatske radiotelevizije, sada se ide na amnestiju kriterija“, smatrao je HND.

Odbačen je i prijedlog HND da se određen broj koncesija rezervira za neprofitne nakladnike. „Broj radijskih i televizijskih frekvencija za neprofitne nakladnike nije moguće propisati Zakonom s obzirom da broj ovisi o tehničkim parametrima i nije predmet ovog Zakona“, ustvrdili su u Ministarstvu kulture.

Obavezno oglašavanje u medijima

No kakva je situacija s preostalim prijedlozima za koje je ministrica ustvrdila da su u cijelosti prihvaćeni?

Prvi je prijedlog HND-a bio da se u predloženoj definiciji elektroničkih publikacija kao „urednički oblikovanih, proizvedenih ili prikupljenih sadržaja koji se objavljuju putem interneta od strane pružatelja usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja (i obrazovanja)“ precizira da je riječ o „novinarskim sadržajima“.

Umjesto „novinarskog“ sadržaja, Ministarstvo kulture odlučilo se u novoj, popravljenoj inačici prijedloga koji je u HND došao krajem listopada, za „medijski“ sadržaj, što nema istovjetno značenje. Kao razlog za takvu terminologiju Ministarstvo kulture u svom priopćenju navodi da se išlo na takvo određenje“ budući da se sadržaji elektroničkih publikacija u doba konvergencije ne mogu vezati isključivo za novinarske sadržaje“.

Drugi prijedlog HND-a bio je da se spriječi zloupotreba javnog novca za oglašavanje. Prvotni prijedlog zakona raspisao je, naime, da su „tijela državne uprave, javne ustanove i zavodi kojima je osnivač Republika Hrvatska, kao i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu RH te jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih ili lokalnih nakladnika televizije i/ili radija“.

„Smatramo da novčane tokove iz proračuna države i javnih poduzeća za ‘promidžbu njihovih usluga i aktivnosti’ treba ograničiti, a ne proširiti i na proračune jedinica lokalne i regionalne samouprave. Kako bi se izbjegla neka nova ‘Fimi-medija’ i diskrecijske odluke o ‘promidžbi’ u medijima, javni novac treba usmjeriti u novinarstvo u javnom interesu putem transparentnih mehanizama raspodjele“, poručio je HND.

Ovaj bi se zahtjev mogao shvatiti u najbolju ruku kao polovično ispunjen. U novoj verziji zakona koje je izradilo Ministarstvo odustalo se od proširenja odredbe na jedinice lokalne samouprave (koje se u tom kontekstu ne spominju ni u sada još važećem Zakonu o elektroničkim medijima). Dodan je, također, članak da će se sredstva raspodjeljivati „putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija“. Nema, međutim, nikakvih osigurača da će taj novac biti potrošen u javnom interesu.

Povećan broj korisnika Fonda za pluralizam

HND-a je tražio i povećanje sredstava u Fondu za pluralizam i raznolikosti elektroničkih medija.

U prvoj verziji zakona bio je, naime, predviđeno da se Fond, uz postojeće korisnike, otvori još i za televizije s nacionalnom koncesijom koje se bave specijaliziranim programima te za sve elektroničke publikacije, neovisno o tome jesu li komercijalne ili neprofitne, u vlasništvu udruga ili čak velikih izdavačkih kuća, nakladnika tiska ili televizijskih kuća (jer svi oni imaju i svoje elektroničke inačice).  Istovremeno, nisu se spominjali neprofitni pružatelji usluga radija i televizije, odnosno neprofitni proizvođači audiovizualnih i radijskih programa.

HND je ocijenio da tako značajne promjene dovode u pitanje temeljnu svrhu Fonda jer se sredstvima javne pristojbe namjeravaju financirati i najveći nacionalni komercijalni nakladnici. Ukazao je, također, da  bi se s tako značajnim povećanjem korisnika trebala povećati i sredstva te je razradio pet opcija dodatnog financiranja (uz dio iz HRT pretplate u visini od  3% pristojbe), želeći omogućiti da ta sredstva budu dovoljna za funkcioniranje nekog medija.

Od predloženog, Ministarstvo kulture odlučilo je vratiti među korisnike neprofitne radije i televizije, izbaciti nacionalne televizije te izrijekom popisati kako se pod elektroničke publikacije koje mogu dobiti pomoć Fonda ne mogu kvalificirati portali medijskih kuća koji se primarno bave tiskanim, odnosno radijskim i televizijskim novinarstvom.

Uvrstili su u novi prijedlog zakona, također, kako je „izvor financijskih sredstava Fonda sredstva osigurana odredbama ovog Zakona, Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji i iz drugih izvora“. Dok se ti drugi izvori ne definiraju, ostaje ocjena HND-a da će se proširenjem korisnika Fonda značajno smanjiti ionako mali novac za medije iz neprofitnog sektora koji doprinose proklamiranom „pluralizmu“ medija. Ne može se, dakle, ni kod ovog prijedloga tvrditi da su u cijelosti ispunjeni zahtjevi HND-a.

Na inzistiranje HND-a u Zakon vraćen „javni interes“

Iz prvotne verzije prijedloga novog zakona bila je izbačena formulacija da se Fondom za pluralizam potiču programi i sadržaji „koji su od javnog interesa“, a kako to piše u današnjem, još važećem zakonu.  HND je tražio da se „javni interes“ vrati u Zakon. To je u zadnjoj varijanti vraćeno, ali s obzirom na gore spomenute probleme s financiranjem pitanje je s koliko će se sredstava financirati „javni interes“ .

HND je uputio i prijedlog da se zakonom regulira pitanje redakcijskih statuta koji bi članovima redakcija jamčili određenu autonomiju i utjecaj na izbor urednika. „Potrebno je definirati minimalne standarde tih prava i obavezu Vijeća, odnosno Agencije za elektroničke medije, da nadzire donošenje i primjenu redakcijskih statuta“ te sankcije za njihovo kršenje, smatra HND.

„Pitanje redakcijskih statuta uređeno je Zakonom o medijima te nikako ne može biti uređeno Zakonom o elektroničkim medijima, no pojačana je obveza postojanja istoga i prilikom davanja koncesija ako se radi o pravnoj ili fizičkoj osobi koja je istu već koristila“, odgovorilo je Ministarstvo.

Postojanje statuta ne znači ujedno i njegovu provedbu, a Vijeće za elektroničke medije (za razliku od tiskanih medija koji nemaju svog regulatora) ima i mogućnosti sankcija, ali se time, po svemu sudeći, ne namjerava  baviti. Tako da se niti ovaj dio zahtjeva ne može smatrati kao „u cijelosti“ ispunjen.

faktograf

Terminar 2: sudnji dan (1991) Jamesa Camerona funkcionirao je na dvjema razinama. Na prvoj kao skuplji i bombastičniji nastavak kultnoga originala iz 1984. koji je mladome redatelju, nakon iznimno lošega filma Pirane 2: ribe ubojice (1982), otvorio vrata visokobudžetnoga Hollywooda te mu omogućio da postane jedan od najznačajnijih tamošnjih hi-tech redatelja. Na drugoj kao svojevrsni remake originala jer Cameron je pristao raditi nastavak kako bi ostvario želje koje nije mogao realizirati u originalu što zbog nedostatka novca, a što zbog činjenice da filmska tehnologija još nije bila dovoljno razvijena. U tih sedam godina, koliko je prošlo od izvornika do nastavka, Arnold Schwarzenegger postao je glumačka zvijezda pa ga je trebalo iz negativca pretvoriti u pozitivca. U vrijeme kada je snimljen, Sudnji dan je bio na glasu kao projekt s najvećim budžetom u povijesti američkoga filma (102 milijuna dolara), a bez njega ne bi bili mogući skupi i kompjuterski animirani spektakli koje je Hollywood štancao – od Jurskoga Parka (Jurrasic Park, 1993) do Avengersa. Stoga je Cameronovo ostvarenje (uz podcijenjen mu film Bezdan /The Abyss/, 1989) imalo presudan utjecaj na daljnji razvoj komercijalne američke kinematografije, napose njezina tehnološkoga segmenta. T2 je umjereno kombinirao CGI (preobrazbe T-1000), jer je tada kompjuterska animacija bila vrlo skupa, s tradicionalnim specijalnim efektima poput maketa, pa danas, gotovo trideset godina nakon premijere, njegovi specijalni efekti izgledaju mnogo bolje i uvjerljivije od većine CGI-em prekrcanih filmova snimljenih prije nekoliko godina.

Osim bombastične akcije, redatelj se trudio – a to današnjim spektaklima mahom nedostaje, da ostvarenje ima vrlo upečatljivu humanu notu, koja se razvijala kroz odnos dječaka i robota. Pritom Cameron u priči o putovanju kroz vrijeme nije želio puno politizirati. Oba filma donekle počivaju na strahu od mašinizacije čovjeka i civilizacije, koji se provlači još od književnoga romantizma pa sve do suvremenosti. Osamdesetih godina prošloga stoljeća dobiva novi zamah zbog uspona korporacionalizma i velikoga tehnološkoga razvoja Japana, ali i pokreta cyberpunka, u čijim je djelima često prisutan motiv cyborga, odnosno hibrida čovjeka i mašine. Cyborga obilježava činjenica da su elementi stroja integrirani u ljudsko tijelo da bi se poboljšale njegove sposobnosti te umanjila ograničenja u ljudskoj fizičkoj i psihičkoj prirodi. Ne smijemo zaboraviti i da je T2 Saru Connor (Linda Hamilton) iz žene koju treba spasiti (Terminator) pretvorio u snažnu i asertivnu akcijsku junakinju, čime je poticajno djelovao na scenariste da nastoje više pažnje posvetiti oblikovanju aktivnih protagonistica.

Prva su dva Terminatora tako podigla standarde za akcijske filmove te filmske spektakle pa kada ih danas gledate, odmah uočavate razliku naspram bezlične i reciklažne recentne produkcije. Imaju suvislo osmišljenu priču, naglasak nije stavljen na specijalne efekte nego se trude logično povezati i ispreplesti emocije i akciju, a prije svega posebnu pažnju posvećuju protagonistima i njihovim međusobnim odnosima, na čemu uostalom djelo i počiva. Drugim riječima, akcija i specijalni efekti nisu sami sebi svrhom, nego organski proizlaze iz priče te odnosa među likovima. Primjerice, u dvojci se tri pojedinca: Sarah Connor (Linda Hamilton), John Connor (Edward Furlong) i Terminator (Arnold Schwarzenegger) moraju brinuti i biti potpora jedni drugima kako bi preživjeli. Principi empatije i solidarnosti zajednički su humani supstrat te osnovno oružje u borbi protiv nehumanih entiteta. Pritom začudnost nastaje iz dvaju različitih načina doživljavanja svijeta: dječak John Connor predstavlja naivni dječji i ljudski pogled, dok Terminator upućuje na strojni, iako katkad pokazuje više empatije od ljudi. Spomenuta trojka stvara izmještenu obiteljsku zajednicu u kojoj hibrid čovjeka i stroja postaje zamjenska očinska funkcija.

Iako je Sudnji dan u svjetskim kinima bio veliki hit, desetak se godina nije artikuliranije govorilo o daljnjim nastavcima. Jedan od razloga počivao je na činjenici što autorska prava nisu bila u posjedu Camerona, a on je smatrao da je s dvama filmovima priču zaokružio. Drugi je razlog što bez njega daljnji projekti nisu imali pretjerano smisla, a i teško je bilo osmisliti novu ideju jer je dvojka s razlogom onemogućila razvijanje priče. Kako u Hollywoodu zarada ide prije logike i kvalitete, tako je i priča o terminatoru s vremenom ipak podlegla holivudskoj serijalizaciji i reciklaži.

Dvanaest godina nakon Sudnjega dana snimljen je Terminator 3: ustanak mašina (Terminator: The Rise of Machines, 2003), koji je trebao biti završni dio trilogije, no bezlično reciklira ideje iz prethodnih ostvarenja. Scenaristi John D. Brancato i Michael Farris odlučili su ubiti Sarah Connor, a dvadesetogodišnji John Connor (Nick Stahl) bori se protiv opasne terminatorice T-X (Kristanna Loken) te mu pomaže T-800 (Arnold Schwarzenegger). Jonathan Mostow rutinski režira predugačke akcijske prizore koji se odlikuju bespotrebnom destruktivnošću kojoj kraja nema. Scenarij Brancata i Farrisa očistio je priču od ljudskih odnosa i svega onoga što je bio zaštitni znak Cameronove duologije, a kako bi otvorio prostor za inscenaciju nemaštovitih akcijskih prizora. Ujedno je ignorirao kraj Sudnjega dana, čime je priču otvorio za potencijalne nastavke. Terminator: spasenje (Terminator: Salvation, 2009) trebao je biti začetak nove trilogije, čija će se radnja isključivo odvijati u postapokaliptičnoj budućnosti nakon nuklearnog rata, u kojoj se SkyNetovi roboti bore protiv ljudskog pokreta otpora. Brancato i Farris ponovno naglasak stavljaju na akcijsko, što je odgovaralo tehnokratskom redatelju McGu. On je karijeru pak gradio na glazbenim reklamnim filmovima pa je videospotovska estetika evidentna i u ovome filmu, no mnogo više u svojoj prekrcanosti kompjuterskom animacijom djeluje kao postapokalitična kompjuterska igra. Spasenje jasno pokazuje srozavanje scenarističkoga zanimanja u Hollywoodu, jer kako bi se oblikovali što bombastičniji akcijski prizori, vrlo se nonšalantno prelazilo preko logičkih propusta u fabuli i karakterizacije likova. Četvorka je podugačak lančani niz potjera i eksplozija; nije stvorila novu trilogiju jer je bila preskupa a ne dobra da bi producentima vratila uloženi novac (budžet je iznosio čak 200 milijuna dolara).

Terminator Genisys (2015) Alana Taylora ponovno je predstavljao pokušaj da se započne nova trilogija, koji je neslavno propao zbog slabe zarade u sjevernoameričkim kinima (iako je u svijetu natukao novca) te očajne kvalitete, pa je posrijedi nesumnjivo najlošije ostvarenje franšize. Fabula je nekoncizna, scenarij Laete Kalogridis i Patricka Lussiera ostavlja dojam nestrukturiranosti jer je pun logičnih propusta te brzopletih rješenja, dramaturški suludih i nefunkcionalnih odabira. Akcionost je kombinirana s poluprobavljenim humorom, a određeni dijelovi postaju nenamjerno parodični, pa je tužno gledati kako Arnold Schwarzenegger mora tumačiti ostarjeloga cyborga kao parodiju svoje najbolje uloge. Psihološke i emocionalne dvojbe Sare Connor (Emilia Clarke) u scenarij su unesene bez logike i smisla. Genisys je nastojao biti relevantan naivnim društvenim komentarom, povezujući motive SkyNeta i društvenih mreža. Najbizarnija scenaristička intervencija ogleda se u ideji  pretvaranja Johna Connora (Jason Clarke) iz vođe pokreta otpora u negativca i Skynetova pobočnika.

Naposljetku dolazimo do dugoočekivanoga Terminatora: mračne sudbine (2019), koji je tijekom prošle i ove godine pobudio popriličan interes među obožavateljima serijala, ali i nešto šire publike. Autorska prava vratila su se Cameronu, pa je ipak odlučio zaokružiti terminatorski univerzum. On je jedan od koautora priče te producenata, a redateljsku poziciju dobio je Tim Miller, koji je metafilmskim poigravanjima u Deadpoolu dao svježinu stripovskim ekranizacijama pa se očekivalo da će i u posustalu franšizu unijeti dašak svježine. Scenarij su pisala poznata imena David S. Goyer (Batman Begins, The Dark Knight) i Billy Ray (The Hunger Games). Projekt je svakako obilježio povratak Linde Hamilton u ulozi Sarah Connor te Arnolda Schwarzeneggera u ulozi T-800, kao i činjenica da Mračna sudbina negira sve nastavke nakon dvojke te se pričom izravno nastavlja na nju. Sada se možemo zapitati – što smo dobili kada se sve zbroji i oduzme?

Kao što danas obično biva kada su rebootovi franšiza u pitanju, priča Mračne sudbine jedinim dijelom funkcionira kao nastavak, a drugim dijelom kao začetak novoga filmskoga serijala. Cameron i ekipa uvelike su se inspirirali novim Ratovima zvijezda, gdje postava za umirovljenje koegzistira s postavom koja treba preuzeti primat u novim nastavcima, pa je sama ideja prepravak originalne priče no ujedno i jedini logičan put kojim se moglo krenuti. Skynet je poražen, iako je naposljetku uspio eliminirati Johna Connora. Kako su Sarah i sin joj prije toga uspjeli promijeniti putanju budućnosti, nastala je nova kompanija – Legion, koja je preuzela mjesto Skyneta te se dogodila slična kataklizma. Pokret otpora iz 2042. šalje Grace (Mackenzie Davis) – ljudsko biće s mašinski i tehnološki pojačanim kapacitetima, u današnji Mexico City da pronađe i spasi Dani (Natalia Reyes), buduću predvodnicu pokreta otpora. Legion šalje naprednu generaciju terminatora Rev-9 (Gabriel Luna) s misijom da je ubije. Djevojkama se usput priključuje Sarah Connor (Linda Hamilton) koja je u međuvremenu postala revna koljačica Terminatora, koji s vremena na vrijeme posjete sadašnjost.

Mračna sudbina nastoji fabulu držati jednostavnom kao što je slučaj bio u izvorniku iz 1984. godine, bez nepotrebnih zavrzlama te zamršenih koncepata o putovanju kroz vrijeme, kako bi se otvorio prostor za protagonistice i njihove pustolovine. Pritom Millerovo ostvarenje predstavlja istinski produkt ovoga vremena. U Cameronovim djelima žena je prvenstveno majka koja štiti svoje muško dijete i budućega vođu pokreta otpora, a sada više nije sagledavana isključivo kroz majčinsku funkciju nego je dobila priliku sama postati ključni čimbenik subverzivnih sila koje se bore protiv neljudskih elemenata. Slično kao u novoj Noći vještica gdje tri generacija žena iz obitelji Strode u konačnici zajedničkim silama pobjeđuju muškog nasilnika, tako i ovdje imamo tri protagonistice različitih generacija i pozadina koje se moraju udružiti protiv militantne korporacije. Priključuje im se ostarjeli Terminator (Arnold Schwarzenegger), koji je u međuvremenu stekao određenu razinu empatije i moralnog prosuđivanja, iako je T-800/Carl najslabije napisan lik u filmu te njegov ostanak na zemlji uopće nije razjašnjen. Miller ne razvija nikakve romantične podzaplete u kojima protagonistice trebaju muškog odabranika da bi se realizirale, nego suptilno naznačava i mogući ljubavni odnos u budućnosti između Grace i Dani.

Cijela priča nije lišena niti političkih konotacija s obzirom na prevladavajuću društveno-političku klimu u SAD-u te Trumpovo nastojanje da na američko-meksičkoj granici izgradi zid. Budući vođa pokreta otpora je Meksikanka koja u sadašnjosti treba ilegalno prijeći meksičko-američku granicu. Bjesomučno je proganja Rev-9 koji se može preobraziti u bilo koju osobu s kojom stupi u fizički kontakt, a to su najčešće vojnici i policajci. Nakon ulaska u Teksas, izmještanja protagonistica redovito su vezana uz američke vojne i policijske komplekse, pa Rev-9 neprestano mijenja uniforme američkih oružanih ili policijskih snaga. Miller i Cameron očito sugeriraju da apokalipsa i nuklearna katastrofa predstavljaju rezultat djelovanja američke politike i vojne industrije te njihovih mačoidnih i nacionalističkih diskurza, pa se tako Rev-9 ulaguje visokopozicioniranima u vojsci i politici replikama „služio sam časno u Iraku“, „nikada se ovoliko nisam molio u tako kratkom vremenu“ te posljedično proganja unutarnje (Sara Connor) i vanjske neprijatelje (Meksikanci). Militaristčko je u Mračnoj sudbini izravno povezano s antihumanim i mašinskim te je predstavljeno kao prijetnja.

Miller je pazio da radnju odmjereno raščlani i vodi prema klimaksu i to mu mahom uspijeva, no bez pretjerane inventivnosti. Akcijske scene su mu predugačke i trebao ih je dobrano skratiti jer njihovo trajanje nije dramaturški opravdano osim ako želja nije bila da se bespotrebno pumpaju minute trajanja. Flešbekovi, koji referiraju na zbivanja u postapokaliptičnoj budućnosti, predstavljaju dramaturški balast te nepotrebno retardiraju glavni tijek radnje.

Terminator: mračna sudbina ne vrijeđa inteligenciju, no nije niti nešto pretjerano pametno i nadahnuto ostvarenje. Kao dva sata filmske zabave solidno funkcionira i odlično je što se Linda Hamilton vratila kultnom liku. Nakon Sudnjega dana ovo je jedini nastavak koji vrijedi odgledati, što s obzirom na kvalitetu ostalih nastavaka ne predstavlja nužno veliko dostignuće.

filmovi

Sajam Interliber, možemo slobodno reći najveća je književna manifestacija u Hrvatskoj, i upravo je u tijeku na Zagrebačkom velesajmu. Ove godine traje od 12. do 17. studenog.

Više od 350 izlagača predstavit će se u 3 paviljona Velesajma, a tu su i različiti sadržaji za sve uzraste: od predstavljanja novih knjiga, druženja i razgovora s književnicima, susreta nakladnika, knjižara i knjižničara, do književnih čitaonica i radionica, okruglih stolova, kvizova, dodjela književnih nagrada, aukcije starih i rijetkih knjiga…

Istaknimo samo Premium program, koji je najavljen kao program namijenjen “ozbiljnim književnim temama” i koji će ugostiti i inozemne pisce, a uređuju ga eminentni urednici hrvatske književne scene. Ostatak bogatog programa ovogodišnjeg sajma provjerite na njegovim Facebook eventu.

Budući da se recenzijama domaćih i regionalnih autorica i autora bavimo u rubrici Kritike, ovdje vam donosimo naš TOP 5 stranih autorica i autora koje ćemo narednih mjeseci rado čitati.

Lucia Berlin, Večer u raju (prijevod Vjera Balen-Heidl, izdavač Naklada Oceanmore)

“Čitanje samo jedne knjige američke spisateljice Lucije Berlin iznimno je čitateljsko iskustvo, ono koje vas intimno dira na način na koji to čini velika književnost, a to nakon njene prve u nas prevedene zbirke Priručnika za spremačice, potvrđuje i nedavno objavljena, druga zbirka Večer u raju“, piše Katarina Luketić za tportal. “U svim tim pričama ženski su karakteri dominantni, a teme ženske emancipacije i podređenosti, (ne)komunikacije u obiteljskim i bračnim vezama, ograničenja sredine, solidarnosti, prava na vlastiti izbor i ljubav zapravo ključne. Berlin se tako pridružuje povorci suvremenih majstorica pripovijedanja (poput Alice Munro, Margaret Atwood, Dubravke Ugrešić) koje borbu za žensko oslobođenje izvanredno prevode u jezik književnosti.” Dodajmo samo da knjiga ima jedne od najljepših korica s kojima smo se susreli!

Han Kang, Ljudska djela (prijevod Mirna Čubranić, izdavač Hena Com)

Najednom se zapitaš: kad tijelo umre, što se dogodi s dušom? Koliko se dugo zadrži uz svoj nekadašnji dom? U jeku krvlju ugušenog studentskog ustanka u Gwangjuu 1980., petnaestogodišnji dječak Dong Ho nemilosrdno je ubijen. Njegova smrt u romanu figurira kao ulazna i izlazna rana, a kroz vizure njegova prijatelja, urednice koja se bori s cenzurom, bivšeg zatvorenika i tugom shrvane dječakove majke rasplest će se Dong Hoova priča, ali i sudbine mnogih drugih zahvaćenih ovom povijesnom epizodom krutog režima, političke brutalnosti i nehumanosti. Pitanje koje se neizbježno nameće jest: kako dijametralno suprotna ljudska djela – nasilje i dostojanstvo – mogu supostojati?

Ovaj roman, premda posve tematski drukčiji od prethodne Vegetarijanke, čiji su engleski, pa onda i hrvatski, prijevod pratile određene kontroverze, nastavak je autoričine poetike nasilja. Iako je pritisnuta bremenom stvarnih povijesnih događaja, riječ je o punokrvnoj priči koja se čita više kao izvrsno ispisana kolektivna povijest nasilja negoli kao politička kritika.

Elena Ferrante, Mučna ljubav (prijevod Ana Badurina, izdavač Profil)

Mučna ljubav, romaneskni prvijenac Elene Ferrante kojim se popularna talijanska spisateljica predstavila svijetu, priča je o kompleksnom odnosu majki i kćeri, kompliciranom čvoru laži, emocija i zajedničke prošlosti koja ih veže. Delia, autorica stripova koja živi u Rimu, iščekuje posjet svoje majke Amalije, koja ne dolazi kako je bilo planirano, ali je naziva i nesuvislim objašnjenjima daje naslutiti da nešto nije u redu. Dan nakon zadnjeg poziva, Delia saznaje da joj se majka utopila i odlazi na njezin pogreb. Nakon posljednjeg ispraćaja odlazi na putovanje kaotičnim ulicama rodnog Napulja kako bi rekonstruirala majčine posljednje dane, istinu o svojoj obitelji, ali i svemu što je duboko potisnula.

U Italiji je prije koji dan objavljen najnoviji roman ove omiljene autorice, čiji ćemo hrvatski prijevod dobiti dogodine.

André Aciman, Zovi me svojim imenom (prijevod Mate Maras, izdavač Znanje)

Roman po kojemu je snimljen ultrapopularni istoimeni film izašao je i u hrvatskom prijevodu. Zovi me svojim imenom je roman u čijem je središtu razvoj romantične veze između intelektualno nadarenog i radoznalog 17-godišnjeg, američko-talijanskog, židovskog dječaka po imenu Elio Perlman i gostujućeg 24-godišnjeg, američkog, židovskog doktoranda po imenu Oliver u 1980-im godinama u Italiji. Roman je kronika njihove ljetne romanse i dvaju desetljeća koja slijede.

Maja Lunde, Plavetnilo (prijevod Anja Majnarić, izdavač Ljevak)

Nakon Povijesti pčela, Plavetnilo je drugi dio autoričina četverodijelnog ciklusa o temeljnim egzistencijalnim temama s kojima se suočava suvremeni svijet. Labavo povezani romani o specifičnim klimatskim problemima u sebi sadrže po jedan središnji motiv: insekte, vodu, životinje i biljke. Romani se sastoje od ulančanih pripovjednih linija koje istražuju čovjekovo ponašanje u prirodi i posljedice koje ostavlja, na taj način otvarajući plodne teme za raspravu: što možemo učiniti, što je važno u životu, kamo idemo?

Vidimo se na Interliberu!

booksa

foto: DIMITAR DILKOFF/GETTY IMAGES

Ne igra Luka Modrić u Realu za Hrvatsku, nego za svoj račun, koji niti ne drži u RH i zbog kojeg računa, muteži s milijunima trpi prijetnje zatvorom i gadne progone španjolskih poreznika. Kod kuće je pak zbog boli glava milijunskih transakcija, očitih muljanja s „gazdom hrvatskog nogometa“ odbjeglim u BiH Zdravkom Mamićem oslobođen svake krivnje. Na jezivu sramotu i inače kompromitiranog hrvatskog pravosuđa. Ni najplaćeniji hrvatski sportaš Bojan Bogdanović u Utah Jazzu (73 milijuna dolara) ne igra vrhunsku košarku za svoju hrvatsku domovinu, nego za vlastiti džep, što je u redu, ali nema blage veze s bilo kakvim – hrvatskim nacionalnim interesima. No domaće političko prostituiranje nikoga ne štedi, dapače. Kao što bi mnogi pali na tur da im se izlistaju imena „velikih Hrvata“ i „domoljuba“ s računima u Monaku, a nacionalnim/ističkim izjavama u RH. Srcem u sefu, pod sedam ključeva i sedam brava, ne među crveno-bijelim kvadratićima

Piše: Marijan Vogrinec

Aktualna još neko vrijeme predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tvrdi da se ne boji protukandidata Zorana Milanovića, Miroslava Škore, etc. u utrci za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. „Za mene ima posla u svijetu, ali sam sigurna da ću mirovinu provesti u Hrvatskoj“, kaže. Vrlo ohrabrujuće za HDZ-ovu samodeklariranu „ženu iz naroda“, koja je najveći dio karijere provela što na političkim poslovima izvan zemlje, što putujući o trošku poreznih obveznika uzduž i poprijeko globusa – najviše u SAD, makar samo zbog fotkanja pred ogradom Bijele kuće – kao predsjednica države kojoj time, je li, nije donijela pozornosti vrijedne koristi. Putujuće sramote da, ali to je druga priča. Na HDZ-ovom spektaklu s voditeljskom personom vremešnog Kvisko-meštra Olivera Mlakara – u ponedjeljak 11. 11. u 11 sati, 11 minuta i 11 sekundâ, očiti praznovjeran copy and paste istog povoda od prije punih pet godina – za predstavljanja svog izbornog programa tu si je činjenicu bez pardona pripisala u „državničku zaslugu“ kao još jednog razloga za podijeliti joj drugi mandat. Naime, tvrdi, „brendirala je RH u svijetu“ te „iščupala RH iz regiona“. Sic transit. Uostalom, čime je riječ region više ili uopće vrijedna sprdnje od istoznačnice regija u istom jeziku, koji Srbi nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, Crnogorci crnogorskim, Bošnjaci bošnjačkim!?

Treba samo pogledati zemljopisnu kartu, pa vidjeti kako je Hrvatska ili trenutno RH i dalje na Balkanu, u istoj regiji s ostalim bivšim republikama bivše SFR Jugoslavije. Njoj, čini se, nije ležao zemljopis u pučkoj školi. A nije jedina među HDZ-ovim tzv. nacionalno „osviještenim lumenima“, koji također nisu kadri pojmiti da su susjedi – susjedi. Ne možeš ih mijenjati ma što mislio/činio niti oni mogu niti žele kamo otići. Baš kao i balkanski kiflić koji je dovijeka osuđen na Balkan i balkanske susjede. Da je pameti kao što nije, politički bi tzv. mainstream to uzimao kao prednost i izvlačio korist za svoje narode za koje je navodno preuzeo odgovornost, a da je u Grabar-Kitarović državničke mudrosti i barem prosječnih politoloških znanja kao što nije, ne bi buncala nebuloze o uvjetovanju Srbiji puta u EU – „mora najprije otkriti sudbinu nestalih hrvatskih vojnika/civila u ratu i mjesta ukopa ubijenih“ – kad i sama znâ da to Bruxellesu nije nikakav kriterij. Usto, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić otvoreno poručuje i Uniji i službenom Zagrebu da se Srbiji živo fućka za bilo kakve ucjene i uvjetovanja koja nisu vrijedila i za druge zemlje članice. „Ako nas ne želite, O.K., recite, mi nikoga nećemo moliti“, kazao je.

Prije no što je jedva-jedvice prije pet godina osvojila mandat tzv. prve predsjednice RH, uz nevjerojatne performanse ekstremne tzv. desnice. HDZ-ovih jurišnika, gotovo bezrezervno katoličkog klera, crnih radikala iz dijela od cca 1350 tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga i kojekakvih proustaških marginalaca iz društvenog ofsajda, Kolinda Grabar-Kitarović je desetak godina izbivala iz domaće društvene i političke zbilje, a „otkaz“ u NATO-u nije željela dati – unatoč medijskoj znatiželji i „domoljubnim“ podbadanjima – sve dok DIP siječnja 2015. nije službeno objavio da je za prsa, kroz ušicu igle u drugom krugu pretrčala Ivu Josipovića. Odjednom se sjetila i domovine, ali – bilo je razvidno u pet godina mandata – kao odskočne daske za možebitne nove unosne poslove u međunarodnih poslodavaca. Američkih, dakako. Ako se „karijera“ izjalovi u „vječnoj Hrvatskoj“. Ono parolaško “sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“ floskula je Franje Tuđmana, kojom je HDZ licemjerno pretvorio Lijepu našu u Bijednu Našu fiktivne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i na kojoj floskuli Grabar-Kitarović kani i dalje bildati svoje ambicije bez pokrića.

Osobni interesi opasnih namjera

Djecu je školovala na Zapadu, na engleskom jeziku. Kćerku, inače vrlo uspješnu klizačicu, dala je upisati u Zagrebu u poseban međunarodni (pod američkim patronatom) srednjoškolski program s nastavom na engleskom jeziku i bez nacionalne skupine nastavnih sadržaja, a studij nastavlja na prestižnom Harvardu, najstarijem sveučilištu u SAD-u. Sin pak predsjedničkog kandidata i bivšeg premijera RH Zorana Milanovića školuje se u Nizozemskoj. Bijedna je Naša – „domoljubnim“ skorojevićima tuđmanovski „vječna i jedina Hrvatska“ – jamačno toliko bijedna i trulog školstva da nije dostojna lumena Milanovića juniora, juniorke Kitarović i takvih iz novohrvatske kategorije tzv. zlatne mladeži? Privatne karijere, obiteljski probitci i osobna materijalna korist, je li, nisu nešto baš poročno u ljudskoj prirodi, ali jesu razlogom moralnog podozrenja kad su im u osnovici nacionalna prenemaganja i pogodnosti s pozicija političke moći. Kad su opći interes i zajedničko dobro – tzv. narod, država, društvo, etc. – smokvin list za skrivanje tzv. opasnih namjera. Čuvena sintagma SDP-ovog pokojnog prvaka Ivice Račanova o HDZ-u kao političkoj stranci opasnih namjera, što se već početkom 1990-ih godina i kasnije potvrdilo i još se potvrđuje nizom afera, kriminala, politikom koja će ostaviti trajne ožiljke na nacionalnom tkivu. Grabar-Kitarović je dio te politike, ne volje i potreba naroda na koji se poziva.

A jest opasna namjera baviti se politikom samo ne bi li se (is)koristilo pozicije u vlasti za osobnu i sektašku korist. Tko šiša birače, je li, kad je šefu HDZ-a i premijeru Andreju Plenkoviću preče koruptivno/trgovački održavati disfunkcionalnu vladajuću koaliciju mimo izborne volje naroda no dopustiti prijevremene parlamentarne izbore kako bi se demokratski i primjereno realnoj političkoj konfiguraciji ustoličila vlast koliko-toliko po volji i potrebama većine. Osobne ambicije su dominantne čak i kad su sasvim bez pokrića, motivirana samo što duljkim održanjem pri/na vlasti ili zidanjem međunarodnih karijera. I po neodgovarajućoj/ponižavajućoj cijeni u odnosu na temeljni interes ili potrebe vlastite zemlje. Svojedobno je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio to imenovao moralom „Judinih škuda“. Nije malo tih u vladajućim RH-kastama koji će prodati i vlastitu mater ne bi li se ogrebli za unosnu državnu dužnost/apanažu, pa to medijski podvaljivati hlebincima kao „biračku volju“ „narodni interes“, „uspjeh i čast RH“, etc. Kao što domaći specijalizirani novinari prikazuju učinke hrvatskih profesionalaca u stranim sportskim klubovima ili na međunarodnim turnirima kao velike uspjehe RH, domovine, Hrvata, etc. Notorna je istina da ti uistinu daroviti/uspješni mladi ljudi ne ostavljaju srce i dušu na terenu zbog RH, svoje domovine, Hrvata, etc., nego prije svega zbog enormne količine novca, što ide uz njihovu darovitost, krv i znoj na treninzima i u igri.

Ne igra Luka Modrić u Realu za Hrvatsku, nego za svoj račun, koji niti ne drži u RH i zbog kojeg računa, muteži s milijunima trpi prijetnje zatvorom i gadne progone španjolskih poreznika. Kod kuće je pak zbog boli glava milijunskih transakcija, očitih muljanja s „gazdom hrvatskog nogometa“ odbjeglim u BiH Zdravkom Mamićem oslobođen svake krivnje. Na jezivu sramotu i inače kompromitiranog hrvatskog pravosuđa. Ni najplaćeniji hrvatski sportaš Bojan Bogdanović u Utah Jazzu (73 milijuna dolara) ne igra vrhunsku košarku za svoju hrvatsku domovinu, nego za vlastiti džep, što je u redu, ali nema blage veze s bilo kakvim – hrvatskim nacionalnim interesima. No domaće političko prostituiranje nikoga ne štedi, dapače.

Kao što bi mnogi pali na tur da im se izlistaju imena „velikih Hrvata“ i „domoljuba“ s računima u Monaku, a nacionalnim/ističkim izjavama u RH. Srcem u sefu, pod sedam ključeva i sedam brava, a ne među crveno-bijelim kvadratićima. Mnogi ne bi odvojili debelo meso s tla da čuju kako im predsjednica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nagovara strane diplomate da „discipliniraju“ premijera Plenkovića i ministre ne bi li upravljali zemljom po njezinim zamislima. A zna se kakve su: danas ovakve, sutra onakve, prekosutra – nikakve…

RH i njezini građani, osobito oni što se ubrzano iseljavaju s cijelim obiteljima, u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, bez nakane za povratkom, nemaju koristi od privatnih karijera svojih političara u sustavu međunarodne birokracije, jer je balkanski kuflić zadnja rupa na svirali i toj birokraciji i njezinim po ključu ili polit-grupacijskoj pripadnosti izabranim hrvatskim članovima.

Ministrica vanjskih i europskih poslova te vladina potpredsjednica Marija Pejčinović-Burić nedavno je uvjerljivo izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, što je pak vladajući HDZ-ov mainstream prikazao javnosti kao izniman – državni uspjeh RH. Što će reći i HDZ-a, jer je samozatajna poliglotkinja, obrazovana i vrijedna Pejčinović-Burić članica te stranke. A radi se o privatnom diplomatskom/političkom uspjehu ministrice. Ona se pokazala podobnom/prihvatljivom za tu dužnost po kriterijima – od rodnog do teritorijalnog i stručnog – što ne podrazumijevaju mogućnost osobitog utjecaja ili vidljivijeg zastupanja državnih interesa/potreba vlastite zemlje. Prednost imaju zajednički interesi/potrebe grupacije od 47 država šire europske regije s 830.000 žitelja, a to su jačanje demokracije, zaštita ljudskih prava i pravne države na tom prostoru. Vijeće, koje ne treba miješati s Vijećem EU-a (Europskim vijećem), proslavilo je u svibnju 70. obljetnicu. Iznjedrilo je čuvenu Europsku konvencije o ljudskim pravima, koja je postavila svjetske standarde na tom području, ali i Istanbulsku konvenciju, čijoj je ratifikaciji u RH Pejčinović-Burić dala velik doprinos.

U tom će dijapazonu, kaže, fokusirati svoje djelovanje na mjestu glavne tajnice, a izbor na tu poziciju – najvišu dosad ijednog hrvatskog političara u svjetskim organizacijama – skromno drži „krunom svoje karijere“. Što i jest istina. A ta karijerna pozicija podrazumijeva prelazak s 20.000 kuna ministarske plaće na oko 300.000 eura godišnje, tj. 25.000 eura na mjesec ili 184.000 kuna. Pa ti vidi kakav je interes tu u igri, odnosno je li hrvatski državni/nacionalni interes prioritetan – RH je na tom području totalni fenjeraš – odnosno hoće li Hrvatska biti glavnoj tajnici prva ili zadnja rupa na svirali. Mislimo, od 1. listopada 2019., kada je preuzela tu dužnost. U tom smislu, je li, hrvatskih rupa na međunarodnoj birokratskoj svirali je i indikativna okolnost da je Marija Pejčinović-Burić angažirano pripremala hrvatsko polugodišnje predsjedanje Europskim vijećem – po rotacijskom ključu, koji zbog razgranate korupcije u slučaju Bugarske, Rumunjske i RH zabrinjava zemlje tzv. prve brzine – a u finišu posla odlazi na novi u Strassburg. Nije bila bez vraga ni istodobna velika frka u vezi s izborom petero čelnih ljudi u novoj postavi EU-a, gdje su se neformalno vrtjela ili nisu, kako se već moglo saznati iz tzv. visokog, „povjerljivog izvora“, i imena premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Pokazalo se, pogodak – uništa.

Izbori za biti ili ne biti

Plenković se pokazao dalekovidnim kad je komentirao novinarima: Don’t drink, don’t smoke and I don’t play cards. Inače, zna se na koju mu stranu europejsko srce bije. Zašto bi, je li, hrvatskom premijeru baš bilo mrsko zasjesti u fotelju Donalda Tuska. Pa nek’ si Hrvati traže novog premijera, a HDZ i prije izbora prvog među jednakima? Ona pak, Grabar-Kitarović, ni abera o tomu bi li opet pobjegla s odličnog na odličnije mjesto kao onomad s veleposlaničke u SAD-u, gdje je mogla/morala promicati državne/nacionalne interese RH na mjesto pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, gdje je raison d’être bio i ostao – America First. Nikakva Hrvatska. Te kombinacije više nisu aktualne, ali jest vatrena domaća zbilja i za Plenkovića i za Grabar-Kitarović. Njemu opasno prijete unutar stranke – tzv. WhatsApp afera otkriva ustaško rješavanja problema „metkom u čelo“, „leđnim puštanjem niz Savu“, „nabijanjem na kolac“, glasanje protiv HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje, etc. – a njoj pak stranačkom sabotažom u utrci za drugim predsjedničkim mandatom. U idućih bi nekoliko dana ili tjedana trebalo biti jasno tko će u HDZ-u biti Pedro, pa izletjeti iz članstva ili biti blaže sankcioniran.

Predsjednički izbori koncem godine – s obzirom na propisane izborne rokove, najvjerojatnije 22. prosinca – bit će presudni i za aktualnu još gazdaricu bivše Titove vile Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović i za šefa denver plave ZNA SE političke opcije i premijera Andreja Plenkovića. Ako ona ne prođe, a gotovo je nemoguće da neće proći, morat će se javiti na neki od „natječaja“ za posao u međunarodnoj birokraciji – rekla je da za nju uvijek ima posla u svijetu, pa… – ili s proljeća stati sučelice Plenkoviću za čelno mjesto na unutarstranačkim izborima. Njezin poraz, uz HDZ-ov manje-više debakl na europarlamentarnim izborima, značio bi zadnji čavao u lijes Plenkovićevoj političkoj i premijerskoj karijeri u RH. E sad, kakvog bi se za njega našlo posla vani – kad su ključne europozicije već zauzete za sljedećih pet godina – veliko je pitanje. Jednostavno, po svaku se cijenu mora dobiti predsjedničke izbore eda bi se mogle praviti iole izglednije političke kalkulacije za predstojeće razdoblje.

tacno

‘Uspomene’ iz FB arhive vrlo često prisjete nas korisnike na neke događaje koje smo mi korisnici u prošlosti pribijeležili i objavili na toj društvenoj mreži. Često su to postovi osobnog, ali mogu biti oni i društvenog karaktera, a ponekad oni se mogu poslužiti u nekakvim statističkim ili sličnim našim analizama.

Svakako, te neke analize mogu biti u funkciji ocjene i procjene tih događaja, pa kako je u naslovu rečeno, u našem slučaju i pomoći oko ocjene onečišćenja brodskog zraka…

‘Uspomene’ iz FB arhive iz studenog 2015. godine

Tako ovih dana, točnije u prvoj polovini studenog su na fejsu na stranici Građanske inicijative za čisti zrak pojavile vrlo česte ‘uspomene’ iz 2015. god. kada u Sl. Brodu danima su koncentracije lebdećih čestica, sumporovodika, sumporov dioksida i benzena bile alarmantno visoke!

Napr. na Jelasu su tada mjerene satima, pa i 7 – 8 sati kontinuirano visoke koncentracije lebdećih čestica PM2.5 iznad 100 -120, pa i 170 µg/m3! Također i sumporvodika iznad granične vrijednosti (7 µg/m3), pa i od 38, 39 i 42 µg/m3, a i sumporov dioksida iznad granične vrijednosti (350 µg/m3), pa i od 650 µg/m3! Slična je bila situacija tada i na mjernoj postaji kod Stadiona (vidi sliku).

Na kraju, tada se moglo zaključiti kako je u Sl. Brodu taj veliki smrad i velike koncentracije onečišćenja u zraku “ukazuju da je prekosavska Rafinerija nafte intenzivirala proizvodnju. Uz to nafta koja se prerađuje sve više je sumnjive kvalitete i vjerojatno je ‘prebogata’ sumporom!”.

Više puta su tada iz Građanske inicijative o tom novom velikom onečišćenju brodskog zraka upućene i poruke Brođanima, ali i nekim institucijama u RH: Ministarstvu zaštite okoliša i prirode, Državnoj inspektoratu, Državnoj upravi zaštite i spašavanja, Gradu, itd. .

Stigao je i odgovor od tadašnje Pomoćnice ministra Ministarstva zaštite okoliša, Marije Sćulac Domac o tome da je ona uputila dopis Andreju Getingeru, generalnom direktoru Rafinerije nafte Brod u kojem traži objašnjenje zbog nastale situacije. No na tome je i ostalo…

Što više i dalje su neki stručnjaci, pa tako i naši brodski ‘stručnjaci’ pričali bajke o loženju na drva u malim (obiteljskim) ložištima, o prekograničnom i gradskom prometu i sl.. A u Rafineriji je u tih deset godina ‘popaljeno’ godišnje i do 100 – 150.000 tona otpadnog mazuta! Dobro ste čuli: otpadnog mazuta i to najlošije kvalitete! No sada kada Rafinerija ne radi, valjda se vidi razlika!

Otkada Rafinerija ne radi, brodski zrak je puno manje onečišćen

Sada Rafinerija nafte Brod ne radi. Ne radi od 9. listopada 2018. godine kada je u Slavonskom Brodu u 21 30 sati na južnom horizontu iznad Save zasjalo nebo, kada je u bosanskobrodskoj rafineriji eksplodirao pogon IV i došlo je do velike havarije u postrojenju za krekiranje!

Svima je jasno da ovakvo stanje ne može i neće beskonačno potrajati. Što više, još krajem rujna su vlasnici Rafinerije nafte Brod iz Optima grupacije dali na znanje svim ‘zainteresiranim’ i onima koji sumnjaju da će Rafinerija ponovo raditi i sve drže pod kontrolom i kada dođe vrijeme, krenuti će sa sanacijom. Baš kako smo mi u Eko-Integralu pretpostavili i više puta najavljivali, tj. kada će se stvoriti uvjeti oni u rafineriji ‘pokrpati’ će oštećena postrojenja i krenuti ponovo u preradu nafte…

Zato vrijedi ponovo provjeriti kakvo je sada stanje zraka u Sl. Brodu i kakvo je obzirom na stanje kada je Rafinerija intenzivno radila!

Ono što se vidi uspoređujući podatke za mjesec rujan, listopad i prvu polovicu studenog s mjerenjima iz prošlih godina, da su podaci iz ovogodišnjih mjerenja zaista pokazuju poboljšanje stanja. Naročito ako je riječ o koncentraciji lebdećih čestica, ali i sumporovodika, sumporov dioksida i benzena…

Ove godine (u tih dva i pol mjeseca) srednja vrijednost koncentracije lebdećih čestica PM2.5 (prosjek od tih dva i pol mjeseca) na mjernoj postaji Jelas iznosila 13,3 µg/m3, dok prošlih godina prosjek u istom intervalu bio je puno veći i to svake godine iznad 20 µg/m3: 2017. godine 20,5; 2018. godine 21,5; 2015. godine 23,5; a 2016. 31,8 µg/m3!

Iznimno je važno primijetiti da u to vrijeme dnevni prosjek koncentracije lebdećih čestica PM2.5 samo je 6 puta bio iznad 25 µg/m3, a nijednom iznad 50 µg/m3 (vidi grafikon)! Dok je u 2018. dnevni prosjek koncentracije lebdećih čestica PM2.5 26 puta, 2017. godine 18 puta, 2016. godine 30 puta, a 2015. 22 puta bio iznad 25 µg/m3! Također se vidi da u svim prethodnim godinama u tom intervalu od dva i pol mjeseca uvijek je bar 2 puta dnevni prosjek koncentracije lebdećih čestica PM2.5 bio iznad 50 µg/m3! A  2016. godine i 8 puta, a 2015. 10 puta!!!

Sve ovo ukazuje na to da je Rafinerija nafte Brod za vrijeme intenzivne prerade nafte, obzirom na ostale (lokalne) zagađivače, veliki, moglo bi se reći ogromi zagađivač ovih prostora. To se s naše strane, strane brodskih ekologa i aktivista za čisti zrak tvrdi i tvrdilo se u posljednjih jedanaest godina. Nažalost, vrlo često, moglo bi se reći skoro uvijek, u odgovarajućim institucijama to se slabo čulo. Možda je situacija još bila i gora jer jednostavno nije se htjelo ni čuti!

To se u budućnosti morat promijeniti! Institucije na svim nivoima u RH moraju odraditi svoj posao.

Prije nekoliko tjedana, kad je bjesnila kriza u odnosima HDZ-a i HNS-a, i kad je izgledalo da Vlada može pasti, najava da neki HDZ-ovac neće u Saboru glasati za Plenkovićev proračun, ili bilo koji drugi zakonski prijedlog, bila bi razlog za ozbiljnu zabrinutost premijera. No, danas kad je koalicija resituirana, Andrej Plenković može si mirne duše dopustiti da u parlamentu ostane bez ruke Steve Culeja.

Dapače, da se raduje da takva ruka neće podržati njegove prijedloge. Poznato je da je zastupnik Stevo Culej zadnjih dana javno rekao kako ne namjerava podržati Vladin prijedlog novih blagdana, i to zato jer Dan antifašizma ostaje praznik. Stoga se danas očekuje da to na glasanju i potvrdi.

A inače, riječ je o zastupniku koji je u hrvatskoj javnosti najpoznatiji po fizičkom napadu na Ivana Pernara: »Jesam ja krvave gaće na Velebitu nosio zbog tebe, balavac«, vikao je na Pernara nakon jednog od njegovih performansa, a potom ga i fizički napao.

Pisalo se i o tome da mu je sin opetovano dobio posao u policiji, mada je prije toga bio udaljen s posla jer je dvaput kažnjavan zbog povreda službene dužnosti. Drugi njegov sin bio je prisutan u trenucima raznih uličnih tučnjava po Vinkovcima, i također ima nekoliko prijava. Ekstremnom kakav jest, njemu osobno nije mio Milorad Pupovac – i s njim je imao incident, a jednako su mu nesimpatični i građanski aktivisti, na koje također voli vikati. Nakon što su ga novinari zadnjih dana pitali što će učiniti ako ga izbace iz HDZ-a, odgovorio je pokazujući mišiće: »Od volje im, k’o Šokcu post«, rekao je Culej. Riječju, nije njega briga ni za što.

Srećom, u HDZ-u su dovoljno pametni da ga zbog ovakvih neposluha ne isključuju nego – otpisuju. Znaju da će mu isključivanje iz stranke samo raditi reklamu u desničarskim krugovima, pa ga vjerojatno niti nakon današnjeg dana neće formalno izbaciti iz partije. Ali će praktički prestati funkcionirati kao dio te »zajednice«.

I takva odluka je jedina moguća – bez obzira na rizik za vlastiti rejting unutar HDZ-a, Plenković se mora riješiti i Culeja i svih drugih sličnih ekstremista planira li ostati pri ambiciji da i dalje vodi izvršnu vlast u Hrvatskoj. Takvi redikuli i uz to desničarski agresivci, koji misle da je parlament mjesto za viku, vrijeđanje i proklamiranje povijesno preživljenih nazadnjačkih ideja, i trebaju biti trajno marginalizirani. Bilo u HDZ-u, bilo u javnosti općenito. Ali posebno u HDZ-u. Jer bez ozdravljenja HDZ-a u tom smjeru, nema ni dobre europske budućnosti za Hrvatsku.

Zato Plenković, kojeg u internim whatsapp prepiskama njegovi vlastiti stranački ljudi vrijeđaju i nazivaju liberalno-građanskim izdajnikom, bez obzira na vlastite političke bodove u redovima »tih i takvih«, mora nastaviti politiku koja Culeja i razne druge »culeje« jednostavno – otpisuje.

Možda bi velik dio HDZ-ovaca još uvijek htio da tom strankom vlada ekstremna desničarska ekipa koja će mahati trobojnicama s grbom s prvim bijelom poljem i pjevati ZDS pjesmice, ali to ne želi ni Europa, a ni – što je najvažnije – velika većina Hrvatske.

I što se prije Plenković riješi ekstremista u vlastitim redovima, to će i Hrvatska biti zdravija. U tom kontekstu, sad se vidi i koliko je važno da je ipak u Vladi opstala koalicijska kombinacija koja uključuje i HNS kao građansku stranku, a samim time u paketu i manjinske stranke, koje možda ne bi ostale uz Plenkovića da je Vlada samo striktno jednostranačka HDZ-ova.

Sve to zajedno ipak je na stanovit način brana ka jačanju onih desničarskih, ili čak ekstremističkih stavova, koji pozivaju na to da se prestane obilježavati Dan antifašizma, a onda, tko zna, možda jednom i zabrani slaviti. Možda onda kad ulice počnu nositi ime Ante Pavelića, kako to najavljuju čak i neki kvazi-moderni neovisni političari.

Srećom, to se u Hrvatskoj neće desiti. No, desit će se da neki marginalni desni likovi poput Steve Culeja postanu – prošlost.

novilist

Nezadovoljan što je Državno odvjetništvo odbacilo 13 kaznenih prijava protiv Milorada Pupovca, obrazloživši da on svojim izjavama nije širio mržnju i vrijeđao RH nego iznosio kritiku, predsjednik Glavnog odbora Hvidre zatražio je odstupanje vrha DORH-a i najavio ‘neugodne’ akcije

Obična vojska koristi konvencionalno naoružanje, puške, metke, granate, a stranačka vojska sere gelere. Na primjer o tome da Dan antifašističke borbe kao državni praznik ima ikakvo realno značenje. I to čini složno, kao kompaktna masa, kao zbijena smjesa, kao fašizirano meso

Tri

B. Brechtu

LET PTICA

Kada sjedim na lođi svog stana
Promatram nebo i let ptica.
Ravnodušan sam kada se divlje guske vraćaju.
Ravnodušan sam kada odlaze.
Zašto onda promatram nebo
I mašem divljim guskama
Svaki put?

SHVATITI LAŽ

Sa zakašnjenjem sam shvatio
Da je u moje društvo dospio pokvarenjak.
Povjerovao sam u njegove laži o sebi,
I u svoje laži o njemu.
Istinu sam primijetio
Kada su nestalne, prilagodljive laži
Bez punomoći stvarnosti pokušale prisvojiti
Njenu postojanu jednostavnost i čistoću.

ONA SE VIŠE NE SMIJE

Koliko puta sam trpio zbog
Njenog preglasnog, nekontroliranog smijeha.
Mislio sam da tako iskazuje
nepoštovanje prema meni.
Njenog smijeha je sve manje,
Rijetko kad raspara gusto pletivo tišine
Kojim smo zamotani u usamljene čahure.
Ona se više ne smije kao nekad,
A ja ne osjećam da me cijeni više.

Sve tri

BUDUĆNOST

Ekscentrični američki futurist Herman Kahn,
Glavno nadahnuće Kubricku za dr. Stranlovea,
Zastračujuće visokog kvocijenta inteligencije,
Za svoju miroljubivu vladu
Ležerno je predviđao posljedice termonukleranog rata,
I presudne tehničke inovacije.
Ali ipak nije predvidio internet.
Budućnost se može samo predvidjeti,
Mogu se samo zamisliti njeni bezoblični nanosi
Što rađaju se u glavi sadašnjosti.
A moje ratoborne futuristističke misli
Odnose se na kčer sina: hoću li dočekati da se uda,
I hoću li upoznati njenog muža i djecu.
Budućnost postoji kao neznani broj briga.

PUSTINJA

Ni krvi, ni znoja, ni suza
Više nema. Ratovi su prestali,
I razlozi za njihovo vođenje.
Sve je suho u pustoši
Proživljenih života.
Malo vlage pojavi se kao nada
Da će se će sve svršiti brzo i bez bolova.

MELANKOLIJA

Tko je pauk koji je spleo
Mrežu melankolije ispod streha i
Između grana bitnosti i opstojanja,
U koju sam se upleo i ulovio
Predvidljivo kao neoprezni kukac?
Potištenosti treba dati priliku,
Samoptuživanje se mora osnažiti,
Osjećaj krivnje i neodlučnost hoće
Potvrdu o ukočenosti…
Čini se da pauk sam ja,
jer sve ovo dobro znam.

Ona u tami

Tama je gusta kao tusta vreća s pijeskom,
oko tebe visoka je trava i jezivi krikovi,
u tebi buja strah, moliš se ocu nebeskom.
Savana je gola bit, ne pomažu raniji trikovi.

Tvoje IC naočale svrsi ne služe odavno,
oslanjaš se na preostala čula neubijena.
Očekuješ da je blizu, dozivaš ju uviđavno,
čuješ smijeh, užasneš se – ona je hijena.

Spasiti sam sebe

Nitko te ne može spasiti osim tebe,
ohrabruje nemilosrdni Charles Bukowski.
Želiš mu vjerovati iako nisi siguran
tko si, tko je taj u tebi
koji bi te mogao spasiti.

Pitaš se
kako si samo mogao
cijelo vrijeme očekivati
razumijevanje
od ravnodušnih i glupih, kako nisi vidio
svoje pogrešne izbore, zašto si dopustio
da tvoja očekivanja
ne budu pretvorena u stvarnost?
Zbog čega si pristao umirati iznutra?

Jesi li siguran da nećeš opet
podleći nagovaranjima
praznih, sebičnih, uskogrudnih, licemjernih –
da budeš dobar, suglasan, osjećajan, otvoren?
Hank, može li sam sebe spasiti netko
tko je pod teretom kajanja,
što ga čini nepokretnim?

Moraš napokon razmisliti o spasavanju sebe,
jer nitko to ne može obaviti umjesto tebe,
umrtvljenog gušenjem tjeskobe.
Zar hoćeš doživjeti smrt prije smrti?

Kolinda Grabar-Kitarović ne vidi razliku između sebe i države, Zoran Milanović vidi sve veće razlike između sebe i ljevice, Miroslav Škoro pijucka gemište, Mislav Kolakušić u medijima napada medije, Dalija Orešković optužuje, Dario Juričan nije Milan Bandić, Katarina Peović ima više istomišljenika nego što će dobiti glasova – a kampanja tek počinje

Treba osigurati kontinuirani obrazovni proces, ali s druge strane i ostvarivanje prava za koje učitelji i nastavnici misle da im pripada. U tom smislu, ne želim da se vrijeđa učitelje, da ih roditelji napadaju ili obrnuto – izjavila je jučer ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak govoreći o nastavku štrajka u školama. A štrajk se nastavlja – škole ukupno broje sedam dana bez nastave, sindikati najavljuju prosvjede i u trenucima održavanja skupa EPP-a u Zagrebu idućeg tjedna, a Vlada im prestaje plaćati dane u štrajku.

Iako su zaposleni u školstvu jednodušni u podršci svojim sindikatima, i većinu dana štrajkaju u omjeru oko 95 posto, dok još veći postotak odbija Vladine ponude pa skoro sto posto svih članova sindikata podržava na referendumu odluku da se sa štrajkom nastavi, ipak ostaje pitanje za sve učitelje i profesore: ima li smisla dalje ucjenjivati Vladu, iscrpljivati djecu diskontinuitetom u nastavi, a roditelje držati na bolovanjima ili godišnjim odmorima kad nemaju kuda s djecom, ako će rezultat na kraju četiri Plenkovićeve godine biti povećanje plaća od skoro 20 posto.

Sindikalisti koji vode ovaj štrajkaški proces doveli su sada već do toga da ministrica obrazovanja mora brinuti o tome hoće li netko napasti koga od prosvjetara-štrajkaša, i govoriti o tome da im sustav daje punu zaštitu. Ako je baš tako unisona potpora javnosti, pogotovo zainteresirane javnosti, dakle samih roditelja, njihovom štrajku, zašto ministrica ima potrebu govoriti o tome da se nekog mora – zaštititi od napada?

Realno, djeca će zbog ovoga imati kraće zimske praznike ili će pak školska godina na ljeto potrajati duže, a o stresu maturanata kojima će svi rokovi morati biti pomaknuti pa će im u pitanje možda doći i prijave na fakultete u inozemstvu (ako se već naši naknadno prilagode okolnostima) ne treba ni govoriti. Ovaj štrajk postaje sam sebi svrha, a ton kojim se sindikalci sada obraćaju Vladi, a time i javnosti, sada već postaje potpuno neprimjeren.

“Oni jedino moraju odlučiti hoće li to platiti normalno ili dvostruko”, kaže Branimir Mihalinec kao glavni sindikalni pregovarač, na pitanja o neplaćenim danima u štrajku. No, takva retorika mogla bi mu naglo splasnuti narednih dana, kad prosvjetari uvide da će dobivati 300 kuna manje na dnevnoj razini. Čemu štrajk ako će plaća zbog njega pasti ispod onoga što su prosvjetari do štrajka imali?!

U trenutku dok sindikati zaoštravaju preko svake mjere, kao da su u javnim službama jedini zapostavljeni u ovoj zemlji, država počinje polako svoj presing na njih: štrajk više neće biti plaćen, a uskoro će dobiti i raspored nadoknada nastave, koji Ministarstvo priprema za idući tjedan. Jedna statistika kaže da velika većina ravnatelja škola Vladi poručuje da ne žele nadoknade subotom, a to ne želi ni dio roditelja koji plaća vanškolske aktivnosti svojoj djeci subotom ujutro, pa ne žele taj novac bacati u bunar.

Koliko god se čovjek želio solidarizirati sa sindikatima kao legitimnim radničkim zastupnicima i osuđivati Vladu koja i dalje ne popušta – mora si ipak postaviti jedno pitanje: kome više pogoduje ova situacija s kaosom u školama? Iako su prosvjetari principijelno potpuno u pravu, jer jedino njima famozni koeficijenti nisu usklađivani sa ostalim javnim službama, ipak bi sad već samima sebi trebali postaviti pitanje i o posljedicama svoga štrajka.

Ne možeš poduzimati neku radnju koja se odnosi na cijeli sustav i na sve ljude, ako se pritom ne zapitaš kakve posljedice za cjelinu to ima. Netko odgovoran, zapitao bi se i o tome ujutro kad se brije pred ogledalom, uoči sazivanja još jedne press konferencije sa svojom svakidašnjom jadikovkom.

Učitelj s VSS-om imat će do kraja 2020. godine od 1.300 do 1.600 kuna veću plaću nego 2016. godine. Kad su ljudi u realnom sektoru u svojim tvrtkama dobili 20-postotno povećanje plaća?

novilist

Dva raznobojna doktora: Duspara i Lujić

Ako se izuzmu redoviti tjedni radijski kontakti, slučajni ulični susreti i protokolarna primanja pojedinaca i skupina, s prenaglašenim nastojanjem na poštivanju pravila pristojnosti – odnos prvog čovjeka gradske uprave i građana Slavonskog Broda u posljednje vrijeme ne poznaje prakticiranje drugih načina, a uzajamna povezanost niskog je intenziteta. Gradonačelnik dr. Mirko Duspara kao da se s predumišljajem kloni drugih medija: televizije, interneta, društvenih mreža, tiskovina, kao da vjeruje u učinkovitost nojevske psihologije – zavuci glavu u pijesak stvarnosti i nitko te neće moći vidjeti. Ili, totalno ignoriraj medije, podijeli gadne etikete nezavisnim novinarima, prešuti njihova pitanja i nitko te neće pozvati na odgovornost. Dusparino prešućivanje postavljenih pitanja, pogotovo ako ih postavljaju nezavisne gradske vijećnice i nezavisni portali sve je očitije. Samo pasionirani motritelji gradonačelnikovih pojavljivanja u javnosti i tumačenja službenih političko-komunalnih poteza, mogu se, primjerice, sjetiti njegovog posljednjeg velikog, ozbiljnog, relevantnog intervjua na koji se mediji, politički partneri i oporbenjaci pozivaju kao na Bibliju. Tek poneka izjava može se pronaći na portalima od povjerenja, u kojoj se dijele etikete kritičarima, i to je sve. Samo oni politički analitičari s rijetkom i izuzetnom sposobnošću uskladištavanja svih sadržaja koji se tiču aktivnosti oca grada Broda, pamte njegova reagiranja na legitimne provokacije zastupnika one druge javnosti koja njegovo gradonačelnikovanje doživljavaju kao neodgovorno i nedostojno uloge koju obnaša. Između medija, oporbe i gradonačelnika postoji dijaloška pustoš, konverzacijsko siromaštvo. Oni jednostvano ne opće. A kad se ne opći, neplodnost je zagarantirana.

I pored, dakle, škrtih nastupa s ciljem promoviranja i obrane svojih odluka koji se tiču položaja i sudbine zajednice, Mirko Duspara ipak je neodoljivo prisutan za svoje adorante, nevjerojatnu smješariju od zavičajnika doseljenih s desne obale Save, uhljebnika po širini i dubini, veterana u borbi za bliže mjesto oko kadrovske vatre, snobova, nepismenih političkih sljedbenika, desnih zanesenjačkih revizionista, lijevih proračunatih podržavatelja, faca u raznim obrtničkim najmovima itd, itd. Utorkom on svima njima na drži radijsku misu, ali nikada koncelebriranu. S njim je za oltarom radijskog pulta jedino ministrant – kandidat za novinara, koji atmosferu kadi tamjanom od naručenih pitanja. U tih sat vremena koliko traje krugovalni obred povezivanja Mirka Duspare i Brođana, vjernika u njegovu gradonačelničku komunalno-spiritulnu moć, on ne prestaje davati iscijeljujuća obećanja: „Da, da asfaltirat ćemo vašu ulicu; da, da još danas će doći ljudi iz Vodovoda; da, da nazovite Komunalac, oni to rješavaju; da, da i sam sam vidio da treba ovo i ono, i to će biti riješeno; da, da, u Brod će masovno dolaziti električni automobili i njhovi putnici, putnici da kušaju Jasinjska vina, a automobili da se napiju naše prave domaće struje…“ U ime oca javnog interesa, svetog duha statuta grada i sina njegove političke stranke – amen!

Riječ je o marketingu, (samo)promociji, zloporabi visokog ranga, rafiniranom kaširanju. I u smislu sadržaja i u smislu forme riječ je o prikrivanju namjera i svjesnom lažiranju podataka na deklaraciji o punom sastavu gradskih proizvoda. Uglavnom, za gladne vjerničke, slušateljsko-glasačke ribe tvrdi se jedno, a kad se analizida kemijski sastav krmiva, sazna se kako je riječ o 40 posto mljevenog mesa istine, 50 posto sojinih pahuljica njenih surogata, te deset posto klina za klin čorbu. Smatram to, s obzirom na njegov položaj u piramidi Grada, i na nezabranjenu metodu obmanjivanja, razmjerno prihvatljivim. Tko je to vidio da se lav u džungli drži reda i pravde!

Ono što je stvarno neshvatljivo i neprihvatljivo preglasni je muk oporbe i medija. Gradonačelnik drži mise, a oni se mutavi samo križaju.

Kompromitirani nečinjenjem, bez želje, ali i potencijala za promjene, vazda suglasni, bez motiva, bez opozicijskog obrambenog refleksa da se štite slabiji kontroliranjem aparata gradskih vlasti koju na uzdi, čvrstom rukom drži gradonačelnik, bez časti i odriješitosti, u stavu „mirno“ pred funkcionalnim autoritetom gradonačelnika, interesno zainteresirani za sveze s gradonačelnikom, epizodisti u poludokumentarnoj seriji o brodskom Cezaru, neobrazovani, bez namjere da rade na sebi, punih gaća, prazne pameti, impresionirani brutalnošću i arogancijom ćaće od grada, potencijalni, drhtavi molitelji posla za svoju djecu koja ili će otići u Irsku ili Europu ili stajati u redu za posao kod Velikog uzurpatorskog kadrovika, nemoralno pragmatični, marginalni bez obzira na svoju odanost (odanost je njihova čast!), dresirani kao pasmina za cirkus u točkama prolaska kroz krug od vatre, bez priželjkivanja promjena… svi oni iz oporbe i medija, poput djece, pjevaju debilnu pjesmicu:

Majka nam je draga,

sisu nam je dala

i opet će davati

kad pođemo spavati. 

Lako je Duspari s takvim pasivnim novinarima, gradskim vijećnicima i stranačkim čelnicima koji čekaju njegovu sisu. Lako je prodavati bijela muda pod crvene bubrege kad kritike i kritičara nema. A grad gori.

Podsjetio bih u tom smislu, na svoj tekst o suradnji lokalnog SDP-a i tadašnje Dusparine udruge. To je bio početak opće pasivizacije i otvorene aktivacije slogana „a ja, a gdje sam tu ja“.

Pred konstituiranje Gradskog vijeća u drugom pokušaju, a pod nazivnikom imperativa bezodvlačne realizacije planiranih projekata koji su značajni za Slavonski Brod,  – potpisan je koalicijski sporazum između Udruge Pravaš i SDP-a. Tako su Duspara i Lujić, politički predvodnici spomenutih političkih organizacija, pred očima brodske i hrvatske javnosti, u ime „interesa grada i građana“, dogovorili suradnju odnosno demonstrirali značenje i značaj pojma pragmatičnost. Potpisani sporazum omogućit će zadovoljavanje i provedbu dogovorenih interesa, pri čemu je sasvim jasno, da u njemu nema mjesta za ideološke boje, koje su svojevrsne zastave ispod kojih se skupljaju i svrstavaju njihovi birači. Znači, u Slavonskom Brodu nisu ujedinjene/pomješane crvena i crna boja, nego su se akteri koalicije odrekli vlastitih boja. 

Tko je potpisivanjem koalicijskog sporazuma više dobio odnosno tko je manje izgubio, tko je razočaran, a tko oduševljen, apsolutno nas ne interesira. Ono što (p)ostaje predmetom interesa ovog portala je fenomenologija duha palanke u kome, što je sjano vidljivo u ovom  snubljivanju desnice i ljevice, političko bešćašće dovedeno do formule  uspješnog vladanja gradom i građanima. Političkim beščašćem zovemo odricanje od atributa  vlastitosti, a da o tome nisi kononzultirao one na čijim leđima stojiš – svoje članstvo.

Poštovana,

Malo ćemo se odmaknuti od obrta i umjetnosti. S vremena na vrijeme treba nam nešto sasvim drugo, čisto da se osvježimo, razbudimo, zadovoljimo znatiželju. Evo stoga jedna sasvim nova tema, KARTE, da… karte, ali ne karte kojima se igramo, već karte koje će nam reći kako da igramo igru sa sudbinom, a da pri tom ne izgubimo. Ova tema još uvijek je tabu i ljudi za nju nisu previše otvoreni, čak i oni koji jesu, to ne bi priznali, iz više razloga. Ja priznajem da sam u životu držala sve karte u rukama još od malih nogu, najdraže su mi karte žene koja je predvidjela Napoleonov kraj, zbog čega ju je on osudio na tamnicu, karte su preživjele do dana današnjeg, a Napoleon je zaista doživio ono što mu je u njima viđeno. Radi se o Marie Anni Lenormand ćije su se mene osobno karte najviše dojmile. Reći ću nekoliko riječi o kartama za one koji nisu imali iskustva sresti se s njima,  a onda prelazim na razgovor sa našim gostom koji piše iz Zagreba, grada gdje ljudi i te kako vole karte.

Kartama treba prići opušteno i ne se opterećivati time da nećemo otkriti tajne koje se čitaju iz karata. S kartama treba biti opušteni i otvorenog duha, te se prepustiti vodstvu naše duhovne intuicije. Tarotom proricati sudbinu ne znači da se postavljamo iznad Boga i zakona njegovih. On nam pomaže da bolje shvatimo život i mogućnosti koje nam se pružaju. Tarot je koristan samo onda ako se može provjeriti u praksi, čitanjem onog što je bilo i što bi eventualno moglo biti u neposrednoj budućnosti. Može nas upozoriti da izbjegnemo nekakvu nesreću, a ujedno i usmjeriti kako da usrećimo sebe i druge. Kartama se otkrivaju bezbojne mogućnosti za izlaz iz bilo koje situacije.

Predstavi nam se Mario?

Pozdrav svima! Zovem se Mario, živim i radim u Zagrebu. Volim za sebe reći da sam svestran i pomalo “nesvakidašnji”.

Čime se točno baviš, približi nama laicima što točno znači biti tumač?

Ne bih za sebe rekao da sam tumač, prije bih rekao da sam vrlo intuitivan i imam izvrsno razvijen osjećaj za ljude i njihove emocije.

Karte su još uvijek tabu tema, ljudi ih Često vežu sa crnom magijom iako one sa istom nemaju nikakve veze. Molila bih te da ovim putem objasniš koliko ta dva pojma zapravo nisu ista?

Ja nemam veze sa magijom, pogotovo ne crnom, no više od 20 godina koristim se kartama kao smjernicama za osvještavanje sadašnjih, ali i budućih zbivanja, ali i odnosa među ljudima. Karte su mi kanal za prijenos onoga što vidim i osjećam kod ljudi.

Kako sredina u kojoj se nalaziš reagira na tvoj interes?

Moram priznati da su ovdje u Zagrebu, ali i RH ljudi vrlo otvoreni za tarot, odnosno gledanje u karte. Izuzetno su znatiželjni i pozitivno nastrojeni.

Koliko je važna potpora u tvom poslu i imaš li ju?

Potpora je veoma bitna, kao u svakom poslu, tako i u ovom mom daru koji imam i imam punu podršku prijatelja i obitelji.

Otvaraš li karte sam sebi?

Otvaram, no teško mogu čisto vidjeti svoju budućnost. Isto kao što frizer sebe sam ne može najbolje ošišati, tako i ja svoj dar najbolje koristim za druge ljude.

Ono sto me još zanima je, ako se u kartama pokaže da nešto za nas nije dobro, možemo li to izbjeći i tako promijeniti sam tijek onoga što nam sljeduje, ili si od vjerovanja da ono što nam je zaista suđeno ničim nećemo zaustaviti, pa bilo to nešto dobro ili nešto lose?

Svatko je krojač svoje sudbine, no ono što nam je u konačnici zapisano u zvijezdama teško je promijeniti ili izbjeći. Moram napomenuti kako je i čovjekov karakter ustvari njegova sudbina. Iskren sam i u lošim i dobrim prognozama, to je i bit mog dara.

Da li si za vrijeme djelovanja svog hobija nailazio na loše komentare, ljudi koji osuđuju ovaj hobi?

Ovo ne bih nazvao svojim hobijem, prije svega bih rekao da je dar s kojim sam rođen. Nisam naišao na ljude koji osuđuju, ali jesam na skeptične ljude i one koji jednostavno “ne vjeruju”.
Ostavi kontakt za one koji u tvoj dar vjeruju  i kojima ce tvoj savjet ujedno biti i pomoć kod rješavanja dilema, problema i nevolja?

Dapače, svi su dobrodošli, slobodno me potražite na facebooku.
Lijepi pozdrav. Vaš vidovnjak Matko

Ja nisam odoljela, pogledala sam što mi ide u poslu i financijama. To je ono što mene najviše zanima. A što biste vi pitali Matka?