Prije gotovo tri godine, u prvoj polovici 2017. agencija Ipsos, u suradnji s Državnim zavodom za statistiku, provela je za Hrvatsku narodnu banku Anketu o financijama i potrošnji kućanstava. Kućanstva su istraživana u koordinaciji sa Europskom središnjom bankom, čijim je posredovanjem među zemljama Europske unije harmoniziran i upitnik.

Uz sociodemografske karakteristike kućanstava, prikupljeni su podatci o dohotcima, tzv realnoj (mahom materijalnoj) i financijskoj imovini i obavezama, koji omogućavaju analizu imovine i imovinske nejednakosti među kućanstvima, za što dosadašnji izvori podataka nisu bili dovoljno kvalitetni. Na Anketu je odgovorilo 1357 kućanstava (33 posto od bruto uzorka od više od 4000 kućanstava), a podatci koji su njome prikupljeni odnose se na 2016. godinu.

Dramatična nejednakost u Hrvatskoj

Hrvatska je narodna banka dakle objavila itekako neočekivan podatak, da Gini koeficijent nejednakosti u raspodjeli dohotka kućanstava u Hrvatskoj, prema AFPK iznosi čak 0.5. Nalaz nije neočekivan samo zbog toga što odudara od dosadašnjih izračuna prema kojima je Gini koeficijent nejednakosti dohodaka kućanstava u Hrvatskoj oko 0.3, nego i zbog toga što Hrvatsku, umjesto među zemlje s umjerenom nejednakošću smiješta među zemlje s vrlo visokom nejednakošću, piše Željko Ivanković u svom članku za portal Ideje.hr.

Povod razgovora s glavnim urednikom portala Ideje.hr Željkom Ivankovićem je bila upravo navedena anketa Hrvatske narodne banke koja je pokazala da je nejednakost u Hrvatskoj izrazito visoka.

“Ovo je anketa koju je Hrvatska narodna banka provela u suradnji sa Državnim zavodom za statistiku i agencijom IPSOS. Anketa je provedena 2017. godine kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju, u suradnji s Ruropskom centalnom bankom koja to radi u određenim razdobljima”, pojasnio je Ivanković.

“U ovoj anketi izbila je dramatična nejednakost u Hrvatskoj. To je anketa o imovini kućanstava – o nekretninama, financijskoj imovini, strojevima, itd.”, kazao je Ivanković i dodao kako navedena anketa u potpunosti odskače od dosadašnjih istraživanja i analiza nejednakosti u Hrvatskoj te kako je dobro da se ovaj podatak pojavio jer će se tako skrenuti pažnja na ovaj problem u Hrvatskoj.

Ivanković je identificirao nekoliko elementara zašto se u Hrvatskoj toliko ne govori o nejednakosti, primjerice, to se povezuje sa socijalizmom, tvrdi se kako u Hrvatskoj nejednakosti neka ili da nije važno pitanje nejednakosti, već siromaštva.

Također je istaknuo je nejednakost u državama u našem okruženju manja.

“Države u našem okruženju imaju manju nejednakost od nas: Slovenija, Slovačka, Češka, Austrija (nije tranzicijska zemlja, ali nam je susjed), Poljska. Neke od njih imaju značajno manju nejednakost od nas.”

Istaknuo je i kako su ovi podaci – iako drastični – uklapaju u neke stvari.

“Međutim, drastični podatak o nejednakosti se uklapa u neke stvari. Prije nekoliko godina HNB je analizirajući stabilnost financijskog sustava ustanovio drastičnu nejednakost novca koji ljudi imaju. Dakle, manjina drži sav novac u Hrvatskoj.”

Ljudi koji odlučuju ne osjećaju nejednakosti

Dodao je i kako treba govoriti o nejednakosti, ne samo siromaštvu. Raspodjela dohotka i sredstava je problem na koji treba obratiti pažnju.

“Ovi podaci upućuju na to da bi trebalo – kada govorimo o nejednakosti – početi pažnju posvećivati ne samo Gini koeficijentu, nego i određenim segmentima raspodjele. Pitanje siromaštva u Hrvatskoj je važno. Siromaštvo je uvijek bilo jako visoko.”

Istaknuo je i kako vladajuća manjina ne osjeća, ne živi nejednakosti.

“Ako u medijima, društvu imate jednu bogatu manjinu – ona faraonski, carski predstavlja obrazac ponašanja i drugi to onda žele.

Za svako društvo neizostavni element analize je promatranje nejednakosti ne samo u agregatnom broju, već kroz raspodjelu, pvoezujući to s političkom moći stilovima života, vrijednostima u društvu, moralom određenog društva. Ne može se voditi dobra politka – ni socijalna, ni ekonomska, ni regionalna, ni obrazovna – ako ne vodite računa o nejednakosti”, kazao je Ivanković.

Zaključno je još rekao kako oni koji odlučuju ne osjećaju nejednakosti.

“Ljudi koji odlučuju ne osjećaju nejednakosti. Naša klasa boljestojećih je u socijalizmu i dobrom dijelu tranzicije potjecala iz te akadmske klase. Ona ne vidi raspodjele.”

Prvi broj legendarne Erotike, “Revije za kulturu i umjetnost ljubavi”, izašao je u veljači 1985. da bi krajem 80-ih postao najtiražniji erotski magazin u istočnoj Europi s rekordom od gotovo 400.000 prodanih primjeraka u bivšoj državi i dodatnih 100.000 u Mađarskoj, tiskanih u Zagrebu na mađarskom jeziku.

Glavni urednik i pokretač tog, sada već kultnog, ali i definitivno najuspješnijeg revijalnog izdanja kuće Vjesnik, Milivoj Pašiček, kaže da pri osmišljavanju i odobravanju sadržaja i koncepcije tog izdavačkog erotskog projekta davne 1985. nije bilo gotovo nikakvih problema.

Erotici su prethodila dva broja “pokusnog”, ali uspješnog i profitnog RS Magazina Erotika tiskanih u 1984. s prosječnom prodanom nakladom od preko 70.000 primjeraka što je, kako se kasnije ispostavilo, umirilo socijalističke “dušobrižnike”, ali je bio i znak tadašnjem vodstvu kuće Vjesnik da se i s erotskim izdanjem treba ozbiljnije uhvatiti u koštac.

‘Konzervativna Jugoslavija otvorenija od današnje Hrvatske’

“Jugoslavija je kao bila konzervativna, ali je bila deset puta otvorenija od današnje Hrvatske”, kaže Pašiček. Dodaje kako je pokretač projekta bio profit, a formula uspjeha kvalitetni tekstovi, a ne puko “ljepljenje” erotskih fotografija. Stoga je i ugled Erotike rastao zbog imena autora i tema kojima su se bavili u tom erotskom magazinu.

“Priče za Erotiku punim imenom i prezimenom pisali su, između ostalih, i Zvonimir Majdak, Ivan Kušan, Drago Kastratović, Alojz Majetić, Zvonimir Balog, Predrag Raos, Tito Bilopavlović, Igor Mandić, a ‘po kazni’ mi je bio poslan i Denis Kuljiš. Surađivali su i Momo Kapor, Tomislav Sabljak, Fadil Hadžić, Stephan Lupino i Pero Kvesić, kolumne je pisala i Jelena Lovrić, kolumnistica Playboja Gerti Senger, a fotografirao je i pokojni Ivo Pukanić.

Među novinarima, umjetnicima, znanstvenicima i glumcima suradnici su bili Goran Milić, Aleksandar Tijanić, Lordan Zafranović, Krsto Papić, Bata Živojinović, ali i profesori Dražen Kalodjera i Ivica Maštruko” kazao je Pašiček.

Među suradnicima Sanader, ali i partijski ‘funkcioneri’

Podsjetio je da je erotske fotografije tada “lifrao” Ivo Sanader koji će kasnije postati drugi predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer. S Erotikom su tada surađivali i neki od vođa Saveza komunista, primjerice Sonja Lokar, izvršna sekretarica CK SK Slovenije i Branko Bošnjak, sekretar u tadašnjem zagrebačkom partijskom komitetu.

“Nađite mi danas autora s imenom i prezimenom kao što su u to vrijeme bili Majdak, Sabljak ili Raos koji će se danas potpisivati pod svoje erotske priče koje su već tada bile ‘žešće’. Danas to nitko ne bi potpisao zbog straha, zbog reakcije ‘konzervi'”, kaže Pašiček.

Uslijedio je uspjeh, prosječna prodana naklada Erotike 1985. bila je veća od 100.000 primjeraka, a u uspješnom bijegu od socijalističke malograđanštine i politikanstva, Erotika je rasvjetljavajući erotizaciju javnog života i rušeći socijalističke patrijarhalne mitove postala interesantna i tražena u zemljama tada nam susjednog socijalističkog bloka. Uslijedio je dogovor s Mađarima zainteresiranima za erotiku na zagrebački način.

“Mađarima smo prodali Erotiku u vrlo zanimljivom aranžmanu. Prodali smo im copyright, a Vjesnikovu tiskaru smo natjerali da Erotiku tiska na mađarskom jeziku. Dogovoreno je 100.000 primjeraka koji smo im slali kao jabuke, priznavali im oštećene primjerke, davali im po tisuću komada više ‘ako se otuđi ili uništi’. Uz tih 100.000 primjeraka rekordna nam je prodaja bila krajem 1987. kada je broj iz prosinca ‘planuo’ u 399.698 primjeraka” kaže Pašiček.

Na putu do kioska nestajalo i do 10.000 primjeraka

Uz rekordnu prodaju, Erotika je bila poznata i kao Vjesnikovo izdanje koje se najviše kralo prije dolaska na kioske.

“Znalo je biti ukradeno i do 10.000 komada Erotike iz tiskare, kralo se iz otpreme – ekspedita. Pitao sam se što bi se dogodilo da, recimo, u Tvornici čarapa Jadran netko ukrade deset tisuća čarapa, kako bi reagirali u Centralnom komitetu. Možda bi pala i gradska vlast”, istaknuo je Pašiček.

Kazao je i da je Erotika u potpunosti zasjenila erotske tiskovine iz beogradskog tiska koji je prve, ali prizemne erotske časopise u bivšoj državi počeo plasirati još 1968.

“U potpunosti smo pomeli konkurenciju. U srpskim gradovima, naročito u urbanim sredinama, Beogradu i Nišu, Erotika se prodavala bolje nego u nekim većim hrvatskim gradovima. To se ponajbolje vidi u količini malih oglasa koji smo zaprimali iz Srbije”, ispričao je Pašiček.

Prva veća neugodnost zbog golog muškarca u gay izdanju

Tržišni uspjeh Erotike stvorio je uvjete i za “nadogradnju” matičnog izdanja, erotski roman, erotski strip, izdanje nekad najprodavanije knjige Svjetski seksualni rekordi Axela Gardinga, reviju Extra erotika, kao prvi pokušaj domaćeg Playboya te izdanje prvog komercijalnog gay izdanja Erotike M krajem 1989 koji se prodavao zamotan u celofan. Upravo su goli muškarci stvorili i prvu nevolju Erotike s vlastima.

“Prvu smo veću neugodnost doživljeli kada smo tiskali golog muškarca. Kao da je to neka seksualna revolucija, pokušali su zaustaviti tiskaru i policija mi je kucala na vrata. Naravno, nisu uspjeli zaustaviti Erotiku”, kazao je Pašiček.

Erotika je bila daleko najuspješnije revijalno izdanje bivše kuće Vjesnik koje je bilo ugašeno 1990. Prema posljednjim dostupnim službenim podacima, u prve četiri godine izlaženja od 1985. do 1988. Erotika je bila prodana u više od 10 milijuna primjeraka. Nedostižni rekord bio je dosegnut 1988. kada se izdanje Erotike u prosjeku prodavalo u 300.204 primjerka.

forum.tm

Desetmetarski natpis na južnoj strani slavonskobrodskog naselja Slavonija I magnetski privlači poglede prolaznika, stanara obližnjih zgrada, ali i putnika koji su se uputili prema autobusnom i željezničkom kolodvoru na sjevernoj strani, odakle će se autobusima i vakovima vratiti u prigradska naselja, sela, otputovati u Zagreb, Njemačku… i ponijeti sliku sa sobom.

U OVOM DIJELU GRADA BILA BOJA VLADA

Natpis je ružan, kočoperan, drsko nametljiv, ali ipak izmamljuje osmijehe na licima. Jer, i duhovit je, prikladan, nekako pametan. Prolaznici se ne ljute ovoj pohvali Hajduku na zidiću od gole, estetizirane cigle. I sami su navijači. Bilih ili Plavih, svejedno. Navijačka strast ne poznaje ni vremenske ni prostorne granice. U suhoparnoh wikipedijskoj natuknici o navijanju između ostalog piše da svrhu navijanja potiče sam objekt navijanja svojom izvedbom i ponašanjem pa se tako navija: jer se izražava svoja naklonost vjernost objektu navijanja. A „objekt navijanja“ je legendarni Hajduk, Majstor s mora. Za navijanje ne važi pravilo daleko od oka, daleko od srca. Klinac koji je natpis na brzinu ispisao vjerojatno nikad nije bio na Poljudu. To nije ni važno kad se iz srca navija.

Na ulazu u brodsku gradsku tržnicu iz Štampareve ulice, na početku pješačkog dijela Horvatove ulice, s lijeve strane, pored kioska, nalazi se hladnjak za bezalkoholna pića, mineralnu vodu, sokove, gazirane napitke. Traje zima, prolaznici su debelo obučeni i većina njih bi, da ih se ponudi , naručila topli čaj, kavu… zgrijali se. A vani se, kao za inat, ohlađuju pića u hladnjaku sa staklenim vratima. Za koga? No, nije sve kako se na prvi pogled čini. Možda se pića, naslagana u prostranom hladnjačkom volumenu, upravo štite od niskih vanjskih temperatura?! Vani je nula, a u frižideru +6C. Ljeti se ovdje kaže: „popij brže, ugrijat će ti se sok“, a ovdje zimi govore: „popij, ohladit će ti se sok“.

„Sustav javnih bicikla“ odmara i u Slavonskom Brodu. Bicikli su odveženi negdje. Zima je, manje se voze, a treba ih i zaštiti. Inače, većina bicikla spremljena je u šupama, garažama, isprad vrata stanova. Čekaju povoljnije dane. Čekaju da vrijeme dopusti njihovu upotrebu. Na oba punkta gdje je gazda imao parkiralište, javnih bicikla nema. Prolaznici imaju osjećaj da se neće vratiti ni na proljeće, kada se izvremeni.

Pisali smo zašto poslu s iznajmljivanjem bicikla ne cjetaju ruže u našem gradu. Koga zanima može o razlozima neuspjeha pogledati OVDJE i OVDJE. No, bez obzira na razloge, slika bez bicikla je tužna. No,nadam se… vratit će se bicikli. Kao rode.

Sve je manje kineskih dućana u Slavonskom Brodu. Ovaj u Štamparevoj ulici nakrcan je odjećom, obućom, raznim ukrasima, kućanskim pomagalima… Kupci svraćaju, ali ne kao nekada. Ni povoljne/niske cijene ne privlače Brođane kao još prije nekoliko godina. Tada se očekivalo da će kineske trgovine i Kinezi preplaviti Brod, a preplavili su ga zapadni robni lanci. Čak sam nešto zabilježio o tome u tekstu Uči li noćas neko u ovom gradu kineski? Tako prolazi slava kineskih dućana.

Na plakatu koji bi trebao motivirati potencijalne korisnike bančinih usluga, u prolaznike bulji nesimpatična žena, raširenih nogu, bez emocija, hladna, poslovna, ozbiljna, rezolutna. Ona govori: „I ja sam zadovoljna korisnica RBA kreditne kartice“. Njena namještena superiornost i uvjerenost u benefit kreditne kartice – odbijaju. Prolaznici su, naime, dresirani da sreću, uspjeh i zadovoljstvo povezuju s nasmiješenim lice. Ali, banke i bankari mogu sve, pa čak i uvjeriti korisnike da je javna namrštenost stanje potpunog zadovoljstva i smirenosti zasnovanog na unutarnjem, duševnom miru.

Vijore ostaci jedne brodske poderane tende, istrošene djelovanjem vremenskih (ne)prilika, bez ikakve mogućnosti da se vrati u prvobitno stanje važnosti i namjenjenoj joj svrsi – da zaštiti od padalina i sunaca, kako ulaz u trgovinu, tako i prolaznike-kupce. Podsjeća pomalo nadstrešnica na dotrajale ljude. Sve podsjeća na to da su vrijedili, kako su znali, kako su mogli, da su bili potrebni, ali i na to da je njihovo prošlo, da trebaju zamjenu. Dotrajalost je i ružna i beskorisna. Ljudi su kao tende privremeni.

Slavoj Žižek, čuveni slovenački filozof i gostujući profesor na mnogim prestižnim svetskim univerzitetima, kao i autor više od 30 knjiga, ovde odgovara na Prustov upitnik (The Proust Questionnaire, Marcel Proust). Veliki francuski pisac bio je jedan od prvih uglednih svetskih intelektualaca koji su na njega odgovorili još krajem XIX veka, te je po njemu i dobio ime. Klasična leksikonska pitanja koja su se pojavljivala u spomenarima njegovog doba, naročito onim engleskim, Prust je pronašao u spomenaru svoje prijateljice Antonaete, kćerke predsednika francuske Feliksa Fora (Félix Faure).

Ovaj se upitnik često može naći u različitim varijacijama pri mnogim svetskim časopisima i novinskim izdanjima, od Vanity Fair-a pa sve i do naših lokalnih izdanja.

Žižek je na njega odgovarao u The Guardian-u:

Kada ste bili najsretniji?

Nekoliko puta u životu kada sam se veselio nekom predstojećem događaju ili kad sam ga se sećao – nikad u trenutku događanja.

Čega se najviše bojite?

Da bih se mogao probuditi nakon smrti – zato želim da me iste sekunde spale.

Kojoj se živoj osobi najviše divite i zašto?

Žan-Bertrandu Aristidu (Jean-Bertrand Aristide), dva puta smenjenom haićanskom predsedniku.

On je model onoga što se za ljude može učiniti čak i u najtežim situacijama.

Koju crtu svoje ličnosti najviše prezirete?

Indiferentnost prema tuđim mukama.

Šta najviše prezirete kod drugih?

Njihovu ljigavu spremnost da mi ponude pomoć kad mi nije potrebna.

Najneugodniji trenutak u životu?

Nag ispred žene pre ljubavnog čina.

Osim poseda, što je najskuplje što ste ikad kupili?

Novo nemačko izdanje sabranih Hegelovih dela.

Šta Vam je najvrednije od onoga što posedujete?

Pogledajte prethodni odgovor.

Šta Vas deprimira?

Kad su glupi ljudi sretni.

Šta Vam najviše smeta u Vašem izgledu?

To što zbog njega izgledam kako izgledam.

Šta je Vaša najmanje privlačna navika?

Apsurdno preterani tikovi koje izvodim rukama dok govorim.

Šta biste odabrali za bal pod maskama?

Stavio bih si masku svoga lica tako da svi misle da to nisam ja nego neko ko se pretvara da je ja.

Šta je Vaš omiljeni zabranjeni užitak?

Gledanje neugodno patetičnih filmova poput ”Moje pesme, moji snovi”.

Šta dugujete roditeljima?

Nadam se ništa.

Nisam potrošio ni sekunde na žalost nakon njihove smrti.

Kome biste se najviše želeli izviniti i zašto?

Mojim sinovima jer nisam dovoljno dobar otac.

Kako se osećamo kad smo zaljubljeni?

Kao za vreme goleme nesreće, napadnuti monstruoznim parazitom, u permanentnom stanju urgencije koja uništava sva mala zadovoljstva.

Šta, ili ko, je najveća ljubav Vašeg života?

Filozofija.

Potajno mislim da stvarnost postoji samo zato da bismo je mogli analizirati.

Vaš najdraži miris?

Priroda u odumiranju, poput drveta koje trune.

Jeste li ikad rekli ”Volim te”, a niste to zaista i mislili?

Čitavo vreme.

Kad nekoga doista volim, to mogu pokazati samo agresivnim i neukusnim primedbama.

Koga najviše prezirete i zašto?

Lekare koji asistiraju mučiteljima.

Najgori posao koji ste ikada imali?

Predavanje.

Mrzim studente, oni su, poput ostalih ljudi, uglavnom glupi i dosadni.

Šta je Vaše najveće razočaranje?

Ono što Alen Bađu (Alain Badiou) zove ”opskurnom katastrofom” XX veka: katastrofalna propast komunizma.

Da možete promeniti svoju prošlost, šta biste izmenili?

Svoje rođenje.

Slažem se sa Sofoklom: najveća je sreća ne roditi se.

No, ta šala ima nastavak, jako malom broju ljudi to je i uspelo.

Da vremeplovom možete otići u prošlost, kada bi ste otišli?

U Nemačku početkom XIX veka, na Hegelova predavanja na fakultetu.

Kako se opuštate?

Uvek i iznova slušajući Vagnera.

Koliko često vodite ljubav?

To zavisi od toga što je za vas seks.

Ako se to odnosi na uobičajeno masturbiranje sa živim partnerom, to nastojim izbeći po svaku cenu.

Kad ste bili najbiliži smrti?

Kad sam imao blagi infarkt.

Počeo sam mrziti svoje telo: odbijalo je izvršavati svoju dužnost i slepo me slušati.

Koja bi jednostavna stvar mogla poboljštati kvalitet Vašeg života?

Da izbegnem senilnost.

Što smatrate svojim najvećim postignućem?

Poglavlja u kojima razvijam, po mom mišljenju, dobru interpretaciju Hegela.

Koja je najvažnija lekcija koju Vas je život naučio?

Da je život glupa, besmislena stvar koja te ništa ne može naučiti.

Odajte nam tajnu.

Komunizam će pobediti.

pulse

U odličnom dokumentarcu o Pavlu Vuisiću čujemo kako je Orson Welles za njega rekao da je ‘najveći filmski glumac kojega je on vidio’. Nijedan glumac u ‘regionu’ više neće imati priliku ostvariti takav opus, a to da će jednoga dana npr. De Niro izjaviti ovako nešto o nekom ovdašnjem glumcu ne treba ni maštati

Nestali, HRT, 3. veljače, 21:00

U terminu ‘domoljubnog ponedjeljka’ (sintagmu je lansirao kolega Hrvoje Marjanović) HRT je napokon prikazao dobru stvar, ali to, naravno, nije kućna produkcija niti su je Prisavlju isporučili uobičajeni klijenti. Miniserija ‘Nestali’ (četiri nastavka) proizvedena je u produkciji Clinica studija. HRT je po epizodi platio 1,89 milijuna kuna, ukupno 7,56 milijuna. To je tri do četiri puta jeftinije od Vrdoljakove papazjanije i otprilike toliko puta bolje, ukratko, jedna kuna je ovdje, ako gledamo umjetnički doseg, pet do šest puta pametnije investirana. Već u prve dvije-tri minute prve epizode, koje protječu u skoro savršenoj tišini, vidi se da je riječ o djelu čovjeka koji zna svoj posao. Režiser ‘Nestalih’ je Kristijan Milić, koji je Vrdoljaku bio pomoćnik režisera u ‘Generalu’; o tom poslu praktički nije rekao ni riječ, a sada znamo i zašto. Pravo na obranu šutnjom imaju svi u ovoj zemlji pa ga ne možemo uskratiti ni Miliću, a ‘Nestali’ mu služe na čast i bit će, nadamo se, prekretnica u audiovizualnoj industriji – ubuduće bi se za izdvajanje javnog novca za privatne projekte morala snositi i odgovornost. Za umjetničke dosege moralna, za financijske pravna, ne nužno tim redom.

Novi dan, N1, 5. veljače, 09:33

Jesu li naši dužnosnici benaći i šaroguzice, kako bi rekao pokojni Vojin Jelić, jesu li prljavi pokvareni varalice ili tek šlampavci pa ne uspijevaju popuniti nešto tako jednostavno kao što je imovinska kartica? Anto Nobilo kaže kako se najvjerojatnije radi o prikrivanju imovine. ‘Institucije gotovo ništa nisu otkrile, nego sve mediji. Efekt svega toga je kazna od nekoliko desetaka tisuća kuna. Zbog političke štete premijer eventualno premjesti ministra u Sabor i manje-više ništa se ne dogodi. Moramo dobiti efikasniji mehanizam. Institucije moraju otkrivati nezakonitu imovinu, kazna mora biti veća, tj. mora doći do oduzimanja imovine jer nitko ne bi smio zadržati imovinu stečenu na nezakonit način, barem ako želimo radikalnu i pravu borbu protiv korupcije’, rekao je odvjetnik uz dodatak da bi trebalo osnovati novo tijelo koje bi se bavilo samo oduzimanjem nezakonito stečene imovine. ‘Imovina se može oduzeti bez pravomoćne presude u upravnom postupku, to može napraviti Porezna uprava. Treba donijeti zakon da svatko, od premijera preko članova Vlade i Sabora do predsjednika, mora proći kroz provjeru zakonitosti stečene imovine. To bi moglo provoditi novo tijelo koje bi u politici napravilo darmar. Tu bi se mogli dodati i gradonačelnici i predsjednici općina… Neki političari se tako ne bi ni kandidirali, tako bismo mogli uvesti red’, kazao je Nobilo. U pravu je – zemlju koja bi po svemu trebala biti perspektivna upropastili su lopovi s rukom na srcu. Ovdje treba elementarne higijene! ‘Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje nema gotovo nikakve ovlasti, a ipak ima snažnu političku ulogu, s malim, gotovo nikakvim ovlastima napravilo je darmar na političkoj sceni. Vidimo koliko je ministara otišlo zbog njih. Imaju minimalne ovlasti, ali nezavisno su tijelo. Zato nam treba još jedno neovisno tijelo ili proširiti ovo, da zaista pročistimo Hrvatsku od korupcije. Četrdeset ljudi može riješiti korupciju kao sistemsku pojavu, ali sumnjam da će jedna od jakih stranaka to podržati.’ Sumnjamo i mi, a 30 godina iskustva služi nam kao jak, nadajmo se i oboriv, argument.

Pressing, N1, 6. veljače, 20:00

Diva koja je bila veća od zemlje u kojoj je postala zvijezda pa je utoliko nadrasla i ovu – Tereza Kesovija – imala je težak život, to samo saznali iz odličnog ‘Pressinga’. Majka joj je umrla dva dana nakon što ju je rodila, Tereza je preboljela rak, ostala bez bubrega, doma, prošla dvije rastave, nakon udarca bivšeg supruga po uhu oslabio joj je sluh, ali bila je lavica i sve izdržala, a sad će pjevati na Antivalentinovu, s Letom tri. ‘Kad dođeš do provalije, ne gledaj u nju, odmakni se jer će te povući. Lijep je život’, rekla je Tereza, i to je duboka mudrost. Melankolični pogled na život, elegičnu okrenutost prošlosti, zlatnom dobu, nije lako izdržati. ‘Da počnem mirovati, to bi bio početak mog kraja. Na trenutak mi dođe da pomislim kako bi bilo lijepo da imam nešto manje godina jer imam još puno toga što želim reći’, izjavila je pjevačica i dodala kako prirodna nadarenost sama po sebi nije dovoljna za uspjeh. ‘Imala sam neki vražji talent, ali uz njega potreban je rad, a uz njega i još više sreće. Meni su se nekako poklopile sve te tri stvari’, kazala je Tereza.

Babilon Berlin, HBO, 7. veljače, 20:55

Tko god je volio ‘Babilon Berlin’ u prvoj sezoni, voljet će ga i u drugoj, premda se nastavak čini plošnijim od početka. Dok je u prvoj sezoni, uz kriminalističku okosnicu priče, minuciozno rekonstruiran tihi uspon nacizma, u drugoj je politička potka tanja, a populistički detalji naglašeniji (mistika pentagrama i sl.). Naslovna melodija prve sezone (‘Zu Asche, zu Staub’, pjeva je litvanska zvijezda Severija Janušauskaite) bila je magnetična, u drugoj sezoni muzika nije tako dojmljiva. Radnja se zbiva u jesen 1929., prije velikog sloma njujorške burze koji je za sobom povukao u ponor cijeli svijet, a od tog se ponora, kad bolje razmislimo, do danas nije oporavio. Inspektori Gereon Rath i Charlotte Ritter rješavaju ubojstvo glumice Betty Winter. Titularni negativac, famozni Armenac (naše gore list, glumi ga Mišel Matičević), kontroverzni biznismen, postao je filmski producent, ali u svijetu filma nalijeće na kontroverznije. Crni Reichswer ilegalno se, ali silovito obnavlja, no sve se zaboravlja kad Berlin uplovi u noć; to je doista simfonija velegrada, koji će samo 16 godina kasnije postati ruševina, a onda se opet dići iz vlastitog pepela. Savršena rekonstrukcija vremena, njegova duha, arhitekture, odlična gluma velikih njemačkih glumaca, filmska slika kao još jedan dokaz njemačkog ekspresionističkog majstorstva, dostatni su elementi za preporuku gledanja osmodijelne nanizanke.

Pavle Vuisić, Klasik TV, 8. veljače, 17:00

‘Tko je ovaj nosonja?’ pitao je režiser Voja Nanović snimajući 1950. film ‘Čudotvorni mač’. Markantni statist dopao mu se na prvi pogled pa je naredio asistentu da mu daju manju govornu ulogu kako bi mladić dobio veći honorar. Osam godina kasnije ‘nosonja’ dobiva Zlatnu arenu za film ‘Tri koraka u prazno’. ‘Ružno pače iz drugog plana transformira se u volšebnu personu koju više nikad nitko neće zaboraviti’, veli narator u odličnom dokumentarcu Srđana Karanovića. Ranko Munitić pripovijeda kako je Orson Welles u emisiji s Dickom Cavettom rekao da je Vuisić ‘najveći filmski glumac kojega je on vidio’; kad je Munitić kasnije sreo Wellesa u Zagrebu, pitao ga je da mu prokomentira tu izjavu, a on ju je nadopunio tvrdnjom da je na Vuisića ljubomoran, prijateljski i blagonaklono, kao na kolegu glumca, dok Kurosawi zavidi kao režiseru. U poslu koji je zvjerinjak taština ovakva izjava imponira, ali i daje na veličini Wellesu. Doista, kad bismo probali pobrojati samo kultne Vuisićeve uloge, od ‘Ko to tamo peva’ i ‘Maratonaca’, preko ‘Kamiondžija’, ‘Petrijinog venca’, ‘Kad čuješ zvona’ i ‘Mačka pod šljemom’, do ‘Zasede’ ili ‘Oca na službenom putu’, trebao bi nam veći prostor. Nijedan glumac u ovim krajevima više neće imati priliku raditi u takvoj kinematografiji i ostvariti takav opus, a to da će jednoga dana npr. Robert De Niro izjaviti ovako nešto o nekom glumcu iz ‘regiona’ ne treba ni maštati. Vusić se kroz film šetao, on je postojao, činilo se kao da ne glumi. U tom je smislu nalikovao Johnu Wayneu. No doznali smo kako se za svaku ulogu dugo i studiozno pripremao, što su znale narušiti jedino noćne pijanke. Iako je izgledao kao Paja iz ‘Kamiondžija’, bio je veliki intelektualac, pjesnik, samozatajan čovjek koji je više volio društvo alasa s Dunava nego selebritija, a engleski je govorio bez naglaska. U ‘Sutonu’ Gorana Paskaljevića on je jedini koji nije nasinkroniziran. Bio je antikomunist i antinacionalist, rijetka kombinacija pod ovim nebom. Klasik TV-u pohvala, na njemu vidimo da je nešto postojalo i prije 1991.

portalnovosti

Zapovjednik Quds snaga IRGC, general Qassem Sulejmani, nije planirao nikakve napada na Sjedinjene Države, stoji u izvješću Bijele kuće koje je Donald Trump imao na stolu kada je naredio pokretanje napada, odnosno čin državnog terorizma u kojem je 3. siječnja ubijen iranski general, a koje je objavljeno u petak. U izvješću koje je predano Donaldu Trumpu se nigdje ne spominju ove prijetnje.

“Dopis na dvije stranice koji je u petak objavila Komisija za vanjske poslove Zastupničkog doma, kaže da je udar protiv Soleimanija izveden kao odgovor na prethodne napade i da se Iran u budućnosti odvrati od provođenja ili podržavanja napada”, stoji u dokumentu kojeg citira The New York Times.

Istog dana kada je objavljen dokument, Senat je donio zakon o ograničavanju predsjedničkih ratnih ovlasti protiv Irana, zakon kojeg mora raspraviti Kongres, ali koji može poništiti veto predsjednika.

Stoga se u napomeni ističe da je Bijela kuća lagala kada je rekla da general planira neposredne napade na SAD, a njegova je likvidacija navodno provedena „kako bi to spriječila“.

Dakle, sada je i službeno potvrđeno da su SAD lagale svijetu. Ali i pored laži ostaje i ogroman dio onoga što se dogodilo.

Nikada u povijesti Sjedinjene Države nisu otišlo toliko daleko. Naravno, mnogo puta u prošlosti Sjedinjene Države su bile optuživane za uklanjanje međunarodnih aktera koji su percipirani kao oporba američkim interesima, a često su pronađeni i dokazi za takve optužbe, kao što su ratni zločini, torture, suzbijanje oporbe i što sve ne, ali nikad ta praksa nije bila tako eksplicitna kao s činom likvidacije Sulejmanija, koji je od američke vojske ubijen po nalogu predsjednika Trumpa.

Rat i laži protiv Irana

Ono što se dogodilo pokazuje da se u ovom ratu protiv Irana, kojeg je pokrenula Bijela kuća, popušta pritisku neokonzervativca, a koriste se sve moguće laži i manipulacije.

Ovo nije ništa novo, sjetite se samo rata protiv Iraka koji je „pravdan“ Sadamovim oružjem za masovno uništenje ili laži o sirijskom ratu.

Banalna potvrda, koja također baca novo svjetlo na neke kontroverzne epizode iz nedavne prošlosti, je napad na Saudi Aramco, napadi na neke naftne tankere u tranzitu u Hormuškom tjesnacu, koje je Amerika pripisala Teheranu s apsolutno neutemeljenim narativima.

Dakle, čak ni zakon koji ograničava predsjedničke ratne ovlasti, iako ga treba pozdraviti, svijet ne štiti od mogućeg rata, koji se može pokrenuti zaobilaznim putevima i manipulacijom. Naravno, uvijek se može otkriti u budućnosti što je bila istina, ali kao u slučaju Sulejmanija neće poslužiti svrsi.

Sadamovo nepostojeće oružje za masovno uništenje je bilo primjer. Posthumno otkriće laži nije spriječilo rat i, unatoč dokazanoj manipulaciji i lažima, američke trupe su i dalje su na iračkom teritoriju, unatoč tome što su tamo potpuno neopravdano i u stvari su okupacijske trupe, što u svom članku “Američka vojska sada okupira Irak – Vrijeme je za odlazak” priznaje i Nacional Interest.

No, osim toga, ostaje istaknuti još jedan važan aspekt ubojstva Sulejmanija, koji je imao neposredne posljedice.

Kao što je spomenuto, Trump nikako nije uvjeren u pozitivan ishod kampanje protiv Irana. On zapravo nevoljko vodi ovaj rat, iza kojeg stoje neokonzervativci i američki židovski lobi koji je usko povezan s izraelskom desnicom, posebno s premijerom Netanyahuom. Ovaj rat za njih je poprimio egzistencijalnu vrijednost.

Trumpov stav se vidio na summitu u Biarritzu u rujnu 2019., kada je Trump pristao na sastanak s iranskim predsjednikom Hassanom Rohanijem. Sastanak je miniran zbog pritisaka koji su dolazili od strane Netanyahua i bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona.

Štoviše, unatoč njegovoj hirovitoj naravi i ponašanju, predsjednik Trump je u više navrata rekao da je voljan sklopiti novi nuklearni sporazum s Teheranom, koji bi svijet zaštitio od katastrofalnog rata.

Ovaj sporazum nije moguć ako bi se pregovaralo o iranskom balističkom programu ili ako se ne ukinu sankcije protiv Islamske Republike, ali je izjava imala veliku simboličnu važnost.

Trump do sada nije uspio napraviti ništa, jer je izložen previše suprotstavljenim pritiscima. No, možda se u mogućem drugom mandatu, u kojem bi predsjednik bio slobodniji, otvorile neke mogućnosti za smirivanje strasti?

Ali ubojstvo Sulejmanija je promijenilo sve. Ako je prije atentata Teheran mogao pristati na neki oblik dogovora, što je pokazalo i ono što se dogodilo u Biarritzu, sada tih mogućnosti više nema.

Koji iranski političar uopće može stisnuti ruku američkog predsjednika čije su ruke zaprljane krvlju najomiljenijeg generala u Iranu?

To je posljedica zločina koji nema opravdanje, kojeg rasvjetljava članak The New York Timesa, koji objašnjava i slavlje ISIL-a zbog uklanjanja njegovog najvećeg neprijatelja. Podsjetimo da je čak i Trump rekao da je ISIS “prirodni neprijatelj Teherana“, međutim zaboravio je veliku ulogu generala Sulejmanija u borbi protiv ovog čudovišta.

Govoreći o atentatu, Benjamin B. Ferencz, jedan od sudaca različitih suđenja u Nürnbergu protiv nacista, ubojstvo iranskog generala je osudio kao “nemoralno”.

Što se tiče Irana, neokonzervativci i židovski cionistički lobi su ovim atentatom ostvarili još jedan cilj, a to je porast popularnosti tvrdolinijaša u Iranu koji bi mogli osvojiti većinu na predstojećim parlamentarnim izborima, što bi zatvorilo vrata bilo kakvom kontaktu, čak i preko posrednika kao što su Katar i Oman.

Sve ovo baca uznemirujuće svjetlo na neodgovornu antiiransku kampanju Washingtona. I to nije sve. SAD su zaprijetile Sulejmanijevom nasljedniku, generalu Esmailu Ghaaniju, da će“dijeliti njegovu sudbinu“, što je bila izravna prijetnja novim atentatom.

SAD sada otvoreno koriste gangsterske metode i objavom dokaza da je general Sulejmani ubijen a da nije bio nikakva prijetnja Americi su pružile materijalne dokaze da nisu civilizirana država.

logično

AKO je suditi prema ekstatičnim komentarima obožavatelja novog predsjednika, današnjom prisegom Zorana Milanovića nastupila je nova era za Hrvatsku. Istina ne može biti drugačija.

Ne treba naročito isticati da je današnja inauguracija, od same izvedbe koja je bila vrlo skromna u odnosu na Kolindinu, do Milanovićeva govora, oduševila njegove birače. Spominjanje antifašističke borbe, stavljanje naglaska na slobodu medija, na znanost, na zdravi patriotizam umjesto toksičnog nacionalizma, sve su to pažljivo odabrane poruke usmjerene prema Milanovićevim biračima i onom dijelu javnosti kojem je dojadilo Kolindino patetično šepurenje, afektiranje i naglašavanje domoljubno-nacionalističkih frazetina.

“Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za nas koji smo tu, za generacije koje dolaze, i za one koji će se vratiti svojoj kući”, riječi su kojima je Zoran Milanović danas zaključio svoj inauguracijski govor.

Ljudi se jako vole (samo)zavaravati, a Milanovićevi obožavatelji tu nisu nikakva iznimka

I koliko god da to sve izgledalo simpatično svima onima kojima su Kolindina prenemaganja išla na živce, u priči o promjeni na Pantovčaku ne treba zaboraviti na jednu jako važnu karakteristiku ljudske prirode – ljudi se silno vole (samo)zavaravati. Svi mi to činimo i to nije nikakva tajna, psiholozi su o tome objavili stotine znanstvenih radova.

I upravo zato je fascinantno vidjeti oduševljenje Milanovićevih birača na društvenim mrežama koji se ponašaju kao da se danas u Hrvatskoj nešto suštinski promijenilo.

Baš zato Milanovićevo parafraziranje EKV-ove pjesme “Zemlja” zvuči tako isprazno i šuplje.

U Hrvatskoj se, osim za Milanovića i njegove savjetnike, neće promijeniti baš ništa

Ne, Hrvatska zbog inauguracije Zorana Milanovića nije preko noći postala “zemlja za sve nas”. I dalje smo ista ona zemlja u kojoj deseci, ako ne i stotine tisuća uhljeba žive na račun realnog sektora, u kojoj famozne institucije pravne države ignoriraju vapaje maltretiranih žena, u kojoj moćnici unatoč pravomoćnim presudama za teška kaznena djela ne završe u zatvoru ni na jedan jedini dan, u kojoj je posjedovanje stranačke iskaznice najvažnija preporuka za dobivanje posla u javnom odnosno državnom sektoru…

Promjena na Pantovčaku ne znači promjenu stanja u Hrvatskoj, neovisno o maštarijama Milanovićevih obožavatelja. Jedino što će se promijeniti je status Zorana Milanovića i njegovih savjetnika, pri čemu ne treba smetnuti s uma da i među njima ima itekako dvojbenih imena.

>> Milanovićeva buduća savjetnica slala ljude da slušaju o “gejevima pervertitima”

Ovo je zemlja za neradnike koji žive na grbači radnika

Ne, ovo nije kuća za sve nas. Ovo je kuća za njih. Ovo je zemlja za neradnike koji žive na grbači radnika, a Milanović je prvi među takvim neradnicima.

Da parafraziramo još jednog idealista bez previše dodira sa stvarnošću: Blago vama koji mislite da se zbog današnjeg showa na Pantovčaku bilo što suštinski mijenja u Hrvatskoj, vaše je kraljevstvo nebesko.

index

U nedjelju, u prostoru City Colosseuma, bila sam dio revije na koju sam gotovo zakasnila žureći iz Beograda. Predstavila sam reciklirane traper jakne, prepune bisera i cirkona. Iako je već postala rutina iz prvog reda promatrati svoje radove na pozornici, ta rutina i dalje je jednako slatka.

Htjela bih iskoristiti priliku i zahvaliti Ivanu Ostopanju i nikad ljepšim manekenkama, kao i Zagrebu koji mi je omogućio materijal za rad, hvala Zagrepčankama.

Od mene i dalje očekujte sve i svašta, jer sam i dalje puna ideja kako iskoristiti stvari koje nam više nisu zanimljive i učiniti od njih komade po posljednjoj modi. I dalje vam želim biti inspiracija da sami sebi napravite nove komade odjeće. Daaa…sami sebi…i čekam da mi ispričate kako je ispalo. Hvala vam što pratite rad.

E, da, fotke je snimila Maja Jagodić

Vampiri su televizijskom i filmskom mediju oduvijek predstavljali privlačnu temu te su tijekom njihove povijesti bili vrlo eksploatirani, no malo je dobrih uradaka u konačnici proizašlo. Dracula je kao najpopularniji vampirski lik do danas mijenjao različite uloge: ultimativni negativac, romantičarski prokletnik i melankolik, parodični junak, akcijski heroj, a devedesete godine po pitanju mainstream vampirstva bile su osobito značajne, da ne kažem pogubne. Viktorijanski romaneskni klasik Dracula Brama Stokera, zaslužan za sveopću popularizaciju lika i djela krvožednoga grofa, redatelj je Francis Ford Coppola od pustolovno-akcijskoga predloška izmijenio u tragičnu, višestoljetnu ljubavnu priču. Bio je to začetak trenda (Intervju s vampirom Neila Jordana, saga Sumrak) u kojem su vampiri postali prokleti, usamljeni, melankolični autsajderi koji pate na marginama društva jer teško je biti besmrtan. Serijalizirani televizijski formati također nisu imali previše sreće s vampirima. The Vampire Diaries (2008-2017, osam sezona) autora Kevina Williamsona i Julie Plec vampirsku je problematiku usmjerio prema tinejdžerskoj problematici i publici. Dracula (2013) Colea Haddona i Daniela Knauffa preživjela je jednu sezonu (deset epizoda) kao osuvremenjena adaptacija Stokerova romana ne osobito pametne fabularne kombinatorike koja se dijelom naslanja i na Coppolin film. Recentna Netflixova serija V Wars (2018, jedna sezona), temeljena na romanesknoj serijalu te serijalu grafičkih romana Jonathana Maberryja, vampirsku mitologiju povezuje sa znanstveno-fantastičnim elementima, ali upada u tipične klišeje i stereotipe.

Serija Dracula, međutim, nešto je sasvim drugo. Nastao pod paskom autorskoga dvojca Marka Gatissa (Doctor Who, Sherlock) i Stevena Moffata (Doctor Who, Sherlock), uradak se nastavlja na dugu tradiciju BBC-jevih raskošnih i ozbiljnih adaptacija engleskoga književnoga blaga u formi miniserija. To će reći da kreatori posežu za romanom Brama Stokera, no svjesni su da viktorijanske teme straha od Drugoga, nepoznatih naroda s margina koje je britanski imperij kolonizirao, neobuzdane seksualnosti, emancipacije žena, zaraznih bolesti, postdarvinovske religijske krize današnjem gledatelju djeluju daleko i anakrono, kao što i srcedrapateljne inačice vampirskoga mita više dolikuju nekoj parodiji. Stoga su se odlučili za rekonceptualizaciju izvornika te njegovo slobodno tumačenje. On je doveden u dosluh sa strujanjima u suvremenoj kulturi, pokazujući da je vampirska problematika podosta prijemčiva za propitivanje trenutačno aktualnih društvenih i kulturnih pojava.

Novi je, serijalizirani Dracula raskošno produciran triptih u kojem svaka epizoda ima devedesetominutno vrijeme trajanja, koji se smjelo poigrava predloškom, pažljivo i precizno dozira obrate u radnji kroz specifično strukturiranje naracije te vješto poigravanje stilskim osobinama pojedinih epizoda. U romanesknom izvorniku prvo londonski odvjetnik Jonathan Harker poslovno putuje u Draculin dvorac u Rumunjsku, potom Dracula brodom dolazi u Englesku (što je najmanje zastupljen segment u radnji romana), nakon čega negativac ordinira po engleskom tlu.

Prva epizoda, naslovljena The Rules of the Beast, odigrava se u Draculinu dvorcu, no postavljenja je kroz naraciju prvog i drugog stupnja. U prvoj Jonathan Harker prepričava svoja iskustva u Draculinu dvorcu istražiteljici, časnoj sestri Agathi, a razgovor se odvija u samostanu u Budimpešti. Naracija drugoga stupnja je u formi analepsi uklopljena u naraciju prvoga stupnja. Agatha je svakako nekonvencionalan lik, heretično nastrojena časna sestra, čiji je cilj spoznati vampira te mu pronaći slabu točku. Predstavlja parodiju viktorijanskog ćudorednog, aseksualnog i pasivnog poimanja ženskosti, karakterističnog za Stokerov predložak. Jonathan Harker postavljen je u pasivan položaj naspram zavodljivog vampira, čija je seksualna ambivalentnost u adaptaciji dodatno naglašena, pa i isticanjem činjenice da je Harkera pretvorio u jednu od svojih nevjesti. Redatelj Jonny Campbell dinamičnom kamerom, koja često biva postavljena u neobične kuteve, namjerno očuđuje prostor da bi istaknuo ne samo subjektivnost Jonathanova prisjećanja nego i da bi prispodobio dolazak u Draculin dvorac putovanju onkraj svakodnevnoga i racionalnoga. Pomlađeni Dracula u tumačenju danskoga glumca Claesa Banga namjerno ističe humorni i farsični aspekt vampirova lika. On je kao demijurg ili čak redatelj koji vrlo teatralno nastupa te usmjerava živote drugih likova, a takav ostaje i u narednim epizodama.

Drugi dio, naslovljen Blood Vessel, smjelo proširuje izvornik pa se cijela radnja odvija isključivo na brodu kojim Dracula putuje iz Rumunjske do Velike Britanije. Naracija je ponovno usložnjena jer se ona prvoga stupnja odvija kao imaginarna šahovska igra Dracule i Agathe, dok naracija drugoga stupnja prikazuje zbivanja na brodu te Draculin plan koji je vrlo nalik određenim strategijama Ubojstva u Orient Expressu Agathe Christie. U oba se slučaja u izoliranom prometalu nađe skupina stranaca za koje se ispostavi da ih je ista osoba usmjerila na putovanje koje služi njezinim/njegovim interesima. Druga epizoda služi da bi se snažnije razradio Draculin karakter te dodatno pojačale teme koje su u prvoj epizodi postavljene, a posebice je uspješno postavljena dinamika odnosa grofa i časne sestre.

Treća epizoda, naslovljena The Dark Compass, predstavlja suvremenu obradu grofova boravka u Londonu jer izranja na engleskim obalama 123 godina nakon brodoloma. Atmosfera suvremenosti naglašena je često pristutnim motivima mobitela i suvremenih naprava bez kojih likovi ne mogu funkcionirati, kao i napadno modernom scenografijom. Posrijedi je segment u kojem nailazimo na likove inače poznate iz predloška – poput Lucy Westenre, Johna Sewarda, Quinceyja Morrisa i Arthura Holmwooda, no njihova je uloga, iznim Lucyne, umanjena te ne sudjeluju u aktivnoj borbi protiv grofa. Njihove godine i ponašanje ovu epizodu dovode u kontekst nekoć popularnoga trenda u kojem su se književni klasici obrađivali tako što su se likovi pretvarali u suvremene tinejdžere i adolescente, a problemi prilagođavali njihovoj dobi. Gatiss i Moffat imaju razloga za ovu prilagodbu, a ona je vezana uz propitivanje ideje vječne mladosti te kulture utemeljene na slikama i imidžu.

Serija poticajno izvrće neke od vampirskih klišeja koje je roman postavio, što gotovo dovodi do svojevrsnih meta-propitivanja. Strah od križa te izravne sunčeve svjetlosti problematizirani su kao grofovo stvaranje mita od samoga sebe. Posrijedi su činovi lišeni referenta. Agatha neprestano provocira vampirsku mitomaniju, koja je dobrim dijelom rezultat muškarčevog egocentričnog doživljaja samoga sebe. U Stokerovu originalu priču je vodila muška družina predvođena Abrahamom van Helsingom, ali uz svesrdnu pomoć Mine Harker. Kada je stvar zagustila, Van Helsing joj daje poduku iz viktorijanskih rodnih odnosa: njoj je mjesto u kući, da brine o obitelji i domu, da plete i hekla, jer borba protiv vampira mogla bi biti previše za nježne žene i njihove krhke živce.

U recentnoj seriji nema muške družine, barem ne borbene i aktivne – oni su dosadni partijaneri koji su opsjednuti izgledom i društvenim mrežama. Patrijarhalni Van Helsing pretvoren je u heretičnu i aktivnu ženu koja se inteligentno nadmudruje s vampirom, a odlično ju je utjelovila Dolly Wells, koja je zaslužna za neke od najduhovitijih segmenata serije. Stoga Gatiss i Moffat propituju patrijarhalne temelje romanesknoga predloška te izokreću situaciju – žena je izravni suparnik vampiru, koji je utjelovljenje egocentričnog muškarca te njegove potrage za vječnom mladošću, te podređivanjem drugih vlastitim ciljevima. U trećoj epizodi problematiziranje kulture društvenih mreža, kulture opsjednute pojavom i slikom, mladošću i ljepotom utjelovljenom u narcisoidnom Instagramu, poprima pune obrise, kada motiv ogledala, koji se provlači kroz sve tri epizode, dobiva puno značenje. Znakovito, grof odbija piti bilo čiju krv te pažljivo bira hranu: posrijedi su lijepi, bogati, obrazovani ili profinjeni ljudi, jer upravo putem krvi koju pije preuzima sjećanja i znanja drugih ljudi.

Kako epizode gotovo mogu stajati kao samostalni dugometražni filmovi, tako i variraju u kvaliteti. Prva je maestralno izvedena: dinamičnoga ritma, glumačkih ostvarenja te dobro vođene radnje i strukturiranja dijaloga. Treća je najslabija, ponajprije zbog scenarističkih manjkavosti, te ostavlja dojam da autori nisu imali jasnu koncepciju kako bi priču razriješili te dodatno razradili u suvremenom ruhu.

filmovi

Simulacija ureda 3lhd, suradnika na projektu

Ne mogu sebi do kraja objasniti bijes koji me spopao kada sam prvih tjedana veljače u Preradovićevoj, na mjestu srušene bosanske mehane Drina, preimenovane devedesetih u Janje, ugledao slijepu, bezoknu građevinu, zatarabanog prizemlja. Ništa o njoj nisam znao, ni tko gradi, ni što će tu biti, ali sreća da nisam postupao u skladu s gnjevom, nego sam se zainteresirao za ono što će biti iza taraba. Nakon što sam kratko tumarao internetom, našao sam sliku gotove građevine: i ono što sam vidio bilo je čudesno lijepo, skladno i tačno. To je prava riječ kada govorimo o kućama: tačnost u oku promatrača, kada kuća, koliko je velika, koliki god nam prostor oduzimala, biva tačno onakva i onolika kolika po svojoj pretpostavljenoj prirodi treba biti. To je ono kad kuća, kad građevina općenito, nije zamišljena, nacrtana ni sagrađena, nego je naprosto tako stvorena, utjelovljena, kao što se utjelove čempres i orah.

Otkud, međutim, bijes? Otud što čovjek očekuje samo neku nevolju kad vidi da se u Zagrebu nešto gradi? Ne, nešto je dublje u pitanju: kada ugledate slijepi zid, koji se uzdiže visinom puna dva kata susjednih kuća, bijes je prvo čime reagirate, jer se učini da vam je kuća okrenula leđa. Što je neprihvatljivo i nepodnošljivo. Jer je u ideji grada i gradskog urbaniteta, jer je u temelju gradske zajednice, da su kuće licem okrenute prema prolaznicima. Ako kućama, pak, nije po volji da baš svakome pokazuju svoja lica, ako to nije po volji njihovim vlasnicima, tada im je mjesto na selu, iza visokih obijeljenih zidova Panonije, iza avlijskih bedema Orijenta, ili u šumama i parkovima rezidencijalnih četvrti, negdje u dubini gusto obraslih minskih polja dobro čuvanih bogatunskih i razbojničkih vila, tamo gdje ih oči prolaznika ne mogu vidjeti. To su kuće pod burkama, i čovjek niti ne mašta o njihovim licima. Ali takvo što ne može biti u Preradovićevoj ulici, u centru europskoga grada, koliko god taj grad bio opustošen i desocijaliziran lošom vladavinom.

I onda, kada sam vidio kompjutorsku simulaciju gotove građevine, shvatio sam: to čudo je, zapravo, lice prelijepe kuće. Ali lice s vrlo visokim čelom.

A zatim je upriličen sitan malograđanski skandal, uglavnom radi klikabilnosti beslovesnih elektronskih glasila. I, srećom, usred skandala, u Telegramu, dobro obrazložena anketa među nekolicinom arhitekata, teoretičara i povjesničara arhitekture. Kući su se, redom, divili, a nisu se slagali samo oko toga je li se kuća našla na pravom mjestu.

Meni, koji zadržavam ulogu prolaznika, pješaka putopisca i, da, čovjeka koji živi među kućama i one ga se, pogotovu u gradu, tiču i više od onih koji u kućama žive, čini se da je Preradovićeva upravo idealno mjesto za ovakvu kuću. Evo i zašto: da je na proplanku daleko od grada, usred deset hektara privatnog posjeda, na nekom otoku, u poluzatvorenom rezidencijalnom kvartu, u ulici kojom se samo ciljano mogu naći, kuća visokog čela ostala bi daleko od mojih očiju. Gledao bih je, kao tolike druge kuće, u prilogu D&D, inače jednom od posljednjih zaostataka kulture i civilizacije u našim tiskanim glasilima, na internetu ili na televiziji, ako bi Maroje Mrduljaš o njoj slučajno snimio dokumentarac. Ovako, moći ću je vidjeti uživo, u Preradovićevoj. Istina, samo s lica – s pročelja, kako se to administrativno kaže – ali kuće se, uglavnom, samo tako i gledaju. Preostale tri njezine strane su ili nevidljive, jer se stapaju sa susjednim kućama, ili su od naših pogleda zaklonjene. Kao i unutrašnjost kuće: pornografija koja me, uostalom, i ne zanima, to je ono što i u D&D gledam sa sramom i zazorom, jer mi se čini indiskretnim kao i pogled na nečije genitalije. Da biste vidjeli unutrašnjost neke kuće, valjda biste se prethodno trebali sprijateljiti s ukućanima, i valjda bi vas trebale zanimati samo unutrašnjosti kuća ljudi koji vas se tiču. Ili mislite da nije tako? Vjerojatno mislite. Ali u mome svijetu, ukućanima pripada ono što je unutra, dok zajednici pripadaju oblik i gabariti kuće, i – najvažnije – njezino lice. Vlasniku buduće kuće u Preradovićevoj zahvalan sam na njezinom licu, i na gabaritima, koji tako nježno i savršeno tačno, tankim linijama iscrtano, prate ne samo mjerila susjednih kuća, nego i mjerila Zagreba. To visoko čelo se pred očima prolaznika prikazuje kao minimalističko remek-djelo, kao Philip Glass, kao Danijel Dragojević, kao crtež Álvara Size… Ali da bi bilo čela, mora biti tog posve neočekivanog, prelijepog lica.

Eduardo Souto de Moura, projektant kuće u Preradovićevoj 11, kao mladi je arhitekt radio u studiju Alvara Size Vieire. Danas je Sizin kolega, sa slavne Škole arhitekture u Portu (Faculdade de Arquitectura da Universidade do Porto). A kao i on, Souto de Moura osim što je arhitekt – što bi u širem smislu značilo primijenjeni umjetnik – jest i umjetnik. Siza je čudesan crtač, meni jedan od dražih suvremenih crtača, s čijom smo se umjetnošću upoznali zahvaljujući Kući arhitekture Oris, a Souto de Moura je prije arhitekture studirao kiparstvo, i zapravo je kipar. Može biti da umišljam, da je sve ovo raspjevavanje pjesnika u jutarnjoj šetnji Praradovićevom, ali u obrisima čela te kuće nešto je od umjetničke skulpture.

Zagreb je lijep i relativno uščuvan grad. Takav će biti dok ga razbojnički ne opustoše Ali Baba i četrdeset arapskih investitora, te od njega ne načine još jedan svoj, samo manji i provincijalniji, Beograd na vodi. Ali dok Zagreb ne postane taj i takav Obrenovac na vodi, neka ga se moje oči što više nagledaju. Pogotovo Novog Zagreba koji je, a da ih to malo primjećuje, svjetskiji, ljepši i urbaniji, te zreliji i odrasliji dio grada.

Ali u Zagrebu nema, niti ih je ikada bilo, djela velikih europskih i svjetskih arhitekata. U habsburška vremena graduckali su tu vješti bečki zanatlije, pa bi se poneko i zaljubio u taj mali grad, ostao u njemu i srodio se. U rana moderna doba Zagreb su gradili neki od najznačajnijih među južnoslavenskim arhitektima, redom oni koji su pripadali ovoj kulturi i ovom jeziku, kao što su ga i nakon Drugog svjetskog rata gradili glavni protagonisti jugoslavenskog socijalističkog modernizma, koji je, desetljećima po raspadu zajedničke države, dopro i do najvećih svjetskih muzeja i galerija. Ali nikad, ni u koja vremena, Zagreb nisu gradili stvarno značajni arhitekti i graditelji s malo širih prostora i iz drugih jezika i kultura. Ako bi tu neki stranac nešto i sazidao, niti bi građevina postala slavna, niti je stranac bio slavan. Veliki, široki svijet nije dolazio u Zagreb, premda su zagrebački arhitekti i urbanisti umjeli u Zagrebu stvarati iluziju veličine i širine.

Eduardo Souto de Moura je, bez ikakve dvojbe, najznačajniji europski arhitekt koji je ikad gradio u Zagrebu. Ili, da ipak budemo pristojni i da se ne služimo tabloidnim štosovima i malograđanskim vulgarnostima, Souto de Moura je najznačajniji arhitekt izvan naših nacionalnih granica i naših kulturnih krugova koji je u moderna doba u Zagrebu ostvario cjelovit projekt. Premda ni prethodna tvrdnja nije kriva, ali pristojno ne zvuči.

I nešto za društvo s kompleksima: Souto de Moura je dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu. A to vam je, braćo i sestre, isto, pa i malo više, što i Nobelova nagrada za književnost. Stoga pođite, snishodljivi prema bogatima i slavnima, pa recite hvala Anti Vlahoviću što je jednog pritzkerovca doveo u vaš mali grad, da tu sagradi kuću.

jergovic

Neki bahati mladići ušli su u Akademiju i upitali tko je starac kojeg su ugledali. Odgovoreno im je da je to veliki filozof Ksenokrat. Oni su upitali što on tu radi. Odgovoreno im je da traga za istinom. Jedan od mladića potom je upitao kad će primijeniti istinu. Ksenokrat je ostario, a istinu još uvijek nije našao, pa se postavlja pitanje što je s istinom. I je li filozof živio bez istine? I kad ju nađe treba li mu ona ostarjelom. Što će s njom? Kada će ju stići upotrijebiti?!

Anegdota o istini potiče na razmišljanje o biti problema – sadržaju pojma istine. Međutim, mene anegdota zanima kao alegorija o svrsi života u nama, života koji se poput planinara penjao, bio na vrhu planine, a sada se spušta ponovo u podnožje, prema svom završetku. Treba li odustati za potragom istine o smislu života dok život odustaje od nas? Držim da ne treba, jer ljudska je obveza ne odustati od potrage, sve do samog kraja, do posljednjeg daha. Ali, što je smisao života? Na pitanje koja je najvažnija lekcija koju ga je život naučio, Žižek odgovara da je život glupa, besmislena stvar koja te ništa ne može naučiti.

Tako nekako stvari je definirao i Camus, napisavši: „U svijetu bez iluzija čovjek je stranac.“ Bez varki, utvara, obmana odnosno neslaganja/nepodudaranja opažaja i njihovih tumačenja/prosuđivanja, čovjek se ne može prilagoditi, osjetiti prisnim dijelom svijeta.

Tri nova usputna zapisa o vlastitom iskustvu govore o tome – kako u svijetu u kojem živim (više) nema iluzija, kako sam u njemu stranac.

______________________

Poznati brodski pisac poklanja mi, s posvetom „srdačno“, svoju najnoviju knjigu sastavljenu od odlomaka iz svojih brojnih prethodnih knjiga. Na kraju knjige uvrstio je mnoštvo fotografija – ovjekovječenih privatnih susreta njega s poznatim hrvatskim piscima, umjetnicima, urednicima, esejistima, uglavnom, s glavama iz svijeta A-kulture. Na jednoj fotografiji, primjećujem, nema mene. U kameru se smiješe samo njih dvojica pisaca. Ja sam izrezan, odstranjen. Izvorna fotka snimljena je na terasi kafića pored Save. U nas trojicu fotoaparat je bio nanišanio sada pokojni dr. B. M. Autentična, integralna, nefalsificirana fotografija objavljena je svojevremeno na sbperiskopu, a trebala je u okviru mog lirskog sjećanja na književnika V.R. biti uvrštena i u Slavonski narodni kalendar. Odmah sam pomislio da sam žrtva nekakvog glupavog rezona o selekciji uvrštenih, žrtva restriktivnog autorskog postupka za ostvarenje nekog višeg cilja. Potom sam pomislio da sam izbrisan s fotografije poput Staljinovih protivnika sa skupnih fotografija, iz kvazihistorijskih razloga, što mi je podiglo raspoloženje, pa sam u svojoj glavi nastavio nizati zajebantske fore na temu destruktivne uloge moje malenkosti u lokalnoj brodskoj književnosti. Stvarni razlog postoji. Ne znam koji, jer i sam pripadam novinskim piscima, čak imam i svoju knjigu, ali nemam doktorsku titulu kao većina od nekoliko desetaka u knjigu unešenih fotografiranih faca, a i nisam član nijedne od dvije književničke udruge. Ali, ne kanim pitati autora o kakvoj se jebenoj selekciji uz pomoć krivotvorenja radi. Zaboli me kiki, jer, rekoh, živim u svijetu bez iluzija da su iluzije održale svoje postojanje.

***

U puno svojih lirskih definicija svijeta u meni i mene u svijetu i u ponekoj kolumni pokušao sam opisati ljudsku usamljenost nakon što se definitivno spozna kako nitko neće doći dok ležiš krvav, isprebijan palicama okolnosti u rukama agresivnih tumača svijeta. I kako te čak neće ni pitati – kako si druže. Godinama sam (predugo, predugo, predugo…) bio izvan svijeta rada i cijelo to vrijeme nitko (ili jedan?!) mi nije pružio ruku dok mi je glava nestajala ispod površnine mulja egzistencije. Nikad to neću zaboraviti, jer ne mogu. Pred ogledalom se stidim, jer pitam se kakvim sam se to ljudima okružio, koga sam to birao za suputnike. Pred javnošću sam miran, jer, usprkos okolnostima, nisam (p)ostao statist, podložnik, birač koji sam sebi izdaje potvrdu da će biti pod starateljstvom politike, i bez traga uzice na svom vratu. Nitko neće doći, osim onih koji su mi govore da nitko neće doći. A to su daleki junaci iz knjiga – odjeci umjetničkih iluzija o stvarnosti iz deziluzioniranog svijeta.

***

Usprkos klevetama povrijeđenih i prigovorima razmaženih korisnika, Facebook opstaje, i raste do gigantskih dimenzija. Jednostavno, zadovoljava mnoge pihološke i društvene potrebe, pa i prohtijeve umreženih. Nametnuto zajedništvo mase očituje se i kao upozoravanje od strane fejsa na pridošle rođendane prijatelja. Tim povodom dolazi do eksplozije čestitarskih fraza, ali i inventivno izraženih želja u riječi i slici. Kako god, rođendani su neposredan uzrok za razmjenu, ako ničeg drugog, podsjećanja na međusobne veze. Rođendani su svojevrsni chek in, prijavak za nastavak leta u avionu za svijet iluzija o prijateljstvima i drugim virtualnim odnosima. I nakon što prođe euforija čestitanja, prebrojiš glasove putnika. Od očekivanih 350 čestitki poslano ti je njih 50. A svi su znali za čekiranje, 7/8 od 350 fb prijatelja poslalo ti je zahtjev da budete prijatelji… O čemu se radi? Bolje je pitanje o kome se radi? O socijalno nepristojnima i neodgojenima. Kakav je čovjek u krevetu, za stolom, u učionici, u kolima, na koncrtu, u obitelji – takav je i na Facebooku. Ipak, s obzirom da se radi o strancima, nepristojnost je očekivanija nego inače, umreženija.

Marko Kostanić

Hrvatska, ili barem njen medijski prostor, jučer se našao u krajnje neobičnom povijesnom raskoraku. Uz pokoji “anti-uhljebnički” herojski istup, većina komentatora na relevantnim liberalnim portalima je aklamacijama dočekala inauguracijski govor Zorana Milanovića. Pritom je glavni epitet bio – moderan. Što i je točno, s obzirom na to da se u svojoj osnovi zapravo pozivao na moderne tekovine Francuske revolucije. Zašto danas u Hrvatskoj, 200 godina nakon, te tekovine zvuče “moderno” i osvježavajuće ne treba posebno objašnjavati. Kao i zašto ustašama zvuče “komunistički”.

Međutim, paralelno s ovacijama modernosti, ti isti mediji su bez imalo zadrške sudjelovali u proizvodnji “užasa postmoderne”. Naime, prošlog tjedna je otkriveno da su urednici i vlasnici tjednika 7dnevno i portala dnevno.hr ucjenjivali poznatog kapitalista u zdravstvenom sektoru i propalog političara, Nikicu Gabrića. Tražili su da plati reklamu za svoju kliniku u njihovoj tiskovini, a ucjenjivali su ga objavom “tajni” o hrvatskim masonima i njegovoj ulozi u toj organizaciji. Na kraju su te “tajne” objavljene, a “dnevna” ekipa je završila u pritvoru. Već tada su po portalima krenuli tekstovi u poznatom žanru “evo tko su masoni”, a priča je kulminirala kad se saznalo da je član masona i državni odvjetnik Dražen Jelenić.

To je bilo dovoljno da masoni postanu ključna političko-poslovna organizacija u državi i problem broj jedan. A nije prošlo puno vremena otkad su se svi ti ozbiljni mediji i novinari skupa sa širom javnosti smijali Ivanu Pernaru koji je u Saboru tražio od premijera Andreja Plenkovića da “izlista” sve masone u svojoj vladi. A tko su zapravo masoni? Na svom vrhuncu u kasnom 18. stoljeću masoni su bili društva prosvjetiteljski nastrojenih pojedinaca iz viših klasa, zainteresiranih za širenje znanosti, obrazovanja i npr. javnog zdravstva. Na zao glas u feudalnim i crkvenim krugovima najviše su došli zbog stvarne ili pretpostavljene potpore Francuskoj revoluciji i Napoleonu. To je uglavnom i porijeklo brojnih teorija zavjere o njihovom destruktivnom djelovanju. Tijekom 19. stoljeća borbu za društveni progres su preuzeli masovniji pokreti, a masoni su ostali nekakav relikt prošlosti uglavnom ispražnjen od svake političke ambicije. To su masoni u suštini i danas: saloni i društva ljudi koji sebe percipiraju kao elitu i žele podebljati svoj socijalni kapital.

Dakle, riječ je zapravo o folklornom društvu koje ima isto onoliko društvenog utjecaja koliko imaju i bilo kakve druge skupine samopercipirane elite koje se zajedno nalaze pod manje ili više ceremonijalnim običajima. Drugim riječima, elite ionako imaju službena, registrirana udruženja koja izravno upravljaju našim životima, poput udruge poslodavaca ili političkih stranaka. Masoni su irelevantna “interesna skupina” već više od dvjesto godina i njihova povijest služi samo kao resurs za stvaranje teorija zavjere. Ali eto, i “ozbiljni” mediji su se upecali. I ne samo što su “rehabilitirali” Pernara već su to učinili i s drugim redovitim objektom zgražanja i izrugivanja: Markom Perkovićem Thompsonom i njegovim stihovima “antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni…”

Trebalo se samo “otkriti” da je netko mason i da cijela predstava padne u vodu. I da se medijska elita “sroza” na razinu pro-ustaških portala koji u Milanoviću vide komunista. Onda shvatimo da u Hrvatskoj živimo početak 19. stoljeća na početku 21. stoljeća u kreativnoj izvedbi nacionalista i liberala, a on izgleda otprilike ovako: u pozadini svime upravljaju masoni koji su društveni značaj izgubili pojavljivanjem masovnih političkih pokreta, a s njima u koaliciji su komunisti koji su kasnije uglavnom predvodili te pokrete, ali su zapravo elita koja i dalje drži sve pod kontrolom i koči razvoj demokracije i kapitalizma. Malo boli glava, ali to je, nažalost, politički anakronizam u kojem živimo.

Američko vojno vozilo vozi se pokraj priključka pumpe za naftu u blizini grada Qamishli, Sirija, 26. listopada 2019.

Sjedinjene Američke Države otvoreno i bezobzirno pljačkaju naftna polja u Siriji, a istovremeno sankcijama zabranjuju isporuke nafte ovoj zemlji, izjavio je ministar odbrane Rusije general Sergej Šojgu.

“Sa jedne strane, naftna polja, (teritorija) na kojoj se izvlači nafta, kontrolišu Sjedinjene Američke Države. Tamo se dešava neskrivena, bezobzirna pljačka bogatstava koja pripadaju Siriji i sirijskom narodu. S druge strane, tamo je zabranjen uvoz nafte“, rekao je Šojgu na konferenciji za štampu.

“S treće strane, većini ljudi u Siriji potrebno je grejanje, topla voda, struja koja se dobija iz ugljovodonika čiji je uvoz tamo zabranjen, a oni sami ne mogu svuda i uvek da ga proizvode”, objasnio je Šojgu .

Sirijska vlada kontroliše 90 odsto teritorije zemlje, a oslobađanje zemlje od preostalih žarišta terorizma odvija se uvereno, konstatovao je ministar odbrane.

Prema njegovim rečima, pre pet godina u Siriji su slobodne teritorije koje je kontrolisala vlada činile samo 18 odsto.

Ministri spoljnih poslova i odbrane Rusije, Sergej Lavrov i Sergej Šojgu, održali su u Rimu sastanak sa italijanskim kolegama Luiđijem di Majom i Lorencom Gverinijem u formatu “2+2”.

Komentar: Assad nije htio mirno pristati na krađu bogatstva svoje zemlje. Od prosinca 2019. godine:

Sirijska vlada razmatra tužiti Sjedinjene Države na međunarodnom sudu zbog onoga što je visoki savjetnik sirijskog predsjednika Bashar al-Assad nazvao “krađom” sirijske nafte.

“Sirija razmatra mogućnost podnošenja međunarodne tužbe protiv Sjedinjenih Država zbog činjenice da kradu sirijsku naftu”, rekla je Bouthaina Shaaban, savjetnica za sirijsko predsjedništvo, za bejrutsku televiziju Al-Mayadeen u intervjuu koji je prenijela iranska Novinska agencija Fars .

Nakon autoritarne tiranije revizionističkog, rigidno desnog Vrhovnika, potom nekoliko dobrih Mesićevih godina za Hrvatsku i regiju, Josipovićeva dobro započeta te u nastavku nepopravljivo uneređena mandata, nakon dijagnostički zahtjevne petogodišnje redikulizacije Hrvatske i regije u zaumnoj izvedbi Precjednice, za Tuđmanov stol sjeda Zoran Milanović.

Piše: Kristijan Ivelić

Poslije petogodišnjega revanja ustašoidnog Thompsona, po mjeri sluha Kolinde i njezinih ognjištaraca, glas i pojava Josipe Lisac na Pantovčaku djelovali su nestvarno, epifanijski i mondijalno. Neizbježni igrokaz inauguracije novoga predsjednika sveo je kič na probavljivu i podnošljivu mjeru.

Zoran je Milanović, nakon premijerskog stolovanja u Banskim dvorima ( 2011.- 2016.) započeo s premijernom izvedbom u ulozi predsjednika hrvatske države. Na Pantovčaku će sjediti za stolom Vrhovnika i Ćaće Tuđmana.

Oba komada inventara-Franju i stol- u predsjednički je ured vratila Kolinda, nakon što je uklonila pregolemu bistu Tita, od koje joj je u uredu bilo pretijesno. Veličina iste biste inkomodira i Milanovića te se Tito u odljevku neće vratiti u Zoranov antititolitarni ured. Istovjetan je i Milanovićev zazor od- zvizda li joj materina!- crvene petokrake i začudno ga baca u nezdravo susjedstvo nepomućenog crnila Tomislava Karamarka, Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića, Brune Esih, Ruže Tomašić.

Nominalni socijaldemokrat Milanović, naime, ljevičar je koliko je i papa Franjo ateist ili agnostik. Točnije, to je hinjeno ljevičarenje po otužnoj mjeri samodopadne, srednjeklasne hipsterske pomodnosti purgerskog narcizma i njegovih preslika diljem urbane Hrvatske.

Prema vlastitu očitovanju, Zoki je domoljubni, liberalni konzervativac. Njegov SDP– tako je govorio Zoranthustra 2015.- stranka je kršćanskih vrijednosti & papa Franjo bi vjerojatno glasao za nas! Peh ili providnost Božja ushtjede da papa Njofra 2016. zaboravi na omiljenu mu demokršćansku stranku SDP Hrvatske te se oni tad povukoše u katakombe hrvatske oporbe. Četiri godine kasnije, liberalni će Milanović konzervirati gluteuse na pet godina za Ćaćinim stolom. Za premijerske vladavine, kao sin raspametni dao je Ćaći-Vrhovniku i zračnu luku Dr. Franjo Tuđman. Treba li čitatelje ovdje uopće podsjećati kako je Zoki, u napadajima desnoće u predsjedničkoj kampanji, ostavljao iza sebe i Kolindu i Škoru, kad je bilo posrijedi galvaniziranje mirogojskog pokojnika te njegova reanimacija u ime sadašnjosti i budućnosti Hrvatske? Uz te demonstracije retuđmanizacije, istodobno je vrlo muževno nasrnuo na jedinu autentičnu ljevičarku od jedanaest kandidatkinja i kandidata za predsjednicu-ka Hrvatske, Katarinu Peović, spočitavši joj da, eto, nije poput Ive Lole Ribara i Koče Popovića, jer je sveučilišna profesorica!

No, od Ivice Račana– kojeg Zoki ne poštuje već štuje kao i Tuđmana-do Zorana Milanovića, u BiH, od Zlatka Lagumdžije do njegove mladunčadi Komšića, Suljagića, Mašića, Hadžiomerovića, tobožnji socijaldemokrati regije igraju utakmice u dresovima vladajućeg rigidnog etnocentrizma i sljeparskog, predatorskog neoliberalizma.

Vratimo se Milanoviću i točno šest godina unatrag, kad se povjerovalo da je na slavenskom jugu, u BiH, konačno svanuo i naš dan, da je došla godina pobune i promjene. Dični socijaldemokrat Milanović odlazi u jazbinu Herceg-Bosne, na poklonjenje klanu HDZ-a! Za podsjet, evo što je o tomu 19. veljače 2014. rekao Boris Buden za portal Lupiga:… U trenutku kad u BiH izbija socijalna pobuna za koju i najlicemjerniji moraju priznati da je opravdana…Milanović je otišao po simpatije hrvatskih nacionalista… Time nije učinio ništa u suprotnosti s politikom hrvatske socijaldemokracije. Naprotiv, samo je dokazao da je zakonito dijete Ivice Račana, najbolji učenik škole političkog oportunizma, moralne beskrupuloznosti, intelektualne praznine… ukratko, personifikacija historijske bijede hrvatske socijaldemokracije… Milanović danas i nije ništa drugo nego personifikacija te noćne tmine, lik u kojem je hrvatska socijaldemokracija doživjela svoje konačno povijesno pomračenje.

U tim godinama premijerskog ponosa i slave, Zoki je svirao pseudoljevičarski nokturno, nanosio štetu u susjedstvu, ali je njegova vlada bila štetnik i u vlastitoj kući, idući utabanim stazama hadezeovskih herostratskih, višedesetljetnih postignuća.

Zakon o radu, Zakon o predstečajnoj nagodbi, privatizacija brodogradnje, Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom RH, donošenje Nacionalne strategije razvoja zdravstva- samo su neki od trofeja Milanovićeva minulog premijerskog rada koji je pogodovao korporativnom kapitalu, u glad odveo tisuće radnika i njihovih obitelji, pripremio eutanaziju brodogradnje, rasap zdravstvenog sustava i privatiziranje svega preostalog državnog, prodaju u bescjenje zadnjih komada obiteljske srebrnine. Šest godina kasnije, ovo nije Milanovićev povratak na mjesto zločina. Sad je u ulozi predsjednika države, a u javnosti kao da je prošao purifikaciju kroz prešutni konsenzus aboliranja i zaborava učinjenog i neučinjenog u doba premijerske političke inkarnacije. Nekoć dečko koji obećava, možda će ispuniti sva davna očekivanja ili pak, drman krizom srednjih godina, ostati srednjovječko koji iznevjerava– u ovoj prvoj godini predsjedničkog mandata Milanović, u listopadu, slavi pedeset i četvrti rođendan.

Je li sredovječni političar nadrastao dječje bolesti zagrebačkog fakina s Trnja, je li dorastao i odrastao do uloge državnika? Naobrazbom, elokvencijom, erudicijom koju je nerijetko sam znao pojeftiniti bahatošću, Milanović bi, i lobotomiran, bio nedostižna točka političke stratosfere za Kolindu Grabar-Kitarović. Vidjet ćemo, primjerice, je li predsjednik Milanović u međuvremenu shvatio da je cijeli postjugoslavenski prostor, a ne tek BiH i Srbija, big shit i šaka jada, uključujući, dakako, i slučajnu državu Hrvatsku. Jer, kad je u dvoboju na HRT1 s Grabar-Kitarović rekao da su „džihadisti u BiH realnost, to je zemlja u kojoj je puno muslimana…oni predstavljaju opasnost za sve, ne samo za Hrvatsku“, Milanović je ostao nedorečen i, za regiju, logički nedosljedan. Ovdje si dopustimo redaktorsku nadopunu koja bi Milanovića pozicionirala kao konačnu pojavu prvog državnika u regiji, nakon 30 jalovih godina: … također, u Hrvatskoj i Srbiji živi puno Hrvata i Srba, neoustaše i neočetnici su realnost, oni predstavljaju opasnost za sve nas, ne samo za BiH…“

Nadajmo se da Milanović neće trebati kognitivno-karitativne skrbnike i suradnike, te didaskalije i šalabahtere poput Grabar-Kitarović. Nakon autoritarne tiranije revizionističkog, rigidno desnog Vrhovnika, nekoliko dobrih Mesićevih godina za Hrvatsku i regiju, Josipovićevog dobro započeta te nepopravljivo uneređena mandata, nakon dijagnostički zahtjevne petogodišnje desničarske redikulizacije Hrvatske i regije u zaumnoj izvedbi Predsjednice, za Tuđmanov stol sjeda Zoran Milanović. Ostavimo mu sto dana samoće na Pantovčaku, a potom ga, sa zadovoljstvom, operirajmo bez anestezije.

tacno

“Ako nije istinito, dobro je izmišljeno!”, tako je, kažu, jedan umjetnik opravdavao nadrealističnost fabule u nekom svom djelu. Hebeš činjenice, stvarnost smijemo (?) izvrtati kao što kopač vinograda, na kraju dana, preokrene svoje čarape, ne bi li mu se izvana činile čistim, dok je sva prljavština ostala iznutra. “Izvana gladac, iznutra jadac!”, tako moja malenkost odgovara dobronamjernima, koji mi u mojim prevaljenim osamdesetim godinama žele polaskati da “još” (?) “dobro izgledam”!? “To gore po činjenice”, jedan je veliki filozof tako zaključio svoj golemi opus, kad mu se učinilo da njegova istina nije sukladna stvarnosti. Ma, koja stvarnost? To je, naprosto, izmišljotina i privid, tako da se sve – može izmisliti. Tako, npr. ako nemamo tradiciju (bilo u čemu), onda ćemo je “negdje početi”!? Stara je to boljka naših naroda (i narodnosti), da brzajući prečicom žele preduhitriti neumitni i spori tijek povijesti. Hoću reći (pa, i kažem), da je IZMIŠLJANJE tradicije stara navada našega naroda.

Ako je dopušteno u ovim mojim godinama sjećati se prošlosti, onda smo bezbroj puta svjedočili da je kojekakvi događaj (neka smotra, takmičenje, festivalčić …) odmah po dovršetku rečenoga zbivanja bio proglašavan kao “začetak tradicije”. Pazimo: nešto što se zbilo jednom, a pretenciozni niškoristi, bilo u čemu neuki, odmah to proglašavaju događajem koji će se u budućnosti ponavljati bezbroj puta i tako narasti do sjajne tradicije (kao trava na engleskim travnjacima, koju treba najprije par stotina godina njegovati da bi postala onim što jest). I jamčim, sva su naša nekadašnja, daljnja i bližnja proglašavanja nečega “tradicionalnim”, uvijek, ama baš uvijek – neslavno skrahirala!

Smjena straže pred Banskim dvorima (FOTO: Wikimedia/ex13)

Tradiciju se ne može izmisliti, ni započeti (jer se tek nakon isteka brojnih godina i stotina puta ponovljenoga istovjetnog događaja može govoriti o tradiciji!). No, da ovo oprimjerim (kako ne bih trućao uprazno), želja/volja ili naredba Z. Milanovića, našega novoizabranoga predsjednika Republike Hrvatske, da se – barem u njegovom mandatu – Počasno-zaštitna bojna hrvatske vojske (poznatija kao “crveni mundiri”) rasformira, da se službujući vojnici prerazmjeste, a njihove skupocjene (i to “autorske” uniforme) naftaliniziraju u podrumskim sanducima …, e ta je odluka/naredba prvi, ali barem dojmljivo djelotvoran čin kojim se UKIDA – izmišljanje tradicija! Još i više: ukidanjem paradno upicanjenih, kojekako “autorski” nakićenih voštanih prividno vojnih figura (a koje su neki “popušili” kao blještavi ukras izvana bijele čarape, dok je prljavština ostala skrivena) počelo je destruiranje (ne pripisujem tu namjeru Predsjedniku RH, već je to konstrukcija moje malenkosti) OPERETNE KIČ DRŽAVICE!

Takvom se lijepa naša, od prvih dana stolovanja F. Tuđmana, samoproglašenoga “Poglavnika”, htjela prikazivati svijetu. Najprije je F. T. kao general koji se inače zaklinjao u svoga Maršala (JBT-a), pogotovo slijedom priče kako ga je ovaj svojevremeno spasio (rekavši da “Tuđmanu ne treba pakovati”) … najprije je prisvojio (hrvatskije: ukrao) njegovu vilu na Pantovčaku (dakle, vojnički gledano: general je izdao maršala!). Vraga je to bila “Titova vila”! Kad su mu ulizice iz hrvatske komunističke vrhuške prvi put pokazale kako ona krasno izgleda, ponosni na takav “dar”, dobili su od njega sarkastični komentar: “Niste je izgradili meni, nego – sebi!” (pa, stoga, nikada nije u njoj boravio, ni stolovao, ni “poglavnikovao”). Dočim se dočepao tuđe (jel’ narodne, državne, društvene?) vile, poglavnikovanje F. T.-a bilo je obilježeno skorojevićevskom KIČ ikonografijom, koja se, osim u unutrašnjoj administrativno-birokratskoj izgradnji “dvorskoga ceremonijala”, prema vani pokazivala/demonstrirala operetnim paradiranjem, kič-uniformiranjem, u skladu sa skorojevićevskom pretencioznosti osobe bez ukusa.

Počasno-zaštitna bojna pred “Predsjedničkim Dvorom” samo je paradni bleferaj (da se trenutni Predsjednik pred stranim kolegama iskaže kao velikaš, novokomponirani kapitalistički sljedbenik – nepostojeće – tradicije), jer te “dvore” valjda bolje paze, nadgledaju, čuvaju iskusnije, stručnije, modernije službe, pod velom razumljive tajnosti/neuočljivosti, tako da se one puščice “počasne bojne” mogu otpisati kao dječje igračke. A, onda se pojavila i “počasna straža”, koja na Markovom trgu (najpoznatijem po mučenju i ubojstvu plebejskog ustanika Matije Gupca!!) izvodi neku baletnu točku (koja je zanimljiva, najviše, korejskim turistima, dok se domaće prosječno građanstvo zagrcne od podsmijeha i stida).

Trebalo bi se, zapravo, u čitavom tome kič-scenariju stidjeti asocijacije na nekakve navodno hrabre hrvatske ratnike, koji su (još u vjerskom, katoličko-protestantskom tridesetogodišnjem ratu 1618.-1648.) svojim, od znoja i krvi umašćenim maramama, nehotice začeli onaj ular oko muškoga vrata koji će biti nazvan – kravatom. Jer, krvavo je porijeklo te “lajne” (povodnika), budući da je ona resila plaćeničke čopore/bande, pješake i konjanike unovačene s područja Hrvatske i Vojne krajine, a koji su po Češkoj i Njemačkoj sijali strah i trepet. U sastavu carske vojske oni su, npr. kao “KROATENSTURM” iliti “hrvatska oluja”, prilikom zauzimanja Heidelberga 1622. godine, predvođeni generalom Tillyjem (1559.-1632.), uz palež i grabež počinili takva užasna zvjerstva da su do dan danas (vjerovali ili ne) u tamošnjoj narodnoj predaji još ostali strašilo za djecu (“Dolaze Hrvati!”). I njihove krvave marame danas na Markovom trgu slaviti kao nekakvu tradiciju – e, to može! Jedino zločin ostavlja tragove, a OPERETNU DRŽAVICU treba dezinficirati od KIČA!

lupiga

Ruzinavi brod

Premda je uveliko počelo vrijeme poklada i maske se traže na veliko, nekako ovo polu-proljetno vrijeme i dnevne obveze ne prave mi neku atmosferu za zabave. Ipak, idemo na jednu i vjerujem jako lijepu, a kako sam do sada primijetila, puno bolji provodi su kad čovjek nema neka prevelika očekivanja. Tako i ja puštamo da se ugodno iznenadim. Nekoliko ljudi koje poznajem, prijatelja, su garancija da će biti dobro, a sve preko toga je dobitak! Baš se veselim!

Očekivanja su ono što nas u stvari često čini razočaranima, nesretnim, nezadovoljnim i sl. Stvari treba pustiti da se događaju, smanjiti očekivanja i od drugih i malo od sebe. Naravno, truditi se i raditi i na sebi i uvijek učiti, ali ne praviti ‘ smak svijeta’ ako nešto ne ide onako kako smo planirali ili kako smo očekivali. Uvijek ćete nečija očekivanja ispuniti i nečija nećete. Svoja trebate ispuniti u procentu da ste zadovoljni. Ne mora uvijek biti ni 100%, ali pokušavati poboljšavati rezultate nečega što želite, to je odlično. Ustrajnost kad vidite da možete bolje i više, kao i svjesnost kada nešto ne ide i kad treba pustiti.

Mnogi su očekivali da će Josipa Lisac pjevati himnu onako kako je najčešće izvode. Meni je to bilo zadnje što sam očekivala. Josipa je Josipa. Pa su bar mediji i portali imali o čemu pisati. Skoro je duže trajala izvedba himne nego inauguracija. Pa što? Drugačije je isto dobro. Zar život ne bi bio ljepši kad bi glazba duže trajala, a govori političara ( poput predsjednikovog) bili kraći? Još kad bi bili smisleni i sa toliko poruka, ih….. Ali, važno je da su ‘isplivali’ masoni, pa imamo novu zabavu. Tuđman je htio 200 bogatih obitelji. Kako je čovjek bio skroman! Ovih zidara je kažu oko 600 u Hrvatskoj. Možda nisu svi multi milijuneri, ali nisu ni sirotinja. To je sigurno.

Meni je osobno svejedno. Ne to da zauzmu visoke pozicije u državi, jer im je zadatak međusobno se pomagati, a Ustav kaže da svi moraju imati iste šanse, tako da odmah tu već nisu ‘ podobni’. Ali inače, dok god su miroljubivi i ne rade na štetu drugih, ne smeta mi to njihovo narcisoidno pripadanje nečemu jer im to imponira!

Meni imponira to što oko sebe imam krug ljudi koji me vole i poštuju jer znaju da je to uzajamno. Meni imponira to da što volim ljude i uvijek prema svima idem s osmjehom i najčešće dobijem isti i nazad. Meni imponira to da da me čitate, ali ne da bih se umislila da sad ja nešto jako dobro pišem, već da vas zanima nekada tema, nekada recepti. ( Obično vam uvijek najviše pašu recepti) Meni imponira kada su ljudi oko mene sretni, kada se zajedno smijemo, kada osjetim da im je lijepo u mom društvu.

Ne imponiraju mi titule, visoke funkcije, položaji, posebno bez kredibiliteta. Poštujem ih, daleko od toga, posebno funkcije i položaje ljudi koji su radom i kvalitetom to zaradili. Na žalost, kod nas u zadnje vrijeme to baš i nije pravilo, ali brzo se sve sazna. Kao državni odvjetnik. Iza te funkcije mora biti i rada i škole i kvalitete. Ali zbog društva neke ‘ ekipice’ zidara, klike koja sigurno privlači pričama o tome kako će činiti dobro u društvu i pomagati si uzajamno ( a što im još u životu nedostaje?), zbog imponiranosti, izgubiti položaj u ‘ normalnom’ društvu!

Te ‘ kupljene’, ‘ časne’ pozicije nisu ništa drugo kao i one ‘ niže’, kad „ dobronamjerni/e“ savjetuju da se ‘ mora’ ići na skijanje i pojavljivati u nekim društvima, jer inače gubite status?! Što se mora? Čega status?
Ali to vam je tako. Neki si umisle da su ‘ Bogom dani’, pa samo ako se s njima družite, radite što i oni, imate hobije kao i oni, trenirate što i oni, putujete kud i oni, e onda ste uvaženi ili uvaženiji član društva.
Pa hvala, ali ne hvala.

S nekim ljudima ne znam ni o čemu bih pričala, ogovarati ne volim, o nekim životnim stavovima vjerujem da imamo totalno različita mišljenja, o politici sigurno, a o svojem privatnom životu pričam sa prijateljima, najboljim. Pa čemu?
Zato se nadam da očekivanja svih nas da se ruzinavi brod malo popravi, da može krenuti naprijed i u život. Da bude svima dobro, pripadali ili ne pripadali.
Naravno, nešto ćemo kuhati, kao i obično. Prikladno, a opet malo drugačije!

Prokulice sa slaninom

Jednostavan obrok za ljubitelje prokulica. Zimski je, naravno, ali još se može praviti i u njemu uživati.

Vrlo jednostavno!

SASTOJCI:

500 g prokulica

100 g tanko narezane domaće suhe slanine

50 g badema, komadića, listića, po želji

1 dl bijelog vina

50 g maslaca

sol

papar

PRIPREMA:

Kuhajte prokulice u slanoj vodi al dente, na pola. Na tavi kratko pržite bademe i izvadite ih na stranu, stavite slaninu i kratko pržite, dodajte prokulice i vino pa poklopite i kuhajte oko 5 min. Provjerite jesu li prokulice mekane, dodajte maslac i bademe, popaprite i po potrebi dosolite jer je slanina slana. Skinite s vatre. Uz malo kruha i dobro bijelo vino ( polusuho, čak i malo slatko uz oporu prokulicu. Na primjer Traminac, istarske Malvazije i sl.), evo ideje za brzu večeru!

Fritule

Brza poslastica pržena na ulju, najbolje prija topla.

Jednostavno.

SASTOJCI:

500 g brašna

500 ml mlakog mlijeka

100 g šećera

2 jaja

malo soli

1 vanil šećer

naribana korica neprskanog limuna

1 suhi kvasac

2 cl lozovače, rakije ili dr. alkohola, konjak ili sl.

šećer u prahu za posipanje

PRIPREMA:

Brašno stavite u zdjelu za miješanje i napravite udubljenje. Dodajte sve sastojke, najbolje sobne temperature, samo mlijeko treba biti toplo. Umiješajte žicom ili mikserom glatko tijesto i ostavite da naraste. Žlicom oblikujte uštipke i pecite u vrućem, dubokom ulju dok ne porumene sa obje strane. U ulje stavite par čačkalica da ne gori. Vadite na ubrus, da se ocijedi višak masnoće, pa ih pospite šećerom u prahu i služite tople.

Kako se boriti protiv zemlje, jedine na svijetu, koja sama poseže za metodama državnog terorizma? Pitate se koja je to zemlja? Prvi pokušaji definicije pojma terorizam i terorističkih djela sežu u Ženevsku konvenciju iz 1937. godine, kasnije usvojenu od strane Ujedinjenih naroda 1972.

Ženevska konvencija iz 1937. godine prvi je put definirala pojam terorističkih djela na sljedeći način. To su “kriminalna djela protiv države u svrhu teroriziranja pojedinaca i skupina ili na razini zajednice”, kasnije spomenuto u dokumentu UN-a iz 1972.

Uz pravne mehanizme, UN je izdao brojne deklaracije, rezolucije i izvješća o zabrani i suzbijanju terorizma. Prema međunarodnim dokumentima obično postoje tri uvjeta da se neko ponašanje smatra terorizmom:

– Postoje mogućnosti ubojstva ili barem teških tjelesnih ozljeda. U europskom pravu se čak i operacije koje uzrokuju financijski gubitak, bez riskiranja života, smatraju terorističkim operacijama.

– Počinila ih je osoba ili organizacija s dizajnom s koordinacijom i određenom svrhom.

– Svrha je stvaranja terora među pojedincima, grupama i ljudima određene zemlje.

Međutim, posljednjih godina je tema terorizma navela javno mnijenje do zaključka da neke vlade stvaranju terorističke skupine za vođenje posredničkih ratova u vlastitom interesu ili uvjeravaju i podržavaju već postojeće terorističke skupine da svoje vlastite interese podrede ili koordiniraju s interesima tih vlada.

„Crvenog“ i „crnog“ terora odavno nema u obliku u kojem može predstavljati značajnu prijetnju. Barem ne u Europi, osim Ukrajine, a ako su neofašističke paravojne formacije negdje i preživjele, to može biti u Latinskoj Americi, uglavnom u Kolumbiji, dok su u ostalim zemljama odavno rasformirani eskadroni smrti ili su se inkorporirali u redovne oružane snage.

Ali zato imamo islamističke terorističke organizacije koje su stvorile SAD, surađujući i dijeleći interese sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Turskom u prvom redu, dok su na Zapadu iste podržavali ili još uvijek podržavaju različite zemlje NATO pakta, ali su njihovi interesi uvijek sekundarni, dok su na prvom mjestu oni Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i spomenutih muslimanskih zemalja, koje kroz skupine kao što su Al-Qaida, ISIL, Ansar Al-Sharia, Boko Haram, Al-Shabab, Islamska stranka istočnog Turkestana i mnoge druge slijede agendu koju nije potrebno pojašnjavati. Barem ne našim čitateljima.

Ali kada ni te skupine ne uspijevaju ispuniti dogovorenu zadaću, kao što je slučaj u Siriji ili Iraku, bolje rečeno na širem Bliskom istoku, tada glavni stratezi državnog terora gube strpljenje i sami pribjegavaju kriminalnim djelima, kao što je likvidacija prvog borca protiv terorizma na Bliskom istoku, iranskog generala Qassema Sulejmanija, ili najnovija najava Turske da će izvršiti agresiju na Siriju ako se sirijske vladine trupe ne povuku na svom suverenom teritoriju, kojeg su po ustavu zemlje dužne štititi od inozemnih agresora i terorističkih organizacija kao gore spomenute, od kojih većina ima svoje naoružane militante na sirijskom teritoriju.

To znači da smo došli do prijelomnog trenutka u modernoj povijesti u kojem državni terorizam više nije modus operandi samo Izraela ili Saudijske Arabije i Bahreina, prvi protiv Palestinaca, a drugi protiv šiitske manjine u slučaju Rijada ili većine u slučaj u Bahreina. Napad 3. siječnja na zračnu luku u Bagdadu je označio početak nove ere otvorenog državnog terorizma, samo kako bi se pokušao očuvati status svjetskog hegemona koji je odavno izblijedio.

SAD i navedeni akteri gaze i međunarodno pravo, jer su prema međunarodnim konvencijama o borbi protiv terorizma države dužne poduzeti učinkovite mjere u tom pogledu. Na primjer, u skladu s Rezolucijom 1373 Vijeća sigurnosti UN-a, sredstva i druga financijska imovina ili ekonomski resursi osoba koje su počinile teroristički čin ili namjeravaju to učiniti, bez odgađanja trebaju odmah biti blokirana.

To se također odnosi na entitete koji su u njihovom vlasništvu ili njima upravljaju kroz pojedince i institucije koji djeluju u ime ili pod vodstvom tih osoba. Stavak 2. c) rezolucije također kaže: “Vlade nemaju pravo osigurati sigurnu osnovu za ulaganje, planiranje, podršku ili počinjenje terorističkih akcija.”

Dalje navodi u stavku f) kako “vlade moraju pružati pomoć u kaznenim istragama ili kaznenog postupcima koji se odnose na ulaganje ili podršku terorističkim aktima, uključujući pomoć u prikupljanju dokaza potrebnih za suđenje”.

Stavak 3. iste rezolucije naglašava da članice Ujedinjenih naroda ne smiju dozvoliti da se zloupotrebljava status izbjeglica ili političkih disidenata. Ovdje imamo bezbroj dokaza o tome kako su europske zemlje takav status dale Libijskoj borbenoj islamskoj skupini povezanoj s Al-Qaidom, potom čečenskim teroristima, kineskim teroristima i separatistima iz Xinjianga i Tibeta, od kojih su prvi uglavnom utočište našli u Turskoj. Potom imamo razne iranske terorističke skupine kao što je organizacija Al-Ahwazi, koji su proveli tenoristički napad na vojnu paradu u gradu Awhazu u rujnu 2018. i ubili 30 ljudi, te skupina Mujahedin-e Khalq, kojoj je vrh u Parizu, a militanti u Albaniji, koji su odgovorni za tisuće likvidacija u brojnim napadima diljem Irana. Svi oni uživaju gostoprimstvo europskih zemalja, Turske i Katara, dok Saudijska Arabija financira terorističke aktivnosti, ali militante ovih skupina ne želi na svom teritoriju.

„Unatoč preuzimanju odgovornosti od strane raznih skupina za terorističke napade protiv neke zemlje, još uvijek vidimo te ljude podržane od vlada koje tvrde da se bore protiv terorizma i slobodno nastavljaju provoditi svoje aktivnosti. Nepojmljivo je da neke skupine koje službeno provode terorističke operacije podržavaju neke vlade i čak odbijaju suradnju kako bi ih se izvelo pred lice pravde.

Ali Sjedinjene Države optužuju skupine koje su u njihovim domovinama formirane za borbu protiv Islamske države, koje su legalne snage Iraka i Sirije, na primjer, da su paravojne skupine, zagovornice terorizma i zbog njihove borbe protiv terorizma ih stavljaju na popis terorističkih skupina. Ovdje u prvom redu govorimo o Quds snagama, alii nedavno formiranoj Hashd Al-Shaabi armiji u Iraku ili NDF snagama u Siriji, koje su osnovali iranski savjetnici po uzoru na iranske Basij milicije.

Osoba u cijelom svijetu poznata kao heroj borbe protiv ISIL-a, koja je protjerala ISIL iz regije, koja je legalno prisutna na zahtjev Sirije i Iraka na teritoriju tih zemalja da se bori protiv terorizma, proglašena je za terorista i na kraju je mučki ubijena.

Teroristička skupina Mujahedin-e Khalq, koja je to bila i na popisu State Departmenta, sve dok na zahtjev Hillary Clinton nije skinuta s „crne liste“, ubila je većinu žrtava terora u Iranu. Ova skupina, koja je do 2009. bila na popisu europskih terorističkih organizacija, a na američkom popisu terorističkih organizacija do 2012., likvidirala je mnoge stručnjake u korist američkih interesa i protiv Irana. Međutim, skupina ima sektaški pristup, dugu listu terorističkih djela i financijske korupcije.

Ubila je više od 12 000 Iranaca, uključujući iranske dužnosnike, surađivala je sa Sadamom u invaziji na vlastitu zemlju i suzbijanju iračkih Kurda.

Vojne aktivnosti zapadnih vlada, posebno Sjedinjenih Država u raznim državama, pokazuju da je borba protiv terorizma izgovor i opravdanje za napad na razne zemlje i miješanje u unutarnje poslove zemalja bogatih u smislu mineralnih resursa. To licemjerno ponašanje, koje se koristi terorom, čak i izravno, ako zakažu posredničke skupine na terenu, može se opisati kao “moderna kolonizacija XXI stoljeća“.

No, kao što je u jednom od svojih intervjua upozorio sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, nemoguće je stvoriti, naoružati, financirati i davati naredbe terorističkim organizacijama i nadati se da one jednog dana neće doći do Europe, Amerike, da ne govorimo Turske ili susjednih zemalja.

logično

U JAVNOSTI vlada fama o masonima kao o nekom nevjerojatno moćnom tajnom društvu koje okuplja samo izabrane iz vladajuće klase da iz pozadine upravljaju društvenim procesima. Okupljaju se na tajnim lokacijama, upražnjavaju tajne rituale, a o članstvu se može samo nagađati, no znamo da se sastoji od najuglednijih ljudi iz različitih polja ljudske djelatnosti. Zvuči uzbudljivo.

>> Imamo tajni masonski časopis zbog kojeg je glavni državni odvjetnik pred smjenom

Masoni su pored toga za mnoge ljude još jedan lagani način objašnjavanja kompleksnost svijeta koji nisu u stanju dovoljno razumjeti pa je donekle i utješno biti uvjeren kako kaosom egzistencije čovječanstva upravlja relativno mala skupina misterioznih moćnika.

Masoni su, dakle, omiljeni negativci u nizu teorija urote, a ako je vjerovati pojedinim iznimno domoljubnim Hrvatima, najmanje pola masonskih tajnih planova za dominaciju svijetu u svojem središtu ima Hrvatsku.

Ljudi koji su povjerovali da su ugledni

Kad ono, masoni u Hrvata su kao i skoro sve ostalo u Hrvata – blamaža.

Umjesto gospodara svemira ili barem hrvatskih gospodara, ovih dana u medijsko-reketarskom skandalu saznajemo da su ljudi poput oftalmologa Nikice Gabrića, državnog odvjetnika Dražena Jelenića i novinara Vuka Radića rang koji je dovoljan za ulazak u Veliki Orijent Hrvatske, masonsku ložu koja se ovih dana razvlači u medijima kao Živi zid na vrhuncu raspada stranke.

To su ljudi koji su povjerovali sami sebi da su ugledni i važni, da bi oni trebali biti upravljači kormila hrvatske nacije, a pokazuje se da nisu u stanju ni sebe zaštititi od javnog sramoćenja.

Tužno objašnjenje državnog odvjetnika Jelenića

“Moj prijatelj me je pitao. U jednu ruku, s obzirom da je geslo da samo ugledni ljudi mogu postati članovi masonske lože, moram priznati da mi je u tom trenutku to s jedne strane imponiralo da je netko prepoznao moju stručnost, moj rad i profesionalno zalaganje i da na taj način mogu doprinijeti radu udruge koja se zalaže za boljitak u društvu, u zajednici, počevši od obitelji, okruženja u kojem živite, od Republike Hrvatske, odnosno domovine”, objasnio je glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić svoje motive za ulazak u masonsku ložu.

To više zvuči kao intimna ispovijest u Gloriji, u kojoj Jelenić ushićeno govori o svojoj novoj ljubavnoj vezi u kojoj je netko konačno prepoznao njegove kvalitete, a manje kao reakcija glavnog državnog odvjetnika u vezi skandala koji će mu, po svemu sudeći, okončati karijeru.

U vlastitoj uobrazilji, rintao je Jelenić desetljećima, njegova stručnost, rad i zalaganje bijahu neprimijećeni sve dok ga u svoje redove nije pozvao Veliki Orijent, a glavni državni odvjetnik brže-bolje prihvatio.

Kriza srednjih godina

Zapravo ne čudi što jest, jer iz časopisa spomenute masonske lože se jasno vidi zašto bi primanje u Veliki Orijent imponiralo ljudima poput Gabrića ili Jelenića. Riječ je o dobrostojećim profesionalcima vjerojatno sivih egzistencija, ljudima koji možebitno ne prate nogomet, ali im i dalje treba izlika da izađu iz kuće sami bez supruge pa se okupljaju na tajnim lokacijama s jeftinim namještajem, odijevaju u smiješne kostime, nose nakit i pregače, izvode bizarne rituale i – na trenutak im se čini da njihovo postojanje ima nekog smisla. Da sva ta akumulacija imovine, svi ti sati i sati ulupani u karijeru imaju nekog smisla, da postoji nekakav viši cilj. Da su oni face.

Umjesto da krizu srednjih godina i komplekse oko društvenog statusa liječe na grupama podrške na kojima igraju Dungeons & Dragons, Gabrić, Jelenić i ekipa se odlučiše igrati masona, nazivati jedan drugog Velikim Majstorom i nositi šarene pregače. Postoji li veća sprdačina od toga?

Od Andrije Štampara do Nikice Gabrića

Nitko tko drži do sebe ionako ne bi htio biti član tog udruženja jer se time jedino dokazuje vlastita irelevantnost i neuglednost. Glavnog državnog odvjetnika Jelenića gotovo da više treba smijeniti ne zato što je član masonske lože nego što je toliko emocionalno nezreo da mu poziv u članstvo u masoneriji toliko znači.

Iz ovog cijelog skandala s masonima smo naučili da problem Hrvatske danas nisu tajna društva koja upravljaju procesima nego niska kvaliteta tajnih društava koja bi željela upravljati procesima.

Red je zapitati se što se to dogodilo s hrvatskom masonerijom ako je prošla put od, primjerice, Andrije Štampara do Nikice Gabrića. Kako smo došli do toga da je svojevrsni masonski nasljednik oca narodne medicine i čovjeka koji je Hrvate iz srednjeg vijeka uveo u 20. stoljeće nekakav Gabrić, vlasnik privatne poliklinike za selebove. Kako smo od Ive Politea došli do stanovitog Jelenića, kako od Jože Horvata do, pobogu, Vuka Radića?

Kakva država, takvi masoni

Bilo kako bilo, sada znamo istinu o hrvatskim masonima. Iza pretencioznog naziva Veliki Orijent Hrvatske stoji ništa doli šaka sredovječnog muškog jada koja nadolazeću prijetnju fizičke i društvene mlohavosti pokušava zaustaviti kostimiranjem i amaterskim priredbama.

Napeto je ovih dana gledati kako ljudi, za koje mnogi vjeruju da iz pozadine upravljaju Hrvatskoj, glavinjaju po policiji i medijima, pokazuju svoje SMS prepiske, jedni druge optužuju za izdaju i prodaju. Takvu demistifikaciju ne bi uspio zamisliti ni najljući protivnik masona, za nju je bilo potrebno ono što danas u hrvatskom društvu prolazi kao elita.

Kakva država, takva joj elita, kakva joj elita, takvi joj masoni.

index

Kratak, ali sadržajan govor Zorana Milanovića na predsjedničkoj inauguraciji, u prvi plan postavio je jednu od najraširenijih mistifikacija suvremene europske politike, a to je izjednačavanje patriotizma i nacionalizma.

Suvremeni novogovor orwellijanske provenijencije izjednačio je ta dva idejna koncepta u pojmu ”suverenizam”, što je bila, originarno, politička ideja o tome tko obnaša najvišu vlast na jednom teritoriju, državi.

Za Thomasa Hobbesa suveren – obnašatelj de iure i de facto najviše vlasti u jednoj državi je suveren, monarh, iznad kojega je samo Bog; za Johanna Gottfrieda Herdera, koji je prvi upotrijebio pojam ”nacionalizam” suveren je narod, kojeg povezuje isti jezik, zajednička kultura i ista krv; za Jean-Jacquesa Rousseaua suvereni su građani, koji nisu više podanici ni vladara, a nisu više niti zatočenici ideje o narodu kao etničkoj zajednici iste krvi, jezika, kulture, teritorija.

Kratak, ali sadržajan govor Zorana Milanovića na predsjedničkoj inauguraciji, u prvi plan postavio je jednu od najraširenijih mistifikacija suvremene europske politike, a to je izjednačavanje patriotizma i nacionalizma.

Teoretičari nacionalizma inzistiraju na nacionalnom identitetu kao nužnom i dovoljnom uvjetu za egzistencijalnu i moralnu realizaciju pojedinca. Prema Rousseauovom mišljenju, ljudi mogu živjeti kao ljudska bića samo ako žive slobodno, kao građani slobodne republike.

Za duhovne očeve nacionalizma, distinktivno obilježje domovine je narodno jedinstvo zasnovano na jeziku, kulturi i krvi; za Rousseaua samo dobra republika – naglasak je baš na tom atributu ”dobra” – može biti prava domovina.

Naravno, bilo je u ljudskoj povijesti i onih koji su domovinu sveli na utilitarnu sintagmu ubi bene ibi patria – tamo gdje mi je dobro, tamo mi je i domovina, kako je to prvi napisao Ciceron.

Voltaire je tu sintagmu preuzeo od Cicerona, kada je napisao da je domovina tamo, gdje se sretno živi. Tako je Goethe, na tragu Voltairea, napisao da domovina nije mjesto gdje smo rođeni, već bilo koje mjesto u kojem možemo živjeti sigurno s našom imovinom, pronaći polje i kuću koja će nas štititi od nedaća.

Baš su tu himeru slijedili brojni emigranti iz naših krajeva koji su otišli u Ameriku, ili, pak, oni emigranti koji se danas utapljaju širom Mediterana ili stradavaju na ”balkanskoj ruti” – bježeći iz svojih domovina u kojima nema ni kruha, ni dobroga, niti sreće, u potrazi za domovinom koja će im omogućiti da prožive život dostojan čovjeka.

Zato je pojam domovine neizbježno povezan s idejom ljudskog dostojanstva i slobode, a to je moguće samo ako se patriotizam – onaj pravi, autentični, usprotivi njegovoj patološkoj iskrivljenosti – nacionalizmu.

Za razliku od patriotizma, nacionalizam ponižava slobodu, egzaltira jezičnu, kulturnu i nacionalnu homogenost, opravdava prezir prema onome koji ne pripada našoj naciji. I kao što je to već učinio u prošlosti, može srušiti liberalne i demokratske poretke te otvoriti put diktaturama i totalitarizmu.

Kao što je ljubomora patološka forma ljubavi, tako je i nacionalizam patološka forma patriotizma. Efikasan protuotrov protiv nacionalističke vrućice koja se hrani etnicitetom, gorifikacijom i izmišljanjem povijesne tradicije, izvitoperenom nacionalnom kulturom i jezikom, jest izgradnja patriotizma na temelju republikanskog građanstva

Talijanski revolucionar Giuseppe Mazzini pokušao je objasniti razliku između patriotizma i nacionalizma analogijom razlike između vjere i praznovjerja. Međutim, primjerenija bi usporedba bila između ljubavi i ljubomore. Ljubomora destruira ljubav i predmet svoje ljubavi, poput Shakespeareovog Othella koji iz ljubomore ubija osobu svoje ljubavi, Desdemonu.

Kao što je ljubomora patološka forma ljubavi, tako je i nacionalizam patološka forma patriotizma. Efikasan protuotrov protiv nacionalističke vrućice koja se hrani etnicitetom, gorifikacijom i izmišljanjem povijesne tradicije, izvitoperenom nacionalnom kulturom i jezikom, jest izgradnja patriotizma na temelju republikanskog građanstva.

Takav republikanski patriotizam koji ne rađa prezir, omalovažavanje i mržnju prema drugim narodima mora biti u stanju cijeniti nacionalnu kulturu, autentičnu povijesnu memoriju lišenu svakog kiča i manipulativne dezinterpretacije i boriti se za legitimne interese svakog građanina za dobrim i sretnim životom, i te pozitivne osjećaje prilagoditi idealima slobodnog i građanskog života.

Onda to znači i obratiti se, kao što je to učinio Zoran Milanović, građankama i građanima Hrvatske, a ne ”Hrvaticama i Hrvatima”, kako je to učinila sada već bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ne razumijevajući da je temelj patriotizma građanski republikanizam, a ne podčinjavanje ideji i vrijednostima kulta ”Blut und Boden” – krvi i zemlje.

Doduše, dok je ona građane izjednačavala sa stanovnicima grada, jedan je nedavni hrvatski premijer –Tihomir Orešković – izjednačio građane s građevinama, zahvaljujući ne samo nepoznavanju osnovnih ideja politike kao znanosti kako je to pokazala KGK, već i osnovnih postavki hrvatskog jezika, spustivši se kao kozmonaut iz stratosfere na hrvatski teritorij.

Patriotizam za koji se založio Milanović u svom govoru na tragu je i onoga, što Jürgen Habermas naziva ”ustavnim patriotizmom” – ljubavlju prema osnovnim principima moderne države koji ljudske živote čini ”boljima, slobodnijima i nadahnutijima”.

U takav patriotizam ugrađen je i senzibilitet prema onim građanima naše domovine koji se mogu osjetiti ustrašenima, diskriminiranima ili, na bilo koji drugi način, isključenima zbog činjenice da su drukčiji.

Patriotizam za koji se založio Milanović u svom govoru na tragu je i onoga, što Jürgen Habermas naziva ”ustavnim patriotizmom” – ljubavlju prema osnovnim principima moderne države koji ljudske živote čini ”boljima, slobodnijima i nadahnutijima”.

A tu je riječ o manjinama, koje obilježavaju rodni, nacionalni, socijalni, vjerski i drugi kriteriji isključenosti, kako je to ispravno spomenuo Milanović.

Milanović je tim svojim novim pristupom – novim kod hrvatskih političara – pokazao da ima državničkog štofa, i da se patriotizam za koji se on zalaže temelji ne samo na najvišim vrijednostima našeg Ustava, već i na osnovnim vrijednostima ljudskosti, a ne na mitovima, prošlim traumama i predrasudama.

Takav pristup je mali korak za čovječanstvo, ali velik za Hrvatsku.

Time se predsjednik Republike legitimira za onu ulogu, koja ne piše u popisu njegovih ovlasti – a to je moral suasion, poziv na ispravljanje lažnih mitova i mistifikacija i afirmaciju pravih vrijednosti – u ovom slučaju pravog patriotizma od destruktivnog nacionalizma, koji je u posljednjih trideset godina pretvorio ovu zemlju u carstvo korupcije, klijentelizma, praznovjerja, prezira i mržnje, a neke ljude nove političke i socijalne elite u vlastohlepne i imovinske grabežljivce ili, pak, na drugoj strani, bespomoćne žrtve ove prijetvorne pretvorbe.

autograf

Kraj je mjeseca travnja davne 1941. godine. Strašni nacistički Hitlerov ratni stroj osvojio je upotrebom veće ili manje sile, dobar dio Evrope. Naizgled snažna poljska vojska samljevena je početkom rujna 1939. godine, za nekoliko tjedana. Jugoslavenska vojska izdržala je još manje. Sav njen mlaki otpor slomljen je za nekoliko dana, glavni grad Beograd pretrpio je velika razaranja djelovanjem moćne njemačke avijacije. 10. travnja uspostavljena je NDH. Pavelićeve ustaše došle su iz Italije u nekoliko kamiona u glavni hrvatski grad Zagreb. Dobar dio građana bio je s time oduševljen, baš kao i kad je njemačka vojska ušla u grad. Počela je vladavina terora, doneseni su strašni rasni zakoni. Židovi su natjerani da nose Davidovu zvijezdu na odjeći. Svaki nepismeni ustaša mogao se iživljavati nad skoro svakim Židovom, Srbinom, Romom. Nastala su strašna vremena za te ljude, ali i za ne mali broj Hrvata, kojima nikako nije bio po volji taj diktatorski, mrziteljski režim.

***

Mjesec dana ranije David, dvadesetogodišnji momak iz središta grada Broda, u subotnje jutro, našao se u hotelu Central (sadašnji hotel “Park”). Dogovorio se s prijateljem Mladenom da će se naći oko 10 sati, da prodiskutiraju o aktualnoj situaciji u svijetu i državi. Došao je petnaestak minuta ranije i naručio kavu. Konobar mu je uz kavu donio i čašu vode. Tek što je srknuo gutljaj kave, stolu je prišao lokalni nasilnik Ratko. Bio je to čovjek visokog rasta, snažne građe tijela, širokih ramena. Kosa mu crna kao u gavrana, neuredni crni brkovi, odjeća na njemu pohabana i ne baš čista. Lice mu ljepuškasto, ali išarano borama zbog neurednog života kojim je živio. Iako jutro, već je bio pomalo pijan, svadljiv.

– Jesi li vidio, Židove, što radi Hitler u Evropi – prosikta div Davidu.

Za razliku od Ratka David je bio sitan, srednje visine, plavokos i plavook. Ruke mu njegovane, gotovo djevojačke. David pomalo preplašen nije odgovorio.

– Što je, prpa?

– Ostavi me na miru.

– Uskoro dolazi vrijeme stvoreno za odlučne ljude poput mene, a tada se čuvaj.

Ratko nije vidio da mu s leđa prilazi Mladen, momak od 22 godine.

Snažan, samopouzdan, friško ošišane smeđe kose, prijatna lica.

– Ratko, ako odmah ne odeš možeš se ti mene odmah čuvati – metalnim glasom će Mladen.

Ratko se uplašeno trže i prosikta:

– I prijatelji Židova, doći će na red.

– Marš! – zvrati Mladen i krenu prema nasilniku, koji uzmače prema izlazu iz hotela.

– Zdravo Mladene!

– Zdravo Davide!

Mladen sjede, priđe konobar, Mladen naruči kavu.

– Gospon Mladene, svaka čast što ste pokazali tom siledžiji – tiho će konobar.

– Pusti budalu, Franjo.

– Hvala, Mladene – zahvalno će David.

– Nema na čemu.

***

David je potjecao iz miješanog braka. Otac mu je bio Hrvat katolik, majka Hrvatica židovske vjeroispovijesti. Otac Marko nije puno držao do vjere, majka Vesna je, pa je David primio židovsku vjeru. Kad je završio srednju školu, zaposli se u očevoj trgovini mješovite robe, smještenu u širem središtu grada. Trgovina je bila u sklopu obiteljske kuće.

Još prije nekoliko mjeseci otac Marko je ostatak obitelji, suprugu i dvoje djece, preselio na sigurno u Englesku kod obitelji. Najmlađe dijete, sin Drago, stjecajem okolnosti krstio se u brodskoj velikoj crkvi. Ipak, za svaki slučaj, Drago je otišao s majkom i sestrom u Englesku. Otac je čitajući novine, domaće i strane, slušajući radio stanice, domaće i strane, slutio nadolazeće strahote. U velikoj kući živjeli su samo otac i sin, koji je bio spreman u svakom trenutku pridružiti se rodbini u Engleskoj.

Mladen je stanovao u blizini. Drugovao je s Davidom otkad zna za sebe. Iako su nastupila ružna vremena njihovo se prijateljstvo nije prekinulo. Lako je biti prijatelj u mirnim vremenima, a puno teže u teškim. Zbog osobnog probitka i fanatizma neki bi izdali članove vlastite obitelji, a kamo li prijatelja.

***

Subota je, 23. 6. 1941. godine. Posljednji su dani kada blagi povjetarac raznosi opojni miris lipe gradom s lijeve obale rijeke Save. Dan je sunčan, topao. Ništa ne govori o davnim vremenima u kojima su ljudi samo zato što su druge rase, nacije, vjere, svjetonazora, nemilosrdno progonjeni u ime naci-fašističke ideologije. Progon širokih razmjena pokrenuo je Hitler i njegovi nacisti. Pomagali su mu vlasti iz više država. Pojedini vlastodršci iz tih zemalja utrkivali su se tko će u tim proganjanjima postići veće razultate.

Otac i sin, Marko i David, nakon skromnog ručka natočili su sebi po čašu piva u primaćoj sobi. Marko se udubio u čitanje ustaškog dnevnog lista “Hrvatski narod”, dok je David razmišljao o skorašnjem bijegu u Bosnu, pa ako uspije nekako doći do Italije i preko nje u Švicarsku. Marko čita na str. 6 toga lista veliki naslov: “Preko 30.000 ljudi manifestiraju u Vinkovcima ustaškoj skupštini”. Podnaslov je: “Veliki politički govor doglavnika Dr. Mile Budaka”. U podugačkom govoru stoji i ovo: “Vjerovao je da je ondašnje vodstvo hrvatskog naroda htjelo ono što hoće Poglavnik, ali kad se to vodstvo bacilo u naručje židovsko-masonskih zapadnih demokracija (Poglavnik je obožavao zapadne demokracije – op.aut.) i Beograda, onda je svaki slijepac mogao progledati, onda je svaki morao vidjeti, da ondašnje vodstvo nije svjesno odgovornosti, da nema hrvatske krvi. I zato je odmah cijeli hrvatski narod listom pristao uz Poglavnika, koji je uvijek radio ono što je govorio”.

Zatim je doglavnik naglasio da svaki pojedinac i cijeli hrvatski narod mora danas izvršiti svoj zadatak, svako mora biti svjestan svojih dužnosti, ako hoćemo da naša Nezavisna Država Hrvatska ostane i postane svaki dan sve jača, čvršća i moćnija. (Budućnost će pokazati da je doglavnik, tvoran strašnih parola, bio loš prognozer. NDH je bivala sve slabija i nemoćnija dok nije završila u ropotarnici povijesti. Trajala je koliko i nacistička Njemačka – op. aut.). U Hrvatskoj Državi postoji samo jedan autoritet, a to je Poglavnik dr. Ante Pavelić. On je počeo sam, ali danas, nakon velikih djela, koje je učinio, cijeli narod odobrava njegou politiku!

Marko čita dalje: “Blago nama koji smo doživjeli veliki dan ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske. Blago nama koji smo Poglavnikovi suradnici, jer znamo, da uvijek moramo biti za Poglavnika i ZA DOM – SPREMNI! prihvatila je oduševljeno mnoštvo naroda.

Svršetak govora Doglavnika pozdravljen je oduševljenim odobravanjem tisuća prisutnih koji su klicali Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku.

Zanimljivo, četnički pozdrav za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je: “Sprem’te se, sprem’te četnici”. U tim kratkim povicima i jedni i drugi su spremni. Jedni konretno za čega, drugi neodređeno.

Marko odloži novine na stolić. Krupne graške znoja slijevale su mu se niz lice. Na trenutak mu se zamagli pred očima. Tajac! Nakon pune minute reče Marko usplahireno:
– Sine, već smo o tome razgovarali. Čupava su vremena. Ovi na vlasti nemilosrdno progone sve koji su po bilo čemu drukčiji, naročito Židove, Srbe i Rome. Krajnje je vrijeme da napustiš teritorij NDH i spas potražiš u nekoj drugoj državi, u kojoj nema nasilja u ovolikoj količini.

– I ti bi, oče, trebao razmišljati o odlasku.

– A, ne! Slučajno sam iste vjere inacije kao i veliki dio ustaša. Nisam bio, niti sam politički aktivan.

– Ali si oženio ženu židovske vjere što ti ovi možda neće oprostiti.

– Ostajem, pa šta bude – bio je tvrdoglav otac.

– Znaš koji je osnovni razlog mog ostanka ovjde.

– Znam, znam. Ali, ona je Hrvatica i katolik, otac joj je u domobranskoj službi pa joj ne prijeti nikakva opasnost.

– Ja sam odlučio. Dogovorio sam se s Ibrom za prekosutra navečer u 10 sati, da me čeka kod samostana s čamcem. U Bosanskom Brodu će me dočekati čovjek koji će me povezati s pouzdanim ljudima u bosanskim planinama.

– Napokon si došao pameti. Bilo bi još bolje da si otišao s majkom, bratom i sestrom.

– Već sam rekao da me je sprečavala ljubav prema Vesni, nisam te htio ostaviti samog, a i nisam očekivao ni ovoliku represiju prema svima koji su po bilo čemu drukčiji.

Obitelj je stanovala u blizini samostana pa se David s bošom, u kojoj su bile najpotrebnije stvari, uputio ka odredištu. Kad je ušao u parkić blizu samostana na puteljku pored njega je iskočio nasilnik Ratko, sada ustaša, u civilnom odijelu, s pendrekom u ruci.

– A, tu si, Židove – promuklim pijanom glasom će nasilnik.

Slučajno prolaznik koji je poznavao Ratka i njegove manire pobježe glavom bez obzira. Noć je bila oblačna, rasvjeta nikakva, idealno vrijeme za bijeg čamcem preko Save. “Ništa od bijega, Ibro će uzalud čekati”, pomisli prestrašeni David.

– Što je, Ćifute? Maca ti popala jezik – povika Ratko, zamahnu i udari žrtvu. Udarac je bio upravljen u žrtvinu glavu. Srećom se David mahinalno pomjerio udesno pa ga je pendrek pogodio u rame. David osjeti strašnu bol. Prigušeno kriknu. Siledžija opali još jednom Davida po lijevoj ruci. Ovom se smrači pred očima. Ratko opet zamajnu, ali avaj. Jedna čelična ruka ga s leđa čvrstu uhvati za zglob ruke s pendrekom.

– Što, marš, znaš li ti tko sam ja? – zastenja Ratko.

– Znam, znam, smeće jedno – odgovori dobro poznati glas. Ovaj puta je zlikovac problijedio od straha. Kod Davida suprotna situacija. Osjeti silno olakšanje.

– Mladene, ti? – promucaše žrtva i nasilnik uglas.

Mladen oslobodoi Ratkov zglob. Ovaj riknu i pogriješi. Silovito zamahnu u namjeri da udari Mladena po glavi. Mladen se munjevito izmaće i plasira strahovit aperkat u pleksus nasilnika. Ovaj prokrlja i presavi se. Mladen ivicom dlana po vratu posla Ratka na pod u carstvo snova.

– Kuda? – htio je znati Mladen.

– Imam dogovor s Ibrom da me prebaci preko Save. Otkud ti?

– Išao sam malo prošetati i spazio Ratka u parku pa sam se pritajio. E. j.b.ga, sad moram i ja s tobom.

David izvadi iz torbe jednu košulju. Prijatelji je brzo izderu i s dijelovima čvrsto svežu Ratkove ruke i noge. U usta mu staviše komad smotane košulje da ne može zvati u pomoć.

– Auu, Ratko, morat ćeš jedno vrijeme imati u ustima komad židovske krpe – veselo će Mladen.

– Jadnik – dometnu David.

– Reci Ibri da malo pričeka, a ja odoh kući po neophodne stvari.

David se učas spusti do Save. Tu ga je u čamcu čekao Ibro.

– Idemo!

– Ibro, pričekaj malo, dolazi moj prijatelj, a tvoj poznanik Mladen.

– J.bi. ga, nije fertutma – uzvrati Ibro, uvijek škrt na riječima.

U međuvremenu je Mladen potrpao nešto robe u torbu, pozdravio se s roditeljima i bratom, ne i sa sestrom koja je već legla spavati. Na vratima zastade i reče:

– Poljubite seku.

– Hoćemo! Čuvaj se, čuvaj, sine – tužnim glasom se majka oprostila sa sinom.

– Hoću.

Dok je trkom prolazio pored klupe gdje su ostavili Ratka čuo je njegovo koprcanje i tiho mumlanje. Zastade, čučnu i reče:

– Budi miran jer će biti batina.

Ratko umuknu, a Mladen se začas nađe u Ibrinom čamcu, pored Davida.

– Veslaj, jarane – reče David.

– Hoću, bolan – uzvrati Ibro.

Ratka je nakon 2 sata našao jedan slučajn prolaznik. U znak zahvalnosti odalamio ga je pendrekom po debelom mesu.

– Marš – obrecnu se Ratko na nesretnika.

Nesretnik stenjući od bolova dade se šepajući u trk. Ratko je odmah alarmirao ustašku vlast. Bezuspješno. Prijatelji David i Mladen nestali su bez traga i glasa. Nitko se nije dosjetio da je u njihovom nestanku dobar upliv imao taksista Ibro, koji se u politiku nije pačao, ali je ponekad prevezao ponekog bjegunca uz redovnu cijenu prijevoza. Uostalom, za većinu njih nije ni znao da su bjegunci.

Davidov otac Marko nekoliko je puta morao ići na ispitivanje kod nadležnih ustaških organa. Bilo je tu i nekoliko žestokih pljuski, međutim on je uporno tvrdio da ne zna gdje mu je sin.

Poginuo je potkraj rata prilikom savezničkog bombardiranja Broda.

Ivanković: “Ljudi koji odlučuju ne osjećaju nejednakosti”

Dramatična nejednakost u Hrvatskoj

Ljudi koji odlučuju ne osjećaju nejednakosti

“Jugoslavija je kao bila konzervativna, ali je bila deset puta otvorenija od današnje Hrvatske”

Podsjetnik: Šest brodskih uličnih prizora

Žižek na Prustovom testu

Paja i Welles

Nestali, HRT, 3. veljače, 21:00

Novi dan, N1, 5. veljače, 09:33

Pressing, N1, 6. veljače, 20:00

Babilon Berlin, HBO, 7. veljače, 20:55

Pavle Vuisić, Klasik TV, 8. veljače, 17:00

Amerika je opet slagala svijet – Službeno potvrđeno: General Sulejmani nije planirao nikakve napade na SAD

Rat i laži protiv Irana

Milanović kaže da je ovo zemlja za sve nas. Nije, ovo je zemlja za njih

Dajana Mikloš: Modna revija u Colosseumu i ja (galerija)

Izvrtanje vampirskih klišeja: Dracula

Miljenko Jergović: Zašto je ovome pješaku putopiscu jedna kuća bez prozora lijepa

Usputni zapisi, zapisane usputnosti: „U svijetu bez iluzija čovjek je stranac.”

Antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni…

Rusko MO: SAD “bezobzirno i otvoreno” pljačkaju sirijsku naftu, dok sankcije uskraćuju Damasku pristup ugljikovodičnim resursima za svoj narod

Stupori društva: Zoranovo proljeće?

Non serviam Igora Mandića: Operetna kič državica

Jozefina Birindžić spravlja za vas: Prokulice sa slaninom i fritule

Ruzinavi brod

Prokulice sa slaninom

Fritule

Od početka 2020. živimo novo doba nekažnjenog državnog terorizma

Jadna Hrvatska s ovakvim masonima

Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića

Kratak, ali sadržajan govor Zorana Milanovića na predsjedničkoj inauguraciji, u prvi plan postavio je jednu od najraširenijih mistifikacija suvremene europske politike, a to je izjednačavanje patriotizma i nacionalizma.

Patriotizam za koji se založio Milanović u svom govoru na tragu je i onoga, što Jürgen Habermas naziva ”ustavnim patriotizmom” – ljubavlju prema osnovnim principima moderne države koji ljudske živote čini ”boljima, slobodnijima i nadahnutijima”.

Ivan Pavić: David