Dubravka Ugrešić o tome zašto je pogrešno govoriti o žrtvama 90-ih… jer 90-e u Hrvatskoj traju već 28 godina

Najvažnije živuće ime hrvatske književnosti, Dubravka Ugrešić (1949), autorica je dvadesetak knjiga prevedenih na jednako toliko stranih jezika. Osamdesetih je uređivala i pisala “Pojmovnik ruske avangarde”. Osvojila je mnogo književnih nagrada i stekla međunarodnu slavu. Živi u Amsterdamu.

Blisko Vam je žanrovski hibridno pisanje, koje ste iskoristili i u svojoj knjizi “Lisica” (Fraktura, 2017). Zanima me zašto ste izabrali baš lisicu i biste li mogli knjigu o pisanju napisati tematizirajući neku drugu, manje ambivalentnu životinju? Mislite li da je i književnost, sama po sebi, već podvojena i mnogorepa kao lisica?

Nisam mogla izabrati neku drugu zvjerku. Naime, uvodna priča romana je moja priča o priči ruskog pisca Borisa Pilnjaka čiji naslov glasi ‘Priča o tome kako nastaju priče’. Boris Pilnjak tvrdi u toj svojoj ‘japanskoj’ priči da je lisica bog ili totem pisaca te da je čovjek u kojega se uvuče duh lisice proklet. Boris Pilnjak bio je žrtva vlastite metafore. Pilnjaka je u novembru 1937. dao uhapsiti i nekoliko mjeseci kasnije pogubiti Staljinov dželat, NKVD-ovac, Nikolaj Ježov. Doba Ježovljeve vladavine zvalo se ‘ježovščinom’. Ovaj slučaj doveo me do eseja Isaiaha Berlina ‘Jež i lisica’. U tom eseju Berlin dijeli pisce na ‘lisice’ i ‘ježeve’. Metaforično polje koje je proizvela kratka Pilnjakova priča, a koju sam i prevela s ruskoga na hrvatski, i nosila sa sobom dugi niz godina, bila je ujedno magnetsko polje. Kako se nisam mogla odlijepiti od njega, prepustila sam se, uletjela u vrtlog i napisala priču o Pilnjaku i njegovoj ‘Priči o tome kako nastaju priče’.

Da, književnost bi mogla biti lisica, međutim ako slijedimo Berlinovu podjelu pisaca na lisice i ježeve, dopustimo mogućnost da je i književnost podijeljena. Književnost ruske avangardne (odnosno književnost modernizma) za mene simbolizira ‘lisica’: mislim da se značenja lisičjeg simboličkog polja daju prevesti u poetiku ruske avangarde. To sam, uostalom, pokušala učiniti u svome romanu.

Vaša posljednja knjiga “Lisica” pripovijeda o pripovijedanju. Kroz godine ste razvili prepoznatljiv stil pisanja, ali i opsesije kojima se u svojim knjigama stalno vraćate. U tom je smislu “Lisica”, kao što je to bila i “Baba Jaga”, prepoznatljivo Vaša. Jeste li kad bili u iskušenju da potpuno zaokrenete vlastitu poetiku i napišete trojanskoga konja, to jest nešto što čitatelji ne bi odmah prepoznali kao lukavo i zavodljivo pisanje Dubravke Ugrešić?

Ja često supostavljam različite vrste književnosti i različite vrste književnoga pisma, sve u namjeri da iz toga sudara izbijem dodatna značenja. U ‘Štefici Cvek u raljama života’ nisam zazirala od subknjiževnih žanrova niti od ‘konceptualnog’ tipa pisma.

U zbirci ‘Život je bajka’ pokušala sam razviti ideju da je književnost sistem koji treba čuvati, što je zapravo više modernistički, a manje postmodernistički pristup književnosti. Tako se taj vaš ‘trojanski konj’ nalazi u samom srcu ‘Lisice’, odnosno u dijelu koji ima naslov ‘Đavolov vrt’. Priča koju će većina čitalaca doživjeti kao nesumnjivo autobiografsku, iskrenu, lišenu književnih ‘kerefeka’, zapravo je najmanje autobiografska. Ona je taj trojanski konj unutar veće cjeline, koji ne služi tomu da detronira roman nego suprotno, da čvršće poveže njegove dijelove.

“Lisica” je zanimljivo feminističko i beletrističko putovanje koje nas suočava s Lisicom Šeherezadom, pripovjedačicom, nevoljenom migranticom. Iako knjiga esejistički meandrira, na kraju smo kao čitatelji jasno suočeni s idejom da se autorica mora odreći puno toga, poglavito ljubavi, da bi bila uspješna pripovjedačica i suživjela se sa svojim zanatom. Što mislite o autoricama koje po svaku cijenu žele biti voljene? Kompromitira li pisanje želja književnice da ne bude lukava i prokleta lisica nego obljubljeni i mazni kućni ljubimac? Zapravo većina autorica želi biti voljena, ali to je zato što su spisateljice rijetko kad u povijesti bile voljene. Pisanje, kao ni mnoge druge stvari na ovome svijetu, nije žensko zanimanje. Zato autorice čeznu za dijalogom, a rijetko ga ostvaruju. Već samo to da većina autorica, osim ako se ne radi o memoarskoj prozi, još radije koristi muške narativne maske, odnosno da su njihovi naratori i likovi češće muškarci nego žene, govori vam o tome kolika se količina ženske samomržnje nakupila kroz stoljeća pismenosti.

U ‘Lisici’ govorim o tome kako žene nisu osvojile sve vrste pisma, kako se većina kreće unutar žanrova ljubavnih i pornografskih romana, zatim YA (young adults) književnosti te naučnofantastične i spekulativne književnosti. Tim izborom književnice ne ugrožavaju književnike, što je najsigurniji put da ostanu obljubljeni, mazni kućni ljubimci, kako vi to kažete.

Svake prijestupne godine hrvatske novine otkriju da i žene pišu, odnosno da je nastupilo vrijeme autorica. S druge strane, muškarci pišu u kontinuitetu – njihovo je vrijeme stalno, dok ispada da su književnice iruptivna vrsta: stvore se niotkuda i onda padnu u zaborav.

Svaki se pjesnik od osamdesetih do danas bez problema može pozvati na opus Danijela Dragojevića, ali autoricama se ne ostavlja prostora da kažu kako ljubav prema pisanju duguju, na primjer, Vama. Zašto mislite da mediji stalno prave te rezove i pokušavaju autorice odijeliti generacijski, kao da nemaju ništa zajedničko i ne pripadaju istom književnom kontekstu?

Posao uspostave kontinuiteta neće obaviti muškarci. To moraju obaviti žene, odnosno književnice, povjesničarke, kritičarke i teoretičarke književnosti. Ako bacimo pogled na taj problem iz biosociološkog rakursa, onda možemo reći da se književnici (muškarci), pogotovo u hrvatskoj i sličnim kulturnim sredinama, organiziraju kao krdo. Svako krdo ima svoga vođu. Književnici, muškarci, dakle, vole hijerarhijske strukture, rado biraju svoje autoritete kojima se klanjaju, koje slijede, koje podržavaju, kao što podržavaju jedni druge, sve gradeći svoj kanon. U tom kanonu nema mjesta za žene.

Muškarci rijetko čitaju knjige koje potpisuju žene. Kad imaju pred sobom ‘ženski tekst’, oni postaju disleksični. Taj fenomen kao da i nije njihova krivica, to je nešto poput privremenog, mističnog sljepila koje ih iznenada pogađa. S druge strane, žene su odrasle na ‘muškim tekstovima’, na muškoj percepciji, na muškom osjećanju svijeta, jer naprosto druge kulturne povijesti, osim one koju su stvarali muškarci, i nije bilo.

Žene imaju ugrađeni kulturni mem, one su izvrsne u poslovima laštilica muških bista, kuratorica u muškim muzejima, čistačica u muškim panteonima, one obavljaju poslove čuvarica muških spisateljskih arhiva, članica u žirijima koje nagrade uvijek dodjeljuju muškarcima, one su sociobiološki i povijesno kondicionirane da je druga žena neminovno suparnica koja će oteti nastavljača potomstva i branitelja gnijezda.

U tom smislu žene su krive jer nisu uspjele izgraditi svoj kanon. Svakih deset godina rađa se nova generacija književnica i umjetnica koja pojma nema što je radila generacija književnica i umjetnica prije njih, što je prilično komotna pozicija, jer povijest počinje s vama, zar ne?

Drugim riječima, žene, spisateljice, umjetnice, kritičarke, osobito u ‘našim sredinama’, svakih deset godina simbolično ‘ubijaju svoju mamu’, dok se muškarci klanjaju svojim očevima i ‘rodonačelnicima’ (muškarci žele od žena oteti i roditeljsku ulogu!). Sve u svemu, dok se žene same ne emancipiraju, dok ne počnu iskazivati poštovanje prema vlastitoj tradiciji, dok je ne počnu cijeniti, istraživati, artikulirati, etablirati, dok ne prestanu tući po toj simboličnoj mrtvoj mami, stvari se neće pokrenuti. Žene imaju isti problem koji imaju sve diskriminirane zajednice, bilo da se radi o kolonijama, o rasno i socijalno diskriminiranoj populaciji, o bilo kojoj vrsti dominacije i nasilja, religioznoj, političkoj, rodnoj, socijalnoj. Zato velika većina žena sebe ne stavlja u pobunjenički modus nego ostaje u ‘zabavljačkom’, ‘plizirajućem’ (od ‘please’) modusu. Ženama je lakše da ‘pliziraju’ nego da ruše patrijarhalne strukture. Muškarcima je lakše da stvari ostanu kakve jesu, sve drugo smatrali bi duboko neprirodnim i nepravednim. Zato se već stoljećima krčkamo u istome loncu, toj domaćoj sarmi, najboljoj na svijetu.

Vaš je roman “Baba Jaga je snijela jaje” (Vuković&Runjić, 2008) ušao u uži izbor T-portalove nagrade, ali nije ju osvojio. Nedavno je Ministarstvo kulture dodijelilo novčane stimulacije autorima najboljih književnih ostvarenja za 2017. godinu, ali među čak 30 naslova nije se našlo mjesta za Dašu Drndić. Hrvatska javnost, čini se, ima ozbiljan problem s idejom starije žene koja spremno kritizira društvo. Vi ste, doduše, status “vještice” dobili još puno prije, ali zanima me kako se nosite s ulogom dežurne Babe Jage danas i kako se borite protiv rodne i starosne diskriminacije?

Elegantno ste zaobišli još jednu svježu činjenicu, a ta je da je moj roman ‘Lisica’ bio u nominaciji za nagradu Fric, iza koje stoje novine za koje vi radite ovaj intervju sa mnom, i za koje sam ja pristala dati intervju. Pritom moj roman nije uspio ući ni u najuži izbor za nagradu. Ne žalim se, to zaista nije moj problem, načelno smatram da je svaka književna nagrada i svaki žiri dobar, Fricov žiri je već u startu promašio da donese očekivanu promjenu najavivši da će se stvari i nadalje odvijati po istoj staroj špranci. Sve ovo što ste nabrojili u svojem pitanju rezultat je društvene konstelacije, kulturnoga koda, običaja i navika društva u kojemu živite. Jeste li se upitali koja je ovo vrsta države, je li to uopće država, je li to društvo, ako je društvo, kakvo je to društvo, je li to zajednica, a ako jest, kakva je to zajednica?! Na čemu se ta zajednica temelji? Ja čujem uvijek samo žaljakanje, kao, zamisli, ovome ili ovoj nisu dali nagradu, ili stimulaciju, ili, zamisli, ovoga ili onoga su cenzurirali.

Po mome mišljenju nije nepravda da netko nije dobio stimulaciju nego je nepravda da takvo što uopće postoji, da se traži i da se očekuje, čak i kad ju je umjetnik ili umjetnica ‘prisiljen/a’ (?!) tražiti. Od koga tražite stimulaciju? Tko vam daje taj novac? Za što vam je ta stimulacija dana? Na što vas ta stimulacija obavezuje? Treba rušiti sistem gdje je oblik plaćanja za izvršeni rad nadnica, a ne žaliti se na nepravdu da vam nadnica nije isplaćena! Kako je ustrojena ta kultura o kojoj govorimo? Tko plaća i zašto plaća vladajuću kulturnu birokraciju, a birokracija, znamo, parazitira i živi samo zato da bi se reproducirala. Ne možete se žaliti da u javnom zahodu koji je poplavljen nema klozet-papira i tvrditi da će situacija biti riješena ako vam netko doda rolnu!

Prije nekoliko godina, kad ste gostovali u Centru za ženske studije u Zagrebu, pričali ste o tome kako Vam je Kunderin “Oproštajni valcer” njegov najbolji roman, da bi se ispostavilo da je i samom autoru to također njegova najdraža knjiga. Ako bih Vam sad rekla da su mi osobno Vaši najdraži naslovi “Muzej bezuvjetne predaje”, “Ministarstvo boli” i “Kultura laži”, bismo li se o tome složile ili imate druge favorite? Koju Vam je knjigu bilo najdraže napisati, odnosno za koju mislite da je Vaš “Oproštajni valcer” i zašto?

Pođimo od jednostavne činjenice. Mi sami sebe, bez obzira na sva dostupna tehnička sredstva, vidimo uglavnom sprijeda. To je slika koju imamo o sebi. Drugi ljudi nas mogu vidjeti straga, u pokretu, s profila i tako dalje. Spisateljsko zanimanje je duboko tragikomično jer autor nikad nije siguran, niti može biti siguran, u to što radi, jer nema načina da sebe vidi u punom svjetlu. Autorica/autor ne samo da ne znaju koje im se vlastito djelo najviše sviđa nego ne znaju je li njihovo djelo dovoljno dobro da bi bilo izloženo javnosti. Upravo zbog te temeljne sumnje pisci i spisateljice nisu najugodniji ljudi, oni se rado šepure kao purani, precjenjuju sebe i svoju ulogu, ili se sramno podcjenjuju, oni mrze jedni druge, podmeću si klipove, lažu, i čine to stalno. Sam Đavao skuhao je od naših kreativnih poriva đavolju kašu koju svi mi stoljećima kusamo kao kaznu.

Ono što Vam je Hrvatska napravila devedesetih je, najblaže rečeno, degutantno. Generaciji koja vas je protjerala i uporno Vas prešućuje ne dugujete ništa, ali ovo Vas pitam prije svega zbog nas mlađih koji živimo u raljama hrvatskog samozaborava: kako se boriti protiv kolektivne amnezije, pogotovo u kulturi koja je aktivno potiče? S obzirom na to da ste preživjeli devedesete, što biste rekli milenijalcima koji su u 2018. do grla u njima? Kako da ostanu beletristički motivirani dok su okruženi ljudima koji radije čitaju krvna zrnca nego romane?

I vi, kao da vas je prevario sam jezik, kažete da ono što mi je ‘Hrvatska napravila devedesetih’… Cio slučaj ste pripisali ‘devedesetima, Hrvatskoj, i generaciji koja me je protjerala’ i time ste na neki način zatvorili fajl. A onda, kao da ste se naglo osvijestili i shvatili da ste već četvrt stoljeća u istom vremenu i da se baš ništa nije promijenilo. Ipak, današnji trenutak vas nekako više pogađa jer se događa vama, a prošli vas ne pogađa jako jer se dogodio nekome drugome. Našle smo se, dakle, zahvaljujući refleksu vaše podsvijesti, u samom srcu problema. Nema razrješenja, koprcamo se već četvrt stoljeća. Cijela konstelacija koju živimo, i u kojoj živimo, sklepana je na lažima i od laži. Ljudi već četvrt stoljeća pokušavaju stvoriti iz svega kakav-takav relativno održiv sistem. Cio posao može se usporediti s pokušajem da se izgradi kuća. Pritom svi znaju da su temelji truli, da se gradi s trulim gredama i popucalim ciglama, s neškolovanim i lijenim radnicima, s priučenim građevinarima, da se kuća gradi za taoce sistema, pa je ujedno posve nevažno kakva će biti…

Kao rusistica bavili ste se ruskom avangardom i surađivali na kultnom Pojmovniku. Iako Vas se obično povezuje s postmodernizmom, što mislite – koliko je avangarda aktualna danas, i u smislu književnog eksperimenta, ali i u političkom smislu?

Ruska avangarda je, to svi nekako zaboravljaju, došla u velikom paketu: promjene su bile radikalne, od općeg evropskog moderniteta s početka dvadesetog stoljeća, vremena oko, u vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, gdje je najradikalnija od svih promjena bila Oktobarska revolucija. Takav paket danas nije moguć.

Redovito napadate amaterstvo. Ne gledate blagonaklono na internetske samizdate i online-kulturu općenito. No ne mislite li da su profesionalci u književnosti ponekad puno veći mediokriteti nego anonimni autori koji pišu i objavljuju fan fiction na internetu?

Agresivan, primitivan, nepismen i arogantan amaterizam je nepodnošljiv. Ne zaboravimo, i Hitler je bio slikar amater! I general Ante Gotovina svoje slobodno vrijeme provodi u amaterskom slikanju. Nepismeni amater, a pogotovo taj koji traži za sebe status Jamesa Joycea, ili Picassa, na primjer, ne može mi biti simpatičan. Pogledajmo tko je tu žrtva. Za račun tobožnje demokratičnosti tržišta, za račun izostanka profesionalne arbitraže, ja sam osuđena na to da gledam loše filmove, da čitam loše knjige, koje, gle, mnogi proglašavaju brilijantnima, da se svakodnevno susrećem s lošim dizajnom, da moje bubnjiće vrijeđa dernjava loših pjevača i pjevačica, da me društveni kôd prisiljava da se poklonim amaterima svake vrste i javno izrazim svoju srdačnu podršku ljudima koji su zauzeli novine u kojima ja sama, dakako, nemam mjesta, i izdavačke kuće, u kojima također jedva da pronalazim mjesto.

Gledam reportažu s premijere najnovije Frljićeve predstave na televiziji. Vrijednosne ocjene te predstave daju amateri, odnosno hrvatska političko-poslovno-kriminalna elita, koja je na svim premijerama i otvaranjima, ili kakve tobože povrijeđene supruge tobože povrijeđenih branitelja. Kad smo kod amaterizma, kako to da se ljudi ne bore za prava kirurga amatera da operiraju bez dozvole?! Zašto u znak podrške ne legnu sami pod nož kirurga amatera?! Ja sam žrtva amatera, političkih amatera, financijskih amatera, gastroamatera, kulturnih amatera, i svi oni debelo naplaćuju svoje amaterske usluge. Ja bih u ime načelne podrške onom cvjetanju tisuću cvjetova trebala šutjeti. Suvremena tehnologija i kultura narcizma koja uz to ide dala je svim ljudima ovog svijeta krila. Amaterski populizam ili populistički amaterizam penetrirao je u obrazovni sistem. U rezultatu imate učitelje koji sve manje znaju i djecu koja sve manje znaju. Istina, dobra književna kritika, na primjer, danas dolazi od amatera s interneta, s blogova, s društvenih mreža. Ali i ona loša dolazi iz istog izvora. Rampe su spuštene, standardi su sniženi, svi mogu. A ako svi mogu, onda svi i hoće.

6yka

Boris Dežulović, splitski novinar i književnik, jedan od utemeljitelja kultnog Feral Tribunea, nesumnjivo je danas jedan od najčitanijih kolumnista na prostorima bivše Jugoslavije (piše ne samo za hrvatske, već i beogradske, sarajevske i ljubljanske tiskovine), koji svojim tekstovima nikoga ne ostavlja ravnodušnim i bespoštedno kritički analizira tegobnu hrvatsku, ali i širu regionalnu zbilju.

Bez ikakve je dvojbe, korifej slobodnog i objektivnog novinarstva na ovim »regionalnim« prostorima i pri tomu intelektualno superiorno, ali i pošteno, bez dlake na jeziku često iznosi provokativne stavove kojima pogađa bit problema, a koje nam licemjerne političke, intelektualno-domoljubne i klerikalne elite nameću i predstavljaju kao jedinu moguću realnost i Bogom dano rješenje.

Naravno, mnogi ga etiketiraju kao vulgarnog ljevičara, nihilista, jugonostalgičara, nacionalnog izdajnika, mrzitelja svega hrvatskog i katoličkog; zaokruženo rečeno, heretikom koji svojim tekstovima sramoti i blati rod, krv i tlo s kojeg je potekao.

Bez ogleda na ove suprotstavljene stavove, uz napomenu da je ovih drugih koji se groze njegova pisanja, neusporedivo više, te ako se ostavimo površnih dojmova i besmislenih polemika koje dopiru tek do razine pukog blaćenja i prozivanja, Dežulović u svojim tekstovima postavlja suštinska pitanja našeg društva i vremena; naizgled humorno i satirički pojednostavljeno propituje gotovo sve probleme koji na ovaj ili onaj način utječu na naše živote i svakodnevnu egzistenciju.

Međutim kako tvrdi autor izvrsnog pogovora (naslovljenog »Theologiae haeretica«) knjige koju predstavljam fra Drago Bojić »možda baš zato što su pisana kao satira stavljaju (nas) pred ozbiljna pitanja, naprosto pred ona od kojih se bježi ili koja se ne žele postaviti glasno, a koja tjeskobno i uznemirujuće titraju u svakom čovjeku«.

Dvoumice i nedoumice

Knjigu »Summa athelogiae«, podnaslovljenu »Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg« (izdavač riječki Ex libris, poznat po odabranim, rekao bih kanonskim naslovima u svojim teološkim izdanjima), Dežulović je posvetio svom prerano umrlom prijatelju i duhovnom, feralovskom subratu, »optimistu među nevjernicima« Predragu Luciću, danas gotovo kultnom piscu i kolumnistu čije značajno literarno i publicističko djelo tek čeka punu i pravu afirmaciju i valorizaciju. A zašto se odlučio njemu u čast »ukoričiti« tekstove o teološkim »dvoumicama i nedoumicama« koji propituju postojanje Boga, (s)misao Isusa Krista, Djevice Marije, Nečastivog, Crkve, klera, uključujući i »dvoumice i nedoumice« o Hrvatima, ratnim zločinima, uopće ratnim zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije, kao i one o »seksu, ženama i pederima«, to nije teško dokučiti. Lucić se bavio sličnim temama i jednako strasno, lucidno i oštroumno, kritički propitivao beskrajan prostor hrvatske parade kiča, licemjerja, pokvarenosti, laži, gluposti, nemorala, zločina, lopovluka i svake vrste ljudskog uniženja, destruktivnosti i izopačenosti, tako da je karnevalizacijom tih fenomena, »majstor« Dežulović želio ispisati hommage »velemajstoru« Luciću u znak sjećanja na dugogodišnje prijateljstvo i zajednički rad.

Teološke teme danas u RH, ali jednako tako i u Srbiji, BiH, Crnoj Gori itd. su teme koje politika i političari, bez smisla i pameti s(p)retno eksploatiraju, te bez ostatka i do kraja, ali s jasnom pogromaško-pragmatičnom tendencijom najprizemnije instrumentaliziraju za svoje bizarne i prizemne interese. Naravno, ni Crkva (crkve) tu nisu nevine, ne sjede skrštenih ruku, već su i same aktivne i prilježne su-dionice ove beskrupulozne duhovne i materijalne pljačke i obesmišljavanja vjere vlastitog stada, a sve je to tim gore, jer za razliku od politike i političara, i(li) naci-partija koje svoje nepodopštine i svinjarije zamataju u ideološko-nacionalističke oblande, crkve i kler čine to isto u ime vječnih Božjih istina koje bez ikakvih skrupula adoptiraju. Njihova djelatnost time je bljutavija i gadljivija, jer to čine u rukavicama i navodno u ime »kršćanske ljubavi i milosrđa« i tako naravno devalviraju i demantiraju do besmisla sve stvarne božje i ljudske vrijednosti, za koje se navodno zalažu, ali to im nimalo ne smeta da se, bez ikakvog stvarnog pokrića, ponašaju »duhovno superiorno«, iako je i njima samima jasno da prodaju »muda pod bubrege«.

Ima li Boga?

U tom pogledu, Dežulović me malo podsjeća na Amauryja de Benea, tj. Amalriha (12. st.), koji je tvrdio da su Bog i čovjek jedno, jer ako se Bog koji je čovjekova manifestacija svega i u svemu, nalazi i u čovjeku, onda i čovjek »nosi nebo u sebi« i njegova je volja ujedno i Božja. A time (ne)izravno optužuje Boga za sve ljudske grijehe, jer teško da bi ih čovjek (u)činio bez njegove volje. Naravno, Amalrih je od Crkve bio osuđen kao heretik, pa je zajedno sa svojom sektom (recimo da su to bili onodobni feralovci) kao kolovođa koji poriče i ismijava društvene ustanove i norme te proklamira slobodu od obveza koje je Crkva nametala zajednici, bio stalno proganjan.

U predgovoru »Summae atheologiae« (jasna aluzija na Tomu Akvinskog i njegovo, za Crkvu kapitalno djelo »Summa theologica«) prof. dr. Claudio Battistelli, s papinskog sveučilišta Gregoriana, jasno i glasno kaže da »emancipirano kršćanstvo ne bi bilo moguće bez izazova negacije Boga«, a čemu je upravo posvećena Dežulovićeva knjiga. Na pitanje: »Ima li Boga?«, Dežulović otvoreno i nedvosmisleno, bez okolišanja tvrdi: »Nema«. I tu naravno počinje zaplet, jer ako Toma Akvinski piše, a na čije se djelo referira Dežulović, kako se »opstojnost Boga mora dokazati prije svega aposteriori, tj. iz svijeta kao Božjeg djela«, onda Dežulović upravo na ovom iskustvu svijeta ukazuje i upozorava na svekoliku beskonačnost fenomena zločina i zla, koji nisu davnašnji, fenomeni sami po sebi, već ih svako vrijeme proizvodi i »o(be)smišljava« na svoj način. Battistelli dobrohotno tvrdi kako Dežulović »odbija svaku mogućnost da njegova ateistička promišljanja budu čitana i kao izazov potvrde Boga, te da se brani od ovih ‘objeda’ često prizemnim dosjetkama i vulgarnim bogohuljenjem, a to mu nije potrebno, jer bi njegova ateološka misao bila jednako oštra i bez prostakluka na kojima tvrdoglavo inzistira«. Ali Dežulovićeva knjiga, usprkos uistinu ponekad nepotrebnim inzistiranjem na »jakim izrazima«, nije nikakav »sotonistički manifest«, već su psovke samo pomagalo kojima se pojačava dojam izrečenog i napisanog.

Vlasnici istine

Utoliko nadbiskup zagrebački i kardinal Josip Bozanić, ovu jednu od možda najprovokativnijih ateoloških rasprava objavljenih u »slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj« (ma što to značilo), pokušava marginalizirati smatrajući da »Dežulovićevo pisanje nije vrijedno nikakve posebne raščlambe«, i ne želi se o njoj izjasniti, jer bi joj time dao vrijednost koju ne posjeduje. Naravno, to je jadan i bijedan pokušaj eskiviranja tema i pitanja koje je Dežulović otvorio o Crkvi i našem društvu u cjelini, naprosto stoga što bi svaka Bozanićeva argumentacija izblijedjela pred žestokim kritičkim propitivanjem intelektualca i novinara koji se javno deklarira kao ateist i koji u tomu ne vidi nikakav problem.

Preko svih suštinskih pitanja, Bozanić i njemu slični prelaze nepodnošljivom lakoćom šutnje i ignoriranja, a još češće izvrtanja istine; na takvo sustavno »uljuđeno« ponašanje, jedini mogući odgovor je, smatra Dežulović, adresirati psovku na račun ovih ignoranata, i time im pokazati kako sa prevarantima i obmanjivačima ne može, niti ima smisla drukčije razgovarati. Poznata je maksima koja kaže: »Kada si jedini trijezan u društvu pijanaca, svi te smatraju jedinim pijancem«. Dežulović je na sebe preuzeo nezahvalnu ulogu »trezvenjaka« i svjestan rizika odgovornosti, nastoji se sukladno »homiliji« Vaclava Havela i ponašati; veliki češki disident, a kasnije i predsjednik (s karakterom) svoje države, često je ponavljao: »Radije se družim s onima koji traže istinu, nego s onima koji su je našli«. E sad, što je takvih »trezvenjaka« u nas u RH dramatično malo, a »vlasnika istine« nebrojeno mnoštvo, to nije dokaz da je istina nađena, već upravo suprotno: da je tako vješto skrivana kako bi se na »metafizičkom banaliziranju« njena sadržaja moglo »duhovno« profitirati i bez ikakvih skrupula materijalno lešinariti, ne vodeći nimalo računa o posvemašnjem siromaštvu vjerničkog i inog puka i pustoši koju za sobom ostavljaju ti samozvani vlasnici istine. U duhu Dežulovićeva pisanja moglo bi se zaključiti: biti istodobno pošten i jeben, to nikada i kod nikoga nije (bilo) moguće; takvo je čudo čak i za crkvenu magiju nemoguće.

Apsurd i groteska

Stoga Dežulović s pravom nemilosrdno i riječima okrutno šiba farizeje i ikonobranitelje koji bi nam jeftino prodali ono čega nema, a o onome čega ima uporno i bezobrazno šute. Dobro kao takvo nije moguće ostvari(va)ti nečasnim i nečastivim sredstvima; živjeti na tuđoj muci i ubirati krvave profite od te iste patnje, to je zločin, bez ogleda koliko pritom ponizno blagoglagoljalo i bajalo o muci ovog svijeta koja će se naplatiti na onom drugom, u tzv. vječnom životu. Pravila koja crkve i kler nameću drugima same maestralnom ekvilibristikom stoljećima eskiviraju, ili benevolentno prisvajaju i dozvoljavaju si sve ono što drugima, nepodnošljivom lakoćom prijetnji strašnim mukama i vječnim paklom brane.

Pišući o mnoštvu tema (s)vezanim uz našu Crkvu, vjeru i religiju, analizirajući i propitujući sve te pojmove institucionalno i izvaninstitucionalno, od Pape preko kardinala i biskupa, do tzv. običnih župnika i vjerničkog stada, ironizirajući i ismijavajući sve »novodobne križarske ratove« protiv prekida trudnoće, istospolnih brakova, uopće položaja žene u društvu, do licemjernog (pr)osuđivanja bogohulne, poligamne seksualnosti, Dežulović upozorava: »Pogledaj dom svoj anđele«. Jer unutar Crkve gotovo na dnevnoj bazi razotkrivaju se silni pedofilski skandali i afere, mafijaško-kriminalne rabote, često pod pokroviteljstvom države, koje se pokušavaju svim sredstvima prikriti ili banalizirati, a u tomu zataškavanju, veliku ulogu igra i politika i uopće veliki dio javnosti koji se nad tim i takvim sramotnim činjenicama više i ne zgražava. Ili, ako to i čini, to je tek forme radi, jer isto se s istim ne sukobljava.

Dežulović u svojim tekstovima sve ove stvari dovodi do apsurda i groteske; kao pozorni i lucidni kroničar naše zbilje, raskošnim spisateljskim talentom iz mnoštva kamenčića licemjerja, laži, gluposti, falsifikata i inih gadosti i podlosti slaže veliki mozaik naše (ne)vesele stvarnosti. Međugorje, Vatikanski ugovori, Stepinac, Jasenovac, Auschwitz, antisemitizam, ksenofobija, islam i muslimani, pravoslavlje i Srbi, protestantske »sekte«, Tuđman i HDZ, desnica i nazoviljevica, komunisti, antifašisti i klerofašisti, karizmatik Sudac i njemu slični opsjenari, sekularizam i mogli bismo nabrajati još, sve to Dežulović svojim oštrim perom »bistri«, ne da bi uvrijedio ili ismijao vjernika(e); ne, on nema namjeru (o)blatiti vjeru i vjernike, već one koji se lažno predstavljaju i koji neupitno prevladavaju, a u stvarnom su životu zapravo bezdušni tipovi skloni svim gadostima i svinjarijama kako bi udovoljili vlastitim niskim strastima i interesima.

Smijeh ubija strah

Dežulovićeva knjiga upozorava da u analizi »duhovnih izazova« svake vrste uvijek moramo poći od sebe samih, a nikako i nikada od drugih. Stoga je fra Drago Bojić potpuno u pravu kada kaže: »Vjerski su osjećaji i u našem suvremenom i modernom svijetu tabu-tema i tko god se usudi dirnuti u vjerske stavove, vjerovanja i osjećanja, riskira da na sebe navuče bijes militantnih i razularenih vjerskih fanatika… S tim u vezi treba kazati ono što se toliko puta potvrdilo, a to je da je religija koja ne podnosi humor, ironiju i sarkazam društveno opasna i kao takva neuskladiva s humanošću, ljudskim pravima i slobodama… Vjerski fundamentalisti i fanatici se plaše subverzivne snage humora. Sjajno je to opisao Umberto Eco u romanu ‘Ime ruže’; fanatični su redovnici sakrili Aristotelovu knjigu u kojoj se između ostalog govori i o smijehu, jer smijeh ubija strah, a kad nema straha, nema više ni vjere«. Bog o kojem piše Dežulović je Bog koji se smije ljudskoj gluposti, a ona je podjednako vlasništvo i vjernika i nevjernika. U hipokriziji klerikalizma Dežulović vidi glavnu snagu egoističnog, domovinskog sebeljublja (naravno dostupno samo povlaštenicima i izabranicima) i maestralno ga razotkriva, pri čemu se, kao na svjedoka, može pozvati na papa Franju koji je konstatirao: »Hipokrizija je posljedica klerikalizma, a klerikalizam je jedno od najvećih zala«. To je ujedno i jasna slika dobrog dijela stanja u našoj Crkvi i stoga ne čudi zašto aktualni Papa nije i teško da će biti ikada, do kraja svog pastirskog poslanja biti pozvan u posjet Hrvatskoj od strane naših biskupa.

Dežulović ne želi sablazniti, već kroz provokaciju šokirati, jer se samo tako, smatra on, možemo probuditi iz narkoze i transa zaglupljenosti i instrumentalizacije, odnosno tek tada i tako pogledati izravno u lice svakom zlu. Njegovi su tekstovi pisani u razmaku od 20 godina i žestoka su, nemilosrdna kritika heretičnosti kontrapunkta u klerikalnim partiturama. Papa Benedikt XVI u siječnju 2007. g. je rekao: »Misterij zla i moć tmine očituje se u podlim i opasnim oblicima poput ateizma«. I moguće da je tako, ali znači li to onda da ateizam najintenzivnije živi u crkvenim redovima? Jer kako drukčije nazvati ono što se svakodnevno zbiva u njenim redovima?

Crv sumnje

Teško je izdvojiti neku od mnoštva kolumni objavljenih u ovoj knjizi, ali svakako bih istaknuo: »Djed Mraz versus Isus Krist«, »Ateistički Jasenovac«, »Drugi dolazak Poglavnika«, a svakako i njegov esej »Bog, ja i moja baba Kata«, u kojem je (auto)ironično pojasnio vlastitu ateističku poziciju, iako je Dežulović, kako tvrdi fra Bojić, »totus chatolicus«; čovjek koji je primio sve sakramente. Kada primjerice govori o kardinalu i blaženiku Alojziju Stepincu, ne dvoji zašto bi čin kanonizacije bio važan za Katoličku crkvu u Hrvata, ali crv sumnje se javlja kada se javnosti servira teza da bi to bilo od povijesnog značaja za svekoliki hrvatski narod, jer bi se time konačno pristupilo dekonstrukciji jugokomunističkog nasljeđa koje Crkva u Hrvata još uvijek vidi kao najveću opasnost po vjernike i državu. A pritom se ignorira ili bagatelizira Stepinčevo sudjelovanje tijekom Prvog svjetskog rata u redovima Karađorđevićeve, srbijanske vojske, potom oduševljena potpora Paveliću i NDH i gledanje ustašama kroz prste, čak i onda kada ih je osuđivao (nikada tako oštro kao komuniste).

Sve to, kao i brojne druge stvari, a u Crkvi tvrde da se radi o stvarima istrgnutim iz konteksta, te za cjelinu kardinalova djelovanja, navodno nisu relevantne. Sve što Crkvi u pogledu Stepinca ide u prilog; nitko ne negira da je spasio i neke Židove i Srbe, da je ukorio Pavelića, da je tražio humaniziranje transporta židovskih i inih uznika prilikom deportacija u logore smrti (na žalost ne i njihovo puštanje na slobodu) i sl., danas se prenaglašava, a ono što ga čini upitnim, prešućuje se ili se tvrdi da su to zlonamjerna komunjarska podmetanja, ateističke ujdurme kojima se želi naštetiti Crkvi, vjeri i hrvatskom narodu. Međutim pravo je pitanje zašto Crkva ustrajava u ignoriranju Jasenovca i zašto Katolička crkva u Hrvata nikada nije, recimo za razliku od te iste crkve u Njemačkoj (uključujući i protestante) osudila vlastito ponašanje tijekom Holokausta, već o tomu uporno i bestidno, ali gromoglasno šuti.

Pomazanik hereze

U tragičnom, kakva su bespuća naše zbilje, uvijek »čuči« nešto komično, apsurdno, smiješno, bolesno izokrenuto, a to Dežulović savršeno dobro prepoznaje i potom majstorski uobličava u svojim kolumnama u kojima beskompromisno raskrinkava fenomene koje analizira. Pritom se ironično poput Ephraima Kishona drži pravila: to su preozbiljne stvari, a da bi propustio našaliti se s njima, ismijati ih. Ironija, satira, blagi cinizam, sarkazam, anegdotalnost i humor, kao i lucidna duhovitost, sve su to sredstva kojima Dežulović u svom pismu sjajno barata. A ako tomu dodamo širinu spoznaja i informacija kojima raspolaže, onda imamo sliku rasnog kolumnista i polemičara, kakvih je na ovim prostorima iznimno malo.

Dežulović ne gaji uzvišeni, intelektualni prezir spram prljave zbilje, suhoparni akademizam tjera ga na neobuzdan smijeh i stoga je on čovjek koji ne pristaje na zadatosti, on je borac koji sudjeluje u unaprijed izgubljenim bitkama, zna da su izgubljene, ali samo u takvim bitkama poštenom je čovjeku suđeno sudjelovati. Dežulović je pripadnik malobrojnih »pomazanika hereze« koji uporno ustrajavaju u svojoj borbi, pa čak i onda kada (ni)su u pravu.

tacno

Dalmatinac napravio posebnu kartu Hrvatske koja je postala hit na internetu 

Kliknite OVDJE, ako već niste iznad karte.

Glas. Glas. Samo će glas Josipe Lisac zvoniti, zvoniti i zvoniti onima koji će doći iza nas. Ako ih bude.

U čemu je problem sa zagrebačkom vilom Ante Vlahovića ako problem nije zid bez prozora? Problem je – tako se barem čini dok s pločnika Preradovićeve zurimo u zdanje – to što u Zagrebu ne niče samo Vlahovićeva vila, nego niče metafora. I to metafora ubitačno čistog, nepodnošljivo neokaljanog poslovnog uspjeha

U zadnjem svom članku pod naslovom Skupština Eko-Integrala i tematska sjednica Gradskog Vijeća i Županijske Skupštine nastojao sam informirati Brođane i posebno se osvrnuti na Skupštinu Eko-Integrala, kao i na odluku članova Predsjedništva Eko-Integrala u vezi zamolbe prema GV, ŽS, Gradu i Županiju za zajedničku tematsku sjednicu Županijske Skupštine i Gradskog Vijeća o brodskom onečišćenom zraku!

Od objave članka prošlo je više od desetak dana, a od upućivanja zamolbe Gradonačelniku, Županu i predsjednicima Županijske Skupštine i Gradskog Vijeća, tj. od 7. veljače prošlo je i više, više od dva tjedna. No do sada ništa nije se dogodilo. Ni jedan poziv ili neka rečenica odgovornih da je upućena prema predlagateljima zajedničke sjednice… Ništa, sve do prekjučerašnjeg Aktualca na Gradskom Vijeću i članka Tomislava Lukića na portalu SBplus. Sada se ne prestaje s novim detaljima o brodskom zagađenom zraku!

Kao nekakav odgovor koji bi pokrio sve te spomenute detalje, mogao bih izvući sve važnije (moje) komentare i još kojeg interesantnijeg o predloženoj tematskoj sjednici Gradskog Vijeća i Županijske Skupštine od nastanka spomenutog članka do danas i tako stvoriti nekakvo mišljenje kod čitatelja Periskopa. Pokušajmo!

12.02.2020 od 22:52 – I ponovo su mi upućenii neki komentari u vezi tematske sjednice GV i ŽS… Više pozitivnih, hvala na njih, ali i oni koji su zaista bili zlonamjerni! Kao da od članova Eko-Integrala sve ovisi…

Već više puta sam pisao o tome da svi šute i to i u institucijama, gdje izgleda (bar takav je moj osjećaj), nešto se želi zataškati. Što(?), ne znamo! Opet neki, mislim na Brođane, ne smiju se izjasniti! A ima tu i drugih priča, no o njima ću morat jednom drugom prilikom opširno pisati.

Paralelno s Periskopom i na društvenim mrežama, prvenstveno na ‘fejsu’ ima nekoliko dobrih komentara, ali i pitanja, svakako sa odgovorima. Nekoliko zanimljivi detalja ću objaviti i to sukcesivno!

12.02.2020 od 22:59 – VZ kaže: Imam nekako, blago pusti osjećaj da Brođane baš i ne zanima alarmantno stanje onečišćenja okoliša. Možda se varam.

PTĐ: Ne varaš se! Ali ovo je da tako kažem sukus zbivanja oko nas. Institucije kontinuirano već 11 godina se oglušuju o brodskom onečišćenom zraku! I tako mi živimo s neispunjenim, ali iz Ustava zagarantiranim pravom na zdrav život!

13.02.2020 od 15:35 – Ordinacija: “Svako ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš…”. (Ustav, članak 70)

13.02.2020 od 8:02 – Detroit: Smrad je jedan, jedinstven, nepodnošljiv. Međutim, može li se, po mogućnosti u postotku odvojiti doprinos slavonskobrodskih zagađivača od Rafinerije? Drugim riječima, što se može učiniti s lijeve obale Save u obračunu sa zlom? Što je odgovornost lokalnih vlasti?

13.02.2020 od 11:46 – To je, odvajanje doprinosa slavonskobrodskih zagađivača od Rafinerije, jedno vrlo ozbiljno pitanje. Djelomični i nekompletni pokazatelji iz raznih studija pokazuju da je Rafinerija (za vrijeme potpunog svog djelovanja) onečišćuju brodski zrak do (i oko) 40 posto!

Nažalost,  tu ne postoji permanentno prećenje. Možda da je … u članku spomenuti Katastar zagađivača u potpunoj funkciji, možda bi se mogli imati neki povoljniji uvid u to. Ali ovako…

13.02.2020 od 12:18 – A na ovo zadnje pitanje: “Što je odgovornost lokalnih vlasti?”, baš bi lokalni vlasti  trebali dati odgovor. Ali budući da je naš sustav zaštite okoliša je dezorganiziran, odgovor nikada nećemo dobiti. Ne samo jer se ne želi dati odgovor, nego i zato jer se i ne zna točno, naročito u ovom brodskom slučaju, što su im njihova odgovornost!

21.02.2020 od 15:56 – Uhhh! Ne znam, što da kažem. Htjeli smo i tražili (Eko-Integral) da do kraja 1. kvartala održi zajednička tematska sjednica GV i ŽS i da se sve iznosi o brodskom zraku, a oni koji odlučuju o tome, rekli: NE!!!

Sve nam je bilo očigledno i vidljivo i na to su upozoravali i HAOP i aplikacija Europske agencije za zaštitu okoliša, prateći 24-satni klizne prosjeke lebdećih čestica PM2.5! Tako su u posljednja dva – dva i pol mjeseca u Slavonskom Brodu u nekoliko intervala dogodila jaka ili enormna onečišćenja u brodskom zraku, o čemu svi šute!

Tako su u intervalima od 16. do 21. prosinca, od 07. do 11. siječnja, od 22. faktički do kraja siječnja i oko 13. do 19. veljače brodski zrak je bio onečišćen velikim koncentracijama lebdećih čestica PM2.5!

A vidi izjavu M. Duspare na Aktualnom satu sjednice GV na SBonline-u: https://www.sbonline.net/—799!

22.02.2020 od 11:42 – Jučer je gradonačelnik Mirko Duspara na Aktualnom satu sjednice Gradskog vijeća iznio informaciju kao jednu od protuargumenta održavanju Zajedničke tematske sjednice GV i ŽS: “S druge strane redovno pratimo stanje što se tiče situacije o zagađenju zraka…”.

Pa ako je riječ o “zagađenju zraka” nisam baš siguran da u Gradu znaju kako su u posljednja dva – dva i pol mjeseca u Rafineriji iznimno povećane, a često i u kontinuitetu, koncentracije lebdećih čestica PM10. Evo nekoliko bizarnih situacija u prilogu s mjerne stanice u RNB. Često su satne koncentracije lebdećih čestica PM10 bila i iznad 300 µg/m3.

22.02.2020 od 7:38 – Maki: Aktivisto Tot-Đerđ, Tomislav Lukić tebi i ostalima iz Eko-integrala na sbplusu očitao je tešku lekciju. Nemojte to sad ignorirati kao vas Duspara.

22.02.2020 od 12:37 – Neću više komentirati Tomislava Lukića sa SBplusa jer to nema smisla. On dalje istraje u svom naumu, pa neka bude…

Pročitao sam i sve komentare uz članak Lukića. Tu ima nekoliko komentatora koji ne zaslužuju da ih spominjem. No ima ozbiljni ljudi, koji su zapazili probleme: i ĐĐ i SJI, pa i u PZC.

Mi smo u Eko-Integralu reagirali na njihovo zagađenje, ali nisam siguran da je itko još o tome javno govorio, pa tu mislim i na medije i na političare.

A ako je riječ o “zagađenju zraka” … nekoliko bizarnih situacija smo objavili s mjerne stanice u RNB na FB stranicama ‘Građanske inicijative za čisti zrak’ i ‘Brođani za Brod’ u prilogu! Ti grafikoni, ti podaci govore sve, pa i o naslovu na SBplusu (Rafinerija ne radi, a Slavonski Brod najzagađeniji grad u EU) i o Lukiću! …

22.02.2020 od 12:44 – Posebno mi je dopao komentar X-faktora. On je zaista ‘pogodio u sridu’:

“Rafinerija ne radi zato što je netko rekao da ne radi? A vječni dim i plamen je radi Olimpijskih igara? Lukić će nositi plamen preko Rusije u Japan?”!!!

Organizatori “skandaloznih” karnevala posljednjih godina u Hrvatskoj svoje odluke o spaljivanjima “krnje” uglavnom brane tradicijom. Pa je tako “tradicionalno” da se spaljuju Srbi utjelovljeni u Miloradu Pupovcu, slikovnica “Moja dugina obitelj” ili u jučerašnjoj izvedbi istospolni par koji je udomio dijete. Kad već toliko drže do tradicije, onda bi trebali prvenstveno držati do tradicije karnevala i njegove društvene uloge.

A ta tradicija kaže da je karneval upravo vrijeme suspendiranja postojećih društvenih odnosa moći. To je vrijeme kad se “ključevi grada” i vlast predaju u ruke nemoćnima, marginaliziranima i socijalno diskriminiranima. Oni “preuzimaju” vlast u tom kratkom periodu i ritualno spaljuju upravo one koji su odgovorni za njihov društveni položaj. Drugim riječima, tradicionalno se spaljuju moćnici koji se nalaze na vrhu društvene hijerarhije i klasnog društva. Međutim, izgleda da je ta tradicija u Hrvatskoj napuštena u korist ritualnog orgijanja nad manjinama.

Nevolja je u tome što organizatori, a i mnogi drugi, u tom orgijanju vide subverzivni čin. Lako ih je zamisliti kako se zadovoljno smješkaju kad čitaju reakcije medija i dijela političara koji se skandaliziraju i zgražavaju nad spaljivanjem onih figura koji zapravo ničim ne ugrožavaju zajednice u kojima se karneval događa. No, ne valja upasti u zamku i pripisati te stavove i sentimente zaostalosti dalmatinske provincije ili nekom našem političkom specifikumu. Riječ je o političkom shvaćanju koji u priličnoj mjeri definira suvremenu globalnu (ekstremnu) desnicu.

Vjerojatno će vam ti isti organizatori i njihovi simpatizeri reći da su Srbi i gejevi na poziciji moći jer njih vlast štiti po “posebnim zakonima”, a običnog malog čovjeka iz provincije nitko ne štiti. Ili po špranci suvremene desnice: na djelu je zavjera elita i manjina protiv običnih ljudi. Uvjerljivost ove konstrukcije proizlazi iz relativne društvene istinitosti drugog djela tvrdnje: običnog čovjeka nitko ne štiti. I iz povijesne koincidencije: institucionalna ostvarenja određenih manjinskih prava, poglavito LGBT populacije, na Zapadu koincidirala su sa slabljenjem sindikata i socijalne države.

No, nikakve tu zavjere nije bilo. Štoviše, u Hrvatskom slučaju veći dio političke i kulturne elite propagira iste stavove kao i organizatori tih karnevala. Samo ih izriču na “kulturniji” način. A provincijske “šaljivdžije” neka nose teret skandaloznosti. I na kraju treba reći da je Hrvatskoj potreban snažan val re-tradicionalizacije: kako karnevala, tako i radničkih prava i svih onih tradicionalnih oblika brige za malog običnog čovjeka.

bilten

Izgleda da se novinar pokatkad treba odmaknuti iz novin(ar)skog igrališta kako bi iz outa shvatio kako je etika u novinarstvu podjednako važna za pridobivanje čitatelja, kao što je važno i vrsno poznavanje zanatske vještine. Novinar bi trebao izvan igre, kao gledatelj, kao pripadnik svog socijalnog sloja, motriti faulove igrača – vlasti, oporbe, kulturnih poslenika, gospodrastvenika, trgovaca, eksperata – svih onih koji određuju brzinu i smjer društvenih i političkih kretanja. Trebao bi gledati tekmu, biti među publikom i doći na nivo stida zbog vlastitog navijanja i svrstavanja.

A na terenu, u prostoru igre, novinar je zastupnik pravičnosti. Na terenu socijalno-ekonomske i kulturno-političke igre, on mora biti sudac, sudac vremenu. S obzirom da su sve razine funkcioniranja nekog medija determinirani uređivačkom politikom koja može biti (ne)izravno kontrolirana od strane pojedinih političkih faktora, te odnosom njegovog vlasnika/urednika spram odnosa “komercijalno- ozbiljno” – slobodan prostor za novinara kao registratora i objašnjavatelja raznorodnih problema na sceni društva i države, posljedično se ograničava, sužava se njegova samostalnost iznošenja stavova. Etički problemi i etičke dileme nastaju u raskoraku između htijenja da se po svaku cijenu uspije na profesionalnom planu u smislu statusa, između potrebe da se osigura egzistencija i između imperativa da se objektivno informira odnosno piše istina ma o kome i čemu se radilo. Posebno je pogibeljno za novinara hodanje uskim rubom iskrivljavanja činjenica, jednostranih viđenja osoba i događanja, ultimativnih zahtjeva sudionika nadmetanja, jer je lako moguć neugodan pad u ambis neprofesionalnosti i nemoralnosti.

U godini u kojoj će se u Hrvatskoj odigrati savezna izborna utakmica i na lokacijama Slavonskog Broda, posebno je važno da se lokalni novinari pridržavaju “Kodeksa časti Hrvatskog novinarskog društva”, naročito slijedećeg: ”Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnost. Posebna se pozornost i odgovornost zahtijeva kod izvještaja o nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, djeci, i malodobnicima, u sudskim postupcima, poštuje pretpostavku (presumpciju) nedužnosti, integritet, dostojanstvo i osjećaje svih stranaka u sporu. U političkim sukobima treba uvažavati građanska prava i slobode sudionika te nastojati ostati nepristran.”

Biti nepristran, točan, pisati istinito, pošteno, politički korektno, bit postojan pred pristiscima, biti dosljedan, uvažavati logiku, pokušati razumjeti i tolerirati druge i drukčije, ne biti lovački pas zadriglih političkih gospodara, biti hrabar, lajati i na Mjesec, ako Mjesec prijeti slobodi, raditi na sebi, učiti, osloboditi se uskogrudnosti i predrasuda, imati dobar ukus – karakteristike su vrhunskog etičnog profesionalca. Možda bi, za početak, pred nadolazeće izborne manipulacije za čije će efekte lokalni lideri tražiti pomoć novinara, bilo dobro javno priznati da takvih u Brodu nema. To bi, za početak, bilo pristojno prema javnosti.

Nakon uvođenja tačerizma i reganomike zapadne su ekonomije rasle sporije, a ubrzavalo se povećavanje socijalnih razlika. Tko ima soli u glavi, mora se zabrinuti, koliko god radikalni liberal bio. No osim onih socijaldemokratskih, kakva su moguća druga rješenja?

Vrdoljak dokazuje kako ‘General’ predstavlja briljantan sineastički doseg pa se očešao i o našu malenkost, čije ga prezime, kaže, ‘podsjeća na čovjeka s kojim je za vrijeme rata ratovao’. Pazi ovo, Vrdoljak ratovao!? On koji je, u osvit ostvarenja stoljetnog sna, za Branka Mamulu pripremao film o Jugoslavenskoj ratnoj mornarici

Marijan Vogrinec

Treba uistinu imati krnji mozak i dozlaboga krnju demokraciju – čega je Bijedna Naša već tridesetak ljeta suficitarna, bez konkurencije u bližem i daljem okružju (i šire, je li) – pa misliti da je nedužna šala na karnevalskim lutkama trenirati spaljivanje – ljudi. Kakvi to moraju biti krnji, bolesni mozgovi među Imoćanima kojima je ove godine palo na um – umjesto tradicionalno griješnog Krnje – zapaliti lutke gay para s djetetom!? Pazi, spaliti i dijete. A rulja buči i talambasa oko suludog ognja što u sablasnom danse macabre transu mase proždire i zadnje mrvice razuma: danas su Imoćani pokazali općinstvu urbi et orbi kako treba postupiti ne samo prema istospolnim parovima što se nikako ne uklapaju u srednjovjekovno-klerikalnu formulu O = M + Ž + D već i prema udomljenoj djeci u takvoj „nenaravnoj“ (!?) zajednici. Danas lutke, sutra ljudi! Bljutave „šale“ bolesnog uma.

Danas i novi predsjednik RH Zoran Milanović kao vozač valjda ekshumiranog Josipa Broza Tita – spalili su im lutke na karnevalu u Šibeniku) – lani pak SDSS-ov lider i HDZ-ov koalicijski partner u vlasti Milorad Pupovac u Kaštel Sućurcu nedaleko od Splita, u Čapljini hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, etc. Sutra – ljudi. Drugi, drukčiji, „njihovi“, neistomišljenici, (ne)vjernici… Gdje je kraj? Nema kraja. Bog je, kažu, najpravednije podijelio pamet i nitko se još nije niti će se požaliti da je ima premalo. A toliko je tih ne s premalo, nego i bez ikakve pameti, a nekim čudnim čudom – i uvijek u ime „hrvatskog naroda“, vjere, tradicije, običaja, politike, ideologije, svjetonazora i tako tih bezvezarija – umišljaju kako su pozvani odlučivati, je li, o drugima i drukčijim. Iživljavati se vatrom, ljutim ognjem na krnjama „mrskih nam“ Milanovića, Pupovca, Tita, Komšića, LGBTQI manjinaca, gay parova što žele udomiti djecu kojoj su upropastili djetinjstvo baš ti iz „naravne“ O = M + Ž družbe što nedjeljom skrušeno kleči pred oltarom sv. Franje, guta hostije i za maškaranog ludila obijesno vitla bakljama protiv razuma.

Maškarana narodna tradicija

Nije šala i nije za smijanje imotsko-šibensko ove godine – tko je još na redu do konca veljače i sljedećih karnevala – paljenje lutaka s likovima živih ljudi u našim životima, koji maškarani derneci sliče inkvizicijskim pogromima po srednjovjekovnoj Europi. Gdje u pet stoljeća programiranog genocida „u ime Boga, Isusa Krista“ nisu u ognju na prepunim trgovima, u smradu kolektivnog sladostrašća neuke rulje umirale samo izmišljene „vještice“ i „heretici“ nego i blistavi znanstveni um tipa Giordana Bruna, etc. Netom što je predsjednički pobjednik inaugurativno raširio ruke svima u državi što bi imala biti „naša zajednička kuća“, jer duge nemamo, jer smo svi – ovi i oni, ovakvi i onakvi – pozvani/obvezni urediti je čim bolje znamo, na opće zadovoljstvo; netom što je pravosudni Mount Everest presudio da registrirani „bračni“ partneri On i On zakonski i ljudski imaju pravo udomiti dijete u svojoj partnerskoj zajednici, na ljutom je imotskom kamenu buknuo oganj pod gay parom s djetetom u naručju, a šibenski su maloumnici zgranuli javnost time što su zapalili lutke Zorana Milanovića i „kumrovečkog Jože“.

Foto FB

Tzv. veliki Hrvati, još veći „domoljubi“ i „katolici“ primitivizmom su špiljske vrsti deklarirali ne samo da nemaju pojma što maškarana narodna tradicija jest već i potpuno bolesno poimanje demokracije u pluralnom i multikulturalnom društvu, koje se upravo temelji, ali i nema budućnosti bez stoljetnih naplavina različitosti i stvaralačkih prinosa različitih na hrvatskom povijesnom ozemlju.

„Simbolično paljenje istospolnih partnera s udomljenim djetetom (javnost, pa i imotski tzv. karnevalski inkvizitori pojma nemaju o tomu da nije isto udomiti i posvojiti dijete, op. a.) u Imotskom žalostan je, nehuman i posve neprihvatljiv čin pod krinkom karnevalskih Bakovih svečanosti“, reagirao je predsjednik RH Zoran Milanović na FB-u. „Organizatori koji su upriličili taj sramotan događaj, pozivajući se pri tome na tradiciju, zaslužuju najoštriju osudu javnosti jer mržnja prema drukčijima, netolerancija i nehumanost nisu i neće biti hrvatska tradicija. Tražim njihovu javnu ispriku i reakciju nadležnih institucija, pogotovo što su događaj gledala brojna djeca i tako svjedočila širenju mržnje i poticanju nasilja.“ Komu trebaju isprike tih što mrze iz uvjerenja, jer su odgojeni mrziti i nikakva im isprika neće preodgojiti. Da ne mrze.

Predsjednik je Milanović dijagnosticirao fašničko s(r)tanje u Imotskom kirurški precizno/točno, ali politički obzir nije dovoljan, jer je mržnja među mrziteljima normalno mentalno s(r)tanje. Pače, čin „hrabrosti“ i „domoljublja“, potvrda nacionalne pripadnosti „superiornom“ etničkom korpusu. Već tri desetljeća, eto, „hrabro“ je, nekažnjeno i među dijelom zadrte javnosti poželjno mrziti Srbe, pedere, „komunjare“, jugonostalgičare, partizane, nekatolike, izbjeglice/migrante i takve… A „hrabro“ je obnoć iscrtavati ustaške grafite po fasadama, pothodnicima i prometnim znakovima, derati grlo u stadionskoj rulji ZDS-om, „ubij Srbina“, mjeriti desnicom visinu kukuruza, ponositi se „blistavim krasnoislovima“ bivše u Kanadi (u listu Nezavisna Država Hrvatska) Liepe plavke Ruže (rođ. Budimir) Tomašić, etc. Mržnja i povijesni revanšizam potka su užasno sramotnih – u prvoj četvrtini digitalnog 21. stoljeća!? –  inkvizicijskih lomača u Imotskom, Šibeniku, Kaštel Sućurcu… Koje nemaju blage veze, u pravu je predsjednik RH Zoran Milanović, s tzv. hrvatskom tradicijom. Pače, ni s osnovnim kućnim odgojem, o vjerskom da se i ne govori.

Od katoličkih „pastira“ iz Imotskog, Šibenika, Kaštel Sućurca, etc., kamoli regionalnih biskupa ili HBK i milijun i jedne laičke udruge nije bilo čuti ni abera o karnevalskim lomačama mržnje, strave i užasa. Ni svjetonazorski stalno budne Željke Markić, ni onih što 40-dnevnim molitvama i jezivim slikama fetusa rastjeruju trudnice pred bolničkim ginekologijama, ni zauzetog vigilariste Vice Johna Batarela i takvih što tužikaju trgovce i medije zbog „uvredljivih“ za Crkvu/“vjernike“, je li, reklama, slogana, kratica… nije čuti kad se – pod maloumnom izlikom fašničke razuzdanosti – nedopustivo igra vatrom radi suludih poruka što ih šalje čin spaljivanja tih lutaka. Inače, tzv, crkvena je branša itekako žustra kad treba osuditi, je li, američki uvozni bofl tipa Halloweena, Xmasa, pa i Valentinova…

Mediji i društvene mreže eksplodirali su reagiranjima na lomače što su fašničku tradiciju krabulja, ludovanja i veselja srozale na mučan danse macabre u organizaciji, režiji i izvedbi besprizornih pojedinaca/skupina te očito s blagoslovom lokalnih vlasti. Neke od njih naknadno i neuvjerljivo pametuju, muljaju i izvlače se. Recimo šibenski gradonačelnik Željko Burić (HDZ) oglasio se na FB-u o karnevalskom skandalu: „U našoj tradiciji od davnina se njeguju pokladne zabave i predstavljaju simboliku borbe protiv onoga što ljudi smatraju lošim u društvu. Oštro osuđujem manipulaciju pojedincima, odnosno osobama u te svrhe, što se upravo dogodilo danas u maškaranoj povorci u Brodarici. Šibenik je grad časnih, poštenih i ponosnih ljudi, a meni kao njihovom gradonačelniku je ovakav čin neprihvatljiv“. Imotski gradonačelnik Ivan Budalić (HDZ) stao je u obranu „svojih“ palitelja. Nečuveno.

Rasizam, fašizam, ksenofobija…

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović također osuđuje spaljivanja u Dalmaciji, a Arsen Bauk šef SDP-ovog Kluba zastupnika podnosi kaznene prijave protiv organizatora tih bljutavih „šala“. Imotsko spaljivanje lutaka istospolnog para s djetetom u naručju osobito se negativno dojmilo u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska bivšeg ministra gospodarstva i kolumnista Telegrama Goranka Fižulića. „Trebali bi svi reagirati“, kaže, „uključivši i one koji se bave represijom jer karneval je vrijeme veselja i zabave. Kod nas se to pretvorilo u iskaljivanje mržnje prema onima koji su drukčiji i različiti. Ako palite lutke, zašto sutra ne biste ljude. To je nažalost tako, pogotovo ako je organizirano, to znači da je netko dobio i dozvolu. Jako dobro se znaju imena onih koji su takvu stvar učinili. Ako ih to veseli, onda neka za to i odgovaraju. Imotski je demografski devastiran, ekonomija je na poražavajućoj razini, a svjetska istraživanja pokazuju da se upravo u takvim sredinama češće javlja mržnja koja se onda usmjerava na pogrešne adrese.“

Rasizam, fašizam, nacionalizam i ksenofobija, tvrdi, uvijek nastaju gdje je došlo do ekonomske katastrofe, iseljavanja i siromaštva, a ne tamo gdje sve cvjeta. Ističe da je tako je i u drugim zemljama: „To su uvijek krajevi koji su ekonomski stradali, velika je nezaposlenost, izraženo siromaštvo, a negativna energija se usmjerava prema onima koji nisu ni krivi niti odgovorni. Isto se događa i kod nas. Imotski će na izborima uvijek većinski glasati za HDZ. Nisu gay parovi krivi zato što je danas Imotski u stanju u kakvom jest. Neka ispostave račun za to i za svoje frustracije HDZ-u, ali za to nemaju dovoljno hrabrosti. Više sam nego uvjeren da velika većina onih koji su sudjelovali u tome uopće ne razumiju što je to udomiteljstvo i da su uvjereni da to znači posvajanje. Ali zato postoje oni koji bi takvima trebali objasniti razlike. Postoje institucije koje se time trebaju baviti, ali ako imamo u Saboru ispade kao prošli tjedan, ako je normalno da se tamo ljudi redovno vrijeđaju na nacionalnoj osnovi i na tome se dobivaju politički bodovi, ako to gledamo praktički tri desetljeća, ne trebamo se čuditi onima za koje je normalno da drukčiji budu kamenovani i da se to smatra činom hrabrosti i domoljublja“.

SDP-ov saborski zastupnik (pre)oštra jezika Nenad Stazić se pak prisjeća kako su ideološki ekstremisti prije koju godinu također za karnevala spalili lutku uglednog književnika i kolumnista Slobodne Dalmacije Ante Tomića. Osobito je zgrožen mrzilačkim paljenjem istospolnog para s djetetom u naručju. Kakvi su to ljudi, je li, Hrvati od stoljeća sedomg i bogobojazni katolici od pokatoličenja barbara u režiji papinog izaslanika opata Martina!? „Radije bih gorio s Antom Tomićem, nego živio s tim primitivcima“, žesti se Stazić bez i trunke razumijevanja za „hrvatske tradicije“ kako ih vide HDZ-ovi gradonačelnici Burić i Budalić. „Živjeti s tim primitivcima je daleko teže, nego gorjeti na lomači. Godine 1600. su spalili Giordana Bruna, takav mozak spaliti, a njegovog su inkvizitora proglasili svecem (isusovca, kardinala Roberta Bellarmina, op. a.).“

Nije zgorega podsjetiti da je na figuri spaljenog djeteta u skandalu u Imotskom bila nalijepljena upravo Stazićeva fotografija sa zvijezdom petokrakom na čelu. Domišljato, za vola ubit baš hrgom s imotskog kamenjara, gdje vrcaju iskre za inkvizicijske lomače. Iz udruge Dugine obitelji – koja je neki dan oštro reagirala na izbor kontroverzne osobe za savjetnicu za školstvo predsjednika RH – doznaje se da će i oni kazneno prijaviti organizatora/e spaljivanja u Imotskom budući da se ti „zastrašujući prizori nikako ne mogu opravdati karnevalom“. To je najgrublji izravan poziv na mržnju prema manjinskim i često diskriminiranim društvenim skupinama. Dugine obitelji će se protiv organizatora KD „Bakove svečanosti“ pozvati na čl. 325. Kaznenog zakona, jer je „ovakav čin za svaku osudu i nedopustivo poticanje na mržnju, diskriminaciju i nasilje te širenje neprijateljskog okruženja kako prema duginim obiteljima tako i prema djeci koja svoje djetinjstvo provode u domovima za nezbrinutu djecu“.

Prema medijskom komentaru Daniela Martinovića, koordinatora Udruge duginih obitelji, u Hrvatskoj žive i normalno funkcioniraju gej i lezbijski parovi s djecom, kojima je najveći izazov u dnevnom životu upravo moguće negativno reagiranje okoline. „Prije dvije godine“, podsjeća, „gledali smo simbolično spaljivanje zastave duginih boja i slikovnice ‘Moja dugina obitelj’. Ove godine gledamo spaljivanje gej para koji je odlučio pomoći nekom napuštenom djetetu. Što se iduće mora kako bi naše institucije reagirale? Hoće li premijer, predsjednik, ministrice i ministri i dalje šutjeti u ovakvim situacijama?“ Baš neće, ako se ne mogu nikako izvući, ali neće ni učiniti išta konkretno što bi spriječilo ili barem obeshrabrilo sve koji mržnjom i netrpeljivošću gadno kontaminiraju javni prostor, ali i ugled balkanske miš-države u civiliziranom svijetu.

„Šaljivac“ u strogoj prdekani

Da se šaljivcu oboružanom inkvizicijskim upaljačem – što neće dok je ovakvih vlasti u ovakvoj državi – brzopotezno i bez pardona odreže u instituciji koja „radi svoj posao“ koji tucet mjeseci stroge prdekane s radom za opće dobro koji podrazumijeva razminiranje sumnjivih oranica i šuma prije guljenja krumpira u Iloku, pa tamo održi tečaj snošljivosti i suživota bez kojih nema zajedničke „kuće svih nas“, ne bi se ni svijećom našlo maškara što umjesto Krnje spaljuju – papirnate ljude s djecom u naručju. I, dakako, ne bi se našlo ni ministra gospodarstva Darka Horvata (HDZ), odlučnog do bola neprijatelja „svakog oblika nasilja i svega što prejudicira nasilje“, s figom u džepu tipa ako, ali, itsl.

„Ja sam ponaosob i kao potpredsjednik HDZ-a izričito protiv svakog oblika nasilja i svega što prejudicira nasilje“, ozbiljno će ministar Horvat i smjesta se hvata za slamku ako, ali, itsl. „S obzirom da smo u razdoblju poklada, maškara, sjetimo se spaljivanja lutke premijera Plenkovića i aktualnog predsjednika Milanovića. Ako ćemo to gledati kao šalu, u kontekstu dana u kojem se to dogodilo, onda nekako mogu razumjeti. Drukčije apsolutno nikako. Svakom nastojanju i sijanju mržnje treba stati na kraj bez obzira u kojem dijelu Hrvatske, koje god dobi bili ljudi, koje nacionalnosti, spola…“ Spaljivanje makar i papirnatih ljudi s papirnatim djetetom u naručju ili bilo kako ne može se i ne smije razumjeti – ama baš nikako. To nije šala, to je patologija koja se odgovarajuće liječi. Vlasti Bijedne Naše imaju sve medikamente, znaju dijagnozu i postupke liječenja, ali nemaju političku volju ni najobičniju, ljudsku hrabrost.

Sve drugo su priče za hlebince. Do sljedećeg mrzilačkog skandala oko kojega će se larpurlartističke muhe iznova sjatiti kao oko onog smrdljivog sekreta iz čmara među debelim mesom.

tacno

Htio sam, priznajem javno, okoristiti se rezultatima rada nedavno održane radionice za kreativno pisanje pri slavonskobrodskom Kul centru. Htio sam, izjavljujem pod materijalnom i krivičnom odgovornošću, bezočno pokupiti vrhnje tuđih ulaganja i napora. Htio sam vrbovati one koji pohađaju radioničku izobrazbu, novostvorene šegrte, kalfe i majstore kontinuiranog kretivnog pisanja, a zatim iskoristiti njihovu, u radionici stečenu, snalažljivost i vještinu oblikovanja tekstova, za šljaku na portalu SBPeriskop.

Htio sam ispiljenim kreativcima, nakon što su dobili papir kojim im se priznaje umijeće, poručiti:

OVDJE JE RADIONCA KREATIVNOG PISANJA, OVDJE OBJAVI SVOJ TEKST!

Kako bih ostvario svoj sebični naum, napravio sam pakleni plan. Lukavo sam i s predumišljajem zamolio tri osobe uključene u priču oko radionice za kreativno pisanje da polaznicima radionice prenesu moj prijedlog da svoje znanje, potrebu da pišu, namjeru da opisuju svijet u sebi i sebe u svijetu, hrabrost da se suoče s javnošću, oblikuju u tekstove koji bi bili objavljeni na portalu. Bila bi to nesumnjiva potvrda zadobivenih umješnosti, spisateljskih vrlina, jasnih stavova o vrijedostima u društvu, dokaz da se isplatilo slušati predavanja, upijati tajne zanata, potrošiti vrijeme na oblikovanje misli prema zakonima kompozicije s ciljem kritike i prevrednovanja postojećeg. Ako netko nije znao da se u meni krije nezajažljivi, prljavi eksploatator, sada zna na temelju ove nemoralne ponude koju sam proslijedio radioničarima da treniraju i pokazuju intelektualne mišiće u sbperiskopovoj teretani za stjecanje kondicije stvaranja tekstova.

Nažalost, moj plan izrabljivanja u koji je bila uključena možebitna afirmacija onih koji bi se odlučili pisati, za sada nije uspio. Prva osoba i ja nismo se razumijeli baš kao u vicu o gluhom čovjeku koji je krenuo na pecanje, Njegov susjed ga je upitao ide li na pecanje, a on je odgovorio: „Ma ne! Idem na pecanje“. Pričali smo o istome, o praktičnom angažmanu polaznika, ali osoba nije čula što joj govorim. Osoba isto tvrdi za mene. Druga osoba je sve shvatila, ali nije stigla od aktivnog praćenja predavanja stati pred kreativce u nastajanju, kako bi im priopćila informaciju o šansi koju im nudi SBPeriskop. Treća osoba je, tvrdi, razgovarala s nekolicinom učenika zanatskih tehnika pisanja. Saznajem da su jedni među njima, amateri bez stidljivosti, pitali koliko se plaća po kartici (!!!), a da drugi tek savladavaju strahove od javnog čitanja, i kako o njihovoj smjelosti za javno puštanje teksta i javnu kritiku napisanog ,ne treba trošiti riječi. Osobi sam odgovorio da je SBPeriskop slobodarski poligon za praktične vježbe koje ponekad prerastu u prave bitke za istinu, kako nema prihoda, i da nije na jaslama grada Broda kao neki portali koji od njega dobivaju 77 000 kn godišnje i koji tim novcem plaćaju suradnike. Zaključio sam dijalog konstatacijom kako je žalosno da nitko od kreativaca nema ambiciju javno ovjeriti novostečeni spisateljski kapital nekim svojim uratkom. Nisu valjda, obrecnuo sam se netolerantno kao da sam u crkvi, pohađali tečaj kako bi bolje pisali svoj intimni dnevnik i e-mailove okolo.

Glede & unatoč poraznim spoznajama i iskustvima s pridobijanjem kreativaca, ponovo im nešto izravnije upućujem poziv, jer vjerujem da svoju želju za iskazivanjem ne žele zatomiti. Dakle, kreativci iz radionice i izvan nje, bez ikakve dvosmislenosti pozivam vas na suradnju, jer tvrdim:

OVDJE JE RADIONCA KREATIVNOG PISANJA, OVDJE OBJAVI SVOJ TEKST!

Hoće li utemeljitelj platforme Wikileaks biti izručen SAD-u? O tome od ponedjeljka raspravlja jedan sud u Londonu. No o čemu se zapravo radi kada je u pitanju slučaj Assange?

Čime je to Assange razljutio SAD?

2010. Wikileaks je objavio oko pola milijuna tajnih dokumenata koji između ostalog svjedoče o ratnim zločinima američkih vojnika u Iraku i Afganistanu. Javna percepcija ovih ratova je ovim objavljivanjima potpuno promijenjena. Sljedeći udarac na vjerodostojnost američke vanjske politike uslijedio je godinu dana kasnije kada je Wiikileaks objavio preko 250.000 strogo povjerljivih poruka američke diplomacije koji su bacili ne baš pozitivno svjetlo na rad američkih diplomata.Zbog toga je nekoliko vodećih američkih političara Juliana Assangea okarakteriziralo kao “high-tech terorista” kojeg treba goniti svim sredstvima.

Sadašnji ministar vanjskih poslova Mike Pompeo je 2017., tada još kao šef CIA-e, Wikileaks nazvao “nedržavnom neprijateljskom tajnom službom”. Još 2010. Assange je optužen od strane jednog porotničkog suda koji je zasjedao u tajnosti. Tek od 2019. su točke optužnice poznate javnosti. Kritičari ove optužnice doživljavaju kao težak napad na slobodu tiska.

Što se konkretno predbacuje Assangeu?

Još u travnju 2019. američko Ministarstvo pravosuđa je 48-godišnjem Australcu samo predbacivalo kazneno djelo pomaganja pri hakiranju vladinih računala. Za to kazneno djelo je predviđena kazna od pet godina zatvora. Američko pravosuđe bi bilo prisiljeno ostati pri ovoj optužnici jer zakon o ekstradiciji dozvoljava kasnije suđenje samo na temelju optužnice zbog koje je i nastupila ekstradicija. S obzirom na to da se odgovornima u Washingtonu pet godina zatvora činilo premalo, lista optužbi je u svibnju 2019. proširena na 18 točaka, između ostalog i zbog kršenja zakona o špijunaži iz 1917. Sada Assangeu prijeti 175 godina zatvora.

Prosvjedi u Londonu protiv izručenja Juliana Assangea (srpanj 2019.)

Julian Assange prema optužnici nije samo pasivno primao informacije od svog izvora Chelseae Manning nego ju je aktivno poticao i prisiljavao na isporučivanje uvijek novih dokumenata. No prema izjavama bivšeg pravnika New York Timesa, Jamesa C. Goodalea, ovakva praksa je sastavni dio istraživačkog novinarstva. Prema njegovom mišljenju američka vlada ovom optužbom vrši ogroman pritisak na istraživačke novinare.

Manning već gotovo godinu dana sjedi u pritvoru čime ju se želi prisiliti na davanje iskaza protiv Assangea. No ona to odbija usprkos dnevnoj novčanoj kazni od 1.000 dolara.

Kakvi su trenutni zatvorski uvjeti za Assangea?

Assange od prisilnog prekida svog azila u veleposlanstvu Ekvadora u Londonu sjedi u zatvoru Belmarsh gdje vladaju visoke sigurnosne mjere. Do nedavno je Assange boravio u izolacijskom traktu. Prema mišljenju specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih naroda za mučenje, Nilsa Melzera, Assange pokazuje jasne simptome psihičkog mučenja između ostalog i zbog višegodišnjeg boravka u skučenom prostoru veleposlanstva Ekvadora. Prije nekoliko dana preko 200 liječnika je u stručnom časopisu Lancet apeliralo zbog lošeg zdravstvenog stanja Assangea. Ako Assange u zatvoru umre, onda će to biti posljedica mučenja, stoji u otvorenom pismu. U međuvremenu se Assangeovo zdravstveno stanje popravilo.

Ima li Assange pristup odvjetnicima?

Assange bi trebao biti izručen SAD-u ali nema pristup svojim američkim odvjetnicima. I njegova britanska odvjetnica se žali da joj se ne daje dovoljno vremena kako bi se sa svojim klijentom pripremila za slučaj. Assange nema pristup računalu, jedini kontakt s vanjskim svijetom ide preko pošte. Donedavno, prema izjavama Nilsa Melzera, Assange u svojoj ćeliji nije smio držati ni sudske spise. Prema Melzeru to znači da se Assangeu uskraćuje temeljno pravo da se brani sam.

Tijekom svog boravka u veleposlanstvu Ekvadora Assange je bio danonoćno pod prismotrom. Snimali su se i zaštićeni razgovori s odvjetnicima a privatna tvrtka koja je vršila promatranje je ove podatke vjerojatno ustupila Amerikancima čime svaka šansa za pravedno suđenje pada u vodu.

Washington želi Assangea na optuženičkoj klupi

Zašto je Assange sedam godina tražio azil u veleposlanstvu Ekvadora?

Prvenstveni razlog za boravak u diplomatskom predstavništvu je bilo izbjegavanje ekstradicije SAD-u. Formalno je Assange izbjegavao izručenje Švedskoj gdje je trebao biti ispitan zbog optužbi za seksualnu prinudu. Do ispitivanja je došlo tek šest godina kasnije, u studenom 2016. Prema mišljenju specijalnog izaslanika UN-a Melzera ovdje se radi o svjesnom otezanju procesa s isključivim ciljem da se našteti Assangeovom ugledu i kako bi ga se i dalje držalo u azilu u veleposlanstvu.

Što se dogodilo s optužbama o silovanju u Švedskoj?

Činjenica je da u izjavama dvije žene, na kojima je švedsko pravosuđe izgradilo optužnicu, nikada nisu govorile o silovanju. One su se u kolovozu 2010. obratile švedskoj policiji jer su htjele Assangea prisiliti na AIDS test.

Državno odvjetništvo je zaključilo kako izjave dviju žena nisu dovoljne za podizanje optužnice zbog kaznenog djela. Jedna druga državna odvjetnica je preuzela slučaj i pokrenula europski postupak izručenja ali u svrhu davanja izjave. Slučaj je u potpunosti obustavljen u studenom 2019. zbog pomanjkanja dokaza.

Što očekuje Assangea u slučaju izručenja SAD-u?

Jedan porotnički sud u saveznoj državi Virginiji. Prema američkim zakonima članovi porote moraju odgovarati strukturi stanovništva u okolici. Sud u gradiću Alexandria se nalazi u blizini Washingtona i važnih institucija poput Pentagona, sjedišta CIA-e. U poroti će se tako neminovno naći i djelatnici ovih službi a shodno tomu će biti i njihov stav tijekom suđenja i prilikom donošenja presude u kojoj će se raditi i o nacionalnoj sigurnosti.

Slučaj se nalazi u rukama sutkinje Leonie Brinkema koja je poznata po svojoj strogoći. Tko se ovdje nađe na optuženičkoj klupi ima male šanse za oslobađajućom presudom. Većina optuženih stoga pribjegava manjem zlu: dogovoru s tužiteljstvom. U zamjenu za djelomično priznanje blaža kazna. Julian Assange se u svakom slučaju ne može nadati poštenom suđenju, a ne očekuje ga ni milost.

dw

Russia Today Francuska (RT France) odlučila je angažirati Alain Juillet, bivšeg šefa obavještajnih službi u DGSE-u, da vodi geopolitičku emisiju. Radi se o osobi koja poznaje sve tajne, a u mnoge je osobno organizirala i u njima participirala.

Alain Juillet, bivši šef obavještajnih službi pri DGSE-u (Francuske vanjske obavještajne službe), dva puta mjesečno bit će domaćin geopolitičkog programa na francuskom ogranku ruskog informativnog kanala RT.

13-minutna emisija, nazvana “Izvor”, započet će u ožujku i pokrivat će teme poput “diplomacije, sukoba, terorizma, sigurnosti, ekonomske inteligencije…”, navodi se u priopćenju.

“Bez ikakvog ideološkog razmatranja, real geopolitika mora omogućiti građanima da bolje razumiju objektivnu stvarnost”, objašnjava u priopćenju za medije Alain Juillet, 77-godišnjak, bivši visoki dužnosnik besprijekorne karijere, koji je također bio predsjednik CDSE-a.

„Alain Juillet ima izvanredno znanje i priznatu stručnost. Jako sam sretna što imam osobnost ovog gorostasa među nama. Sigurna sam da će našoj publici pružiti dublji uvid u geopolitičke procese u svijetu“, rekla je Ksenija Fedorova, predsjednica i CIO RT France.

Tko je Alain Juillet?

Alain Juillet je počeo karijeru u specijalnim postrojbama kao padobranac. Nastavio je karijeru u privatnom sektoru. 2002. postavljen za direktora DGSE, nakon čega je prebačen za desnu ruku ministru da razvije odjel za “ekonomsku inteligenciju” Francuske. Umjesto da prepisujemo razne članke iz mainstream medija, rezimirat ćemo sve ono što misli i govori Alain Juillet. Sve se može provjeriti na postojećim javno objavljenim snimkama. Da krenemo:

Afera Skripal, propaganda ili realnost

Alain Juillet: Nemam konkretnu informaciju o ovom slučaju, međutim ne vjerujem da je Putin bilo što učinio. Skripala su Rusi davno sudili i osudili. Bio im je pri ruci. Da su što željeli učiniti, učinili bi. Radi se o izdajici koji je ugrozio ruske obavještajce i takve niti jedna zemlje na štedi. Postoji mogućnost da su Skripala pokušali ubiti Rusi, ali Putin sigurno ne.

O uništavanju Iraka

Alain Juillet: Bili smo izmanipulirani. Rat u Iraku je bila manipulacija. Jasno je svima da Irak nije imao nikakvo oružje za masovno uništavanje, a s druge strane smo u Iraku imali ekonomsku katastrofu. Da su željeli napraviti nuklearno oružje to ne bi mogli napraviti. Stvar je jasna. Amerikanci su bili uvjereni da će Saudijska Arabija eksplodirati i željeli su se dokopati Iračkih naftnih polja. Druga stvar je bila odluka Iraka i drugih zemalja da izbace dolar iz trgovine naftom.

Jesu li Rusija i Engleska bile blizu rata?

Alain Juillet: Odnosi Velike Britanije i Rusije su bili preplavljeni špijunskim aferama. Sve je to obični show za javnost. Theresa May je samo iskoristila priliku za svoju promociju zbog krize Brexita.

Operacije pod lažnog zastavom (False flag)

Alain Juillet: To se radi, ali vas ne smiju uhvatiti. Rainbow Warrior je naša pod lažnom zastavom izvedena operacija, ali su nas udarili po prstima zbog korištenja švicarske putovnice. Toga je uvijek bilo. Kada se vrše slične operacije, treba se zaštititi. Najbolja zaštita je korištenje raznih stranih identiteta i stranih putovnica. Niti jedna zemlja ne voli da se koriste njene putovnice.

Jesu li obojene arapske revolucije potpomognute od strane zapada?

Alain Juillet: Stvar je jasna. Postoje jaki signali da je postojala koordinacija. Amerikanci su shvatili da gube moć u Tunisu, Egiptu i Turskoj. Amerikanci su stvorili Muslimansku braću, jer su se bojali islamista. Pokušali su kontrolirati situaciju, ali su Muslimanska braća svuda bila odbačena osim u Turskoj. Čak malo tko zna da je u Egiptu bio organiziran referendum i da je velika većina Egipćana odbacila Muslimansku braću.

Libija, Sarkozy i Bernard-Henri Lévy (BHL)

Alain Juillet: Najveću odgovornost za Libiju ima Bernard-Henri Lévy. On je postavio džihadiste na vlast u Libiji. Nismo uvijek na strani dobrih, nekada smo primorani raditi i sa zločincima. Koristimo ih za proxy ratove kako bi pomogli svojim prijateljskim zemaljama.

Na pitanje da navede primjer proxy rata – Alain Juillet govori o ratu u bivšoj Jugoslaviji

Alain Juillet: Nakon Titove smrti tamo je bilo problema. Njemačka je odmah isprovocirala odvajanje Hrvatske, a nakon toga su nas ohrabrivali da vodimo rat, pogotovo na teritoriju Bosne i Hercegovine. Na pitanje tko ih je ohrabrivao, Alain Julian veli: “NATO je stajao iza svega”. Rezultat je katastrofalan. Ratom smo stvorili zemlje iz kojih nam dolazi kriminal u Francusku [droga, oružje i prostitucija n.r.].

Lažne vijesti – Fake News

Alain Juillet: Lažne vijesti su uvijek postojale. Svi su ih koristili. Interesne skupine i države. Nakon Oktobarske revolucije, Rusija je radila na informativnoj manipulaciji i u tom domenu je dosegla vrhunac. Svi su koristili njihovo iskustvo, bez izuzetka. Danas možete provući masu lažnih informacija. Uz istinu, često se provuće laž. Najbolje lažne vijesti su one koje u sebi imaju veliku dozu istine. Primjer je Burma gdje govorimo o genocidu, ali nitko ne govori o Bengladešu i muslimanskoj populaciji koja je vrlo agresivna. Sukob u Burmi je započelo lokalno muslimansko stanovništvo. Druga lažna informacija se tiče francuske tvrtke Total koju su optužili da zapošljava djecu u Burmi, a optužbe si bile kreirane od A do Z prateži scenarijo filma “Most na rijeci Kwai”. Sve je bila laž.

Jesu li krivi novinari i rade li za tajne službe?

Alain Juillet: Ništa više nije isto kao prije. Danas informacije stvaraju agencije, a ne novinari. Novinari traže informacije u mainstream medijima, ali ih nitko ne provjerava, pogotovo ne one koje pišu agencije. Novinari su umreženi ideološki i karijerno. Informacije koje dobivaju su obojene. Novinare treba učiti kako se paziti manipulacija i da ne vjeruju ono što im se govori.

Država i obavještajna služba

Alain Juillet: Političari više ne slušaju što im službe govore. Primjer je Colin Power koji je lagao, a sve se temeljilo na nevjerodostojnom dokumentu. Dogodilo mi se osobno da osobe iznad mene ne žele čuti sto su činjenice, riječima: “Gospodine, ne slažem se s vama, to je laž”, iako je sve bilo provjereno 100%.

Sirija – “Demokracija za male djevojčice” ili?

Alain Juillet: Mnogi znaju da je Sirija stvar plinovoda. Sada znamo i početak priče. Izbor Bashar al-Assada da odabere projekt Irana koji bi izgradio luku u Siriji za svoj plin, a ne da zarađuje od prolaza plinovoda Saudijska Arabija, Katar, Jordan, Sirija je bio odlučujući. Nakon 15 dana od odluke, “slučajno” su počeli nemiri. Tartus je ruska baza. To se ne smije dirati. Rusi su na početku bili pasivni, a Putin nije bio veliki prijatelj Assadu. Izrael je također imao dogovor sa Sirijom do atentata na libanonskog premijera. Cilj je bio kontrolirati Liban. Rusi su reagirali tek kada su džihadisti ugrozili bazu. Postoje javni dokumenti koji sve potvrđuju.  Putin je iskoristio momenat da testira sve svoje oružje. Svi su bili iznenađeni jer nisu vjerovali da su se Rusi tako razvili. Izraelski zrakoplovi više ne lete kako su letjeli prije. Poruka Izraelcima je poslana.

Izrael u svemu

Alain Juillet: Izrael igra vrlo čudnu igru. S jedne strane govore, ne podupiremo Iran, a s druge strane su podupirali Iran u ratu protiv Iraka kojeg smo mi naoružavali. Treba biti oprezan. Sve je politika. Izraelci pokušavaju ojačati veze s Amerikom koje su uništene za vrijeme Obame. Palestina je strašan problem. Od početka se ne želi naći rješenje. Od 1948. lažemo Palestince da će se moći vratiti svojim kućama. Gaza je koncentracijski kamp. Ljudi se ne mogu kretati niti loviti ribu. To je gore nego geto.  To treba riješiti, jer ono što Trump nudi nije jasno.

Jordan i Turska

Alain Juillet: Jordan nastoji biti neutralan. Jordan je zamijenio Liban koji je bio jedna vrsta bliskoistočne Švicarske. Nitko nema interesa da Jordan ima problema. Svi se služe Jordanom za neutralno mjesto susreta. Turski predsjednik je vrlo lukav. On je sve, samo ne lud. Vrlo je blizak Muslimanskom bratstvu. Prakticira “takiju” (manipulaciju). Amerikanci ga trebaju jer ga koriste da pritišće Europu. Zavjera tj. vojni puč je u velikoj mjeru bio istinit. Osobe koje su pomogle Erdoganu su na kraju shvatile da su pogriješile, te su pokušale da ga smijene. Nije funkcioniralo. Erdogan je to inteligentno iskoristio i počistio sve. Sada sjedi na tri stolice: američkoj, ruskoj i iranskoj. Više ne vjeruje CIA-i koja ga je pokušala maknuti. Kurdistan neće nikada postojati osim u malom dijelu Iraka, a pogotovo neće nikada imati pristup moru.

Daesh

Alain Juillet: U velikoj mjeri smo mi odgovorni. Mi smo pomogli da se stvore i da se obogate jer je to bio naš interes. Naftu koju su izvozili išla je u naše rafinerije. Nikada nismo bombardirali kamione, pod izgovorom da su šoferi kamiona civili, što je ludilo. Rusi su to efikasno riješili i sasjekli sve izvore prihoda džihadista.

Alstom (prodana industrijska tvrtka Amerikancima) – Operacija pljačkanja francuske tehnologije

Alain Juillet: Radi se o organiziranoj operaciji u kojoj je sve pripremljeno. Postoje tajno snimljeni razgovori. Sve dok se nije prodana, tvrtka Alstom je bila “pred slomom”. Dan kada je sve bilo gotovo, Amerikanci izjavljuju da se radi i super rentabilnoj tvrtki Tko se to zafrkava s nama? Bio sam šokiran jer najveći dužnosnici u državi nisu razumjeli što de događa. Bili su nesvjesni. Tek kada je sve bilo gotovo, priznali su da su pogriješili. U državnom vrhu postoji jedna razina naivnosti, a možda i nešto drugo. Svi su oni iz istih škola i svi su uvezani. Zadnjih 50 godina smo stvorili sustav koji ne funkcionira. Problem je politika. Svi su isti, ali postoje osobe koje imaju sposobnost nešto učiniti. Kada postoji volja,  put se stvori.

Na pitanje: “Imate li povjerenja u francusko pravosuđe”, kratko odgovara:

Alain Juillet: Ovisi.

Snowden

Alain Juillet: Snowden je otvorio oči onima koji nisu vjerovali što se događa. Čak i sada, kada se sve zna, mnogi i dalje ne vjeruju da su nam naši partneri “uvalili”. Već prije 30 godina se sve znalo, ali sve je to daleko od infantilizirane javnosti. Knjige daju sve informacije, ali ljudi više ne čitaju. Realnost je bolja od romana. Snowdena treba ostaviti tamo gdje je sada, jer mu je tamo dobro. Francuska ima sposobnost zaštiti osobe slične Snowdenu – ljude i tehniku.

Znate li što o NATO mreži GLADIO?

Alain Juillet: Naravno. Treba sve staviti u kontekst. Nakon 2. svjetskog rata, Rusija je ušla u gotovo sve zemlje istočne i sjeverne Europe. NATO je bio s druge strane. Svi su se bojali da će Rusi ići dalje i zauzeti sve zemlje. Neki su to ozbiljno mislili. Tada je NATO stvorio mrežu GLADIO koja je za cilj imala stvoriti lokalni otpor u slučaju ulaza Rusa. Međutim, u Italiji je došlo do strašnog zločina gdje je ekstremna desnica unutar mreže GLADIO vršila atentate. Nešto slično čine danas islamisti.

Slobodno zidarstvo – Masonstvo. Što mislite o njemu?

Alain Juillet: U krizi je. Nije mrtvo, ali je u krizi. Slobodno zidarstvo je u 18. stoljeću nudilo odgovore koji se nisu mogli dobiti u kraljevini i diktaturama. Jedino mjesto gdje se moglo slobodno pričati, bez rizika da vas zatvore, bila je loža. To je odlično funkcioniralo u Francuskoj i Engleskoj. U 19. stoljeću se počela miješati politika. Englezi su preko masonskih loža pokušali širiti svoj utjecaj u Francuskoj koja je to isto radila u Africi. Masonstvo služi da detektira kvalitetne ljude i da ih izdigne. S te strane masonstvo je vrlo korisno. Ne krijem da je bilo i loših poteza. Opasnost unutar loža su korupcija. Mislim da masoni ipak imaju budućnost jer su jedini koji njeguju određene vrijednosti kao što su jednakost, bratstvo, sloboda i tolerancija. Za mene su to vrlo bitne vrijednosti. Tu moramo spomenuti deizam. Upravo u toj grupi masona sve se odvija preko poniznosti koja je za mene kvalitetna ljudska osobina.

Bitcoin

Alain Juillet: Bitcoin je novac kriminalaca, ali i za financiranje tajnih operacija. Do danas, Bitcoin je služio kriminalu. Ne kažem da u budućnosti, neće evoluirati. Prije nismo ništa kontrolirali, sada možemo. Osobno sam za novac koji ne poznaje granice, ali sam protiv njegove loše uporabe. Kriminalci su na početku odmah shvatili kako iskoristiti Bitcoin.

Koliko zarađuje Alain Juillet?

Alain Juillet: Prije nego sam postao glavni obavještajac Francuske radio sam kao direktor u Marks & Spencer. Dan kada sam prihvatio funkciju, plaća mi se umanjila za 8 puta. Moja će vam supruga objasniti da nije smiješno. Prihvatio sam zbog funkcije, jer osobno nisam osoba koja voli novac. Malo osoba iz privatnog prelazi u javni sektor. Volim američki sustav. Tamo kada se promijeni politička vlast, osobe u javnog sektoru bivaju izbačene. Odlaze u privatni sektor da se financijski oporave, a onda se iznova, obnovljeni, vraćaju u javni sektor.

Jeste li sačuvali neke tajne dokumente da se zaštitite?

Alain Juillet: Ne, to se ne smije, ali dosta toga imam u glavi.

Golanska visoravan

Alain Juillet: Golanska visoravan je vezana za vodu, ne za naftu. To će se možda promijeniti jer su Izraelci napraviti tvornice za desalinizaciju vode.

Savjet za mlade generacije

Alain Juillet: Mislim da živimo u fantastičnim vremenima. S internetom smo ušli u novu dimenziju. Ovo je odlična prilika za one koji znaju kako iskoristiti moment. Onog momenta kada imamo pozitivnu viziju budućnosti, kada prekinemo plakati nad svojom sudbinom, sve je moguće. Sve se mijenja. Oni koji razumiju i opažaju stvari oko sebe, napravit će rezultat. Žalim što nisam malo mlađi.

Kako danas treba čitati medije

Alain Juillet: Treba čitati i ne vjerovati u ono što pišu. Osobno sam pretplaćen na razne baze, pogotovo čitam vijesti iz Irana koji puno zna o Libanu, Izraelu i drugim zemljama. Ne treba sve uzimati zdravo za gotov, ali treba usporediti s drugih izvorima iz SAD-a i Izraela. Nakon što sve pročitate, dobit ćete ideju što je prava istina.

Rusija, NATO, Švedska, Arte,…

Alain Juillet: Mislim da Francuzi i Nijemci ne smiju dozvoliti da ih manipuliraju Anglosaksonci. Amerikanci imaju deset puta veći vojni proračun od Rusa. Zar stvarno mislite da Rusi predstavljaju opasnost za Ameriku? Kinezi troše 210 milijardi, Saudijska Arabija 105 milijardi. Hoćemo li postaviti naše trupe na granicu Saudijske Arabije koja troši dva puta više novaca od Rusije? Vidimo da je to sve manipulacija. Europa je željela od Rusije stvoriti neprijatelja jer je mislila da je Rusija slaba. Američki demokrati su poticali konflikt zajedno s neokonzervativcima. Kinu nisu dirali jer postoje poslovni odnosi, a pri tome Kina se ne da zezati. Rusi također znaju biti nezgodni, ali to je dio komunikacije.

Kolaps

Alain Juillet: Oduvijek se priča o kolapsu svijeta. To nas gura da razmišljamo i pripremamo se. Ali ne treba ići previše daleko.

“Francuska nema prijatelja, nego samo partnere”
fraza je koja nam se urezala tijekom intervjua, a što treba vrijediti za sve zemlje.

Nekoliko reakcija francuske publike glede angažmana Alaina Juilleta na Russia Today

Zastrašujuće je što smo zbog Macronovog režima prisiljeni gledati RT France kako bismo gledali pluralističke rasprave i sada geopolitiku. Sve ovo je zabranjeno na kanalima kojima upravljaju Macron i njegovi oligarhijski prijatelji.

Razina gostiju na RT France je daleko viša od onoga što možemo vidjeti na drugim medijima.

RT je izvrstan kanal (kvaliteta rasprava i izvještaja, sloboda izražavanja, uključujući kritiziranje Putina) i posebno informacije i slike koje su skrivene na francuskim kanalima. To je uzrok nervoze koja je zabilježena u političko-medijskom mikrokozmosu, a samim tim i omalovažavanje ovog kanala.

RT France je trenutno jedini istinski neovisni informativni kanal u Francuskoj, što je sramota za Francusku! Francuska je postala zemlja sa strašno neuspjelom demokracijom.

Nježno, polako, pažljivo, moglo bi se učiniti kao da je iskusni, zavodnički uvod u ljubavnu igru, pogotovo zato što se odmah susrećemo s Njom i s Njim, koji također odmah, u prvoj rečenici, dobivaju imena, prosto, ako nije baš primjereno reći: drsko jednostavno, a ono će biti: previše jednostavno, uvlači nas Miljenko Jergović u pripovijedanje o kome unapred ništa ne znamo. Baš je „uvlači“ prava riječ, nekako se dade naslutiti iz saznanja da Oni iz Beča kreću oko jedan zato što Ona nije mogla ranije iz biroa; ne kazuje autor zato što nije mogla ranije izaći iz biroa, izostavljanjem riječi i radnje koja se podrazumijeva sprema nas na vihor, kovitlac događaja, osoba, mjesta, životnih priča, i tek će se kasnije potvrditi kako bi riječ „uvodi“ uistinu bila preblaga i premirna za ono što slijedi.

Naslov nam ništa ne govori, nije to Sarajevo, plan grada, ili: Levijeva tkaonica svile, Selidba, Hauzmajstor Šulc ili Otac, kad preko samog naslova, kao preko staklenog mosta koji povezuje dva ruba provalije, svejedno da li vodene, šumovite ili stjenovite, ipak dobivamo manje ili više suptilan nagovještaj o čemu bismo mogli čitati, što nas čeka s druge strane mosta. Ali – Herkul – ništa ne govori, asocijaciju na junaka iz grčke mitologije treba odmah odbaciti, nije Jergovićev način komuniciranja sa čitaocem biti tako jednostavno i prosto, čak ni prostoprošireno, prepoznatljiv.

A i zašto bi Jergović posezao za tuđom mitologijom, tamo nekom, recimo, grčkom, morao bi se, ne možda, nego sigurno, pomučiti tražeći način kako ju približiti čitaocu, prije bilo kakve fabule objašnjavati tko su bili Zeus i Alkmena, Amfitrion i Hera, Euristej i Augije, a tko pak kretski bik, nemejski lav ili Herionova goveda. I ne bi bilo dovoljno samo konstatirati da su bogovi Herkula, nakon što je uspješno odradio dvanaest teških zadataka, primili na Olimp, a on se, uza sve to, još i oženio Hebom. Sve je likove i junake, dobitnike i gubitnike, bogove, kraljeve, svemoćne im rođake i niodkoga zaštićene podanike, Miljenko Jergović, kao suptilni i iskusni promatrač i tragač, našao i vidio u sveobuhvatnom kompletu domaće ovovremenske mitologije, tu, kraj njega, nije ju bilo potrebno pomno tražiti jer se na svakom koraku nudi hvatanju, uzimanju, prihvaćanju, grljenju i maženju, opet je neka ljubavna igra u trajanju, a kako i ne bi bila kad ta naša mitologija samo želi da joj se prizna vrhnaravna moć. I eto nas kraj Herkula! Tik uz njega, iza i ispred, na njemu, u njemu, u pogledu mu, neizrečenoj misli, neslućenoj namjeri, nerazumljivom pokretu. Nas čitalaca, nesigurnih u što smo se uputili onog trenutka u kome smo uzeli Herkula u ruke, s namjerom samo pročitati novi Jergovićev roman, naći malo topline u nečijim životnim doživljajima, ne moraju nužno biti autorovi, nama je važno pronaći sličnost, naježiti se od emocije podsjećanja na našu šetnju našim obalama, ulicama i uzbrdicama u našim nekadašnjim sarajevima.

Sad nas eto u novom, drugačijem, neobičnom i neočekivanom stvarno-izmišljenom djeliću konkretnoga svijeta, obgrljenih Herkulovim ogromnim rukama, stegnutih u njegov zagrljaj, ugniježdenih u njegovom krilu, učvršćenih njegovim bedrima, smanjenih pritiskom njegovih stopala – on nam garantira stanje nepokretnosti i položaj stabilnosti, e sve da bi nas spasio, sačuvao od bilo kakve iznenadne promjene u kojoj se ne bismo snašli, sve je naše pod njegovom kontrolom i mi možemo biti najsretniji dio ljudskog roda na kugli zemaljskoj, a bogme i šire, nije moguće da isti takav, ili sličan našem Herkulu, postoji još u bilo kom svemirskom sazviježđu. Ako je još itko toliko nezreo, nerazuman i nepametan, pa bi eventualno krenuo raščlanjivati, a to bi značilo secirati Herkulove namjere i postupke, taj je unapred trajni i vječni gubitnik; Herkul će ga svakako nadživjeti i jedino on će ostati upamćen, svi drugi su samo figure od blata, postojane u jedno ili dva godišnja doba, jesen i zimu, prva mijéna ih uništava, razvodnjava, otplovljava, i već u trećem i četvrtom godišnjem dobu kao da nikad nisu postojali.

Naš Herkul nema potrebu nama prijetiti svojom nadnaravnom snagom, jer mi smo svjesni da smo u potpuno novom stanju kojim vladaju drugačija pravila igre, samo snaga, samo snaga… i samo moć, samo moć…; stoga je i nama, njegovim podanicima, bolje ne pokazivati kako povremeno umijemo i razmišljati. Na to nas dovoljno uvjerljivo, sigurno i eksplicitno upućuje samo ime glavnog junaka.

Da, mogao je Jergović junaku dati i neko drugačije ime, roman nasloviti sa stotinu drugih riječi a da je sadržaj identičan ovom izvornom, mogao je naslov biti, recimo, Albert Fish, Kasim, Vratnik, Strašni, Nikšić, Ćumur… sve su to likovi, svojevrsni junaci romana. Uostalom, ako ćemo Herkula samo čitati kao roman u kom čekamo i pratimo što će se sljedeće zbiti, onda moramo zaključiti da Herkul, zapravo, i nije glavni lik romana. Tom skrajnutom konstatacijom ne želimo uplašili budućeg čitaoca – neka ne sumnja, roman vrvi događajima, putovanjima, gradovima, poslovima, susretima, dolascima i odlascima, smrtima i ljubavima, bitkama i ratovanjem, ambasadama i policijama, epidemijom trbušnog tifusa, nogometnim utakmicama, saobraćajnim nesrećama i sudskim procesima za verbalni delikt – skoro nevjerojatno da je na samo 163 stranice – pogotovo što smo navikli na možda čak i manje radnje, što nikako ne znači i manje zanimljivog sadržaja, u znatno obimnijim Jergovićevim romanima – približeno nam, i to vrlo dokumentarno, sigurno, bez truna sumnje je li baš tako bilo, mnoštvo situacija od kojih bi svaka mogla izatkati svoju jedinstvenu priču.

A priču nam nudi sve i jedan lik koji upada u radnju od prvih, Jergovićevo-Herkulovih riječi: „Zeko hop, zeko hop!“ do posljednjih, Jergovićevo-Gabrielle von Mackensen riječi romana „Lice mu se raširi u osmijeh, još širi, pa najširi, i Herkul poče da govori“. Između te dvije rečenice: bajka, crtani film, ljubavni, erotski, kriminalistički, ratni, muzički, film ceste, tragedija i komedija, dokumentarac i znanstveno-fantastični film … s vrhunskim glumcima u kadrovima i epizodama što ih samo nadnaravna mašta može osmisliti – nadnaravna zato što nam sve djeluje poznato, kao da smo i sami bili akteri u konkretnoj sceni. A nismo. Samo proživljavamo svoje osobne mitologije, Jergovićevim junacima slične, historijski bezvrijedne, ali lično – herkulovske.

Kako bismo, samo u natuknicama, čitaocu približili sadržaj, drugačije nije ni moguće zbog, kako rekosmo, mnoštva isprepletenih, uvercanih i običnoj mašti nesagledivih varijanti razvercavanja i raspletanja događaja, reći ćemo da Herkula upoznajemo u nekim budućim godinama, u romanu navedenima kao 20..; budući da smo i sad u jednoj od tih mogućih godina, onda je izgledno da je prethodno napisano baš o nama, kao Herkulovim podanicima. Iz romana nadiru rečenice: Geleri su isplivavali iz živih tijela. / A onda jednoga dana čovjeku dozlogrdi da živi kao brodolomnik. / Jesi li se ti to vratio? Pitanje nije naglas postavljeno. / Što će nama Hrvatska do Drine, evo da nam je sad džabe daju? / Meni su hrvatske institucije upropastile sina. / 31. kolovoz 20.. u Hrvatskoj nastupio je mir vojne hunte. Demokracija i Europa. Sve i da se želi, sadržaj romana nije moguće prepričati, zato što je u njemu zbijeno toliko puno događaja kojima međusobnu poveznicu nalazimo ponekad odmah, često kasnije, a najčešće unapred, dok to još i ne znamo; a sve teče kao mirna rijeka, tek tu i tamo poneki vir ili prepreka u obliku srušenog stabla a koju su napravili dabrovi sebi za dom.

Za čitaoca ostaje tajna je li Jergović u trenucima ispisivanja prvih riječi i rečenica znao, štono se kaže, uvod, razradu i zaključak romana. I zna li to uopće ikada ikoji veliki pisac? Sklonija sam mišljenju da ne zna jer, gdje bi onda ostale mašta i igra misli. Nego da je i ovaj autor imao na umu osnovnu nit koju želi razvući u svojevrsnu priču – poruku, u film – radnju, u situaciju – ponudu čitaocu, za koju on ima pravo pomisliti – tà zato je knjiga i pisana, da me podsjeti na ono moje od tad i tad. Stoga iznova, i ovim romanom, Jergović najprije potvrđuje koliko strastveno poštuje život, onaj, onakav i ovakav koji mu nudi neiscrpnu inspiraciju na svakom koraku, pri slučajnom susretu, ili mimoilaženju, u namjerno ili nenamjerno oslušnutom nečijem pripovijedanju, u bezazlenim tkoznačijim događanjima; sve viđeno, oslušnuto, dobačeno, uhvaćeno ili izgubljeno, naći će se u nekom njegovom pripovijedanju. Da li je moguće drugačije; odnosno, može li sve biti samo plod mašte?

Što god autor znao, namjeravao i želio prije početka pisanja Herkula, neka mi, bez pretenzija biti išta više od običnog čitaoca, bude dozvoljeno zaključiti: Kada i lik i naslov ne bi bili Herkul, onda to ne bi bio ni Miljenko Jergović. Bilo koja moguća Riječ – Naslov ne bi svjedočila o apsurdu protkanom bogatstvom likova i čudesnim događanjima vezanim uz njih, sve u univerzalnoj vratolomiji nepredvidivih zapleta. I sve stvarno, moguće, viđeno, odigrano, preživljeno, ili će se tek dogoditi, ispred nas je, čuči i čeka, sigurno da ćemo naletjeti. Zna: svakoga čeka njegov Herkul! Jači od razuma! Ne možemo mu, ovako nepametni, pobjeći. Jer smo, istovremeno, i svi mi nečiji Herkul!

Zato tek sada tumačenje i obrazloženje riječi „drskost“ s početka ovog osvrta: kao rijetko tko od onih koji danas pišu različito nazvanim ali suštinski istim jezikom, s varijacijama koje su postojale i onda kad se nazivao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, Miljenko Jergović ima pravo na drskost jednostavnosti i običnosti uvođenja čitaoca u priču; ono što slijedi je vatromet i kad bi se on raspalio u prvim rečenicama, čitalac bi možda izgorio prije nego bi uspio pročitati Herkula do kraja. Iako bi to moglo biti transcendentalno sagorijevanje, ispunjeno uzvišenom spoznajom o čovjekovim mogućnostima, ipak bi bila grehota ne pročitati Herkula do kraja; u prvom čitanju roman se guta, tek u drugom i trećem čita. A jergovićevski vatromet traje!

jergovic