Pravo je vrijeme da svi shvate što radi Donald Trump i pokušaju dešifrirati nejasnoće o tome kako on to radi. Kontroverzni predsjednik ima puno jasniji plan nego što itko može zamisliti, kako u vanjskoj politici, tako i o unutarnjim poslovima, ali budući da mora ostati na vlasti ili čak ostati živ da bi postigao svoje ciljeve, njegova je strategija toliko rafinirana i suptilna da je skoro nitko ne može vidjeti. Njegov je vodeći cilj toliko ambiciozan da mora slijediti nasumične eliptičke pravce da bi stigao od točke A do točke B, koristeći obrasce koji spriječavaju ljude da razumiju čovjeka. To obuhvaća većinu neovisnih novinara i takozvane alternativne analitičare, jednako kao i zapadne mainstream izdavače lažnih vijesti i veliku većinu stanovništva.

Što se tiče njegove strategije, mogao bih napraviti brzu i točnu analogiju s lijekovima: većina pilula dizajnirana je za liječenje problema, ali dolazi s nizom sekundarnih posljedica. Pa, Trump koristi lijekove isključivo za njihove posljedice, dok je prva namjera pilula ono što ga održava na vlasti i životu. Na kraju ovog članka vidjet ćete da se ova metafora odnosi na svaku odluku, potez ili izjavu koju je donio. Jednom kada shvatite bit Trumpa, bit ćete u stanju cijeniti izvanredno predsjedništvo koje vodi, čemu se niti jedan prethodnik nikad nije ni približio.

Za početak, razjasnimo jedan aspekt njegove misije koji je iskren i strašno izravan: on je prvi i jedini američki predsjednik koji se ikada pozabavio najgorom kolektivnom manom čovječanstva, njegovo potpuno nepoznavanje stvarnosti. Budući da mediji i obrazovanje kontrolira nekolicina milijardera koji upravljaju planetom, ne znamo ništa o našoj povijesti koju su pobjednici iskrivili i nemamo pojma o našem današnjem svijetu. Kad je zakoračio na političku arenu, Donald je popularizirao izraz “lažne vijesti” kako bi uvjerio američke građane, ali i svjetsko stanovništvo, da vam mediji uvijek lažu. Izraz je sada postao uobičajen, ali shvaćate li koliko je šokantna činjenica da je gotovo sve što mislite da znate potpuno lažno? Laži medija ne pokrivaju samo povijest i politiku, već su oblikovale vašu lažnu percepciju o temama poput ekonomije, hrane, klime, zdravlja, o svemu.

Što ako vam kažem da točno znamo tko je upucao JFK-a s travnatog brežuljka, da je predznanje o Pearl Harboru dokazano na sudu, da je CO2 efekt staklenika znanstveno apsurdan, da se naš novac stvara kreditima banaka koje nemaju čak ni sredstva ili da znanost dokazuje sa 100% sigurnošću da su napadi 11. rujna bili posao koji je planiran iznutra? Jeste li ikada čuli za novinara, dokumentarac PBS-a ili sveučilišnog profesora da vam govori o bilo čemu od toga? 44 predsjednika su došli i otišli, a da nisu iznijeli ni jednu riječ o ovom ogromnom problemu, prije nego što je došao 45. Trump zna da je oslobađanje ljudi iz tog neshvatljivog neznanja prvi korak do sveukupne slobode, pa je počeo da naziva glavne novinare i njihova glasila onakvim kakvi jesu: patološki lažljivci.

“Tisuće stručnjaka za mentalno zdravlje slažu se s Woodwardom i urednikom New York Timesa : Trump je opasan.” – Bandy X. Lee, The Conversation 2018

“Pitanje nije je li predsjednik lud, nego je li lud poput lisice ili lud poput lude.” – Masha Gessen, The New Yorker 2017

Razjasnimo jedno: za elite Trump nije mentalno oštećena osoba, ali definitivno ga vide kao mogućeg neprijatelja njihovog svijeta. Otkako se preselio u Bijelu kuću, Trump je prikazan kao narcisoidan, rasist, seksist i klimatski skeptik, opterećen sjenovitim pričama o prošlosti i mentalnim pitanjima. Iako otprilike 60% Amerikanaca više ne vjeruje medijima, mnogi su prihvatili priču da je Trump možda pomalo lud ili nesposoban vladati, a statistika se povećava još više kad izađete iz SAD-a. Naravno, Donald ne čini ništa posebno da promijeni duboko negativnu percepciju koju toliko mnogo novinara i ljudi ima o njemu. Na Twitteru je otvoreno neobuzdan i provokativan, većinu vremena zvuči impulzivno i glupo, ponaša se neracionalno, svakodnevno laže i izdaje sankcije i prijetnje kao da su slatkiši izvučeni iz vilenjakove vreće u tržnom centru u prosincu. Odmah možemo uništiti jedan postojani medijski mit: slika koju Trump projicira samodestruktivna je i upravo suprotno od toga kako djeluju patološki narcisi, jer oni nastoje da ih svi vole i obožavaju. Donalda jednostavno nije briga da li vam se sviđa ili ne, što ga, prema psihološkoj definiciji, čini krajnjim anti-narcisoidom. To je prilično jednostavna i nepobitna činjenica,

Njegov opći plan izvire iz jedne od njegovih najdražih parola: “Mi ćemo vratiti moć narodu”, jer su Sjedinjene Države i njihova imperijalistička mreža koja je utkana po svijetu više od jednog stoljeća bili u rukama nekolicine globalističkih bankara, vojnih industrijalaca i multinacionalnih kompanija. Da bi ostvario svoj plan, mora okončati ratove u inozemstvu, vratiti djecu, demontirati NATO i CIA, dobiti kontrolu nad Federalnim rezervama, prekinuti svaku vezu sa stranim saveznicima, ukinuti Swift financijski sustav, srušiti propagandnu moć medija, isušiti močvaru duboke države koja upravlja špijunskim agencijama i onesposobiti vladu u sjeni koja vreba u uredima Vijeća za vanjske odnose i Trilateralne komisije. Ukratko, on mora uništiti Novi svjetski poredak i njegovu globalističku ideologiju. Zadatak je ogroman i u najmanju ruku opasan. Srećom, nije sam.

Prije nego što se pozabavimo njegovim tehnikama i taktikama, moramo znati malo više o onome što se u svijetu zapravo događa.

Moćna Rusija

Od Petra Velikog, cijela povijest Rusije trajni je dokaz njene volje za održavanjem političke i ekonomske neovisnosti od međunarodnih banaka i imperijalizma, gurajući ovu veliku naciju da pomogne mnogim manjim zemljama koje se bore za zadržavanje vlastite neovisnosti. Dva puta je Rusija pomogla Sjedinjenim Državama protiv Britanskog/Rothschild carstva; prvo ih otvoreno podržavajući u ratu za neovisnost, pa opet u građanskom ratu, kada su Rothschildovi financirali Konfederacije kako bi politički slomili naciju kako bi je vratili u zatvor britanskog kolonijalnog carstva. Rusija je također uništila Napoleona i naciste, koji su dobivali financiranje međunarodnih banaka kao oruđe za rušenje ekonomski neovisnih država. Neovisnost je u njihovoj DNK. Nakon gotovo desetljeća zapadne oligarhije koja je nakon pada SSSR-a 1991. preuzela rusku ekonomiju, Putin je preuzeo vlast i isušio rusku močvaru. Od tada, svaki njegov potez ima za cilj uništiti Američko Carstvo, ili entitet koji je 1944. zamijenio Britansko Carstvo, što ne-konspiratorni naziv za Novi svjetski poredak. Novo carstvo je u osnovi ista šema središnjeg bankarstva, s tek nešto drugačijim nizom vlasnika koji su britansku vojsku zamijenili za NATO, kao njihov svjetski Gestapo.

Sve dok se Trump nije pojavio, Putin se bez ičije pomoći borio protiv Novog svjetskog poretka čija je stoljetna opsesija kontrola svjetskog tržišta nafte, jer je nafta krv koja teče žilama svjetske ekonomije. Nafta je tisuću puta vrijednija od zlata. Teretni brodovi, avioni i vojske ne rade na baterije. Stoga je Putin, kako bi se suprotstavio globalistima, razvio najbolje ofenzivne i obrambene raketne sustave, što rezultira time da Rusija sada može zaštititi svakog neovisnog proizvođača nafte kao što su Sirija, Venezuela i Iran. Centralni bankari i američka vlada u sjeni još uvijek se drže svog umirućeg plana, jer bez pobjede u Siriji, nema povećanja Izraela, čime se okončava stoljetna fantazija o objedinjavanju proizvodnje nafte na Bliskom istoku u rukama Novog svjetskog poretka. Pitajte lorda Balfoura ako sumnjate. To je pravi ulog u sirijskom ratu, i ne predstavlja ništa drugo nego učini ili umri.

Stoljeće laži

Sada, jer vlada u sjeni daje direktne naredbe CIA-i i NATO-u u ime banaka i industrija, Trump nema kontrolu nad vojskom. Duboka država je krunica stalnih dužnosnika koji vladaju Washingtonom i Pentagonom i koji odgovaraju samo njihovim naredbama. Ako i dalje vjerujete da je «vrhovi zapovjednik» onaj koji je nadležan, objasnite zašto je svaki put kad bi Trump naredio da se povuku iz Sirije i Afganistana došlo više trupa? Dok pišem ovaj tekst, američke i NATO trupe izvukle su se iz kurdskih zona, otišle u Irak i vratile se s težom opremom i smjestili se oko naftnih rezervi Sirije. Donald mora više isušiti močvaru prije nego što Pentagon zapravo posluša bilo što što on kaže. Trump bi trebao biti bijesan i glasno osporavati to što vojno zapovjedništvo ne mari za onim što on misli, ali to bi izazvalo nezamislivi kaos, pa možda čak i građanski rat u SAD-u, ako bi građani koji posjeduju oko 393 milijuna oružja u svojim domovima doznali da vojskom upravljaju privatni interesi. To bi također dovelo do vrlo jednostavnog, ali dramatičnog pitanja: «Koja je točno svrha demokracije?» Ovo oružje su ograde od titanijuma koje štite stanovništvo od totalitarnog Velikog Brata.

Treba shvatiti koliko truda su američka vojska i špijunske agencije uložile u stvaranje operacija pod lažnom zastavom više od jednog stoljeća, tako da su njihove intervencije uvijek izgledale pravedno, u ime promicanja demokracije, ljudskih prava i pravde širom planeta. Raznijeli su brod Maine 1898. godine za ulazak u španjolsko-američki rat, zatim Lusitaniju 1915. za ulazak u Prvi svjetski rat. Pritisnuli su Japan da napadne Pearl Harbor 1941. godine, znali su za napad 10 dana unaprijed i nisu rekli ništa havajskoj bazi. Oni su izmislili agresiju Sjevernog Vijetnama torpedima na njihove brodove u zaljevu Tonkin kako bi opravdali slanje trupa na vijetnamsko tlo. Izmislili su priču da irački vojnici djecu nasilno uklanjaju iz inkubatora da napadnu Kuvajt 1991. Oni su izmislili oružje za masovno uništenje kako bi 2003. godine ponovo napali Irak i organizirali napade 11. rujna da bi razbili Ustav iz 1789., napali Afganistan i pokrenuli rat protiv terorizma. Ova potpuno lažna maska ​​vrline mora se sačuvati za kontrolu mišljenja američkih građana i njihovog domaćeg arsenala, koji moraju vjerovati da nose bijele kaubojske šešire demokracije.

Pa kako je Trump reagirao kad je saznao da američke trupe ponovno ulaze u Siriju? Ponavljao je iznova i iznova u svakom intervjuu i izjavi da smo “osigurali naftna polja Sirije”, pa čak i dodao “Razmišljam o tome da pošaljem Exxon u regiju da se pobrine o sirijskoj nafti”. Neokoni, cionisti i banke bili su oduševljeni, ali svi ostali su ogorčeni jer velika većina ne razumije da Trump guta tu pilulu isključivo zbog njenih posljedica. Na ovoj jednoj boci sitnim je tiskom napisano da “upotreba ovog lijeka može prisiliti američko-NATO trupe da se povuku iz Sirije pod pritiskom ujedinjene svjetske zajednice i zaprepašćenog američkog stanovništva.” Trump je situaciju učinio neodrživom za NATO-ov ostanak u Siriji i način na koji je ponavlja ovo duboko šokantno, politički nekorektno stajalište jasno pokazuje njegovu stvarnu namjeru. Uništio je više od jednog stoljeća lažne vrline u jednoj rečenici. Trump je povijesna anomalija.

Trump je tek četvrti predsjednik u povijesti SAD-a koji se zapravo bori za narod, za razliku od ostalih 41, koji su uglavnom usmjeravali novac ljudi privatnim bankama. Prvi je tu bio Andrew Jackson koji je upucan nakon što je uništio Drugu nacionalnu banku koju je otvoreno optužio da je pod kontrolom Rothschilda i grada Londona. Zatim je tu bio Abraham Lincoln, koji je ubijen nakon što je štampao svoje “zelembaće”, državni novac koji je država izdavala kako bi platila vojnike jer je Lincoln odbio posuditi novac od Rothschilda uz kamate od 24%. Tada je ubijen JFK iz više razloga koji su uglavnom išli protiv dobiti banaka i vojne industrije, a sada imamo Donalda Trumpa koji je povikao da će “vratiti Ameriku narodu”.

Kao i većina gospodarstvenika, Trump mrzi banke zbog ogromne moći koju imaju nad ekonomijom. Dovoljno je zaviriti u jedinu knjigu Henryja Forda, “Međunarodni Židov “, kako biste otkrili koliko je duboko bilo njegovo nepovjerenje i mržnja prema međunarodnim bankama. Trumpove tvrtke puno su pretrpjele zbog ovih institucija koje vam u osnovi prodaju kišobran, samo da bi ga ponovno uzeli čim padne kiša. Kontrola privatnog bankarstva nad stvaranjem novca i kamatnim stopama, kroz svaku središnju banku gotovo svake zemlje, trajna je moć nad nacijama, daleko iznad efemernog ciklusa političara. Do 2000. godine, ti su pljačkaši nacije bili samo nekoliko koraka od svog planetarnog totalitarnog sna, ali par detalja ih je zaustavilo: Vladimir Putin i 393 milijuna američkog oružja. Zatim je usljedio narančasti Donald, posljednji komad u slagalici koji smo mi ljudi trebali za okončanje 250 godina bankarskog carstva.

Tehnike i taktike

Početkom svog mandata Trump je naivno pokušao izravni pristup, okružujući se pobunjenicima poput Michaela Flynna i Stevea Bannona, zatim nervirajući svakog svog stranog saveznika, kršeći ugovore o slobodnoj trgovini, namećući poreze na uvoz i vrijeđajući ih u lice na sastancima G7 2017. i 2018. Reakcija je bila snažna i svi su počeli ponavljati apsurd koji je “dosluh s Rusijom”, jer je to izgledalo kao jedina opcija da se čovjek zaustavi na putu uništenja globalizma. Predvidljivo, izravni pristup nije postigao ništa; Flynn i Bannon su morali otići, a Trump je bio zapetljan u pregršt istraga koje su mu dale do znanja da s transparentnošću neće postići ništa., Morao je pronaći način da uništi najopasnije ljude na planeti, ali istovremeno ostane na vlasti i živ. Morao je da se opameti.

Tada je njegov genij eksplodirao svijetom. Potpuno je promijenio svoju strategiju i pristup, i počeo donositi apsurdne odluke i tvitati nečuvene izjave. Iako su neke od njih izgledale prijeteće i opasne na prvi pogled, Trump ih nije koristio zbog njihovog prvog stupanja značenja, nego je ciljao na istinske efekte drugog stupnja koje bi njegovi potezi imali. I nije ga bilo briga što ljudi o njemu misle , jer se na kraju računaju samo rezultati. Čak bi se glupiraoi preko Twittera, izgledao bi naivno, bezumno ili potpuno idiotski, možda u nadi da će impregnirati uvjerenje da ne zna što radi i da ne može biti toliko opasan. Namjerno je politički nekorektan kako bi pokazao ružno lice koje Sjedinjene Države kriju iza svoje maske.

Prvi test njegovog novog pristupa bio je pokušaj da zaustavi rastuću opasnost od napada i invazije na Sjevernu Koreju od strane NATO-a. Trump je putem Twittera uvrijedio Kim Jung-Una, nazvao ga “čovjek-raketa” i prijetio da će Sjevernu Koreju nuklearnim oružjem sravniti sa zemljom. Njegova bijesna politička nekorektnost trajala je tjednima sve dok svima nije bile jasno da to nisu dobri razlozi za napad na neku zemlju. Paralizirao je NATO. Trump je tada upoznao “čovjeka-raketu” i oni su prošetali parkom započevši lijepo prijateljstvo, smijući se zajedno, a pritom nisu postigli apsolutno ništa u svojim pregovorima, budući da nemaju o čemu pregovarati. Mnogi su govorili o Nobelovoj nagradi za mir, jer mnogi ne znaju da se ona obično uručuje ratnim zločincima poput Obame ili Kissingera kako bi ih se opravdalo.

Zatim je došla Venezuela. Trump je svoju taktiku gurnuo korak dalje, kako bi osigurao da nitko ne može podržati napad na slobodnu zemlju. Postavio je najgoreg dostupnog neokona na slučaj: Elliotta Abramsa, ranije osuđenog za zavjeru u sporazumu Iran-Contra iz 80-ih i John Boltona, poznatog prvoklasnog ratnog huškača. Trump je tada potvrdio Juana Guaida kao svoj izbor za predsjednika Venezuele; praznu lutku tako glupu da ne vidi ni koliko ga se iskorištava. Opet je Trump zaprijetio da će zemlju spaliti do ruševina, dok je svjetska zajednica sa strahopoštovanjem gledala totalni nedostatak suptilnosti i diplomacije u Trumpovom ponašanju, što je rezultiralo da su se Brazil i Kolumbija ustuknuli i rekli da ne žele imati nikakve veze s napadom na Venezuelu. Trumpov lijek je ostavio samo 40 satelitskih zemalja širom svijeta, s mozgom predsjednika i premijera dovoljno mrtvim da sramežljivo podržavaju lakrdijaša Guaida. Donald je na svom popisu precrtao Venezuelu i nastavio je dalje.

Zatim su stigla dva poklona Izraelu: Jeruzalem kao glavni grad i sirijska Golanska visoravan kao potvrđeni posjed. Netanyahu koji nije baš najpametniji skakao je od radosti i svi su vikali da je Trump cionist. Pravi ishod bio je da se cijeli Bliski Istok ujedinio protiv Izraela, koji više nitko ne može podržavati. Čak je i njihov povijesni saučesnik Saudijska Arabija morala otvoreno negodovati ovaj ogromni šamar islamu. Dva Trumpova poklona zapravo su bila ubod u leđa izraelskoj državi, čija budućnost danas ne izgleda previše svijetlo, jer će se NATO morati preseliti iz regije. Provjerite ponovno.

Kad stvarnost počne dolaziti do svijesti

Ali ima još toga! S nedostatkom kontrole nad NATO-om i vojskom, Trump je vrlo ograničen u svojim postupcima. Na prvi pogled izrazit porast ekonomskih sankcija zemljama poput Rusije, Turske, Kine, Irana, Venezuela i drugih naroda izgledaju teško i nemilosrdno, ali stvarnost ovih sankcija odgurnula je te države iz Swift financijskog sustava koji je bio dizajniran da zadrži porobljene nacije kroz dolarsku hegemoniju i sve one izmiču se stisku međunarodnih banaka. To je prisililo Rusiju, Kinu i Indiju da stvore alternativni sustav trgovinskih plaćanja temeljenih na nacionalnim valutama, umjesto svemoćnog dolara. Bipolarna stvarnost svijeta sada je službena, a svojim predstojećim sljedećim sankcijama Trump će pogurati više zemalja iz sustava Swift da se pridruže drugoj strani, dok važne banke počinju propadati u Europi.

Čak i u političkom uraganu u kojem je Trump, on još uvijek nalazi vremena za pokazivanje svog gotovo djetinjasto arogantnog humora. Pogledajte njegovo grandiozno izrugivanje Hillary Clinton i Barracka Obame dok je sjedao s najozbiljnijim generalima koje je mogao naći, kako bi se slikali u takozvanoj “situacijskoj sobi” dok su lažirali promatranje Bagdadijeve smrti, negdje gdje on nije mogao biti, baš kao što su to radili njegovi zločinački prethodnici davno s lažnim ubojstvom Bin Ladena. Čak je iznio farsu dodajući detalje psa koji je prepoznao ISIL-ovog lažnog kalifa njuškajući njegove rublje. Sad kada shvaćate što Trump zapravo radi, moći ćete i cijeniti predstavu, u svom njenom sjaju i pravom značenju.

«Osigurali smo naftna polja Sirije». Doista, ovom je kratkom rečenicom Trump pridružio svoj glasu onom generala Smedleyja Butlera koji je prije 80 godina potresao svijet malom knjigom pod nazivom “Rat je prevara”. Pljačka i krađa nafte definitivno nisu tako moralni kao promicanje demokracije i pravde. Ono što me zadivi su oni brojni «alternativni» novinari i analitičari, koji u vrhovima prstiju znaju svaki tehnički problem oko napada 11. rujna, ili znanstvenu stvarnost o apsurdnoj priči o globalnom zagrijavanju, ali još uvijek nemaju pojma o tome što Trump radi, 3 godine u njegovom mandatu, jer su prihvatili priču mainstream medija koji su sve uvjerili da je Trump mentalno oštećena osoba.

Za one koji i dalje izazivaju sumnju u Trumpovu agendu, vjerujete li zaista da je očita implozija američkog imperijalizma nad planetom slučajnost? Vjerujete li još da zbog ruskog utjecaja na izbore 2016. godine protiv njega rade CIA, FBI, svi mediji, Američki kongres, Federalne rezerve, Demokratska stranka i gorljiva polovica republikanaca. i čak su ga pokušali opozvati? Kao i većina stvari koje dolaze iz medija, stvarnost je upravo suprotna onome što vam se kaže: Trump je možda najodaniji čovjek koji je ikada stupio u Ovalni ured. I svakako najambiciozniji i politički nekorektan.

Zaključak

Svijet će se drastično promijeniti između 2020. i 2024. Trumpov drugi i posljednji mandat podudara se s Putinovim posljednjim mandatom na mjestu predsjednika Rusije. Možda nećemo dugo vremena vidjeti ovakvu slučajnost, a obojica znaju da je to sada ili možda nikad. Zajedno oni moraju okončati NATO, Swift i Europska unija bi se trebala raspasti. Terorizam i antropogeno globalno zagrijavanje skočit će u vrtlog i nestati zajedno sa svojim tvorcima. Trump će morati isušiti močvaru u CIA-i i Pentagonu, i on mora nacionalizirati Federalne rezerve. Zajedno s Xijem i Modijem, mogli bi konačno ukinuti privatno bankarstvo u javnim poslovima, odbijanjem da plate i jedan novčić svojih dugova i resetiraju svjetsku ekonomiju prelaskom na nacionalne valute koje proizvode vlade, dok će privatne banke pasti kao domine, jer nema više sluga poput Obame koji bi ih mogli izbaviti o vašem trošku. Jednom kada se to učini, nepodnošljivi mir i blagostanje mogli bi lutati planetom jer naši porezi plaćaju razvoj naših zemalja, umjesto da kupujemo beskorisnu vojnu opremu i plaćamo kamate na kredite bankara koji u prvi mah nisu ni imali novac.

Ako i dalje ne razumijete Donalda Trumpa nakon što ste pročitali sve iznad, beznadni ste. Ili ste možda Trudeau, Macron, Guaido ili bilo koji drugi korisni idiot, nesvjestan da je tepih pod vašim nogama već iskliznuo.

sott

Vjerujte mi da nisam htio pisati o masonima i tajnim društvima. Meni su ta druženja izgledala kao djetinjaste igre sa strogim ceremonijama, druženja djece koja se drže za ruke, oblače u doktore ili zazivaju majku s kolodvora. Možda nisam htio o tome jer mi nikad nitko nije predložio takvu igru. Tko sam zaboga ja i kakav je moj ugled, kad mi nijedan od prijatelja nije predložio da postanemo braća masoni.

Dobro, možda su naslućivali da ja ne bih plaćao članarinu i da ne vjerujem u arhitekta svemira. Kad sam čitao što je jedan njihov kandidat napisao o tome, nisam mogao suzdržati smijeh.

Neke, čak glavne majstore dobro poznajem i o njima imam vrlo visoko mišljenje, za neke sad naslućujem da su bili članovi. Može biti da nisam prepoznavao njihove tajne znakove ili sam se posprdno izražavao o njihovim simbolima. Međutim ja sam se ismijavao i s crkvenim ritualima, kanibalističkoj mistici tijela i krvi te ružno govorio o dogmama.

Smiješne su mi narančaste uniforme i instrumenti obožavatelja Hare Krišne, monotono ponavljanje recitacije koju može naučiti i onaj koga je senilnost ozbiljno uhvatila. Nisam htio pisati o masonima jer bih se razotkrio kao cinik i čovjek koji ne cijeni tuđa uvjerenja. Ako se baš ne zezam s vjernicima već ih uvažavam kao ljude koji misle drukčije, zašto bih se zezao s masonima?

Smiješne su mi narančaste uniforme i instrumenti obožavatelja Hare Krišne, monotono ponavljanje recitacije koju može naučiti i onaj koga je senilnost ozbiljno uhvatila. Nisam htio pisati o masonima jer bih se razotkrio kao cinik i čovjek koji ne cijeni tuđa uvjerenja. Ako se baš ne zezam s vjernicima već ih uvažavam kao ljude koji misle drukčije, zašto bih se zezao s masonima?

No stvar je uzela maha, došlo je do fizičkih napada i ne može se ignorirati nekoliko elemenata ove društvene panike.

Prije svega priprema je trajala dugo. Objavljivane su knjige (i dobro se prodavale) o masonskim ritualima, o tom tko su bili članovi. Masoni su bili diskretni i tajanstveni, a njihovi kritičari imali su reklame prije jutarnjeg TV kalendara.

Kad sam studente tražio da odaberu temu seminarskog rada, često su predlagali tajna društva i masone, a skoro nikad globalizaciju i vrijednosti mladih.

Sjećam se i toga da je početkom devedesetih prošlog stoljeća postalo popularno obnavljati društva nekakve intelektualne aristokracije koja su se zaklinjala u predanost milosrđu i osnivala ogranke međunarodnih matica. Zašto ne, pa i crkve su nadnacionalne organizacije, a to što svoje članove tove vjernici ili imaju dužu tradiciju, nije prava razlika. Malo se možda strože gledalo na masone, jer su izlazili članci da su Tito i kralj Aleksandar bili masoni, da je iza Jugoslavenskog odbora stajala neka loža.

Tako su masoni, koji ne prikrivaju svoj univerzalistički koncept, postali sumnjivi patrioti. Židovi i Srbi bili su problematični, kao masoni i iluminati, a crkve, koje su uspješnije pomirile svoj idejni kozmopolitizam i nacionalni osjećaj, nitko nije dovodio u pitanje, pa čak ni ekspanziju utjecaja njihovih polupriznatih redova i organizacija.

Tradicija križarskih militantnih organizacija nije privukla i razigrala maštu puka. Za masone su svi znali, mnogi su mislili da su razapeli Isusa, da ruše vlade i da (loše) vladaju svijetom. Budalaštine i predrasude postale su opravdanje za pogrom.

Čak i inače prema masonima neprijateljska Crkva, trenutno, pokazuje suzdržanost i oprez.

Stvar je prestala biti djetinjarija, a stereotipi su postali moćno ideološko i predizborno oruđe.

Opskurni internetski sajtovi priče su pretvorile u predrasudu, optužbu za koju bi nekad bila zadužena inkvizicija, a danas tek zapaljivi žuti mediji.

Tajnost je opčinjavala ljude bilo da se radilo o tajnoj policiji, tajnim vezama Otvorenog društva, Trilateralnoj komisiji (zašto se od bivše predsjednice nije tražila ostavka radi članstva u toj tajnoj svjetskoj vladi – s njom se tamo slikao i glavni mason u Hrvata), a krenuli su zahtjevi za lustracijama.

To je stara taktika ušutkavanja. Zanimljivo je da je krimen bio članstvo u partiji, a nikakav grijeh članstvo u tajnoj službenoj ”terorističkoj organizaciji”. Pozivanje na pravni kontinuitet nije baš pomoglo u razrješenju paradoksa.

Zanimljivo je da je krimen bio članstvo u partiji, a nikakav grijeh članstvo u tajnoj službenoj ”terorističkoj organizaciji”. Pozivanje na pravni kontinuitet nije baš pomoglo u razrješenju paradoksa

Predrasude i stigmatizacija tek su jedan dio problema, one su sredstvo odvraćanja pažnje. Premijer Plenković ima sreće da mu u krizama pomognu neočekivane stvari. Kada mu je vlast visjela o koncu, došla je euforija svjetskog nogometnog prvenstva. Sada masoni. Divne mogućnosti da se pozornost javnosti usmjeri s političkih obračuna, taman kad petkom nema većinu za glasanje.

Sve se bojim neke nacionalne katastrofe u izbornoj godini: izmišljanje neprijatelja i rata, slom proračuna, rušenje zrakoplova, migranti… Ne znam tješi li me saznanje da se i nevažni događaj proglasi katastrofom.

Pa i kad Milanović održi sadržajan i programski govor, to padne u sjenku šešira Josipe Lisac. Nije mi se svidjelo njeno pjevanje, ali zaboga zar su boja haljine i pjevanje himne (klapa je bila izvrsna!) važnije od sadržaja?

Ali dok se ovdje radi o tome da će navike jedne prazne predsjednice da paradira i mijenja frizure trebati vrijeme da se zaborave, skandal s masonima ima veći potencijal skretanja pažnje.

Tko su sve ti ljudi, gdje stoluju, odakle im sredstva i utjecaj podizat će tiraže i biti predmetom zabavnih spekulacija. Jedini način da se to spriječi je lažno optužiti da su premijer i generali članovi, da su masoni infiltrirani u udruge dragovoljaca, diplomaciju i tajne službe, HRT i … dodajte sami: Generalski zbor, kviz Potjera, INA, Borg…

Najgore je što se tu stvarno radi o tajnim i zakulisnim operacijama, pa će se sve izmiješati i biti razumljivo tek u uvjerenosti o zavjeri masona, homoseksualaca i stranih špijuna, a ne običnoj pljački nedodirljivih ljudi.

Zapravo trebao sam vikend da mi sjedne jedna, sasvim očigledna stvar: ”svatko ima pravo na slobodno okupljanje i slobodu udruživanja s drugima” (članak 11. Konvencije o ljudskim pravima). Pod ”dobrom” izlikom želi se dodati, da to ne vrijedi za sve ljude. Zar masoni ili križari nisu ljudi? Treba ukinuti pravo, relativizirati jasno određenu slobodu.

Ovdje se radi samo o sukobu klanova i klika, sukobu u kojem nisu isti svi sudionici. Jedni su težili opljačkati i ucijeniti druge koji moraju šutjeti braneći anonimnost svojih sudrugova. Novine su umjesto da se državni odvjetnik izuzme iz slučaja, da spasi integritet funkcije, da se zaštiti pouzdanik i spriječi utjecaj na svjedoke – sve se pretvorilo u igru skrivača (”tko se nije skrio magarac je bio”) i trk prema ”spas za mene”.

Tko je sljedeći na listi? Plenković, Bernardić, Brkić ili Radman Grlić? Meni se sve to gadi, no tim više se divim onima koji, ne mareći za posljedice i poslove, priznaju da su članovi i da u tome ne vide nikakav grijeh.

I premijer i predsjednik vrlo oprezno kažu isto, boje se da ne izgledamo kao zemlja s teretom primitivizma, i očito se boje da situacija može izmaknuti izvan kontrole.

Nikica Gabrić i Veljko Miljević imat će ozbiljne poslovne probleme, no pokazali su građansku hrabrost. Osiguranje će pokriti štetu razbijenog stakla no važnije je pronaći naručitelje i podstrekače. Zar ne bi trebalo pitati one koji su prijetili Nikici Gabriću znaju li nešto o tome?

Ne brine ljude samo načelo i ljudsko pravo. Valjda se svi boje da negdje ne ispliva njihovo ime.

Dakle, ono što me brine je to da se radi i o materijalnim obračunima, pa to treba ispitati prije no što mediji izgube žar. Prije nego se sve zataška.

Bivši državni odvjetnik se trebao izuzeti, a ne ustrašeno muljati i lagati da će doći i da će sve biti u redu. Gabrić, uzbuđen i nesiguran, ne vidi da ga puk ne vidi kao pouzdanika i svjedoka već kao masona. Javnost ne vidi. Javnost ponekad čita samo naslove.

Zapravo trebao sam vikend da mi sjedne jedna, sasvim očigledna stvar: ”svatko ima pravo na slobodno okupljanje i slobodu udruživanja s drugima” (članak 11. Konvencije o ljudskim pravima). Pod ”dobrom” izlikom želi se dodati, da to ne vrijedi za sve ljude. Zar masoni ili križari nisu ljudi? Treba ukinuti pravo, relativizirati jasno određenu slobodu

Znaju da je sve samo jasan slučaj kako u pozadini kulisa klike i grupe, organizacije patriotskih hijena, zavičajnijih klubova, janjičarski drugovi krčme vlast i državu.

Tu su se sada neki tek ohrabrili i priznali svoje mreže, ali to je samo nit mnogo gušće veze koju su isplele stranke, poduzetnici koji su zapravo klijenti, mediji i vlast. Zato cijenim priznanje masona. To zahtijeva osobnu hrabrost. To mislim, ali ipak me drži čvrsto stav da su sve to djetinjarije.

Zar nas išta može zastrašiti da pijemo kavu s kim hoćemo, da raspravljamo na okupljanjima raznomišljenika i ne ledimo se na prijetnju da će nas se prokazati, spaliti na karnevalu ili proglasiti komunjarom, homoseksualcem ili obiteljskim nasilnikom?

Strah i sloboda ne idu zajedno. Masoni nisu razlog da zaboravimo da je sloboda udruživanja temeljno ljudsko pravo. I Ustav mi daje pravo.

Mogu biti u krivu, ali živim slobodno i smijem se udruživati s drugima.

Želim živjeti slobodno. Ne želim se vratiti u proto-demokraciju devedesetih za koju je opravdanje bio rat. Tolerancija a ne mržnja, mudrost a ne mahnitost, znanje a ne mitovi i teorije zavjere temelj su dobrog i mirnog društva. A to se testira, ne na općim frazama već u životu.

autograf

Tko se boji….Corone još…

Vijest broj jedan i to ne samo kod nas. Postalo je malo i iritantno, jer loše je, širi se, nemaju lijek, ne znaju kako zaustaviti, a opet, koliko ljudi umire od gripe tijekom godine, puno, puno je više, pa gripa ne zaustavlja život nikome, samo oboljelima. Tek po nekome zauvijek. Naravno da je problem dugi period inkubacije. Nitko se ne sjeća ni gdje je bio, ni što je radio prije dva tjedna! Ali to je ujedno i razlog da nastavimo normalno živjeti i raditi, a samo malo pripaziti uz put, zbog sebe i drugih. Kao što kažu, često pranje ruku i posebno paziti na starije, djecu i trudnice da se ne kreću u velikim društvima i odlaze u zemlje sa zarazom. Pa to se podrazumijeva i u vrijeme gripe, iako ove osjetljive skupine su češće kod liječnika, a mislim da sam najčešće običnu virozu baš tamo pokupila. Niti možemo niti hoćemo prestati živjeti, a kako je vrijeme korizme, pa je manje svatova i proslava, jedan dio opasnosti je automatski riješen. Sad, oni koji idu na mise, njima bi bilo najbolje odreći se tih odlazaka, ali kako vjerojatno neće, neka se mole da ne dobiju Coronu. Zvuči malo zločesto, ali ne znam kako drugačije napisati. Neka se paze. Maske ne pomažu. Znači da ponovimo, maske trebaju nositi samo oni koji su bolesni, sumnjaju da su bolesni. Zdravima ne pomaže! To su više puta ponovili.

Vidite kako je u stvari dobro što su se mladi odselili! Sad ćemo lakše doći do liječnika, manje će biti gužve, manje ljudi susrećemo i manja je šansa za zarazu. Naravno, crni humor ne pomaže puno, posebno kad se sjetimo da nam ta djeca sjede ili stoje u gužvi s tisućama ljudi oko sebe po cijelom svijetu. Ali u nadi da je ovo više ‘ velika’ tema za medije i novinare nego za narode cijeloga svijeta, dosta o Coroni, nadam se da će nestati kao što se i pojavila. Brzo.
Netko je napisao da bi rado čitao nešto o ‘mulju’ u Brodu. Pa i ja bih isto, a iskreno, informacija niti nemam. Ne bavim se više politikom, nešto pratim, ali Brodsku, relativno malo. Ne događa se tu skoro pa ništa, što je strašno samo po sebi, a o igricama u i oko grada većina zna sve. Pa opet, pobrinuli su se da nema promjene do izbora, a onda ćemo vidjeti. Nekoga baš i ne vidim kao jakog protukandidata, ali ima vremena i nadam se da će se netko pojaviti.
Puno, jako puno nekih nepotrebnih i nazadnih trzavica ima, ne samo unutar grada, već i između grada i županije, tako da u stvari je očito da dobrobit grada i županije njih ne zanima već samo vlastiti opstanak, probitak, mjesto na listama, ostanak na pozicijama…

Umjesto da pomognu ljudima koji su ostali i koji planiraju ostati da rade i što bolje žive, ne djeluju mi posebno zainteresirani za to. Čujem na radiju ( ne našem gradskom, Brodskom) da će opet biti povoljnih kredita za mlade. Čak pola subvencionira država dugi period. Još je u fazi natječaja za banke koje moraju ponuditi najbolje uvjete, ali sve ide u realizaciju do kraja idućeg mjeseca. Znači ako znate da bi netko od mladih kupio nekretninu i sl. recite im neka to prate.

O onome što stalno pišem, EU fondovi, da ne govorim. Ali naši toliko vole to zapetljati, da većina ljudi se žali što su uopće uzimali ( iako su uspjeli). Zar ne bi netko, od silnih zaposlenih, mogao pomagati ljudima da sve naprave brzo i jednostavno? Znate ono, dođete i kažete što želite, donesete papire koje imate ( sve što imate i rodni list i vjenčani i domovnicu!), pa vam ljudi lijepo to uzmu i kažu da dođete neki drugi dan dok to naprave! Kao na pr. projekt za kuću sa građevinskom i sl. Kako oni znaju? Tako bi mogli i ovi, sve napraviti i na koncu se naplatiti kada klijent dobije financiranje. Tako će se potruditi da projekt i prođe.

Ali, kod nas je to sve naučna fantastika, ljudi sami mjesecima ‘ganjaju’ papire, a kad god dođu u banku, nešto ne valja. To je praksa.
Naravno, sad je najvažnije preživjeti, a ‘ko preživi pričat će 😉

Kako čujem, sve brašno, ulje i šećer ste pokupovali, a i puno toga drugoga, tako da kuhati možemo bez brige da će nam nečega nedostajati 😊 😊 😊
Ipak, da ne prkosimo onima koji ne jedu slatko, danas ću samo nešto slano. Karakteri koji izdrže do idućeg petka, neće više biti u iskušenju, pa ćemo onda i po slatkome!

Raženi kruh

SASTOJCI:

500 g raženog brašna

200 g pirovog brašna

100 g crnog brašna ili polu-bijelog ( na tržnici imate subotom, mljevenog na mlinu, ako je tako kao što kažu, ali dobro se ponaša i ukusno je)

oko 5-6 dl vode

1 kocka svježeg kvasca

malo šećera

pola žlice soli

2 šake bijelog ili polu-bijelog brašna za posipanje

PRIPREMA:

Pomiješajte sve suhe sastojke, u sredinu dodajte zdrobljen kvasac s malo šećera pa dodajte mlaku vodu, do 2 dl tekuće, pa pustite da kvasac naraste. Zatim zamijesite tijesto. Treba biti malo mekše, ali se ne smije jako lijepiti za ruke. Na radnoj površini mijesite ga još malo u kuglu, pokrijte najlonom i ostavite da udvostruči volumen. Kada je naraslo, tijesto formirajte u kruh, pospite brašnom sa svih strana, posebno gore pa stavite na papir za pečenje pa neka opet naraste. Zarežite tijesto po želji, ali tek prije samog pečenja ili čak kad počne dobivati koricu, jer se inače previše ‘ otvori’, kao meni, ali nekada ne računamo da će toliko narasti. Ugrijte pećnicu već prije na 180°c i pecite oko 60 min. Malo ohladite, pa uživajte.

Pirovo brašno je zdravije, smiju ga konzumirati osobe osjetljive na gluten i sl. Jedno je od rijetkih koje se ponaša gotovo kao bijelo brašno, pa se često koristi umjesto njega. jedino što daje tamniju boju, ali inače je jednako ukusno. Cijena mu je veća, pa ga možete koristiti nekada, čisto kao malo promjene ako nemate zdravstvene tegobe. Ili pomiješajte s bijelim, da dobijete nešto drugačije i djelomično zdravije pecivo ili kruh.

Gucemole umak

Ako i niste ljubitelj avokada, ovo je prilika da ga zavolite. Aromatični umak, za vegane, one koji žele da se hrane zdravo, koji vole ukusno ili novo, osvježavajuće i lagano. Baš za sve u stvari. Probajte, nećete požaliti. A možete ga poslužiti i uz domaći kruh iako ga najčešće jedemo kao dip uz čips, sirovo narezano povrće u tortiljama i sl.

SASTOJCI:

2 zrela avokada

1 limeta

1 ljutika ili manja glavica crvenog luka

1 žlica sjeckanog lista korijandera ( kod nas ga najčešće neka pa zamijenite peršinovim listom)

pola žličice čili papričice, sjeckane ili praha

sol i papar po želji

PRIPREMA:

Avokado prepolovite, izvadite koštice i ogulite. Stavite u zdjelu i viljuškom grubo zdrobite. Limetu operite u vreloj vodi s malo sode bikarbone da skinete sve umjetno i nezdravo ako se nalazi na kori. Naribajte koricu u avokado pa iscijedite sok i ulijte. Po želji možete dodati i više limete, ali počnite s jednom. Zatim isijecite sitno ljutiku, dodajte sa ostalim sastojcima i promiješajte u gustu kremu. Dovoljno je viljuškom, lijepo je kad ostane struktura i komadići povrća. Po želji možete i blenderom posve usitniti i dobiti glatku kremu. Neko voli staviti malo bijelog luka, možete, odlično ide u ovoj kombinaciji ali to je stvar ukusa i varijacija na temu. Također ako želite malo rjeđi dip, dodajte malo vode ili jogurta ako ne mora biti vege.

Sve što imaš je ono što jesi, i ono što daješ drugima.

Još je Seneka govorio da više patimo u mašti nego u stvarnosti, pa je sigurno da patnja poslednje čuvarke divljih pčela u Evropi dobija različite proporcije u glavama gledalaca. U strahu su ipak velike oči, a meditacija o životu Hatidže Muratove ume da uplaši, posebno one koji često okreću glavu od neprijatnih stvari, a sve u želji da „misle pozitivno“. Hatidža ne misli, Hatidža dela, živi sa prirodom i u prirodi, u jednom napuštenom selu na severu Makedonije. Trošna kuća u kamenju je tek sklonište u kojem su kreveti bez dušeka, a svetlost dolazi jedino od vatre. Moderan čovek bi pomislio da je to dovoljan razlog za očajanje, ali ne i Hatidža, koja uprkos svemu hoda u susret pčelama.

Još od prve scene je jasno o kakvoj se ženi radi – dok stoji na ivici litice, i približava se divljem roju pčela bez maske, Hatidža u tišini radi ono što su i generacije pre nje. „Pola meni, pola vama“ – princip po kojem funkcioniše, i pčelama ostavlja dovoljno da i same prežive zimu, rečenica je u kojoj je smešten sav smisao očuvanja životne sredine, pa može da se prevede u – ne uzimaj više od onoga što ti je neophodno.

Hatidžine pčele tako žive u harmoniji sa okruženjem, a sve dok u susednu kuću ne dođu susedi iz pakla, stočari, porodica sa desetoro dece. Oni se postavljaju nasuprot nje kao razlika, kao kontrast njenoj samoći, ali i njenom odnosu prema prirodi. Dolaze kao jahači apokalipse, da pokupe med, spale pašnjake i ugoje krave. Njihova filozofija je „svake godine po jedno dete,“ jer deca su blago, i besplatna radna snaga. Oni jedu sve i gaze sve pred sobom, a njihove pitome pčele ubrzo postaju ubice, i glavni pokazatelj toga kako priroda strada pred najezdama onih kojima je sve potrebno.

Reditelji Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska ponudili su nam meditaciju o ekologiji, ali i o samoći i hrabrosti žene čiji svet postaje ugrožen onoga trenutka kad u njega uđu drugi. Ovaj etnografski dokumentarni film dokaz je da je patnja samo nesporazum, ali nesporazum koji postoji i koji je stvaran. Patnja je i uslov pod kojim Hatidža živi, izvan društvenog organizma, od kojeg se potpuno odvaja u onom trenutku kada se prekine i poslednja veza sa drugima.

Pošto ostane bez majke, i dočeka zimu, a stočari se vrate odakle su došli, Hatidža ostaje sama sa mačkama i psima. U jednoj od najmoćnijih scena trči kroz pusto selo sa upaljenom bakljom i brani svog psa od čopora vukova. U tom trenutku je jasno koliko je hrabrosti potrebno da se stoji pravo u mraku, dok zavija ono što urbane face zovu zverima. Hatidža zna da su zveri nešto drugo – oni koji pčelama ne ostavljaju ništa, ali uprkos tome i sa njima deli hranu i ljubav prema muzici, i u tom trenutku ipak priznaje da su joj drugi potrebni, i da bi možda bilo lakše da je imala sina.

Sloboda je često u samoći, a Hatidža daje snažan odgovor na ono dobro poznato „evo ti sloboda, i šta ćeš sad s njom?“ Bez svetla, tekuće vode i udobnog kreveta, na kraju i bez majke, ona pokazuje da život ponekad jeste i preživljavanje, što ne znači da i u zemljanim podovima, iznošenoj odeći i jeftinoj farbi za kosu nema poezije, a posebno kada kao soundtrack posluže divlji rojevi pčela.

pulse

Dugogodišnja utrka Nikice Gabrića za društvenom važnošću nije vrijedna naročitog spomena sve dok ne izazove konkretne posljedice. Da nije bilo Velikog Orijenta Hrvatske, možda nikad ne bismo doznali razmjere nedoraslosti Dražena Jelenića za položaj glavnog tužitelja

U samom centru grada Broda, u Ulici Tome Skalice, preko puta Županijskog suda, na dvadesetmetarskoj fasadi Gimnastičkog kluba Sokol, ispisan je navijački odvratluk, izraz perverzne grafiti privrženosti prema NK Dinamo. Poruka UBI TOVARA SPLITSKOG ČETNIKA, uz obligatno ušato U, vrhunci su ljubavi, kulture, tolerancije i sportskog duha. Velika je to podrška lokalaca zagrebačkim nogometašima! Ima toga ovdje ondje po gradu, ali ovolika koncentracija i količina (morao sam snimiti četiri fotke da bih sve obuhvatio), gadosti, batinaštva i gadaluka neodgojenih maminih i tatinih navijača –  jedinstvena je. Destruktivno mobilizirajuća. O čemu govorimo kad govorimo o urbanoj vandalskoj stoki? Govorimo i o ovom uništenom zidu, zidu brodske bolesne sramote.

“Dom za vješanje” 1988., drama; Režija: Emir Kusturica; Scenarij: Emir Kusturica i Gordan Mihić; Produkcija: Mirza Pašić; Muzika: Goran Bregović; Igraju: Davor Dujmović, Bora Todorović, Ljubica Adžović, Husnija Hasimović, Sinolička Trpkova, Zabit Memedov…

Vjerovatno niti jedan narod na svijetu nije toliko odbacivan u stvarnosti, a više prihvaćan na filmskom platnu od jugoslavenskih Roma. Još od 14. stoljeća, od kada su stigli na terotorij bivše Jugoslavije, Romi se nalaze na margini društva svih balkanskih zemalja. Ipak, svoje mjesto pod jugoslavenskim nebom, Romi pronalaze na filmu, postajući s vremenom, ne samo neodvojiv dio balkanske kulture, nego i ogledalo za ostale narode koji će uporno bježati od tog odraza i odbijati bilo kakvo poistovjećivanje sa Ciganima. Ostvarenje koje će do krajnosti oživjeti život Roma jeste Dom za vješanje Emira Kusturice. Nakon uspješnih filmova Sjećaš li se Dolly Bell (1981) i Otac na službenom putu (1985), nastalih po scenarijima Abdulaha Sidrana, Kusturica se udružuje sa Gordanom Mihićem i snima svoje rediteljski najupečatljivije ostvarenje.

Dom za vješanje je priča o odrastanju jugoslavenskog Ciganina Perhana (Davor Dujmović), koji živi sa svojom bolesnom sestrom, bakom Hatidžom (Ljubica Adžović) koja mijenjajući oca i majku, predstavlja matrijarh porodice, te njenim rođenim sinom Merdžanom koji je ovisnik o kocki i najveći švaler u ulici. Zaljubljen u djevojku Azru (Sinolička Trpkova) iz komšiluka, Perhan odlazi kod njenih roditelja da zatraži „ruku“ buduće mlade. Nakon što Azrina majka odbije njegovu prosidbu, tvrdeći da je previše siromašan za ljepoticu kakva je njena kćerka, Perhan odluči da okonča svoj život. Međutim, naivni pokušaj samoubistva vješanjem o kanap zvona napuštene crkve propadne i Perhan sa svojom sestrom i ciganskim barunom Ahmedom (Bora Todorović) odlazi u Italiju u potrazi za boljim životom. Ipak, bolji život ne postoji i Perhana uskoro zavedu kriminalci i poslovi lake zarade, te on postane čovjekom koji mrzi sam sebe.

Već od samog početka filma i scene u kojoj se smjenjuju svadba i sahrana, jasno je da Kusturica poseže za karnevalskim osjećanjem i u svijet „palih anđela“, kako na početku filma za Rome kaže jedan od stvarnih stanovnika tog romskog naselja, uvodi nas pod velom misterije, čineći romski život daljim i bajkovitijim nego ikada prije. Istovremeno, film nas sasvim precizno, na jedan gotovo dokumentaristički način, upoznaje sa svakodnevnicom Roma i njihovom tradicijom. Naredna scena kockanja i „misterioznih prevara“, koja je snimljena u jednom kadru, čini gledatelja sveprisutnim u cijeloj ciganskoj mahali, detaljno ga upoznavajući sa svim pravilima ovoga naroda. Na ovaj način, Kusturica oživljava „magični realizam“. U knjizi Likovi – osnova scenarija, Andrew Horton, citirajući Srđana Karanovića, Dom za vješanje naziva „dokumentarnom bajkom“, a zatim prenosi odlomak iz časopisa Time: „Kusturica zna da su film i ova priča idealno mesto za razvoj ‘magičnog realizma’, … film niti romantizuje, niti odstupa od popularne slike Cigana kao primitivnog i tajanstvenog naroda“.

Za razliku od prethodnog uspješnog filma o balkanskim Romima, Skupljači perja Aleksandra Petrovića koji je nastao pod snažnim uticajem evropskih filmskih tokova, Kusturica poseban odnos gradi sa američkim filmom. On se, dakle, u mnogome oslanja na Francisa Forda Coppolu i njegovo ostvarenje Kum (The Godfather, 1972), što Dom za vješanje žanrovski određuje i kao gangsterski film. Ovo se zapravo najupečatljivije vidi kroz razvoj glavnog junaka Perhana koji, poput Michaela (Al Pacino), od zaljubljenog mladića postaje nemilosrdni kriminalac. Također, osim Coppole, Kusturica nekoliko scena posvećuje i Charlieju Chaplinu (scena kada Merdžan gotovo identično kopira pokrete Chaplina) te koristeći ikonografiju stvarnih likova (posteri Elvisa Presleya i Ala Capoena), gradi odnos sa stvarnom historijom. Naravno, ne treba zaboraviti niti film Do posljednjeg daha (Breathless, Jim McBride, 1983) sa Richardom Gereom, koji Perhan i Azra gledaju u kinu, a koji opet kao kopija orginala, predstavlja lažnu sliku idiličnog svijeta.

U vječnom sukobu između fizičkog i nepoznatog (duhovnog) i smjenjujući tragične i komičke scene, Kusturica će u Domu za vješanje pokušavati da prikaže kako u svijetu Roma nemoguće postaje mogućim. Npr. scena u kojoj pijani Zabit pokušava da preskoči svoju sjenu, predstavlja komički prikaz otjelovljenja nemirne ciganske duše, te također nagovještava besmislenu upornost ka propasti glavnog junaka. Perhanova telekinetska moć s kojom on pomjera viljuške i konzerve (nemoguće postaje moguće), omogućuje mu da se osveti svom drugom ocu Ahmedu (Todorović). Dakle, na izvjestan način bi se moglo reći da Kusturica kombinira karnevalsko, koje putem citata neprikriveno preuzima od Fellinija, i mistično osjećanje, koje pronalazi kod Tarkovskog. Scena Perhanovog sna u kojem se nekoliko stotina Roma u zoru okupilo da dočeka svoj najveći praznik Đurđevdan, poslužit će kao primjer i jednog i drugog. Ipak, drugi dio sna, u kojem Perhan i Azra polugoli plutaju rijekom u barci, potvrđuje da kod Kusturice ova scena ima drugačije značenje, jer je direktno povezana sa centralnim sižejnim tokom i osim što predstavlja trenutak u kojem Perhan postaje muškarac (seksualna fantazija o gubljenju nevinosti), zapravo treba da nagovijesti tragičnu sudbinu glavnog junaka (bakin plač dok gleda prema Perhanu koji odlazi za Azrom).

Na sličan način, sa centralnim sižejnim tokom jeste povezana i muzika filma (Goran Bregović), koja ističe najvažnije segmente filma i doprinosi cjelokupnoj folklorizaciji Roma kakvu nismo vidjeli u Skupljačima perja. Ovaj postupak izdvaja Rome od ostalih naroda bivše Jugoslavije, čineći ih posebnim, dalekim i nedodirljivim, a istovremeno upoznavajući do najsitnijih detalja sa beskonačnom ljepotom njihovog života i svim njegovim tragičnim i mističnim stranama, iskušenjima, drugima često nedokučivim. U svome tekstu „Povijest kao konstanta“ autor Marjan Hajna, pišući o romskom postanku kaže:

„Romi su zagonetan i nepristupačan narod samo za one koji nemaju dovoljno dobre volje da vide, čuju ili pročitaju bar osnovne podatke o njihovoj povijesti. Nažalost, većina ljudi koji svakodnevno prolaze pored svojih sugrađana Roma praveći se da ih ne vide, čak i kada se napregnu da razmišljaju o njihovom postojanju, spremna je da ponovi samo ukorijenjene stereotipe o njihovoj nestalnosti, neciviliziranom načinu života i zatvorenosti prema drugima, to jest razmišljaju da su Romi ‘neki drugi ljudi’, i to ne neki obični ljudi. Istina je, naravno, sasvim drugačija jer Romi se suštinski razlikuju od slike koju u predrasudama nose njihovi susjedi. Tako moramo napomenuti da je romski narod jedan od najtolerantnijih naroda, jer nikada i nigdje nisu započeli nikakvu ratnu situaciju ili rasnu netrpeljivost. Romi su uvijek željeli na miran i tolerantan način živjeti s drugim narodima.“

Posljednja scena u filmu nas ponovno vraća na početak. Nakon Perhanove sahrane, i nakon što primijeti kako mali Perhan krade novčiće sa očiju pokojnika i na neki način prepozna sebe, Merdžan tužan i pokunjen izađe na kišu i prateći dječaka skrivenog u kutiji, skrene sa tog puta i završi u ostacima lokalne crkve u kojoj ga čeka samo oboren krst na kojem je naslikan Isus Krist: „Joj, Bože, šta je to sa tobom, Bože, ljubim te ja, Bože. Okrenuo si se kao i sav narod naglavačke. Ali, ne bio ja Merdžan ako te ne preokrenem“ – otpočne Merdžan razgovor sa krstom, ali uskoro od Boga zatraži da mu vrati uslugu: „Vidiš li ove kocke, Bože, daj da padnu kako treba.“ Bog odmah odgovara Merdžanu i krst ponovno pada. Dakle, religija u romskom svijetu i kod Kusturice, kao i kod Petrovićaima i svoju parodijsku stranu, jer Romi koji vjeruju u magiju, ne uspijevaju na ovome svijetu pronaći svoga Boga: „Kad je Bog bio dolje, s nama Romima nije mogao da izađe na kraj, i morao je da ode gore. Pa nisam ja kriv…“ – kaže lokalni Rom na početku filma. Kraj filma predstavlja samo nastavak života za jednog Roma, vječnog skitnicu, koji će i dalje tražiti svoju sreću i moliti se tuđem Bogu.

Za razliku od snova u Skupljačima perja, u kojima je čežnja za slobodom predstavljala život bez ograničenja (ptičji let), Dom za vješanje, zapravo, dokazuje koliko su Romi mnogo bliže zemlji nego nebu (Perhan podiže Azru pri porođaju, nakon čega se ona vraća na zemlju), te kako je smrt jedini izvjestan kraj tog nikada dovršenog uzleta (Azra umire, dok Perhan nakon skoka sa mosta, pada u voz koji ga odvozi u smrt). Uprkos svemu, Romi će nastaviti gajiti svoju beskompromisnu žudnju za konačnom slobodom, koju će sada pokušavati pronaći u ljubavi, pa makar ona značila i let u vlastitu smrt.

pulse

Američki politolog Phil Butler je za New Eastern Outlook napisao kolumnu u kojoj tvrdi da su razaranje i raspad Jugoslavije bili dio šireg plana NATO saveza, kojim se htjelo oslabiti geopolitičke protivnike zapadnog bloka u regijama Trećeg svijeta i progutati zdrave ekonomije naroda ovih prostora, a sažetak njegove analize je prenio i talijanski Globalist. Svatko od nas ima svoje viđenje ’90-ih na ovim prostorima, ali su ona bez sumnje subjektivna, koliko god netko mislio da je upravo njegova verzija istine ona nesporna i nepobitna. Stoga uvijek vrijedi čuti što drugi misle o nama.

Phil Butler: “Jugoslavija je morala biti uništena, a što bi bilo da nije…?”

Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti. Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi. Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka. Odredbe takozvane “Krfske deklaracije” su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske. Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. No, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost. Rat, političke spletke, unutarnji i vanjski pritisci su u to vrijeme teško opterećivali ovu novu silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim pokusima, u konačnici je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna.

Za prekid “predavanja iz povijesti”, nacionalni heroj Josip Broz Tito je postao taj “diktator”, ali je stekao svjetsku slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni. Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište. Nema znanstvenika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemljama.

Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su sudjelovali Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kwame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Castro, u govoru u Havani 1979.

“Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike”, rekao je tada Castro.

Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima, imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorbiranje svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja.

Kao što vidimo danas, strategija je bila izazvati sukobe koji vode ka fragmentiranju, podijeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda diljem svijeta.

Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih.

Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitacijska sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Europi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011.

Međutim, 2012. je summit Pokreta nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda bio i znak početka krize Zapada. Uz deklariranu svrhu “borbe za mir u svijetu” i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. No, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas.

Gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Washingtona koja se provodila svugdje, pa i teškim metodama. Akcije Clintonove administracije su u to vrijeme bile tajnovite za javnost, jednako kao što su i danas.

Čitajući Washingtonov think tank propagandni Institut Brookings otkrivate ovo. U tekstu “Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni” iz 1998. godine autor Ivo H. Daalder počinje: “Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Washingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracijski logori i masakri stotina tisuća civila, malo tko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni.”

No, istina je puno jednostavnija od stvarnosti. Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bill Clinton oklijevao da posreduje u Bosni. Clinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, Georgea Busha starijeg, kojem je cilj bio destabilizirati jugoslavenski socijalistički uspjeh.

Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše Christian Science Monitor 1999.

Ovo izvješće otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji.

Što se tiče Billa Clintona i njegove nevoljkosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava povijest genocida i beskrajnih laži.

Priča koju sam pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju. Vidite “obrasce” koje nas vode do istine i više nego dovoljno.

Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca.

Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubojice iz inozemstva. Američki dužnosnici u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, predložak za djelovanje u Afganistanu i Iraku, Arapskom proljeću.

Imena Madeleine Albright, Javiera Solane, generala Wesleya Clarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicijski  “eldorado”.

Priča o tom genocidu u ime demokracije je prestrašna. Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina natrag, u neku vrstu srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših “Jugoslavena” je, sasvim prirodno, EU i NATO savez.

Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata korporacija RAND izrađuje plan za podjelu suverene države. Za one koji nisu svjesni, korporacija RAND je “Veliki brat” svih hegemonijskih think tankova.

Tko je i zašto uništio Jugoslaviju?

Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu.

Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja milijuna ljudi.

Ali moja “fantazija” o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim. Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas.

Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta europske priče o uspjehu. Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope gospodarskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta.

Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju.

Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prijevoz, stanovanje i komunalije. Profitabilno gospodarstvo je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najočitiji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.

Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush stariji i mlađi i Clinton su pomogli da se to dogodi. Nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik u Institutu političke studije u Washingtonu, Michael Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji.

Prema Parentiju, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje gospodarstvo korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije je zemlje trebalo učiniti takvima da budu:

1. Nesposobne da slijede nezavisan kurs osobnog razvoja.
2. Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.
3. Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice, koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plaće u zapadnoj Europi i drugdje.
4. Demontiranih industrija automobila, nafte, teških strojeva, rudarstva i petrokemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.

Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana korporacije RAND za Siriju. Jesu li Ukrajina, Donbas i Krim razumjeli ovo prije Euromajdana? Koji je na kraju plan za Rusiju?

Iako ovo zvuči prijeteće, žao mi je, to je svijet u kojem živimo danas. Snagom uspavanih američkih građana, drogiranih glupim bezvrijednim tricama super-kapitalizma, svijet preuzimaju tirani.

Što bi bilo da je bilo?

Ali što da je Jugoslavija preživjela? Što da je veliki etničko-socijalistički eksperiment i dalje radio? Sigurno bi naš svijet bio potpuno drugačiji od danas. Još jedna stvar, Europska unija bi uz Pokret nesvrstanih djelovala u okviru svojih sadašnjih granica. Bila bi manje moćna i daleko manje geopolitički utjecajna.

Cijela Europa bi možda dolazila u Beograd, a sada se šest republika bore za mrvice iz Bruxellesa. Potaknut mojom fantazijom o tome kako bi Jugoslavija mogla izgledati, ostavit ću vas s procjenama ekonomske situacije sadašnjih država Balkana i Jugoslavije čiji je BDP prije rata bio na 24. mjestu među svjetskim narodima.

2015. godine je Bosna i Hercegovina ekonomski bila na 112. mjestu u svijetu, a uvjeti se pogoršavaju. Ipak, siromašni stanovnici BiH misle da će ulaskom u EU riješiti sve svoje probleme. Hrvatska je ekonomski bila na 76. mjestu u svijetu, ali je Bloomberg tada ekonomiju RH svrstao u 10 najgorih u svijetu. Makedonija se nalazila na 130. mjestu, a poljoprivreda je jedina prava industrija, dok je nezaposlenost u zemlji iznad 30%. Crna Gora je, unatoč ljepoti i maloj površini, bila 149. ekonomija među svjetskim narodima. Poput nekih drugih bivših republika, Crna Gora vjeruje da će ulaskom u EU riješiti sve. Srbija je zauzela 87. mjesto po BDP-u, a Slovenija je 81. Što se tiče Kosova, Jonathan Marshall za Consortium News piše da je tamo rođena “mafijaška država sa stopom nezaposlenosti od 35 posto, shrvana epidemijom terorizma, kriminala i političkog nasilja”.

Osim toga, NATO polako guta sve države u regiji, jednu po jednu. Crna Gora je postala članica, a Makedonija će to bi ti uskoro. Srpski zakonodavci su ratificirali diplomatski sporazum o imunitetu i logističkoj potpori za predstavnike NATO pakta.

“I dok pišem ove završne redove, mislim na ono što bi hrabri i jaki narodi iz Jugoslavije dobili da nije došlo do prekida njene sudbine. No, sve što znam je da je 24. mjesto među svjetskim gospodarstvima daleko, a što se tiče Jugoslavije, taj je narod zauvijek nestao”, zaključuje američki politolog Phil Butler.

Phil Butler je u svojoj kolumni, što je inače čest slučaj u inozemstvu, malo pozornosti posvetio specifičnostima svake nacije i tinjajućim antagonizmima koje je, kako i sam priznaje, Josip Broz Tito “čvrsto držao pod kontrolom”. Ipak, njegov zanimljiv opis otvara pitanje koliko smo dobili, a koliko izgubili i jesu li se postojeći antagonizmi rasplamsali i prerasli u ratove “sami po sebi” i zato što su “jednog dana ipak morali eksplodirati” ili su se vješto iskoristili na način da se novcem, oružjem i propagandom na kraju ostvari konačni cilj – uništiti prilično zdrave ekonomije naroda bivše federacije koja je u vrijeme prije raspada imala 24. ekonomiju na svijetu i zauvijek uništiti za Zapad opasnu ideju koja je temelj Pokreta nesvrstanih?

logično

Mnogi će možda pomisliti da hrvatski novinari mogu imati i pametnija posla od detaljnog izvještavanja o životu popularnih kućnih ljubimaca, no – kad se dublje razmisli – ima li za današnje novinarstvo važnije zadaće od posvemašnje pas-ivizacije publike?

Sarajevo, opsada Sarajeva, vjerojatno jedina je naša lokalna književna tema koja nešto znači europskim i svjetskim književnostima i preko koje ostvarujemo doticaj s njima. Opsada Sarajeva pripada danas atlasu velikih tema europske kulture, kao jedan od njezinih mitova, stvarnih i nedomaštanih događaja, jedinstvenih zbivanja koja suobražavaju, slažu i razlažu zajedničku sliku svijeta. Po svemu drugom smo, južno od Alpa i sjeverozapadno od Soluna, anonimni i beznačajni, opsada Sarajeva jedino je veliko što nam se dogodilo. Ali temeljni roman o toj opsadi napisao je jedan izopćenik, kuferaš i prognanik, jedini među suvremenicima koji je umio opisati i napisati grad bez kojeg će zatim ostati, i objavio ga tačno četrdeset i pet godina prije nego što će opsada Sarajeva započeti. Roman je “Kuga”, pisac Albert Camus.

Grad je, kao i u “Strancu”, Oran. Camus je Francuz, Alžirac, s metropolskog i nacionalno-identitetskog stanovišta provincijalac i gubitnik. Odrastao je bez oca, uz nepismenu, nagluhu mater, tako da mu je povijest, ona koju je iznevjerio, zadala da odraste u šovena i osvetnika, u karakterističnog Bosanca u Zagrebu. “Kuga” se obično tumači kao alegorija, i možda za neke čitatelje i jest alegorija Europe i Pariza pod ratnom opsadom nacizma, ali bi je vrijedilo prethodno pročitati u onom ključu u kojem je i napisana, kao kroniku Orana iz godine četrdeset i nejasno koje, kada je grad zadesila strašna i drevna epidemija kuge. U povijesnoj zbilji te epidemije nije bilo, ali, kako stoji u motu Daniela Defoea: “Isto je tako razumom opravdano prikazivati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazivati ma koju stvar, koja zaista postoji, nekom drugom koja ne postoji.”

“Kugu” danas, s jeseni 2019 i proljeća 2020, čitamo u tobože srpskome prijevodu Dejana Zakića i u izdanju beogradskog Kontrasta, jer nam originalni prijevod Ive Hergešića, jedan od ljepših hrvatskih beletrističkih prijevoda, nije pri ruci i odavno ga nije na policama zagrebačkih knjižara. (Srpski prijevod jest skandalozan, Muharem Bazdulj ga je u Politici razotkrio kao plagijat Hergešića, ekaviziran, jedva dodirnut…) Ovo naročito vrijedi napominjati, jer sam “Kugu” prvi, a možda i drugi put čitao upravo u Hergešićevu prijevodu i u izdanju Zore iz 1971. Godine su bile 1987. i dvije-tri sljedeće, roman mi se snažno upisao u sjećanje i u doživljaj svijeta, tako da sam ga, što svjesno, što nesvjesno, često i vrlo živo evocirao u prvih šesnaest mjeseci rata, koliko sam provodio u opsađenom gradu, ali ga, sve do sad, nisam ponovo čitao. Onda sam, dvadeset i sedam godina nakon početka opsade, u Beogradu, gradu iz kojeg je opsada i pokrenuta, posljednjeg dana svoga rujanskog posjeta, a bila je nedjelja, u knjižari na Knez Mihailovoj ulici, ugledao Kontrastovo izdanje “Kuge”. Knjigu sam kupio i u sljedeća je tri dana ponovo pročitao. Doživljaj vrlo neobičan: roman kao da je ostao isti kakav mi je bio 1987, samo što mu je pridodano iskustvo opsade Sarajeva. Ili moje sjećanje na to iskustvo i na njegov, danas već izgubljeni, kolektivni kontekst.

Što je to što “Kugu” čini romanom o upravo tom događaju i tom zajedničkom iskustvu? Odgovor na ovo pitanje u jesen je 2019. vrlo neobičan: osjećaj za zajednicu, potreba da se pred drugima i pred kugom bude dobar čovjek, empatija. Opsada, ona koju smo mi doživjeli, premda ne i ova koju je u virtualnoj ostavinskoj raspravi naslijedila danas dominantna i vladajuća sarajevska etnija, obilježena je vrlo snažnom empatijom. I što je manje bilo vanjskoga svijeta u opsađenom gradu, što je obruč bio čvršći, a izolacija sveukupnija – bez struje, vode, telefona, bez ikakve veze s ljudima izvan obruča – to je potreba za empatijom bila izraženija. Ako trebam umrijeti, onda da umrem kao dobar čovjek. Tako je to izgledalo u tom Sarajevu i u laboratorijski preciznom derivatu sarajevske opsade, a tako to izgleda i u Camusovom Oranu.

Sličan je i ritam svakodnevice: šverc u gradu, ratni profiteri, vlast koja na razne načine od građana pokušava prikriti ono što se stvarno zbiva, dnevni izvještaji o broju mrtvih, predviđanja o kraju opsade, teorije zavjere, planovi o raskidanju obruča, vrlo živ društveni život, restorani… Sve to čovjeka navede da u trenucima u kojim se romaneskna priča u stvarnosti zbiva povjeruje u vrlo opasnu pomisao da je i u životu zaštićen dramaturgijom romana i da mu se u stvarnosti ne može dogoditi ništa što bi odstupalo od onoga što je napisao Albert Camus.

Rambert je novinar, koji se u Oranu zatekao slučajno – trebao je pisati nekakvu mirnodopsku reportažu, a onda je opsada poklopila grad – i dugo pokušava izbjeći sudbini koju ne smatra svojom, jer ga je greškom i slučajnošću dopala. To ga čini distanciranim, a s distance najbolji je pogled na grad pod opsadom. Rambert razgovara s Tarrouom, starcem vrlo snažnih moralističkih evokacija, sumnjičavim prema velikim idejama. Rambert mu govori da je bio u građanskom ratu u Španjolskoj i da je ratovao na strani onih koji su izgubili, i da je poslije razmišljao: “O hrabrosti. Sada znam da je čovek sposoban za velika dela. No, ako nije sposoban da oseti velike emocije, meni nije interesantan.” Starac mu odgovara: “Čini mi se da je čovek sposoban za sve.” Rambert: “Nije! Čovek nije sposoban da dugo trpi ili da dugo bude srećan. Nije, dakle, sposoban ni za šta.” U nastavku Rambert kaže da ne vjeruje u heroizam i da bi želio da ljudi žive i umiru od onoga što vole. Njegovo protivljenje svakom idealizmu je idealizam. Kao što je i Camusov roman svojevrsna pohvala idealizmu, pohvala čistoj i savršeno uzaludnoj vjeri u dobro, kojoj ne trebaju ni Bog, ni država, ni bilo kakve institucije, i koja je samoj sebi najviši smisao.

Na više mjesta u romanu, kroz usta različitih likova, iz različitih pripovjednih očišta, Camus varira ideju da je svijet bez ljubavi mrtav, nepotreban svijet. Danas mi se čini da su mi te riječi promakle pri prvim čitanjima. Bio sam vrlo mlad, to nisam želio čuti, jer za mladosti svijeta takve riječi ne znače ništa. Ali s naknadnim iskustvom, zaključak stoji da je svijet doista mrtav. Jer je bez ljubavi. I mrtva je, na neki način, i priča o opsadi Sarajeva. Jer se pretvorila u folklornu legendu, u narodnu nošnju jedne etnije.

“Kuga” je rasprava o svetosti. Je li moguć svetac bez Boga? Jest, moguć je. Ali što je zapravo, svetost. U jednom će se trenutku učiniti da je svetost stvar navike. Čovjek postupa tako, jer je naučen da postupa tako i jer mu je tako lakše. Iz navike on postaje svetac.
“Kuga” je rasprava o smislu. U toj raspravi Albert Camus vrlo snažno i izričito zastupa stranu smisla. Po tome se, recimo, osjeti da je roman pisan u vrijeme rata, pod opsadom, unutrašnjom ili vanjskom. Besmisao i apsurdi egzistencije, čovjekovo otuđenje, činjenice su mirnodopskog doživljaja svijeta i sebe u svijetu. U opsadi, u vremenima patnje i bliske smrti, smisao vrlo jasno postoji, ne vidi ga samo moralno gluh, slijep i glup čovjek. Za opsade nema samoubojstava. Ljudi se ubijaju nakon što prežive. Kao što i žrtvama bolesti postaju kada već povjeruju da je epidemija prošla.

Camus prati transformaciju ljudi pod opsadom, bilježi onaj trenutak, onaj vjerojatno i najdrastičniji lom u životu čovjekovom, kada shvatiš da opsada nije nešto što će privremeno trajati, pa će proći, kao što je sve dosad prolazilo, nego je opsada, nego je kuga, od sad pa do kraja života i svijeta, oblik i sadržaj našega života. To te saznanje promijeni ako ga uspiješ preživjeti, a kuga koju si preživio pretvara se u kugu s kojom do kraja živiš. Camus pokušava reći sebi i svijetu da ovo neće nikada proći i da je opasna svaka iluzija o prolaznosti kuge. Čim u nju povjerujemo, kuga se vraća i mori naivne, a onda i sve druge. Možda je to mjesto na kojem na čas povjerujem da je riječ o mogućoj alegoriji na temu fašizma i nacizma. Ali odmah zatim sjetim se da je “Kuga” temeljni roman o opsadi Sarajeva.

Ono što je moralno ispravno to je i utješno. Druge utjehe za čovjeka nema. I to je jedna od provodnih ideja ovoga veličanstvenog, savršeno ispripovijedanog romana. Koji je, pored svega drugog, i ljubavni roman o gradu. U strahu da bi sljedeće riječi mogao zaboraviti, bilježim kako Camus na prvoj stranici knjige započinje svoju priču o Oranu. Ovako to u ekaviziranoj verziji Ive Hergešića zvuči:

“Grad je, valja priznati, sam po sebi ružan. Nije nametljiv, pa je potrebno neko vreme da se uoči čime se razlikuje od drugih trgovačkih gradova na drugim geografskim širinama. Kako da, na primer, zamislimo grad bez golubova, bez drveća i bez vrtova, gde ne čujemo lepet krila ni šuštanje lišća, grad bezbojan, čime je sve rečeno? Promena godišnjih doba odražava se jedino na nebu. Proleće se najavljuje samo drugačijom atmosferom i korpama cveća koje mali prodavci dopremaju iz okoline grada. To je proleće koje se prodaje na trgu. Leti sunce pali i žari isušene kuće i pokriva zidove sivkastim pepelom; tada se može živeti samo u senci zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen, eto, naprotiv bujice blata. Lepi dani dolaze tek zimi.

Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan način.”

Zatim slijedi kuga.

jergovic

Dok regionalni portali kopipejstaju i šeraju fotogaleriju britanskog amatera Marka O’Neilla, koji je na svome Instagram profilu objavio seriju kičastih slika jugoslavenskih spomenika, još jedna godišnjica rušenja veličanstvenog Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije Vojina Bakića prošla je bez klika

Mojim prijateljima: Moj je posao ovdje obavljen. Čemu čekati?

George Eastman, oproštajna poruka)

Ne možemo otkinuti pojedinu stranicu iz našeg života, ali možemo baciti čitavu knjigu u vatru.

(George Sand, Mauprat, 1837.)

Samoubojstvo nije rješenje / Ali ostaje odlična mogućnost.  

(Impaled Nazarene, album Nihil)

Može se samo pretpostaviti zašto samoubojice okrenu leđa Života, stanu pred Smrt i prijeđe na njenu stranu. Jedna istočnjačka mudrost kaže: Sve što nemaš posudi od samog sebe. Njima u njima ne ostane ništa za posuditi, osim razaralačke energije da na hladan način potvrde upravo tu činjenicu i zauvijek u sebi okončaju borbu suprotnih sila. Da svoj život svojom rukom okončaju u starosti bio bi to, kako kažu stoici i Nietzsche, znak mudrosti i pobjeda uma. Ali, kada ljudi u punoj snazi, vlastitom voljom odluče utonuti u napoleonovski san bez snova, kada se nepovratno odreknu samih sebe, skloni smo to tumačiti kao znak neprirodne prevlasti razornog, širećeg vakuuma nad uskomešanim vitalizmom. Otkuda taj pakao od praznine u mlađim ljudima našeg doba, našeg mjesta? Kako pakao praznine, napose, ne bude prepoznat od nikoga, pa ni od najbližih? Uglavnom se po ničemu ne može naslutiti nikakav znak nastupajuće pobjede nagona za samouništenjem. Veliki talijanski pisac Cezare Paveze izvršio je samoubojstvo. Vodio je dnevnik. Ne može se iz njegovih zapisa, ni za posljednji dan, zaključiti da će si oduzeti život. Možda se u samoubojicama dugo nakupljaju razlozi za ubojstvo sebe, a možda se radi o samodestruktivnoj impulsivnosti koja ih zauvijek odnosi od naših pogleda, izvan iskustva, izvan (su)života, izvan nade?

Francuski književnik Camus ustvrđuje da postoji samo jedan filozofijski problem- samoubojstvo. Priznati da živjeti nema smisla, osjetiti diobu između čovjeka i njegova života, između glumca i njegova dekora čuvstvo je apsurdnosti. Kada svjesno polaze u vječan zagrljaj kćeri noći i sestre sna, samubojice odbacuju sve razloge trajanja koje nalaže život, trajno se oslobađaju navike nadanja da egzistencija nije apsurdna i da ima viši smisao. Ubiti se…znači priznati…da nas je život nadmašio… Jednostavnija tumačenja samoubilačku dispoziciju i samoubojstvo stavljaju u društveni kontekst, shvaćajući ih kao samoubojičinu optužbu protiv postojećeg društvenog poretka. Depresija je, prema tome, izraz društvenih prilika, a ne nastaju bolesne društvene prilike zbog depresije njegovih članova.

Zaboravljeni od svih, kako na kraju osjećaju svoj odnos s drugima, sve do (samo)optuživanja, obuzeti iracionalnim strahom od duševnih smetnji, bez hrabrosti i volje da zatraže pomoć, bez kontrole nad ključnim razlozima postojanja, zaokupljeni beznadežnim trajanjem bez radne, životne, ljubavne perspektive, oslabjelih motiva da unedogled igraju zadane uloge, razočarani svojom duševnom snagom kojom su se trebali oduprijeti pritiscima lažnih izazova jednodimenzionalnog, pretvorbenog vremena, fiksirani na dubinu intimnog ponora iznad kojeg su se voljom nebrižnih kretali i kojeg su se plašili, depresivci – suvišni ljudi našeg vremena i podneblja, zaustavili su svoj nemir i strah naprosto se bacivši u njih, baš kao po savjetu Buddhe koji je rekao da se od strašne topline u pustinji može spasiti tako ako se skoči u goruću peć. Život je inače za sve nas free climbing, a kada se svjesno odbaci sigurnosno uže trajanja, pad je neminovan. Što je broj namjernih padova u jednoj generaciji veći, imamo pravo tu generaciju nazvati izgubljenom.

A njihovima najmilijima, koje često ostavljaju bez obrazlažućeg oproštaja, ili svoj čin obrazlože (ne)očekivanim razlozima, za utjehu bi trebali poslužiti običaji naroda Lango o kojima piše dr. Mladen Zvonarević. Kod njih samoubojstvo ne izaziva veliku žalost, jer smrt koju netko sam traži dokazuje da je pokojnik želio napustiti svijet i prema tome je svako posebno izražavanje tuge suvišno.

sbperiskop

Pokolj u gradu Hanauu, u kojem je ubijeno desetero ljudi, novi je u nizu terorističkih napada njemačkih ekstremnih desničara. Ubojica Tobias Rathjen na internetu je prethodno objavio rasistički video-manifest, a iako se radikalno desna stranka AfD od napada ogradila, njen uspon stoji u jasnoj vezi s porastom nasilja prošlih godina

• Redatelj Robert Eggers voli komorne priče smještene na izolirana područja, koje uključuju mali broj likova te vrlo tijesne odnose. Njegov zapaženi i vrlo dobri prvijenac The Witch (2015) radnju smješta u osamnaesto stoljeće u Novu Englesku, koja je nakon europske kolonizacije istočne obale Sjedinjenih Američkih Država postala poprište brutalnoga progona nepoćudnih žena što su ga provodili puritanci. Obitelj u filmu biva izgnana iz lokalne zajednice zbog vjerskoga nesporazuma pa obitava izolirana od društva na osamljenom i izdvojenom imanju, čime se naglašava klaustrofobičnost okruženja okruženoga gustom i prijetećom šumom te međuljudskih odnosa unutar obitelji jer njezini članovi mogu samo jedni s drugima interaktirati. S obzirom da zaplet uključuje navodno nadnaravne događaje te motiv vještičarenja, Eggers se koristi konvencijama žanra horora, no one vješto čine tek okvir radnje. Redatelja prvenstveno zanima psihološka problematika. Vanjski događaji služe da bi se razmotrile psihološke reakcije članova obitelji, koji sve više posrću pod pritiskom vjerskoga fanatizma i ludila.

  Svjetionik, snimljen prošle godine, ponavlja određene postupke iz The Witch. Radnja je ponovno smještena u Novu Englesku, također u prošlost, konkretnije na kraj devetnaestoga stoljeća, te se u potpunosti odvija na izoliranom otoku, zapravo hridi sa svjetionikom na otvorenom moru, tijekom četiriju tjedana, koliko protagonistima traje smjena do dolaska zamjene. Eggers je očigledno fasciniran spomenutim prostorom te njegovom kako folklornom kulturom tako i puritanskim kontekstom i nasljeđem, jer se represija i bogobojaznost često isprepliću kroz njegove protagoniste. U ovom slučaju dodatno se poigrava narativima o čovjeku zatečenom na pustom otoku, daleko od civilizacije, koje je popularizirao roman Robinson Crusoe Daniela Dafoea, samo što ga više zanima ono praiskonsko i atavističko u čovjeku i njegovoj psihi. Kao i u prethodnom ostvarenju, tako se i sada poigrava izoliranošću protagonista te skučenošću i klaustrofobičnošću kako prostora tako i odnosa, što potencira psihološke trzavice.

  U Vještici su religijski kontekst i praznovjerje igrali veliku ulogu te su bili okidač sraza između stvarnosti i fantazije, a slično uočavamo i u Svjetioniku. Svjetlo na vrhu tornja gotovo dobiva religijske konotacije te izaziva opčinjenost i ljubomoru protagonista. Kroz njih se također propituje porozna granica između stvarnosti i fantazije, istine i neistine, činjenica i njihove fabrikacije. Sporadično halucinantna slikovitost te bajkovita ili mitološka motivika, na mahove homoerotičnost odnosa protagonista gotovo upućuje na rad nesvjesnog. Motiv sirene, halucinacije, masturbacije, homoerostski tonovi u odnosu dvojice muškaraca napadno su seksualne prirode te često upućuju na potisnuti seksualni materijal, krivnju, moralnost pa čak i infantilne ljudske fantazije.

  Na hrid dolaze Thomas Howard (Robert Pattinson) i Thomas Wake (Willem Dafoe). Prvi je naočiti bivši drvosječa koji bježi na otok proganjan slučajem iz prošlosti te željom da brže zaradi novac. Drugi je iskusni i vulgarni, alkoholu skloni postariji svjetioničar. Odnos dvojice muškaraca vrlo je hijerarhijski te donekle imitira ustrojstvo patrijarhalnoga doma. Wake preuzima mušku ulogu te se brine o javnoj sferi – funkcioniranju svjetionika, a Howarda autoritarno smješta u žensku ulogu brige oko doma. Njihov je odnos u početku poprilično napet, no počinje se mijenjati pod utjecajem sve većih količina alkohola. Istodobno izoliranost sve više počinje utjecati na njihovu psihu, a osobito Howardovu.

  Eggers i direktor fotografije Jarin Blasche (The Witch) odlučili su djelo snimiti u crno-bijelom izdanju, s tim da treba istaknuti da između njih vlada oštri kontrast kao i među dvojicom protagonista, koje su odlično utjelovili Robert Pattinson i Willem Dafoe. Stoga posljedično dolazi do izrazitoga korištenja sjena, što sa zavojitim stubama i ostalim arhitektonskim rješenjima odaje dojam ekspresionističke stilizacije. Stoga prostor u kojem protagonisti borave postaje projekcija njihove unutrašnjosti i psihološkoga stanja.

  Brojne reference upućuju na folklornu kulturu i praznovjerja, primjerice vjerovanje da ubojstvo morske ptice priziva nesreću, što je engleski romantičar Samuel Taylor Coleridge iskoristio kao narativni okidač za svoju znamenitu Pjesmu o starom mornaru, koja i sama sugerira da iza spoznatljivoga svijeta postoje brojne pa možda i opasne sile. Howard tako ubija galeba, nakon čega slijedi razorna oluja koja onemogućuje željeni odlazak s otoka, nakon čega se on počinje radikalno poigravati s psihom protagonista. Međutim, nepogoda je možda samo odraz psihičkoga sloma protagonista te njegova konačnoga posrtanja u situaciji kada se ne mogu osloniti jedan na drugoga.

  Iznim bogate atmosferičnosti i psihologizacije koja se postiže korištenjem crno-bijele fotografije, gledatelj će vrlo lako uočiti da je film sniman u neobičnom formatu. Posrijedi je omjer 1.19:1, u kojem je razlika visine i širine neznatna, pa ostavlja gotovo dojam kvadrata. Posrijedi je vrlo uzak format koji je funkcionalno iskorišten iz dvaju razloga. Naglašava okvir kadra, čime sugerira kako nam je onemogućeno da vidimo dobar dio vizualnih informacija, kao što ne možemo sasvim vidjeti protagoniste: njihove prošle živote i unutrašnjost, o kojima možemo samo nagađati kroz proturječne informacije koje nam daju. Time smo što se tiče okolnosti radnje i protagonista te prostora lišeni konteksta, čime se postiže dojam zagonetnosti i nedorečenosti. Format zbog svoje zbijenosti ujedno pojačava dojam zatvorenosti, izoliranosti te posljedično klaustrofobije, što odgovara izoliranom prostoru, ograničenom broju likova te naravi njihova odnosa. Glazba je također vješto korištena da bi naglasila unutarnji plan protagonista.

  Kako se Svjetionik primiče kraju, tako odnos među likovima doživljava klimaks, no ostaje dojam da Eggers nije znao kako bi cjelinu adekvatno završio pa se tako sve više počinje koristiti napadnim simbolizmom koji postaje sam sebi svrhom. Stoga je završnica konfuzna i zbrzana.

  filmovi

Za sentenciju ruskog klasika Čehova – kad sunce sja i na groblju je veselo – znam odavno. Ali, tek nedavno sam pronašao da potječe iz njegove drame u četiri čina – Ivanov. Napisao ju je kad je imao 27 godina, po narudžbi kazališnog poduzetnika Korša. Dramu stvara u stvaralačkoj grozmici za samo deset dana.

Ovu gnomu uporno, spontano i s oduševljenjem, kao nekakav dio mog konverzacijskog repertoara, “prodajem” svima koje sretnem u danima kao što je bio jučerašnji. Kalendar tvrdi da je još zima, a dan, neočekivano, prodorno i pobjednički sunčan, opovrgavao je brojke i slova kojima smo isprogramirani – uočljivo i nametljivo, ali na ugodan, prihvatljiv način, prisno, ljupko, umilno. Svjetlost i toplina pobuđuju opijenost momentom i i osjećaj privilegiranosti što postojim sa sviješću o potrebi da sebično upijem nebesku energiju u ovom jednom jedinom, neponovljivom životu. Uz sunce zaboravljamo na životne nedaće. Dan kao da je sastavljen od galerije slika; svaka kao da je obojana bojama različitih slikarskih tehnika. Slike su uprizorenja grada u meni i mene u gradu, a rađaju radost i zahvalnost što svjedočim, kao dijete sunca, ljepoti koja hrabri.

Jučer sam mudru izreku o dobrostivom, blagotvornom suncu, koje svojim moćima stvara nadu i potire strah od smrti, koje vraća smisao životu, oko jedanaest sati, u blizini gradske tržnice, izdeklamirao brodskim legendama Tomislavu Županu i Matiji Kovčeviću. I sami omamljeni prodornim sučevim zrakama, žmirkali su uslijed blještavila, priznajući da je to nepobitna istina. Zaneseni Kovačević zauzvrat je irecitirao nekoliko stihova iz Rubajia, velikog perzijskog pjesnika Omara Hajjama.

Mobitelom sam zabilježio neke prizore, s rutinskom ambicijom da dokumentiram utjecaj i snagu sunca, da čitatelji sbperiskopa primjete suvišne jakne i kapute na prolaznicima, oštre sjene, nebesko plavetnilo, blještavost posuđa i automobila, uličnu terasu kafića krcatu ljudima privučenih mogućnošću da se opuste i gušterski uživaju u trenucima koje su dobili na dar.

I sam se podsjetim na stihove Omara Hajjama.

Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,

    kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet;

    i prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet,

    i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.