Što da se radi? Naslov je to romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1862. godine, koji je odigrao veliku ulogu u buđenju revolucionarne svijesti u Rusiji, pa je tako istim naslovom i Lav Tolstoj pisao, 1886. godine, o teškom socijalnom stanju u Rusiji, a Vladimir Iljič Lenjin pod tim naslovom 1901. zagovarao je stvaranje revolucionarne partije koja bi povela revoluciju.

Naravno, inspiraciju za taj naslov sva trojica ruskih velikana našli su u Bibliji, u Evanđelju po Luki, 3:10-14, samo je pitanje je li Lenjin toga bio svjestan.

Pod ovakvim naslovom nije se pojavio još nikakav autor ”u Hrvata”, ali ipak pljušte savjeti o tome što bi trebalo učiniti da se ublaže posljedice ove strašne epidemije korona virusa koja će, poput zagrebačkog potresa 2020., temeljito protresti ne samo Hrvatsku, već izgleda i cijeli svijet.

Među svim tim savjetima i mišljenjima ima raznih ideja, od onih zdravorazumskih do elaboriranih ekonomskih analiza o tome što će biti s našim gospodarstvom, ali i s našim društvom, ako nakon ove pandemije i mjera za njeno suzbijanje, ostane sve po starom.

Što da se radi u ovakvoj situaciji? U svakom od tih prijedloga koji ovih dana cirkuliraju u hrvatskim medijima ima itekako smislenih i pametnih prijedloga, koji bi doista, da se provedu, mogli označiti početak nove obnove. Europa danas ne može više računati na ERP – Plan europske obnove, poznatiji kao ”Marshallov plan”, kada je s američkom pomoći obnovljena Europa razrušena u Drugom svjetskom ratu, a ne možemo više računati ni na američki zakon PL 480 koji je omogućio američkoj vladi da koristi svoje monetarne rezerve da pomogne prijateljskim zemljama

Karantene i izolacije će proći nakon nekog vremena, dugog ili još dužeg, a cijela zemlja će se naći u ruševinama i krhotinama poput Zagreba nakon potresa.

Normalizacija povratka na staro će dugo potrajati, ako će uopće i biti povratka na staro. Sve više glasova u svijetu tvrdi da povratka na staro neće biti, jer će se svjetska ekonomija urušiti gore nego u krizi 2008.

Dakle, što da se radi u ovakvoj situaciji?

U svakom od tih prijedloga koji ovih dana cirkuliraju u hrvatskim medijima ima itekako smislenih i pametnih preporuka, koje bi doista, da se provedu, mogle označiti početak nove obnove.

Europa danas ne može više računati na ERP – Plan europske obnove, poznatiji kao ”Marshallov plan”, kada je s američkom pomoći obnovljena Europa razrušena u Drugom svjetskom ratu, a ne možemo više računati ni na američki zakon PL 480 koji je omogućio američkoj vladi da koristi svoje monetarne rezerve da pomogne prijateljskim zemljama, pa je tako od tog zakona profitirala i tada komunistička Jugoslavija nakon raskida sa Staljinom.

Ne može, izgleda, ta Europa više računati ni na sebe, niti na solidarnost koja se proklamira u ustavnim odredbama Europske unije, jer je pošast suverenizma zahvatila ne samo Višegradske zemlje – i one koje spadaju u hrvatsku propagandističku mantru o ”Tri mora” – već i zemlje kao što su Njemačka i Nizozemska, kao i Švedsku i Dansku koje se egoistički protive jedinoj mogućoj učinkovitoj mjeri za pomoć zemljama koje je poharao korona virus – izdavanju eurobondova, zajedničkih europskih obveznica kojima bi se donekle ublažila katastrofa na pomolu.

Evo jedan mogući place d’armes za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom: ne više proširenje EU-a kao prvi prioritet za koji se zalaže Hrvatska, već obnova Europe i njenih najslabijih karika – onih ekonomija i društava koja su najranjivija i najugroženija.

MaruškaVizek, na tportalu, iznosi u svojoj opširnoj listi (15 prijedloga) i prijedlog da se iskoristi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama.

EU je djelomično to učinila odvajanjem 50 milijardi eura u tu svrhu, ali kamen spoticanja su baš te zajedničke europske obveznice, za koje se zalažu Italija, Španjolska, Francuska, Portugal, Belgija, Luksemburg, Grčka, Irska i Slovenija, a protive im se Njemačka i Nizozemska, dok šute Švedska i Danska.

Druge mjere koje predlaže direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu su uglavnom mjere koje perpetuiraju ovakav gospodarski sustav zasnovan na liberalizmu – radikalnom ekonomskom liberalizmu – kao što su pojačavanje otkupa državnih obveznica od strane HNB-a, traženje stand-by aranžmana s MMF-om, osiguranje da višak likvidnosti koji HNB upumpava u sustav dođe do privatnog sektora, uvođenje turističkih vaučera, korištenje sredstava iz drugog mirovinskog stupa za održavanje gospodarstva na životu…

A što se tiče socijalnih posljedica ove krize, Vizek se zalaže za smanjenje plaća u javnim i komunalnim poduzećima, te uplatu predujma dobiti u državni proračun, kao i za smanjenje plaća u državnoj i javnoj službi.

Ovo posljednje lijepo zvuči, kao i prijedlog ukidanja uplate predujma za porez na dobit i odgodu plaćanja PDV-a, počevši od ožujka pa nadalje, za sve pogođene poduzetnike, te oprost poreza na dohodak i prireza za sve obveznike u privatnom sektoru za vrijeme trajanja karantene.

Međutim, sve mjere koje ostaju ograničene samo na ekonomsku sferu i ne mijenjaju ništa u društvu, a posebno u djelokrugu politike – samo su palijativne, kao u palijativnoj skrbi: liječe se samo pojavni oblici bolesti, ali ne i njezini korijeni i uzroci.

Evo jedan mogući place d’armes za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom: ne više proširenje EU-a kao prvi prioritet za koji se zalaže Hrvatska, već obnova Europe i njenih najslabijih karika – onih ekonomija i društava koja su najranjivija i najugroženija. MaruškaVizek, na tportalu, iznosi u svojoj opširnoj listi (15 prijedloga) i prijedlog da se iskoristi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama

Zato drugi stručnjak, pravnik (s menadžerskim iskustvom), Goran Vojković, predlaže radikalniju mjeru, koja zadire u srž problema, koji nije samo ekonomski, već i socijalni i politički.

Vojković predlaže racionalizaciju mreže lokalne samouprave jer je apsurdno da Hrvatska, mala i relativno siromašna zemlja, uzdržava 428 općina i 127 gradova te 20 regionalnih uprava, s mnogobrojnim činovništvom, stranačkim uhljebima, klijentima vladajuće stranke, kao i parazitima u prekobrojnim komunalnim poduzećima, agencijama i sličnim paradržavnim tvorbama koje gutaju ogromna sredstva.

Još je radikalniji novinar Matija Babić, na portalu Index, koji predlaže gašenje svih nerentabilnih i neesencijalnih kompanija u javnom vlasništvu i otpuštanje pola djelatnika u administrativnom dijelu javnog sektora, iako griješi kad predlaže ukidanje svih donacija nevladinom sektoru. Babić preporučuje i vrlo smislenu mjeru, a to je ukidanje svih povlaštenih mirovina.

S tim prijedlogom ide i prijedlog za rezanje plaća vladajuće partijske nomenklature, do prolaska ove nezapamćene zdravstvene, ekonomske, ali i socijalne i političke krize.

Babić s pravom predlaže rasterećenje privatnog sektora svih obveza, pa tako, logično, i ukidanje obaveznog članstva u parazitskim komorama i udruženjima, kao što je to dosada apsurdno obavezno plaćanje članarine Gospodarskoj komori.

Među tim prijedlozima ima i takvih, kao što su gašenje HRT-a i jednostrani raskid Vatikanskih ugovora s uštedom, ukupno, od 2,5 milijardi kuna godišnje.

Ne moramo se složiti sa svim tim Babićevim prijedlozima, ali je u ovom kaosu hrvatske administracije apsurdno što se PDV plaća po sklapanju posla, a ne po realiziranom poslu i naplaćenom računu, kao što je upitno i paušalno plaćanje turističke takse.

Ovakvi prijedlozi, očito, zadiru i u politički sustav zemlje. Politički sustav koji je modeliran baš da bi omogućio partijski klijentelizam, parazitizam i trošenje nacionalnih resursa, da bi na drugoj strani stradale one strateške društvene funkcije kao što su zdravstvo, obrazovanje i znanost.

Ta tri stupa mora garantirati država, kako se za to zalaže u svojoj knjizi ”Narod, moć i profit” nobelovac Joseph Stiglitz, koji smatra da je ovaj oblik liberalnog kapitalizma poguban ne samo za ljude, već i za samog sebe.

Baš s tim naslovom – ”Kako će se promijeniti kapitalizam” i profesorica ekonomije na University Collegeu u Londonu Marian Mazzuccato piše, kako moramo iskoristiti ovu krizu da ovakav kapitalizam korigiramo, da sačuvamo tržište i privatnu inicijativu, ali i da redefiniramo ulogu država i vlada.

U ovakvom liberalističkom sustavu vlade se ograničavaju na to da ispravljaju propuste tržišta kada se oni pojave, umjesto da se aktivno angažiraju na stvaranju tržišta koja mogu proizvesti održivi i inkluzivni rast.

Mazzuccato je i autorica knjige ”Država kao poduzetnik” i ona dijeli Stiglitzovo mišljenje da država mora maksimalno osigurati zdravlje svojih građana, pristupačno obrazovanje, znanstveno istraživanje, dom i sigurnu starost za svakoga.

Prijedloga će biti još i više, što se kriza bude produbljivala. I sve je jasnije rješenje, na svjetskoj razini: povratak državi blagostanja – welfare state, koja će građanima garantirati osnovne životne usluge, ograničiti rasipanje javnog novca, ustrojiti racionalnu javnu upravu, uvesti progresivne poreze koji će limitirati stvaranje jaza između bogatih i siromašnih, smanjiti razornu stihiju tržišta bez ikakvih ograničenja, i još štošta – svi su prijedlozi dobrodošli, a političke ih snage moraju artikulirati i jasno iznijeti pred javnost, da bi svima bilo jasno za što se tko zalaže

Apsurdno je, kaže Stiglitz, da polovica Amerikanaca ima manje od tisuću dolara na banci, a 150 milijuna Amerikanaca posjeduje manje bogatstva nego što to iznosi ukupno bogatstvo samo trojice najvećih američkih milijardera – Jeffa Bezosa, Billa Gatesa i Warrena Buffetta.

Ne mogu se ovi problemi, s kojima se suočavaju gotovo sve zemlje svijeta, riješiti njihovim dobrovoljnim prilozima, kao što je tajkun Silvio Berlusconi, u Italiji, donirao 20 milijuna eura za borbu protiv korona virusa, što je deseterostruko manje od poreza što ga je zatajio talijanskoj državi!

Ili, kao što piše Vedrana Rudan na svom blogu, u Hrvatskoj im 120 bogataša s više od 30 milijuna dolara imovine, 590 bogataša ima imovinu od 10 do 100 milijuna dolara, a čak njih 11.000 ima više od milijun dolara, ne računajući kuće ili stanove. I njihov broj raste, dok hrvatski BDP pada.

To je još jedan apsurd našeg društva, kao što je apsurd i odluka nogometaša ”Dinama” da sebi ne smanjuju plaće.

Prijedloga će biti još i više, što se kriza bude produbljivala. I sve je jasnije rješenje, na svjetskoj razini: povratak državi blagostanja – welfare state, koja će građanima garantirati osnovne životne usluge, limitirati rasipanje javnog novca, ustrojiti racionalnu javnu upravu, uvesti progresivne poreze koji će ograničiti stvaranje jaza između bogatih i siromašnih, smanjiti razornu stihiju tržišta bez ikakvih ograničenja, i još štošta – svi su prijedlozi dobrodošli, a političke ih snage moraju artikulirati i jasno iznijeti pred javnost, da bi svima bilo jasno za što se tko zalaže.

Što da se radi? – velik je izazov koji stoji pred svima nama, u zemlji, ali i u svijetu.

autograf

Trebao nam se dogoditi koronavirus, pa da svjedočimo jednoj posve neuobičajenoj saborskoj raspravi. Nećemo sad ulaziti u izbor lokacije održavanja saborske sjednice, patetično simbolično mjesto u zgradi Ine u zagrebačkoj Šubićevoj ulici. Preskočit ćemo i psihodeličnu scenu rasporeda stolica na parove razbrojs’ sa strogo kontroliranim brojem zastupnika koji mogu biti u improviziranoj sabornici. U ovom tekstu bavit ćemo se sadržajem rasprave. Ona je, začudo, bila više od uobičajenog utrkivanja tko će izgovoriti jaču metaforu za naslov u novinama.

Na dnevnom redu – Vladin prijedlog da Sabor po hitnom postupku izglasa dopunu Zakona o elektroničkim komunikacijama kojom se otvara mogućnost praćenja lokacije mobitela građana, a sve uz obrazloženje da bi to moglo doprinijeti borbi protiv epidemije COVID-a 19.

SVIJET NAKON KORONAVIRUSA: Ova oluja će proći, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu

COVID-19 U HRVATSKOJ: U početku „nediscipline“ građana bijaše premlaka riječ

Očekivanja nisu bila velika. U tjednima koji su za nama svjedočili smo da se restrikcije nižu kao na traci. Zatvorene su mnoge trgovine, svi restorani i kafići, muzeji i kazališta, otkazani su koncerti, ograničena su putovanja i zabranjena javna okupljanja, ukinut je gradski i međugradski prijevoz, uvedene su propusnice … Činilo se da će i ovo biti tek jedna restrikcija u nizu kojoj se nitko zbog zaštite zdravlja građana neće usuditi usprotiviti. Ili da nitko nadležan neće vidjeti ništa loše u tome. Sve je mirisalo na opći konsenzus, nalik onom u prošlom ratu.

Na “mitskoj” lokaciji kao da se održavala utrka tko će izgovoriti jaču metaforu za naslov u novinama (FOTO: HINA/Damir Senčar)

No, prevarili smo se. Barem želimo vjerovati da smo se prevarili, da stvari ipak u jednom trenu moraju zastati, da se oni koji donose takve odluke moraju zapitati dokle tako i dokle ograničavanje ljudskih prava može ići. I tko će ih i kada vratiti (barem) na staro.

Za razliku od sjednice od prije samo tjedan dana kada su zastupnici bez ikakve rasprave po hitnom postupku prihvatili izmjene zakona kojim su Civilnoj zaštiti odškrinuta vrata u donošenju restriktivnih mjera, ovoga puta nije išlo tako glatko.

Čini nam se da nikada nisu više spominjane slobode građana, ugrožavanje Ustavom zajamčenih prava i opasnost od uvođenja diktature, nego što je to bilo jučer u Šubićevoj ulici. Opozicija je unisono upozoravala da kontrolom lokacije mobitela građana država ulazi u njihovu privatnost i ugrožava njihove slobode, bez jasne odredbe zašto i tko bi tako bio nadziran, da nije definiran nadzor i da se ne zna što će biti s tim podacima kada ugroza epidemije jednom prođe. Nisu se dali fascinirati argumentima da je to nužno zbog zaštite zdravlja svih i da je „i jedan tako spašen život vrijedan tih mjera“.

„Neće koristiti zdravlju, a jako će štetiti slobodi i demokraciji“, odgovarala je na HDZ-ove argumente Vesna Pusić (Glas). I iznenadno živahni SDP-ovci redali su se za mikrofonom upozoravajući da i u vremenima ugroza treba čuvati demokratske slobode, obrazlažući zašto traže dvotrećinsku većinu za izglasavanje zakona – uz uvjet da prođu i amandmani. Traže, među ostalim, da se praćenje mora jasno ograničiti na praćenje osoba koje imaju rješenje o samoizolaciji, da ih prethodno treba informirati o tome, da to može važiti samo tijekom epidemije, a da poslije treba uništiti prikupljene podatke, te da parlamentarni nadzor nad primjenom tih mjera mora obavljati saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

I dio populističkih galamdžija iz Mosta govorilo je o „perfidnom uvođenju diktature“, da im je „sloboda građana oduvijek na prvom mjestu“ i tražile povlačenje zakona iz procedure, a Milanka Opačić iz Bandićevog kluba apelirala je na sastanak predsjednika svih saborskih klubova kako bi usuglasili zajedničke amandmane. Čak se i HDZ-ov koalicijski partner HNS založio za dvotrećinsku saborsku većinu, a i poslovično oprezni Furio Radin, zastupnik talijanske manjine, apelirao je na „inteligentnu strogoću“ i jasno preciziranje zakonskih odredbi.

Najavljeno je da Vlada priprema odluku kojom bi se propisala ljudska prava koja bi potom Sabor – zbog širenja pandemije koronavirusa – suspendirao (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Više od četiri sata trajala je tako rasprava o nečemu što je moglo proći „lišo“, a ipak nije. Na tapeti su bila ljudska prava, a veliki dio zastupnika, začudo, odlučio je, neovisno o ozbiljnosti zdravstvene situacije, staviti nogu u vrata dvojbenom zakonskom rješenju. Kako će taj zakon u konačnici izgledati i je li vlada Andreja Plenkovića čula sva upozorenja, ubrzo će se znati.

Naravno, sve može završiti i na posve drugačiji način – uvođenjem izvanrednog stanja i suspendiranjem dijela ljudskih prava.

Na neki način to je nagovijestio u raspravi i HDZ-ov Branko Bačić rekavši da se razmišljalo o aktiviranju članka 17. Ustava koji omogućava da se u slučaju prirodnih nepogoda mogu privremeno suspendirati određena ljudska prava te „da pri tome ne treba voditi računa o testu razmjernosti nego o testu razumnosti“. Dodao je kako je „došlo vrijeme da Sabor donese odluku dvotrećinskom većinom kako bi se omogućilo državnim tijelima da postupaju sukladno toj odluci i suspendiraju određena ljudska prava koja će odlukom Sabora biti propisana, kao i ona ustavna prava koja se u nikakvim okolnostima ne mogu suspendirati“. Najavio je da Vlada priprema odluku kojom bi se propisala ljudska prava koja bi potom Sabor – zbog širenja pandemije koronavirusa – suspendirao.

Tako bi Plenkovićeva Vlada vjerojatno ipak došla na svoje. Proglašenje izvanrednog stanja sukladno Ustavu, a time i suspenziju dijela ljudskih prava zazivao je – podsjetimo – ovih dana i SDP.

Ukoliko epilog i bude takav, korisno je bilo poslušati jučerašnju saborsku raspravu. Ako ništa drugo, kao poticaj za razmišljanje u dugačkim danima izolacije u našim domovima, a zapravo u karantenama, iako ne još službeno proglašenim. Možda će nam jednog dana zatrebati za budući prosvjed. Naravno, kada bude (ponovno) dozvoljen.

lupiga

                  Samo u biljnom carstvu bit će navinuta pera koja tjeraju sat života.                                                                                   Dr. Max Bircher-Benner

Može li ljekovito bilje pomoći u borbi protiv Corona virusa? Iz Wuhana u Kini stižu nam lijepe vijesti o uspjesima u liječenju COVIDA-19. No, naša javnost nije dovoljno informiranja da su ti uspjesi postignuti, osim mjerama karantene i samoizolacije, izmeđuostalog i – INTEGRIRANOM TRADICIONALNOM KINESKOM MEDICINOM LIJEČENJA LJEKOVITIM BILJEM PARALELNO SA SLUŽBENOM, KONVENCIONALNOM MEDICINOM.

To kod njih ide uvijek zajedno, skupa, paralelno. Kod nas na żalost, ne. Kod nas je u Hrvatskoj prirodna medicina potpuno protjerana iz sustava liječenja naše konvencionalne, službene medicine. Mi nikoga ne liječimo. Nikome ne pružamo ni medicinsku pomoć. Mi ne trgujemo, ne prodajemo niti preprodajemo ljekovito bilje, čajeve i ostale biljne preparate. Mi samo zadržavamo pravo na zakonom i Ustavom RH garantirano pravo na informiranje građana, uz pridržavanja svih mjera karantene i samoizolacije koje nam propisuju Nacionalni i Županijski stožer civilne zaštite, naši liječnici i medicinsko osoblje. Prirodna medicina je samo nadopuna slużbenoj, konvencionalnoj medicini.

____________________________________

Sve što je izlječivo, može se izliječiti ljekovitim biljkama i vodom.
Vinzenza Priessnitza

Malo je danas poznata, ili bolje reći, gotovo potpuno nepoznata u javnosti velika moć bosiljka u liječenju gripe, povišene temperature, BRONHITISA, kašlja, upale pluća, tuberkuloze i drugih plućnih i respiratornih bolesti, dakle, skoro svega onoga što nam upravo donosi Corona virus. O bosiljku znamo tek toliko da se prodaje kao začin i ništa više od toga. No, ipak domaćice i dobre kuharice znaju kako se bosiljak koristi kao konzervans pojedinih jela.

Što to znači da je bosiljak konzervans?

To znači da je vrlo jak i moćan antiseptik i antibakterik kojeg pučka medicina od davnina koristi još i kao odlično sredstvo protiv virusa, parazita i glista, nesanice, upale bubrega, umirenje… Miris mu je jak, ugodan, i svjež, a okus mu je topao i blag, pomalo gorkast. Bosiljak potječe iz Indije i oni su vjerovali da je bosiljak natopljen božanskom esencijom i bio je posvećena bogu Višnuu. S bosiljkom se zaklinju na sudu. Nakon uskrsnuća na grobu Isusa Krista pronađen je upravo bosiljak. Bosiljak sadrži oko 0,4 do 0,8% eteričnih ulja u kojima se nalaze njegova vrlo moćna antivirusna i antibakterijska ljekovita svojstva. Zanimljivu recepturu protiv tuberkuloze pluća nam otkriva Zlatko Gurski u svojoj knjizi ZLATNA KNJIGA LJEKOVITOG BILJA. Tri puta dnevno se uzima na vršku noža mješavina praha od jednakih dijelova bosiljka, pelina i boba kleke-borovice. A protiv kašlja i povišene temperature te nakupljanja sluzi u plućima i dušniku nam pomaże čaj od jednakih dijelova BOSILJKA I MAJČINA DUŠICE o čijoj antivirusnoj ljekovitosti sam više govorio u prošlom dopisu.

DOZA: Zlatko Gurski sugerira dvije velike żlice suhe biljke staviti u 1L kipuće vode, ugasiti vatru i pustiti da odstoji poklopljeno 15 minuta, uz povremeno miješanje, a potom kroz gazu i čajno cjedilo procijediti.To vażi i za bosiljak i za majčinu dušicu i timijan. Za prevenciju od Corona virusa dobro je svaki dan popiti po litru ovog čaja, a ako smo zaraženi onda dvije litre, uz obilni dodatak meda i sok jednog limuna. Poželjno, i dvadeset kapi tinkture propolisa. Ugledni znanstvenik dr. JOVAN TUCAKOV u svojoj knjizi LIJEČENJE ČAJEVIMA LJEKOVITOG BILJA tvrdi da se posebna ljekovitost bosiljka ogleda u njegovom eteričnom ulju koje ubija viruse, bakterije i druge mikroorganizame jer bosiljak sadrżi MOĆNI ESTRAGOL, METILKAVIKOL, LINALOL, CINEOL i druge ANTISEPTIČNE I ANTIVIRUSNE SASTOJKE. Koliko je moćan bosiljak govori i podatak o tome da je pronađen u grobnicama piramida, gdje su ga faraoni koristili za balzamiranje mumija baš kao i timijan i majčinu dušicu. Francuska i neke druge farmakopeje i danas propisuju bosiljak kao oficijelnu drogu. Bosiljak možete kupiti u biljnoj ljekarni u svakom gradu, u svakoj trgovini i trgovačkom centru gdje se uglavnom prodaje kao začin. DODATAK PREHRANI. Umjesto panične i grozničave potrage za wc papirom, možda nebi bilo loše da kupite i ove ČAJEVE i začine jer vam baš oni mogu spasiti život. U slučaju Corona virusa stručnjaci tvrde da se isti zadržava u grlu četiri dana i da se onda spusti u pluća i uzrokuje upalu sa mogućim često i fatalnim posljedicama.

GRKLJANJE JAKOG ČAJA OD BOSILJKA
Da se to nebi desilo Zlatko Gursky predlaže da jakim čajem od bosiljka ispirete i grkljate grlo šest puta dnevno. U čašu kipuće vode stavite deset grama suhe trave-tri velike żlice bosiljka ili kadulje, neka odstoji 15 minuta, filtrirajte, pa dodajte dvije velike żlice meda od bagrema i trideset kapi tinkture propolisa kojeg možete kupiti kod svakog pčelara i u svakoj ljekarni. Napravite svoju MALU ZELENU KUĆNU LJEKARNU PROTIV CORONA VIRUSA.

U nju uključite svakako i prirodni jabučni ocat. Nikako ne onaj tvornički u trgovinama. STROGO ZABRANJENO. Nego onaj PRIRODNI jabučni ocat što ga naši proizvođači prodaju subotom na trżnici. Jedna baka prodaje ga svake srijede na Hebrangu po 13 kn, a subotom na pijaci. U jednu šalicu tople vode stavite jednu veliku žlicu prirodnog jabučnog octa i jednu veliku žlicu bagremovog meda i to promješajte i popijte dva puta dnevno. Bez kuhanja. S ovom recepturom jedan čovjek je izliječio kolesterol i masnoće u krvi. Ovaj napitak je vrlo moćan dezinficijens i ubica virusa, bakterija i parazita i kolesterola u našem tijelu. Ljekovitost i antivirusna moć prirodnog jabučnog octa u kombinaciji sa ljekovitim biljem, medom i propolisom je ogromna. Ni ja ni moja Udruga ne prodajemo ni trave ni čajeve, niti bilo koje druge biljne preparate, nikoga ne liječimo niti pružamo bilo kakvu medicinsku pomoć bilo kome, pa vas molim da mi više ne šaljete molbe i narudžbe za kupnju čajeva jer se time ne bavimo. Sve ovo što vam savjetujem možete kupiti u svakoj trgovini, trgovačkom centru ili ljekarni. Svojim znanjem i savjetima żelimo samo pomoći u ovoj teškoj situaciji, dati svoj doprinos i svoj obol u borbi protiv ovog zla- Corona virusa i ništa više. No, kao Udruga Učinimo svijet boljim držimo da imamo pravo informirati građane o nečem što im eventualno može pomoći ili čak spasiti život. Naravno, nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ovi savjeti mogu pomoći u borbi protiv Corona virusa. Ali isto tako, nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ne mogu pomoći. ČUDNA JE MOĆ PRIRODE I LJEKOVITOG BILJA. . Ovih dana svjedoci smo velikog uspjeha u liječenju Corona virusa u WUHANU. Uspjeh je prije svega rezultat INTEGRIRANE TRADICIONALNE KINESKE MEDICINE LIJEČENJA LJEKOVITIM BILJEM I ZAPADNE KONVENCIONALNE MEDICINE U BOLNICI HUBEI. HICWM.Na žalost, kod nas je u Hrvatskoj prirodna medicina potpuno protjerana i prognana iz sustava liječenja konvencionalne medicine, da bi famaceutska industrija mogla sama zarađivati na sintetičkim lijekovima. Savjete i upute Nacionalnog i Županijskog stožera civilne zaštite o KARANTENI i samoizolaciji treba slušati i poštivati. Kao građanin, poštujem ih i sam i savjetujem i svima ostalim-OSTANI DOMA. No, pravo na informaciju je također garantirano Zakonom i USTAVOM RH, osnovni je temelj svakog demokratskog i civiliziranog društva, te molim sve nadleżne institucije-Grad, Županiju, Županijski stožer civilne zaštite, policiju, bolnicu i liječnike da ove informacije o antivirusnoj ljekovitosti bosiljka, timijana i majčine dušice, zatim meda, propolisa i jabučnog octa, dođu do svih onih koji su zarażeni Corona virusom, njihovih obitelji i svih onih koji se nalaze u bolnici i samoizolaciji. Hvala.

U specijalnom izdanju ove rubrike, posebno prilagođenom izvanrednim okolnostima zagrebačkog potresa i pandemije koronavirusa, za sve čitateljice i čitaoce kojima je realnost postala suviše nadrealna donosimo ekskluzivne informacije iz svijeta dobro opremljenih bolnica, sposobnih lokalnih vlasti i odgovornih medija

Kapitulacija

U ovotjednom izdanju ‘Neprijateljske propagande’ potpisujemo kapitulaciju. Negdje između zagrebačkog potresa, smrtonosnog virusa i novog humanitarnog hita Bona Voxa kucnuo je čas da položimo oružje. I zato, umjesto uobičajenog izdanja rubrike, za sve one kojima se čini da je aktualna realnost postala suviše nadrealna donosimo ekskluzivne vijesti iz paralelne stvarnosti.

Zastave

Ako nešto može umiriti građanke i građane Zagreba nakon zemljotresa koji je teško oštetio centar grada i ostavio bez doma više od stotinu ljudi, onda je to staložena i dobro koordinirana reakcija lokalnih vlasti. Na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem, već u prvim trenucima nakon nepogode izdali su jasne i nedvosmislene upute, pokazavši da unaprijed misle i na ubrzano širenje koronavirusa što će ga masovni izlazak ljudi iz stanova zasigurno izazvati. Bandić pritom ne bi bio Bandić da novonastalu situaciju ipak nije iskoristio za vlastitu promociju: ‘Nadam se da je mojim političkim protivnicima sada jasno zašto sam čitavo vrijeme inzistirao da se dovrši izgradnja Kliničkog centra Novi Zagreb, započeta još u osamdesetima’, poručio je. ‘Zahvaljujući tome što raspolažemo velikom, moderno opremljenom bolnicom, imat ćemo gdje smjestiti i liječiti oboljele čiji će broj u idućim tjednima eksponencijalno rasti. Volio bih znati što sada misle svi oni koji su proteklih godina predlagali da se u Zagrebu podižu hoteli, turističke atrakcije, fontane i slične gluposti, a pogotovo oni koji su iz osobnih interesa gurali suludi prijedlog poslovno-stambenog kompleksa na mjestu današnjeg hipodroma, od kojeg bi koristi, kao što dobro znamo, imali samo strani investitori. Zahvaljujući mojoj inicijativi, drage Zagrepčanke i Zagrepčani’, završio je gradonačelnik u trijumfalnom tonu, ‘korist od svoga grada imat ćete prvenstveno vi!’

Dojmu dobre kontrole kriznih okolnosti pridonio je i angažman Pavla Kalinića, pročelnika Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama. Za ovog gospodina šira javnost do jučer gotovo da i nije čula, što je u neku ruku logično, jer mu je posao da se pojavljuje samo u izvanrednim uvjetima. Sada, međutim, vidimo da je itekako dorastao zadatku. Njegova izjava s press-konferencije dokaz je da u gradskoj upravi doista misle na sve: ‘Primijetio sam da je izvjestan broj naših sugrađana posljednjih dana izvjesio hrvatske zastave na pročelja svojih zgrada’, započeo je pomalo neočekivano Kalinić. ‘Razumijem potrebu da se u ovim teškim trenucima simbolički ujedinimo, ali nemojmo pritom gubiti glavu’, nastavio je. ‘Mislim, doslovno. Fasade su oštećene nakon potresa, u Zagrebu puše jak vjetar, još nam samo treba da neki barjak tresne na slučajnog prolaznika. Ne dajte da barjak s pročelja nekome padne na glavu’, završio je šaljivom opaskom, toliko potrebnom u ovim teškim danima, ‘samo zato što je nekom praznoglavcu prethodno palo na pamet da ga treba staviti gore.’

Hoteli

I dok su promišljeni potezi gradskih vlasti samorazumljivi – za to ih, naposljetku, plaćamo – masovno oduševljenje izazvala je odluka najvećih zagrebačkih hotela da odmah ustupe prostor ljudima koji su u potresu ostali bez stanova. Svojih 208 luksuznih soba i apartmana prvi je na raspolaganje stavio legendarni agramerski Esplanade. Iz hotela Sheraton, međutim, brzo su upozorili da je Esplanadina zgrada, iako dobro očuvana, relativno stara pa bi zbog mogućnosti novog udara bilo primjerenije da se ugrožene smjesti upravo u njihovih 306 praznih soba. Uskoro je stigla i ponuda Westina: Sheraton je, kažu, suviše blizu užem centru grada, gdje je zabilježena najveća šteta, pa stoga ljude pozivaju kod sebe… Vrlo brzo nakon potresa, ukratko, zagrebački hoteli započeli su žestoku bitku za svakog unesrećenog gosta. Do zaključenja ovog teksta nismo doznali u kojem će od mnogobrojnih hotela ljudi biti smješteni, ali smo zato primili zajedničko priopćenje iz udruge hotelijera: ‘Neovisno o tome tko od nas primi sugrađane nastradale u nepogodi, svi smo spremni ustupiti svoje resurse za brigu o oboljelima čiji će se broj povećavati idućih tjedana. Svjesni smo, naravno, da će Vlada Republike Hrvatske ionako biti dovoljno odgovorna da u određenom trenutku, u sklopu izvanrednog stanja, naredi korištenje naših prostora u humanitarne svrhe. Ali kao odgovorni poduzetnici, mi ne namjeravamo čekati državnu intervenciju. A kao ugostitelji, dobro znamo da je domaći gost najvrjedniji’, zaključuju, dodavši za kraj: ‘Konačno, molimo medije da prestanu širiti pesimizam pišući o tome kako se hrvatskoj turističkoj sezoni sprema propast. Dok traje korona, za nas traje i sezona!’

Križ

Jedan od – ako se to tako može reći – potresnijih prizora potresa zasigurno pruža Zagrebačka katedrala: s vrha njenog desnog tornja srušen je veliki križ. ‘Od samog početka borbe protiv koronavirusa Crkva, kao i uvijek u teškim vremenima, poziva da se okrenemo Bibliji’, povjerio nam je u kraćem razgovoru anonimni izvor blizak vrhu Kaptola. ‘Ne govore li, uostalom, starozavjetne knjige: ‘Uništio sam narode,/ razorena su kruništa kula njihovih,/ poharao sam njihove ulice:/ nema više prolaznika!’ (Sef 3:6) Doduše, mi smo ovaj dio s prolaznicima shvatili doslovno, a onaj s kulama i kruništima nekako više metaforički. Da bi sada, nakon potresa, ispalo da se ticao upravo katoličke katedrale. Pa smo malo zbunjeni’, priča naš sugovornik. ‘Ali možda je baš to prilika za Crkvu da zastane i preispita vlastitu ulogu u društvu. Unutar klera, recimo, već se čuju glasovi koji kažu da bi Zagrebačka nadbiskupija trebala predložiti raskid Vatikanskih ugovora. Vi vrlo dobro znate da, zahvaljujući njima, ova država svake godine za Crkvu izdvaja blizu milijardu kuna. Kako opravdati te izdatke sutra, kada započne velika ekonomska kriza? Kako uzimati milijarde dok ljudi nemaju što za jesti? Kako ćemo vjernicima pogledati u oči? Kako tek nevjernicima, koje nitko ništa ne pita dok im uzima novac?’ nabraja naš izvor, zaključivši: ‘Možda Crkva već dugo ne razlikuje bitno od nebitnog. Možda smo pobrkali materijalno s duhovnim, vjeru s politikom, brigu za slabije s prilično slabom brigom… Ako nije neprimjereno, dozvolite da se malo našalim: možda je onaj križ s krova katedrale trebao pasti do bismo napokon prestali gledati u križ.’

Odhljeb

Čini se da su u križ bili zagledani i na Hrvatskoj radioteleviziji, koja je neposredno nakon potresa kao jednu od glavnih vijesti objavila da otkazuje prijenos svete mise iz Zagrebačke katedrale: da stvar bude gora, za to je vrijeme na najgledanijem, prvom programu televizije išao film ‘Grk Zorba’, a nakon njega, kao da se baš ništa važno nije dogodilo, emisija ‘Lijepom našom’. Zbog ovog propusta, uprava HRT-a već je idućeg dana objavila da podnosi kolektivnu ostavku. ‘Ne želimo se skrivati iza činjenice da smo izvanrednu situaciju uživo pratili na Četvrtom programu’, objavio je donedavni glavni ravnatelj. ‘U našem ugovoru s Vladom Republike Hrvatske, na kojem se temelji rad kuće, jasno stoji da je među temeljnim vrijednostima HRT-a ‘postavljanje mjerila u medijskoj industriji’. A mjerila se ne postavljaju tako što, dok glavni grad države trese najveći potres u posljednjih 140 godina, na udarnom kanalu puštate igrane filmove i zabavne emisije. Pošto nismo znali postaviti mjerila svojim programom, odlučili smo ih postaviti preuzimanjem odgovornosti!’

I dok javna radiotelevizija čini sve što može ne bi li vratila povjerenje javnosti, nesvakidašnji apel upućen je iz komercijalnog medijskog sektora. Na inicijativu portala Index, uz podršku najčitanijih dnevnih novina poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, tekst poziva na svojevrsnu promjenu uređivačkog smjera u nastupajućim tjednima. ‘Godinama su glavna meta naših kritika bili proračunski paraziti, korumpirani činovnici, nesposobni službenici – popularni ‘uhljebi”, stoji tamo. ‘Svi znamo da je bilo dovoljno razloga da ih raskrinkavamo. Ali isto tako, ne možemo se pretvarati da najveći dio naše publike s vremenom nije počeo smatrati uhljebom doslovno svakoga tko prima plaću iz državnog budžeta. I bili bismo glupi kada bismo tvrdili da upravo mi nismo najodgovorniji za to. U društvu pred kojim su izazovni mjeseci i godine, nije vrijeme za kolektivne hajke i progone. Također, dok građani ovise o medijskim informacijama više no ikada, nije vrijeme za klikbejt naslove ni izvještaje o tome što estradne zvjezdice rade u samoizolaciji. Naši novi heroji su liječnici i medicinske sestre, vatrogasci, radnici gradske čistoće, nastavnici koji spremaju online nastavu, sve one javne službe koje omogućuju da zemlja funkcionira u najtežim uvjetima… Trenutak je da svoj prostor posvetimo njima, umjesto neselektivnom lovu na uhljebe’, pozivaju naši najutjecajniji mediji, poručivši za kraj: ‘Odhljeb je lansiran!’

portalnovosti

Zato se može zaključiti kako Rusija, ovom današnjom vijesti, Europskoj uniji daje jasan, možda i posljednji signal o tome da plin, koji je desetljećima u nalazištima Zapadnog Sibira bio „rezerviran“ isključivo za Europu, može vrlo lako „skliznuti“ u smijeru velike i konkurentske Kine ukoliko EU ne pokaže više taktičnosti i samostalnosti u provedbi vlastite energetske politike i donošenju  strateških energetskih odluka koje se tiču njezine sigurne i jeftine opskrbe plinom. Naime, nesnalaženje Njemačke i Bruxellesa pred sankcijama protiv „Sjevernog toka 2“ nije ni malo impresioniralo Moskvu, koja je, sada, zbog straha EU pred SAD-om, primorana sama dovršavati već gotovo završen plinovod i time povećati svoje prvotno utvrđene troškove i probijati planirane rokove za njegovo puštanje u rad…

Vladimir Putin odobrio je plan ruskog plinskog diva „Gazprom“ za početak izradbe ekonomske i projektne dokumentacije za plinovod „Sila Sibira 2“. U slučaju pozitivne realizacije radilo bi se o drugom plinovodu kojim bi se ruski plin dostavljao na kinesko tržište, nakon što je s početkom prošle godine svečano pušten u pogon največi svjetski – 3 tisuće kilometara dug plinovod „Sila Sibira“. Posebnost ovog drugog plinovoda je ta da će on plin dobivati s golemog nalazišta u Zapadnom Sibiru  koje se sada koristi za opskrbu europskih potrošača.

Predsjednik „Gazproma“ Aleksey Miller Putinu je kazao kako su prethodno provedene tehničko-ekonomske analize dale pozitivne rezultate o ekonomskoj isplativosti toga projekta i da se može prijeći u predinvesticijsku fazu projekta, a što je Putin odobrio. Miller je također kazao kako bi te isporuke plina bile orjentirane na tržište zapadne Kine. Procjenjuje se kako će trasa plinovoda „Sila Sibira 2“ prolaziti kroz teritorij Mongolije (uključio bi i plinifikaciju te zemlje) i da će njegov kapacitet iznositi 50 milijardi m3 plina godišnje. Za usporedbu, postojeći plinovod „Sila Sibira“ ima kapacitet od cca 35 milijardi m3.

Slika 1: plinovod „Sila Sibira“

Slika 2: cijevi za izgradnju plinovoda “Sila Sibira” dostavljale su se i rječnim transportom

U energetskim analizama Geopolitika Newsa u više smo navrata govorili kako ruski državni vrh i energetska struka ozbiljno računaju sa scenarijem smanjenja isporuka ruskog prirodnog plina na europsko tržište, zbog čega oni intenziviraju nove projekte usmjerene na azijsko tržište: Južnu Aziju (prije svega Indiju, ali i ostale njoj susjedne zemlje) i Daleki istok, prije svaga Kinu ali i Južnu Koreju i Japan. Radi se, zapravo, o novoj ruskoj energetskoj strategiji i okretanju prema Istoku, započetoj još 2014.g. s početkom ukrajinske krize koja je rezultirala snažnim zapadnim proturuskim sankcijama koje su u startu „mirisale“ na njihovu dugovječnost.

Dakle, razlozi nove ruske energetske strategije su ekonomski i geopolitički. S jedne strane EU forsira diversifikaciju svojih dobavljača prirodnog plina zbog jačanja svoje energetske neovisnosti, ali također, u sklopu borbe protiv klimatskih promjena inzistira na smanjenju uporabe fosilnih goriva i prijelaz na alternativne izvore energije poput solarnih elektrana, vjetroelektrana i td. Kako će to dalje ići s obzirom na velike ekonomske posljedice od recesije koja će u EU (i čitavom svijetu) biti izazvana zbog sveopćeg zastoja gospodarskih procesa u vrijeme pandemije COVID-a 19 ostaje za vidjeti. Za pretpostaviti je kako će se mnogi od tih projekata iz tzv. zelene energetike morati zaustaviti ili od njih čak odustati s obzirom da se u pravilu radi o vrlo skupim investicijama, koje, osim toga, dugo godina neće donositi dobit (sa sličnim problemom susrest će se i Kina, globalna predvodnica alternativnih izvora energije, prije svega solarnih i vjetroelektrana, koja je tim „zelenim“ energetskim programom nastojala znatno smanjiti svoju veliku ovisnost o nafti i plinu što, naravno, ima i svoje geopolitičke implikacije ). I drugi razlog spomenute ruske energetske orjentacije na Istok je onaj geopolitički: vrlo složeni politički, gospodarski i sigurnosni odnosi između Rusije i Zapada, kao i međusobne sankcije i protusankcije, što nisu povoljni uvjeti za planiranje dugoročnih zajedničkih energetskih projekata, a kamoli strategija.

Slika 3: glavni plinovodi koji vode u Europu

Ovdje možemo dodati i još jedan bitan ekonomski čimbenik koji ide u prilog spomenutoj ruskoj odluci: puno veće cijene prirodnog plina postižu se na azijskom tržištu nego na europskom, a sklapanje sporazuma je jednostavnije jer se odvija na bilateralnoj osnovi za razliku od složene EU birokracije koja je uvijek podložna „pobočnim udarima“ nezadovoljnih država-članica, kako to najbolje svjedoči i primjer s realizacijom baltičkog plinovoda „Sjeverni tok 2“, gdje je primat nad projektom, umjesto tržišnih interesa preuzela (geo)politika i različiti interesi unutar EU članica. Osim toga Bruxelles i ključne zemlje EU postojano se nalaze pod snažnim pritiskom Washingtona usmjerenog na povećanje uvoza američkog ukapljenog (LNG) plina i smanjenje dotoka onog ruskog – koji stiže već postojećim plinovodima.

Naravno, budući plinovod „Sila Sibira 2“ bit će moguće realizirati isključivo uz uvijet da se s njegovom izgradnjom usuglasi Kina. Naime, najveće tržište i potrošači tog energenta u Kini nalazi se na njezinom istoku i jugu, a na njih je upravo i orjentiran već postojeći plinovod „Sila Sibira“. Zapad Kine većim se dijelom opskrbljuje plinom iz Turkmenistana i Kazahstana. Međutim te su količine ograničene s obzirom na specifičan politički položaj tih srednjazijskih zemalja, od kojih Turkmenistan nema niti snažnu vlastitu energetsku industriju pa se sve više-manje temelji na izdavanju koncesija stranim tvrtkama. Također, s geopolitičkog gledišta Pekingu bi bilo povoljnije osigurati sigurnu opskrbu zapada Kine kroz već provjerenu suradnju sa sigurnim dobavljačem i strateškim partnerom – Rusijom, nego kroz suradnju s nestabilnim srednjoazijskim zemljama, od kojih, po zapad Kine sada ključni Turkmenistan, ionako već duže vrijeme traži načine za izvoz svojih golemih plinskih zaliha na zapad i europsko tržište. Prije svega kroz eventualnu izgradnju plinovoda po dnu Kaspijskog mora do Azerbajdžana i spajanje s već funkcionalnim plinovodom TANAP (to će biti vrlo teško ostvariti s obzirom na prije par godina potpisani međusobni sporazum 5 država kaspijske regije, koji uključuje i ekološki segment i potrebu davanja suglasnosti sviju strana za takve i slične projekte, pa je teško očekivati da će nju dati Rusija i Iran kojima bi turkmenistanski plin s obzirom na njegove goleme zalihe bio velika konkurencija).

Zato se može zaključiti kako Rusija, ovom današnjom vijesti, Europskoj uniji daje jasan, možda i posljednji signal o tome da plin, koji je desetljećima u nalazištima Zapadnog Sibira bio „rezerviran“ isključivo za Europu, može vrlo lako „skliznuti“ u smijeru velike i konkurentske Kine ukoliko EU ne pokaže više taktičnosti i samostalnosti u provedbi vlastite energetske politike i donošenju  strateških energetskih odluka koje se tiču njezine sigurne i jeftine opskrbe plinom. Naime, nesnalaženje Njemačke i Bruxellesa pred sankcijama protiv „Sjevernog toka 2“ nije ni malo impresioniralo Moskvu, koja je, sada, zbog straha EU pred SAD-om, primorana sama dovršavati već gotovo završen plinovod i time povećati svoje prvotno utvrđene troškove i probijati planirane rokove za njegovo puštanje u rad, od čega će, u konačnici, i strateški i tržišno profitirati i Njemačka i okolne zemlje, kao i europske energetske tvrtke koje u tom projektu sudjeluju skupa s „Gazpromom“. Takva buduća suradnja s EU, kakva je sada, Rusiji nije u interesu pa Moskva sada prebacuje „lopticu izazova“ na stranu EU, koja će se, prije ili kasnije morti očitovati što joj je u većem interesu: sigurna energetska opskrba kroz pouzdane i cjenovno povoljne dobavljače kao zalog za svoju globalnu konkurentnost, ili odricanje od ambicija globalnog igrača i stavljanje pod skute SAD-a osim u sigurnosnom – i u energetskom i ekonomskom smislu. Naravno postoji mogućnost i one najradikalnije opcije – raspada EU i posljedično sklapanje bilateralnih energetskih sporazuma svake od sadašnjih država-članica s kime god to one žele – ali to je najmanje vjerojatan scenarij. Naglašavam, najveći problem po EU sada nisu niti Rusija niti SAD, već recesija koja će onemogućiti planove o potpunom odbacivanju fosilnih goriva u srednjoročnom razdoblju i prijelaz na čiste izvore energije. A to odgovara i Trumpu i Putinu koji Europi nastoje isporučiti upravo svoje „prljave“ energente na kojima je izgrađen čitav industrijski svijet i na kojima će, očito, još dugo počivati razvoj svjetskog gospodarstva u cjelini. Po ugljikovodicima siromašne zemlje, prije svega Kinu i EU, to baš nije previše utješno, ali teško da će one u tom smislu moći bilo što promijeniti. Određena satisfakcija sada im može biti jedino nedavno pokrenuti „naftni rat“ između Saudijske Arabije i Rusije koji omogućuje kupnju nafte po, uskoro, možda i povijesno niskim cijenama. A Kina to već obilato koristi.

geopolitika

Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak.

Dvije su mi se generacijski mitske pjesme vraćale ovih dana u sjećanje. Ne slučajno, u atmosferi virusne izolacije za starije od 65 godina. Jedna je Balaševićeva “Krivi smo mi…”, a druga ona “Indexa” i Pimpeka, “I pad je let…”

Balaševićeva nas je nekad uvodila u kraj jednog dovijeka pamtljivog doba i u nostalgiju povodom njega, uz bolno saznanje da se nismo uspijevali ukrcati u voz za novi svijet u koji smo htjeli, ali, mjesto u njemu izgleda nismo ni zasluživali. Vlastitom krivicom. Pa stihovi vele “Putuj Evropo / nemoj više čekati na nas / ne pitaj mnogo / dospjećeš i ti na rđav glas…”

Tada je ta Evropa bila nešto poput Diznilenda, za koji su ulaznicu mogli da dobiju samo odlični đaci. Ne oni što su to bili nekada prije, pa više nisu ni blizu. Puno nas je iz generacije tada s tugom ispotiha slušalo Đoku, jer, eto, Evropa ode bez nas… Kroz minule dvije decenije, i u nas, i u Evropi, bilo je što je bilo. Pa i kada ni Davorina i “Indexa” više nije bilo, odzvanjali su stihovi Duška Trifunovića u njihovoj pjesmi “I pad je let” : Čovjeku nije dosta / što može preko mosta / on želi let / takav je svijet…

Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak. Od čuvenog Solunskog obećanja 2003. god. do danas i bezbroj “inicijativa”, samita, konferencija. I opet novih obećanja. Što njihovih, što naših izabranika. Dolazili su iz Brisela i ozbiljno govorili, evo i nedavno, kako su nam reforme – impresivne! Mi i dalje ubijeđeni da je EU simbol institucija, solidarnosti, principa, jedinstva svega, mudrosti zajednice, otvorenih granica, odlučnosti da se u teškim situacijama bude kao jedan. Čudio sam se nekih tamo godina, bivajući na Bliskom istoku, kako oni ljudi tamo u državama daleko tu našu sanjanu Evropu više ne drže ni među četiri, pet, u svijetu najjačih, ekonomski najmoćnijih, najsigurnijih, najdignitetnijih … Govorili su – samo im je interes važan. Po svaku cijenu. Iluzija je vjerovati u solidarnost, humanost, odricanje zarad principa i višeg cilja. Tamo sam čuo i odgovor na kazanu slutnju kolegi, diplomati nekad goleme evropske imperije, da će gurnuti taj svijet u zlo i haos sa stotinama hiljada mrtvih u ime njihovih “geostrateških interesa”, a zapravo nove kontrole nad energentima. To su cinično nazvali “arapskim proljećem”. Odgovor je bio – Pa šta?

Eto onda “odjednom” kolona izbjeglica, silno poguranih ljudskim pravima i humanizmom Unije. Sjever Evrope čekao je jeftinu radnu snagu za njihovu gladnu industriju. Onda su postali prekobrojni, neadekvatni i nepotrebni. A nikad niko u toj sanjanoj Evropi nije poveo suvislu, iskrenu i odgovornu raspravu na temu – zašto su obećana proljeća pretvorena u krvave zime, otkud teroristi i koljači, ko ih je izmislio, doveo, naoružavao i finansirao knjižeći ih svom interesu.

Onoga časa kada se prethodna matematika pokazala pogrešnom, a profiterstvo haosom pretakanim u razne košmare, eto i zidova, žica, dimnih i drugih zavjesa. Rastakala se zajednica koja je baštinila ideje, snove i zakletve iz godina optimizma i vjerovanja u više ciljeve proglašavane letom. “Ako smo svi u padu /onda smo svi u letu / takav je svijet…”

Onda eto corona virusa. “Civilizacija” na funkcionerskom i profitabilnom nivou odlučila se za logiku “sigurnosti” kroz zaštitu svog uskog, nacionalnog, zabarikadiranog, sebičnog. Ono što je bila osnovna vrijednost EU, barem u proklamacijama onih što konferišu i odlučuju – zajedničko tržište i razmjena roba, otvorenost komunikacije, globalni i usaglašeni odgovor na zajedničku muku, zamijenjeno je preko noći logikom, zatvori se i spasavaj se ko može… Prva žrtva je bila solidarnost. Ne više samo prema onima koje su godinama mamili u svoju zonu interesa obećanjima da će postati dio njihovog elitnog svijeta. U cicijaškoj panici i strahu od vlastitih gubitaka briselskoj kloniranoj, birokratskoj i namirenoj eliti bilo je nebitno radi li se o patnjama Italijana ili Makedonaca, Španjolaca ili Bosanaca, Grka ili Srbijanaca… I histerično zatvaranje vanjskih granica nije utjecalo na selekciju: nikome mimo “nas” pojedinačno odabranih ne dati ni lijekove, medicinsku opremu, pomoć ljekarima. U pitanju je pobjeda iskonskog lokal-nacionalizma čije je prevazilaženje, navodno, bio jedan od strateških ciljeva Unije. Laž. Trijumfovao je genetski sebični strah malih ljudi na visokim pozicijama. A kod “malih”, nikakva pozicija ne pomaže. Umjesto jačanja globalnog, zajedničkog odgovora na dramu, refleks ih je odveo nazad u prošlost, teritorijalnu pocijepanost, ekonomsku klaustrofobiju, mentalnu bezosjećajnost, sve što je EU navodno htjela, a evo pokazala de neće.

Nastavak priče neće promijeniti ništa kapitalno u danima kada smo zabarikadirani i odvojeni od svijeta, nastojeći da time, eto, ne pomažemo paklenom virusu. Istovremeno, uz sve jasnije nove percepcije svijeta oko nas. Čak su i mediji koji se iz samoće prate pomnije nego inače, naslutili ponešto novo u vanjskom svijetu. Riječ je o “virusima” što nas nagrizaju mimo corone. Ovaj put iz same Unije.

Objavljeno je kako su Kinezi poslali pomoć Italijanima, koje je COVID-19 pokosio. Veliki transportni avion bio je pun opreme i lijekova, maski i respiratora. Stigla je i grupa ljekara specijalista za viruse i slične muke. Saznavali smo škrto gdje su ti ljudi bili, kako su pomagali, šta su kazivali. Onda sam prije dva dana dobio poruku od prijatelja iz Rima kojeg znam još iz rata. Napisao mi je kako su pored Kineza, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoć Italiji poslali i Kubanci, Brazilci, Rusi… U međuvremenu, “evropski” ministri zdravstva telefonom, skypom ili ko zna kojom internet tehnikom smišljali su kako da nešto urade zajedno nakon što je svako već unutar Unije imao svoje odluke, zvoje naredbe, svoja zatvaranja i blokade, uz svačije stotine i stotine kamiona što uzaludno čekaju na unutrašnjim granicama Unije, ne bi li iskoristili barem mrvu od prava što se nekada podrazumijevalo pod slobodnom razmjenom roba… Italiji je sa tih strana bilo zabranjeno i doturanje lijekova, da se o drugom ne govori…

I nije ova vijest o Kini, Brazilu, Kubi, Rusiji, ma koliko bila lijepa u vrijeme zla, glavna u ovoj priči. Drugi dio te informacije iz Rima za iole normalnije “lidere” Evropske unije morao bi biti važniji. To je ono gdje mi kolega novinar prepričava kako je i koliko taj gest “izvanevropljana” u teškim mukama Italije doživljen kao “svjetlo na kraju tunela prema ljudskosti i humanosti…” Kako se ljudi u svojim razmišljanjima i osjećanjima logično okreću onima što su im pomogli, a nisu morali, a oni koji su se zaklinjali da im je smisao organizovanja u pomoći, pomogli nisu. Kako se zaključci o svemu ovome pretaču u nova osjećanja, pa i preispitivanja “zašto smo do sada mislili onako a ne ovako…”

Naravno, kazat će politički osviješteni kako su Kinezi, Rusi i svi drugi koji su pomogli “to uradili radi propagande, interesa itd.” Razuman čovjek će kazati, pa neka je i to, ali, mislili su i poslali su. Pa neka se i kaže da, jesmo im interes, ali zašto nismo interes “naših”. Ako “našima” nije interes pomoći, spašavajući nam živote, ko su onda oni nama, a kobajagi smo dio porodice. Šta je to onda? Tu se onda teško može pobjeći od slutnje: Oni što su danas u Briselu i njima pripadajuće “članice” naprosto nisu više ono što se podrazumijevalo da jesu. Uz sve ove standarde i gabarite koje baštine. Priča se, naprosto, raspala. I nikakvo “telefonsko” popravljanje tu pomoći ne može.

Lideri država Evropske unije, koji su s razlogom zabavljeni svojom corona – mukom, morali su imati dovoljnio osjećanja, privrženost genetskom kodu nekadašnje Unije, znanja, pa konačno i interesa da ne zaborave Italiju, koja je mogla biti i Njemačka, i Francuska, Poljska, Holandija, Mađarska… I sve to umjesto po svojim medijima cinično se baviti optuživanjima Kine, Rusije i drugih sa mrskog Istoka kako su “ovim dobili otvorena vrata za propagandne akcije…” U jednoj glasovitoj njemačkoj novini čak se cinično konstatuje da je i dolazak Kineza, eto, baš velikim avionom u Italiju, bio propagandni potez efikasan za publiku…! Pa, kako su trebali doći, pješke, a oni iz Brazila i Kube plivajući? Zlim Rusima, zna se, lukavi dolazak da se pomogne Italiji ne može ni Papa posušiti.

A zapravo, istina je jednostavna, barem u očima onih kojima se pomoglo, ne odande odakle su očekivali, već od onih za koje im je kazivano da nisu njihovi: Izgubljen je potencijal, suštinski, moralni, humanitarni, ali i operativni Evropske unije i mnogih lidera pojedinih zemalja Unije. Situacija jeste preteška, ali mudrost odavno kaže da se na muci poznaju junaci. Šta će u ovoj priči poraženi dalje – pogotovo što su mnogi još nesvjesni toga poraza, tek će se vidjeti. Jer nisu poraženi samo u svojoj kući, već i kod onih koji odavno vide da je ono “Solunsko obećanje” odavno tek – ludom radovanje.

Ispade nekako da je ona Balaševićeva bila, ne tužna, već poželjna iz današnje perspektive, poput onoga: Ljudi su dio čuda koja se zovu luda / takav je svijet…

A Unija? Nju su očigledno kontaminirali mnogi razorni virusi mimo corone, pa im ni Kinezi ne mogu pomoći. Oni ostadoše u srcima Italijana. Uniji, nažalost, nije bilo dosta ni samo preko mosta, oni su htjeli let. Život se, kakve li tuge, narugao čak i pjesmi. Pad nije postao let, već je dugo najavljivani i obećavani let završio kao pad.

Prije tri mjeseca kineska je državna televizija objavila kako je u gradu Wuhanu izbila epidemija nepoznate plućne bolesti, a zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić koncelebriranom misom u krčkoj katedrali Uznesenja Marijina, povodom stote obljetnice smrti sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, porukom križa podsjetio na biskupov moto – „U križu je spas“. „Gledajući križ, možemo vidjeti Boga ljubavi.

To je mudrost križa“, rekao je kardinal Bozanić. „Svi rado nose križ, ali križ je znak, a ne ukras oko vrata.“

„Križ je znak, a ne ukras oko vrata.“

Onda je prije mjesec dana koronavirus kodnog naziva SARS-CoV-2, stigavši iz Kine u Europu, poharao Italiju i ušao u Hrvatsku, a zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić, povodom osamdesete obljetnice smrti sluge Božjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca – i dolaska u prvostolnicu Misijskog križa Međunarodnog euharistijskog kongresa – objavio znakovitom činjenicu da je 1938. pod Misijskim križem propovijedao i kardinal Stepinac. „I danas, kao i prije osamdesetak godina Europi prijeti pogibelj odvajanja od križa kao Izvora života“, rekao je kardinal Bozanić. „Križ nam otkriva snagu i ljepotu Božjeg dara.“

„Križ nam otkriva snagu Božjeg dara.“

Onda je prije tjedan dana koronavirus u Hrvatskoj eksplodirao, život je stao, Vlada je zatvorila naciju u karantenu, a zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na misi povodom osamnaeste obljetnice smrti sluge Božjeg nadbiskupa Franje Kuharića sveudilj je podsjećao na mudrost križa. „Crkva se trpljenjem pročišćava, produhovljuje, oslobađa od nanosa materijalističkih utjecaja svijeta“, rekao je kardinal Bozanić. „Križ je mjera Kristove ljubavi prema Crkvi.“

„Križ je mjera Kristove ljubavi prema Crkvi.“

Onda je ove nedjelje u šest sati ujutro snažan potres uzdrmao Zagreb i odlomio cijelih desetak metara južnog tornja zagrebačke prvostolnice, a golemi pozlaćeni križ s vrha zvonika srušio se ravno na Nadbiskupski dvor pod katedralom. Divovski kameni križ uz strahovit je tresak probio krov i tavanicu palače, pa se u oblaku bijele prašine zaustavio točno pred vratima sobe u kojoj je blaženo spavao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Na Kaptolu su, jasno, bili šokirani. „Bilo je strašno“, ispričao je novinarima 24sata „izvor blizak Nadbiskupskom dvoru“. „Ne vjerujemo da se još i ovo događa“, rekao je neimenovani kaptolski izvor. „Osjećamo Božji znak.“

„Osjećamo Božji znak“?

Na Kaptolu „osjećaju“ Božji znak!

Nisam školovan za tumačenje Božjih znakova, ali ovako odoka, kad prvi šaman Crkve u Hrvata tri puta iz tri pokušaja uz obljetnice smrti znamenitih glavara Crkve u Hrvata prizove mudrost, mjeru i snagu Svetog križa kao Božjeg znaka, pa mu na koncu jedan takav – dva i pol metra visok i cijelu tonu i pol težak kameni Sveti križ – sa stotinu metara visokog zvonika padne uz samo uzglavlje, čovjek bi morao biti sam nadbiskup i kardinal da u tome ne vidi znak. Štoviše, malo je u ove dvije hiljade godina bilo – ako ih je bilo uopće – tako jasnih, razumljivih i doslovnih znakova.

Dopizdilo valjda Starome obraćati se Crkvi u Hrvata metaforama, prispodobama i općenitim zapovijedima, koje potom svaki idiot pod mitrom tumači kako mu odgovara, pa riješio da im bukvalno nacrta. Razumljiviji bi taj znak bio još samo da je gnjevni Gospodin tog jutra i osobno u šlafroku banuo u Nadbiskupske dvore, popeo se na kat preskačući po tri stepenice, jednim preciznim direktom oborio predstojnika nadbiskupovog ureda Tomislava Buntaka i nogom razvalio vrata Bozanićeve spavaće sobe, pa uhvatio bunovnog kardinala za onaj lanac sa zlatnim prsnim križem i izvukao ga iz kreveta.

– „Svi rado nose križ“, je li? – urlao bi Jahve glasom od pet i pol stupnjeva Richtera podsjećajući prestravljenog nadbiskupa na njegove vlastite riječi, pokazujući zlatni križ na njegovu lancu. – Reci, šta je ovo? Šta je križ?

– Kako to misliš, Gospodaru? – mucao bi nadbiskup grčevito se držeći za lanac što mu se urezao oko vrata.

– Šta je ono križ? Hajde, sjeti se, sam si rekao – ponovio bi Ovaj. – „Križ je…“?

– Aha, to. Znam! – zakrkljao bi Bozanić dižući desnu ruku. – Križ je znak!

– „A ne…“? Što?

– A ne ukras oko vrata! – sjetio bi se nadbiskup. – Križ je znak, a ne ukras oko vrata!

– Tako je. „Križ je znak, a ne ukras oko vrata“ – konačno bi Gospodar dovukao nadbiskupa do razvaljenih štokova, pa pokazao na masivni pozlaćeni kameni križ kraj vrata nadbiskupove spavaće sobe, isti kao onaj na njegovim prsima, samo hiljadu i pol kilograma težak. – Je li ovo onda ukras oko tvojih vrata ili, štajaznam, znak?

Jahvina poruka, kako vidite, bila je gotovo uvredljivo jednostavna i jednoznačna, bukvalna poput karikature u humorističkom dodatku Glasa koncila – nedostajalo je još samo da na ogromnom zlatnom križu što se s nebesa survao na usnulog kardinala velikim slovima piše „Ogromni zlatni križ“ – ali na Kaptolu su svejedno slabo razumjeli znak. Niti su shvatili „mudrost križa“, niti su shvatili da je onih pet i pol stupnjeva Richtera „snaga Božjeg dara“, niti su shvatili da je ona tonu i pol teška kamena gromada u Nadbiskupskim dvorima, dva i po metra za metar i po, točna ona – kako reče kardinal – „mjera Kristove ljubavi“ prema Crkvi u Hrvata.

Ništa od toga: oni su Božji znak tek „osjetili“.

Zagreb se tresao i rušio uz grmljavinu, krikove i tuljenje Hitne pomoći, vatrogasaca i auto-alarma, a nadbiskup i njegovi uzglavnici nešto su „osjetili“! Da su se zatekli onoga dana kad su se uz potmulo zavijanje truba i strahotnu tutnjavu rušile velebne zidine Jerihona, bogami bi se naši velikodostojnici pogledavali i pitali: „Jel ti osjećaš nešto?“

Zagrebački je kler tako svega koji sat nakon potresa nedjeljne mise umjesto u oštećenim crkvama najnormalnije održao na otvorenom, u župnim dvorištima. A nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić već za dva-tri tjedna na svetoj će misi povodom obljetnice smrti i Uskrsa Sina Božjeg – taman nekako u vrijeme kad se zagrebačka Arena bude napunila zaraženima – održati, jasno, nadahnutu homiliju o znaku križa. Pa ispričati kako ga je od odlomljenog križa s katedrale spasio sam Bog.

– Ja ne mogu ovo – dignut će ruke Stari, pa se okrenuti Mariji. – Probaj ti, mene očito ne jebu.

– Nema šanse – odgovorit će Rajska Djeva. – Ja ne pričam s Hrvatima.

– Otkad to?

– Ima pet dana.

N1

Svoje frustracije, loše raspoloženje, socijalno i duhovno siromaštvo većina Brođana, uostalom, kao i građani drugih hrvatskih mjesta, pokušava (iz)liječiti, u hipermarketima- svojevrsnim suvremenim psihijatrijskim ordinacijama. Samo za razliku od klasičnih psihijatrijskih seansi za vrijeme kojih pacijent mirno leži na kauču, kupci u robnim kućama, uz pomoć kolica veličine legendarnog Fiće, u nezaustavljivom stampedu, hiperaktivno slalome između dugačkih i visokih gondola nakrcanih tisućama komada jeftinih, domaćih i stranih artikala. Njihovu neobuzdanu žudnju za uštedom, gomilanjem potrebnog i nepotrebnog i, naročito, strast i strah za kalorijama koje će nakon kupovine halapljivo strpati u sebe i pretvoriti u tzv. nezadovoljničko salo- na poseban način liječe trgovačke robne marke (private label). Tijekom liječenja kompleksa neimaštine, niskog životnog standarda i opće nesigurnosti u postojećim socijalnim okolnostima u koje ih je za ruku kao srčane dragovoljce dovela beskrupulozna domaća politika, potrošači-pacijenti ili tiho šapuću pokazujući prstom svoje suhomesnate favorite, ili razdragano viču nakon što su naišli na vino od 10 kuna, ili zanijeme od sreće kada ugledaju jeftinjaru od tijesta ili voćni jogurt kome će tek sutra izaći rok trajanja. I zašto onda ne uzeti odmah deset komada i sve ih pojesti još koliko danas?!

ROBNE KUĆE – EROGENE ZONE GRADA

Gradski oci i privatnici koji su zemljište, dozvole za gradnju i infrastrukturu brodskim karikama trgovačkih lanaca davali u ekspresnom roku i uz diktirano pojednostavljenu birokratsku proceduru, za novčanu nadoknadu od čijeg broja nula boli glava, tvrde da je na taj način revitalizirano oronulo gradsko tkivo, te da su građani napokon dobili trendy mjesta koja će iz ponudom i cijenama odvratiti od šopinga u susjednim zemljama. Po njima, predstavnici džinovskih trgovačkih konglomerata, naročito onih načičkanih u samom gradskom središtu uljepšali su izgled grada i dali mu značaj koji mu pripada kao šestom po veličini u Hrvatskoj. Ispada da je to učinjeno u cilju bržeg okretanja k budućnosti, da se radi o pripremi za definitivano podizanje sidra i odlazak iz luke Provicija. Ispada da su maxi robne kuće svojom funkcijom, arhitekturom, položajem i reklamnim vabljenjem sugestibilne potrošačke mase- učinile frigidni Slavonski Brod definitivno velikim gradom, privlačnijim i erotičnijim, a koji je donedavno, u tom smislu, bio poput one poštene žene koja nikako ne može prežaliti pogreške koje nije počinila. Ispada da su neprivlačni kutijasti, sandučasti oblici novodobnih trgovačkih hramova estetizirane, zavodničke obline, da je iritantna ružnoća trgovačkih megaprostora, degeneriranih do mutantskih razmjera, zapravo erotički zavodljiva i šarmantna, te da je boravljenje pod njihovim ravnim krovovoma čisto, nagonsko zadovoljstvo. I draškaju se tako međusobno nove erogene zone- erektivna tkiva grada i frustrirani građani na obostrano zadovoljenje. Vode ljubav javno dva prikrivena narcisa: jedan utemeljeni zbog svoje ponude i drugi neutemeljeni zbog svoje potrebe. A kako narcisoidni ponuđač namamljuje narcisoidnog potrošača u erotski zagrljaj? Ciničnim reklamnim dosjetkama odnosno najobičnijim masovnjacima za navlačenje naivaca. Na djelu je manipulacija, a propaganda optimizma njena je desna ruka. U skladu s «patološkim razvojem publiciteta» koji je narastao do razine neophodnosti za čovjekovu duhovnu ravnotežu, ilustrirani vodiči kojima inženjeri nagovaranja redovito zatrpavaju naše poštanske sandučiće, pretvaraju se u gotovo jedine egzistencijalne putokaze u svijetu obilja stvari, a svoju osnovnu svrhu imaju u imperativnom poticanju potrošnje. Trošim, dakle, jesam, slogan je i Brođanina u rečenoj ordinaciji, inficiranog bolestima i ludilima militantne potrošačke civilizacije. Propagandne reklamne čarolije svode se na tehnologiju obrade svijesti, upokoravanju čovjeka i zarobljavanju u mediokritetske kaveze vizija obećanog blagostanja, glamouroznosti i paradise now.

VELIKI TRGOVAČKI LANCI POGUŠILI MALE TRGOVINE

Doista, kao što je rekao Heine, trgovci svega svijeta pripadaju istoj religiji. Prakticiraju iste rituale, svi vjeruju u ono da je ono što je korisno i dobro, svi se mole jedinstvenom, sveprožimajućem Duhu trgovine bogoslužeći kao svećenici, zaređenici i posvećenici. Za poimanje prosječnog čovjeka koji je najčešće u ulozi kupca, dakle onog s druge strane štanda, trgovina je škola varanja, majka bogatstva, utočište novca, a trgovci su u zavadi s istinom, duša im poprijeko stoji, a prevara je trgovčevo polje i plug. Predodžbe o trgovcu, pozovemo li u pomoć likove iz vrhunske literature, bliže su krvožednom Shaylocku, nego dobroćudnom Pickwicku.

Do prije nekoliko godina u Hrvatskoj trgovina s kakvom se svakodnevno suočavalo bila je dio fronte sitnog biznisa. Karakterizirali su je mala konkurencija s pojavom nelojalnih klipova i podmetanja nogu, mala zarada, uskogrudni, nestabilni poslovni moral i snovi o neograničenim tržišnim mogućnostima. Nakon havarije socijalizma i samoupravljanja kao njegove najljudskije i naperspektivnije varijante, utrostručila se rezervna armija rada i, malo po malo, stvorio se debeli sloj novokomponiranih trgovaca. Bavljenje trgovinom postalo je poluprofesija, izlaz za nuždu, dominantna metafora društva. Pred naletom tzv. demokratskih promjena nametnuo se novi credo preživljavanja: trguj odnosno čini ono jedino što ti preostaje u situaciji kada ne možeš raditi ono za što si školovan. I tako su kao gljive poslije kiše nikle obiteljske trgovine za jednu ulicu ili stambenu četvrt. Istovremeno po stranu i jeftiniju robu išlo se masovno preko granice.

Od kraja devedestih situacija se postupno počinje mijenjati. Dominacija pa čak i postojanje malih trgovina iz susjedstva zauvijek nestaju. Liberalizacijom trgovine dolaze novi mladi lavovi brzih reakcija na prijetnje konkurenata, veliki trgovački sustavi, veliki, a prilagodljivi poduzetnici U Hrvatsku, taj «trgovački raj na zemlji« kao na traci instaliraju se hipermarketi u samo središta gradova. Slavonski Brod je najočitiji primjer nepromišljenih odluka da se čak četiri velike trgovačke kuće nabiju u srce grada. Bez imalo obzirnosti i s puno bestidnosti prvenstveno prema opstanku malih trgovaca, bez moći predviđanja što će to značiti za i tako zagušeni gradski promet, bez volje da zaštiti stanovnike od ekološke prijetnje ispušnih plinova, gradska politička elita koja inače mjesecima zna raspravljati o izdavanju dozvole za rad nekog kioska na ulazu u neko naselje u skladu s urbanističkim planovima, omogućila je trgovačkim lancima, pod nazivnikom povijesne nužnosti i nezaustavljivih oblika napretka nevjerojatno brz prodor i povlastice. A najveća ironija u tome u Brodu je nicanje Kauflanda i Konzuma na prodanom zemljištu Slavonije DI, čiji otpušteni radnici svoj spas od egzistencijalnih prijetnji traže na tom istom zemljištu, ali ne više prirodno kao proizvođači, nego kao kupci jeftinih proizvoda!

KONZUMERIZAM U ULICI SVIJELIH DUĆANA

Legitimno je pravo ljudi da gravitiraju trgovačkim suncima koja ih bolje griju. Potrošač nema milosti za skuplje i neodgovarajuće. Ne tiče ga se što propadaju čitave obitelji zbog njihovog nedolaska u trgovinu iz susjedstva. On brzo zaboravlja ugodno ozračje i uslužnost koje (je) vlada(lo) u malim prodajnim prostorima. Potrošač hoće jeftinije i više pa makar se natrčao kao na hipodromu među robotiziranim prodavačima kakvi su u hipermarketima. Potrošač želi biti dijelom obilja i branda kojeg svi imaju. Takvo njegovo ponašanje psihološki je uznemiravajuće kao proslava pobjeda nad siromaštvom na simboličkoj razini. Kupovanje ga nivelira, pasivizira, prefabricira njegovu individualnost. U svojoj dosadi, rastresenosti i samoći, pod utjecajem trgovačkih sofista i demagoga koji igraju na potrošačevo poluznanje, praktikant konzumerizma traži društvo stvari i ispunjenje mrtvim predmetima. U biti, potrošač je prevaren, jer mu je nametnuto ono što ne želi. Stvarnost koja mu se nameće je banalizirana, u njoj nema potrage za harmonijom i ljepotom, samo za količinom i cijenom. Degeneraciju i degradaciju ljudi, uhvaćenih u stupicu umjetnih potreba, stvaranja uvjeta za njegov ulazak u beskonačnu spiralu potrošnje, u orbitu sunca Kapitala snažne gravitacije, u vječno sluganski odnos prema autoritetima moći koji mu propisuju kako će provoditi sve svoje dane do sahrane, podstiče, podržava i pomaže sustav reklamokracije kao dio općeg sustava kulture konzumerizma odnosno podvlašćivanja. Potrošač je rob kupovine i gomilanja stvari. A život, u kojem je trošenje jedino zadovoljstvo, potpuno je nesretan i apsurdan. U tom smislu trgovački lanci ne senzibiliziraju svoje kupce, oni ih zatupljuju kako bi ih lakše iskoristili i posjedovali.

Sezona nagovaranja, zavođenja i manipuliranja osjetilima potrošača nikada ne prestaje, a dolaskom moćnih trgovačkih vremenonosaca, ona postaje sezona u paklu nevjerovatnih iskušenja: kupiti svježi jogurt ili onaj kome sutra ističe rok trajanja, pitanje je sad. I to je potrošačev duhovni traweling- od lovca na status do poludjelog konzumerista koji se liječi u hipermarketima.

sbperiskop

Prije samo tri mjeseca »normalno« je bilo ono čime je Zoran Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima. Njegova je glavna poruka bila »imaš pravo na sreću i normalan život«. To je trebalo značiti na ekonomski situiran život i pravičnu plaću za svoj rad, na građanska i ljudska prava, na zdravlje, na kretanje, na slobodu.

A sada, sada je sve drugačije, kako kaže pjesma. Sada imamo »novo normalno«, kako je to jučer rekao i premijer Andrej Plenković, kao sinonim za tešku krizu. Plenković očito u rukavu ima nove restriktivne mjere za javnu upravu i većinu zaposlenih u Hrvatskoj, kao i za provjeru kretanja svakoga građanina. Kada je vidio da taj novi paket mjera neće u javnosti proći tako lako kao njegov prvi ciklus mjera prošloga tjedna, jučer je nakon sastanka GSV-a kupio vrijeme i najavio da će tek idućeg tjedna u javnost izaći s novim prijedlozima ekonomskih mjera. Nakon seta koji se ticao odgoda plaćanja nameta državi, sada evidentno slijedi druga, restriktivna faza, a sukobi interesnih skupina na tu temu već sada, prvog dana neformalne javne rasprave, već poprimaju oblik novog socijalnog konflikta. Jer dok školski sindikati i sindikati visokog obrazovanja, koji su djeci »oduzeli« prvo polugodište ove školske godine već najavljuju da neće pristati na to da Vlada ne ispuni dogovor oko njihovih koeficijenata, iz udruga poslodavaca jednako tako već poručuju i da sindikati ovog trena ne mogu davati nikakve ultimatume, i još uz to da im se živo fućka za zaposlene u realnom sektoru koji su već ozbiljno pogođeni ovom krizom. Poslodavci već poručuju da ni u javnoj upravi više ne bi trebalo biti »luksuza« za pune plaće, a kamoli njihovo povećanje.

Postavlja se stoga pitanje što država, odnosno Vlada uopće može sada učiniti da se ublaži kriza koja će, jasno je, u idućim tjednima pomesti sve pred sobom. Što može učiniti Plenković kao Pale sam na svijetu da ublaži probleme ljudi koji su već ostali bez posla, ili će jednostavno prestati dobivati plaću? Koliko državnog proračuna za 2020. može utrošiti za direktne potpore firmama ili pojedincima? Je li to 20 milijardi, možda 40, ili 60 kao što predlažu neki analitičari? Što god učinio, bit će malo i socijalni rascjepi samo će rasti u idućim mjesecima.

Opozicija tako traži prosječnu plaću umjesto minimalne, javni sindikati traže svoje unaprijed dogovorene koeficijente, a poslodavci otpis umjesto odgode plaćanja nameta. I svi su u pravu. No, novaca za sve nikako neće moći biti.

Zato se čini da će, osim Vlade i države, za prevladavanje ove krize ključne biti – banke. One jedine dosad gotovo uopće nisu pogođene krizom, njihova je dobit samo na kraju prošle godine u Hrvatskoj iznosila preko pet milijardi kuna. Unatoč povijesno niskim kamatnim stopama, hrvatske banke lani su ostvarile izvrsne rezultate. Ukupna dobit prije poreza skočila je za 44,6 posto, a najveće banke već su najavile isplatu izdašnih dividendi svojim vlasnicima. Sada će dividende morati vjerojatno malo na čekanje, ali u cijeloj ovoj krizi i očajnoj situaciji u kojoj će se naći ekonomija, dobra je vijest da novaca očito ima.

Jer kad presuše mjere državnog intervencionizma, a presušit će brzo s obzirom na potrebe koje će se pokazati u idućim tjednima, jedini tko će moći osigurati novac tvrtkama za uzimanje daha su upravo banke. One će morati početi omogućavati direktne, hitne, ali i dugoročne vrste kreditiranja da bi tvrtke uspjele preživljavati u idućih šest mjeseci. Realno, nema te države koja može osigurati sredstva za sve koji će se naći u krizi kroz idućih šest mjeseci, ako ćemo uopće govoriti o optimističnom scenariju oporavka u tom razdoblju. Ukoliko pozitivnog odgovora banaka neće biti, mnogi bi mogli do bankrota u samo nekoliko mjeseci, jer u nekim industrijama trenutno proizvodnje i novostvorene vrijednosti jednostavno – nema. Nula.

Svi ćemo mi u idućim mjesecima, zajedno sa svojim tvrtkama, zato živjeti »novo normalno« koje se ne sastoji samo od karantene, nego i od minimalaca, ili čak otkaza. Stoga je minimum koji se može očekivati, čak i zahtijevati, da i banke žive svoje »novo normalno« i aktiviraju sav kapital koji imaju za spas svega što se spasiti da.

novilist

Ili kako nam je smestio daroviti podbacivač

Postojala je jedna, i samo jedna Kvaka-22, koja je izričito navodila da je briga za sopstvenu bezbednost pri suočavanju sa stvarnim i neposrednim opasnostima, proces racionalne svesti. Or je bio lud i stoga bi mogao da bude oslobođen letova. Sve što je trebalo da uradi je da zahteva. Ali, čim bi zahtevao, odmah više ne bi bo lud, pa bi morao da prihvati još borbenih letova. Or bi bio lud da prihvati još borbenih letova, a bio bi razuman kada bi ih odbio; ali, ako bi bio razuman morao je da leti još. Ako bi još letao bio bi lud da leti, a ne mora; ali ako nije hteo da leti, onda je bio razuman i morao je ipak da leti. Josarian je bio duboko pokrenut apsolutnom jednostavnošću odrebe Kvaka-22 i pustio je zvižduk pun poštovanja.

– Džozef Heler – „Kvaka 22“

Tako autor romana, objavljenog 1961. godine, objašnjava šta je zapravo Kvaka 22. Pisanje je započeo posmatrajući sopstveno životno iskustvo kroz satiričnu prizmu. Tokom Drugog svetskog rata Heler, američki Jevrejin, služio je u Italiji u avijaciji SAD kao član posade bombardera. Pošto se mnogi letači nisu vraćali u jednom komadu, ili čak ni živi s borbenih misija, postojao je stalni manjak posada, pa su komandanti naređivali da oni, koji su dotad izbegli najgrđu sudbinu, preduzimaju dodatne letove, mimo onoga što su dozvoljavala pravila službe. Roman je zatim pretočen u istoimeni film Majka Nikolsa iz 1970. godine, koji je i zbog aktuelnosti besmislenog vijetnamskog rata doživeo popriličan uspeh, pa se Kvaka 22 tako odomaćila širom sveta, kao metafora za paradosalnu situaciju iz koje nema izlaza.

Avganistan ’70ih godina prošlog veka

U ratu u koji je otišao, jer je bilo lako uočiti ko se bori za dobro, a ko za zlo, ta jednostavnost se ubrzo izgubila, pošto je sve preuzela primarna borba za samoopstankom. Haos ne dozvoljava ikakav smisao, a čovek ga uvek nagonski traži i tamo gde ga možda nema. Tako Heler zapisuje i ne-junačku rečenicu svojeg junaka:

Neprijatelj je bilo ko, zbog koga ćeš biti ubijen, bez obzira na čijoj strani se nalazio.

Glavni lik romana, Josarian, zaključuje da, pošto vojnike svuda ubeđuju da postoji mnogo zemalja za koje vredi umreti, sigurno postoji i mnogo onih za koje valja živeti. Usijanih glava sijaset je u svakoj od njih, a takve se obično stavljaju na čelo kolone. Potpuni haos, koji donosi svaki rat, lako je bilo uočiti i u onom skorašnjem građanskom (susedoubilačkom) na prostoru Jugoslavije. Pardon, u regionu. Ljudi, pretežno muškarci, se prilično lako preobražavaju u vojnike, vikend snajperiste, pa i krvoloke, tako što im se usađuju ideje o ugroženosti sopstvene porodice, naroda, religije i slobode, od strane drugog naroda, religije ili ideologije, koji, ubeđeni su, prete njihovim potlačivanjem ili iskorenjivanjem. Kad ta lavina, što pravi bogalje i masovno odnosi živote, krene nizbrdo, ne zaustavlja se dok ne stigne do dna. A tu kod nas se više nije znalo ni ko pije, ni ko plaća.

Hiljade godina istorije, od podele u plemenske zajednice, potvrđuju da su sukobi klanova, ove ili one vrste, postali deo univerzalne ljudske naravi, koju je vrlo teško promeniti, bez obzira na sve nelogičnosti i samoporažavajuće posledice. I sama Planeta je sad počela da oboljeva, jer se čovek, sa svojim ratobornim iluzijama, poput virusa namnožio toliko, da sopstvenim suludim delatnostima reže grane na dragocenom drvetu života. Daleko od ratnih vihora u Evropi, u Mar del Plati na obalama Atlantika, poluslepi Borhes zatvoren u Biblioteku u sebi, 1941. zapisuje:

Može biti da me starost i bojazan varaju, ali strahujem da je ljudska vrsta – jedina – na dobrom putu da iščezne.

Ono što je u to vreme, pa do nedavna, imalo posledice na lokalnom, vremenski ograničenom nivou, sada preti planetarnim i trajnim posledicama. Gde je tu onda izlaz za pojedinca? U unutrašnjoj Biblioteci? Gde za narod? Gde za čovečanstvo? Ima li ga uopšte? Ignorisanje stvarnosti ič je menja. Možda je, ipak, vreme da se vratimo prvobitnom dobu matrijarhata, sa potisnutim nasiljem, da mi muškarci dobrovoljno prepustimo ženama odluke o tome kojim putem treba kolektivno poći; naravno pod uslovom da to ne budu one, poput Tačerke ili Klintonke, koje su se i bez previše testosterona nadmetale sa muškarcima u agresivnosti. Bolje odluke ne bi naravno bile garantovane, ali, s druge strane, teško da bi one mogle više da zaseru, nego što to muškarci već milenijumima čine. U duhu modernog potrošačkog doba, najgore što bi u takvoj preobrazbi moglo da se desi je da proizvodnja sivih tenkova i aviona bude zamenjena proizvodnjom torbica i ciplela na štikle, u usklađenim tonovima. Zajedljivost — ovde namerna.

Avganistan danas

Jedna od primarnih podela među ljudima je ona na sledbenike raznih religija i ona neosporno izaziva ili potpiruje ratove. Poslednjih decenija na Zapadu je rasprostranjena diskusija o neizbežnom sukobu civilizacija, koja se uglavnom svodi na sukob judeo-hrišćanskog sa islamskim svetom. To je, naravno, uprošćeno i površno gledanje, između ostalog, jer ni sukob Zapada sa Rusijom još nije okončan, a polako se već kuva i sukob sa sve snažnijom Kinom, ne zbog različitih religija, nego zasnovan na ekonomskom i ideološkom rivalitetu. SAD su u neprekidnom ratu sa islamskim zemljama već dve decenije, mada su isto toliko dugo predano radile na podsticanju ideologije iza pogleda na svet najortodoksnijh islamskih sekti, koje svoje nazore crpe još iz plemenskog mračnjaštva sedmog veka u pustinjama Arabije.

Za početak ovog konkretnijeg dela priče može se uzeti godina 1978. kada je, tada relativno moderan Iran, prolazio kroz prevrate, koji su se okončali uspostavljanjem islamske teokratije. Nasuprot tome, u susednom zabitom Avganistanu izveden je državni puč, gde je, uz podršku Sovjetskog Saveza, vlast preuzela lokalna komunistička partija. U heterogenoj zemlji gde su u Kabulu devojke počele da nose farmerke i suknje, dok su sela ostajala duboko zaglibljena u plemenskom mentalitetu ranog srednjeg veka, ubrzano su izvođene duboke reforme. Promene koje su izazivale najžešći otpor (muškog) stanovništva bile su potiskivanje vladajuće religije i pokušaj da se žene bar donekle oslobode od tradiconalne muške dominacije, ne mnogo različite od potpunog ropstva. Plemenski ratnici nisu mogli ni da pojme bogohulne ideje da i devojčice treba da idu u školu ili da žene mogu da izađu iz zidina oko kuće, bez odobrenja i pratnje muškarca iz porodice. SAD su, preko pakistanske tajne službe počele su da naoružavaju i podržavaju ove “borce za slobodu”. Frakcije u vladajućoj partiji su i same vodile međusobne borbe, pa je krajem sledeće godine sovjetska vojska izvršila invaziju na Kabul i ostale urbane centre Avganistana, dok je veći deo zemlje ostao pod vlašću lokalnih plemenskih moćnika.

To je bio trenutak kada je, oko božića, Zbignjev Bžežinski, savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Kartera iz demokratske stranke, dočekao, ne zabrinut ili bar uznemiren, nego ushićen. Žestoki katolik i zakleti antikomunista, radovao se što mu se najzad ukazala prilika za osvetu — da sovjetsku vojsku zaglibi u bezizlazni dugogodišnji rat, kao što je to za SAD bio onaj vijetnamski. Zbignjev je nešto kasnije dobio priliku da se istinski uplaši, kada ga je jedne gluve noći probudio telefonski poziv s obaveštenjem da moćni radari za rano upozorenje pokazuju da su Sovjeti upravo lansirali oko 250 nuklearnih projektila. Budući razložan čovek, razmišljao je šta tako mali broj zapravo znači i kako da se neprijatelju oštro, ali odmereno odgovori. Da predloži da sa istim ili nešto većim brojem interkontinentalnih raketa Lenjingrad i Vladivostok pretvore u pah i pepeo, ali ne i Moskvu i Kalinjigrad? Ubrzane misli mu je prekinuo drugi poziv, kojim mu je saopšteno da je zapravo preko 2500 raketa već u letu prema SAD i da će stići za oko pola sata. Nije bilo vremena za promišljanje. Let balističkih projektila se ne može prekinuti. Neumoljive su, idu dalje, nezaustavljivo, kao i vreme. Morao je da pripremi ubitačnu zagrobnu osvetu. Posle izdavanja naredjenja da se najvažnije dežurno vojno osoblje odmah spusti u za ovakvu (razumno predviđenu) priliku izgrađen podzemni bunker, uputio je par kratkih molitvi Svevišnjem, tražeći konačna uputstva. Baš kada je krenuo da probudi predsednika Kartera u konačnu noć opšteg Armagedona, došao je i treći poziv. Sada mu je saopšteno da su svemoćni vojni kompjuteri izgleda nešto pobrkali i da je uzbuna bila lažna. Čovečanstvo je, i ne znajući, tumačenjem elektronskih signala od strane kompjuterskih i radarskih operatera, koji danonoćno bulje u ekrane, da bi odbranili slobodu, dobilo priliku da nastavi da sanja još jednu noć.

Posle neprijateljske invazije na Avganistan tajne akcije finansiranja, obučavanja i naoružavanja plemenskih ratnika podignute su na sledeći, intenzivniji nivo. Sovjetska imperija se tako suočila sa paradoksom kvake 22, za čije postojanje verovatno nije ni znala. Nije mogla da se povuče – što bi bilo razumno – jer bi time pokazala slabost i srušila sopstvenu centralnu opsesiju da će “Amerika i Engleska biti zemlja proleterska”; a time bi, zbog sopstvenih neefikasnosti, rizikovala i ulazak u samoporažavajuću krizu na sopstvenoj teritoriji. S druge strane, nije mogla ni da pobedi, jer se vojni i ekonomski pritisak nadmoćnog Zapada pojačavao iz dana u dan. Tako je deset godina ostala da vodi rat donoseći smrt desetinama hiljada sopstvenih regruta i, usput, milionima tuđih kmetova, nesuđenih budućih proletera i komsomolaca, u planinčinama, koje još od Aleksandra Velikog niko nije osvojio i primirio.

Brezinski

Kada je Belu kuću preuzeo republikanac – predsednik Regan, Bžežinski je postao jedan od neokonzervativnih savetnika, koji su, pribojavajući se mogućeg postepenog prodora Sovjetskog saveza na Indijski okean, skovali žestoki plan, čije plodove još i danas ubire čitav svet. Osnovna ideja je bila da se na južnim granicama sovjetske imperije stvori teško probojni muslimansko-zeleni virtuelni bedem; u njemu bi se korišćenjem tamošnjih zaluđenih ratnika Sovjetskoj imperiji “zario nož u meki trbuh“, te bi se tako oslabila, pritisnula sa svih strana i pustila da polako iskrvari. Plan je formalizovan u tajnoj operaciji CIA-e pod nazivom “Ciklon“. Iako je većina zvaničnih dokumenata o ovoj operaciji još obavijena državnom tajnom, neki su dostupni, a mnogi svedoci – direktni učesnici, pa i političari u vrhu američke administracije su govorili o njoj, uglavnom pravdajući veliko kockanje — višim ciljevima i plebsu teško objašnjivim interesima nacionalne bezbednosti. Niz ozbiljnih knjiga istražuje detalje o njoj — npr. “Sablasni rat: tajna istorija CIA-e, Avganistana i Bin Ladena, od sovjetske invazije do 11. septembra 2001.” dobitnika Pulicerove nagrade Stiva Kola, ili novija “Upravljanje divljaštvom – kako je američki aparat državne bezbednosti potpirivao pojavu Al Kaide, Islamske Države i Donalda Trampa”, levičararskog novinara Maksa Blumentala.

Širi kontekst američkog ekspanzionizma ne opisuju i analiziraju samo levičari, poput profesora Čomskog, par excellence svetskog intelektualca, kojeg ključni američki mediji nikad i ne pominju, nego i autori umerenijih pogleda. Tako istoričar i pukovnik Endru Bacevič, inače konzervativni katolik, poreklom Litvanac, u knjigama “Granice moći” i “Novi američki militarizam: kako su Amerikanci zavedeni ratom”, „Vašinton vlada: američki put u permanentni rat” i nekoliko drugih, zaključuje da se SAD u odnosima sa ostalim svetom previše oslanjaju na sopstvenu vojnu nadmoć, nauštrb diplomatije. Osnovni razlog zato vidi u tome što političari – donosioci odluka, bez ikakvog realnog iskustva sa ratom, precenjuju moguće domete vojnih akcija. Zadojeni romantizovanim predstavama iz popularne kulture, posebno u patriotskim holivudskim filmovima, očekuju brza i konačna rešenja svakog problema čim nadmoćni “dobri momci“, u ispeglenim uniformama, iz svojih pištolja i mašinki zapucaju na zlog neprijatelja. Sadašnji stanar u Beloj kući, groteskna karikatura Vrhovnog komandanta vojske, kao da je u našu stvarnost iskočio pravo iz nekih od američkih stripova za polupismene; svakako je egzemplaran – i vrlo opasan – nosilac maloumnih predsava o svetu stvorenih na imidžu, koji je dubokim zabludama odvojen od realnosti.

Posle ove male digresije u tadašnju budućnost, koja je postala sadašnjost, vratimo se skovanom planu o zaustavljanju sovjetske agresije: nastavljeno je, dakle, i poja

ano već tekuće zasipanje avganistanskih gorštačkih boraca dolarima i vojnom opremom, ali su tome pridodate dve ključne novine — regrutovanje, dovođenje, treniranje i naoružavanje islamskih funamentalista iz drugih zemalja i propaganda džihada, da bi im se pojačao borbeni žar. U sprovođenju i finansiranju istih ciljeva spremno je pomogla i vladajuća elita u Saudijskoj Arabiji. Tako se, u sperzi između neprirodnih saveznika, među hiljadama drugih, na regrutnom i platnom spisku CIA-e našao i, kasnije notorni, Osama bin Laden. Američki zvaničnici to, naravno, ne priznaju, iako je njihova tadašnja propagandna mašina slanjem najuticajnijih svetskih novinara u njegov vojni kamp u planinama Avganistana, poturala javnosti sentimentalnu priču o idealističkom borcu za slobodu, koji se odrekao lagodnosti i porodičnog bogatstva zarad višeg dobra.

Kvaka 22

Kao što su to dobro znali Hitler i Staljin, tako i diplomci iz West Pointa znaju da je propaganda vrlo značajan deo velikih vojnih operacija. Zbog toga su, u okviru operacije “Ciklon”, u centru SAD u državi Nebraski, štampani milioni primeraka “Korana”, njegovih tumačenja sa stanovišta vahabista, džihadističkih pamfleta i udžbenika u kojima se račun učio sa zadacima tipa: ako od deset sovjetkih vojnika ubiješ sedam, koliko ti još nevernika ostaje da ubiješ? I sve to na arapskom! A Nebraska je i danas jedna od centara konzervativizma i toliko bela, da crna ili arapska faca na ulici izazivaju podozrenje, a ruka sama kreće prema pištolju za pojasom. Te vrle knjige i duboko moralni pamfleti su posle vojnim avionima prebacivani u Pakistan, gde su besplatno distribuirani i deljeni u tamošnjim i avganistanskim medrasama, da ih bosonogi muški školarci bubaju napamet.

E baš u ovim ne-vojnim akcijama se pouzdano može pronaći najdublji koren poplave sunitskog fundamentalizma, koji je, ubrzo potom, zlom preplavio ceo svet. Pokazalo se da su one ostavile mnogo dublje tragove nego naoružavanje i finansiranje ratnika, jer vojni savezi su se prekinuli, dotok novca oslabio, rakete ispaljene i potrošene, oružje bi moglo i da zarđa, ali iskrivljeni religiozni vidokrug ostaje i replikuje se u sledećim generacijama. Njega je najteže promeniti, a neokonzervatici o tome nisu ni razmišljali pri planiranju, jer sve se, po njima, rešava oružjem… i novcem. Zbog štampanja pamfleta u Nebraski, najjača armada, koju je videla istorija, sada, posle dvadeset godina zaludnog ratovanja, pregovara sa zaraslim polupismenim ratnicima, tražeći način da se povuče iz Avganistana, a da to ne bude u potpunom haosu, kao kod ponižavajućeg povlačenja iz Sajgona. Ni trošenje stotina milijardi dolara, pretežno na korupciju i povratne provizije, ali ponešto i za izgradnju škola ili bolnica, nije tu ništa pomoglo. A sve što su gorštaci prvobitno hteli je da im žene ostanu porobljene i da im američki poltroni i kriminalci ne otimaju trgovinu opijumom i heroinom.

Saudijska vladajuća klika se iste 1979. godine nagodila sa čelnicima tamo moćnih, nazadnih sekti salafista i vahabista. Pristala je da prestane sa skromnim pokušajima modernizacije kraljevine i da ozakoni društvene norme iz najmračnijeg perioda nastanka islamske religije, a da za uzvrat dobije fatvu, koja joj je dala odrešene ruke da oružjem uguši pobunu najfanatičnijih salafista zabarikadiranih u Velikog džamiji u Medini. Oni su naivno pokušavali da recitovanjem sura iz Korana razvlaste omrznutu kuću Sauda. Uz pomoć francuskih specijalnih vojnih jedinica, posle višenedeljne pucnjave pobijeni su ili uhvaćeni. Pobunjenici su zahtevali povratak na tradicije, ali ne one iz zlatnog perioda Islama od 9. do 13. veka, kada je u kalifatima, bar u društvenoj eliti, cvetala učenost i prosvećenost, nego one rigorozne, kvazi-religiozne, iz prethodnog perioda. Halifa Harun el Rašid i njegov sin El Mamun su u devetom veku osnovali Kuću mudrosti u Bagdadu. Tu su dovodili poznate, ne samo muslimanske, učenjake da bi razmenjivali znanje, ideje i kulturu uopšte. Na arapski su, sa Zapada, prevođena dela grčkih filozofa Platona i Aristotela, matematičara Pitagore i Euklida, lekara Galena… a, sa Istoka, spisi indijskog vidara Sušrute, jednog od autora Ajurveda – Čarake, astronoma Arijabate i Bramagupte… Prevođenjem su za kulturnu baštinu čovečanstva, preko Arapa i Islama, sačuvani mnogi spisi, koji bi inače bili potpuno zagubljeni. Nastajala su i originalna dela, koja su se često bavila rešavanjem konkretnih životnih problema, kao što su navodnjavanje njiva i bašti ili lečenje bolesti. Persijski pesnici Omar Hajam, Saadi i Hafez pevali su o traženju boga, ali i o licemarstvu vladara, a i o nebožanskoj, mada isto tako blaženoj, opijenosti vinom. I ljubavlju. Kuća mudrosti je, zajedno sa čitavim kalifatom pretvorena u krvavi pepeo u 13. veku pri najezdi nepismenih mongolskih hordi.

Kada je CIA džihadistima dopremila bacače raketa s ramena, tipa Stinger, sovjetski ratni helikopteri i avioni su masovno počeli da padaju s neba i time najavili definitivan prelom u ratnoj “sreći”. Posle izbacivanja sovjetskih trupa iz Avganistana i kraha njihove agresivne imperije, američke trupe su ostale u Saudijskoj Arabiji i okolnim dominionima, da štite svoju ekonomsku dominaciju i obezbede dotok crnog zlata. To je toliko ogorčilo njihovog bivšeg saveznika, borca za slobodu, Osamu bin Ladena, da je osnovao panislamski pokret, čiji je osnovni cilj bio da se nevernici pobiju ili bar izbace iz izabrane zemlje svete Ćabe. A nastavljajući globalni sveti džihad, u kojem je svesrdno učestvovao u avganistanskoj fazi, proširio je religioznu mržnju na sve što je smatrao ne-islamskim, uključujući i saudijski režim. Tako je dospeo i u Bosnu, gde je sa Izetbegovićem koordinisao prebacivanje belosvetskih bandi džihadista, prekaljenih u bojevanju protiv sovjetske okupacione vojske, da braći po religiji pripomognu u ostvarenju širih ciljeva. I uspeli su — svojim sabljama za obezglavljivanje, u besmisleni lokalni ratni haos uneli su jasan red u nadmetanju ko će od raznih branilaca religije i simbioze religija+nacija počiniti grđe ratne zločine. Prvo bombardovanje Trgovinskog centra u Njujorku izveli su takođe Osamini bivši saborci, koje su i dalje podržavale i Saudijska Arabija i CIA, jer nisu znali kako da ih se reše, a istovremeno su bili i korisni doušnici o planovima tajanstvene Al Kaide. Pošto su oni amaterski ostavili taj posao nedovršenim, Osama je poslao svete mučenike da kamikaze napadima sruše taj simbol američke moći i prevlasti u svetu. Tako je seme posejano u operaciji Ciklon, dospevalo za nepredviđenu žetvu širom Planete. Ono još uvek permanentno rađa i u potpuno neočekivanim predelima — u Evropi, Africi, Šri Lanki, Filipinima, pa čak i u dalekom Novom Zelandu, kada branioci jedne, a mrzitelji druge vere zapucaju jedni na druge.

Kvaka 22

Ista politika iskorišćavanja fundametalista za sopstvene ciljeve i zavade šiitskih i sunitskih sledbenika Islama nastavljena je osvetničkom ivazijom na Irak i vešanjem tamošnjeg sekularnog diktatora, koji pak nije imao nikakve veze s Al Kaidom, još manje s terorističkim napadom na Njujork. Osnovni principi vođenja svake imperije ostali su nepromenjeni od one rimske — divide et impera. Ni posle obaranja režima, koji se završio u potpunom ratnom haosu i komletnom debaklu, ništa suštinski se nije promenilo u američkoj spoljnoj politici, potpuno baziranoj na militarističkim principima. Kada je neki novinar upitao ratobornu Klintonku, da li su, u retrospektivi, akcije CIA-e, koje su u krajnjem slučaju dovele do napada na Ameriku 11. septembra 2001. i smrti pola miliona iračke dece, bile pogrešne, cinično je odgovorila da nisu, pravdajući ih višim ciljevima i dobrim namerama. I zaista, bez obzira na hvaljenu praznu retoriku Obamine administracije o širenju demokratije i težnjama ka svetskom miru, slične akcije američkih tajnih službi, nastavljene su pod njenim dirigentskim štapom, čim su se u ostalim sekularnim zemljama islamskog sveta pojavile pobune, koje su romantizovano nazivane arapsko proleće — spontani narodni pokret, borba za demokratiju i slobodu. Proizvod tog pokreta bili su jačanje i širenje do sada najgore teokratije oličene u dičnim akcijama Islamske države, naspram koje se i Islamska Republika u Iranu čini razložnom i vrlo umerenom.

Razlika izmedju sve ove bratije i suludog američkog imperatora može da se svede na semantiku, na puku razliku u moći, preciznosti i dometu njihovog oružja i na lokalne običaje od sporedne važnosti. Svi su oni ubeđeni da su božji izaslanici, ali ajatole i kalifi komuniciraju s bogom i običnom rajom petkom sa izdignutog minbara u džamijama, a Imperator to radi rano ujutru preko elektronske tviter propovedaonice, kad god se oseća nenadjebivim. Za sve njih žene su, u najboljem slučaju, zamenjivi ukras, koji se zavisno od običaja, skriva iza zidova i pokriva čadorima ili s kojim se ponosno paradira pred kamerama, da se vidi koliko je vlasnik domaćinski odrešio kesu za dizajnerske haljine. Inomišljenici i stranci su za njih ili nevernici, koje nije greh skratiti za glavu ili varvarske ubice i silovatelji, koje treba zaustaviti na granici slobodnog sveta. Kakva je to suštinska razlika u mentalitetu i mentalnom dometu između svetih ratnika, koji su eksplozivima i buldožerima rušili predislamske kulturne spomenike i vođe slobodnog sveta, koji je pretio i planirao raketne napade na iranske kulturne spomenike? Ili objašnjavao uspaljenom plebsu, da bi on očas i svojeručno mogao da pobedi u ratu u Avganistanu s par dobro usmerenih nuklearnih bombi, ali, eto, neće, jer bi ga lude demokrate i zli mediji ocrnili pred svetom?

E ovde i mom ateističkom peru dođe da propišti sa: “Bože, ima li te?!”

Da bih odgovorio na to pitanje, prizvaću još jednom Helerov sarkazam:

“I nemoj mi reći da Gospod radi na misteriozan način – nastavio je Josarian. “Nema tu ničeg misterioznog. On ne radi. Igra se. Ili je potpuno zaboravio na nas. To je vrsta boga o kojem vi pričate – seoski klipan, nespretan, nesposoban, priglup, uobražen, neotesana budala. Pobogu, kakvo se to poštovanje može imati prema vrhovnom biću koje je našlo za shodno da u božansko stvaranje uključi takve pojave kao što su ravnodušnost i truljenje zuba? Zaboga, šta je to prolazilo kroz tu izopačenu, zlu svest opsednutu govnarijom. On je, bre, orobio stare ljude; ukrao im moć da kontrolišu izlučivanje iz sopstvenih creva. Zašto je pobogu uopšte stvorio bol?“

„Bol?“ – žena proručnika Govnoglavog prihvatila je tu reč pobedonosno. „Bol je koristan simptom. Bol nas upozorava na opasnost po telo.”

“A ko je stvorio opasnosti?” – zahtevao je Josarian. Smejao se zajedljivo. “O, bio je zaista darežljiv prema nama. Dao nam je bol! Zašto nije mogao da, umesto toga, koristi zvonce na vratima, da nas obavesti ili jedan od njegovih nebeskih horova? Ili sistem plavih i zelenih neonskih lampica pravo posred naših čela? Svaki proizvođač džuboksova, koji iole nešto vredi, je to uradio. Zašto On to nije mogao?”

Kvaka 22

Urnebesno sarkastičan (zar ne?) prikaz problema u ideji o jednom i jedinom bogu, kojim su se, ozbiljna lica, bavili značajni filozofi u raspravama s pretežno hrišćanskom teologijom. I mnogo pre Ničea, koji je Boga proglasio mrtvim, mnogi mislioci su se oslobodili nametnute ideje o svemoćnom i sveprisutnom Bogu i u centar svojih razmišljanja postavili čoveka.

A Vudi Alen je sve te suvoparne nazovi-dileme rešio u dve vesele rečenice:

Ako se ispostavi da ima boga, ne mislim da je on zao. Najgore što se za njega može reći je da je, u osnovi, darovit, ali podbacivač.

pulse

KAO što je Milošević davne 1987. uzviknuo u Kosovu Polju okupljenima ”Niko ne sme da vas bije!”, slično je ovih dana uzviknuo i sindikalist Vilim Ribić. Prije nekoliko dana je isto rekao i predsjednik Zoran Milanović.

I Ribić i Milanović su time pokazali indiferentnost prema problemima radnika i poduzetnika te da ih samo zanimaju interesi zaposlenih u javnom sektoru.

Naravno da nisu svi u javnom sektoru uhljebi

Da se razumijemo, naravno da nisu svi u javnom sektoru uhljebi. Dobar dio radi i više od radnika u privatnom sektoru, a o ključnim djelatnostima iz javnog sektora kao što su zdravstvena zaštita, pravosuđe, policija, obrazovanje i obrana ovisi budućnost Hrvatske u ništa manjoj mjeri nego o privatnom sektoru. Dapače, te djelatnosti su komplementarne s privatnim sektorom i skupa s njim funkcioniraju kao jedan organizam. Prihodi proračuna, o kojima ovise plaće zaposlenih u javnom sektoru, ovise o snazi privatnog sektora. S druge strane privatni sektor ovisi o kvaliteti obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i sigurnosti za efikasno i sigurno odvijanje poslovnih aktivnosti. Radi se o sinergiji bez koje se ne može zamisliti moderno društvo.

Ali treba biti iskren i priznati da je javni sektor okupiran i hordama parazita koji ne rade ništa, ili barem ništa korisno, a crpe snagu i iz privatnog sektora i iz onog dijela javnog sektora koji je nužan za funkcioniranje i prosperitet društva. Upravo taj truli dio javnog sektora često koristi liječnike, učitelje i policajce kao svojevrsni ljudski štit kojim se brani od kritike.

Kritika uhljeba nije kritika javnog sektora

Treba biti potpuno jasan, kritika uhljeba nije kritika javnog sektora, nego kritika birokratsko-političkih uhljeba koji su se, koristeći političke i druge veze, pričvrstili na produktivni i korisni dio javnog sektora kao što su liječnici, medicinske sestre, učitelji i sl. Ne samo da ih iskorištavaju da bi se zaštitili od kritike, nego i oduzimaju veliki dio proračuna namijenjenog za plaće u javnom sektoru te su zbog njih plaće zaposlenih u zdravstvu, obrazovanju, policiji i obrani male unatoč tome što je privatni sektor, iz kojeg se proračun puni, iscijeđen porezima do krajnjih granica izdržljivosti.

Naravno da i među liječnicima, učiteljima i policajcima ima korova, kao i u samom privatnom sektoru, ali upravo je taj korov dobrim dijelom uzrokovan tim dijelom javnog sektora od kojeg nitko nema koristi, samo štete.

Nitko osim političkih stranaka i koruptivnih interesnih skupina.

Zaposleni u javnom sektoru više izlaze na izbore

Političke stranke zapošljavaju podobne u javni sektor i tako osiguravaju glasove na izborima. Istraživanja su pokazala da zaposleni u javnom sektoru izlaze na izbore u većem postotku, a u izbornoj godini raste zapošljavanje u javnom sektoru, posebno kad se radi o lokalnim izborima.

Zbog toga je sramotno da se u vrijeme kada nadolazi velika kriza, u kojoj će mnogi radnici u privatnom sektoru ostati bez posla, a mnogi poduzetnici i obrtnici propasti, predsjednik Milanović šalje nejasne signale o rezanju plaća u javnom sektoru (prvo je rekao da je protiv, a onda se predomislio). Predsjednik bi trebao biti predstavnik svih građana, a ne održavati privilegiranost kaste javnosektoraša u odnosu na radnike u privatnom sektoru.

U zadnjoj krizi je više od 200 tisuća zaposlenih u privatnom sektoru izgubilo posao

Da se podsjetimo, u prošloj krizi je više od 200.000 zaposlenih u privatnom sektoru izgubilo posao. U međuvremenu je broj zaposlenih u javnom sektoru ostao isti, čak se i blago povećao. Valja se sjetiti i da su se sindikati grčevito borili da se tada, dok privatni sektor propada i masovno nestaju radna mjesta, ne smanjuju plaće u javnom sektoru. I uspjeli su. Otpuštanja nije bilo, a plaće su zamrznute.

Kako je privatni sektor propadao tako su i padali proračunski prihodi. No plaće u javnom sektoru su ostale iste. Da bi se nadoknadio pad prihoda proračuna, iz kojeg se izdvaja za plaće zaposlenih u javnom sektoru, krenulo se u zaduživanje pa je javni dug narastao s manje od 40% BDP-a, koliko je iznosio prije krize, na skoro 85% BDP-a. Čak su se i državne investicije smanjile da bi se održali svi poslovi u javnom sektoru. A dobar dio tih poslova se ne odnosi na liječnike, medicinske sestre, policiju i učitelje, nego na horde nepotrebnih i štetnih političkih uhljeba. Sindikalist Ribić tvrdi da umjesto smanjivanja plaća u javnom sektoru treba ići u novi val zaduživanja.

Da slušamo Ribića, Hrvatska bi dugovala sve što proizvede, kupi i potroši u godinu dana

Hrvatska je uspjela smanjiti udio javnog duga u BDP-u na 75%, što je primarno rezultat mršavog rasta BDP-a u zadnjih nekoliko godina, a ne apsolutnog razduživanja jer je apsolutni dug stagnirao na oko 285 milijardi kuna. U prošloj godini je apsolutni dug čak i narastao na 296,8 milijardi kuna, koliko je iznosio u rujnu. Od 2008. naovamo dug je sa 136,2 milijarde povećan za više od 160 milijardi kuna. Ribićeva ideja o novom zaduživanju bi rezultirala javnim dugom debelo iznad 100% BDP-a, što znači da bi Hrvatska dugovala sve što proizvede, kupi i potroši u godinu dana.

I ostale politike koje su vlade RH provodile u vrijeme krize su u fokusu imale zaštitu uhljeba, podjednako u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Uvođeni su novi porezi koji su dodatno opteretili građane koji su masovno ostajali bez posla, samo da se spase uhljebi.

Zbog spašavanja uhljeba kriza se produljila na čak šest godina

Cijena svega toga je bilo produljivanje krize na čak šest godina, iako je većina država izašla iz nje za dvije do tri godine. Započelo je masovno iseljavanje, svojevrsni bijeg od terora uhljeba. Cijenu zaštite javnog sektora su platili oni koji su ostali bez posla i oni koji su iseljavali trbuhom za kruhom.

Očigledno će se povijest ponoviti. Dolazi nova kriza, uhljebi će se štititi jer su politički podobni i glasaju onako kako im se kaže, a ispaštat će ostatak ljudi u državi. A njih će političari opet podijeliti pričama o ustašama i partizanima, našima i njihovima.

Jednog dana će buduće generacije shvatiti da je glavni sukob u Hrvatskoj onaj između uhljeba i radnika. Ako do tada ne nestanemo kao država.

index

Većina ljudi sjećat će se svog života i događaja iz doba korone (parafraza naslova Ljubav u doba kolere Gabriela Márqueza) isto kao što se sjećaju granatiranja za vrijeme prošlog rata. Pamte podrume, eksplozije, gelere, uništene fasade zgrada, ranjene i mrtve, strah, izvještaje na televiziji… u obliku emocionalnih i mentalnih flasheva koji čine njihovu osobnu ukupnost prošlih činjenica. Kada je sve prestalo, u svojoj dnevnoj rutini promijenili nisu ništa. Kao da je teško iskustvo bilo beskorisno. Trgnu se ponekad na neočekivano jaki zvuk, na primjer, treskanja kapije, bučnih kočenja, i to je sve. Rijetki su oni čija su traumatska iskustva iz tog doba promijenila njihove životne navike ili ih zauvijek orijentirala na ljubav, zahvalnost, poniznost (kao skromne igrače hrvatske nogometne reprezentacije) i solidarnost kao onda u skloništima. Zaborav je konstanta. Sebičnost pokreće.

I karantene zbog opasnosti od zaraze koronavirusom će proći, ta aktualna, kolektivna pojačala usamljenosti i šumova na komunikaciji s bližnjima, proći će stožersko-policijska zadiranja u slobodu kretanja, proći će informativne emisije na televizijama i postovi na portalima koji stimuliraju paniku, a ne pribranost i racionalno rezoniranje. I iz cijelog sadašnjeg zdravstveg užasa ništa se uglavnom neće u životima ljudi promijeniti i naučiti, osim, možda, da ruke treba prati duže i da ne treba trljati oči, nos i usta. Malo usredotočeniji shvatit će rezignirano, i opet si potvrditi, da povijesti bolesti uzrokuju bolesti povijesti, koju glorifikatori postojećeg vide kao jedino moguću, kao emanaciju svetog kapitalizma u savršenom svijetu.

Prema definiciji Svjetske zdravstve organizacije iz 1948. godine, zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti. U tom smislu, zdravlje je osnovni preduvjet potpunog upravljanja vlastitom egzistencijom. I nije čudno što ljudi poduzimaju gotovo sve kako bi se izliječili, povratili ranije besprijekorno funkcioniranje svog tijela, dopuštajući čak da ono bude pravi poligon za eksperimentiranje liječnika i nadriliječnika. I to je konstanta – prihvatiti zapovijedi stožera, dopustiti mu da skrbi za naše zdravlje, pa makar se svi od te skrbi razbolili.

****

Još ranije bio sam donio odluku, koje sam se držao, a sada, u doba korone, ubojice zajedništva, ona je definitivna kano klisurina, kako neću svojim prisustvom potvrđivati ritualne godišnjice mature. Bez mene i ubuduće! Bio sam i glupo i ludo zaljubljen u svoj gimnazijski 4b, u eri formatiranja moje senzibilnosti i duhovnosti. Ljubav se vremenom topila i istopila. Osvrnem li se, ali ne gnjevno, na proteklo vrijeme, na sve te mnoge protekle godine, vidim da niti su moje razredne kolege pokazivali istinski interes i znatiželju za mene, a niti sam ja za njih. Između tih susreta svakih pet godina, od bučne godišnjice do bučne godišnjice, vladale su tišina i ravnodušnost. Tu vladavinu ne pada mi na pamet rušiti, ne želim oživljavati nešto što beznadežno umire, nešto što postoji kao odjek odjeka, neprepoznatljivi kolektivni trag u pijesku vremena. Nisu se trudili, nisam se trudio. Volja pokreće sve. Moja je slaba kad su u pitanju formalnosti i licemjerje. A sjećanja na dane mladosti nitko mi ne može oduzeti, ona samo su moja, i ne želim ih dijeliti na godišnjicama.

****

Prije nekoliko dana u jednoj trgovini povrćem u mom naselju, verbalno me napala vitalna starica. Trgovina je široka dva i pol metra, a dugačka oko pet. Žena je upravo plaćala kupljenu robu na blagajni koja se nalazi na samom kraju prostorije. Ušao sam u tom trenutku, i stao na razmaku od dva metra, kako to u ovo doba korone propisuje naš brižni i neprikosnoveni Stožer za civilnu zaštitu, ušao i kašljucnuo zbog suhog zraka. Stara žena koju inače poznajem i s kojom se pozdravljam, povikala je histerično i kolerično: „zaboga prestanite kašljati!“ Ona je to izgovorila izluđena strahom i uputama epidemiologa, zabrinuta za svoj životić kao da će se istog trena ugasiti u čudnoj trgovini, zbog mog kašljanja. A ja samo joj, iznerviran tim njenim agresivnim strahom, a i zbog nelagode koja me je obuzela zbog njenog obrecavanja, samo rekao: „Nisam siguran, ali mislim da i psihijatrija ima dežurstvo. Otiđite, bit će vam lakše! Prepisat će vam odgovarajuću medicinu“. Meni je, priznajem, bilo lakše, jer ciničnost je ponekad iscijeljujuća.

****

Poslije prerane smrti jednog rock glazbenika iz Slavonskog Broda, preprodavači su pričali da su njegove vrijedne knjige završile na zagrebačkom Hreliću. Obitelj se riješila vrijednih knjiga, jednostavno raščistivši stan od predmeta koje je K. predano skupljao kao strastveni kolekcionar. I ja imam 2 500 knjiga u stanu. Pokušat ću dio prodati preko interneta, a ostatak će možda završiti na brodskom buvljaku. Kako bih spriječio totalno nestajanje kolekcije koju sam skupljao od prvog osnovne, svoje sinove, također kolekcionare knjiga, obvezao sam da moraju uzeti po 200 knjiga svaki. Knjige traže prostor, zato samo 200. Planiranje je uvjet uspjeha. A ja planiram, baš sada, u doba korone, jer želim uspjeti u operaciji spašavanja svoje prošlosti i budućnosti njih dvojice.

Na dan potresa HRT je na program stavio ‘Grka Zorbu’, najbolji film koji se uopće moglo emitirati. Nakon što Zorbasu i njegovom engleskom prijatelju na Kreti propadne veliki posao, Zorba, uz zvuke sirtakija, pleše. To je život! U vremenu korone i zemljotresa dobrodošao podsjetnik na to da će života biti i poslije njih

Jadnici, HRT, 15. ožujka, 21:45

I koronu ćemo lakše preživjeti uz dobre TV programe, a engleska serija ‘Jadnici’, snimljena po čuvenom romanu Victora Hugoa, spada u pažnje vrijedne sadržaje. Radnja je manje-više poznata svima koji su čitali lektire prije pojave kurikularnih puritanaca, budničara, začinjavaca, ognjištara i sličnih. Jean Valjean, robijaš koji je dospio na dugu robiju (pet godina zatvora, produženo na 19 zbog pokušaja bijega) jer je ukrao kruh kojega je bio gladan, na uvjetnoj slobodi – nakon kraćeg kolebanja i plemenite geste svećenika koji mu je oprostio krađu srebrnine – pokušava živjeti pošteno. Postaje i načelnik gradića u koji dospijeva sirota Fantine, majka male Cosette, koju je ostavila užasnim, grabežljivim gostioničarima, bračnom paru Thenardieru i Thenardierovici (oni su godinama kotirali kao drugo ime za tip beskrajno pohlepnog čovjeka i ugostitelja), no pažnji institucije koja radi svoj posao, policajca koji ga je čuvao na robiji, ne izmiče sličnost novopečenog načelnika sa starim robijašem. Policajac je ‘pravednik’ koji je zao; robijaš je prijestupnik iz nevolje koji je odlučio postati pošten, ali mu društvo ne da. Hugo je Valjeana i policajca Javerta, koji ga žestoko mrzi, derivirao iz jedne jedine ličnosti, legendarnog prijestupnika Vidocqa, koji je nakon kriminalne karijere postao policajac. Kod nas je – ne možemo ne spomenuti – češći obrnut slučaj. Policajci postaju kriminalci. Ostalo je isto: što sitniji prijestupnik, to manje olakotnih okolnosti, zastara, razumijevanja.

Ćirilica, Happy TV, 17. ožujka, 20:00

Čuveni srpski pulmolog dr. Branimir Nestorović, koji se proslavio tvrdnjom kako je korona ‘najsmešniji virus u istoriji čovečanstva’, mora se prati kod Milomira Marića (svi ga mrze i ismijavaju, ubila ga preslaba riječ), no pada u sjenu pored naslova emisije – ‘Samo se Srbija odbranila od koronavirusa’. Jest, malo morgen. Nestorović je antologijsku rečenicu, kaže, izrekao stojeći pored Vučića, pa ga zato napadaju, a ne zato što je njezin sadržaj istinski problematičan. Nije Nestorović sam, mnogi su podcijenili opasnost od ovog virusa i to je podcjenjivanje jedan od ključnih razloga uspjeha pandemije: ‘lakši od gripe’, ‘mladi ne umiru’, bla-bla. Napoleon je jednom rekao kako su žene ‘jedini protivnik kojega je moguće pobijediti povlačenjem’, da je ovo vidio, znao bi da protivnika od kojih spašava evakuacija ima još. Drugi Marićevi gosti rekli su dosta zanimljivih stvari: jedna od njih odnosi se na to da smo tek sada u stanju cijeniti socijalistički tip zdravstva, koji smo do jučer napadali. Bolnice starog tipa pokazale su se naime dobrima u zbrinjavanju zaraženih: da nije njih, gdje bi toliki ljudi išli? U Americi, gdje se sve plaća, ta će hiperliberalizacija zdravstva sada biti plaćena sto puta više nego da su imali normalno zdravstveno osiguranje. Drugi su rekli da treba cijeniti vojsku, koja ‘nije samo za ratovanje’ – i to ima smisla. A nakon ove pandemije čovječanstvo će morati prevrednovati sve vrijednosti i u ovom trenutku nitko ne može ni pretpostaviti kako će sve to svršiti.

N1 uživo, 18. ožujka, 10:30

‘Andrej Plenković je nalik na mog omiljenog trenera Josea Mourinha’, kaže – tko? Darko Milinović, čovjek kojega je ‘Mourinho’ deložirao iz stranke, što je kompliment Milinovićevu smislu za realizam i Plenkovićevu njuhu za opasnost. Doktor je objasnio kako je Mourinhova doktrina da pobjeđuje tim, a ne pojedinac, pa ako izgubi pojedinac, gubi i tim: Plenki je, kaže doktor, bio najslabiji na desnom krilu, koje je ojačao Zdravkom Bušić, Medvedom i Anušićem, na centru je postavio Butkovića i Bačića, i dobio šest nula. Milinović je priznao kako s Plenkovićem bolje surađuje kao nestranački nego kao stranački župan, a mi moramo zaključiti kako ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh. Prve ‘žrtve’ korone u Hrvata su pripadnici ognjištarske desnice u HDZ-u, koje je zbijanje stranačkih redova u epidemiji dodatno oslabilo; sve u svemu, bila je to ekipa kojoj čovjek ne bi dao da upravlja omanjom zadrugom, a kamoli državom, naročito u vrijeme pandemije. Vili Beroš je Plenkovićev izbor koji pokazuje koliko je prvi čovjek Vlade bolji kad kadrovira iz svog inkubatora, umjesto iz onoga koji su oformili njegovi protivnici. Inače, 28. siječnja Plenković je rekao da je Milana Kujundžića smijenio ‘jer nije u stanju fokusirati se na epidemiju’; premda je to bio izgovor (Kujundžić je smijenjen zbog neobjašnjivog bogatstva i sličnih afera), ipak pokazuje da je premijer epidemiju vrlo rano shvatio ozbiljno. Trump ju je za to vrijeme negirao, pa će sada imati kaos.

Grk Zorba, HRT, 22. ožujka, 07:28

Čovjek svaku večer zaspe s nadom da će se sutra probuditi i shvatiti da je priča s koronom samo ružan san, a probudi se s najjačim potresom u zadnjih 140 godina! Zemlja se ljuljala kao more, predmeti su plesali, stvari se tresle, a nakon jedne minute cijeli je Zagreb bio vani, na prvi dan proljeća i prvi dan kad su pahulje snijega vijale kroz zrak. Sve relativno naopako, kako bi rekao pokojni Slamnig, bog mu dao pokoja duši. A HRT je na program stavio najbolji film koji se uopće moglo emitirati, savršenog ‘Grka Zorbu’ Michaela Cacoyannisa iz 1964. godine, snimljenog prema jednom od najboljih romana svjetske književnosti, koji je napisao Nikos Kazantzakis. Roman treba pročitati, film pogledati, nema smisla da sada prepričavamo sadržaj, samo završne scene. Dakle, nakon što Zorbasu i njegovom engleskom prijatelju na Kreti propadne veliki posao s izvlačenjem trupaca s vrha brda, Zorba, uz zvuke sirtakija, pleše. To je život! Stvaranje, razaranje, novi počeci, pa opet isto. U vremenu korone i zemljotresa dobrodošao podsjetnik na to da će života biti i poslije njih, i veselja i tuge. Od elegičnih se tonova umire.

portalnovosti

Zašto je kadulja nenatkriljivo ljekovito biljno sredstvo u liječenju upale grla, BRONHITISA, upale pluća, tuberkuloze pluća, i drugih respiratornih i plućnih bolesti kojima je uzrok sada baš Corona virus.

Prije svega, zato što kadulja u svom sastavu ima oko 2,5 % ETERIČNOG MIRISNOG ULJA, u kojem ima CINEOLA, SALVIOLA, TIONA, KAN FORA I TANINA, ona ima u sebi i puno kalija i kalcija, djeluje zato adstringentno i antiseptički, te kao vrlo moćna antivirusna, antigljivična i antibakterijska biljka. Pravoslavci ju u Srbiji nazivaju ŽALFIJA, što često dovodi u zabunu, ali radi se samo o različitim narodnim imenima, ali istoj biljci. Oko 1680. god. izdana je knjiga od 400 stranica koja je opisivala ljekovitost samo kadulje. Kadulja je izvanredno sredstvo za grkljanje.

Corona virus napada prvo grlo u kojem se zadržava puna četiri dana, a potom se spušta u pluća i izaziva upalu pluća sa vrlo često fatalnim posljedicama. Zato, prije nego što se to desi, čim osjetite prvo peckanje i bolove u grlu, odmah postupite na slijedeći način: u pola litre kipuće vode, stavite četiri velike žlice suhe kadulje, kad proključa, neka vrije točno jednu minutu, onda skinite sa vatre, s gazom u cjediljki filtrirajte, a potom dodaje četiri velike żlice meda i 30 kapi tinkture propolisa. I tom iscrpinom dobro grkljajte i ispirite grlo više puta dnevno, ne nikako progutati, nego obavezno ispljunite. Ovo vam je jedina nada da Corona virus neće skliznuti u pluća. Propolis kapi možete kupiti kod svakog pčelara, a čaj od kadulje proizvodi FRANCK i možete ga kupiti u svakom trgovačkom centru, trgovini ili biljnoj ljekarni.

Ja čajeve i bilje ne prodajem, nikoga ne liječim, već samo sa Udrugom informiramo građane o nečemu što može pomoći protiv Corone. A koliko je moćna kadulja u liječenju zaraznih bolesti poput recimo TIFUSA, svjedoči nam o tome i veliki poznavatelj ljekovitog bilja Zlatko Gursky, u svojoj knjizi ZLATNA KNJIGA LJEKOVITOG BILJA gdje nam donosi recept protiv trbušnog tifusa.

Dodaju li se kadulji jednaki dijelovi pelina i kleke-borovice, pa se to kuha u pola vode i pola vina i pije se tri puta dnevno po šalica prije jela, dobit ćemo efikasan lijek protiv trbušnog tifusa. Ako je kadulja toliko moćna, da liječi i zarazne bolesti poput tifusa, zar nije onda realno nadati se i očekivati da nam može pomoći i protiv Corona virusa.

Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov, ‘Medena zemlja’ (2019): Jedan od najhvaljenijih lanjskih dokumentaraca dostupan je online u Restartovom programu doku-izolacije

Makedonska je kinematografija, zahvaljujući svom ‘začinjavcu’ Miltonu Manakiju, ‘prvom balkanskom sineastu’, imala sjajan start, ali nije se pokazala trkačem uspješnim na duge staze. U doba socijalističke Jugoslavije iznjedrila je tek dva donekle istaknutija imena, Branka Gapa i Stolu Popova, a od stjecanja državne samostalnosti također se njezina knjiga donedavno sastojala od samo dva međunarodno vidljiva slova – Milča Mančevskog i Teone Strugar Mitevske. Međutim, slično slučaju Bosne i Hercegovine, ta je takoreći neznatna kinematografija ipak polučila svjetski odjek o kojem na primjer daleko snažnija hrvatska može samo sanjati, a kad bismo ignorirali Emira Kusturicu, koji je kao i svaki umjetnički kapitalac kategorija za sebe, otprilike isto što i za hrvatsku kinematografiju moglo bi se reći i za onu srpsku. Naime, kao što je poznato, Mančevski je svojim debitantskim ostvarenjem ‘Prije kiše’ poharao venecijansku Mostru (čak deset nagrada, uključujući Zlatnog lava za najbolji film glavne konkurencije), a onda dobio i nominaciju za Oscara, da bi vjerojatno još i veći uspjeh prošle godine polučilo dvoje dotadašnjih gotovo anonimaca, Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov. Njihov dugometražni dokumentarac ‘Medena zemlja’ osvojio je tri nagrade na Sundanceu, uključujući onu za najbolji svjetski doks, nominaciju za Europsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarni film te dvije nominacije za Oscara (za najbolji dugometražni dokumentarac i najbolji međunarodni film).

Kotevska, koja je prvi kratki film ‘Games’ 2014. korežirala u hrvatskoj produkciji, suradnju sa Stefanovim počela je 2017. zajedničkim autorskim projektom ‘Lake of Apples’, srednjometražnim dokumentarcem o Prespanskom jezeru snimljenim na engleskom koji je bio priprema za ‘pravu stvar’, tj. ‘Medenu zemlju’. Kao i proslavljeni sljednik, ‘Jezero jabuka’ vizualno je fascinantno ostvarenje (isti snimatelji Fejmi Daut i Samir Ljuma), jednako je ekološki angažirano, također ima autentičnog starijeg protagonista koji živi u skladu s prirodom i suočava se s atakom na lokalni ekosistem, međutim realizirano je u odveć ‘primijenjenom’, popularno-znanstvenom tonu, većim dijelom lišeno zavodljive dramaturgije dugometražnog igranog filma. Naime, kao i većina dugometražnih dokumentaraca današnjice, ‘Medena zemlja’ igranofilmski je režiran uradak (raskadriravanje scena raznim planovima i kutovima snimanja, što je u ‘pravom’ dokumentarcu nemoguće osim ako se istovremeno ne snima s dvije ili više kamera), a i dramaturgija djeluje igranofilmski inspirirana: nakon predstavljanja vrlo oskudnog, ali s prirodom usklađenog života pčelarice Hatidže i njezine majke na planinsko-pašnjačkom području, slijedi poremećaj ravnoteže dolaskom mnogočlane nomadsko-stočarske obitelji koja se počinje baviti pčelarstvom, neznalački i pod pritiskom tržišne logike ugrožavajući vlastite i Hatidžine marljive životinjice te opstanak dotadašnja protagonističina načina života. No prigovori iz perspektive dokumentarističkog čistunstva ne bi trebali dovesti u pitanje vrsnoću filma Kotevske i Stefanova. ‘Medena zemlja’ doista je užitak za čula: ono što izravno možemo osjetiti – sliku i zvuk, ali i ono što možemo živo zamisliti gledajući (i slušajući) film – mirise, teksture, izuzetno je dojmljivo, pri čemu vjerojatno najviše fascinira kolorit obilježen mekanom žutoćom Hatidžine košulje skladno uparene sa smeđe-žutom mekoćom pčela.

I prikaz života djeluje izuzetno autentično, bez obzira na svijest o stanovitoj aranžiranosti (nekih) prizora, a Hatidžina blaga no ustrajna priroda, predanost vlastitoj viziji egzistencije s poštovanjem za sva bića, doista osvaja. Ovo je jednostavno lijep film plemenite poruke, senzualan i dirljiv, zasluženo jedan od najhvaljenijih svjetskih dokumentaraca protekle godine.

portalnovosti

U novu krizu svjetski financijski sustav ulazi opterećen rekordnom razinom privatnog duga nefinancijskih poduzeća i velikim brojem “umjetno” održavanih kompanija na životu. Radi se o ostavštini prethodne krize koja, čini se, nije ništa promijenila u funkcioniranju globalnih financija. Pregled donosi Mislav Žitko.

Prije desetak dana New York Post je objavio izvrsnu reportažu o migracijama prema istočnom dijelu Long Islanda gdje se nalazi nakupina gradića i imanja poznatih pod zajedničkim nazivom – The Hamptons. Migranti su ovoga puta bili dobrostojeća klasa koja se uslijed pandemije pokušala spastiti bijegom iz gradova u svoj drugi, odnosno treći dom. Teret pandemijskog ladanja pao je na lokalno stanovništvo te regije, uglavnom ljude koji održavaju instalacije, raspremaju krevete i čiste podove u mnogobrojnim vilama. Povlačenje uglavnom njujorške elite iz gradova praćeno je naime sada već dobro poznatim obrascem gomilanja hrane i potrepština, dakle pražnjenjem lokalnih supermarketa i trgovina. “Vidio sam sebično ponašanje od kojeg zastaje dah”, rekao je za NY Post četrdesetdvogodišnji Jason LaGarenne, dodajući dalje: “Vidio sam čovjeka koji izlazi iz samoposluge s kolicima punim mrkve. Samo mrkve. Druga kolica je napunio buteljiranom vodom i antibakterijskim sredstvom za čišćenje.” Mnogo ptna ponovljena metafora prema kojoj su svi u istom brodu pokazuje se na pozadini ove reportažne sličice teško održivom, te postaje, zapravo, neodrživa kako se odmičemo od anegdota i slučajeva na mikrorazini prema makrodruštvenoj razini.

Kada je riječ o ekonomskim aspektima, ostavljajući trenutno po strani njihovu silinu i sveobuhvatnost, uvjeti za ovu krizu osigurani su tijekom i nakon takozvane Velike recesije iz 2008. godine. U godinama koje su slijedile nakon 2008. formirala su se u različitim krugovima vjerovanja o kraju neoliberalizma, značajnom povratku zaboravljenih kejnzijanskih politika, primjeni nove financijske regulacije koja će onemogućiti prelijevanje učinaka spekulativnih aktivnosti na društvo, itd. Međutim, kejnzijanske politike bile su u najboljem slučaju sporadične, dok je nova zakonska regulacija, prije svega u SAD-u i Europskoj uniji, možda povećala otpornost banaka, ali u bitnom ostavila netaknute stupove financijalizacije. Ono što je ostalo kao nasljeđe prvobitnih kriznih mjera jesu programi “sijanja likvidnosti” koje su uvele središnje banke. Politika jeftinog novca obilježila je ne samo razdoblje neposredno nakon krize, već posljednjih desetak godina. Na pozadini historijski niskih kamatnih stopa, dakle u uvjetima pogodnim za zaduživanje, posljednih se deset godina odvijao rast privatnog duga, odnosno rast zaduženosti nefinancijskih poduzeća. U prethodnoj krizi u središtu su pažnje bila kućanstva, odnosno zaduženost kućanstava i njihova povezanost sa financijskim spekulacijama putem hipotekarnih kreditnih tržišta. Iako je još uvijek prerano za (uvjerljive) projekcije budući da ne znamo koliko će uzlazna putanja pandemije trajati, nije teško uočiti da bi akumulirani privatni dug, dakle zaduženost nefinancijskih poduzeća mogla imati sličnu ulogu kakvu je zaduženost kućanstava imala u kontekstu Velike recesije.

Zombi kompanije

Ukupna zaduženost nefinancijskih poduzeća u SAD-u u neprekidnom je porastu od kraja 2010. kada je iznosila nešto više od 6 bilijuna američkih dolara do 2019. kada je u zadnjem kvartalu premašila 10 bilijuna dolara. Kompanije su novu zaduženost, između ostalog, iskoristile za nekoliko valova otkupa vlastitih dionica, što je rezultiralo iznimnim rastom cijena dionica. Predsjednik Trump je zasluge za rast burzovnih indeksa pripisao sebi, no ostavljajući političke poene po strani, pravu ekonomsku korist su izvukli vlasnici dionica putem isplaćenih dividendi, te direktori i članovi upravnih odbora kompanija putem bonusa i opcija na dionice. Naravno, prekomjerna zaduženost nije vezana samo za otkup dionica, nego i za spajanja i preuzimanja, te druge spekulativne transakcije i naposljetku za investicije.

U tom pogledu je važno uzeti u obzir načine zaduživanja i funkciju duga. Jedan je od načina zaduživanja onaj putem izdavanja korporativnih obveznica – iako će u nastavku biti riječi o američkom tržištu korporativnih obveznica, trend rasta zaduženosti, pa onda i rast zaduženosti na temelju korporativnih obveznica snažno je prisutan i u drugim zemljama, osobito zapadnoj Europi i Kini. Prema podacima OECD-a, vrijednost korporativnih obveznica na globalnoj razini premašuje 13.5 bilijuna dolara, što je dvostruko povećanje u realnom iznosu u odnosu na 2008. godinu. Ono što je potencijalno važno za smjer krize, a osobito vidljivo u američkom slučaju je značajan udio obveznica najslabijeg, ali još uvijek investicijskog rejtinga nakon kojih slijede spekulativne, odnosno junk obveznice. Takva je struktura bila održiva u normalnim uvjetima, a to su zadnjih desetak godina bili, kako je rečeno ranije, uvjeti jeftinog novca i obilja likvidnosti čak i za slabije kompanije. Budući da su takvi uvjeti s pandemijom Covid-19 nestali, a većina se ekonomija trenutno nalazi u slobodnom padu, izgledno je da će se kanal zaduživanja putem korporativnih obveznica značajno suziti uz promjenu rejtinga prema dolje. Stoga je pitanje u naslovu članka nedavno objavljenog u Financial Timesu – Hoće li koronavirus biti okidač za krizu korporativnog duga? – sasvim na mjestu usprkos dosadašnjim potezima ključnih središnjih banaka i već izglasanom bailout programu u SAD-u. To nas također vodi daljnjem pitanju o statusu mnogobrojnih zombi kompanija, kako su ih u nizu radova nazvali ekonomisti OECD-a i Banke za međunarodna poravnanja (BIS).

R.Banerjee i B.Hofmann su nedavno objavili istraživanje o zombi kompanijama u 14 zemalja, određujući ih kao kompanije koje su stare barem deset godina i čija dobit prije oporezivanja nije dovoljna za pokrivanje troškova kamata. Za ekonomiste problem zombi kompanija je važan zbog pretpostavke da takve kompanije, na neki način umjetno održavane na životu, onemogućuju ulazak novih kompanija i istiskuju postojeće “zdrave” konkurente. Iz te se perspektive radi o pogrešnoj alokaciji resursa s negativnim učincima na produktivnost i investicije. Prije početka pandemije Covid-19 bilo bi možda zanimljivo raspravljati o spomenutim temama, osobito u svjetlu otvaranja prostora za ispitivanje stvarnih učinaka novca, odnosno financija na takozvanu realnu ekonomiju, nasuprot tvrdnokornoj (i pogrešnoj) pretpostavci o neutralnosti novca. S obzirom na sadašnje stanje stvari mnogo je važnije uvidjeti da se problem zombi kompanija lako može uklopiti u hipotezu o inherentnoj financijskoj nestabilnosti koju je formulirao Hyman Minsky. Sam Minsky je posthumno postao akademska zvijezda tijekom Velike recesije, a s obzirom da nije bilo fundamentalnih promjena od 2008. naovamo Minsky ostaje relevantan i danas.

Isti su mehanizmi u igri

U kratkim crtama, nestabilnost razvijenog kapitalizma predstavlja njegovo inherentno, a ne tek izvanjsko obilježje. Minskyjeva shema ciklusa financijskog kapitalizma počinje s hedge fazom u kojoj se banke i poduzeća ponašaju konzervativno, poduzeća mogu podmiriti sve ugovorne obveze bez prodaje imovine ili novog zaduživanja. Traženje dobiti u situaciji ekonomske stabilnosti navodi banke i poduzeća na preuzimanje većih rizika, novčane rezerve se postupno smanjuju, a poduzeća su u toj fazi primorana na nova kratkoročna zaduženja kako bi podmirila prethodne obveze. U konačnoj Ponzi fazi prihodi više nisu dovoljni ni za podmirivanje kamata, a banke i poduzeća ovise o stabilnosti cijena imovine koju se koristi kao kolateral za prijeko potrebnu likvidnost. U trenutku kada cijene imovine počinju zbog bilo kojeg razloga padati (recimo, zbog pandemije), kreće panična prodaja, dužnička deflacija i kriza, dakle ono što je Paul McCullley nazvao “Minsky moment”. Minskyjeva shema je bitna za ono što će u najboljem slučaju biti recesija potaknuta pandemijom Covid-19 jer upozorava da osim neposrednih poremećaja u ponudi i potražnji do kojih je došlo uslijed trenutnog zaustavljanja proizvodnje i brzog rasta nezaposlenosti, postoji mogućnost značajnih poremećaja financijske strukture koja je do jučer održavala određenu razinu proizvodnje i zaposlenosti. Drugim riječima, učinici pandemije isprepliću se s financijaliziranim i utoliko nestabilnim privredama što otvara mogućnost krize i duboke recesije.

Pritom priča o zaduženosti nefinancijskih poduzeća ima i drugi krak koji treba spomenuti. Naime, radi se o tržištu sindiciranih zajmova namijenjenih rizičnim kompanijama koje ne mogu izdati vlastite vrijednosne papire, malim poduzećima i inače isključenim iz tržišta duga te private equity fondovima koji potražuju sredstva za akvizicije. To je tržište, opet potaknuto postkriznim uvjetima jeftinog novca i krezube financijske regulacije, zabilježilo spektakularan rast. Ono se praktički od 2008. godine udvostručilo i doseglo vrijednost od otprilike 1.2 bilijuna dolara početkom 2019. godine. Pravi pokretač tog rasta je sekuritizacija, odnosno izdavanje utrživih vrijednosnih papira na temelju primarne kreditne aktivnosti.

Drugim riječima, radi se o skupljanju i “pakiranju” gomile zajmova u jednu utrživu vrijednosnicu, u ovom slučaju osigurane zajmovne obveze (collateralized loan obligation). Ako to sve previše podsjeća na financijske inovacije koje su bile ključne za prethodnu krizu, sličnost nije stvar slučajnosti. U nedavnoj kolumni za Project Syndicate, Carmen Reinhart upozorava da zbog toga korporativne bilance danas ne izgledaju previše zdravo: “Kao što sam primijetila prije više od godinu dana, osigurane zajmovne obveze, čije se izdavanje ubrzano povećalo posljednjih godina, dijele mnoge sličnosti s ozloglašenim hipotekarnim vrijednosnicama koje su bile okidač globalne financijke krize.” Sindicirani zajmovi i iz njih izvedene osigurane zajmovne obveze predstavljaju nastavak procesa financijalizacije. Riječ je o novom post-kriznom outletu za spekulativne pothvate razduživanja kućanstava i uvođenja financijske regulacije (poput Dodd-Frank zakona iz 2010. kojim se mijenja ponašanje banaka s obzirom na nova pravila o kapitalizaciji i donekle štiti građane od predatorskog kreditiranja, ali se fundamentalno ne dotiče stupove financijalizacije). Da se vratimo na početak, financijalizirani kapitalizam se nije u bitnom promijenio između dvije krize. Štoviše, po načinu operiranja i obrazloženjima stvari su ostale začuđujuće iste. Dosadašnje reakcije i potezi, počevši od programa spašavanja i pomoći privatnom sektoru, ukazuju na veoma slične obrasce kakve smo vidjeli tijekom prošle krize. Upravo zato nismo svi u istom brodu. Nadalje, bez obzira na to kakva će kriza biti po snazi i trajanju, a to u ovom trenutku nije moguće predvidjeti, ona sigurno nije svodiva na vanjski šok zbog kojeg je ekonomija izbačena iz ravnoteže. Neravnoteža, nejednakost i neprincipijelna raspodjela rizika i dobiti jesu ključna obilježja financijaliziranog kapitalizma i to će odrediti “sadržaj” krize danas kao i prije deset godina.

bilten

Thomas Schäfer prva je kolateralna žrtva koronavirusa. Mrtvo tijelo ministra financija njemačke savezne države Hessen pronađeno je na tračnicama brzog vlaka u gradu Hocheimu između Frankfurta na Majni i Mainza, a policija smatra da se radi o samoubojstvu.

Za dugogodišnjeg člana CDU-a oni koji su ga dobro poznavali tvrde da je bio stabilna osoba, odgovoran i kompetentan političar pred kojim je tek bio vrhunac karijere jer ga je premijer Hessena Volker Bouffier smatrao svojim nasljednikom.

– Bio je jako zabrinut oko pitanja hoće li biti moguće ispuniti velika očekivanja stanovništva Hessena, posebno financijsku pomoć. Svi smo u šoku, rekao je Bouffier.

Samo četrdesetak minuta nakon što je pronađeno Schaferovo tijelo, mediji su dobili njegovo dan ranije pripremljeno priopćenje u kojem ministar poziva Europsku komisiju da donese bolje mjere za spas gospodarstva u pandemiji koronavirusa.

Suicid čovjeka koji je vodio financije najjačeg njemačkog financijskog središta govori nam više o kataklizmi koju možemo očekivati kad se bolest zaustavi, ili barem uspori, od svih naših ovdašnjih analitičara i političara koji se mjerama za spas gospodarstva nabacuju kao da se radi o amaterskom konkursu za haiku poeziju.

Ako su Nijemci, koji su i u medicinskom pristupu pandemiji, a još više u moćnom gospodarstvu daleko ispred nas i među najefikasnijima u svijetu, toliko zabrinuti što će se dogoditi »dan poslije« da je to slomilo i jednog od najuglednijih članova establishmenta, onda ovo o čemu svjedočimo u Hrvatskoj, možemo nazvati pukim gubljenjem vremena.

Ili su naši stručnjaci i političari pametniji od Nijemaca, a nisu, ili znaju, baš kao i Schäfer, da nam nema spasa niotkud jer i majčica Europa kasni i ne prepoznaje razmjere katastrofe. A ona se, neki to i sada predviđaju, neće zadržati samo na gospodarskom rasulu i padu životnog standarda, već i preliti na ulice.

Teško da će se nezadovoljstvo onih koji imaju najmanje i koji će još više osiromašiti ili zbog »mjera« biti gurnuti u bijedu, zadržati iza četiri zida vlastitog ili iznajmljenog stana koji više neće moći plaćati. Da nije bilo žestoke javne reakcije, i hrvatska Vlada bi ishitrenom promjenom Zakona o radu uručila »pušku« u ruke poslodavcima koji, i bez tog »oružja« skidaju radnička prava.

Pritom niti od jednog vlasnika i njihovih menadžera nismo čuli čega se to oni odriču, kojih to privilegija, bonusa i kojeg dijela do sada stečenog bogatstva koje im ionako garantira udobnije i lagodnije preživljavanje krize.

Radnici bi trebali moći živjeti s minimalcem, a oni će stečeno braniti makar svima dali otkaze i poslali ih na državne jasle biroa za nezaposlene. Svi oni odgovorni i razumni poslodavci radnička prava i radna mjesta stavili su u svoje prioritete, jer dobro znaju da bez njih neće biti moguće ponovo pokrenuti proizvodnju.

Oni koji u svemu žele ušićariti i jednim udarcem ubiti dvije muhe, uzeti državne potpore istodobno smanjujući radnička prava, vode i društvo i državu put diktature. Ili kaosa u kojem će ulica silom ispravljati nepravdu koju ionako živimo i koja će se svakim danom izolacije produbljivati.

Krizu valja podijeliti pošteno i solidarno, bogatiji moraju platiti veću cijenu, zavući ruku i u svoju debelu bankovnu čarapu, kako bi sačuvali najranjivije skupine stanovništva. Ako su potrebna rezanja, onda ona moraju biti ravnopravna i proporcionalna za mogućnosti svih društvenih slojeva i pojedinaca.

Ne očekujemo od naših vođa visoki prag moralne odgovornosti jednog Nijemca, niti da slijede primjer Thomasa Schäfera, ali moglo bi se jednog dana dogoditi da, ne samo zbog koronavirusa, živi zavide mrtvima.

Ima i gorih načina od jurećeg vlaka da se skonča život.

novilist