Quantcast
Channel:
Viewing all 10979 articles
Browse latest View live

Neprijateljska propaganda: Fina Obuljen Koržinek

$
0
0

Dok država puni medijski prostor oglasima Fine kako bi mediji postali oglasni prostor države, stvara se ministričina slika oslobođena nepotrebnih kritika. Pristojna i smirena, stručna i pouzdana, strpljiva i kulturna – takva je naša ministrica kulture

Srsi

Neupućena gledateljica i slabije obaviješten gledalac koji su prošle nedjelje pratili gostovanje ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek u HRT-ovoj ‘Temi dana’ mogli su odahnuti: ova se država toliko dobro nosi s korona-krizom da netko, evo, pazi čak i na sve te čudake koji pišu hermetičnu poeziju, izvode bizarne performanse i režiraju eksperimentalne filmove. Neupućena gledateljica tako je već iz uvodnog pitanja HRT-ove novinarke doznala da ‘ministarstvo od prvoga dana poduzima niz koraka i donosi niz mjera’. Slabije obaviješteni gledalac zatim će iz ministričinih odgovora saznati da se koraci i mjere tiču posebnog kriznog fonda i natječaja za financiranje onlajn kulture. Neupućena gledateljica informirana je da ministarstvo u ovim teškim vremenima prvenstveno pomaže slobodnim umjetnicima i freelancerima. Slabije obaviješteni gledalac s odobravanjem je saslušao ministričino objašnjenje: ti su ljudi preko noći ostali bez publike, dakle i bez honorara. Neupućena gledateljica, koja zamršenu kulturnu problematiku ionako prati samo površno, naposljetku je morala biti zadovoljna time što na čelu ministarstva kulture imamo ovako pristojnu, smirenu i, sve u svemu, kulturnu osobu. Slabije obaviješteni gledalac kao da se prisjetio kako su još prije tri i po godine, na početku njezina mandata, svi važniji mediji u državi baš tako predstavili Ninu Obuljen Koržinek, naglašavajući njenu stručnost, pomirljivost i ideološku rasterećenost. ‘Nadam se da će me pamtiti kao ministricu koja je znala slušati potrebe cijelog sektora’: nije li tako nekako glasio naslov njenog nastupnog intervjua u jednim čitanim dnevnim novinama? Možda baš zato, neupućenoj gledateljici i slabije obaviještenom gledaocu do kraja emisije nikako nije postalo jasno zašto se ta draga i dobronamjerna žena uporno obračunava s neimenovanim kritičarima, mada u pitanjima HRT-ove novinarke nema ni najdiskretnije naznake kritike. Ali pripisali su to vlastitoj neupućenosti i slabijoj obaviještenosti: da su kritike ministričina rada iole bitne, uostalom, valjda bi o njima posljednjih tjedana naširoko pisali najvažniji mediji u državi. Zašto bi se, naposljetku, neupućena gledateljica i slabije obaviješteni gledalac opterećivali suvišnim pitanjima, kada od pitanja polako odustaju čak i oni kojima je zapitkivanje profesija: na samom kraju ‘Teme dana’, novinarka je uzdrhtalim glasom podsjetila kako smo sada svi ‘u ratu protiv nevidljivog neprijatelja’, zamolivši ministricu da u tom kontekstu uputi ‘jednu poruku svim kulturnim djelatnicima u Hrvatskoj’. Slušajući ministričinu završnu poruku, neupućenu gledateljicu i slabije obaviještenog gledaoca na trenutak su mogli proći srsi: ‘Ja zaista vjerujem da ćemo iz ovoga izići sa jednom sviješću o solidarnosti i nekim vrijednostima koje su nam se možda po putu i pogubile!’

Jednooglasno

Ako su gledateljicu i gledaoca prošli srsi, emisija je poslužila svrsi. A svrha dolazi s vrha i svrha je ‘pravodobno i točno informiranje javnosti o svim okolnostima epidemije’: tako, barem, glasi službeno objašnjenje Vlade Republike Hrvatske nakon što je u javnost neplanirano procurila informacija o tajnom sastanku s glavnim urednicima probranih medija koji je, samo nekoliko dana uoči uvođenja kriznih mjera, u Banskim dvorima održao premijer Andrej Plenković. Objašnjenje su – kao i čitavu priču – objavili samo oni koji na sastanak nisu bili pozvani, poput Indexa, Telegrama i nekoliko manjih portala: svi ostali složno šute. Ne znamo tako detalje razgovora, ne znamo kakva su uputstva urednici dobili ni zašto za sastanak nisu znali predstavnici ključnih organizacija medijskih radnika, Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske. Znamo, međutim, da se izabranima nakon premijera obratila i Nina Obuljen Koržinek, ministrica zadužena za medijsku politiku, obećavši im financijsku pomoć države. Znamo i da su ubrzo u najčitanijim komercijalnim novinama i na najklikanijim portalima počeli izlaziti plaćeni oglasi državnih firmi: financijska agencija Fina, recimo, mada kao državni monopolist nema baš nikakvu potrebu za reklamom, sada se uredno tamo oglašava. Znamo, naposljetku, i kako izgleda medijsko izvještavanje o radu Vlade nakon održanog sastanka: lišeni suvišnih pitanja, zatrpani panegiricima premijeru i ministrima, neupućena gledateljica i slabije obaviješteni gledalac mogu uživati u nekoj vrsti jednooglasnog novinarstva.

U takvom medijskom kontekstu elegantno se sljubljuju dosluh i posluh. U takvom medijskom kontekstu, onaj servilni pristup HRT-ove novinarke ne predstavlja incident nego postavlja primjer: vazalski odnos izveden do svog vazelinskog vrhunca. U takvom kontekstu, dok država puni medijski prostor oglasima Fine kako bi mediji postali oglasni prostor države, stvara se napokon ministričina slika oslobođena nepotrebnih kritika. Pristojna i smirena, stručna i pouzdana, strpljiva i kulturna: takva je naša ministrica. Fina Obuljen Koržinek.

Vrijednosti

Problem je samo što tamo gdje novinari ostanu bez teksta, publika obično ostaje bez konteksta. A u kontekst, primjerice, spada pitanje kako su točno zaturene izvjesne ‘neke vrijednosti koje smo možda po putu i pogubili’, što ih je u dirljivoj završnoj TV-poruci hrvatskim kulturnjacima ministrica spomenula. Jedan dio tih vrijednosti, na primjer, kulturnjaci su po putu pogubili već u prvim danima njezina mandata, kada je Vlada uvela dodatne namete na honorarne angažmane istim onim freelancerima i slobodnjacima čije spašavanje sada zaziva. Drugi dio vrijednosti pogubili su novinari neprofitnih medija, još jedne skupine kojoj Nina Obuljen Koržinek ovih dana obećava hitnu pomoć: nakon što je tri i pol godine svjesno kočila već odobreno financiranje iz evropskih fondova i nakon što je odbila pokrenuti natječaj koji je ukinuo njen prethodnik Zlatko Hasanbegović, moglo bi se reći da su neprofitni mediji po putu pogubili nekih 40 milijuna kuna vrijednosti. Treći dio vrijednosti pogubljen je na proračunskim stranputicama zbog kojih je prošle godine prosvjede protiv ministrice organizirala inicijativa ‘Dosta je rezova!’ Četvrti dio vrijednosti pogubio se u planskoj devastaciji časopisne scene, zbog koje su se uzaludno bunile redakcije nekih od naših najuglednijih kulturnih časopisa, pod uvjetom da se u međuvremenu nisu ugasile…

Ironija

Doista, kako se svi ovi prosvjedi i pobune slažu s nekadašnjom željom Nine Obuljen Koržinek da je pamtimo ‘kao ministricu koja je znala slušati potrebe cijelog sektora’? Kako se u tu želju uklapa činjenica da danas, najavljujući solidarnu pomoć slobodnim umjetnicima, paralelno vodi otvoreni rat protiv njihove udruge, Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika? Kako činjenica da je protiv sebe uspjela okrenuti novinarsko društvo? Kako odluka da se s kritičarima iz svoga sektora obračunava preko javne radiotelevizije? A pošto smo s tom radiotelevizijom počeli, možemo s njom i završiti. Nekad davno, još u onom nastupnom intervjuu što ga je dala jednim čitanim dnevnim novinama, ministrica je među ostalim obećala donošenje novog zakona koji će ‘osigurati potrebnu neovisnost HRT-a’ i ‘vratiti funkcioniranje HRT-a u demokratske okvire’. Umjesto novog zakona i demokratskih okvira, dobili smo emisiju u kojoj se novinarka ne usuđuje ministrici kulture postaviti nijedno suvislo pitanje. Umjesto javne radiotelevizije, dobili smo tajne medijske sastanke. Umjesto komunikacije s novinarskim društvom i sindikatom, glavni urednici dobivaju upute. I ako zbog nečega treba žaliti neupućenu gledateljicu i slabije obaviještenog gledaoca, onda je to zato što im je sigurno promakla ironija završnog prizora HRT-ove ‘Teme dana’. A ironija je prelijepa: ministrica kulture koja poslušnoj novinarki drži lekciju o solidarnosti tek koji dan nakon što je njenog urednika privela na informativni razgovor, zaobišavši pritom sindikat i društvo novinara. Dvije organizacije u kojima se – po definiciji – novinarska solidarnost ostvaruje.

portalnovosti


Sretan Uskrs želi vam SBPeriskop

Donijet će se odluka o obustavi naknade članovima Gradskog vijeća Slavonskog Broda. A kada će iz istih razloga gradonačelnik smanjiti svoju plaću?

$
0
0

Dana 17. travnja održat će se 16. sjednica Gradskog vijeća Grada Slavonskog Broda – na daljinu, baš kao što se i na daljinu, putem interneta sve više masturbira. (Vidi: U doba aktualne izolacije na društvenim mrežama sve se masovnije zajednički masturbira). Brodski vijećnici će sjednicu održati uz pomoć elektroničkih sredstava, navodno, kako bi se smanjio rizik širenja virusa COVID-19.  Demonstrirat će tako vijećnici socijalnu distancu na kojoj su zapravo non stop s građanima kao da zaraza traje od početka mandata 2017. godine. Oni će totalno sprovesti upute Ministarstva uprave Republike Hrvatske, a ne kao tamo neki primitivni zastupnici u Saboru koji sjede na dva metra udaljenosti u zajedničkoj sali INE.

U tri godine mandata (36 mjeseci) ove garniture na vlasti, održano je 15 sjednica GV-a. Premalo, i s obzirom na ovlasti (zadaće i dužnosti), i premalo s obzirom na redovite i visoke novčane naknade. Naknada za predsjednika Gradskog vijeća 3000 kuna, za njegove zamjenike 1500 kuna, a za vijećnike po 1000 kuna. Nije teško iznose pomnožiti s 36 i vidjeti koliko su uprihodovali marljivi predstavnici građana Broda. Podsjetimo se prvo da je Gradsko vijeće predstavničko tijelo građana grada Slavonskog Broda i tijelo Grada Slavonskog Broda kao jedinice lokalne samouprave. U okviru svog djelokruga ono donosi akte kojima se uređuje neposredno ostvarivanje potreba građana, odnosno obavljanje poslova lokalnog značaja, koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim ili drugim tijelima, i to osobito poslova koji se odnose na: uređenje naselja i stanovanje; prostorno i urbanističko planiranje; komunalno gospodarstvo; brigu o djeci; socijalnu skrb; primarnu zdravstvenu zaštitu; odgoj i obrazovanje; kulturu, tjelesnu kulturu i šport; zaštitu potrošača; zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša; protupožarnu i civilnu zaštitu; promet na svom području; održavanje javnih, nerazvrstanih cesta; te ostale poslove sukladno posebnim zakonima.

Na službenoj stranici grada Broda, gotovo u humorističnom tonu, GV se proglašava kontrolnim čimbenikom. Otvorite link i pogledajte, ali bez cerekanja, dvadeset i pet veličanstvenih kontrolora Mirka Duspare, gradonačelnika, kako bi se podsjetili tko zastupa Brođane i kako bi znali s kim on ima posla. Također. pogledajte dnevni red za sjednicu koji će se izmasturbirati na daljinu. Posebno obratite pažnju na točku 6: Prijedlog Oduke o obustavi isplate naknade članovima Gradskog vijeća i članovima radnih tijela Gradskog vijeća Grada Slavonskog Broda. Mislio sam obilno citirati najnoviji populistički potez gradonačelnika Duspare, floskule o zaustavljenom punjenju proračuna, ali pročitajte sve kako bi se uvjerili o kolikoj se količini cinizma tu radi. A cinizam proizlazi iz konteksta. Naime, kad se ističe kontekst, treba konstatirati da gradonačelnik sebi (i svojoj sviti) nije, poput drugih gradnačelnika, smanjio plaću koja iznosi oko 20 000 kuna. Možda zato što se radi o pravoj sitnici od primanja. Osim toga, svi znaju da vijećnici u GV-u ništa ne rade (čast nezavisnim izuzecima!!), pa se nitko ni ne buni što će ostati bez obilnih mjesečnih bogojavljanja. Ipak, naknade nije trebalo smanjiti 100 posto, nego za 70 ili 80 posto, na primjer. Ipak, oni satima sjede, neki i pročitaju hrpetinu papirušina, neki se bore sa snom, a neki, bogami, u ime svoje baze svaka tri mjeseca na aktualnom satu postave jedno pitanje.

Da ne dužim priču o populističkoj farsi majstora Duspare, a koju će podržati njegov libling portal, samo ću prenijeti uzvik jednog Brođanina, u ime napaćenih sugrađana, i prije i za vrijeme korone: „Kad ćete i koliko smanjiti svoju plaću, gradonačelniče? Da li s istim obrazloženjem o koroni kao za vijećnike ili ćete ga podvući žutim – domoljubnim zanovijetanjima?“

Poslodavce nitko ne nadzire

$
0
0

Odluka Vlade Republike Hrvatske o pomoći tvrtkama kojima je zbog pandemije poslovanje obustavljeno ili ugroženo bila je racionalna i nimalo sporna. Pored otpisa poreznih potraživanja, ključni element odluke je podrška u zadržavanju radnika. Predviđeno je da ona iznosi 4.000 kuna po radniku uz oslobođenje od plaćanja doprinosa. I bilo je za očekivati da će država nadzirati što poslodavci rade s tim sredstvima i uplaćuju li se ona u potpunosti na račune radnika. Međutim, čini se da će taj nadzor ostati samo na inicijalnim uvjetima za dobivanje potpore.

Skandalozan izostanak detaljnog nadzora provedbe mjere u velikoj je mjeri omogućen činjenicom da sindikati uopće nisu bili konzultirani prilikom izrade mjere. Prekjučer je Ana Miličević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske u emisiji na N1 televiziji otkrila da su zlorabljenja mjere već započela. Prema saznanjima sindikata poslodavci zaobilaze mjeru tako da ne isplaćuju cjelokupni predviđeni iznos, ne obračunavaju uopće plaće, prisiljavaju radnike da plaću dijele s njima po pola i slično. U cijelom kaosu, navodi Miličević-Pezelj, ne snalazi se ni Hrvatski zavod za zapošljavanje s obzirom na to da od Vlade nisu dobili nikakve provedbene naputke, a sindikatima je preostalo da gase vatru gdje stignu i uoče nepravilnosti.

A da izostanak nadzora provedbe mjere nije samo sindikalna interpretacija, potvrdio je i jučerašnji sastanak s premijerom i nadležnim ministrima na koji su bili pozvani čelnici sindikalnih središnjica. Na tom su sastanku, zakašnjelom insceniranju tripartitnog dijaloga, sindikati inzistirali na transparentnosti i nadzoru provedbe mjera. Pritom su naglasili da se radi o potencijalnim milijardama kuna koje bi se mogle doslovno ukrasti radnicima i završiti u džepovima poslodavaca. Od vladajućih su dobili tek neuvjerljivo obećanje da će HZZ sredinom mjeseca objaviti popis poslodavaca koji koriste mjeru i da će se iz tih informacija moći saznati tko lovi u mutnom.

Međutim, sudeći po jutrošnjim izjavama Mladena Novosela, čelnika SSSH, situacija je puno gora. Novosel tvrdi da je jučer na sastanku ministar rada Josip Aladrović rekao da će sredstva dobiti poslodavci po radniku i da samo o njima ovisi kako će se ta sredstva koristiti. Uz, valjda, poštivanje samo onih inicijalnih uvjeta o neotpuštanju i zadržavanju radnika minimalno tri mjeseca. Dakle, ne samo da Vlada nije “stigla” osigurati kvalitetni nadzor provedbe mjera već je svjesno odlučila sve prepustiti poslodavcima uz minimalna ograničenja koja proizlaze iz uvjeta za mjeru. Izgledno je, dakle, da ćemo razmjere pljačke saznavati naknadno putem sindikalno-medijskog detektivskog i istraživačkog rada. Podsjetimo samo da je potpora zatražena za 550.000 radnika u privatnom sektoru.

Istovremeno dok traju velike rasprave o nadzoru ionako nadziranih mobitela, gotovo nitko u javnosti, osim samih sindikata, manje-više izloženih medijskom podsmijehu, ne postavlja pitanje o nadzoru poslodavaca u provedbi mjera državne potpore. To je, valjda, njihova sloboda i ljudsko pravo.

bilten

Filmska kritika: Trajna vjera u epidemiologe

$
0
0

Goran Marković, ‘Variola vera’ (1982): U Markovićevom kritičkom prikazu društva najbolje je prošla epidemiološka struka

Već dulje vrijeme dostupan na YouTubeu, možda najpopularniji film Gorana Markovića ‘Variola vera’ danas je aktualniji nego 1982. kad je nastao, dakako zbog epidemije Covida-19, pa nije čudno da su ga se mnogi s ovih prostora prisjetili proteklih tjedana. Nastao u produkciji beogradskog Art filma 80 i zagrebačkog Croatia filma, ‘Variola vera’ učvrstio je Markovićev status jednog od vodećih jugoslavenskih režisera tzv. praške generacije, a film je bio specifičan po spajanju društvene alegorije, tipične za socijalističke kinematografije, sa žanrom filma katastrofe i natruhama horora, što je u socijalističkim kinematografijama već bilo puno rjeđe. Uradak je realiziran točno deset godina nakon glasovite epidemije velikih boginja (variola vera službeni je latinski naziv bolesti) koja je zahvatila dijelove Jugoslavije, prije svega Kosovo, sjever Crne Gore te Beograd i još neke gradove u Srbiji. Poznato je da je opaka virusna pošast sa smrtnošću od tridesetak posto i (vizualno) zastrašujućim simptomima (kožne izrasline i krvarenja, vrućica, otežalo gutanje i disanje) prepoznata prekasno i da se ispočetka pokušala prikriti, a dvije su beogradske bolnice stavljene u strogu karantenu.

Marković je vrlo slobodno pristupio stvarnim događajima, bolnicu u karanteni s njezinim osobljem i pacijentima tretirao je otprilike kao presjek općeg društva, ponešto je zahvatio i stvarne vladajuće strukture (krizni štab i komadić političkog aparata povezan s političkom vrhuškom), a u svem tom kritičkom prikazu najbolje je prošla usko specijalizirana epidemiološka struka – izgledom zastrašujući, antimikrobno maskirani epidemiolog, koji u bolnicu stiže izvana poslan kao pomoć, istovremeno je figura nelagode i pozitivnog autoriteta, de facto jedini oslonac za nadu u groznoj, kaotičnoj situaciji gdje svi do jednog bolničkog djelatnika imaju ovu ili onu, manju ili veću falingu. Vidimo i danas, kod nas i u svijetu, da se taj obrazac ponavlja – političari kako koji (u nas, reklo bi se, ministar Beroš veći respekt izaziva liječničkim dijelom svog identiteta nego političkim, pogotovo nakon ispada o petoj koloni), ali usko specijalizirana epidemiološka struka beziznimno, ili se tako barem čini, uživa najveće povjerenje.

Jako je zanimljiv iz današnje perspektive i detalj iz filma vezan uz prve pristigle vakcine u bolnicu; jasno se kaže da su stigle iz Zagreba, a izvanfilmski znamo da ih je proizveo Imunološki zavod koji je u to doba bio jedan od glavnih oslonaca borbe protiv variole, dok je u ‘suverenoj’ Republici Hrvatskoj, zahvaljujući slijepom slijeđenju tržišne logike, doveden na rub opstanka. S tim u vezi, tvrdnje da je film srpsko nacionalistički i antialbanski (jer je donositelj virusa bio Albanac, kao da tako nije bilo i u stvarnosti), sasvim su promašene – ne samo da se u pozitivnom smislu spominje Zagreb, nego se ni lik prvog kliconoše Redžepija ne demonizira; vizualno on možda sadrži neku ‘egzotičnu’ neugodu, ali to je danak žanru horora a ne kvarnoj ideologiji. Eventualno se može govoriti o antikomunističkom resantimanu, po kojem će Marković kasnije biti poznat, ali to je nešto sasvim drugo.

Kvalitativno, ‘Variola vera’ solidan je rad koji uspjelo povezuje žanrovsko i nežanrovsko, dramu i satiru, prodore jezovitog i elegične trenutke (bitan obol mijenama nijansi atmosfere daje glazba Zorana Simjanovića), ostvaruje narativnu dinamiku pristojno izvedenom mozaičnošću strukture i dobrim ritmom, a zvjezdana glumačka ekipa predvođena Radom Šerbedžijom, Erlandom Josephsonom i Radom Markovićem pouzdana je sukladno svojoj reputaciji. Nekog će zasmetati u konačnici afirmativan prikaz lika seksualnog uznemiravatelja, pa i zlostavljača (Šerbedžija), ali ta vrsta mačizma u to je vrijeme bila prilično uobičajena u jugoslavenskoj kinematografiji.

portalnovosti

Miljenko Jergović: Gabrijel Jurkić i Stipan Tadić: tri slike na zidu u koji za osamljivanja gledam

$
0
0

Na zidu prema kojem u vrijeme izolacije najčešće gledam, i u čijoj se betonskoj armaturi sabiru moje strepnje, tri su slike. Sličnih su dimenzija, ali različitih formata. Četrdesetak puta tridesetak centimetara, ili tridesetak puta četrdesetak. Ispod njih je mnogo prostraniji televizijski ekran, ali on nestaje čim se televizor ugasi. I dok je aparat uključen često podižem pogled i gledam slike. Oko mi se na njih ne navikava.

Ulje na dasci, slijeva, i ulje na platnu, zdesna, naslikao je isti slikar, rođen 1886, zagrebački i bečki student slikarstva. Ulje na staklu, između njih, naslikao je slikar rođen tačno sto godina kasnije, 1986. u Zagrebu. Slikanje uči u Zagrebu i u New Yorku. (Prva briga u jutro zemljotresa od 22. ožujka 2020. bila je: da njegova slika nije tresnula na pod i razbila se.)

Lijeva je slika nastala kasnije, godine 1934, kada je umjetnik već bio na pragu pedesetih. Njegova djela, uglavnom bosanski brdski i planinski pejzaži, poneka primorska veduta i naručeni portret, bila su tražena među sarajevskim i zagrebačkim građanstvom, ali mu je ugled kod kritike gotovo otpočetka bio na zalasku. Meštrovićev proteže i menadžer Dimitrije Mitrinović već ga je 1911. u Bosanskoj vili sa crnom zemljicom sastavio u članku podcjenjivačkog naslova “Jedna kič izložba”. Iste 1934. godine kada je naslikana lijeva slika nakon zagrebačke ga je izložbe, naslovljene “Večeri četiriju godišnjih doba”, likvidirao Krsto Hegedušić. Za Hegedušića bilo je to mrtvo slikarstvo. Nakon ovog događaja slikar je prestao izlagati. Način na koji je on živio, kao ni način na koji je slikao, nije se mogao suobraziti s duhom vremena. Takva je bila i njegova priroda, po mjeri neke prošle ili buduće epohe.

Desna je slika iz 1922. Svijetlo, podnevno nebo, i sivi stjenoviti obronci bosanskih planina, možda je to Prenj, Čvrsnica, možda je čak i Bjelašnica, s bijelim krpama snijega. Kasno je proljeće, ili je kasno ljeto, svijet je u savršenim plohama, oblicima i svijetlim bojama, na osnježene stijene nastavljaju se boje zemlje i travnjaci. Na slici nema stabla ni kuće, nema na njoj ljudi – općenito su na njegovim pejzažima rijetki ljudi – tako da, ako dovoljno dugo u nju gledam, motiv se pretvara u apstrakciju, nebo prestaje biti nebo, stijene više nisu stijene, i prizor pred slikarevim očima prestaje biti stvaran. Slika vjerno prikazuje ono što se događa u čovjekom oku i u njegovoj glavi kada više ne imenuje ono što vidi, nego je važna samo senzacija oblika i boja.

Volim ovu sliku. Volim je gledati izdvojenu, jer slika pripovijeda o jednom određenom stanju u mojoj glavi. I vrlo je jednostavna.
Na lijevoj je slici ona tamna Bosna, zemlja teškog i hladnog osoja, u kojoj je zelenilo tamno kao noć. Između dvije uzvisine i dvije guste, nisko položene krošnje ide pješački puteljak, koji izgleda vodi prema kućama u daljini, koje su prekrivene šindrom, nad kojima se vide zeleni obronci pašnjaka, nad kojima je šuma, a nad šumom, još dublje i dalje, sivoljubičaste su planine. Iznad svega je zapadno nebo, i daleka, sluteća rumen oblaka. U svjetlu neba i u boji oblaka sluti se da tamo u vanjskome svijetu, tamo negdje u Hercegovini, bliže mora, još je daleko zalazak sunca, i da se ovo mračno zelenilo i rumen po oblacima više tiče Bosne i njezina reljefa, nego dnevnih kalendara.

Ova slika nije tako uspjela. A nije ni onako ambiciozna. U vrijeme kada ju je slikao, umjetnik je odustao od većine onog od čega će u životu odustati. Tada je već naokolo, po prirodi, išao sa štafelajem i priborom za slikanje onako kako drugi idu s ribičkim štapom i priborom za pecanje. Ali svejedno je znao uloviti u slici ono što drugi nisu vidjeli.

Na ove dvije sličice, desnoj, mnogo jednostavnijoj i snažnijoj, lijevoj, s viškom detalja i s elementima dokonoga akademizma, dva su elementa koje vezujem za zemlju iz koje već dugo odlazim: zelena tama, sjena, iz daljina obasjani mrak; i snažno svjetlo pri planinskim vrhuncima, pod kojim se svijet razvodi i razlama u elementarne oblike i u enformel snijega koji se povlači ka vječnim osojima.

Između te dvije slike Gabrijela Jurkića našao se “Sveti Rok” Stipana Tadića, slika iz 2017. Za razliku od Jurkića, Tadić nije slikao prema viđenom motivu. On je svoju sliku imaginirao i domaštavao, premda se ona dijelom poklapa s onim dvotračnim ulazom i izlazom iz istoimenog tunela, ali, recimo, Tadićevi obronci Velebita s viđenim prizorima planine nemaju nikakve veze. Na slici je planina iz bajke i narodnih pripovijesti, iz “Priča iz davnine”, ili iz onog imaginarija iz kojeg se rađaju domoljubne narodne pjesme o Velebitu, ali i to uz snažni ironijski odmak. Ili to možda nije ironija, nego je magijski realizam u slikarstvu, pokušaj da se oživi zamrli, industrijalizacijom i elektrifikacijom pregaženi žanr bajke, i da se svijetu vrati njegova naivnost. Ona naivnost koja mogućom čini i veliku naraciju, i dvosmjernu vjeru u sliku – vjeru slikarevu, i vjeru onoga koji u sliku gleda. Obojica bi, i slikar, i njegov gledatelj, kroz sliku morali proći, što bi u Stipanovom slučaju značilo da bi morali ući u tunel, proći kroz njega i izaći na drugu stranu, tamo na odmorište Marune.

Nebo Stipana Tadića rumeni se i žuti kao za nastupajuće apokalipse. I to je ono prvo što nas uznemiri između delikatnih Jurkićevih nebesa, iznad kojih je onaj stari i starinski katolički Bog. Stipanov Bog je, možda, posvuda, ali sigurno nije na nebu. “Sveti Rok” slikao je pretvorivši maniru hrvatskih i jugoslavenskih likovnih naivaca u vlastiti stil, onako kako, recimo, neki umjetnici dječju slikarsku, govornu ili pjesničku maniru pretvaraju u stil. S tim što je izvođenje stila iz likovnog naivizma postupak iz kojeg proizlazi ne samo nepregledno znakovno i značenjsko bogatstvo, zajedno s prilikom za neočekivano snažan i nov socijalni i politički angažman, nego je, pogotovo u hrvatskoj umjetnosti, postupak za koji nije sasvim izvjesno da je jednosmjeran i pri kojemu se baš uvijek zna što čemu prethodi. Konačno, naivistički je stil karakterizirao crteže istoga Krste Hegedušića, kojemu je sam Tadić crtao posvetu hodajući i crtajući onaj svoj znameniti – barem meni znameniti – ciklus po zagrebačkoj okolici.

Zašto se Stipan Tadić na zidu iznad televizora nalazi između dva različita, na neki način i suprotstavljena Jurkića? Zato što je takav koncept onog tko je slike pred zid donosio i tu ih vješao, da bi ih upravo u takvom suodnosu gledao. Između dva pejzaža, koji u stvaralaštvu jednoga umjetnika predstavljaju krajnje mogućnosti realizma: slijeva zakašnjeli akademizam građanstva koje je u odumiranju i u tihoj dekadenciji, iza svojih dvaput zaključanih kućnih vrata i svojih isto tako dvaput zaključanih srca; zdesna bezvremeno suvremeni i uzbudljivi prelaz slike stvarnosti u potpunu apstrakciju; između te dvije slike nalazi se ono što ih na određeni način spaja i pobija, što ih ironizira, i što im daje konačni razlog. Stipan Tadić na ovome zidu komentira Gabrijela Jurkića.

Dvojica umjetnika, koje dijeli u dlaku jedno stoljeće, tako da bi Tadić mogao biti Jurkićev praunuk, imaju zajedničko nešto što mi je svih ovih dana i tjedana, dok sjedim i radim ispred njihova zida, ili dok pod njima gledam televiziju, iznimno važno. Obojica su u svojim zanatima visoko iznad onih koji bi da ih komentiraju, i obojica, istina na ponešto drukčije načine, iznevjeravaju temeljno pravilo života u umjetnosti. Jurkić je bio svjesni dekadent, koji je u svakom trenutku, i Mitrinoviću, i Hegedušiću, demonstrirao odlučnu zaostalost u epohi. Mogao je drukčije, ali nije htio. Bio je revolucionarni reakcionar. Tadić čini nešto još gore: odbija pristati na minimum stilske koherentnosti, i pokušava ne biti jedan umjetnik, nego pokušava biti nekoliko, neizvjestan broj njih. Ili, još ambicioznije, da svi oni budu jedan on. Naiva kao stil samo je jedan od Stipanovih stilova. Onaj tko bi već danas htio imati pregled nad njegovim radom, morao bi imati na umu međusobno suprotstavljene stilove i žanrove. Na kraju, Stipan Tadić je slikar, ponešto različit od Stipana Tadića crtača, koji, opet, jedva da ima veće sa Stipanom Tadićem strip-crtačem, likovnim pripovjedačem, dijaristom i kroničarem.

Svjesni dekadenti i umjetnici koji razbijaju iluziju stilske koherentnosti prvi su i posljednji pankeri današnjeg doba.

jergovic

Bolestan svijet

$
0
0

Zar nije bolestan svijet u kojemu vlasti neskriveno balansiraju između brige za ljudske živote i brige za interes kapitala, odnosno zar nije bolesno na prvo mjesto stavljati održanje sustava koji se pokazao nesposobnim da se adekvatno suoči s pandemijom?

Ujedinjeni smo s nacijama svijeta u zajedničkom pothvatu – izjavila je britanska kraljica Elizabeta II. Njezin će kratki govor biti zapamćen prije svega zato što se ona u 68 godina, koliko je provela na prijestolju Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, izuzimajući redovne godišnje božićne poruke, izravno obratila naciji samo četiri puta. Televizijski susret oči u oči s nacijom, izazvan pandemijom koronavirusa, u večernjim satima u nedjelju, 5. travnja bilo je njezino peto takvo obraćanje. Već i po tome – izvanredno. Rekla je ono što se i očekivalo, jer kraljica u sistemu parlamentarne monarhije, mada najviši simbol države, ne može izražavati svoje osobno mišljenje. Podržala je dakle vladu u njezinim tragično zakašnjelim naporima da se obuzda epidemija, zahvalila medicinskom osoblju i svima koji u tome sudjeluju, prizvala duh odlučnosti kakav je krasio Britance u danima Drugoga svjetskog rata, ali i izrekla rečenicu kojom započinje ovaj tekst. A to što je izrekla naprosto nije istina. Svijet je naime zabrinjavajuće razjedinjen u borbi protiv pandemije. Nema ni govora o zajedničkim mjerama, ni kada je riječ o neposrednom suzbijanju virusa, ni kada se radi o prevladavanju ekonomskih posljedica (očekivane recesije, a možda i depresije) praktičnog zaustavljanja života, uključujući proizvodnju, u gotovo svim državama kojima hara Covid-19. Svijet koji se suočen s do sada nepoznatom bolešću, za koju (još) nema ni lijeka ni cjepiva, nije u stanju ujediniti, to je bolestan svijet. Ne izložen bolesti, nego bolestan.

Zar nije bolestan svijet u kojemu američki predsjednik, čovjek na čelu supersile što aspirira da bude svjetski vođa, nudi golemu svotu znanstvenoj instituciji iz druge države koja radi na pronalaženju cjepiva protiv Covida-19, uz uvjet da to cjepivo ekskluzivno dobije samo njegova zemlja? Zar nije bolestan svijet u kojemu taj isti predsjednik najprije tvrdi kako virus građanima njegove zemlje neće naškoditi, kako je ona dobro pripremljena, a virus će doći i proći, da bi nekoliko tjedana kasnije mračnim tonom najavio svojim sugrađanima, u uvjetima širenja zaraze, da moraju očekivati tisuće mrtvih, možda i do sto tisuća, dok istodobno najveći grad njegove zemlje grca zbog nedostatka bolničkih kreveta i medicinske opreme, pa prima čak medicinsku pomoć iz Rusije?

Zar nije bolestan svijet u kojemu vodeći zapadni mediji prešute, i riječju i slikom, rusku pomoć Americi, mada je to sa stanovišta objektivnog novinarstva, a s obzirom na stanje odnosa dviju zemalja, prvorazredna vijest? Kao potpis na dnu ekrana nju je, međutim, cijeli jedan sat držala talijanska televizija Rai News 24, što je savršeno razumljivo. Jer su Talijani, teško pogođeni epidemijom koja odnosi tisuće života, ogorčeni i na Evropsku uniju, i na Ameriku, odakle im u najtežim trenucima nitko nije pomogao, za razliku od Kine (300 liječnika i tone medicinske opreme), Rusije i Kube (!).

Zar nije bolestan svijet u kojemu su, usprkos zastrašujućim podacima o rastu broja oboljelih i umrlih, i dalje glasni pojedinci koji se licemjerno pozivaju i na ljudska prava, a koji u gotovo očajničkim mjerama što ih poduzimaju vlade, poput zabrane kretanja, zabrane putovanja, zatvaranja kazališta, restorana i kafića te otkazivanja koncerata, ne vide ništa drugo nego uvod u diktaturu? Naravno da u parlamentarnim sustavima valja inzistirati na privremenosti tih mjera, zato parlamenti i postoje, ali dovoditi ih u pitanje, čak pozivati na neposluh u odnosu na naređenje ili preporuku ‘ostanite doma’, to nije ništa drugo nego bolesno. A što se ljudskih prava tiče, osnovno je ljudsko pravo ono na život. Ako je u pitanju pravo na život, sva su ostala ljudska prava doslovno zanemariva. Mrtvoga čovjeka ona ne zanimaju.

Zar nije bolestan svijet u kojemu vlasti neskriveno, svako malo, balansiraju između brige za ljudske živote i brige za interes kapitala, odnosno da budemo posve precizni: zar nije bolesno na prvo mjesto stavljati održanje sustava (nije u pitanju samo gospodarstvo), a riječ je o neoliberalnom kapitalizmu, mada se taj sustav u srazu s pandemijom pokazao apsolutno nesposobnim da se adekvatno suoči s takvim izazovom?

Zar nije bolestan svijet u kojemu razvijene i bogate zemlje uglavnom ne mogu na pravi način prići liječenju oboljelih, zbog nestašice i bolničkih kreveta i medicinske opreme, što je izravna posljedica bezumne privatizacije i pretvaranja zdravstva u djelatnost usmjerenu na stjecanje profita (pa su bolnice koje nisu dovoljno zarađivale jednostavno zatvarane, a oprema, na primjer danas životno potrebni respiratori, nije kupovana i skladištena jer do sada nije bila potrebna u tako velikom broju, dok bi nabava bila nepotreban trošak)?

Zar nije bolestan svijet u kojemu postoje pojedinci s titulom doktora medicine koji zapjenjeno ‘dokazuju’ kako pandemije zapravo uopće nema, kako je riječ o običnoj gripi, a globalnu paniku su, kažu, izazvali neki tajnoviti ‘gospodari svijeta’ koji žele stvoriti uvjete u kojima će ljudi umirati od straha? Dakle, ne zato što su bolesni, već zato što su ih prestrašili bolešću, pa su od straha umrli. I takvima se daje medijski prostor, uglavnom na društvenim mrežama, mada ne samo tamo.

Zar nije bolestan svijet u kojemu neki liječnici zagovaraju model po kojemu bi trebalo pustiti da bude zaraženo cijelo stanovništvo, pa da se stvori ono što oni nazivaju imunitetom krda? Mnoštvo zaraženih preboljet će bolest i razviti imunitet. A to što će svi ostali umrijeti, koga briga za to? Iz vremena nacizma znamo da je taj poredak dijelio ljude po tome jesu li vrijedni živjeti ili nisu (ne mislimo tu na holokaust, nego na program ubijanja duševnih bolesnika, ali ne samo njih).

I zar nije bolestan svijet u kojemu se, u jeku pandemije, ne želi čuti kineskog predsjednika koji poziva na jedinstvenu i usklađenu akciju, globalnu dakle; u kojemu se ne žele makar privremeno skinuti unilateralno nametnute sankcije Iranu što toj zemlji onemogućavaju kupnju lijekova i medicinske opreme; u kojemu se sramno nastoji ili prešutjeti ili prikazati kao propagandni potez sve isporuke, što donirane što prodane po nižim cijenama, toliko potrebne medicinske opreme iz Kine i Rusije; u kojemu, napokon, američki šef diplomacije, slijedeći utabane staze novoga hladnoga rata, optuži Kinu, Rusiju i Iran da širenjem lažnih vijesti (kojih, možda onih da su Kinezi svojim rigoroznim mjerama uspjeli zauzdati pandemiju?) potkopavaju američku demokraciju?

Mnogo pitanja, a bilo bi ih još. Odgovor je samo jedan: da, svijet u kojemu živimo je bolestan svijet, svijet srušenih ideala i zanemarenih načela. On se od početka pandemije nepovratno mijenja i nije fraza ako kažemo da nakon Covida-19 više neće biti isti. Kakav će biti, teško je reći. Hoće li biti snage izvući pouke iz pandemije, priznati posvemašnju nesposobnost modela neoliberalnog kapitalizma pa shvatiti da taj model nije bogomdan, jedan i jedini za sva vremena; hoće li biti mudrosti pa da se uvidi kako jaka država nije nužno nešto loše ako u svojim rukama drži sektore koji su, doslovno, životno važni za građane; da se suoči s činjenicom da tržište i privatno vlasništvo ne rješavaju sve, a pogotovo ne sve za svakoga, te prihvati da profit nije i ne smije biti najviši cilj kojemu će čovjek težiti u životu? Hoće li svijest o potrebi solidarnosti nadvladati utrkom za profitom izazvan egoizam?

Ili će stvari otići u drugom smjeru, pa će onemoćali, ali sačuvani poredak u uvjetima globalne recesije izazvati socijalni bunt onih bez posla i perspektive, što će (a povijesne primjere znamo) otvoriti vrata desnim diktaturama?

I opet pitanja. Odgovora nema. Danas još nema.

portalnovosti

Stožer iz našeg sokaka na skandalozan način presjekao cestu prema Poloju

$
0
0

Od 11. travnja, skandaloznom odlukom brodskog stožera civilne zaštite i još skandaloznijom njenom provedbom, Poloj – legendarno izletište uz Savu, bez čijeg se utjecaja se ne mogu zamisliti osobne povijesti većine Brođana – odsječen je od grada za sva vozila. Pješaci i biciklisti se još nekako snalaze, ali vozači nikako.

Pod nazivnikom brige za građane pod udarom korona virusa, i s namjerom da se zaustave oni nedisciplinirani koji se navodno ne pridržavaju propisanih mjera za suzbijanje zaraze, stožer iz našeg sokaka, priklonio se drastičnom rješenju za tzv. obuzdavanje neposlušnih. Odredio je da se cesta ima blokirati tako što će se nasuti kamenjem i prokopati barijera kako bi bio spriječen prolazak za automobile, motocikle, bicikle i pješake. Dakle, cestovna komunikacija s Polojem i 150 splavova onemogućena je fizički, brutalno, bez najave, na neodgovoran i u izvjesnom smislu opasan način.

Što to znači u praksi? Zbog neprihvatljivog iživljavanja Stožera koji je svoju ulogu shvatio represivno i uskogrudno, do Poloja ne samo da zbog ratne barikade (nedostaju još samo protutenkovski ježevi) ne mogu proći privatna vozila, nego se mogu vatrogasci, policija, Hitna pomoć. Time je ugrožena sigurnost građana. Poloj je zbog stožerovih manevara kontra građana postao zona bezakonja. Na Poloju mnogi Brođani u godinama i drugi potrebiti, u svojim kućama borave danonoćno, pa i oni koji su zbog bolesti samoizolirani. Njima se ne može dostaviti voda, namirnice, plin. Ne može ih se nadzirati. Isto važi i za 150 splavi. Prekinute su veze koje garantiraju potrebne intervencije. Uostalom, Poloj je pogranična zona koju bi policija trebala i morala nadzirati. Sve je to zaustavljeno nakaradnim načinom tzv. kroćenja potencijalnih prekršitelja socijalnog distanciranja.

Libling portal gradonačelnika Mirka Duspare, klikoviti i utjecajni news portal sbplus, od cijelog skandala pravi kao fol ironiju, pa nedopustivo ponašanje stožera izjednačava s njegovom kreativnošću. Loš je to eufemizam kojim se ublažava suluda zamisao stožera, umjesto da se očito nasilničko i patronizirajuće ponašanje prema ljudima kao prema ovcama, osudi i prozovu odgovorni.

Tko stoji iza ovih mjera? Tko je amenovao odluku da se cesta totalno imobilizira umjesto da se postave prometni znakovi i druga upozorenja, ili da se za životno zinteresirane za prolaz prema Poloju organiziraju propusnice? Koja su pravna i socijalna uporišta Stožera? Želimo njihova imena. Što je sljedeće, pitaju se osujećeni Brođani koji su nam se obratili? Postavljanje minskog polja?


Virus kapitalizma

$
0
0

Starogrčka tradicija je smatrala da je čovekov život realizacija nekog smisla koji je u osnovi sveta. Aristotel na samom početku Politike kaže da treba praviti razliku između biološkog života tj. činjenice da smo živi i političkog života koji nas realizuje i pokazuje da smo deo božanskog poretka.

Moderni svet, koji nam se na neki čudan, nerazumljiv način nudi kao progres, od samih svojih početaka nudi ideju preživljavanja kao smisla politike. O tome govori i osnivač moderne politike Makijaveli kao uostalom i Hobs, na početku diskusija o modernom pravnom poretku. Pravo odredjuje samu pravdu, smatra on, udaljavajući nas od starogrčkog uverenja da je zapravo pravda u osnovi prava. Ali, o tim osnovama više ne moramo i da se pitamo. Moderna izvesnost i transparentnost nas udaljavaju od takvih pitanja. Time se, drugim rečima, začinje moderni pozitivizam, koji nas jednostavno rečeno, poučava da je najbolje , u stvari, i da ne mislimo. Sa Modernom smo prestali da mislimo. Sistemu su potrebni ljudi koji ga održavaju, a ne koji misle. U toj i takvoj Moderni preživljavanje je postalo naš svakodnevni život.

Da li te dve stvari imaju nešto zajedničko ili su puka koincidencija? To da smo prestali da mislimo i da se naš život sveo na preživljavanje. Stvari će nam biti jasnije ukoliko se zamislimo nad pitanjem socijalne strukture modernog sveta. Jedna od prvih strukturalnih promena u Moderni je probijanje ekonomije iz privatnog sveta u javni. I ne samo to. Ekonomija nije samo postala deo tog javnog prostora. Ona ga i kreira. I što je jož važnije ona njime i dominira. Ona postaje osnov modernog sveta. Starim Grcima nije ni na kraj pameti da ekonomiju vezuju as osnovama sveta , recimo as metafizikom. A to se upravo desilo u Moderni. Ekonomija je postala njena metafizika.

Neko bi rekao da su ovo samo akademske rasprave i da nije jasno kako možemo da ih primenimo na neku konkretnu situaciju. Sa Marksom je, medjutim, stvar postala vrlo jasna. Moderni socijalni svet je polarizovani svet između kapitala i rada, povlašćene buržoazije i obespravljenog proletarijata.

Ali, virus ne bira, stiže i jedne i druge, reći će neko. Naravno. Kako se na njemu ipak prepoznaje struktura današnjeg sveta? Polarizacija, koju Marks čini vidljivom, se radikalizuje i stiže do neoliberalizma. Neoliberalizam, u ime finansijskog kapitala, negira solidarnu , društvenu osnovu proizvodnje. Zato svetske institucije nisu ni bile spremne da se odupru epidemiji. Zdravstveni sistem se rukovodio profitom a ne prevencijom. Farmacija je tako investirala u kreme za kožu, sredstva protiv impotencije… a ne, čak ni posle iskustva as prethodnim virusima, u sredstva koja se tiču pandemije.

Zdravlje je opšte dobro, ljudsko pravo. Neoliberalizam je stigao do granice konflikta izmedju zdravlja i profita. Taj konflikt je postao nepodnošljiv ne samo u zdravstvu, već i obrazovanju, klimi… Neoliberalna politika zdravlja nas je dovela do katastrofe.

Ludi svetski političari kao Tramp i Bolsonaro su govorili i još uvek govore kako virusa i nema, već je reč o običnom gripu. Čak su se i neki filozofi pridružili takvim konstatacijama. A poznati srpski lekar je ljude pozivao u šoping na sam izvor zaraze. Da li je on lud, da li je djavo, da li je u nekom trenutku smogao snage da zatraži izvinjenje?

Virus nas je suočio as sopstvenim svetom. On očigledno ne može da reši probleme, ali može da nam svet učini transparentnim, da nas uputi da mislimo, što smo zaboravili. Da nam ukaže na djavolji poredak sveta, koji se zove neoliberalizam. Da shvatimo da je neoliberalni svet bez legitimnosti.Da nas približi i učini ideju solidarnosti važnom. Najvažnijom. Da nam pokaže da će svet biti naš ili ga neće ni biti.

Na Fejsbuku se pojavilo razmišljamje da posle virusa ne možemo da se vratimo u neki normalni poredak, posto je baš sam pojam normalnog upitan. Moramo se vratiti u taj svet bolji, humaniji, solidarniji. Neoliberalizam ne nudi solidarnost. Upravo suprotno. Dok kubanski lekari pomažu svetu SAD pooštravaju sankcije Kubi i Iranu. Nagoveštavaju rat Venecueli. A Evropska Unija ? Da li je uopšte moguća bez solidarnosti, koju danas ne vidimo.

Govori se samo o primatu ekonomije. A ekonomija je, u osnovi, odnos medju ljudima. Virus nam je, zato, samo ukazao da je danas reč o odluci izmedju života i smrti.

Moramo da obnovimo političku energiju. Prostor politike nije onaj koga odredi neoliberalna vlast, bilo u Srbiji, bilo u Brazilu, bilo gde… Politika je naša. Zar to ne pokazuju ljudi koji se bore npr. za reke Stare planine? Samo tako svet može da bude drugačiji.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

(Autor je filozof rođen u Čačku, već par decenija živi i predaje u Brazilu.)

libreto

Dopisnica u samoizolaciji

$
0
0

HRT-ova dopisnica Branka Slavica već nekoliko desetljeća u SAD-u, na teret pristojbe, vježba rad od doma, izbjegavanje socijalnih kontakata, pojavljivanje u većim skupinama. U javljanju Damiru Smrtiću izvijestila je o koroni ono što je upravo pročitala na internetu, a što smo mogli pročitati i sami, nekoliko sati ranije

N1 info, 27. ožujka, 16:00

I u vrijeme dok prolazimo dolinom suza retoričke figure Damira Krstičevića mame osmijeh na lica milijuna. Krsto nikada ne propušta priliku da se posklizne na poledici jezika. ‘Tu smo’, rekao je ministar, ‘zajedno s hrvatskim narodom i dalje, sa svim svojim sposobnostima, na raspolaganju pružiti pomoć u borbi protiv ove pedemije koronovirusa.’ Pedemije!? Vot d fak? Kritičar Novosti najprije nije vjerovao da je dobro čuo, potom je vrtio replay (ono peto, digitalna tehnologija, čuda čini), pa se uvjerio: jest, vaistinu je rekao ‘pedemija’. Odmah nakon emisije su zaredali telefonski pozivi: je li stvarno to izgovorio? Jest, izgovorio je. Pedemija, vrag joj sriću odnija. Šalabahter u ruke, pročitati u sebi svaki govor prije čitanja naglas – ‘nije nega, nega je nego’ – i sreći i veselju neće biti kraja ni konca. Krsto nikada neće biti Mlakar, ali neće izgledati ni kao Don Kihot koji ustrajno juriša na vjetrenjače pravogovora.

O pokojniku sve najlepše, Klasik TV, 30. ožujka, 23:25

Želite li znati kako će izgledati život nakon katastrofe, nemojte trošiti vrijeme na informativne emisije. Pogledajte neki kritički film iz prošlosti. U ovome o kojemu pišemo (snimljenom 1984., a preporuka je – pogledati) rečeno je sve o obnovi i solidarnosti u Zagrebu nakon potresa 2020. Kako? Pa jednostavno: u prvim prizorima vidimo kako neki općinski čelnik nakon Drugog svjetskog rata odlazi na obližnju rijeku, pored brane u izgradnji, u krivolov eksplozivom. Na obali nalazi neku zaostalu avionsku bombu pa, pokušavši je demontirati, zbog baruta koji sadrži pogine. Nešto kasnije pratimo kako svjedoci govore: ‘Poginuo je pokušavši spasiti branu koja će selu dati struju’; ‘Nije žalio dati ni svoj život da spasi decu…’ Pokojnik postaje heroj, moralni uzor, čovjek po kojemu škole dobivaju imena, udovica dobiva počasti, braniteljsku mirovinu i ljubavnika, a život reprizu još jedne stare farse. Muljanje je, ukratko, kulturni kod zapadnog Balkana – i takve ćemo prizore opet gledati. Tako je išlo poslije svih naših ratova i katastrofa, pa će tako ići i dalje. To što se radnja ovoga filma zbiva u Srbiji, nevažno je. U ‘Inspektoru Vinku’ (seriji snimljenoj iste godine u Hrvatskoj) vidimo da je takav i Zagreb. U filmu ‘Žena s krajolikom’ iz BiH cijelo selo donosi darove novom lugaru, pokušavši ga potkupiti čim je stupio na dužnost. Bandić i obnova Zagreba? Lisica i kokošinjac?

Novi dan, N1, 2. travnja, 10:00

‘Hoće li gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pomoći gradu u obnovi nakon potresa?’ pita reporter N1 stariju Zagrepčanku. ‘Mislite, bivši gradonačelnik?’ odgovara gospođa. Nešto kasnije, u studiju, Iva Puljić Šego kaže kako više skoro nije moguće naći Zagrepčanina koji podržava Bandića. Teče mu odjavna špica. Zagreb ga neće pamtiti po dobru. Milan Bandić – to je najveća samoobmana grada i njegova prvog čovjeka – nije dobio šest izbora, on ih je, to je danas posve jasno, kupio. Bandić je cijelo vrijeme potkupljivao Zagrepčane: poslovnim prostorima, stanovima, zaposlenjima, sponzorstvima, prijevozom, promaknućima. Ni kontrolor parkinga nije se mogao zaposliti bez njegova blagoslova. Zaposlio je masu ljudi iz sigurnosnih sustava, koji su mu funkcionirali kao privatna obavještajna služba. Svi su njegovi mandati bili teatar. Glumio je radnika, ljubitelja grada, asketu, zagrebačkog Fausta. Došao bi tramvajem na dan kad zasjeda skupština, potom bi, kad se svjetla reflektora ugase, sjedao u limuzinu. Šakom i kapom dijelio je novac Zagrepčana, čak i onaj iz gradske pričuve – namijenjen izvanrednim stanjima – obnavljajući zavičajne crkve rasova svoje izborne baze, ali nije škrtario ni na gradskima. Bio je veliki ktitor, ali javnim novcem. Za sanaciju najgore nesreće u gradu u zadnjih stoljeće i pol dao je dvadeset posto ili petinu svoje plaće – 3.650 kuna. A taj je zapanjujući tvrdičluk otkrio najdublju istinu – Milan Bandić, zapravo, ne voli grad koji vodi. Kakve osjećaje prema njemu uistinu gaji, strah nas je i pomisliti. Da prvi čovjek grada nije znao upravljati gradom vidjelo se po urbanizmu, odnosno devastiranim, obeščašćenim ostacima urbanizma. On je od Zagreba napravio palanku. Nakon dvadeset godina vlasti i više od stotinu milijardi kuna kojima je raspolagao odvojio je za grad manje no što odvaja za cipele i time sve rekao. Ne ponovio se.

Dnevnik, HRT, 4. travnja, 21:56

Kako je Branka Slavica doživjela prelazak na javljanja iz samoizolacije? Pa spremnije od bilo koga: dopisnica HRT-a već nekoliko desetljeća u SAD-u, na teret pristojbe, vježba rad od doma, izbjegavanje socijalnih kontakata, pojavljivanje u većim skupinama ljudi, a to je ono što se danas stručnim jezikom epidemiologije zove samoizolacija. S par sati zakašnjenja (ovoga puta javila se skypeom iz Washingtona) izvijestila je o onome što je upravo pročitala na internetu, a što smo mogli pročitati i sami, nekoliko sati ranije. U javljanju Damiru Smrtiću saznali smo da je Ameriku pogodila pedemija korone, da im nije lako, da u Washingtonu nije dramatično kao u New Yorku i da će naredni dani biti teški. Pulitzer!

portalnovosti

Maskiranje poretka

$
0
0

Može li ono što je nedostupno biti proglašeno neophodnim, a da sistem sebi teatralno ne ispuca metak u glavu?

Prije jedanaest godina – u svibnju 2009. – tiražni je hrvatski dnevni list čitateljima podijelio sto tisuća zaštitnih maski protiv svinjske gripe. U svakom primjerku novina nalazila se maska koja život znači, materijalni izraz brige medijske korporacije za voljenu publiku, dok je virus svinjske gripe (H1N1), koji se tada pandemijski zahuktavao, opisivan kao nevidljiva neman riješena da pogubi znatan dio nacionalne populacije.

Danima ranije s naslovne stranice nas je strijeljao strogi pogled suhonjave djevojke s blijedozelenom maskom preko donjeg dijela lica, upozoravajući da ni po koju cijenu ne propustimo izdanje s besplatnim zaštitnim pomagalom koje će, shodno dramatičnim prilikama, biti štampano u rekordnome broju primjeraka. Nastojeći pomoći medijskoj kući u humanitarno-marketinškom zanosu, jedan je marginalni kroničar čak bio predložio da se taj prijeki pogled iznad maske – za slučaj da ga tkogod ne razumije – naglasi nedvosmislenom (krupnim slovima tiskanom) porukom: Ako odlučuješ hoćeš li ili nećeš kupiti ove novine, znaj da je to izbor između života i smrti!

Narednih dana u punoj se raskoši iskazala provjerena tabloidna tehnika zastrašivanja. Nastupio je spektakl anksioznosti lišen kočnica, utjerivanje vijesti u kosti, demonstriran je čuveni medijski manevar kojim se ambijent kolektivne obuzetosti zaštitom pothranjuje i iskorištava za blistave profitne uzlete, konce su preuzeli eksperti za eksploataciju straha, stručnjaci za kapitaliziranje paranoje, a sve s ciljem da uvažena publika – bolje rečeno: uvaženi potrošači proizvoda što ih nude uvaženi sponzori – bude senzibilizirana na ispravan način, da umire od brige za svoje zdravlje.

U nedjeljnome broju lista tada je objavljen i specijalni prilog na bezbroj stranica pod nazivom „Sve o smrtonosnoj gripi“ – s impresivnom kolekcijom tekstova koji objašnjavaju zbog čega je nova gripa toliko ubitačna, kako od nje možemo zaštititi sebe i svoje najbliže, što moramo činiti da bismo izbjegli preranu smrt… – kao zajednički poduhvat novinske kuće i farmaceutske kompanije. Promotivni slogan: „S Jutarnjim i Plivom protiv gripe!“ Novinske članke su, dakle, sročili novinari, a financijski podržali farmaceuti (odnosno njihovi menadžeri), pa su u moru poučnog i upozoravajućeg štiva zapaženo mjesto našli tekstovi o spasonosnom djelovanju alkoholnih antiseptika za ruke – osobito Plivasept lucid i Plivasept blue – ali i mnogih drugih artikala medijskog pokrovitelja koji, iako nemaju izravne veze s gripom, olakšavaju život u slučaju da (zahvaljujući antisepticima) ne otputujete na onaj svijet.

Bio je to lijep primjer medijske prakse kroz koju diskurs sponzora diktira diskurs novinarskih informacija. Budući da je opasnost po zdravlje realna, bilo bi korisno vjerovati u njihovu istinitost; budući da je propaganda plaćena, bilo bi korisno ne sumnjati u domete mistifikacije… Konzumiranje tzv. informativnog sadržaja, kako god okreneš, pobuđuje hibridne osjećaje. Onaj marginalni kroničar, koji se stjecajem okolnosti zatekao u osobi ovog potpisnika, tada je predložio da se medijski produkt što nastaje izravnim spojem industrije lijekova i industrije vijesti obilježi posebnim nazivom – infarmacija. Poželjno je dodati optimistički tonalitet: kada se nad zajednicom nadvije opasnost zdravstvenog porijekla, nevolja u vidu smrtne prijetnje, najvažnije je građanstvo mobilizirati kvalitetnim i provjerenim infarmacijama.

Danas, jedanaest godina kasnije, nevolja je umnogostručena: ljudi masovno obolijevaju i umiru, bolnice proširuju kapacitete šatorskim odjelima, zdravstveni sustav puca po šavovima, državna vlast zavodi izvanredno stanje i propisuje stroge restrikcijske mjere… a jedan naoko nevažan detalj ukazuje na ozbiljne promjene u polju medija i slobodnog tržišta: vodeći dnevni list, naime, nije svojim čitateljima podijelio sto tisuća zaštitnih maski!

Zašto, do vraga? Otkud taj manjak galantnosti i odsustvo brige prema čitateljima? Što je to danas suštinski drugačije nego u svibnju 2009.? Zar se koronavirus, kao i H1N1, ne širi kapljičnim putem, te se barijere na njuškama čine krajnje poželjnim pomagalima? Zar iskustvo neposredne stvarnosti svakog laika ne upućuje na zaključak da je svinjska gripa bila mačji kašalj u odnosu na covid-19? Zašto onda medijska kompanija voljenoj publici nije podijelila sto tisuća blijedozelenih maski, stavljajući po jednu uz svaki primjerak novina?

Zato jer zaštitnih maski, naravno, nema.

Zaštitne maske postale su najtraženija roba na opustošenom tržištu. Tko ima sreće ili dobru vezu u apoteci, nabavit će surogat od platna koji poslije nekoliko pranja postaje neupotrebljiv. Nezaštićeni pojedinci kreću se golousti opasnim okolišem. S alkoholnim antisepticima i zaštitnim rukavicama vrlo je slično, sve teže ih je dobaviti i na crnim burzama. Stariji primjerci građanstva sjećaju se vremena kada je vladala nestašica kave, ali nije manjkalo respiratora. Prvaci režima pobožno gledaju u nebo i sklopljenih dlanova čekaju avione sa spasonosnim donacijama istočnih i arapskih diktatura, ne bi li opremili barem zdravstvene radnike… Stvarnost je, pogurana višom silom, preko noći postala poprište radikalnih reperkusija logike kapitalističkog tržišta: ukazala se kao kapitalipsa. Mediji su, prema očekivanju, hitro prilagodili paletu svojih usluga. Stotinu tisuća besplatnih maski za voljenu publiku? Ma dajte, molim vas…

A zatim slijedi nagli percepcijski zaokret. Ili ipak salto? U svakom slučaju, izveden je po istoj onoj matrici kada diskurs sponzora diktira diskurs informacija, s tim što je sponzor ovoga puta sam vladajući režim, čija je nagomilana izvršna moć dovoljno magnetična da privuče dodatnu medijsku lojalnost. Dakle: u javnosti je otvoreno pitanje da li nas zaštitne maske zaista štite od zaraze, tj. koliko su one korisne, tj. da li su nam uopće potrebne, da bi u finalu rasprave službeni autoriteti izrekli svoje diplomatično ali jedinstveno ne. Ne, voljena publiko (!), zaštitne maske vam nisu potrebne (!), a daleko od toga da bi bile obavezne (!), osim ako ste već zaraženi koronavirusom, pa ćete uz pomoć maske smanjiti mogućnost prenošenja zaraze drugome.

Obrat je u hrvatskom slučaju bio i vizualno dočaran, jer su se u drugoj polovici ožujka članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite, tijela koje trenutno vlada zemljom, na redovnim konferencijama za štampu danima pojavljivali s maskama preko lica, dajući naciji primjer uzorna ponašanja, da bi ih zatim, u jeku nestašice zaštitnog artikla, složno skinuli. Kada su novinari pitali čemu ta nagla promjena, vodeći epidemiolog je iznio službeni stav: „Nošenje maski nema nikakvog smisla kod zdravih ljudi. Oni koji su bolesni, dobro je da nose maske, mada nije nužno. Mi nismo dali preporuke za nošenje maski za osobe koje su zdrave, niti mislimo da su te preporuke korisne.“

Zašto su se onda pripadnici Stožera u svojim redovnim ukazanjima naciji ranije pedantno maskirali? Zašto je ministar zdravstva dao cijeli niz televizijskih intervjua s maskom preko nosa i usta, a danas mu ne pada na pamet da njome ukrasi lice? Je li u međuvremenu došlo do nekog spektakularnog otkrića koje je uzrokovalo drastičnu promjenu garda? Ili se naprosto radi o tome da običan svijet do zaštitne maske ne može doći, pa bi daljnje demonstriranje uzornog ponašanja moglo izazvati samo kontraučinke?… Takvim pitanjima novinari nisu zamarali članove kriznog menadžmenta, a suprotna mišljenja mnogih liječnika – da su, naime, zaštitne maske ipak korisne – nisu zadobila službeni status.

Kako bi, pobogu, i mogla? Može li ono što je nedostupno biti proglašeno neophodnim, a da sistem sebi teatralno ne ispuca metak u glavu, na redovnoj konferenciji za štampu?

Na što bi to uopće sličilo da ekspertni pripadnik Kriznog stožera kaže kako su zaštitne maske, ako ne nužne, a ono barem dobrodošle, kada građanin obični do maske ne može doći? Bio bi to implicitni poziv na revolt u uvjetima kada se zahtijeva maksimalna disciplina i poslušnost, jer bi građanina običnog, po svemu sudeći, preplavio osjećaj nemoćna bijesa, utoliko manje kontroliran što mu je jasnije predočen status žrtvovanog: Pa gdje su maske, bando razbojnička?!

Rijetki oboljeli od zdravog razuma, makar ne posjeduju nikakva stručna i medicinska znanja, stoga se odaju izdajničkim sumnjama. Što ako je kategorični sud o beskorisnosti zaštitnih maski posljedica brige za zaštitu poretka, a ne brige za zaštitu ljudi? Što ako je poredak važniji od ljudi? Zar bi bio prvi put da su odlučne medicinske preporuke isporučene na osnovu trenutnih tržišnih prilika? Zar prije jedanaest godina upravo time nije bila motivirana razdioba stotinu tisuća zaštitnih maski uvaženoj medijskoj publici? Samo što je tada tržište još uvijek bilo kapitalističko, a danas je kapitaliptičko, naime takvo da ga – umjesto uobičajenog obilja – krasi obilje nedostataka. Što dakle ako je nekadašnju ulogu infarmacije, shodno prilikama, preuzela dezinfarmacija?

Koliko se iz laičke perspektive može razumjeti, ljudi u današnjem svijetu masovno obolijevaju zbog napada agresivnog virusa, ali većim dijelom umiru zbog nedostataka – zbog nedostatka respiratora, nedostatka bolničkih kreveta, nedostatka medicinske opreme, nedostatka pristojno plaćenoga zdravstvenog osoblja, ukratko: ljudi umiru zbog nedostatka pravednog i humanog sustava javnozdravstvene zaštite koji je kapitalizam bez krzmanja razorio i postavio na tržišne osnove, s više-manje zločinačkom namjerom da kvaliteta medicinske pomoći bude adekvatna platežnoj moći pacijenta. Za one s nižom platežnom moći – to jest za golemu većinu stanovništva – sustav je programski osiromašen, učinjen dovoljno jeftinim da se približi ekonomskoj održivosti, sa zdravljem korisnika kao zadnjom stavkom u bilanci.

Oboljeli od zdravog razuma pomišljaju dakle da su masovne smrti, uz onu prirodnu, uzrokovane očiglednom društvenom nepogodom. Pitaju se: što ako je u sadašnju „široku društvenu borbu protiv zdravstvene krize“ – uključujući medijski posredovano izvještavanje i uzbunjivanje javnosti – uključena ista doza sistemske okrutnosti koja je do krize dovela? Tim više jer je odlučeno da se, radi širine ovlasti i olakšanog manevriranja, epska bitka vodi u formaciji policijske države, s odgovarajućim komandnim kadrom. Ima li možda ta formacija mandat da izvede čudo, da zaustavi bolest i spasi glavnog uzročnika smrti?

Zaštitna maska tako dobiva na metaforičkoj cijeni i postaje nabijena značenjima, između ostalih i onim raskrinkavajućim. Ne čini se nimalo slučajnim, na primjer, što je u kratkome roku niz zdravstvenih radnika u Hrvatskoj kažnjen upozorenjem pred otkaz jer su se drznuli javno požaliti kako u njihovim ustanovama nedostaje zaštitnih maski. Postoji evidentan interes da istina o stanju zdravstvenih institucija ne izlazi na vidjelo. Zašto bi onda bila poželjna istina o stanju izvan institucija? Ili istina o važnosti artikla kojeg nema?

Oboljeli od zdravog razuma, primjerice, mogu izdajnički uzgajati i ovakve dvojbe: ako je preporučeno da zaštitne maske nose zaraženi koronavirusom, da ne bi prenosili zarazu na druge, što je s onima koji su zaraženi ali zbog perioda inkubacije još uvijek ne pokazuju simptome bolesti, ili pak s onima – kakvih je navodno jako mnogo – kod kojih se simptomi neće ni pojaviti ali će ipak biti prenosioci zaraze? Tko od nas može unaprijed znati da ne pripada jednima ili drugima? Ne bi li onda odgovoran vladajući autoritet – posvećen isključivo zaštiti ljudskih života, zanemarujući sve ostale parametre aktualne makabrične ekonomije – imao moralnu obavezu preporučiti da maske ipak nosimo svi, kako bismo osnažili kolektivnu zaštitu i spriječili makar minimalni procent oboljenja i posljedičnih smrti? Ili, ako su maske doista izlišne, da ih ne nosi nitko?

Ali maski, jebi ga, nema. Nije preporučljivo preporučivati nepostojeće.

Ovaj potpisnik – da ne bude zabune – najmanje je zainteresiran za pitanje jesu li ili nisu zaštitne maske korisne. Kao nestručnjak, uostalom, o tome ništa ne zna. No ono što privlači pažnju jest plastelinska priroda „stručnih preporuka“ u okolnostima izvanrednog stanja, prilagođavanje kategorično plasiranih istina interesima vladajuće moći, dok ti interesi ovise o mnogim faktorima, o tržišnom višku ili tržišnome manjku – recimo – da bi se zatim savezničkim djelovanjem vodećih medija i vodećih sponzora, vlasti i vlasti, industrija vijesti bezbolno priklanjala duhu vremena i nakon jedanaest godina – recimo – načinila iskorak od infarmacija do dezinfarmacija, odnosno od širokog asortimana onog što je nepotrebno do kardinalnog nedostatka onog što je neophodno.

Misliti svojom glavom u takvom ambijentu nije od naročite koristi. Za razliku od virusne zaraze, bolest zdravog razuma je, srećom, pod kontrolom. Nije isključeno da neveliki broj okuženih uskoro bude silom ispraćen u kakvu karantenu, izdašno opremljenu spravama za mučenje. Tamo će do mile volje moći utvrđivati ono što su dosad zasigurno naučili – da kapitaliptičko tržište, skupa s medijskim sektorom, funkcionira na modelu poruge i potražnje.

tacno

Aktualiziramo: Nedopustivo je gledati propasti u lice nasnifan anestezirajućim plinom za smijanje

$
0
0

Kao u nekakvom velikom antiprasku događa se uništavanje i iskrivljavanje Zemlje kakvu smo poznavali. Kao da su i priroda i povijest pred početkom involutivnog skupljanja i vraćanja u prvobitnu točku neizmjerne gustoće. Kao da je stvarnost sustigla distopijske prijetnje iz fikcionalnih romana. Kapitalističko-vojni establišment zustavio je širenje slobodâ, kontestativna energija rebelskih skupina obuzdana je propagandnim i militarističkim metodama, tendencije stvaranja permisivnosti u društvu uz pomoć medija u funkciji su omekšavanja i lakšeg oblikovanja uma prema zamislima eksploatatorâ, tehnologija je u službi tlačiteljske društvene kontrole pojedinaca, vode se ratovi za prirodne resurse komadanjem država i naroda, nacionalizam i religije sve su neprikriveniji instrumenti manipulacije, ljudske sudbine ovise o geostrateškim planovima država, vojnih saveza država i autoritarnih režima, solidifikacija je postala važnija od proizvodnje, „svjetska vlada“ je manje od ukrasa na reveru svijeta, radnici su razjedinjeniji nego ikad, ideološka pokrića za regresiju sustava nimalo ne kriju interese partitokracije, privatizira se sve, s izgledima da privatni kapital dobije nadzor nad vodom i zrakom, a prirodi su ozbiljno dozlogrdili planovi njenog bezumnog pokoravanja. Integracijom sustava upravljaju predatori sa zubima od dolara i nafte. Mase danas vrijede manje od smeća koje se reciklira.

Stječe se dojam da izvjesnost katastrofe nikada nije bila veća. Degradiranje svih dijelova sistema uslijed manjini poželjne i poticane proliferacije profita, vidimo kao niz lančanih simptoma bolesti koji najviše limitiraju interese, ciljeve i ideale pojedinaca i grupa koje samo žele živjeti u miru s drugima. Simptome oboljele slobode, a ne kao znakove njenog jačanja, vidimo i kao surealne prizore iz žute štampe o non-stop partyjima, kao perverzne načine trošenja bogatih kojima se zavidi, kao potragu za užicima na način iz Fellinijevog Satyricona u svijetu „nemoralnosti, okrutnosti, prezira i strasti.“, kao katalepsiju otpora podvrgavanju, induciranu nemoralnim ponudama nadarenima i željnima slave po kriterijima međusobnog nadmetanja i konkurentnosti koje određuju bahati i pohlepni profiteri. Sve dok su dio konformističke publike, a ne osvješćeni pojedinci, samosvjesni nedjeljivi dijelovi zajednice, sve dok pristaju biti borci u areni slobodnog tržišta, a ne pojedinci s ambicijama Spartaka, sve dok nejednakost, obespravljenost i zadatu hijerarhiju prihvaćaju kao vječni društveni ugovor, sve dok ne odluče probuditi se i poduzeti akcije na vlastitom oslobođenju smislu zaustavljnja „negacije svijeta vrijednosti“ – u neminovnost katastrofe ne treba sumnjati. Najvažnije je profilaktično suočavanje sa sudbinom koju društvene strukture i hladne institucije hoće namijeniti ljudima, spoznaja uzročnika nedaća i bezizglednog položaja, nedopuštanje ni samosažaljenja ni samookrivljavanja.

Važno je učiti i shvatiti kako vladajuća klasa u dosluhu s državnom birokracijom stvara uvjete i zakone za promišljeno izazvanje osiromašenja na principima neizvjesnosti, bez davanja prostora moralnim obzirima, bez selektivne skrbi za ljude. Najsvježiji sjajan lokalno-hrvatski slučaj je imobiliziranje i financijsko blokiranja građana. Pojedini primjeri ove konkretne društvene regresije prizivaju romane Charlesa Dickensa u kojima su opisivani dužnički zatvori. Zato (i u ovom slučaju) pojedince treba voditi i okupljati jedinstvena nit vodilja borbe protiv podvlašćivanja, baš kao i pojedice u slučaju „Franak“. Stvaranje kreativnih, mobilnih ad hoc grupa za pritisak ima veći efekt nego oslanjanje na istrošene i popustljive interesene grupe kao što su sindikati.

Zaključimo, nedopustivo je gledati propasti u lice nasnifan anestezirajućim plinom za smijanje iz rezervoara industrije zabave.

sbperiskop

Crkva lako može riješiti problem don Delaša, ali to ne želi napraviti

$
0
0

Za početak valja odmah postaviti nekoliko ključnih pitanja.

Je li moguće da jedan svećenik male prigradske splitske župe vuče za nos i drži u šahu, ne samo nadređene u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, nego i u cijeloj Katoličkoj crkvi u Hrvata?

Kako je to don Josip Delaš uspio poniziti instituciju koja evo već dvije tisuće godina uspješno odolijeva svim napadima, kako onim ideološkim i ekonomskim tako i političkim i nacionalnim?

Što se to krije u duhu i tijelu već vremešnog pastira da se sprda sa svim zahtjevima ne samo duhovne, nego i svjetovne vlasti, rugajući se i s jednom i s drugom i to iz Sirobuje, teške splitske periferije – poznate po ilegalnoj gradnji i kroničnom manjku infrastrukture – nastale tokom brze industralizacije najvećeg dalmatinskog grada?

Kako je poznato, don Josip već tjednima prkosi i odlukama i uputama i naputcima i preporukama o okupljanju građana. Jednako ga ne brinu ni one Hrvatske biskupske konferencije, kao i Nacionalnog stožera Civilne zaštite. Uporno ne odustaje od držanja misa u svojoj župi i u odluci je prilično tvrd. Moglo bi se reći i nasilan.

Kad ga je policija prošli tjedan upozorila da to tako neće ići, zagrmio je don Josip žešće od svetog Ilije gromovnika zaprijetivši poniznom policajcu sudom Božjim pa je ovaj.- suočen s najvišom silom – skrušeno gledao u vrh vlastitih cipela. Nakon toga don Josip je dobio prekršajnu prijavu, ali i uredno održavao mise u svojoj crkvi.

Najavio je misu i za Uskrs. I, treba mu se priznati da drži do riječi, jer je i održao. Za to je znala cijela država. Redakcije su poslale svoje novinare da zabilježe inatljivog i opasnog don Josipa koji neodgovornim ponašanjem može zaraziti ne samo sebe, nego i cijelu pastvu (kao što je nedavno bio slučaj u nedalekom Solinu).

Svi su znali za misu. Osim policije. Oni su, tako je to pokušao ispričati ministar Davor Božinović, mislili da se to sve skupa s don Josipom smirilo. Kao što znamo, nije. Dapače, neke su novinarke napadnute, neke su snimateljke dobile šakom po kameri, neki su se ljudi kasnije okupili – zajedno sa svećenikom – i uz navijačke pjesme zajedno pjevali noseći ustaško znakovlje i sve je bilo – točno onako kako ne treba biti.

Splitsko-makarska nadbiskupija se ispričala zbog ponašanja „svog“ svećenika. I ogradila se. Podsjećajući da su to već jednom učinili. I to točno tjedan ranije. Pa se javio i glasnogovornik HBK Zvonimir Ancić koji je na N1 televiziji zavapio da se mediji okrenuo pozitivnim vrijednostima, umjesto da se uporno bave likom i djelom don Josipa.

Kako nemamo odgovore na sva ona pitanja s početka teksta, potražili smo ih kod čovjeka koji ih sigurno zna. Kod Ivice Maštruka, sociologa religije, bivšeg savjetnika za vanjsku politiku u Uredu predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i zadnjeg ambasadora Jugoslavije u Vatikanu.

– Ne drži don Josip cijelu Crkvu u šahu, kako kažete, nego mu se  dozvolilo da se ponaša tako kako se ponaša. Pravo pitanje bi se odnosilo na njegove pretpostavljene unutar crkvenih krugova, prvenstveno nadbiskupa koji ima i pravo i mogućnost da reagira prema kanonskom zakonu. Usprkos tome, on nije napravio ništa, iako se svećenik oglušio na izričite odluke Kongregacije nadležne za bogoštovlje Svete stolice i naredbe nadbiskupa, kao izravno pretpostavljenog. Dakako da je nadbiskup bio u mogućnosti, i još uvijek je, da unutar Crkve poduzme disciplinske mjere – od suspenzije do premještanja u drugu župu. U ovom slučaju temeljni problem je nečinjenje nadređenih – objašnjava Maštruko.

Zašto se Nadbiskupija predvođena Marinom Barišićem tako ponaša?

– Nadbiskupija apelira na svećenika da ih posluša i moli ga da tako dalje ne radi, ali ne žele poduzeti ozbiljne mjere koje im stoje na raspolaganju. Osim molbe, nismo čuli da je on dobio ikakvu sankciju. Očito se radi o konformizmu unutar vodstva Katoličke crkve. Međutim, važno je u svemu ovome što se dogodilo vidjeti i širi politički kontekst, a ne samo unutarcrkveni. Svećenik je za svoje neprihvatljivo nacionalističko ponašanje dijelom dobio potporu samog vodstva Splitsko-makarske nadbiskupije. Dovoljno je vidjeti kakve poruke su se puštale jučer s okupljanja nakon mise. Ne želim ih staviti u izravnu vezu s neposlušnosti prema vodstvu Crkve, ali svakako imaju svoj odraz u načelnom stavu nadležne hijerarhije – kaže Maštruko.

Pitamo ga dalje bi li se problem mogao riješiti u pet minuta, da postoji želja s vrha da se riješi.

– Naravno, kao što su vrlo odlučno riješili u slučaju don Ivana Grubišića i njegovog angažmana – ističe naš sugovornik.

Međutim, dodaje Maštruko, treba imati u vidu i moguću reakciju župljana koji svećenika podržavaju u njegovim stavovima zbog čega je moguć otpor i to ne samo osobni, nego i politički. Radi se o oportunizmu vladajućih u Crkvi, dodaje.

Dalje pitamo kakav je odnos Crkve u Hrvata i pape Franje, spominjući jednu od ciničnih reakcija s društvenih mreža po kojoj se nije don Delaš odmetnuo od pape, nego se papa sa svojim bitno drukčijim stavovima  odmetnuo od ovakve Crkve.

– Svakako je važno spomenuti odnos dijela klera prema sadašnjem papi i neprihvaćanje njegovih stavova, posebno prema manjinama. Papa je izazvao niz problema ne samo među hrvatskim biskupima, nego i puno šire, ali se oni javno ne izražavaju. Znamo za niz sličnih slučajeva – govori Maštruko, uspoređujući reakciju Stožera civilne zaštite Splitsko-dalmatinske s Nadbiskupijom. I jedni i drugi mole don Delaša da prestane, jer da nije u redu to što radi, ali uporno ga izbjegavaju sankcionirati, kaže on

– S druge strane, dubrovački biskup Mate Uzinić šalje sasvim drukčije poruke. Za njega bih rekao da je izvorni, iskreni i ničim opterećeni kršćanin i katolik. Za razliku od spomenutog svećenika ili sisačkog biskupa Vlade Košića, odnosno splitskog nadbiskupa Marina Barišića – zaključuje Maštruko.

forum.tm

Autoritarna ličnost

$
0
0

Pojam autoritarnosti podrazumeva vrstu udvojenog ponašanja, gde susrećemo podaništvo na jednoj, a nasilništvo na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje u društvenoj hijerarhiji. Plastičan i simbolički primer ove vrste ponašanja dao je Teodor Adorno, opisujući takozvani „fenomen položaja bicikliste“ – on se saginje od struka nagore (autoritarna ličnost je ponizna prema jakima i moćnima), a gazi od struka nadole (autoritarna ličnost ponižava slabe i nemoćne). Stoga, socijalnopsihološki promatrano, dominantno prisustvo autoritarne psihostrukture igra značajnu ulogu u izgradnji patoloških društvenih odnosa.

Socijalni psiholog Erih From prvi uvodi pojam autoritarnosti u teorijsku primenu, kada je 30-tih godina XX veka tražio (psihološku/antropološku) „ljudsku osnovu“ fašizma u Nemačkoj. No i pored toga što se otkriva proučavanjem uzroka fašizma, ovaj tip karaktera se može vezati za bilo koji vid nedemokratske ideologije, koja nastupa po principu „Autoritet odozgo, poverenje odozdo!“ U tom pogledu autoritarnost kao karakterni sklop vezuje se za svaki totalitarni ili autoritarni sistem, koji pojedinca apsolutno podređuje kolektivu – partiji, državi, naciji, crkvi, kasarni, korporaciji… U određenom društvenom i vremenskom okviru takav obrazac ponašanja, prenet na polje političkih dešavanja, daje za posledicu pojavu nipodaštavanja značaja pojedinca, a veliča ulogu vođe i njegove „pozvanosti“ da kao „vrhovni autoritet“, u formi jake državne vlasti, određuje interese građana. Pojedinac tu postaje atomizirana jedinka, čestica amorfne mase, čime gubi svojstva vlastitosti i samobitnosti.

Bitnu ulogu u pripremanju pojedinca za prihvatanje ovog oblika ponašanja igra porodica u kojoj se primenjuje autoritarno vaspitanje. Ono podrazumeva takav odgoj dece u kojem se insistira na slepoj poslušnosti deteta u odnosu na zapovesti strogog autoriteta (roditelja, vaspitača, učitelja, nastavnika) i suprotan je demokratskom vaspitanju. U autoritarnoj porodici, koja je strogo hijerarhijski organizovana (stariji zapovedaju – mlađi slušaju), vlada antidemokratska atmosfera i duh netolerancije, a odnosi između roditelja i dece su potpuno neravnopravni – roditelji imaju sva prava, a deca nikakva. To za posledicu ima da kao odrasle osobe ovako odgojena deca (po modelu „ropskih duša“) postaju ljudi pogodni za manipulaciju od strane autoriteta, kojem su izuzetno podložni. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, verskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno obolelim osobama, nekonvencionalnim i slobodoumnim pojedincima, koji odskaču od proste uprosečenosti.

Ključno je sada pitanje – da li je samo porodica odgovorna za nastanak autoritarne ličnosti? Da li se isključivo u ovoj bazičnoj društvenoj jedinici produkuje ovakav karakterni sklop? Odgovor je – NE! Porodica je samo neka vrsta zastupništva celine društvenih odnosa, koje ona reprodukuje u svom umanjenom formatu, te je i njena odgovornost delimična, jer nastupa samo kao instrument, agentura društvenog poretka. Dakle, ona uglavnom oponaša postojeće društvene odnose. Ne sme se zanemariti ni to da im ona može biti i potpuno neprilagođena, u zavisnosti od svesnosti o celini socijalnih tendencija, kao i od potencijalnog moralnog nastrojstva njenih članova.

Antidemokratičnost u porodici, oličenu u podvrgavanju autoritetu i nametanju slepe poslušnosti, u obzir uzima frojdomarksista Vilhelm Rajh, kada u svom delu „Masovna psihologija fašizma“ obrazlaže ulogu oca porodice u oblikovanju podaničkog karaktera deteta. Sagledavajući kapitalistički način proizvodnje kao autoritarnu strukturu (usled hijerarhijske uređenosti na relaciji kapitalista – najamni radnik), Rajh će naznačiti da „isti položaj koji u proizvodnom procesu ima pretpostavljeni spram oca, otac sam zauzima u porodici. I svoj položaj podanika spram vlasti on nanovo stvara u svojoj deci.“ Tim načinom, u dimenziji političkog života, „autoritarna država ima u svakoj porodici oca kao svojeg predstavnika, čime porodica postaje njenim najvrednijim instrumentom moći.“ Sada je uočljivo kako se prenose postojeći, kapitalistički, proizvodni odnosi (široki socijalni nivo) na polje porodičnog vaspitanja (najuži socijalni nivo), čime se reprodukuju i regrutuju lojalni građani autoritarne države, kakva je, u Rajhovom slučaju, ona fašističkog ustrojstva, koja zahteva gvozdenu disciplinu. Socijalne, ideološke i psihološke devijacije nastale u dominantnom načinu reprodukcije tako su izrodile izopačene istorijske pojave u kojima je pojam čoveka opovrgnut u svojoj suštini kroz formiranje „ropske duše“ još u porodici.

Vilhelm Rajh

Na koji način prepoznati autoritarnu ličnost?

Videli smo da autoritarnu ličnost odlikuje antidemokratičnost, kao i podanički odnos spram onih koji su joj nadređeni, a osionost, drskost i mržnja prema slabima i nemoćnima. Na to u kojim se varijablama ospoljava taj antidemokratski i autoritarni karakter ukazao je Teodor Adorno u delu „Autoritarna ličnost“, gradeći nizom psihometrijskih istraživanja i ispitivanja svoju poznatu F skalu (F – fašizam kao najekstremniji izraz antidemokratske ideologije). Zaključio je da su osobe u kojima su snažno izražene autoritarne crte ličnosti zanatno podložnije prihvatanju ideološkog obrasca kakav je fašizam. Adorno je definisao devet varijabli u kojima je prepoznat dotični obrazac ponašanja i antidemokratsko nastrojstvo, što je potvrdio i propratnim tvrdnjama ispitanika, koje pristaju uz ove varijable.

a. Konvencionalizam. Kruto pristajanje uz konvencionalne vrednosti srednje klase (tvrdnja: „Pokornost i poštovanje autoriteta jeste najvažnija vrlina koju dete treba da usvoji“);

b. Autoritarno potčinjavanje. Pokoran, nekritički stav prema idealizovanom autoritetu vlastite grupe (tvrdnja: „Ono što je ovoj zemlji najviše potrebno, više od zakona i političkih programa, jeste nekoliko hrabrih i odanih vođa u koje narod može da ima poverenja“);

c. Autoritarna agresija. Sklonost da se traga za ljudima koji narušavaju konvencionalne vrednosti, kako bi bili osuđeni, odbačeni i kažnjeni (tvrdnja: „Uvreda naše časti uvek treba da bude kažnjena“);

d. Anti-intracepcija. Suprotstavljanje subjektivnom, imaginativnom i milosrdnom; emotivna otupelost (tvrdnja: „Kad osoba ima problema ili briga, za nju je najbolje da o tome ne misli, već da se pozabavi vedrijim stvarima“);

e. Praznoverje i stereotipija. Verovanje u mističke determinante nečije sudbine; sklonost ka mišljenju u okviru krutih kategorija (tvrdnja: „Svako mora da veruje u neke natprirodne sile i njihovoj moći treba u potpunosti da se pokorava“);

f. Moć i „čvrstoća“. Zaokupljenost dimenzijom dominacije-pokornosti, snage-slabosti, vođe-sledbenika; identifikovanje sa moćnim osobama; preterano isticanje snage i čvrstoće (tvrdnja: „Ljudi mogu biti podeljeni u dve različite klase: slabi i jaki“);

g. Destruktivnost i cinizam. Uopšteno neprijateljstvo; ponižavanje ljudskog (tvrdnja: „Kakva god da je ljudska priroda, uvek će biti ratova i sukoba“);

h. Projektivnost. Predubeđenje da se u svetu događaju razuzdane i opasne stvari; projekcija nesvesnih emocionalnih poriva prema spoljašnjosti (tvrdnja: „Većina ljudi ne shvata kako dobrim delom našim životom upravljaju zavere koje su potajno osmislili političari“);

i. Seks. Preterano zanimanje za seksualne nastranosti (tvrdnja: „Homoseksualci nisu ništa drugo do izopačenici i zaslužuju da budu strogo kažnjeni“).

Teodor Adorno

Svojom F skalom Adorno je pokušao da utvrdi „odavatelje“ tendencija koje leže relativno duboko u samoj ličnosti i koje tvore dispoziciju da se spontano (u odgovarajućoj prilici) izraze fašističke ideje ili da se potpadne pod njihov uticaj. Takva ličnost bi zapravo bila validni reprezent političke orijentacije antidemokratskog tipa. To je značilo da je zauzimanje izvesnih (političkih) stavova zavisilo od osobina ličnosti koje neko poseduje. Istraživanje je trebalo da pokaže da je na određenim osobinama ličnosti zasnovana spremnost za prihvatanje antidemokratskih stavova. Od prijemčivosti pojedinca za antidemokratske tendencije zavisi i mogućnost realizacije antidemokratskih ideja, stavova, shvatanja i širenja takve propagande.

Gde smo tu mi?

Poredeći trendove ponašanja autoritarne ličnosti i varijable iz Adornove F skale sa rezultatima istraživanja sprovedenog u maju 2012. godine, među školskom omladinom uzrasta od 12 do 18 godina u deset gradova Srbije, dobijamo izuzetno zabrinjavajuće podatke.

Naime, gledano po ukupnom procentu dece i mladih koji izražavaju netrpeljivost, netolerantnost, isključivost, pa time i antidemokratičnost prema nekoj populaciji, na prvom mestu rang liste su osobe drugačije seksualne orijentacije, prema kojima negativan stav ima 36 odsto ispitanika. Na drugom su ateisti (23,0%), na trećem pripadnici drugih nacionalnosti (21,8%), a slede HIV pozitivne osobe (19,0%) i odlični učenici (18,9%). Negativno su ocenjivani i muškarci koji nisu navijači – 15,3 odsto dece i mladih prema njima ima negativan stav, oni koji misle drugačije od većine (15,2%), polaznici programa nevladinih organizacija (14,5%), osobe sa invaliditetom (14,0%), sugrađani drugačije veroispovesti (11,8%), pripadnici drugih rasa (11,2%), pa čak i žene (10,5%). Organizatori istraživanja bili su Centar za prava deteta, Koalicija za monitoring prava deteta i organizacija Save the children. Ukupan uzorak obuhvaćen istraživanjem bio je 1358 dece.

Istraživanje sličnog tipa sprovedeno je i u Hrvatskoj početkom ove godine od strane Instituta za društvena istraživanja i Friedrich Ebert fondacije. Uzorak je brojao 1500 ispitanika uzrasta od 14 do 27 godina. Naročito visok stepen netrpeljivosti i netolerancije ispitanici su pokazali prema Srbima (samo 7% mladih bi ih želelo za bračnog partnera, a 15% bi ih prihvatilo u svom komšiluku), prema Romima (70% mladih im ne bi dozvolilo da žive u Hrvatskoj), homoseksualcima (40% ih ne bi želelo u susedstvu), a izrazita netolerancija je pokazana i prema Albancima i ostalim Balkancima.

Sagledavajući rezultate istraživanja u Srbiji i Hrvatskoj jasno je da se autoritarni i antidemokratski obrazac snažno ispoljava u obe države, što ih čini jako sličnim u tendencijama sa najgorim mogućim ishodima. Odgajanje autoritarnog naraštaja u socijalnom okruženju gde odavno vlada opterećenost predrasudama, stereotipijama, ksenofobijom i nacionalističkim nabojem, sa sobom ne može doneti ništa dobro. Naročito ako se u vidu ima da se radi o osiromašenim državama, za čije stanje političke elite uvek krivca pronalaze u onom drugom – svetskim moćnicima ili unutrašnjim neprijateljima, protiv kojih treba nastupiti jednistvom, čvrstinom i „čistinom“ nacionalnog bića u koje se ima utopiti svaki pojedinac. U tom pogledu potencijal autoritarne političke kulture dobio je, na nesreću, i svoj podmladak.

pulse

Marko Vučetić: Šansa postoji, ali mi priliku uvijek prokockamo, tako da će kad ovo završi sve biti gore nego što je sada

$
0
0

Profesor filozofije i saborski zastupnik Marko Vučetić prilično je čudna biljka našeg podneblja: otvoreno tumači našu političku stvarnost i ne dopušta da mu strah od odmazde jednog zarobljenog društva oduzme glas angažiranog intelektualca koji ne želi biti sputan konformizmom. Takvi su u Hrvatskoj još uvijek rijetkost pa smo stoga odlučili popričati s Vučetićem pitajući ga kako vidi borbu jedne poludržave protiv poluživog bića. Za one oduševljene novovjekim herojima koji izgledaju kao poluproizvod dobro osmišljene marketinške akcije nemamo dobre vijesti, ali im svejedno toplo preporučamo da pročitaju intervju.

Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije obratio nam se s novinske konferencije kriznog stožera za suzbijanje epidemije. Nije li to sasvim očekivano i uobičajeno u Hrvatskoj, odnosno, nije li realnije bilo pitati zašto nam članovi stožera do sada nisu doveli nekoga iz Crkve, budući da je sekularnost ove države već odavno „rahitična“, kako ste već naveli? Što je, uostalom, uzrok takve rahitičnosti?

Hrvatsku sam u jednoj saborskoj raspravi nazvao poludržavom, ona ne može biti država u punom smislu riječi jer nije dovršena u institucijama, nego se njezin početak i uvjet da uopće bude i opstane – plutajući i nedovršeno – veže uz i za Franju Tuđmana. Franjo Tuđman je biće koje bježi od osobne prošlosti, a to je prošlost nesustavnog obrazovanja, raznih ideoloških fascinacija i nametanja autoriteta. U njegovom osobnom životu vojska je bila proširenje života i ulazak u novi svijet. Poznato je da u vojsci stvarnost nastaje na temelju zapovjednog lanca posluha podređenih i nepropitivanja nadređenih. Tu nema kritičke svijesti, nego nametanja na način oduzimanja bitnosti. Tu uistinu nitko nije bitan, samo se bori da bude na višem stupnju nebitnosti, da ga neki nebitni tzv. časnički čin učini prividno bitnim. Tuđmanova svijest je, dakle, formirana da bude zapovjedna, a samim time i nebitna. Institucije suvremene i demokratske države, naprotiv, ne djeluju na način slušanja volje nekog nebitnošću fasciniranog autoriteta i nebitnošću fasciniranim autoritetima, nego modalitetom zaštite građana, svih građana. Ovo je jedan element naše rahitične demokracije.

Drugi element, koji sam nazvao rahitičnom sekularnošću ove države, proizlazi iz jednog drugog antidemokratskog zapovjednog lanca, a on se naziva crkvena hijerarhija. Crkva nije demokratska institucija, ona komunicira dekretima, a govori o slobodi. To je pompozna sloboda. Crkva govori o skromnosti iz velebnih crkvenih dvora i palača. To je pompozna skromnost.

Zbog povijesnih okolnosti, u hrvatskom društvu je, za vrijeme Jugoslavije, Katolička crkva igrala i ulogu alternativne politike. Ona se suprotstavljala jugoslavenskom socijalizmu. Povijesna ironija je da se sadašnja Republika Hrvatska predstavlja demokratskom državom pozivajući se na antidemokratsku volju Franje Tuđmana i antidemokratsko, hijerarhijsko ustrojstvo Katoličke crkve. Tuđmanova antidemokratska volja i crkveno antidemokratsko ustrojstvo su nas, naime, spasile od jedne druge antidemokracije, one jugoslavenskog tipa?! Iz antidemokracije u antidemokraciju antidemokracijom! Ironija! Samo tu ironiju malo tko razumije, jer da je razumijemo, shvatili bismo da nam država još nije nastala, ona je zarobljena mitom o Tuđmanovoj veličini, baš kao što bismo i shvatili da nemamo Crkvu, nego alternativne političare u „Crkvi“, i da našu crkvenu hijerarhiju treba kristijanizirati. Zato je sasvim razumljivo zašto je Stožer pozvao predstavnika Hrvatske biskupske konferencije da uputi koju duhovnu poruku – zato što su Stožer i Hrvatska biskupska konferencija poluproizvodi koji žele da RH nastavi postojati kao poludržava.

Hrvatska policija na hrvatskim građanima trenira strogoću, dok nedavni primjer daleko mekšeg pristupa prema svećeniku koji je usred pandemije pozivao ljude da svrate na misu, otkriva da nismo u društvu svi jednaki. Vidimo da se i Katolička crkva u Hrvatskoj, baš kao i Država, zatvara unutar nacionalnih granica. Jesu li stoga Država i Crkva, koje bi pojednostavljeno rečeno, trebale biti suprotstavljene,  kod nas već u poodmakloj fazi uvođenja mentaliteta stada među građanima, zajednički nam određujući granice djelovanja i kretanja?

Mi nismo društvo jednakih pred zakonom i ravnopravnih u različitosti, mi smo plemensko društvo zakonitosti morala stada. A svako pleme i svako stado voli granice unutar kojih se  baš to pleme i baš to stado osjeća živo i sito, što je sasvim dovoljno da bude, na razini plemenskog osjećaja, i povijesno bitno. Zatvarati se unutar nacionalnih granica može samo netko tko prezire samu ideju nacije. Oni koji žele hermetizirati hrvatstvo, tom hrvatstvu izrekli su smrtnu presudu. Nacija, a samim time i nacionalna država, danas opstoji samo ukoliko je u stanju komunicirati s ostalim nacijama ili, kada je riječ o državi, s ostalim državama. Religija danas opstoji samo ukoliko je u stanju komunicirati vlastiti religijski sadržaj, vodeći računa o tome da taj sadržaj može postati kulturna i društvena datost među ostalim kulturnim i društvenim datostima, ali nikada ne može i ne smije postati politička datost. Kod nas su se tzv. demokršćanski i desni političari zatvorili u nacionalne granice, a u te granice se, zbog razloga nedovoljne i nedovršene kristijanizacije unutar same Crkve u Hrvata, zatvorila i Crkva. Sad umjesto društva jednakosti i ravnopravnosti, imamo divljanje i demonstraciju nemoći države pred plemenskim mentalitetom.

Zato će se plemenska država obrušiti na žene u Splitu ili žene u Osijeku, privest će ih i sankcionirati bez milosti, a u slučaju plemenskog vrača, koji ljude poziva da ugroze zdravlje kako bi on mogao prakticirati nekršćanske rituale koje predstavlja kao kršćanske, plemenska država će biti blagonaklona. Kaznit će ga samo zbog toga što ih je prokleo i naredio bogu da ih kazni, odmah i sada. No, kako ih taj plemenski bog nije kaznio, nije poslušao naredbu vrača, izdan mu je prekršajni nalog za remećenje javnog reda i mira. Siguran sam da je kažnjen samo zbog toga što je pokazao trenutnu nemoć jednog vrača. Time je on, zapravo, remetio javni red i mir. Proklinjanje nije bilo uspješno, on je neuspješnom magijom uništio svoju reputaciju, a samim time i javni red i mir, jer javnost očekuje uspješnu magiju.

Ovaj slučaj, ali i mnogi drugi slučajevi, pokazali su nam kakva je to društvena i politička stvarnost u kojoj živimo – plemenska, okultna, nepravedna, stvarnost izostanka države i Crkve, stvarnost međuprostora gdje država jest država zato što je identificirana s Crkvom, a Crkva je Crkva zato što je identificirana s državom. Sveti spis te stvarnosti, alkemijska uputa po kojoj je ta stvarnost nastala, dobro je poznat. Taj spis ima četiri plemenska evanđelja ili četiri ugovora. Naravno, riječ je o tzv. Vatikanskim ugovorima. Sve dok su na snazi ova plemenska evanđelja na snazi će i biti rahitična sekularnost, ali i rahitična sakralnost. Pleme to ne vidi, pleme to, iz svoje metafizičke osnove, upravo i želi.

Jeste li vi vjernik? Je li kritika dozvoljena unutar dogmatskog sustava organizirane religije i je li kritičko raspoloženi vjernik opasniji po crkveni establišment od ateista?

Pitanje je li netko vjernik ili nije, nije legitimno pitanje. Naime, vjera pripada osobnom području, osoba koja vjeruje, identificira se s vjerom iznutra. Kada netko kaže da je vjernik, ili da nije vjernik, ne postoji metoda kojom ćemo taj iskaz verificirati. Kako ćemo verificirati da je netko vjernik? Kako ćemo utvrditi da je netko u odnosu s nekim bogom ili božanstvom? To jednostavno nije moguće. Dakle, pitanje je o tome je li netko vjernik, nije legitimno pitanje. Iskaz kojim netko tvrdi da je vjernik, nelegitiman je iskaz.

Ali sama vjera nije nelegitimna, ona je legitimna i to samo kada je primarno nastanjena u nekoj osobi. Takva legitimna vjera ima pravo biti transformirana u neko društvo, ali samo kao segment toga društva, nikada kao cjelina društva; takva legitimna vjera ima pravo biti transformirana u neku kulturu, ali samo kao segment neke kulture, nikada kao cjelina te kulture. Vjera jest komunikacija čovjeka i nekog boga, pa onda i vjerom motivirana kultura treba biti komunikacija te kulture s ostalim kulturama. Isto vrijedi i kada je riječ o društvu.

Nelegitimna vjera želi ovladati kulturom, društvom, politikom i državom. Tu nema komunikacije, nego sukoba, obračunavanja, razračunavanja, uništavanja i pokoravanja. Takvi aktivno rade protiv društva, kulture, države, čovjeka, ali i same vjere. Naime, prijeti opasnost da netko pomisli da ono što takvi rade uistinu jest vjera, a ne negacija vjere, pa da se, želeći se obraniti od njihovih mahnitanja, počinju boriti protiv vjere.

Uporno i ustrajno se zalažem za slobodno i nenasilno društvo, jer nasilje i jest uvijek oduzimanje slobode, a u takvom društvu mora biti zajamčena sloboda vjeroispovijesti i sloboda da se vjera transformira u kulturu i društvo, kao dio kulture i društva. Ovo ne razumije tzv. crkveni establišment, zato što ni on ne razumije što vjera jest. Njemu je, kao establišmentu, vjera oružje za ostvarivanje nasilja nad nekim društvom, nad nekom kulturom i nad nekom državom. Takvi ne podnose slobodu i razum, a bez snage razuma i bazične slobode, nema kritičnosti, ali ni čovjeka. Kada se religija organizira primarno kao dogmatski sustav u funkciji podržavanja ekspanzionističkih težnji establišmenta, svi su u opasnosti. Vjernika koji ima kritički stav, ovakav ekspanzionistički, pompozni establišment smatra ateistom. Tim bolje.

Postoji, s druge strane, i dogmatski pristup prema Domovini koji nije dozvoljeno preispitivati. Iz takvog stava proizlazi poziv na zajedništvo, koji ne dozvoljava nikakvu različitost. Kako vi shvaćate zajedništvo?

Zajedništvo bez ravnopravnosti različitih nije zajedništvo, nego nasilje. Svaki dogmatski pristup počiva na metafizici. Nama je dogmatizam odredio da ne živimo u državi i domovini, nego da živimo u Državi i Domovini. Time nam je uskraćena mogućnost da živimo u prostorno-vremenskoj dimenziji javnog života kojeg jamči država. Budući da nam je oduzeta mogućnost stvaranja istinskog, realnog sjećanja na javni život u prostornosti i vremenitosti države i domovine, prisiljeni smo živjeti o otporu prema metafizičko-nadvremenitoj fantaziji Države i Domovine. Zajedništvo se ne ostvaruje dokidanjem pojedinaca, zajedništvo je sekundarna, izvedena stvarnost, pojedinac je primaran. Kada se negira pojedinac, kada se netko okuplja protiv prava nekih pojedinaca ili manjinskih grupa, onda nije riječ o zajedništvu, nego o hordi. Zajedništvo je zapravo ukupnost naših nastojanja da opstane zajednica koja se sastoji od različitih pojedinaca. Ja nemam problema s vlastitim životom, ostvarujem se kao pojedinac, ali imam problem sa zajedništvom i javnim životom, jer ne postoji zajednica koja skrbi o ravnopravnosti različitih.

Ponovno smo u ratu, kažu, ovaj put protiv virusa. Hrvatska je u stalnom ratu protiv nekoga ili nečega, i svaki novi rat slavi se više od prethodnog. Hoćemo li ikada izaći iz ratnog stanja?

Nećemo, jer bi tada vidjeli da smo u svim ratovima bili gubitnici. Pobjednik i pobjednici u ratu su oni koji više ne ratuju. Samo gubitnici stalno ratuju. Kada i ako jednom razvijemo svijest pobjednika, a ona se prepoznaje u mirotvorstvu i razvoju, a ne sjećanju na rat kako bi se održavalo stalno ratno stanje, nužno bi nam uslijedio susret sa samima sobom. Tada ćemo susresti kreaturu koja je podržavala heroiziranje ratnih zločinaca, kreaturu koja je dopustila društvenu nepravdu i razaranje socijalne države, kreaturu koja je vlastitu slobodu i državni suverenitet žrtvovala kako bi opstali pljačkaški mitovi i pljačkaši  kojima su mitovi omogućili pljačku. Samo najhrabriji mogu podnijeti istinu koju susreću u miru. Kukavice ratuju, tako stvaraju lažna sjećanja na hrabre sebe.

Nakon izbijanja pandemije, malo tko na izbjeglice i migrante gleda kao najveću opasnost po „naš način života“. Jučer su nam neprijatelji bili živa bića, danas biće koji se nalazi između živog i neživog. Hrvatska se, ipak, najviše boji mrtvih ljudi i država. Čini se da se fizički i mentalni prostor naše izolacije sve više sužava sa svakim novim neprijateljem na vidiku. Je li strah najbolji prijatelj Države i je li život u stalnom strahu od Drugoga zapravo naš način života?

Eh, da. Ova pandemija razgolitila je metafizičku strukturu naših strahova. Mi se ponajprije bojimo duhova mrtvih ljudi i prošlih država, a onda i živih ljudi, kao što su migranti i nacionalne manjine, koji nam, znamo to mi, zavide zbog geostrateške pozicije, a naša geografija je takva i tolika da iziskuje dobro povećalo za svakoga tko nas na geografskoj karti želi pronaći. No, mi smo, mitska vijest nam to kaže, izabrani narod, najbolji vojnici, Napoleon je to rekao, mi smo predziđe kršćanstva i sve ono što je Domazetu-Loši palo na pamet od kada se oslobodio zubobolje. Migranti, koji se nisu ni htjeli zadržati u Hrvatskoj, postali su nam, samo čudnim putovima mrtvog uma znanoj logici, istinski neprijatelji. Umalo nismo izgradili fortifikacijski sustav na granici i proglasili opću mobilizaciju. Branimo Državu, opet.

No, onda nas je zahvatila pandemija i to od bića koje nam je najsličnije, od bića koje se nalazi na granici živog i neživog. Baš kao i svaki pravi, mitski Hrvat, u zajedništvu s ostalim Hrvaticama i Hrvatima i ljubavi prema Domovini. Eto, pandemija nam je, temeljem sličnosti, pokazala koja je naša istinska granica – granica bića koje je živo i neživo, jedva. Mi smo, zapravo jedan nesretan narod, potonuo u strahovima i nemogućnosti da živi u suvremenosti. Suvremenost je samo život i procesualnost života, a kako ćemo mi i kamo ćemo mi bez neživog? Država strahova nije stil života, to je grobna raka propuštenog ili neostvarenog života.

Mnogi smatraju da bi iz ove krize trebalo izvući pouke i da ćemo kao društvo i pojedinci postati daleko bolji nego što smo bili. Možemo li računati na to, nakon što je razoren sustav socijalne, zdravstvene i radničke zaštite? Smatrate li da će pojedinci i društvo zaista postati bolji nakon pandemije?

Neće, postat ćemo gori. Sada smo najbolji. Otupio je nacionalizam, oslobađa se solidarnost, ne fantaziramo o Udbi, ne proganjamo migrante. Čak je i Stožer, za naše prilike prilično dugo, uspio djelovati kao stručno i operativno tijelo. Sada sve više postaje tijelo u funkciji Države, Crkve i jedne specifične politike nastanjene u jednoj posebnoj stranci – HDZ-u. Ako uzmemo u obzir da nas ovaj Stožer, potpuno ideološki i politički jednoobrazan, brani od smrti i da nam on kreira budući život, mogu samo reći: sve će biti gore. Šansa postoji, ali mi tu šansu ili prokockamo ili naknadno, što se vidi po tzv. trećim opcijama u političkom životu, shvatimo da smo u prevarantima i neslobodnim bićima vidjeli nadu i slobodu.

forum.tm


Najveći privatni finansijer je Bill Gates: Možemo li vjerovati Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji?

$
0
0
Može li se verovati organizaciji koja je deo UN, a koju ne finansiraju države članice, nego uglavnom privatne farmaceutske korporacije i bogati pojedinci?
Tedros Adhanom
Tedros Adhanom

Najuticajnija organizacija sa nominalnom odgovornošću za globalne zdravstvene i epidemijske probleme je Svetska zdravstvena organizacija Ujedinjenih nacija (SZO) sa sedištem u Ženevi. Ono što malobrojni ljudi znaju su aktuelni mehanizmi njene političke kontrole, šokantni sukobi interesa, korupcija i nedostatak transparentnosti koji prožimaju agenciju koja bi trebalo da bude nepristrasni vodič u izlasku iz aktuelne pandemije virusa COVID-19. Tekst koji je pred vama sadržaće samo jedan deo onoga što je izašlo na videlo.

OBJAVA PANDEMIJE?

Tridesetog januara je Tedros Adhanom, generalni direktor SZO, proglasio Javnozdravstveno vanredno stanje od međunarodnog značaja (Public Health Emergency of International Concern – PHIEC). To je došlo samo dva dana nakon što se Tedros u Pekingu sreo sa kineskim predsednikom Sijem Đinpingom da bi razgovarao o dramatičnom skoku teških slučajeva novog koronavirusa u Vuhanu i okolini koji je dostigao dramatične razmere.

Najavljujući proglašenje PHIEC, Tedros je pohvalio kineske karantinske mere, koje su inače veoma kontroverzne u krugovima specijalista za javno zdravlje, i koje nikada u moderno vreme nisu ni pokušane da se primene na čitave gradove, a kamoli na cele države. U isto vreme, Tedros je, zanimljivo, kritikovao druge zemlje koje su nameravale da blokiraju letove za Kinu kako bi obuzdale tu čudnu novu bolest, što je dovelo do optužbi da je neopravdano branio Kinu.

Prva tri slučaja su zvanično prijavljena u Vuhanu 27. decembra 2019. godine, pun mesec ranije. Svi slučajevi su dijagnostikovani kao upala pluća uzrokovana “novom” formom SARS koronavirusa. Važno je napomenuti da je najveće kretanje ljudi u godini, kineska lunarna Nova godina i Prolećni festival, tokom koje nekih 400 miliona ljudi putuje po zemlji, bilo između 17. januara i osmog februara. Dvadeset trećeg januara, u dva sata posle ponoći, dva dana pre zvaničnog početka novogodišnje proslave, vlasti u Vuhanu su objavile karantin bez presedana za ceo grad od 11 miliona ljudi, koji stupa na snagu u 10 sati pre podne istog dana. Do tada su stotine hiljada ljudi, ako ne i milioni, pobegli iz grada u panici kako bi izbegli karantin.

Do trenutka kada je SZO objavila PHIEC, izgubljene su dragocene nedelje u suzbijanju bolesti. Pa ipak, Tedros je pohvalio kineske mere “bez presedana” i kritikovao druge zemlje zbog “stigmatizacije” Kine u formi ograničavanja putovanja. Povodom širenja COVID-19 u Vuhanu i nedoumice zašto ono nije označeno kao pandemija, portparol SZO, Tarik Jašarević, je rekao: “Ne postoji zvanična kategorija (za pandemiju)… SZO ne koristi stari sistem sa šest faza- koji se sastoji od faze jedan (nema izveštaja o životinjskom gripu koji izaziva infekciju kod ljudi), do faze šest (pandemija) – sa kojom su neki ljudi upoznati tokom H1N1 epidemije 2009.”

Nakon toga, sasvim neočekivano, 11. marta, Tedros Adhanom najavljuje po prvi put da SZO novu bolest izazvanu koronavirusom, sada preimenovanu u COVID-19, naziva “globalnom pandemijom”. U tom trenutku SZO navodi da ima 118 hiljada slučajeva u 114 zemalja, sa 4.291 umrlih.

LAŽNA PANDEMIJA H1N1

SZO je odlučila da prestane da koristi termin pandemija zbog fijaska i skandala iz 2009. godine kada je proglasila lažnu globalnu pandemiju H1N1 “svinjskog gripa”. Razlog je pokazatelj endemske korupcije kojoj je sklona SZO. Samo nekoliko nedelja pre nego što su se 2009. pojavili prvi izveštaji o meksičkom detetu zaraženom novim H1N1 virusom “svinjskog gripa”, SZO je na diskretan način izmenila tradicionalnu definiciju pandemije. Od tog trenutka više nije bilo potrebno da određena bolest bude ekstremno rasprostranjena u mnogo zemalja, ekstremno smrtonosna i opasna po zdravlje. Potrebno je bilo samo da bude široko rasprostranjena, poput sezonskog gripa, da bi “eksperti” SZO proglasili pandemiju. Simptomi H1N1 su bili isti kao kod jače prehlade.

Kada je tadašnji generalni direktor SZO, dr Margaret Čen, hitno proglasila fazu šest globalne pandemije, to je bio okidač za nacionalne vanredne zdravstvene programe koji su podrazumevali nabavke vakcina za H1N1, vredne više milijardi dolara. Na kraju sezone 2009. se ispostavilo da je smrtnost od H1N1 neznatna u odnosu na smrtnost od običnog sezonskog gripa. Tada je predsedavajući Parlamentarne skupštine Saveta Evrope bio dr Volfgang Vodarg, specijalista pulmolog. On je 2009. zatražio istragu povodom konflikta interesa vezanih za reakciju EU na pandemiju svinjskog gripa. Holandski parlament je takođe otkrio da je profesor Albert Osterhaus sa Univerziteta Erazmus, osoba koja je bila u centru pažnje zbog svetske pandemije svinjskog gripa H1N1 iz 2009. godine kao ključni savetnik SZO u vezi gripa, bio u poziciji da lično profitira od prodaje vakcina navodno namnjenjnih za H1N1 u iznosu od nekoliko milijardi evra.

I mnogi drugi naučni eksperti SZO, koji su savetovali dr Margaret Čen da proglasi pandemiju, primali su novac direktno ili indirektno od velikih kompanija proizvođača vakcina. uključujući GlaksoSmitKlajn (GlaxoSmithKline – GSK), Novartis i druge glavne proizvođače vakcina. Pandemija proglašena od SZO je bila lažna. Sezona 2009/2010. je imala samo blago prisustvo sezonskog gripa u odnosu na prosečna zabeležena stanja. Farmaceutski giganti su inkasirali milijarde u toj prevari.

Tek nakon skandala sa lažnom pandemijom iz 2009. godine SZO je prestala da koristi šestofaznu pandemiju i opredelila se za potpuno nejasan i zbunjujući izraz PHIEC. Ali sada su Tedros i SZO samovoljno odlučili da ponovo uvedu termin pandemija, istovremeno priznajući da još uvek rade na novoj definiciji tog pojma. Izraz pandemija je jači okidač straha od izraza PHIEC.

SUKOB INTERESA

Uprkos velikim skandalima iz 2009/2010. koji su povezivali farmaceutsku industriju sa SZO, današnja SZO, pod vođstvom Tedrosa, nije učinila gotovo ništa da iskoreni korupciju i sukob interesa. Sadašnja Naučno-savetodavna grupa eksperata SZO (Scientific Advisory Group of Experts – SAGE) je puna članova koji primaju “značajne finansijske” donacije od velikih proizvođača vakcina, Fondacije Bila i Melinde Gejts ili Velkam trasta (Wellcome Trust).

U najnovijem biltenu SZO, od 15 članova, najmanje osmoro je prijavilo direktan interes ili potencijalni konflikt interesa. U gotovo svakom od ovih osam slučajeva značajan finansijski faktor predstavljaju Fondacija Bila i Melinde Gejts, Merk i partneri (MSD), Gavi, vakcinaška alijansa (vakcinaška grupa finansirana od strane Gejtsa), BMGF globalni zdravstveni naučno-savetoavni odbor, Fajzer, Novovaks, GSK, Novartis, Gilead, i drugi vodeći igrači na tržištu farmaceutskih vakcina. Toliko o nezavisnoj naučnoj objektivnosti SZO.

Činjenica da mnogi od članova SAGE imaju finansijske veze sa Gejts fondacijom kazuje mnogo toga, premda to nije iznenađujuće. Danas većinu finansija za SZO ne obezbeđuju članice UN, već takozvano “javno-privatno partnerstvo” u kojem dominiraju privatne kompanije za proizvodnju vakcina, koje su deo grupe Bil Gejtsovih sponzorskih entiteta.

Bil i Melinda Gejts
© EMMANUEL DUNAND/AFP/Getty Images
Bil i Melinda Gejts tokom godišnjeg obraćanja javnosti 2015. godine

U poslednjem dostupnom finansijskom izveštaju SZO, od 31. decembra 2017. godine, malo više od polovine iznosa budžeta SZO od preko dve milijarde dolara, su uplate privatnih donatora ili spoljašnjih agencija kao što su Svetska banka ili EU. Daleko najveći privatni ili nevladini finansijeri SZO su Fondacija Bila i Melinde Gejts, zajedno sa vakcinaškom alijansom Gavi, koju takođe finansiraju Gejtsovi, kao i Globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, takođe iniciran od strane Bila Gejtsa. Ova tri fonda su uplatila više od 474 miliona dolara u budžet SZO.

Samo Fondacija Bila i Melinde Gejts je uplatila neverovatnih 324,654,317 dolara. Poređenja radi, najveći državni donator SZO, vlada SAD, je uplatila 401 milion.

Među ostalim privatnim donatorima nalazimo vodeće svetske proizvođače vakcina i lekova uključujući Giliad Sajensis (koji trenutno pokušava da progura svoj lek za COVID-19), GlaksoSmitKlajn, Hofman la Roš, Sanofi Paster, Merk Šarp i Dom Čibrej i Bajer. Proizvođači lekova su dali desetine miliona dolara SZO u 2017. Ova podrška privatne pro-vakcinaške industrije agendi SZO putem Gejts fondacije i farmaceutske industrije je više od tek prostog sukoba interesa. To je de fakto uzurpacija jedne agencije UN koja je odgovorna za koordinaciju svetskog odgovora na izazove epidemija i bolesti. Štaviše, Gejts fondacija, koja je najveća na svetu sa 50 milijardi dolara kapitala, investira svoje od poreza izuzete dolare u iste te proizvođače vakcina, poput Merka, Novartisa, Fajzera, GSK-a.

S obzirom na ovakvu pozadinu ne treba da čudi da je etiopski političar, Tedros Adhanom, postao direktor SZO 2017. Tedros je prvi direktor SZO koji nije doktor medicine, uprkos njegovom insistiranju na korišćenju doktorske titule. Njegov doktorat iz oblasti filozofije zdravlja zajednice tiče se “istraživanja o uticaju brana na prenošenje malarije u regionu Tigraj u Etiopiji”. Tedros, koji je do 2016. godine bio etiopski ministar spoljnih poslova, upoznao je Bila Gejtsa kada je bio ministar zdravlja Etiopije i kada je postao predsednik upravnog odbora Globalnog fonda za borbu protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i malarije, povezanog sa Gejtsom.

Pod Tedrosovim rukovodstvom, zloglasna korupcija i konflikti interesa u SZO su nastavljeni, čak su i porasli. Prema nedavnom izveštaju Australijskog informacionog javnog servisa, u 2018. i 2019. pod Tedrosovim rukovodstvom Program za zdravstvena vanredna stanja SZO (inače zadužen za globalni odgovor na pandemiju virusa COVID-19) biva označen kao visoko rizičan, uz konstataciju da “neuspeh u adekvatnom finasiranju programa i operacija u vanrednim okolnostima rizikuje da rezultati na nacionalnom nivou budu neadekvatni”.

Izveštaj australijskog javnog servisa takođe navodi da je primetno “povećanje optužbi za unutrašnju korupciju u celoj organizaciji, pri čemu je otkriveno više šema za pronevere velikih suma novca od ovog međunarodnog organa“. Nimalo ohrabrujuće.

Početkom marta, Univerzitet Oksford prestao je da koristi podatke o COVID-19 dobijene od SZO, zbog ponovljenih grešaka i nepouzdanosti koje je SZO odbila da ispravi. Protokoli SZO za testiranje na COVID-19 su od strane različitih zemalja, uključujući i Finsku, navedeni kao primer nepouzdanosti zbog lažno-pozitivnih testova i drugih defekata. To je SZO na koju se sada oslanjamo da nas vodi kroz najgoru zdravstvenu krizu u proteklih 100 godina.

Prevod: Ivan Lukić/Novi Standard

F. Vilijam Engdal je savetnik za strateške rizike i predavač. Diplomirani je politikolog sa Univerziteta Prinston i autor više bestselera o nafti i geopolitici

sott

Miljenko Jergović: Donacija bolnici u Mostaru najbolja je mjera protiv epidemije u Hrvatskoj

$
0
0

Važan tekst objavio je Dragan Markovina u svojoj redovnoj rubrici na portalu Telegram. Povod je dodjela 43 milijuna kuna pomoći Republike Hrvatske (40 milijuna Ministarstva zdravstva i 3 milijuna Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH) bolnici u Mostaru, uz sljedeće Vladino obrazloženje: “Novac će doznačiti sukcesivno Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar u svrhu suzbijanja Covid-19 za podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala.” Povjesničar kojeg je zbog moralno-političke nepodobnosti potjeralo s posla na Splitskom sveučilištu i donedavni predsjednik izvanparlamentarne Nove ljevice, jedan od darovitijih hrvatskih pisaca i publicista (dobitnik Nagrade Mirko Kovač, za debitantsko djelo), neomiljen u desnim i klerikalnim režimskim glasilima, na HRT-u i naokolo, napisao je da ne vidi nikakav problem u tome da Republika Hrvatska financira mostarsku bolnicu, napomenuvši i nešto što u Hrvatskoj ovih dana ama baš nitko ne voli čuti, a to je da ta bolnica nije izgrađena ni hrvatskim, ni hercegbosanskim novcima, nego novcima samodoprinosa građana Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.
Markovina je svojim stavom izazvao sablazan bez presedana, otprilike kao da je objavio da ima redovite seksualne odnose s petoprstim ljuskavcem (manis pentadactyla), simpatičnom kineskom zvjerčicom za koju je bilo govora da je ljudskoj vrsti posredovala covid-19. Njegov tekst je, naime, izašao usred kampanje zgražavanja, te prenemažućeg kukanja i proklinjanja, koja se iz lijevih i lijevo-liberalnih vrela i izvora širila po ono malo nezavisnih i lijevih medija, te, vrlo obilno, po društvenim mrežama, i u kojoj kampanji, posve očekivano, nije bilo disonantnih tonova. Ovom je kroničaru to važno napominjati, jer mu je tek Markovinin jasno izrečen stav mogao biti povod da o ovome i sam nešto kaže. Inače bi šutio na lijevo prenemažuće kukanje i proklinjanje, onako kako šuti i na desno prenemažuće kukanje i proklinjanje. Pojedinačne reakcije na kolektivno histeriziranje u Hrvatskoj odavno već nemaju smisla. Međutim, nije dobro prešutjeti kada se netko odmetne od stada.

Postoje formalni razlozi zbog kojih Hrvatska treba financirati bolnice u Bosni i Hercegovini. Markovina se zadržava na jednom: Hrvatska je Hrvatima u susjednoj zemlji – premda i ne samo Hrvatima – udijelila svoje državljanstvo, i onda je racionalno da vodi računa o tome da oni svoje zdravstvene probleme rješavaju kod kuće, a ne, recimo, u Splitu ili Zagrebu. Istina, i da nije toga, a bilo bi bolje i za Republiku Hrvatsku i za Hrvate u Bosni i Hercegovini da nikad nije postojala ova vrsta automatizma, i tada bi postojali razlozi za brigu oko toga hoće li ljudi iz Bosne i Hercegovine masovno dolaziti u Hrvatsku da se liječe, ili će se liječiti kod kuće. A postojali bi, i mimo svih nacionalističkih fantazija, i razlozi za specifičan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji, da je sreće, ne bi trebali biti ništa drukčiji od onih za brigu Kraljevine Švedske prema Šveđanima u Finskoj, ili Njemačke za brigu prema Nijemcima na jugu Danske…

Kada Ranko Ostojić udara po Plenkovićevoj Vladi, jer je ona dodijelila 43 milijuna kuna mostarskoj bolnici, on se služi argumentima koji su, zapravo, tipični za sve nacionaliste, od Hrvoja Zekanovića do Donalda Trumpa, i od AfD-a do Željke Markić. Čim država dodijeli novce nekom Srpskom narodnom vijeću Milorada Pupovca, oni se sjete potrebite hrvatske sirotinje, socijalnih slučajeva među braniteljima, poštenih bijelih Amerikanaca koji žive u predgrađima, dok im meksički ilegalci ugrožavaju radna mjesta, njemačke sirotinje koju ugrožavaju sirijski doseljenici, skupa s domaćim Turcima… Ranko Ostojić tako na svojoj službenoj Facebook stranici objavljuje, jednu ispod druge, fotografije iz potresom oštećene bolnice u Zagrebu (istina, ne kaže koje) i sliku velelepne, bijele socijalističke mostarske bolnice, snimljene za sunčana dana, sugerirajući time baš isto ono što bi sugerirao svaki zaošijani zapadni desničar i fašist, svaki nacionalist i bijeli suprematist od Triglava do Đevđelije, i od San Francisca pa na istok, sve do Vladivostoka.

I još nešto vrijedi pridometnuti o Ostojiću: bivši socijaldemokratski policajministar nimalo nije rječit, pače šuti kao da mu je grlo olovom zaliveno, kada je riječ o svakodnevnoj suspenziji građanskih prava u Hrvatskoj i o tome da u njegovom rodnom gradu, pored njegove policije, najavljuju i slobodno održavaju ilegalne vjerske manifestacije, čime se brišu i posljednji tragovi Hrvatske kao sekularne države u kojoj je nevjerujućim dopušteno isto što i vjerujućim. Ostojiću ne smeta to što su nevjerujući u kućnom pritvoru, dok je vjerujućim dopušteno da održavaju legalne ili ilegalne vjerske obrede.

I naravno da nije problem u Ranku Ostojiću, niti je problem u romoru još ponekog opozicijskog saborskog zastupnika koji se voli baviti prilikama u Bosni i Hercegovini, nego je problem u onome inače sasvim pristojnom građanskom svijetu, koji smo upoznavali još po onim davnim demonstracijama za povratak imena Trgu žrtava fašizma, koji je bio uvijek blizu svake antifašističke i ljudskopravne građanske inicijative i koji je s određenim dostojanstvom umio uvijek biti na gubitničkoj strani pri svim promjenama vlasti u Hrvatskoj, a koji na 43 milijuna kuna mostarskoj bolnici reagira na jednak način kao Ranko Ostojić. Problem je kada takvi ljudi prestanu biti manjinci i gubitnici, i najednom se nađu na strani bešćutne i vječno krvožedne većine. Jer, nacionalisti su uvijek u vrećini, pa bili oni hrvatski etnonacionalisti, koji krvlju i podrijetlom dokazuju svoju pripadnost, ili bili nacionalisti ostojićevskog tipa, koji istina ne gledaju je li netko tu podrijetlom Srbin ili Bošnjak, dok god pripada njihovoj političkoj opciji.

Nešto je dobro i pravedno u načinu na koji covid-19 tretira svijet. Epidemija, naime, nimalo ne drži do državnih granica, tako da je svaki oblik nacionalizma, zekanovićevski kao i ostojićevski, pred covidom-19 suštinski nemoćan. To što je Hercegovačko neretvanska županija (ili kanton, budući da se županije u ovoj zemlji nazivaju i kantonima) trenutno najpogođenija epidemijom, ljudi u Dalmaciji i u Splitu, gdje živi Ranko Ostojić i odakle harangira protiv mostarske bolnice, tiče se, bez obzira na svu zatvorenost državnih granica, barem onoliko, ili još malo više, koliko i broj zaraženih u Zagrebu. S epidemiološke tačke gledišta stanje u Čitluku i Mostaru Splita bi se podjednako, ili više, trebalo ticati kao i stanje u Zagrebu. Jer dok god je bolesnih u Čitluku, neće se biti zdravo u Splitu. I ta je matematika strašno poštena i ispravna. Utješna kao kuga, koja mori sve i kojoj je uvijek bliži prvi susjed od onog koji je preko svijeta.
Nacionalisti, svejedno koje vrste, nikako ne mogu shvatiti, ili se prave ludi pa ne shvaćaju logiku dobročinstva. Nije Hrvatska u obavezi da da 43 milijuna kuna mostarskoj bolnici da se izbori s covidom-19 zato što Hrvatska ima 43 milijuna kuna viška. Nitko nema 43 milijuna viška, pa ih tako nema ni Hrvatska, koja je sa svakim novim danom epidemije sve siromašnija. Ali dobročinstvo ne nastaje od viškova, ne daju ni oni najbogatiji zato što imaju previše, nego dobročinstvo nastaje od čovječnosti. A onda i od golih ljudskih interesa, koji imaju podrijetlo u čovječnosti.

Vidio sam i da je netko negdje upitao: a zašto Mostaru, zašto ne Sarajevu? Naravno, bilo bi lijepo da Hrvatska pomaže bolnice i u Sarajevu, i u Banjoj Luci – koja je, uzgred rečeno – Zagrebu i najbliža, ali za Mostar, pored onoga formalnog, na početku spomenutog argumenta koji se tiče brige za Hrvate u Bosni i Hercegovini, postoji i još jedan, koji bi svakako išao na ruku antinacionalistima, ako takvih u ovoj priči ima: Mostar je, stjecajem okolnosti, uz Brčko jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojem danas u značajnijem broju žive pripadnici različitih naroda. U Mostaru su to Hrvati i Bošnjaci, dok su Srbi, uglavnom, u progonstvu.

Dragan Markovina ovom je prilikom učinio nešto što se malo tko na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni danas odvaži činiti. Time što im nije prešutio, odbio je da se zaštiti imunitetom krda.

jergovic

Otvoreno pismo Predsjedniku Gradskog vijeća Striboru Valenti: Prijedlog za promjenom termina i načina održavanja sjednice Gradskog vijeća

$
0
0

Izvanrednu situaciju nastalu zbog koronavirusa zloupotrijebili ste za onemogućavanje oporbenog djelovanja i gušenje demokracije u Gradskom vijeću. Bit demokracije je u poštivanju zakona i propisanih procedura. Sjednicu Gradskog vijeća sazvali ste suprotno Zakonu o lokalnoj i regionalnoj samoupravi, Statutu Grada, Poslovniku Gradskog vijeća, ali i suprotno uputi Ministarstva uprave o održavanju sjednica Gradskog vijeća za vrijeme trajanja izvanredne situacije. Kršenje upute ministarstva očituje se u tome što ste na dnevni red sjednice uvrstili i točke koje ne zahtijevaju žurno donošenje odluka. Sjednicu ste sazvali bez konzultiranja s nama i bez našeg pristanka da se sjednica održi na ovakav autokratski način.

Planiranim održavanjem sjednice putem elektroničke pošte oporbenim vijećnicama i vijećnicima onemogućili ste provedbu rasprave i postavljanje pitanja gradonačelniku prije odlučivanja o predloženim točkama dnevnog reda. Usvajanje odluka bez prethodne rasprave izraz je krajnjeg nemara i neodgovornosti prema javnim interesima grada i građana. Za nas je ovakav način održavanja sjednice i donošenja odluka apsolutno neprihvatljiv i stoga odbijamo sudjelovati u sjednici Gradskog vijeća zakazanoj za 17. travnja. Mi, kao istinska oporba, ne možemo pristati na vaš pokušaj da političkim siledžijstvom suspendirate demokraciju u Slavonskom Brodu.

U skandaloznoj uputi koju ste nam poslali naveli ste čak i kako bismo pitanja za aktualni sat trebali dostaviti na predviđenom obrascu kako bi se “stručnim službama omogućila žurna i kvalitetnija obrada pitanja“. Odgovaranje na postavljena vijećnička pitana obveza je gradonačelnika, a ne zaposlenika Gradske uprave. Ovakvo postupanje izraz je očite panike gradske vlasti zbog neugodnih pitanja koja smo postavljale na sjednicama Gradskog vijeća. Zar vam nije bilo dovoljno što ste, kao Predsjednik Gradskog vijeća, na dosadašnjim sjednicama, dopustili gradonačelniku da izbjegava dati konkretne odgovore na naša konkretno postavljena pitanja? Aktualni sat zbog toga je postao besmislen.

Javno predlažemo promjenu termina održavanja sjednice i načina održavanja sjednice. Sjednicu treba odgoditi za 24. travnja i održati je videokonferencijskim putem kao što je to učinjeno u nizu hrvatskih gradova. Udruga gradova za sve svoje članove osigurala je besplatnu videokonferencijsku infrastrukturu. Ne postoje nikakve zapreke za održavanjem videokonferencijske sjednice Gradskog vijeća.

Sjednicu treba odgoditi iz još dva razloga. Prvi razlog je dogovor termina održavanja videokonferencijske sjednice s Udrugom gradova i prethodno testiranje probnog kanala. Drugi razlog za odgodu sjednice je dopuna dnevnog reda s novim točkama.

Predložene gradske mjere za pomoć gospodarstvu su selektivne i nedovoljne. Drugi gradovi svojim poduzetnicima i obrtnicima pružaju puno veću pomoć. Gradskim mjerama potpuno se zaboravilo na Đuro Đaković Grupu koja se nalazi u teškoj situaciji.  Naši prijedlozi su: oslobađanje od obveze plaćanja komunalne naknade i odvoza otpada za sve poduzetnike i obrtnike za vrijeme trajanja izvanredne situacije, osnivanje gradskog fonda za bespovratnu pomoć poduzetnicima i obrtnicima, obustava plaćanja spomeničke rente u skladu s odredbama Odluke Ministarstva kulture te potpuno ukidanje gradskog prireza porezu na dohodak.

Podržavamo ukidanje vijećničkih naknada, ali ta mjera štednje je također nedovoljna. Naši prijedlozi su: ukidanje financiranja političkih stranaka i nezavisnih vijećnika i vijećnica zastupljenih u Gradskom vijeću, ukidanje naknada članovima upravnih vijeća gradskih ustanova, ukidanje naknada članovima nadzornih odbora gradskih trgovačkih društava te smanjenje plaća gradonačelniku, gradonačelnikovim zamjenicima i gradskim pročelnicima za 20%.

Pored ovih mjera potrebno je pripremiti rebalans gradskog proračuna i zaustaviti realizaciju populističkih predizbornih projekata poput izgradnje i rekonstrukcije autobusnog kolodvora, izgradnje novih mjesnih domova i besmislene dogradnje dotrajalog Stadiona kraj Save. Nogometni stadion, autobusni kolodvor i gradski stanovi moraju se graditi iz drugih izvora financiranja. Osijek je najbolji dokaz da je to moguće.

S poštovanjem,

Nezavisne gradske vijećnice: Slavica Lemaić i Karmen Dizdar-Grgurević

Jozefina Birindžić spravlja za vas: Juha od rajčice s pesto palačinkama, zeleni pesto i kolač s mrkvom (Švedski, Morotskaka)

$
0
0

Corona tjedan XY

Vrlo malo slušam vijesti i izvješća civilnog stožera. Naravno, osnovne informacije ‘pokupim’ u vijestima, ali stalno gledanje tih podataka nekako nije pametno. Ubiju u pojam s ponavljanjem istoga. Naravno, pazimo svi, kod kuće smo, odemo obaviti ono što se baš mora. Žalosno je što je kraj ovoga stanja neizgledan i za sad se ne nadzire. Nije problem biti kod kuće, da zaštitimo druge, roditelje, osjetljivije. Doista se nadam da su toga svi postali svjesni. Problem je neizvjesnost, nemogućnost da se radi, a kako će tek biti ako se ovo sve oduži, ne smijem ni misliti. Tu prvo mislim na ekonomiju. Danas sam, prvi put nakon više od mjesec dana, prošla preko pijace. Tamo ima cvijeća i manji dio prodavača povrća, voća i sl. Četvrtak, pa i normalno. Meni moji dostavljači već pripremaju narudžbu za vikend. Ne želim ići subotom na pijacu u gužvu, a dobar dio ponuđača svježih artikala se prebacilo na dostave. Čak su postavili pitanje dostava ili pijaca, pa sam odgovorila oboje. Znam neke koji u normalno vrijeme ne mogu ići na pijacu, prva smjena, radne subote ili svaka druga, tako da za njih bi dostava bila idealna. A to bi se možda i moglo urediti, na pr. četvrtkom ili petkom popodne naprave dostave, a ostale dane pijaca.  Vjerujem da bi bolje radili. Nije to lagano, ali vrijedi pokušati. Bar nekima. Možda se za to i odluče. Osobno, obožavam tržnice, odem ako mogu u svakom gradu koji posjetim. To šarenilo, mirisi, galama i gužva i običaji. Svuda je drugačije, ali lijepo.

Da se vratim na našu tržnicu, danas je dio sa rasadom i cvijećem dobro zastupljeno. Sezona je. Drago mi je da će proizvođači istog nešto zaraditi, zamislite taj rad i trud i da sad ne smiju prodavati! To me ponukalo da se sjetim problema mojih prijatelja koji imaju cvjećarnicu i koji ne smiju raditi. Da li je to pravedno? Jer, ruku na srce, ulazimo u pekare, po jedno, u mesnice isto, u neke druge prostore isto. U cvjećarnicama je gužva za Valentinovo, 8. Mart i Svisvete! Inače, najčešće jedno po jedno dolazi. Također, dostave su moguće. Njihov problem je zabrana, kao i nemogućnost da odaberu samo dio poslovanja. Cvijeće se naručuje na veliko, tako da ili rade ili ne. Mogli bi nešto smanjiti posao, kao što bi se inače smanjio u ovim uvjetima. Kažu, zovu ih iz inozemstva, djeca bi mamama poslali buket za rođendan, Uskrs i sl.
Rado bi oni radili, ali ne mogu jer nemaju cvijeća. Režije, najam i sve ostalo redovito moraju platiti. Za to ih nitko ne pita kako je. Sreća je da dobiju taj minimalac, ali na tolika davanja uz normalan život, to je ništa.
Nisu oni jedini, kako je tek uzgajivačima rezanog cvijeća na veliko! Tek su jedna od struka koja jako osjeti ovaj režim života. Preživjet će oni kao i mnogi drugi, ali uz koju žrtvu. Zašto, još jednom?! Jer doista mogu raditi. Nije to kao butici s robom, diranje i isprobavanje, pa moguća zaraza putem robe. To se također riskira i u velikim dućanima, ali u manjoj mjeri jer se roba ne isprobava.

Srećom, proljeće je u punom jeku, iako su zahlađenja malo, malo, ovi sunčani i lijepi dani nas raduju. Ovaj vikend je Mladi Uskrs i također pravoslavni. Ovim putem im želim poželjeti sve najbolje povodom njihovog blagdana.

Danas ćemo i zato, a i zato što je fin, podijeliti recept za kolač s mrkvom. Također i nešto lagano za obrok, jer ako ne budemo pazili, bit će poslije muka!

Juha od rajčice s pesto palačinkama

Dobro poznata juha na drugi način. Rajčice, za koje je dokazano da su zdrave u svim oblicima, čak i koncentrirana, trebaju biti nezaobilazne u svim godišnjim dobima.

Jednostavno.

NAMIRNICE:

2 palačinke

1 srednje velika glavica crvenog luka

1 režanj češnjaka

2 žlice ulja

1 žlica koncentrata rajčice

1 limenka (800g) oguljenih rajčica

1 žlica brašna

1 žlica začina za juhu

2 žlica šećera

3 žličice zelenog pesta (pogledajte recept)

3-3 žlice milerama ili masnijeg kiselog vrhnja

4 ražnjića

Par kapi tabaska po želji.

PRIPREMA:

Luk i češnjak očistiti i sitno isjeckati. Na vrelom ulju pržiti. Posuti brašnom, malo propržiti pa dodati koncentrat rajčice, sok i sitno sjeckane rajčice. Podliti s 0,5 l vode , dodati vegetu i poklopljeno kuhati 15 min. Začiniti sa šećerom. Juhu sa štapnim mikserom pirirati.
Palačinke tanko premazati pestom, dobro uviti i rezati na kolutće. Po 4 stavljati na ražnjić. Juhu uliti u zdjelice, dodati milerama ili vrhnja, kapljice tabaska ili papra, malo pesta i ukrasiti ražnjićima. (Palačinke trebaju biti svježe ako je moguće, vruće.)

 ZELENI PESTO

SASTOJCI:

vezica bosiljka ( list peršina, medvjeđeg luka i sl.)

2-3 česna češnjaka

50 g pinjola

1 dl što boljeg maslinovog ulja

50 g parmezana, ako imate pravoga, pa ga sitno naribajte

sol

PRIPREMA:

Nasjeckajte listiće bosiljka sitno. U mužar stavite malo prepržene pinjole i očišćeni češnjak, pa ih zgnječite, posolite, dodajte bosiljak i ulje i sve dobro povežite u rijeđu ” pastu” ( kremu ). Na kraju umiješajte sir. Ostavite da se arome prožmu.

Kolač s mrkvom (Švedski, Morotskaka)

Kod moje prijateljice u Švedskoj jela sam ovaj fini kolač s mrkvom. Većina ih je dosta slična, ali ovaj nam se svidio, pa vjerujem da će i vama.

SASTOJCI:

za lim 30 x 50cm, znači veliki. Možete raditi i pola smjese.

500 g naribane mrkve

6 jaja

420 g šećera

5 dl ulja

2 vanil šećera

1 žličica cimeta

malo muškatnog oraščića

380 g oraha, sjeckanih ( može i manje, ali je jako lijep kad je bogat orasima)

360 g brašna

1 prašak za pecivo

malo soli

za premaz:

250 g sirnog namaza ( poput ABC ili Philadelphia)

150 g maslaca

300 g šećera u prahu

PRIPREMA:

Znam da brojevi djeluju zastrašujuće, ali ovo je doista za veliki lim i od ove smjese imate kolača za cijeli tjedan. Dobro je što može i stajati, tako da je isplativ. Zagrijte pećnicu na 180°c.

Umutite prvo jaja sa šećerom u svijetlu, bijelu kremu. Polako ulijevajte ulje. Posebno pomiješajte sve suhe sastojke, osim mrkve. U umućena jaja s uljem uspite suhe sastojke pa ih dobro umiješajte žicom. Tada dodajte mrkvu i pomiješajte lopaticom. Smjesa treba biti jednolična. Na veliki dublji lim stavite papir za pečenje pa izlijte smjesu. Pecite 40-45 minuta. Kada se ohladi, pomiješajte maslac sobne temperature s ostalim sastojcima za kremu pa premažite kolač. Režite kocke cca 3×3 cm i uživajte.

Dosadašnje odluke Stožera RH bile su nelegalne, što se izmjenom zakona retroaktivno ispravlja

$
0
0

Tijekom rasprave o izmjenama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, oporba je višekratno upozoravala kako su svih dosadašnjih 26 odluka koje je Stožer za civilnu zaštitu RH donio vezano za borbu protiv koronavirusa zapravo bile – nelegalne.

U zakonskim temeljima za donošenje tih odluka, naime, Stožer civilne zaštite se pozivao na novouvedeni članak 22. a Zakona o sustavu civilne zaštite, novinu koja je u zakon ušla 18. ožujka 2020., nakon što ju je Sabor izglasao sa 108 glasova “za”, jednim “protiv“ i šest suzdržanih.

Članak 22. a navodi: „(1) U slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. (2) Odluke i upute iz stavka 1. ovoga članka donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana“.

Pravni stručnjaci navode, međutim, kako je taj zakon za svrhu imao uspostavu hijerarhije u postupanju stožera civilne zaštite između nacionalnog i lokalnih stožera, odnosno kako unošenje te izmjene u zakon nije moglo biti pokriće da se nacionalnom stožeru daju neograničene ovlasti.

Pogrešno pozivanje na izmijenjeni Zakon o civilnoj zaštiti

Postupanje koje bi bilo zakonito bilo bi postupanje u skladu sa Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji je i prije korona krize postojao godinama, a po kojem je glavnu riječ imao ministar zdravstva, ne Stožer civilne zaštite. Pozivanje na krivu zakonsku osnovu te dodjeljivanje ovlasti Stožeru koje ni u jednom zakonu nisu bile predviđene zapravo znači da su odluke nacionalnog stožera bile nelegalne.

Potvrdio nam je to i  Đorđe Gardašević, izvanredni profesor na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

“Dosadašnje odluke Stožera civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze koronavirusom su bile usvojene pozivanjem na članak 22. a Zakona o sustavu civilne zaštite. Problem je u tome što su one, najvećim dijelom, morale biti usvojene ne od strane Stožera kao kolektivnog tijela, već od strane ministra za zdravstvo osobno i slijedom prijedloga Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a sve skupa temeljem članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Na to sam upozorio u svojem odgovoru Faktografu još 17. ožujka 2020 (“Za najavljene mjere i za zabrane kretanja nije nužno proglašenje izvanrednog stanja. Dovoljna je i odluka ministra”)”.

Uvidjela je to i Vlada pa sad naknadno pokušava legalizirati odluke Stožera. U javnosti se nije dizala buka oko odluka nacionalnog stožera i zbog širokog uvjerenja da je popularni ministar zdravstva Vili Beroš ujedno i član nacionalnog stožera, međutim, tek se prije koji dan ispostavilo da to nije tako, mada u stožeru jest predstavnica Ministarstva zdravstva.

Prijedlogom dopuna Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji je Vlada uputila u Sabor 9. travnja 2020. godine, Vlada pokušava ispraviti tu grešku, a što je osobito postalo nužno nakon što je ustanovljeno da ministar zdravstva nije član Stožera civilne zaštite RH. Ako Sabor usvoji predložene izmjene Zakona, a osobno vjerujem da hoće, Sabor će zapravo ‘legalizirati’ do sada poduzete mjere Stožera. Obzirom da se tim zakonom nastoji regulirati, odnosno ozakoniti slučajeve (poduzetih mjera) koje su se već dogodile, riječ je o retroaktivnoj primjeni zakona“, smatra Gardašević.

Po Ustavu RH i njegovom članku 90. „zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje“. Pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje samo „iz posebno opravdanih razloga“.

Spas od mogućih budućih tužbi

„Pojedine odredbe zakona mogu imati retroaktivno djelovanje, ali samo iz posebno opravdanih razloga. Stoga smatram da Vlada sada treba jasno navesti razlog zbog kojeg traži retroaktivno priznavanje odluka Stožera, odnosno zašto te mjere ranije nije naređivao ministar zdravstva, nego Stožer“, navodi Gradašević.

Kao objašnjenje, najprije predsjednik Sabora Gordan Jandroković, a potom i ministar zdravstva Beroš navodili su kako se prijedlog zakona odnosi na pravne situacije koje su u tijeku i koje traju i primjenjuju se na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti te stoga, tvrde, retroaktivnosti nema.

Činjenica je, međutim, da će člankom 18. u izmijenjenom zakonu – ako te izmjene budu izglasane po predviđenom hitnom postupku, a vjerojatno je da hoće – retroaktivno legalizirati prethodne odluke i na taj se način vjerojatno spasiti i od budućih tužbi. Ako ubuduće netko odlučiti tužiti RH zbog štete koju je pretrpio njegov posao – zbog, na primjer, zatvorenog dućana – moći će to pokušati dovodeći eventualno u pitanje razmjernost donesenih mjera, ali ne i njihovu zakonitost.

Uloga nacionalnog stožera

Novine Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti sastoje se u tome što se virus SARS-CoV-2 i njime uzrokovana bolest Covid-19 izrijekom uvrštavaju u zakon, regulira se kako postupati kada je proglašena pandemija, odnosno epidemija se prostire cijelim područjem RH (u tom se slučaju briše do sada postojeća odredba o mogućoj isplati naknade), razrađuje se mjera   “izolacije u stanu”, odnosno samoizolacije te pooštravaju sankcije za kršenje mjera. Međutim, mijenja se i okvir upravljanja krizom. Umjesto ministra zdravstva, po novom bi odluku o proglašenju epidemije zarazne bolesti, a na prijedlog ministra zdravstva, donosila Vlada, dok bi ministar nadležan za zdravstvo bio ovlašten za donošenje odluke o opasnosti od epidemije zarazne bolesti, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Objašnjava se, potom, i uvođenje Stožera civilne zaštite u upravljanje zdravstvenom krizom.

„Kao opći zakonodavni model upravljanja krizom, primjeren težini i urgentnosti opisane pandemije/epidemije koju odlikuju brze i nepredvidljive promjene te stalna opasnost od eksponencijalnog rasta oboljelih, predlaže se institucionalni model prema kojem Stožer civilne zaštite djeluje i odlučuje u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske. Taj institucionalni model omogućuje brzu provedbu i ostvarenje dvaju temeljnih načela djelovanja i odlučivanja tijekom globalnih pandemija/nacionalnih epidemija, kakva je ona uzrokovana bolešću COVID-19. To su načelo djelotvornosti (učinkovitosti) i načelo razmjernosti. Drugim riječima, predloženi model osigurava da poduzete mjere postižu zadane legitimne ciljeve (u prvom redu, zaštitu života i zdravlja ljudi), ali da te mjere, kao i njihov intenzitet, istodobno budu takve da strogo odgovaraju potrebama danog trenutka te traju samo dok to okolnosti zahtijevaju, kako bi Ustavom zajamčene slobode i prava građana u svakom trenutku bili ograničeni samo u mjeri koja je nužna i koja odgovara naravi potrebe za njihovim ograničenjem. Prema predloženom modelu, nadzor nad postizanjem tih ciljeva bio bi u rukama Vlade Republike Hrvatske“.

Podsjetimo još jednom kako su se razne pravne zavrzlame mogle izbjeći da se išlo na proglašenje izvanrednog stanja zbog velike prirodne katastrofe, međutim, vladajući to vjerojatno nastoje izbjeći kako bi izbjegli odlučivanje dvotrećinskom većinom u Saboru ili suodlučivanjem s predsjednikom Republike u slučaju da je Sabor onemogućen u radu.

faktograf

Viewing all 10979 articles
Browse latest View live