Zamislite slijedeću situaciju: Policija vas zaustavi, testira na COVID-19 i test pokaže da ste pozitivni. Gotovo svatko od nas bio bi uvjeren, nakon takvog rezultata testiranja, da je zaražen, makar ne imao simptome.

Kolika je stvarna vjerojatnost da ste zaraženi ako ste na test pozitivni?

Račun vjerojatnosti pokazuje da to ovisi o dva faktora. Jedan, očigledan, je pouzdanost testa. Drugi, koji nije tako očigledan, je postotak zaraženih u ukupnoj populaciji iz koje se slučajno bira osoba koja se testira.

S H1 označimo događaj: slučajno odabrana osoba iz ukupne populacije je zaražena. Vjerojatnost tog događaja, označimo ju s P(H1), jednaka je postotku zaraženih u ukupnoj populaciji podijeljenom sa sto. Na primjer u Hrvatskoj je momentana procijena da ima 2000 zaraženih na 4 000 000 stanovnika, dakle 0.5 promila; u tom slučaju P(H1) = 0.0005.

S H2 označimo događaj: slučajno odabrana osoba iz ukupne populacije nije zaražena. U navedenom primjeru P(H2) = 0.9995.

S A+/H1 označimo događaj: ako je slučajno odabrana osoba, koju se testira, zaražena, test će biti pozitivan.

S A-/H1 označimo događaj: ako je slučajno odabrana osoba, koju se testira, zaražena, test će biti negativan.

S A+/H2 označimo događaj: ako slučajno odabrana osoba, koju se testira,  nije zaražena, test će biti pozitivan.

S A-/H2 označimo događaj: ako slučajno odabrana osoba, koju se testira,  nije zaražena, test će biti negativan.

Da bi test bio pouzdan, vjerojatnosti događaja A+/H2, ako je testirana osoba nezaražena, test će biti pozitivan, i događaja A-/H1, ako je testirana osoba zaražena, test će biti negativan, moraju biti male. Za savršeni test te vjerojatnosti bi bile nula, ali za realan test one su veće od nule.

Vjerojatnost da je test slučajno odabrane osobe pozitivan ako je osoba zaražena, P(A+/H1), nije ista kao vjerojatnost da je slučajno odabrana osoba zaražena ako je test pozitivan, P(H1/A+).

P(A+/H1) govori o pouzdanosti testa; test reagira na neke simptome karakteristične za COVID-19, dakle ako je izabrana osoba iz skupa zaraženih H1. Tri krivulje prikazane na priloženom grafu razlikuju se u pretpostavljenoj pouzdanosti; za jednu krivulju pretpostavljena pouzdanost je 99 %, što znači da je P(A+/H1) = 0.99, za drugu 95 %, za treću 90 %.

Nas ovdje interesira vjerojatnost događaja: ako je slučajno odabrana osoba na test dane pouzdanosti pozitivna, ona je zaražena, P(H1/A+).

Pretpostavljamo da se osoba koja se testira slučajno bira iz populacije u kojoj je skup zaraženih H1, vjerojatnost da je izabrana osoba iz tog skupa je P(H1). P(H1) ovisi o skupu iz kojeg se osoba za testiranje bira; ako se bira među svim građanima pojedine države, P(H1) će, za sada, biti mali, ako se bira iz skupa ljudi koji imaju temperaturu i izgubili su osjećaj mirisa, P(H1) će biti velik.

Krivulje na priloženom grafu pokazuju ovisnost P(H1/A+) o P(H1), dakle, praktički, ovisnost vjerojatnosti da je osoba koju test proglasi pozitivnom uistinu zaražena o postotku zaraženih u skupu iz kojeg osobu za testiranje slučajno biramo.

Račun koji stoji iza priloženog grafa pokazuje da P(H1/A+)  bitno ovisi o P(H1), dok je P(A+/H1), pouzdanost testa, o P(H1) neovisna.

Dok je postotak zaraženih u populaciji iz koje se slučajno bira osoba koju se testira, P(H1), mali, biti će i P(H1/A+) mali. To znači da, u tom slučaju, iako je test pozitivan, vjerojatnost da je osoba zaražena je mala. Račun pokazuje da će za pola promila zaraženih u skupu iz kojeg se slučajno bira osoba za testiranje, ta osoba biti zdrava u 95 % slučajeva, iako je na 99% pouzdani test pozitivna. To je kontraintuitivni zaključak. 

Za sada to, navodno, vrijedi gotovo u svim zemljama pogođenim zarazom; evidentirani broj zaraženih je u Hrvatskoj oko 0.5 promila, u Italiji oko 3 promila.

Iz računa slijedi da u tom slučaju nema smisla slučajno testiranje na čitavoj populaciji.

Graf, odnosno račun na osnovu kojeg je graf dobiven, pokazuje da vjerojatnost događaja – ako ste pozitivni onda ste i zaraženi, P(H1/A+), brzo raste kako raste postotak zaraženih u populaciji iz koje slučajno biramo osobu koju testiramo. Što je test pouzdaniji, dakle što je P(A+/H1) veće, to će i vjerojatnost P(H1/A+) brže rasti s rastom P(H1). Na primjer, za test s 99% pouzdanošću, P(A+/H1) = 0.99, vjerojatnost da ste zaraženi kad ste na test pozitivni, P(H1/A+), prelazi 0.9  kad postotak zaraženih u populaciji iz koje birate osobu koju testirate, pređe 8 %.

U tom slučaju masovno testiranje ima smisla. Drugim riječima, masovno testiranje ima smisla na skupu ljudi sa simptomima karakterističnim za COVID-19, za njih je P(H1) mnogo veći nego za slučajno odabranu osobu iz skupa svih građana.

Za test s pouzdanošću 90%, vjerojatnost da je slučajno odabrana osoba zaražena ako je na test pozitivna, prelazi = 0.9 tek ako je zaraženo preko 50% populacije.

*Neki moji prijatelji ukazali su mi na tekst Zvonimira Šikića, objavljen na portalu ideje.hr, i zamolili me za matematičko objašnjenje njegovih tvrdnji. Potaknut time izveo sam račun iz kojeg slijde priloženi grafovi. Zaključci koje na osnovu izvedenog računa ovdje iznosim potvrđuju zaključke koje iznosi kolega Šikić.

tacno

Jedinstveno filmsko ostvarenje poznatog južnokorejskog režisera Bong Džunhoa je bolno realističan prikaz modernog kapitalističkog društva i njegovih devastiranih pojedinaca. Za što detaljniju i precizniju disekciju ovog filmskog ostvarenja, u ovoj analizi koristićemo se naratološkim teorijama slavnog ruskog književnog teoretičara i filozofa Mihaila Bahtina, te tako ujedno i istaći značaj i široku primjenljivost njegovih književnih teorija, ali i naratologije kao nauke i u savremenim vidovima umjetnosti, a ne samo u književnosti.

Parazit 2019

Nosilac Zlatne palme i Oskara za najbolji film na stranom jeziku, Parazit, je film sa izrazito složenom i simbolički apostrofiranom prostornom instancom. Prema Edvardu Holu, teritorijalnost je jedna od osnovnih sociokulturnih kategorija i kao takva prenesena u drugostepeni modelativni sistem umjetnosti, ovom slučaju filmske umjetnosti, u bliskoj je vezi sa funkcijama i mogućim značenjima umjetničkog prostora. Smještanje likova, to jest njihovo kretanje i djelovanje unutar tog umjetničkog prostora pretpostavlja određene modelativne vrijednosti, a taj specijalni prostorni jezik je nosilac izrazite kulturne informacije jer su u jeziku prostora sadržana razna kulturna ograničenja, koja predviđaju dozvoljeni i zabranjeni prostor za sve pripadnike zajednice (odličan primjer za to je iskonska potreba gospodina Parka, koja funkcioniše kao jedan od značajnih lajtmotiva u filmu, za neprelaženjem granice). Pa tako se već na samom početku filma uočava ta naglašenost prostorne instance u vidu kadra koji nam prikazuje polupodrum (suteren) u kojem živi četvoročlana porodica Kim. Prostorni prikaz njihove egzistencije predstavlja ujedno i njihovu egzistenciju na socijalno-ekonomskom fonu. Na postojećoj hijerarhijskoj ljestvici oni se nalaze, praktično, na samom dnu. Njihova percepcija i generalni dojam prostorne instance – impozantne kuće bogate porodice Park, uslovljena je njihovom parazitskom egzistencijom kao i uslovima života za koje oni jedino i znaju. Scene pokušaja konekcije na tuđi wi-fi kao i želja za besplatnim zaprašivanjem stana, kada lokalni komunalni radnik dolazi da zapraši ulicu, su scene koje jasno svjedoče o njihovoj parazitskoj poziciji u društvu. Nadalje, ono što takođe doprinosi isticanju značaja prostornih instanci u filmu jeste jaka simbolička prisutnost lajtmotiva stepeništa koje se repetitivno javlja u filmu, i to u njegovim kulminativnim čvorištima. Stepenište je simbol izrazite klasne nejednakosti, te ujedno predstavlja jasnu granicu između dva materijalno nedostižna svijeta. Radi se o onoj vrsti granice koja se, prema gospodinu Parku, nikako ne treba preći. Binarna opozicija ta dva potpuno različita svijeta jasno dokazuje da prostorne strukture djeluju kao moćni organizacioni centri filma. Takođe, stepenište je na neki način specifična spona između arhetipske prostorne opozicije gore – dolje, koja snažno determiniše prostornu strukturu filma po kojoj se likovi neprekidno kreću u želji za nekim boljim životom.

Scena otkrivanja podruma na dnu bogate i suncem obasjane kuće porodice Park blisko je povezana sa jakom simboličkom instancom stepeništa. Taj mračni podrum lociran na samom dnu te veličanstvene kuće je presjek i susret života i smrti, dok su stepenice jasan simbol klasne mobilnosti pojedinca. Ako pogledamo konstrukciju same kuće uočavamo da njeni fundamenti, ujedno i njeni najogoljeniji i najsiromašniji dijelovi, za koje se čak ni ne zna da postoje, jednom porušeni, uslovljavaju kompletnu devastaciju čitave kuće. Opet jedan slikovit primjer društveno uređenog sistema čiji sami vrh hijerarhije bezbrižno egzistira nauštrb nižeg sloja za čije postojanje čak uopšte ni ne zna. Odnos moći likove Parazita grupiše u dvije osnovne kateogrije: dominantne i subordinirane, ali taj odnos nikako nije stabilan, već je ispunjen parazitskim previranjima, stalnim povlačenjem granice i prelaženje iste da bi se na kraju, taj isti odnos završio raspadanjem i potpunom kataklizmom likova.

Uvodeći terminologiju i koristeći se inovativnim teorijskim formulacijama i definicijama Mihaila Bahtina, može se reći da su likovi u filmu suštinski hronotipični (Bahtin se ovdje poziva na analogiju koju otkriva u konsultovanju Kantove Transcendentalne estetike (jedan od osnovnih odjeljaka Kritike čistog uma), gdje su prostor i vrijeme nužni oblici svake spoznaje, počev od elementarnih opažanja, predstava, pri tom naglašavajući da ih se ne treba shvatati kao transcendentalne nego kao oblike realne stvarnosti), te da hronotop kao presjek prostornih i vremenskih nizova, predstavlja ključno sredstvo modelovanja likova u filmu Parazit. Termin hronotop je termin koji je u književno-umjetnički svijet uveo Bahtin koji to predstavlja na sledeći način:

Vreme se ovde zgušnjava, steže, postaje umetnički vidljivo; prostor se napinje, uvlači se u kretanje vremena, sižea, istorije. Obeležja vremena razotkrivaju se u prostoru, a prostor se osmišljava i meri vremenom. Umetnički hronotop se odlikuje sa tim presecanjem nizova i slivanjem obeležja. (Bahtin, 1989: 194)

Sve vremensko-prostorne odredbe u umjetnosti su neodvojive jedna od druge i uvijek su emocionalno-vrednosno obojene.

Parazit je priča o socijalnom izumiranju pojedinaca, prevrednovanju materijalne instance, te o ugroženosti pojedinaca u društvu koje njeguje kult materijalizma i divinizuje kapitalistički mentalitet i aksiološke parametre koji u tom univerzumu vladaju. Priča se potom naglo dinamizuje iznenadnom posjetom otpuštene kućne pomoćnice, a samim tim i otkrivanjem tajnog podruma u kući Parkovih. Možda baš u ovim poodmaklim sekvencama Parazita možemo prepoznati jedan od najznačajnijih Bahtinovih hronotopa prožetog visokim stepenom emocionalno-vrednosne intenzivnosti, a to je hronotop praga iliti hronotop krize i životnog loma. Prema Bahtinovim riječima (brojna njegova promišljanja usko vezana za ovu temu ponajviše su istaknuta u njegovoj knjizi Problemi poetike Dostojevskog), hronotop praga uvijek je metaforičan i simboličan, ponekad u otvorenoj, ali mnogo češće u implicitnoj formi. Kod Dostojevskog, na primjer, prag i sa njim pomiješani hronotopi stepeništa, predsoblja i hodnika javljaju se kao glavni punktovi akcije u njegovim djelima, mjesta na kojima se odigravaju događaji kriza, padova, uskrsnuća, obnova, prosvjetljenja, odluka koje, prema Bahtinovim daljim zapažanjima, određuju čitav dalji životni tok čovjeka. Skoro identičan hronotop primjećujemo u filmu Bong Džunhoa. Bahtin dalje ističe da se vrijeme u tom hronotopu pojavljuje u vidu trena, dakle, kao da nema dužine i kao da ispada iz normalnog toka biografskog vremena. Takvo vrijeme je veoma nalik karnevalskom vremenu, još jednom Bahtinovom naučnom pojmu, inače veoma značajnom u književno-umjetničkom univerzumu. Karnevalizacija je specifičan način na koji je svijet i život čovjeka konceptualizovan.

A karnevalski život jeste život koji je skrenuo iz uobičajene kolotečine, to je, u izvjesnoj mjeri, ‘život okrenut naopačke’, ‘svet s druge strane‘. (Bahtin, 1967: 186).

U momentu pojavljivanja otpuštene kućne pomoćnice i spuštanja sa njom u mračni podrum, a samim tim simbolički i na sami talog društvene zajednice, čitav se siže filma izrazito karnevalizuje. Sve u filmu odjednom doživljava nagli obrt i drugačiju dinamiku. Neke sekvence se čak graniče sa zdravim razumom koji je do tada u filmu prividno održavan. To novo osjećanje koje se odjednom pojavljuje je po svim pravilima upravo to Bahtinovo karnevalsko osjećanje svijeta.

Svako karnevalsko osjećanje svijeta svoju kulminaciju doživljava obično u nekom vidu prazničnosti. U svom radu Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse, Bahtin apostrofira značaja pojma prazničnosti.

Praznik (svaki) veoma je važna prvobitna forma ljudske kulture. (…) Praznik uvek ima suštinski odnos prema vremenu. U njegovoj osnovi uvek je određena i konkretna koncepcija prirodnog (kosmičkog), biološkog i istorijskog vremena. Pri tom su praznici u svim etapama svog istorijskog razvitka bili u vezi s kriznim, prelomnim trenucima u životu prirode, društva, čoveka. Trenuci smrti i preporoda, smena i obnavljanja bili su u prazničkom shvatanju sveta uvek najvažniji. Upravo su ti trenuci – u konkretnim formama pojedinih praznika – i stvarali specifičnu prazničnost praznika. (Bahtin, 1978:15)

Takvu vrstu praznične proslave predstavljene u vidu rođendana najmlađeg člana porodice Kim, susrećemo u epiloškim sekvencama filma. Kulminacija samog filma u potpunosti se odvija pod procesom fenomena karnevalizacije. U trenucima proslave rođendana (koji na neki način, sam po sebi, uvijek sa sobom aktivira pojmove preporoda, obnavljanja; na kraju krajeva u pitanju je čin kojim slavimo sopstveno rođenje) dolazi do masovnog krvoprolića i smrti. Kombinovanjem disparantnih semantičkih nizova, tj. onih nizova koji se nikako ne slažu, stvara se osnov groteske kao stila čija je prisutnost u filmu neosporna. Protagonisti Parazita su egzaltirani, dovedeni su do paroksizma, do najvišeg stepena bola i patnje. Oni postaju incidentni, remetilački faktori koji, u potpunosti prelazeći granicu, dovode do preinačenja sopstvenog bića, koje postaje biće nereda, prestupa i entropije, spletki, prevare i, na poslijetku, smrti.

Parazit je priča o klasnoj nejednakosti koja je tu specifičnu tematiku izdigla na jedan skroz nov nivo. To je priča koja problem klasne nejednakosti vidi u samoj biti organizovanosti sistema, a ne u pojedincima. Kapitalistički uređen sistem kao takav konstantno dovodi do izrazite diskrepancije u društvu zbog čega i dolazi do pojave parazitskih jedinki i pojačane incidentnosti u njemu samome, jer se ta čuvena granica, koja se ne smije preći, iz dana u dan samo dodatno pooštrava. Svevremenitost i univerzalnost ovog filma ponajviše leže u činjenici da je riječ o priči o sukobu vlasti i pojedinca (mada to nikako ne izbija u svojoj konkretnosti u prvi plan), nasilju, izdaji, gubitku, besmislu, pri čemu tzv. ‘junak’ našeg doba – moderni kapitalizam predstavlja invarijantnu jedinicu na koju, u modernom periodu, gotovo da niko nije imun.

pulse

„Nitko nas nije obavijestio o toj odluci, sramota je da iz medija moramo doznati o njihovu useljenju!“, ustravljenim se šaptom novinaru ispovjedio jedan od stanara, doznavši da skrbnici u zgradu namjeravaju useliti dvije potencijalno zaražene osobe.

„Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“

Slučaj nije prvi i jedini, ali je upravo ogledan. Priču znamo: nemarom HDZ-ove kumovsko-netjačke kadrovske politike u Domu za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu izbila je mala seoska globalna pandemija, i nakon hospitalizacije zaraženih iz Doma je evakuirano još više od stotinu štićenika.

Veći dio štićenika sanitetskim vozilima je prevezen u specijalnu bolnicu Biokovka u Makarskoj, a jedan dio njihovi su skrbnici uselili u svoje privatne stanove u Splitu. Nemoćni starci, mnogi od njih i bez koronavirusa teško bolesni i nepokretni, u sudačkoj su se nadoknadi svojih života suočili sa zastrašujućom bešćutnoću okoline.

Doznavši da dolaze štićenici sad već zloglasnog doma, pacijenti Biokovke na redovnoj rehabilitaciji glavom su se bez obzira razbježali iz bolnice, pa se – u obratu koji bi u nekoj drugoj situaciji mogao biti i zabavan – već u sljedećem trenutku i sami suočili s vlastitom panikom: uzaludno nazivajući taksiste da ih voze kući, uskoro su shvatili da nitko ne želi voziti ljude iz bolnice u koju su stigli penzioneri iz splitskog „doma smrti“.

Slična drama odvijala se za to vrijeme i u splitskoj Ulici Hrvatske mornarice 1H, gdje su stanari doznali da vlasnica jednog od stanova useljava dvoje staraca iz Doma u Vukovarskoj, pa panično stali nazivati krizni stožer, policiju i novinare. „Strašno! Mislim da su sve službe ovdje zakazale. Strah nas je, ovdje ima i male djece“, vidno uzbuđena novinarima je izjavila predstavnica stanara, s kojom se brzo složio i onaj stanar s početka teksta: „Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“

Valjat će nam dobro zapamtiti te riječi. Iznenadit ćete se, naime, kako se brzo zaborave.

Psiholozi će nam, istina, za to vrijeme objašnjavati kako je u uvjetima globalne pandemije koronavirusa riječ o masovnoj psihozi, u kojoj se ljudi ponašaju iracionalno, i kako ćemo epizode poput ove brzo zaboraviti. Konačno, ovdje nije riječ o virusu, već o ljudima. A vrijeme liječi sve. Cinik bi dodao: osim zaborava.

„Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“ Te riječi, na primjer, zaista jest izgovorio jedan od stanara zgrade u kojoj su skrbnici namjeravali useliti dvije zaražene osobe. Samo što nije bila riječ o stanarima zgrade u splitskoj Ulici Hrvatske ratne mornarice broj 1H, već o stanarima zgrade u Brazilskoj ulici broj 14 u zagrebačkim Gajnicama.

I što nisu bile dvije starije osobe, štićenici jednog splitskog doma za stare i nemoćne, već dvije malodobne djevojčice, štićenice jednog zagrebačkog doma za nezbrinutu djecu. I što nije bila riječ o koronavirusu SARS-CoV-2, već o virusu HIV-a.

I što se sve to – valjalo nam je, rekoh, zapamtiti te riječi – događalo prije dvadesetak godina.

Slučaj, danas to znamo, nije bio ni prvi ni jedini, ali je upravo ogledan. Jednako je bila masovna psihoza i jednako su se ljudi ponašali iracionalno, ali vrijeme je sve izliječilo: priču smo odavno zaboravili. Otac, pomorac, HIV-om je bio zarazio suprugu, uskoro su od AIDS-a umrli i oni i njihova najstarija kćer, a ostale dvije, i same zaražene HIV-om, završile su u domu Nuevo Futuro u Zagrebu. Spomenka, radnica u domu, zajedno s mužem Brankom – što je, i sam siroče, ime dobio po prolazniku koji ga je našao u parku – usvojili su te dvije djevojčice i uskoro preselili u Kaštela kraj Splita.

Zvale su se – pa da, sad ste se sjetili – Ela i Nina.

Bile su Ela i Nina neko vrijeme velika hrvatska priča. Prvi put Hrvati su za njih čuli kad su prije dvadeset godina zagrebačke gradske vlasti hladno odbile zahtjev da se Eli i Nini pronađe stan u blizini klinike „Fran Mihaljević“, kako bi im se olakšali česti odlasci na terapiju.

Drugi put Hrvati su za njih čuli kad su sljedeće godine Spomenka i Branko s djevojčicama preselili u Kaštela, i kad je uprava kaštelanskog dječjeg vrtića hladno odbila upisati zaraženu četverogodišnju Ninu. Treći put Hrvati su čuli za njih kad su godinu dana kasnije roditelji djece iz kaštelanske osnovne škole Bijaći podivljali dočuvši da će se u tu školu upisati starija, sedmogodišnja Ela. Četvrti put Hrvati su za njih čuli kad su u potresnom televizijskom prilogu vidjeli malu Elu kako uči sama u školskoj knjižnici, izdvojena i izolirana od ostale djece.

Peti put Hrvati su za njih čuli kad je djevojčicama konačno dodijeljen stan u zagrebačkim Gajnicama, u Brazilskoj ulici broj 14, i kad su stanari organizirali demonstracije, panično nazivajući policiju i novinare. „Nitko nas nije obavijestio o toj odluci, sramota je da iz medija moramo doznati o njihovu useljenju!“, ustravljenim se šaptom novinaru tada ispovjedio jedan od stanara. „Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“

Onda su Spomenka i Branko svoje djevojčice odveli u Kutinu, i Hrvati više nisu čuli njih. Stvarno, gdje su danas Ela i Nina? Sada imaju dvadeset, dvadeset pet, koliko? Jesu li žive, jesu li zdrave, jesu li sretne, što je s njima? Eh, što je. Da ih zaista zanima, pitali bi Hrvati i što je sa onih stotinjak nesretnika iz splitskog Doma za stare i nemoćne, prebačenih u makarsku Biokovku. Pitali bi valjda i kako su, jesu li živi oni nesretni starci iz zgrade u Ulici Hrvatske ratne mornarice. I pitali bi sada, jer za dvadeset godina neće imati za koga pitati.

U obratu koji bi u nekoj drugoj situaciji mogao biti i zabavan, prestravljeni Hrvati danas panično bježe od nemoćnih i nepokretnih staraca, pravdajući se kako, eto, „ovdje ima i male djece“, ponašajući se tako potpuno isto kao prije dvadesetak godina, kad su jednako „štitili svoju djecu“, samo ne od nemoćnih i nepokretnih staraca, već od Ele i Nine – upravo dakle od „male djece“. Polomili se Hrvati od brige za malu djecu. Ako je i bilo sreće u Elinoj i Nininoj nesreći, bilo ju je tek u okolnosti da u ono vrijeme nije bilo pametnih telefona i Facebooka.

Ljudi nisu zli, nego neinformirani. Ljudi nisu zli, nego zabrinuti. Ljudi nisu zli, nego uplašeni. Hiljadu će opravdanja čovjek iznaći za zlo. A ono raste upravo iz neukosti i straha. Jučer je bio HIV, danas je SARS-CoV-2, sutra će biti neki treći virus, ili neće, svejedno. Virusom se ionako zajednica „naših“ – onih za koje imamo deklarativnu i dekorativnu empatiju – samo s nacije suzi na našu zgradu, naš kat ili „našu djecu“, prije nego u toj kljastoj empatiji ostanemo sami.

Najzad, bili su u međuvremenu i bit će ponovo neki Srbi, ili homoseksualci, ili Romi, ili muslimani, ili migranti, svakakvi se bolesnici i svakakve visoko rizične skupine muvaju našim stubištima, i svakakve zaraze prijete našoj djeci. I baš nikad zabrinuti stanari „nemaju ništa osobno protiv njih“, i baš uvijek žele samo da im netko „jamči stopostotnu sigurnost“.

Tek ponekad, naime – da simptomi budu vidljiviji – budu „naši“: naši stari ili naša djeca.  Tek ponekad, da bi klinička slika bila jasnija, zaista bude virus.

N1

Dok službena medicina muku muči sa neuspješnim plavim, zelenim i žutim pilulama koje ne mogu nikako riješiti problem proljeva zbog kojeg mnogi ostaju tjednima ili čak mjesecima prikovati uz krevet, dotle se majka priroda pobrinula da nam ponudi zlatni lijek iz božje ljekarne-MLJEVENI ROGAČ. Zašto je on toliko važan za ovu priču oko Corona virusa. Zato što je kod mnogih zaraženih, upravo proljev vrlo čest simptom oboljenja uz respiratorne tegobe, mučninu, bolove u mišićima, kašalj i upalu pluća. To znači da virus Corone prolazi i kroz našu krv i probavni sustav izazivajući i dijareju. Stari travari imaju uzrečicu-onaj tko uspije riješit problem dijareje, riješio je pola problema u saniranju i ostalih simptoma bolesti.

Mljeveni rogač je za to najbolji lijek. Možete ga kupiti u svakoj trgovini i trgovačkom centru. Razlog uspješnog liječenja proljeva mljevenom rogačem krije se u njegovom sastavu. Naime, plod ROGAČA sadrži šećer, oko 30 – 40%, škrob 35%, sluz, bjelančevine, tanine, masti, lignin, pektin, organske kiseline, a sjemenke sadrże do 63% sluzi, te pektin i bjelančevine. Ako uspijemo pobijediti proljev, na pola smo puta da onda uspijemo pobijediti i CORONU.

Kako konzumirati MLJEVENI ROGAČ? TRI MALE ŽLIČICE PRAHA SA VODOM. Dakle, jednu žličicu praha stavimo usta, zalijemo s malo vode, i kada osjetimo da se ustima stvorila kašasta tekstura, tada progutamo. I tako tri puta za redom. Nekoliko puta u toku dana. Nevjerojatno koliko je ovaj lijek uspješan u borbi protiv proljeva. U to sam se u više puta i sam uvjerio. Već idući dan nećete ga imati. Dok konvencionalna medicina još uvijek nije izumila efikasan lijek protiv proljeva, bolovanja zbog njega traju i po mjesec dana, dotle, vrlo učinkovit i jeftin prirodni lijek spava na policama svake TRGOVINE-MLJEVENI ROGAČ. Stari travari u svojim ljekaruša i zapisima ističu još i njegovu odličnu ulogu protiv kašlja i drugih respiratornih tegoba, što MOŻE samo biti dodatni razlog da i ovaj prirodni lijek toplo preporučim u borbi protiv Corona virusa. Hvala.

Moratorij na kredite građana koji su ekonomski pogođeni zbog epidemije koronavirusa jedna je od mjera koja bi im trebala pomoći da prebrode idućih tri do šest mjeseci.

No koja je razlika između odgode kreditne obveze koju će korisnik zatražiti u „normalnim“ vremenima u kojima je došao u probleme i sada kada ga je u nesigurnost poguralo gašenje gospodarstva zbog epidemije koronavirusa? Praktično, velike razlike nema.

Sedam velikih banka još smo prije deset dana zatražili da nam obrazlože razliku između klasične odgode kreditnih obveza i aktualnih moratorija zbog epidemije koronavirusa. Osnovne informacije o korona kreditnim moratorijima sve su banke objavile na svojim mrežnim stranicama, a na naš konkretan upit odgovorile su tri kreditne institucije (OTP, Privredna banka, Erste banka).

Pritom, jedino OTP banka navodi kako se „u standardnim opcijama odgode kamata u pravilu naplaćuje za vrijeme ili na kraju odgode, dok se kod takozvane Covid 19 odgode (moratorija) obračunata kamata ne naplaćuje odmah već se raspoređuje na preostali rok otplate kredita“.

S odgodom se uz redovnu ratu i kamatu plaća i “moratorij” kamata

Tako postupaju i ostale banke. Drugim riječima, za vrijeme moratorija obračunava se dodatni iznos u visini ugovorene redovne kamate na nedospjeli iznos glavnice kredita.

Taj iznos, koji je zapravo dodatni trošak i povećava obavezu po kreditu, korisnik plaća banci u jednakim mjesečnim obrocima tijekom preostalog roka otplate kredita pri čemu plaća i redovnu ratu kredita i kamatu na tu ratu.

Što to u praksi znači, možda je najvidljivije na primjeru okvirnog izračuna kojeg je izradila Erste banka za stambeni kredit od 65 tisuća eura koji se otplaćuje 20 godina, uz nominalnu kamatnu stopu od četiri posto.

Korisnik će na taj iznos kredita u normalnim uvjetima banci vratiti nešto više od 94,5 tisuća eura. Ukupni iznos otplate s tromjesečnim moratorijem raste za gotovo 400 eura, dok u slučaju šestomjesečnog moratorija ukupni iznos koji korisnik treba vratiti raste za gotovo 800 eura u odnosu na izvorni ugovor o kreditu.

Predsjednik Milanović plaši se da će banke iz krize “izaći masnog vrata”

“Izostao je moratorij na kredite kao pomoć građanima. To su građani, to nisu najugroženiji građani, to su skoro svi građani. Bankama je otpuštena rezerva odlukom HNB-a koja je Hrvatska narodna banka (…) koju je osnovala Hrvatska i radi u našem interesu. Sada je kriza i što su napravili? Ono što treba. Otpustili su rezerve – 6,5 milijardi kuna koje su inače banke morale čuvati kao zlatnu škrabicu ako bude loše. Što sada rade s tim novcem? Posuđuju ga državi. Kako? Uz kamatu? Koliku? To čekam da čujem. Ako je preko jedan posto to je profiterstvo, jer trenutno nitko ne može dobiti toliki povrat na svoj novac osim velikih pharmi i veledrogerija kojima je država dužna pa onda država plaća sulude kamate. Ne samo da o tome treba voditi računa – tko koliko zarađuje i na čiju grbaču – nego i što ćemo s kreditima, da li se plaća kamata. Banke će iz ovoga opet izaći masnog vrata”, izjavio je predsjednik Zoran Milanović prije tjedan dana (N1, od 22:47).

Jučer je, pak, Milanović apelirao na banke da građanima pogođenim koronavirusom daju jednogodišnji moratorij na kredite, bez plaćanja kamata, a takav prijedlog u Saboru su zatražile i oporbene stranke (Tportal, Glas Istre).

Odgodu kredita do sada zatražilo 30 tisuća građana

Hoće li banke izaći masnog vrata, kako je Milanović ustvrdio, tek će se vidjeti. No činjenica je da na moratorijima na kredite neće biti na gubitku te će s odgodom sve naplatiti građanima. Prema podacima Hrvatske udruge banaka, do danas je 30 tisuća građana zatražilo moratorij na kredite.

Hrvatska narodna banka još je prije nekoliko tjedana prilagodila regulatorni okvir održavanju likvidnosti gospodarstva i građana u krizi (HNB). Odustala je privremeno od supervizijskih mjera i uputila banke kako se koristiti likvidnosnim rezervama i klasificirati postojeće i nove izloženosti prema urednim dužnicima u sljedećih godinu dana.

Svi klijenti banaka koji su na kraju prošle godine biti klasificirani u prvu kategoriju, a takvih je oko 90 posto, u njoj ostaju do ljeta iduće godine. U slučaju nemogućnosti vraćanja kredita, banka ih neće morati prebacivati iz kategorije A u niže, B ili C kategorije, te za njih izdvajati dodatne rezervacije.

Jednostavno rečeno, to znači da banke ništa dodatno ne koštaju krediti klijenata koji ih trenutačno ne mogu plaćati – što im daje prostor da ne ubiru zaradu na moratorijima kredita.

Iako mogu, banke se ne odriču solemnizacije kredita

Obračun i kasnija naplata kamata na odgođene rate kredita zbog situacije s koronavirusom, međutim, nije jedini dodatni trošak kojeg korisnici trebaju platiti. Kao i u normalnim vremenima, za privremeno zamrzavanje stambenog kredita očekuje ih i trošak solemnizacije, odnosno ovjere dodatka ugovora kod javnog bilježnika.

Nije to nezanemariv trošak i ovisi o visini kredita, ali se kod naknade promjene ugovora o kreditu naplaćuje maksimalno četvrtina prve obračunate cijene. Tako bi na moratorij na stambeni kredit od 65 tisuća eura solemnizacija ugovora koštala 500 kuna.

Prema mišljenju HNB-a, banke bi za vrijeme trajanja mjera mogle privremeno modificirati postupanje radi reguliranja odgode plaćanja kreditnih obveza “na način da se o tome sporazumiju, bez obveznog kontakta i potpisivanja te ovjere aneksa ugovora” (Jutarnji list). No banke tome nisu sklone, a tek su dvije objavile da taj trošak neće obračunavati.

Tako je Erste banka danas priopćila da će „prilikom realizacije odgode otplate kredita građana pogođenih trenutačnom situacijom, u cijelosti snositi trošak solemnizacije aneksa ugovora“. Taj trošak neće imati ni klijenti OTP banke. Nijedna banka, pak, ne naplaćuje trošak obrade zahtjeva za odgodom kreditnih obveza.

faktograf

Posljednjih dana na političkoj sceni vode se rasprave o tome treba li proglasiti izvanredno stanje s obzirom na pandemiju, a i posljedice potresa. Takva je debata duboko politička jer govori o srži legitimiteta za donošenje odluka u ovakvoj specijalnoj situaciji, i to je i jučer u parlamentu bila glavna tema.

Vladajući tvrde da Sabor treba normalno funkcionirati i zakone donositi običnom većinom, a opozicija tvrdi da Nacionalni stožer ne može biti taj koji donosi odluke, već da to mora biti Vlada, a između redaka naznačuju da bi proglašenje izvanrednog stanja bilo bolje rješenje jer bi tada legitimitet prešao na Vladu i predsjednika Republike.

U praksi svodi se na to kome politički što više odgovara: Vlada i HDZ ne žele da premijer Andrej Plenković postane Viktor Orban ili Janez Janša pa da u jednoj osobi i jednom političkom tijelu bude sva vlast, ali i odgovornost, već im Sabor nastavlja služiti kao pokriće za sve odluke, dok dio SDP-a priželjkuje da proglašenjem izvanrednog stanja i znatno veći broj odluka prijeđe u ruke predsjednika Milanovića.

No, sve to vrijeme Sabor zapravo normalno radi, čak i u normalnom ritmu od tri dana tjedno, iako je masa zakona koje zbog ove izvanredne situacije mora izglasati sve veća. A činjenica da parlament zasjeda dobra je ako ništa drugo zato da se podsjetimo – iz čisto pedagoških razloga – kakvih sve redikula tamo ima.

Ne treba uopće trošiti riječi na ispade Željka Glasnovića o tome da Hrvatska nije trebala nabavljati medicinsku opremu iz Kine »jer je tamo korona nastala«, pri čemu mu najviše smetaju mediji i novinari iz »Jugoslavenskog novinarskog društva« – to bi zaista bilo besmisleno.

No, izjave koje je Ivan Pernar jučer ondje iznio dio javnosti mogao bi možda shvatiti i ozbiljno, kako je to upozorio Furio Radin na kraju te rasprave.

Upravo činjenica da dio javnosti sigurno shvaća ozbiljno izjave jednog političara koji je ostao bez ikakve infrastrukture, čija se stranka raspala i sada u Saboru predstavlja sam sebe, a koji je kad je zdravstvo u pitanju običan šarlatan, doslovce je opasna za stanje društva u ovakvoj situaciji.

Pernar je, naime, iznio stav po kojem nikakve mjere Nacionalnog stožera nisu potrebne, jer samo »imunitet krda«, odnosno kolektivni imunitet može spasiti naciju od koronavirusa, uz tvrdnju da je hrvatski pristup dapače štetan jer samo produžuje razdoblje stjecanja otpornosti na virus.

On tako tvrdi da koronavirus nije općeopasan, da Nacionalni stožer treba ukinuti, a da Alemka Markotić dezinformira javnost. Za ljude starije životne dobi preporučuje karantenu, dok zdrave i mlade, kako kaže, treba ostaviti da normalno žive, uz glavnu poantu da bi stariji i bolesni ionako umrli.

Alibi za takav stav nalazi u švedskom modelu, no pritom ni na koji način ne problematizira činjenicu da je i u Švedskoj već umrlo preko tisuću ljudi. Riječju, po njemu Hrvatska nije trebala poduzimati gotovo ništa, a da pritom ne razumije osnovni cilj: da zdravstveni sustav ne smije postati preopterećen, jer tada može »puknuti« i tada je na djelu talijanski scenarij.

Koliko su štetne takve proizvoljne tvrdnje jednog medicinskog amatera, uopće ne treba napominjati. No, također, one se ne smiju ni ignorirati. Jer, u ovoj situaciji ljudi masovno prate medije, gledaju sjednicu Sabora, i takve poruke dopiru do mnogih od njih, stoga itekako treba upozoravati na to da dolaze od potpunog medicinskog analfabete i nihilista koji bi najradije da države nema, a da zaražene, valjda, liječe vračevi.

Veliki protivnik cijepljenja Ivan Pernar sada, pokušavajući antisistemskom paradigmom dovesti u pitanje sve što struka radi oko koronavirusa, tvrdi kako sve do izuma cjepiva za koronavirus ionako neće biti spasa za rješenje ove krize – to dovoljno govori o konzistentnosti njegove »politike« koju u parlamentarnim klupama iznosi samo u vlastito ime, i ničije više.

Zato, ako Sabor ne bi trebao ovih dana zasjedati, to nije ni zbog HDZ-a ni zbog SDP-a, nego da se sačuvamo od ispada ovakvoga karaktera, bez ikakvog znanstvenog, etičkog ili političkog utemeljenja.

No, naravno, ne treba ni sumnjati u zdrav razum građana. Uostalom, Pernaru i sličnom društvu sljedeći će izbori pokazati kako stoje, a ti izbori su vrlo brzo.

novilist

Kolaps ekosustava biljnog i životinjskog svijeta neće ići postepeno, kako smo se do sada nadali, već će umjesto toga promjene biti jako nagle i iznenadne te bi mogle nastupiti puno ranije nego što su znanstvenici očekivali. Nastavi li se Zemlja zagrijavati donedavnim tempom, posljedice ćemo jasno osjetiti za deset godina. Budući da svaka nova znanstvena studija na ovu temu nudi sve katastrofalnije scenarije skore budućnosti, i s obzirom na gotovo promilsku točnost predviđanja dekadama starih istraživanja, nije li vrijeme da ozbiljno prionemo sanaciji planete?

Da osobe na pozicijama moći, bilo da govorimo o političkim ili poduzetničkim elitama, ne misle isto, jasno svjedoče apeli brojnih izrazito zagađujućih industrija da se zbog pandemije koronavirusa, i ekonomske štete koju im je ona nanijela, odgode svi klimatski ciljevi te da se tim industrijama, umjesto karbonskih penala, odobre nove linije javnih subvencija. Nas, koji diljem svijeta stvaramo sredstva za te subvencije i dalje nitko ne pita na što da se naši novci troše. Za to vrijeme, znanost je neumoljiva.

Časopis Nature, jedan od najprestižnijih uopće, objavio je studiju trojice autora (Trisos, Merow, Pigot) koja prorokuje da će veliki pojasevi ekosustava umirati u valovima, u iznenadnim masovnim izumiranjima što će uzrokovati disbalanse i među zajednicama ljudi ovisnima o tim ekosustavima. Tropi su već sada najviše izloženi te zbog malenog manevarskog prostora u pogledu adaptacije na rast temperatura zapravo i najugroženiji.

Trisos, Merow i Pigot smatraju da se ovo izumiranje vrsta događa tako da se jako dugo čini kao da je sve u redu dok odjednom nije, a tada je kasno za bilo što poduzeti i obrnuti proces. Njihova usporedba kaže da se radi o tome da shvatiš da padaš s litice, nakon što si već pao. Trojac znanstvenika upozorava da su rezultati studije izrazito crni te da je nužna hitna akcija da se već otpočeo proces zaustavi. Smatraju da je nužno sačuvati staništa i da se zbog bezbroj načina na koji ljudi mijenjaju lice Zemlje (ribolovom, poljoprivredom, sječom šuma, rudarenjem i sagorijevanjem fosilnih goriva) u riziku od izumiranja nalazi milijun biljnih i životinjskih vrsta.

Budući da metode ovakvih studija obično ostanu izvan novinarskih tekstova, radi čega zaključci u očima javnosti često gube na težini, ovdje ćemo iznijeti neke metodološke okvire kako bi bilo jasno da je studija itekako kredibilna i pouzdana. Znanstvenici su proučavali malo više od 30.000 (vodenih) morskih i kopnenih vrsta koje su podijelili s obzirom na staništa u kvadrante površine sto kilometara, i s pitanjem kada bi klimatske promjene mogle utjecati na pad njihove populacije te da li će se to dogoditi naglo ili postupno. Potom su odredili najviše temperature koje vrste mogu podnijeti (proučili su maksimalne temperature u staništima u kojima vrste obitavaju) i izračunali kada će globalno zatopljenje prevazići te temperature. Pri tome su kao faktor zagrijavanja uzeti poznati scenariji globalnog zatopljenja nižeg i višeg od prosječna dva stupnja Celzijusa godišnje.

Rezultati su ih šokirali: naglo izumiranje vrsta prijeti svim razredima – ribama, vodozemcima, gmazovima, pticama i sisavcima – i u svim staništima. Dakle, ne radi se o nečemu što se događa samo u tropskim krajevima nego o sustavu povezanih posuda, samo što će te promjene biti nagle, i jako vidljive, a ne postupne i neprimjetne. Kako god analizirali prikupljene podatke, ishod je uvijek isti – kazao je za New York Times Cory Merow, ekolog i jedan od autora studije zaposlen na Sveučilištu u Conneticutu. Dodao je kako bi u slučaju da se globalno zatopljenje zaustavi na ispod dva stupnja u prosjeku godišnje pomor vrsta bio manji od 60 posto. No, ako nastavimo po sadašnjoj putanji, kolaps tropskih šuma čeka nas već za dvadeset godina, u 2040-ima (do krajeva u umjerenom pojasu izumiranje bi stiglo do 2050-ih, što ne znači da se poremećaji neće osjećati i ranije). Ako počnemo odmah, svako poboljšanje statistika u stvarnosti znači spašavanje i preživljavanje tisuća vrsta. No i smanjeno zagrijavanje ipak će poremetiti živote tisuća ljudskih, biljnih i životinjskih zajednica diljem planete, a za početak, posebno one u tropskim krajevima.

Također, makar i samo kupovanje vremena od nekoliko dekada može rezultirati boljom adaptacijom vrsta na nove, visoke temperature, što bi također smanjilo razmjere izumiranja. Sprečavanje najgoreg scenarija mora započeti odmah i sada. Globalna epidemija virusa Serioznog akutnog respiratornog sindroma 2 (SARS-CoV 2) i bolesti koju on izaziva (COVID-19) kao jin u jangu ima trunčicu dobra u sebi – a to je smanjenje emisija stakleničkih plinova, koja bi Zemlji mogla donijeti toliko žuđeni predah. Pitanje je samo hoće li se u skladu s epidemijom i znanosti promijeniti i politička ekonomija.

bilten

„Šta je sa radnicima?!“ – vrisnuo je prije neki dan (14. travnja) naslov na portalu sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, s primjerenim zgražanjem što ga je dežurni urednički um naglasio upitnikom i uskličnikom. U tekstu, koji se bavi ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije, navodi se između ostaloga i izjava jednog „krajiškog privrednika“ koji kaže da „sad radnike treba pripaziti“: „Neka i poslodavci odriješe kesu, ako imaju stan u Gracu, vikendicu u Opatiji, neka nešto prodaju i prebrode krizu…“

Ovog potpisnika, međutim, privukla je isključivo interpunkcijska intervencija u naslovu – „?!“ – koja, sagleda li se u kontekstu mjesta gdje je objavljena, umjesto da sugerira zaprepaštenje, brigu ili štogod slično, svjedoči o razigranom cinizmu.

Svega nekoliko dana ranije, naime, rukovodstvo grupacije Oslobođenje (koja, uz dnevne novine, uvezuje nekoliko medija, poput televizijskog O kanala i mjesečnika Dani) podijelilo je, prema službenim informacijama, sedamnaest otkaza (dotad) zaposlenima, uz obrazloženje da su postali „tehnološki višak“, dok neslužbene informacije govore kako je otpuštenih skoro trostruko više. Uz to, većini honorarnih suradnika otkazana je suradnja, a onima koji su ostali u radnom odnosu drastično su smanjene plaće.

Samo u dnevnom listu desetorici novinara i urednika pokazana su izlazna vrata medijske kompanije, među njima i onima s više od trideset godina staža, koji su za Oslobođenje pisali i u vrijeme ratne opsade Sarajeva. Većina njih tvrdi da je raskidanje ugovora o radu izvedeno krajnje brutalno i da nisu dobili ni zakonom zajamčene otpremnine. „Ti pišeš o tuđim problemima, a kada dođe do problema u tvojoj kući, nemaš se kome obratiti“, kaže recimo Dragan Pavlović, dugogodišnji novinar koji je poslan na ulicu.

Što sad učiniti s uzbunjujućom interpunkcijom?

„Šta je sa novinarima?!“ – glasi naslov koji nije osvanuo na stranicama Oslobođenja.

Prije mjesec dana (16. marta) objavljena je, doduše, kolumna glavne urednice Vildane Selimbegović pod naslovom „Čekajući koronu“, gdje se nudi nešto poput odgovora na gornju dilemu (uz uvjet, dakako, da iz interpunkcijske gomilice uklonimo uskličnik i naslovni krik pretvorimo u pitanje), a radi gotovo dirljive praznine uzvišenih fraza i čarobno patetične intonacije vrijedi je iscrpnije citirati, budući da urednica, obraćajući se čitateljima, piše o tome kako je danas, u okolnostima virusne pošasti, „novinarska odgovornost trostruko važna“:

„Na našim je plećima obaveza da svoj posao obavljamo profesionalno, da vas izvještavamo i ostanemo čuvari demokracije, ali i da sačuvamo svoje redakcije. (…) Oslobođenje se nikada nije bavilo senzacijama, već je bilo i ostalo na strani ljudi i njihovih prava, borac za istinu i onda kada ona boli.(…) Naši portali prate zbivanja u zemlji i svijetu iz sata u sat, i nastojat ćemo da uz nas budete konstantno kvalitetno obaviješteni. Novina je uvijek više od vijesti, naše teme, analize i razgovore i dalje ćemo pripremati, naši kolumnisti će ostati aktuelni, naš list će i dalje stizati do vas na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. (…) I bit ćemo tu za vas i uz vas, jednako kao što vjerujemo da ćete vi ostati uz vaše i naše Oslobođenje.“

Svega par tjedana kasnije novinari su uz sve ostalo na svojim „plećima“ ponijeli i otkaze, o čemu čitaoci, doduše, nisu bili „kvalitetno obaviješteni“. Odgovoran novinar ostaje bez posla, a publika će – idealistički smatra urednica – svejedno „ostati uz vaše i naše Oslobođenje“, jer „novina je uvijek više od vijesti“, pa onda valjda više i od novinara.

Daleko od toga da su zbivanja u Oslobođenju izuzetak. U Hrvatskoj je od početka pandemije više od četvrtine slobodnih novinara ostalo bez bilo kakvog angažmana, honorarcima se masovno otkazuje suradnja, vodeće medijske kuće radikalno su srezale primanja, izrađuju se planovi za sveobuhvatno lišavanje „tehnološkog viška“, u Srbiji i na Kosovu novinare hapse zbog članaka koji nisu po ukusu vlasti, donose se uredbe o „zabrani širenja lažnih vijesti“ kao podloga za sistematsku cenzuru, jednu takvu skrojio je čak i krizni štab sarajevske općine Stari grad, splitski klerofašisti s novinarima obračunavaju šakama i letvama… pa se priča iz Sarajeva doima tek kao čašica krvi u tekućem masakru.

Ipak, zbog pionirske uloge u prilagođavanju medijske ekonomije uvjetima izvanrednog stanja, kao i odvažnoj širini i bešćutnosti toga zahvata – što će bez sumnje ohrabriti mnoge druge da krenu sličnim stopama – slučaj Oslobođenje zaslužuje posebnu pažnju. Stoga je ovaj potpisnik zamolio za razgovor vlasnika kompanije, gospodina Muju Selimovića – čovjeka koji je u medijski biznis ušao nakon što je kapital stekao baveći se proizvodnjom i distribucijom piva – na što je dotični ljubazno pristao.

Gospodine Selimoviću, kako to da je otkaze u vašoj kompaniji dobilo najmanje sedamnaest, a vrlo vjerojatno četrdeset i nešto novinara i drugih medijskih radnika, a sve „zbog teške ekonomske situacije nastale uslijed pandemije covida-19“, ako se zna da je pandemija u ovim krajevima ozbiljno uzela maha prije nekih mjesec dana, pa dakle, razumno gledajući, još nije ni stigla prouzročiti tolike teškoće da one budu razlog masovnom otpuštanju?

Osnovna pretpostavka u vašem pitanju je pogrešna. Pa kakva bi mi bili kuća da poslije mjesec dana upadnemo u takvu dramu? Ja, naime, novinarima, urednicima i drugom osoblju nisam podijelio otkaze zbog ekonomskih teškoća uzrokovanih širenjem zaraze, nego sam ekonomske teškoće uzrokovane širenjem zaraze iskoristio kao izgovor da novinarima dam otkaze. Učinio sam ono što smatram da i inače, u posve regularnim okolnostima, treba napraviti, osloboditi se svih tih novinarskih gnjavatora, ali mi je ova gužva oko pandemija pala kao dar s neba da ubrzam stvar. I da iskamčim adekvatan alibi, naravno: umjesto da me smatraju beskrupuloznim tajkunom i glavosječom, mogu se predstaviti kao poslovna žrtva općih neprilika izazvanih višom silom.

Kako vam je ta genijalna ideja pala na pamet?

Iskreno rečeno, inspirirao me uvodnik naše glavne urednice, gospođe Vildane, gdje piše da je danas „novinarska odgovornost trostruko važna“…

Mislite na ono frazersko trućanje o uzvišenoj ulozi novinarstva?

Da, na ono himničko nabrajanje floskula u koje nitko živ ne vjeruje… Ali meni se rodila ideja kada je spomenula „trostruku“ novinarsku rolu. Pa sam shvatio da su novinari danas izloženi, pod jedan: udaru samog virusa, budući da su prinuđeni ići na teren i prikupljati informacije, a teren je uvelike zarazan; zatim pod dva: udaru vlasti, jer su pod golemim pritiskom da umjesto istine ili bilo kakve kritike objavljuju uljepšane informacije ili gole laži; i napokon – što ostaje? – pod tri: udar vlasnika medija. E, to treće sam im velikodušno odlučio priuštiti. U ovoj se kompaniji trudimo našim novinarima osigurati kompletan ugođaj za profesionalni rad. I to će biti naša trajna politika.

Kako biste sami opisali tu politiku?

Poslužio bih se riječima Tima Ruttena iz Los Angeles Timesa koji je jednom napisao: „Da biste shvatili poslovni model Huffington Posta, zamislite jednu galiju kojom veslaju robovi, a njome upravljaju gusari.“ Sad umjesto Huffington Posta umetnite Oslobođenje i imate odgovor.

Vratio bih se vašoj ocjeni kako vam je pandemija tek pomogla da „ubrzate stvar“. Možete li to pojasniti?

Ljudi jako griješe kada misle da se zbog ove nenadane nesreće koja nas je zadesila stvarnost promijenila. Kao poslovni čovjek i lokalni medijski mag, ja sam uvjeren da se stvarnost nije promijenila, nego se ubrzala. Ono čemu mi danas svjedočimo je ubrzavanje stvarnosti, dragi moj. Nema nikakve promjene, sve je isto, ali mnogo brže. A znate da je kod nas u medijskoj industriji brzina od kapitalne važnosti. Stoga smo dužni to ubrzanje, tu akceleraciju koju nam je omogućila blagodat smrtonosnog širenja virusa, iskoristiti da prije stignemo do cilja koji je odavno pred nama, da zakoračimo u budućnost kojoj smo od ranije posvećeno stremili.

Kakva je ta budućnost, što se tiče novinarstva?

Budućnost novinarstva leži u nestajanju novinara! To je osnova svega. Novinarstvo će stati na zdrave i poslovno uspješne noge tek kada protjera sve novinare iz struke. To je duži proces, priznajem, stvari ne idu preko noći, ali moramo grabiti ovakve šanse da ga ubrzamo. A kao vlasniku medija, razvoj zdravog i ekonomski održivog novinarstva mi je od prvorazrednog interesa.

Što bi to bilo novinarstvo bez novinara?

Više-manje isto što i danas, samo u pročišćenijem obliku. Vama je, pretpostavljam, poznata ona prljava tajna novinarstva da se preko polovice izvještaja u vijestima temelji na različitim saopćenjima za javnost, koja se tek ovlaš ili nikako provjeravaju prije objavljivanja?

Jeste, takvih je, prema procjenama, između 60 i 70 posto…

Eto. I sada taj postotak treba dodatnim naporima povećavati, da se približi stopostotnom idealu, a rad na obradi saopćenja smanjivati i ne opterećivati ga staromodnim profesionalnim prenemaganjima. Sve to mogu obavljati i površno opismenjeni redaktori ili daktilografkinje, umjesto da se opterećujemo nekakvim pretpotopnim „fajv dabl ju“ kerefekama, a kamoli kritičkim opservacijama. Ukratko, komunikacijske kanale između PR službi i publike valja osloboditi i učiniti maksimalno propusnima, a ne ih zaštopati novinarima koji em rade nepotreban posao, em uzrokuju dodatne troškove. Uostalom, imamo bezbroj divnih primjera takve prakse, pa i u ovoj zdravstvenoj krizi.

Na koje primjere mislite?

Uzmite, recimo, činjenicu da se krizni štabovi u Srbiji i Bosni i Hercegovini ovih dana obraćaju javnosti bez posredovanja novinara. Čim je na konferenciji za štampu u Beogradu neki novinar upitao infektologa ne bi li i Aleksandar Vučić, čiji se sin zarazio koronavirusom, trebao proći istu proceduru kao i ostali, testiranje i karantenu, odlučeno je da će se konferencije za štampu održavati bez predstavnika štampe. Formalno zbog „brige za zdravlje novinara“, a suštinski jer su konferencije za novinare bez novinara savršeno normalna stvar kojoj svi trebamo težiti. Do publike trebaju stići autentične poruke vlasti, a ne da ono što nam vladajući establišment govori bude izobličeno novinarskim propitivanjima, sumnjama i provokacijama.

A što je s ostalim vijestima?

Nema tih vijesti koje uz današnje napredne tehnologije ne mogu sricati daktilografi nakon kratkog tečaja, prepisujući ih iz drugih medija i sa društvenih mreža. Da se mene pita, ja bih to sve autsorsao, kao što autsorsamo čistačice i zaštitare. Gradio bih novinsku kuću bez i jednog novinara. Mada nemam ništa protiv da sami novinari shvate kako stoje stvari, pa obave tihu prekvalifikaciju u takvu vrstu sirotinjski plaćenog činovništva i na taj način osiguraju ekonomski održivu budućnost novinarstva.

Kakvu „tihu prekvalifikaciju“ imate u vidu?

Što mislite da mi postižemo ovim otkazima u Oslobođenju? Jesu li ti otkazi snažnija egzistencijalna poruka novinarima koji su ostali bez posla ili je to jača profesionalna poruka onima koji su ostali raditi? Na svakog otpuštenog novinara, njih pet koji su ostali zaposleni znaju kakva ih adaptacija čeka: da će raditi duplo više, biti plaćeni duplo manje i prestati misliti svojom glavom. Da trebaju biti produktivni, jeftini i poslušni, jer ih protivnome čeka noga u guzicu. Strah je najbolji učitelj za veslače u galiji. To vam je isto kao i sa sadržajem. Sjećate se slučaja onog našeg bivšeg kolumnista, kako se zove, Dežmanovića, Debilkovića…

Dežulovića?

E tog. Taj je Dežulović prije nekog vremena napisao za Oslobođenje kolumnu u kojoj je vrijeđao osjećaje vlasti, a ja sam zauzeo stav da se time vrijeđaju vjerski osjećaji muslimana i naložio gospođi Vildani da to cenzurira, da izbaci tekst iz novina, te je onda i Dežulović napustio našu novinsku kuću… Ali oni koji su ostali, bogami, nisu poslije toga u svojim žvrljotinama vrijeđali vjerske osjećaje, odnosno osjećaje vlasti! E, tako vam je isto na egzistencijalno-profesionalnom planu. Znači, radimo na dva razboja: s jedne strane otpuštamo novinare, a s druge upozoravamo one koji ostaju zaposleni da se prestanu ponašati kao novinari. Na taj način spašavamo novinarstvo.

Ako želite novinarstvo osloboditi novinara, zašto naprosto ne ugasite novine? Ili ih ne prodate nekome s drugačijim idejama?

Kakvo je to pitanje? Pa mediji koje posjedujem su prije svega logistička podrška mojim ostalim poslovnim interesima. Priče o javnom interesu su obična glupost, one služe gospođi Vildani da svako malo čitateljima spjeva lirsku odu o neprolaznoj slavi žurnalizma. Marketing, gospodine, marketing. Znate, ja nisam kriv što novinari već decenijama ne preživljavaju od svoga temeljnog proizvoda. Pekar ispeče kruh i živi od prodaje toga kruha, a novinar sastavi članak i živi od prodaje oglasa, s tim da je oglas u žanrovskom pogledu negacija novinarskog članka. Prilično je to perverzna profesija. Strogo zanatski gledajući, novinari dobivaju kruh od svojih dušmana.

A vi ste jedan od njih?

Naravno. Ja pripadam maloj ali odabranoj četi balkanske tajkunerije, sorti bogatih, moćnih i sirovih, čvrsto uvezanih sa strukturama političke vlasti, čija je taktika krajnje jednostavna: preuzeti patronat nad medijima kako mediji ne bi propitivali ni našu moć, ni naše bogatstvo, ni našu sirovost, što je misija koja prema legendi novinarstvu pripada.

Nezavisno novinarstvo bi, prema toj legendi, trebalo biti u službi demokracije…

… a mediji su, prema vlasničkoj strukturi i rukovodnoj volji, u službi kapitala i njegovih političkih mentora. Problem je, kao što i sami znate, što kapitalizam i demokracija nisu spojivi, koliko god se lagalo da jesu, oni stoje u napetoj relaciji ili-ili. Stoga smo se potrudili da iz fraze „nezavisno novinarstvo“ protjeramo pridjev. Ako bolje pogledate, već sama potreba da se taj pridjev doda bio je znak da s novinarstvom nisu čista posla. A sada, kada su novinarstvu povađeni zubi i kad mu je umrtvljena težnja za istinom, treba ga još samo postaviti na rentabilne osnove.

Kako to mislite učiniti?

Zbog teških ekonomskih posljedica virusne pandemije, zbog ubrzavanja stvarnosti o kojoj sam već pričao, drastično su smanjeni prihodi od marketinga, što nam je odličan izgovor za drastično rezanje troškova medijske proizvodnje, to jest otpuštanje novinara. Kada kriza prođe i prihodi od oglasa opet narastu, troškove proizvodnje nećemo povećavati, nego ćemo nastaviti s umjerenim tempom otpuštanja novinara. Tako će profit rasti po uvećanoj stopi, a samo novinarstvo biti postupno lišavano ostataka prošlosti što ga opterećuju. Osim ako se stvarnost ne ubrza još više. Realno govoreći, još jedna do dvije ovakve katastrofe i u razmjerno kratkom roku imali bismo idealan informativni medij, iz kojeg bi i zadnji preostali novinar bio poslan na ulicu.

A što ako vas oni koje ste poslali na ulicu pošalju dođavola? Ili ako to u njihovo ime učinim ja u ovom intervjuu?

Kakvom intervjuu?! Pa izmislili ste sugovornika, čovječe! Svi su odmah shvatili da ovaj s kojim pričate nije realna ličnost, da ste izfantazirali nekakvog artikuliranog Muju Selimovića, vlasnika grupacije Oslobođenje, nekakav Opći Profil nezasitnog tajkuna, servisera vlasti i bezdušnog krvoloka koji sije pustoš na novinarskoj sceni, i da pred širokom publikom fingirate razgovor s njim. Pritom još i grubo vrijeđate.

To ja uopće ne sporim.

Ali zašto to radite?

Demonstriram vam na što može sličiti realizacija vaše zamisli o novinarstvu bez novinara.

Ne razumijem vas.

Ako novinari sa svojim temeljnim poslanjem – da objektivno informiraju javnost, tj. da od provjerenih činjenica stvaraju vijesti – postaju nepoželjni, istina će preživjeti kroz novinarsku fikciju.

pescanik

Kraljevina SHS a potom i Kraljevina Jugoslavija u povijesti je ostala upamćena kao vrlo specifična i trusna državna tvorevina koju su obilježili politički skandali i preturbacije, autoritarnost, etničke trzavice, atentati i slične nedaće. Ono po čemu je bila posebice poznata je korupcija visokih razmjera. Reći ćete da se na ovim prostorima baš ništa nije promijenilo od početka dvadesetoga stoljeća, pa ostaje dojam da je korupcija na balkanskim područjima urođena osobina, vezana uz mentalitet i način života te posljedično neiskorjenjiva. Spomenuta država se zbog osobitih karakteristika čini kao intrigantan vremenski i prostorni kontekst za oblikovanje kriminalističke priče. Klasični krimić redovito je bio u dosluhu s aktualnim društvenim procesima te je implicitno i eksplicitno reagirao na njih, odnosno na stanja društvene krize i erozije za koje je vjerovao da mogu biti prevladane. Ta optimistična vjera u ljudski napredak, u snagu razuma te društvenih institucija koje su tu da štite čovjeka, uvijek se očitovala u detektivovu uspješnom razrješenju slučaja te kažnjavanju prijestupnika. Društveni red, koji jamče organi reda te institucije koje stoje iza njih, naposljetku biva očuvan.

Srpska serija Senke nad Balkanom rekreira broja opća žanrovska mjesta krimića, smještenog u specifičan povijesni kontekst. U središtu razmatranja dvojica su detektiva. Jedan je prekaljeni stariji istražitelj i odlikovani ratni veteran Andra Tanasijević (Dragan Bjelogrlić) koji se nema više čemu radovati u životu. Nekadašnja zaručnica Sonja udana je za drugoga te mu je ujedno ljubavnica, a on dane provodi u liječenju egzistencijalnog očaja velikim količinama alkohola te nekakvim tabletama nedefinirane funkcije. Posrijedi je tipičan lik istražitelja koji je zašao na životnu stranputicu. Iako voli raditi sam, nadređeni mu dodjeljuju partnera, mladog i neiskusnoga Stanka Pletikosića (Andrija Kuzmanović), koji u odjelu krvnih delikata djeluje kao strano tijelo u stranom prostoru. Već je to naznačeno njegovim uglednim školovanjem u Švicarskoj, gdje je upoznao aktualne kriminalističke i forenzičke metode, ali i norme ponašanja oprečne izravnim balkanskima, te napose njegovim ekstravagantnim i šminkerskim načinom odijevanja.

Dinamika njihova odnosa proizlazi iz buddy-buddy relacije transponirane u balkanski kontekst, a počiva na tipskim dihotomijama – iskusno-neiskusno, staro-mlado, tradicionalno-inovativno, razočarano-idealističko. Njihova istraga račva se na više kolosijeka. Trebaju razriješiti enigmu egzotičnih ubojstava koja siju strah uzduž i poprijeko Beograda, a u kojima sumanuti ubojica žrtvama odsijeca glave. Pritom nastoje ući u trag misterioznom mafijašu kodnoga imena Kaluđer. Prema logici kriminalističkog zapleta, prvobitni zločin vodi do narednih, a rukavci se istrage granaju kako se multipliciraju informacije te dokazi do kojih detektivi dolaze.

Senke nad Balkanom stvaraju složenu i zakučastu fabularnu kombinatoriku, koja kriminalističke strategije počinje prožimati sa špijunskima jer politički kontekst igra veliku ulogu u njezinoj progresiji. Osim autoritarne vlade kralja Aleksandra I, koju predvodi general Petar Živković (Nebojša Dugalić), u priču su upleteni makedonski VMRO putem revolucionara Damjana Hadži Arsova (Toni Mihajlovski) koji teži osamostaljenu Makedonije koja je tada bila dio južne Srbije, te hrvatske ustaše, konkretnije Ante Pavelić (Bojan Navojec) koji se pojavljuje u funkciji Arsova odvjetnika. Pritom se sugerira turbulentna politička situacija u Europi koja se prelama preko Kraljevine. U SSSR-u kolo vode komunisti, pa se njihov čovjek Mustafa Golubić (Goran Bogdan) infiltrira u Beograd.

U Njemačkoj nacisti doživljavaju uspon, a svoje interese imaju i u SHS, pa su i njihovi agenti umiješani u priču, kao i tajna društva te naoružani ostaci ruske carske vojske koji djeluju na ulicama Beograda izvan zakona. Pritom trgovina opijumom predstavlja bitnu okosnicu. Neću dublje ulaziti u priču jer je svrha serije da gledatelju ostane što manje poznata, pa ću zaključiti da različite fabularne linije povezuju osobni interesi te napose problematika korupcije koja je metastazirala u sve pore društva u vrijeme Kraljevine te se općenito osjeća napeta atmosfera neposredno prije Šestosiječanjske diktature.

Senke priču tako grade na fakcijskoj i fikcijskoj razini. Povijesni kontekst te društveni, politički i ekonomski procesi razmatrani u priči povijesno su ovjereni, a jamčeni su pojavom stvarnih povijesnih ličnosti poput kneza Đorđa, generala Petra Živkovića, budućega poglavnika Ante Pavelića, ruskoga genrala Vrangela. Likovi makedonskih revolucionara Damjana Hadži Arsova i sestre mu Jovane fiktivni su, no temeljeni na povijesnim modelima. Glavni protagonisti poput detektivskoga dvojca, zagonetne Maje (Marija Bergam), negativca Kaluđera fiktivni su. Bez obzira pripadali likovi fikcijskoj ili fakcijskoj razini, scenaristi su im pristupili slobodno, stvarajući neku vrstu apokrifne povijesti, kako ju je poimao Brian McHale, nudeći fiktivna i alternativna tumačenja povijesnih činjenica i aktera.

Tvorac serije Dragan Bjelogrlić, koji je uz Vladimira Kecmanovića, Dejana Stojiljkovića i Danicu Pajović suscenarist te je neke epizode režirao, vrlo vješto stvara zakučastu i dinamičnu fabularnu kombinatoriku u kojoj spretno i odmjereno bivaju postavljeni obrati u radnji. Pritom se nije pazilo samo na efektnost priče, nego i na odnose među likovima koji su također poprilično dobro postavljeni te se razvijaju kroz epizode. Serija je na visokoj produkcijskoj razini, pa su scenografija, kostimografija, fotografija i specijalni efekti kvalitetno izvedeni. Produkcija u regiji time je zašla na područje kvalitetne televizije, što se ne vidi samo u kompleksnoj narativnoj strukturi, visokoj produkcijskoj razini, nego i filmičnosti cjeline te određenoj dozi realizma.

Serija implicitno ispod zabavne površine stvara zanimljive paralele s našim dobom, putem čega izokreće temeljne svjetonazorske premise kriminalističkoga žanra. Vjera u društvene institucije izostaje jer one brane kriminalce te održavaju korupciju na životu, negativci prosperiraju, a čuvari pravde i reda bivaju sankcionirani.

filmovi

http://dhk.hr/ogranci-dhk/detaljnije/otkazan-strucni-skup

Društvo hrvatskih književnika

20. travanj 2020.

Otkazan stručni skup

Prigodom obilježavanja 120 godina Društva hrvatskih književnika u Bickom Selu (Općina Garčin) kod Slavonskog Broda, trebao se održati stručni skup s prigodnim kulturnim programom u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski

Udruge povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema, Brodskog kulturnog kruga PANNONIAE GLORIA te UKUD-a Biđani, Bicko Selo, u Bickom Selu 22. travnja 2020., pod nazivom:  Valentin Benošić i Bicko selo u kontekstu hrvatske književnosti. Skup će se održati u drugom terminu tijekom 2020., a radovi će biti objavljeni u prigodnom zborniku. Svoje će radove priložiti Ivan Stipić, mr. sc. Darija Mataić Agičić, dr. sc. Vlasta Markasović, Mirko Ćurić i drugi.

***

Valentin Benošić je prerano preminuli hrvatski pjesnik (Stružani kod Slavonskog Broda, 9. II 1941 — Zagreb, 29. V 1968). Već u djetinjstvu boluje od tuberkuloze. Od 1947. polazi osnovnu školu u Bickom Selu, a povremeno je na liječenju u Zagrebu (1949) te Slavonskom Brodu (1956). Tamo je završio učiteljsku školu i upisao Pedagošku akademiju. Početkom 1968. ponovno je u bolnici u Slavonskom Brodu, zatim u Zagrebu, gdje je uskoro i umro. Bio je odbornik Skupštine općine Slavonski Brod, tajnik Matice Hrvatske, član Društva književnika Hrvatske. — Prvu pjesmu bez naslova objavio je u Telegramu (1962, 105). Pjesme, prikaze i publicističke članke objavio je u Reviji (1962–1964, 1966, 1967), Telegramu (1962, 1963), Godišnjaku MH (Vinkovci 1963, 1970), Književnim novinama (1963, 1965), Brodskom listu (1966–1969), Rukovetima (1967, 1968), Slavonskom narodnom kalendaru (1967, 1968), Glasu Slavonije (1968, 1969), Posavskim tokovima (1968), Republici (1968), Susretima (1970) i Novostima (1972). Pjesme su mu objavljene i u antologijama Mi, ovdje (Slavonski Brod 1966), Zaljubljenici Cibalae (Vinkovci 1976), Slava Panonije (Vinkovci 1980).

****

Znanstveno – stručni skup:

VALENTIN BENOŠIĆ I BICKO SELO

U KONTEKSTU SLAVONSKE I HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

ORGANIZATORI:

Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski

Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema

Brodski kulturni krug PANNONIAE GLORIA

UKUD Biđani, Bicko Selo

VRIJEME: 22. travanj 2020.

MJESTO: Općina Garčin, Dom mjesnog odbora Bicko Selo

PROGRAM:

10,00 – 10.30

Dolazak u Bicko Selo i upoznavanje s mjestom i polaganje cvijeća na spomen kuću  i obilazak jednog OPG-a (osvježenje)

Pozdravna riječ načelnika općine Mate Grgića i domaćina Irena Katalinić

Kratko o mjestu Bickom Selu Ilija Maoduš (moderator)

11,00 -12,15 ZNANSTVENO – STRUČNI SKUP – IZLAGANJA:

• Ivan Stipić, viši knjižničar: Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i autorskih prava u svjetlu svetojeronimskog jubileja
• Ilija Maoduš, publicist: Hrvatska narodna čitaonica Bicko Selo
• Mirko Ćurić, književnik: obljetnica Društva hrvatskih književnika i četiri desetljeća djelovanja njegova slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka
• sc. Vlasta Markasović, knjiž. kritičarka: Likovi Šokica u djelu Mare Švel-Gamiršek
• sc. Darija Mataić Agičić, viša knjižničarka: Pjesništvo Valentina Benošića
• Ivan Stipić, viši knjižničar: Bicko Selo i njegov doprinos hrvatskoj kulturi na stranicama Leksikona brodskih pisaca
• Ilija Maoduš, publicist: Stogodišnji tragovi – Po komu ćemo pamtiti Biđane

12,30 Ručak i druženje

U sveopćoj nervozi i sve češćim optužbama i protuoptužbama oko toga tko je kriv za aktualnu pandemiju koronavirusa COVID-19, iznenađenjima, čini se, nema kraja. U SAD-u se sve češće pojavljuju žučne rasprave oko toga, zašto od COVIDa-19 najviše stradava crnačko i hispansko stanovništvo (primjerice u Chicagu oko 70 % oboljelih od koronavirusa čine crnci iako je njihov udio u stanovništvu toga, trećeg po velličini američkog grada svega 30%). Naravno, iako se, možda, pri pokretanju takvih rasprava implicira ili sugerira i na mogućnost koketiranja vlade s rasizmom (ili razne druge tzv. teorije zavjere), ovdje, ipak, prije svega treba imati na umu egzaktne i lako dokazljive činjenice koje ukazuju kako crnačka populacija, općenito gledano, predstavlja najsiromašniji sloj američkih građana, koji teže dolazi do posla, da je u postotku crnačko stanovništvo puno manje zdravstveno osigurano, a zbog nižeg standarda sklonije je i nezdravoj fast food prehrani što ih čini nezdravijima i imunološko osjetljivijima. Sve to, narvno, ne znači kako se lokalne i federlne vlasti i institucije ne bi mogle i morale drugačije i bolje postaviti prema tom negativnom fenomenu u smislu bržeg otklanjanja evidentnih razlika, a što (ne samo) sada nikako nije slučaj. Jer dobro je znano koliko u uvjetima neoliberalnog kapitalizma ali i degeneriranoj svijesti tamošnjeg društva ustvari zanči jedan ljudski život. On uglavnom vrijedi ukoliko iza njega stoji poslovni uspjeh i  novac, dok se svi oni koje život nije mazio ili im sustav uopće i nije dao stvarnu šansu za dokazivanje svojih sposobnosti, najčešče tretiraju prema posebnim „kriterijima“ i nepisanim pravilima – redovito izvan okvira nužne međuljudske solidarnosti. Po tom je pitanju stanje slično i u Velikoj Britaniji i zato nikada ne dozvoljavam da nas oni uče elementarnim temeljima socijalnog prava i zaštite, a najmanje međuljudskoj solidarnosti koja je u tim i takvim društvima blago rečeno selektivna, a zapravo lažna i licemjerna, i u kojoj se sve gleda kroz svemoćni dolar/funtu.

Podjela na konzervativnu i liberalnu Ameriku

U američkom društvu vidljive su sve veće dubioze, koje se ne ogledaju samo na povećanoj rasnoj podjeli, već i na onoj drugoj – ideološkoj: na konzervativnu i liberalnu Ameriku. A upravo je ona došla na kritičnu razinu u vrijeme aktualne zdravstvene krize, pričemu se čak mogu čuti i (neslužbene) izjave o mogućem pokretanju procesa za uspostavu nezavisnosti pojedinih saveznih država, poput onih iz Kalifornije – nezadovoljnih načinom rješavanja problema od strane federalnih vlasti. A da o političkom sukobu na saveznoj razini između republikanaca i demokrata uopće i ne govorimo, a on eskalira sukladno približavanju datuma provedbe predsjedničkih izbora (početkom studenog). Naime, demokrati su sada „nanjušili“ da mogu ozbiljno (bar tako oni misle) zaprijetiti Trumpovu reizboru tj. da krajnjom politizacijom sadašnje zdravstvene krize (i dramatizacijom stvarnoga stanja „na terenu“)  njega i konačno detroniziranju s vlasti. Drugih metoda ali i novih prilika, osim ove s epidemijom, demokrati zapravo više i nemaju. Tu je, međutim, zabrinjavajuće, kako se u želji za očuvanjem ili osvajanjem vlasti malo tko od njih uopće i osvrće ili brine oko rijetko kada viđene podjele američkog društva, k tome još i u nikada složenijim globalnim geopolitičkim odnosima, uključno i onima iz doba hladnog rata kada je Washington, zajedno sa svojim saveznicima i partnerima diljem svijeta imao samo jednog stvarnog političkog ali i ideološkog neprijatelja – SSSR. Danas tog čvrstog savezništva nema, dok je ozbiljnih suparnika sve više, pričemu se izgubila i ona ideološka „poluga“ koja je bila motivirajuća pa i presudna za američko istrajavanje u hladnoratovskoj borbi. Jer američki neoliberalizam, vješto izvezen u Europu kroz stvaranje EU i uz pomoć tamošnjih liberalnih elita, doveo je do rastakanja nacionalnih država, njihove samostalnosti i samosvjesti (svedene su na geografske odnosno folklorne pojmove i okvire), dok je istodobno pao omraženi komunizam i nestao SSSR čije je mjesto zauzela Rusija. Međutim, ovoga puta s kapitalističkim modelom gospodarstva i, što je još važnije, duhovnim povratkom na kršćanske temelje i tradicionalne društvene vrijednosti što je sada američkim stratezima teško prikazivati „kao grijeh“ i uporabiti kao „motivacijsku polugu“ budući da upravo te „ruske“ vrijednosti ponovo žele za sebe i mnogi od američkih europskih saveznika i partnera. Zato Washington u tom smislu posljednjih tjedana pokreće novi ideološki rat, više ne protiv Rusije gdje je to sada nemoguće, već  protiv Kine (čija je Rusija strateška partnerica pa im dođe nekako na isto, i čime je „oštrica“ američkog „mača“ time usmjerena u njih obje) kroz sve snažnije kritiziranje kineskog komunističkog sustava iako on SAD-u od 70.-ih godina prošloga stoljeća pa sve donedavno uopće nije smetao (štoviše, bio je protuteža SSSR-u do negovog raspada ali i omogućavao američkim tvrtkama golemo tržište za brzu i enormnu zaradu) te je suradnja između Washingtona i Pekinga tekla vrlo glatko, poglavito ona gospodarska. A što je u tom smislu još tragikomičnije, kineski komunizam od 70.-ih je godina do danas evoluirao do te mjere da ga je sada teško odijeliti od zapadnog neoliberalizma jer su se i jedan i drugi pretvorili u neprobojni bedem zaštite interesa njihovih multinacionalnih kompanija te oba ubrzano klize prema stvarnoj diktaturi i nametanju svojih pravila igre svima ostalima koji se s njima ne slažu – i kod kuće i u svijetu. U toj velikoj „igri“  aktualna pandemija ima itekako važnu ulogu, koja, kako se čini, najviše ide na ruku globalistima i neoliberalizmu koji je već prije nje upao u goleme probleme i prijetio mu je stvarni kolaps. Sada će on, s urušenim ekonomijama čitavoga svijeta, iznova pokušati „loviti u mutnom“ gdje se, tradicionalno, najbolje i snalazi.

Kada ludost pomrači um onih koji odlučuju

Međutim, od problema s kojima se Washington  susreće na vanjskopolitičkom planu, sada su ipak puno ozbiljniji oni unutarnji s obzirom kako SAD dobro znaju kako ih Rusija i Kina nemaju namjeru vojno napasti.

Pritom sve veći broj različitih informacija (naravno i dezinformacija) o „čudnim“ američkim djelovanjima u ne tako davnoj prošlosti i prema svom narodu, nedaju razloga za prevelik optimizam oko stvaranja toliko potrebne unutrnje kohezije ali i poboljšanja američkog vanjskopolitičkog imidža. O tome svjedoči i vijest iz španjolskog medija Publico, koji je 16. travnja objavio zanimljiv tekst pod naslovom  „Los ensayos de armas bacteriológicas de EEUU sobre su propia población“, u kojemu se govori o eksperimentima američke vojske s biološkim oružjem na domaćem tlu  (https://blogs.publico.es/puntoyseguido/6402/los-ensayos-de-armas-bacteriologicas-de-eeuu-sobre-su-propia-poblacion/).

Evo što je u tekstu navedeno:

Naziv operacije: „Sea-Spray“

Mjesto izvođenja: San Francisco, SAD

Vrijeme provedbe: od 20. do 27, rujna 1950.g.

Predsjednik: Harry S. Truman

Tijekom sedam dana američke pomorske snage su iz golemih spremnika sa svojih minolovaca raspršivale značajne količine bakterija Serratia Marcescens i Bacillus Globigii, stvarajući čitav oblak koji je visio nad 800 tisuća stanovnika zaljeva (San Francisca). Mjesto provedbe operacije izabrano je zbog njegove blizine moru, visoke gustoće naseljenosti, postojanja nebodera, kao i zbog velike naoblake u toj zoni koja je pomagala prikriti masu patogenih tvari i omogućavala njihovo širenje. Cilj vježbe bio je proučavanje posljedica toga oružja ne na zdrave ljude, već na slijedeće:

protok vjetra, koji raznosi smrtonosne bakterije; dim, koji bi prenosio bakterije na ogromne udaljenosti; vrijeme, za koje bi bakterije stigle do drugih regija i količina bakterija nužna za infekciju; proučiti ranjivost velikih gradova u slučaju primjene biološkog oružja, njegov utjecaj na okoliš i način borbe protiv njega.

Serratia Marcescens izabrana je prema dvama kriterijima, navodi Publico:

1. Ta bakterija nije toliko smrtonosna kao Bacillus Anthracis, ona ista koju 2003.g. Saddam Hussein nije slao poštanskim kuvertama u SAD-u (što je onda bio jedan od razloga za pokretanje invazije na Irak). Tim se bavio agent FBI-a Bruce E. Ivins, koji je 18 godina radio u Vojnom institutu za istraživanje zaraznih bolesti i izradio cjepivo protiv te bakterije: on je zarazio 22-oje svojih suradnika, od kojih su petorica umrla.

2. Ona izaziva crveni pigment. zahvaljujući čemu je to postalo svojevrsni „marker“, širenje kojeg omogućuje lako praćenje u prostoru.

Te iste godine slični eksperimenti provedeni su i u okruzima Calhoun (Alabama) i Key West (Florida), gdje je isprovocirana epidemija pneumonije.

Španjolski medij odmah donosi slijedeći zaključak: radilo se o stvarnom uspjehu „kriminalnog vojno-industrijskog kompleksa i njegovih političkih predstavnika“, koji je postao najveći eksperiment u povijesti s biološkim oružjem. Obrasci, uzeti iz 43 oblasti širenja bakterija, pokazali su njihovu učinkovitost: osim samog Zaljeva, patogenim tvarima bili su zaraženi i obližnji gradovi. Njihovi su stanovnici o tome doznali puno kasnije, zahvaljujući novinarskom istraživanju koje je provela novina Longday Newsday 1976. godine.

Međutim, kako dalje navodi španjolski medij, operacija „Sea-Spray“ nije bila ni prva ni posljednja tijekom koje su SAD testirale biološko oružje. U tekstu se navode sve poznate operacije i godine njihove provedbe, počevši od 1920. g. i završivši s 2013.godinom. Za ovu posljednju se navodi kako se radi o Pentagonovom programu vrijednom 300 milijuna dolara za tajni biološki rat i otvaranju Centra za laboratorijska biološka istraživanja u Gruziji, u blizini granice s Rusijom.

Ovdje bih podsjetio kako je upravo na taj američki Centar u Gruziji 18. travnja (dakle 4 dana nakon objave ovog teksta španjolskog medija) službeno upozorilo rusko Ministarstvo vanjskih poslova, kao na jedan od američkih bioloških laboratorijskih centara koji se nalaze u inozemstvu, prije svega na postsovjetskim prostorima, koji mogu biti orijentirani na proizvodnju biološkog oružja. Tada je glasnogovornica ruskog MVP Marija Zaharova kazala kako su SAD u Gruziji otvorile američko-gruzijski Centar za istraživanje javnog zdravlja po imenu Richard Lugar (Richard Lugar Center for Public Health Research), koji je službeno ušao u sastav američkog vojnog sustava za nadzor širenja zaraznih bolesti. Zaharova je izjavila kako su nedavno u tom Centru boravili predstavnici Pentagona, koji su gruzijskoj strani predlagali proširenje spektra istraživanja (vidi link ispod teksta).

Ne vjerujmo ničemu a priori, već sve provjeravajmo

Upravo iz ovakvih razloga, kakvi su navedeni u ovom tekstu, u svojim izjavama uvijek upozoravam kako ne treba brzati sa zaključcima i optužbama upućenih s ove ili one strane prema ovoj ili onoj zemlji, da je baš ona kriva za pojavu sadašnje pandemije koronavirusa COVID-19. Kada znamo koliko pomračenih umova sjedi u udobnim i „nedodirljivim“ foteljama, koji se, navodno, primarno brinu za sigurnost vlastitih građana i naroda a obično svoju ulogu u tom smislu rado proširuju i na navodnu brigu za sigurnost čitavog slobodarskog svijeta od „pomračenih režima“ i „povampirenih diktatora“, ne treba nekritički sagledavati i zdravo za gotovo uzimati baš sve što oni kažu, pa makar to na prvi pogled izgledalo i logično. Jer od propusta osude i kažnjavanja stvarnog zločinca gora je jedino osuda nevinoga – bilo pojedinca, bilo naroda ili države.

Jasno je kako ovdje prije svega aludiram na sadašnja američko-kineska prepucavanja oko njihove uloge i navodnog spornog činjenja odnosno nečinjenja oko sprječavanja aktualne pandemije, pričemu sam i ranije navodio kako se ostali svijet ne smije dati uvući u njihove igre (koje, zapravo, niti nemaju nikakve veze s pandemijom već isključivo s borbom za golu dominaciju u svijetu) i a priori se svrstavati za jednu ili drugu stranu. Jer sada je najpametnije stajati sa strane, a zlo se ionako samo od sebe proždre ako ga dodatno ne hranimo svojim glupostima ili strahovima koji proizlaze iz pukog neznanja i nepoznavanja elemantarnog stanja stvari i procesa koji se odvijaju u svijetu. A od tog neznanja i(li) gluposti u pravilu stradavaju upravo oni narodi i zemlje koje vode neuki, bojažljivi i neodlučni političari.

geopolitika

Ako je svojevremeno „Bosna šaptom pala“, a onda se zauzvrat, ironijom povijesnoga slučaja, u potresu što je nedavno dobrano dobrano zaljuljao Zagreb, Austro-Ugarska monarhija (K&K; od milja zvana „Kakanijom“) definitivno s praskom stropoštala u prašinu! Mislilo se, dijelom objektivno točno, da je ta tvorevina (A-U; K&K; 1867.-1918.) nepovratno nestala, osim što se, nažalost, trajno klonirala u podložničkom mentalitetu provincijalne Hrvatske!

Tako se, još i dan danas, u „razmišljanjima“ što sa Zagrebom učiniti nakon razornoga potresa, pretežno čuju lamentacije kako je potrebno, ovako-onako, sačuvati našu „baštinu“, a koju reprezentiraju uglavnom kulturno-povijesni spomenici što su ih naši epigonski predšasnici (s kraja 19. i početka 20. stoljeća) podizali poput žaba, koje su se htjele potkovati, kad su vidjele da se to nudi konjima. I ta nazovi „baština“, uglavnom suvišne zgradurine, u kojima gomile kojekakvog djedovskoga smeća samo skupljaju prašinu te služe kao „rumplcimer“ izgubljene nacionalno-povijesne osviještenosti, e, ta nazovi „baština“, kažu nam da je naš „identitet“ koji bi valjalo sačuvati!

Kakav „identitet“ i za koga? Zar agramersko-bečko epigonska arhitektura (puna „ispraznoga sadržaja“, što je namjerni oksimoron!) uopće može i treba išta značiti suvremenosti i nadolazećim generacijama? Već (prek)jučer i još danas, ti muzejski „rumplcimeri“ – da sada ne nabrajam koji su sve dobrano oštećeni, a koji tek načeti, pa njihovo (do)rušenje treba nastaviti, jer su te spiskove već ispostavili plačimačci, a kojima su dotične ruševine radna mjesta, pa je prirodno da se bore za njihovo očuvanje – nisu ništa značili našoj vjekovnoj plebejskoj masi koja za njihovu obnovu ne bi dala ni pet lipa!

Kažu “identitet” treba prepoznati u prašini (FOTO: HINA: Lana Slivar Dominić)

Dekorativnu laž hrvatskoga (imitatorsko-epigonsko-diletantskog) „identiteta“ treba napokon prepoznati u prašini, u koju se strovalio. Plače se kako su, recimo, u „dvorani carskog sjaja“ (u Opatičkoj ulici), uslijed djelovanja potresa neke freske (od kojih se većinu moglo promotriti samo ležeći na podu ili kriveći vratove toliko da oštetite kralješke) raspale, pa su se „raskošne štukature, pozlata i dijelovi zida rasuli po podu“ (Jutarnji list, 19. travanj).

To je baš prikladno, naime, da nesreća okrene prividu leđa i pokaže svoju guzicu. Tako je glasoviti bajkotvorac Hans Christian Andersen (1805.-1875.), često prikazivao kako ljudska sujeta i falš-ponos uvijek na kraju („na kraju“ se u tuđmanoidnom novohrvatskom kaže „konačnica“, a ona kao takva postoji jedino u – šahu) pokažu da je laž jedina istina. Kao primjer, uzimao je slučaj velikaških povelja, grbova, presvijetlih rezolucija i sl., a koje su otisnute zlatotiskom, u krasopisu s viticama i latinsko-makaronskom latinštinom i koje sve vremenom gube svoj sjaj, dojmljivost, čitljivost, dok ostaje jedino činjeničnost: „Pozlata prolazi, svinjska koža – ostaje“ (naime, carsko-kraljevske uredbe, proglasi, imenovanja su, kako bi izgledala uzvišenije, iscrtavani na podlozi od jedino trajnoga materijala, a to je svinjska koža, dok se pozlata vremenom oruni). Tako se dogodilo i s agramerskim „identitetom“: vidjelo se da on nije trajan, već je samo dekoracija na žbukovitoj ciglenoj podlozi, koju potresni „kvrc“, lako pošalje u „crk“.

I sada se stručnjaci natežu koju zgradu spasiti, pomoću konopca, selotejpa i spajalica, a koju temeljito (raz)građivati, ne bi li (kao što neće) izdržala neki mogući novi i jači potres. No, čemu se mučiti/dovijati i trošiti goleme svote narodnoga novca na obnovu gingavih epigonskih straćara kad bi bilo jednostavnije – barem za blesave turiste – hologramskim trikovima prikazivati njihova pročelja (a „prazni sadržaj“ skupiti, uđuture, u jedan novoizgrađeni bunker, stvorivši pritom nešto kao „oltar hrvatskoga identiteta“, pokraj „Oltara domovine“, a?).

Naputak s Visokog mjesta ima ideju za ovakve probleme (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)

No, ne bih se upletao u pitanje famoznih „struka“, da me nije ugodno šokirala jedna vijest ovih skorašnjih dana. Naime, u samo-voljno izabranoj samo-izolaciji (u kojoj ustrajavam već desetljećima), ne iz cipela, nego iz radnoga i foteljskoga utočišta na javu me istjerao „Naputak Ministarstva kulture Zagrepčanima“ (Jutarnji list, 20. svibnja). Budući da nije 1. april, nego 20., u nevjerici sam čitao kako se dekorativna laž hrvatske kulture (načeta, ali neshvaćena, još od 1919. godine, u Krležinoj –„Hrvatskoj književnoj laži“) sada obistinjuje, otjelotvoruje, čak s Visokog mjesta kao što je Ministarstvo kulture. U tome se „Naputku“ građanima savjetuje da „dimnjake koje popravljaju mogu samo maskirati da izgledaju kao prije potresa!!!????

Agram kao „prijestolnica“ Hrvatske, kako mu tepamo, do sada je već bio neko K&K selo, ali zar je normalno da sada postane još i Potemkinovo selo??? Svima je poznata priča o ruskom generalfeldmaršalu G. A. Potemkinu (1739.-1791.) sposobnom političaru, diplomati i nadasve vojniku, ljubimcu (neko vrijeme) carice Katarine II., razbludnice I. klase, a koji je, da joj se doista umili (jebao je caricu za nadnicu, ali još se trebao dokazivati) uzduž obala rijeka kojima su plovili dao na brzinu podignuti fasade-makete kuća, kućica, nastambi, zgrada napućenih sretnim seljacima-statistima, e kako bi carica doživljavala višestruke orgazme. Taj kongenijalni trik – možda samo anegdota? – prešao je u poslovični pojam za opsjenu, varku, obmanu, prividni, dakle lažni sjaj. I evo: sada bi po „Naputku“ s Visokog mjesta iz naše Vlade Agram trebao postati kulisa kao „Potemkinovo selo“. Pa, što bi ovi maskirani dimnjaci bili nešto bolje od hologramskih pročelja? Kad je Austrija u Zagrebu već pala u prašinu, bunkeriranje ili Potemkinovo selo – dolazi na isto.

lupiga

Pogledu se otvara tratina ispred tvoje rodne kuće u Malom Parizu, živi, sočni, šareni tepih od maslačaka i tratinčica, prostrt kao pobjeda života nad silama hibernacije i snova, a u umu odjekuje blues nad položajem i sudbinom čovjeka. I započneš ponavljati stihove Eliotove Puste zemlju kao potvrdu o dugoj zimi tvog nezadovoljstva koju rastapa sve jače sunce nade:

Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa
jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa
sjećanje i želju, uznemiruje
zamrlo korijenje proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
zemlju snijegom zaborava, hranila je
suhima gomoljima iskricu života.

Život se definitivno probudio i najsnažnije iskočio na parcelama grada koje nisu asfaltizirane, u intervalima zarobljavajućih betonskih pokrivača, u zemljanim posudama u kojima se ostvaruje miješanje sjećanja i želje. Zima je iza i ispred nas i uvijek će hraniti iskricu života. Složena drva pred susjednom kućom koja će najesen izrezati i iscijepati, govorit će pucketavo, u pećima, svojom vatrenom smrću – o ciklusima i vječnom vraćanju istog. Toplina nas čuva od nestanka. Grad miriše, a sjaj u travi privlači duše uhvaćene u beznađu postojanja bez svrhe i oslobađa ih.

I Brod se prepustio vladavini proljeća i u tu avanturu povedeni su svi njegovi stanovnici, hrabri i zdravi, bolesni i nemoćni, skriveni od zime pod debelim pokrivačima, drhtavi, oduzetog zdravlja, obuzetih povratkom u dobro stanje duha i tijela. Travanj je uvod u obnovu zemlje koja će donijeti plodove za sva ta tijela. Dok sunčeve zrake na krovove grada padaju manje nakošene, prijatna toplina izaziva da po šarenom tepihu prošetaš bosih nogu, kao djeca.

sbperiskop