Na sugestiju rektora Damira Borasa, Senat zagrebačkog sveučilišta odbio je potvrditi Nevena Jovanovića za novog dekana Filozofskog fakulteta. Jedna od ključnih Borasovih zamjerki ticala se Jovanovićeve namjere da u središte obrazovnog procesa postavi studente – takav fakultet i takvi studenti Senatu i rektoru nisu potrebni

Prijatelj

U dokumentarcu ‘Blokada’ (2012.) Igora Bezinovića, koji se ovih dana može besplatno pogledati na YouTubeu, postoji zabavna scena s Damirom Borasom. Za vrijeme velikih prosvjeda 2009. godine, tadašnji prodekan zagrebačkog Filozofskog pokušava se sprijateljiti s pobunjenim studentima, cuga s njima pivo u fakultetskom klubu i priznaje kako se malo ‘napil’, razvezuje kravatu i komentira neku ‘malu’, studenticu. Usput dijeli savjete o tome što bi valjalo promijeniti u organizaciji blokade: na to mu jedan od studenata strpljivo objašnjava kako se takve odluke ne donose u intimnim seansama, nego o njima, nakon rasprave, glasanjem odlučuje plenum profesora, studenata i svih zainteresiranih građana. Boras, zamišljen, zastaje na trenutak ili dva. Pa, više za sebe, rezignirano zaključuje: ‘Takva su pravila igre…’

Pouka

Netko naivniji mogao bi pomisliti da je budući rektor Sveučilišta u Zagrebu upravo shvatio kako funkcionira demokracija. Krivo: ako je Boras tada doista izvukao neku pouku, ona se sastojala u tome da je važno samo tko diktira pravila. Nakon što, uskoro, na valu studentske podrške postane dekan Filozofskog, a zatim i rektor najvećeg sveučilišta u državi, sve svoje umijeće posvetit će tome da pravila igre prilagodi sebi. O proceduralnom nasilju koje on i ljudi koji ga okružuju provode posljednjih godina, o tužbama protiv medija i o legalnom iživljavanju nad akademskim institucijama već se dovoljno pisalo i sve je, manje-više, poznato. Uostalom, kada je Filozofski 2016. ponovno blokiran, to više nije bilo zbog komercijalizacije visokog obrazovanja, nego upravo zbog Borasove namjere ga prisilno spoji s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Rektor je tada doživio nešto najtužnije što se profesoru može dogoditi: protiv njega su, u ime slobode mišljenja i odlučivanja, ustali vlastiti studenti. I na kraju ga pobijedili: vršitelji dužnosti dekana koje je ondje postavio uklonjeni su s pozicija, a Filozofski je kroz javnu raspravu demokratski izabrao vlastitu upravu.

Program

Ali Damir Boras ne zaboravlja poraz. Sada, kada je došlo vrijeme da fakultet izabere novo vodstvo, tamošnje vijeće profesora i studenata premoćnom se većinom glasova odlučilo za program Nevena Jovanovića, koji među ostalim ističe kontinuitet s radom dosadašnje, rektoru mrske uprave. Prema zakonu, prijedlog programa prihvaća ili odbacuje Senat sveučilišta, u kojem zasjedaju predstavnici svih fakulteta: prema nepisanim pravilima, takav se prijedlog najčešće potvrđuje. Osim onda kada pravila igre diktira rektor. Boras je članovima Senata sugerirao da uskrate suglasnost i članovi su ga – na onlajn sjednici, bez predviđene javne rasprave – kao i obično poslušali: protiv Jovanovićevog programa glasalo je njih 49, šestero nije bilo u stanju formirati mišljenje pa su ostali suzdržani, a samo 12 profesorica i profesora podržalo je kolegu s Filozofskog i njegov dokument u kojem opširno razlaže viziju razvoja fakulteta. Naravno da je u cijeloj priči sam dokument nevažan: naravno da se protiv Jovanovića glasalo iz drukčijih razloga. Pa ipak, ostaje činjenica da su rektor i Senat, makar formalno, odlučivali upravo predloženom programu. Odbacivši ga, rekli su što o tom programu misle. Time su, neizbježno, rekli nešto i o sebi. Zato odbijeni tekst Nevena Jovanovića – javno dostupan na stranicama Filozofskog fakulteta – vrijedi pažljivo pročitati.

Poruka

Ima u njemu, naravno, motiva koji se čine kao interne fakultetske didaskalije slabo zanimljive široj javnosti, poput naglaska na digitalizaciji sustava ili najave pokretanja jakog multidisciplinarnog časopisa. Ima međutim i dionica za koje je već na prvi pogled jasno koliko su društveno relevantne. Jedna od okosnica programa, recimo, tiče se upravo čvršćeg povezivanja akademske institucije s društvom u kojem djeluje. Druga ističe studente. ‘Fakultet postoji radi studenata’, piše Jovanović, a ‘glavni kvalitativni pomak u nastavi vidimo u promjeni paradigme, u prepuštanju središnjeg mjesta u obrazovnom procesu studentima.’ Nakon detaljne razrade, dvije se linije spajaju u ideji tzv. Klinike Filozofskog fakulteta, organizacije u kojoj studenti, pod mentorstvom profesora, pružaju stručne usluge zajednici. Jovanović, očito, zamišlja aktivan i angažiran fakultet živo zainteresiran za svijet oko sebe, mjesto na kojem studenti preuzimaju odgovornost za vlastito studiranje i stječu iskustva kroz praksu, a šira zajednica se neposredno oslanja na njihova umijeća i znanja. Protiv takvog fakulteta i protiv takvih studenata je rektor Damir Boras: protiv takvog fakulteta i protiv takvih studenata je 49 profesora zagrebačkog sveučilišta, a njih šestero ne može formirati mišljenje.

Ako su protiv aktivnog i angažiranog Filozofskog, onda to znači da žele sterilnu akademsku zajednicu. Ako ne misle da fakultet postoji radi studenata, onda to znači da postoji radi slijepe reprodukcije akademskih kadrova. Znači, ukratko, da se Filozofski fakultet srozava na razinu najnižih stereotipova, pretvarajući se u pogon nepovratno izoliran iz vlastitog konteksta, društvu dovoljno nevažan da naposljetku prestane predstavljati važno društveno pitanje.

Poanta

Da ne bi bilo zabune, u svojoj kritici Jovanovićevog programa, koju je u posljednji čas poslao članovima Senata, Boras se izravno obrušio upravo na ove dvije komponente. Posebno mu je zasmetala zamisao postavljanja studenata u središte obrazovnog procesa: takva ideja, smatra, otvara ‘niz pitanja, nepoznanica i sumnji’. I prava je šteta što poziciju rektora drži netko do te mjere lišen osjećaja za ironiju: kada bi se, naime, pokušala sažeti sama svrha postojanja Filozofskog fakulteta, teško bi bilo pronaći ljepši i precizniji opis od onoga kojim Boras odbacuje program nesuđenog dekana. Ako bi netko neupućen priupitao tamošnje studente i profesore čime se to oni zapravo bave – kao što radoznao i pošten svijet često s pravom zna pitati – jedva da bi mogao dobiti suvisliji odgovor: okupili smo se, evo, da zajedno otvaramo beskrajan ‘niz pitanja, nepoznanica i sumnji’. Mjesto za pitanja, nepoznanice i sumnju: kvragu, na Filozofskom bi od Borasove kritike komotno mogli skrojiti službeni moto institucije. U tome je napokon smisao akademskog rada, na nepoznanicama i sumnjama Filozofski počiva. Neopisivo je žalosno što to ne shvaća osoba koja je ondje godinama predavala.

Ponavljač

Ali ta osoba diktira pravila igre i Borasu je sada širom otvoren proceduralni put da već kroz nekoliko mjeseci ponovno postavi vršitelja dužnosti dekana po svom izboru, nametnuvši tako posljednjem ozbiljnom prostoru otpora na Sveučilištu vlastitu volju. Bio bi to sasvim logičan rasplet: netko kome postavljanje studenata u središte obrazovnog procesa zvuči kao problematična odluka očito od studenata ništa nije mogao naučiti. Na prvim blokadama, 2009. godine – kao što ovih dana možemo iznova vidjeti u Bezinovićevom filmu – nije naučio kako bi trebala funkcionirati demokracija: da je naučio, glasanju o Jovanovićevom programu prethodila bi makar formalna rasprava. Na sljedećoj blokadi, sedam godina kasnije, nije naučio koliko teško Filozofski podnosi oktroirane namjesnike: da je naučio, ne bi mu pokušavao nametnuti novog. Samo, nevolja sa studentima u tome je što znaju biti neobično skloni pitanjima, nepoznanicama i sumnjama. Nevolja je što ponekad ne prihvaćaju pravila igre. I zato, tko zna: možda slijedi treća lekcija.

portalnovosti

U svibnju 1968. godine revolucionarni studentski pokret doživio je u Parizu svoj klimaks. Bila je to nezaustavljiva erupcija pobune koja se usudila narasti do mladenačkog ustanka.

Pruživši otpor tadašnjem modelu „društva izobilja“, buntovna generacija mladih do planetarnih razmjera razotkrila je njegove stravične proturječnosti i nakaznosti, internacionalizirala svoje poličke zahtjeve, iskazavši tako nužnu potrebu za akcijom „mijenjanja svijeta“. A uspješna tehnika stvaranja nemira bila je samo adekvatni izraz akumuliranog nezadovoljstava najodanijih predstavnika mladenačke kulture protiv tutorstva, licemjerja, klasne i blokovske podjele svijeta, eksploatacije, ratova, rasizma i poniženja, a za toleranciju, mir i nove društvene odnose.

U direktnim, nasilnim i sinkroniziranim akcijama koje je predvodio studentski vođa Daniel Con Bendit, osvojena je stara Sorbonna i sve sveučilišne zgrade na koje su izvješene crne i crvene zastave. Na ulicama su postavljene barikade. Protuberance Sunca pobune zahvatile su cijelu Francusku. Opći štraj u kome je sudjelovalo 10 milijuna ljudi, paralizirao je gospodarstvo. Dio te topline i svjetla došao je i do Jugoslavije gdje su mladi izrazili nezadovoljstvo svojim statusom, naraslim socijalnim razlikama („Dolje kneževi socijalizma!“), lažnim samoupravljanjem i teškoćama pri zapošljavanju.

Studentka pobuna bila je pod utjcajem Nove ljevice koja se pojavila šezdesetih godina, izvanpartijski organizirane ljevice i kao pokušaj stupanja u akciju u duhu neomarksističkih koncepata o budućnosti društva.Njezini teoretičari su bili Herbert Marcuse, Erich Fromm, a bila je pod utjecajem anarhista, maoista, trockista, kulta Che Guevare i gradske gerile (Black Power).

Na buntovnu ’68. godinu ostala su samo sjećanja. Studentski pokret i drugi kontrakulturni društveni pokreti su sterilizirani, a zaborav i nemoć jači su od novih poušaja radikaliziranja nužnosti promjena. Ostao je ponos šezdesetosmaške generacije na iskazano vizionarstvo. Rasprišila se do nekonzistentnosti strategija studentskog vođe Rudija Dutschkea o „dugom maršu kroz institucije“, jer je kapitalizam svojom obrambenom snagom, koristeći metodu suicidalne prognoze, uspio se konsolidirati, sačuvati i povećati svoju vitalnost koja se temelji na nesmiljenosti i pokoravanju. Dokazi toj tvrdnji  izborna je pobjeda desnice u Francuskoj te iste 1968. godine  i „uklapanje“ pojedinih vođa i sljedbenika studentskog pokreta u institucije koje su nemilosrdno napadali. Ipak, eksplozivni bunt mladih otvorio je niz procesa koji su revidirali dotadašnje stavove i ponašanje dominantne službene kulture. Načeti su ušančeni, konzervativni vidovi građanskog susutava vrijednosti. Počelo se drukčije razmišljati o načinu komuniciranja, životnim vrijednostima, o karijeri, uspjehu, novcu… Studenti su dokazali istinsku povezanost njihovih i radničkih interesa. Utjecali su na reformu sveučilišta i na demokratizaciju obrazovnog susutava.1

Za mene je 1968. godina luč  otpora u mraku opresije, dominacije kapitala i militarizacije društva. Možda će zvučati pretjerano romatično ako kažem da upravo ta godina za mene ima obredno značenje, kada sam doživio inicijaciju psihološkog prelaska u svijet nove osjetljivosti u kome dominira spoznaja da su sloboda i mašta pokretačke snage.

______________________________

1. Edgar Moren: Duh vremena

SLOGANI I GRAFITI

Svaka vlast kvari. Apsolutna vlast kvari apsolutno.

Želimo strukture koje služe ljudima, a ne ljude koji služe strukturama.

Oni koji nemaju mašte ne mogu zamisliti ono što nedostaje.

Policajac spava u svakome od nas. Moramo ga ubiti. Maknite policajca iz svoje glave.

Mi ne želimo biti čuvari i službenici kapitalizma.

“Uzrok svih ratova, pobuna i nepravde je postojanje imovine.” (Pripisuje se uSv. Augustine )

Budućnost će biti samo ono što smo stavili sada u nju.

Više konzumiranja, manje ćete živjeti. Roba je opijum naroda.

Dosada je kontrarevolucionarna.

Budimo realni, tražimo nemoguće.

Šef vas treba, vi njega ne trebate.

U društvu koje je ukinulo svaku vrstu avanture samo je ostala avantura  da se ukine društvo.

Oni koji bi se okrenuli na pola puta, sami sebi kopaju grobove.

Trči, druže, stari svijet je iza tebe!

Živjeti bez izgubljenog vremena i uživati ​​bez ograničenja.

Barikadama se zatvara ulica, ali otvara put.

sbperiskop

Neprofitni mediji u Hrvatskoj su velikim dijelom devastirani, značajan dio novinara se osuo, a preostali novinari i suradnici rade za male ili nikakve honorare te ne postoji gotovo nikakva perspektiva ili mogućnost planiranja, za što su potrebne stabilne i dugoročnije financije. Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s nizom aktera neprofitnog sektora te stručnjacima koji se bave medijima. Cilj je bio skicirati stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. – tri godine nakon ukidanja programa potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture tijekom prethodne vlade Kukuriku koalicije – te dati pregled ključnih problema i institucija. To su – mimo gole činjenice da se neprofitni mediji nalaze na rubu preživljavanja – u prvom redu posljedice ukidanja spomenutog programa, potom funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture (MK) dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Što se tiče ukinutog programa potpore neprofitnim medijima, osvrnuli smo se na prednosti i mane tog programa tijekom njegovog trogodišnjeg postojanja – od 2013. do 2015. – pri Ministarstvu kulture RH u vrijeme mandata ministrice Andree Zlatar-Violić. Program je realiziran najviše zalaganjem njenog savjetnika za medije Milana Živkovića. Zahvaljujući pokretanju tog programa neprofitni je medijski sektor doživio svojevrsni procvat, ali i privukao golemu pažnju javnosti. Poneki istaknuti društveni akteri su taj program potpore – ali i čitav neprofitni sektor – izvrgli oštroj kritici i žestokim napadima. Naročito su komercijalni mediji program doživjeli kao državno podupiranje nelojalne, odnosno netržišne konkurencije. Pri tom su, međutim, licemjerno prešutjeli da je država smanjivanjem PDV-a na tiskane medije istim komercijalnim kućama koje su najviše granatirale spomenuti program poklonila neizmjerno veće iznose.

Osim s kritičarima tog programa iz samog neprofitnog sektora, razgovarali smo sa Živkovićem i jednim članom Povjerenstva za dodjelu potpora – i to ne samo o ukinutom programu, nego i o njihovom viđenju načina na koji je program u nekoj eventualnoj budućoj inkarnaciji moguće unaprijediti. Druga neuralgična točka neprofitne medijske scene je Vijeće za elektroničke medije. VEM, naime, raspolaže s Fondom za pluralizam koji medijima također raspodjeljuje preko trideset milijuna kuna godišnje. Suprotno praksi funkcioniranja sličnih fondova u zemljama Europske unije, neprofitnim medijima pripada samo sedam, a portalima pet posto tih sredstava, što u 2019. godini iznosi milijun i 680 tisuća kuna.

Treća važna tema natječaj je za sredstva ESF-a. Novinari neprofitnih medija sredinom su travnja 2019. – nakon gotovo trogodišnjeg otezanja – dočekali njegovo raspisivanje. Međutim, kao što je krajem veljače najavljeno, navedeni se natječaj provodi u dvije faze, pa je tako u proljeće 2019. umjesto ukupno 30 milijuna kuna osiguranih iz ESF-a raspisan natječaj za svega 15 milijuna. Ta je činjenica na neprofitnoj sceni pobudila sumnje i strah da vlasti putem izmjena Zakona o elektroničkim medijima namjeravaju omogućiti i profitnim nakladnicima elektroničkih medija da se prijave na natječaj u njegovoj drugoj fazi, kada će se dijeliti preostalih 15 milijuna kuna. To pritom neizravno podupiru izjave pojedinih službenika Ministarstva kulture i same ministrice Nine Obuljen Koržinek, a kao što je spomenuto, Ministarstvo je s natječajem otezalo tri godine, pri čemu je više puta probijalo rokove koje je samo zadalo. Drugo, više odredbi tog natječaja je problematično. Treće i vjerojatno najvažnije, navedene fakte treba sagledati u kontekstu cjelokupnog odnosa sadašnje vlasti prema neprofitnom sektoru.

Još otkad je početkom 2016. tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović jednim potpisom ukinuo spomenuti institucionalni program potpore i pripadajuće Povjerenstvo za neprofitne medije, a preostale potpore neprofitnom sektoru sveo na beznačajne iznose, čini se jasnim da vlade prevođene HDZ-om prema tim medijima vode neprijateljsku politiku – politiku čiji je cilj njihovo ušutkavanje, pa i uništavanje. To je dobrim dijelom i ostvareno. Tekst donosi i osvrt na mogućnosti opstanka neprofitnih medija u situaciji u kojoj im je uskraćeno javno financiranje, odnosno na strategije poput crowdfundinga ili zasnivanja matchmaking donatorskih zaklada.

Konačno, razvoj hrvatske medijske scene treba sagledati u kontekstu globalnih trendova degeneracije komercijalnih medija i eksplozije fake newsa. U skladu s politikom rezanja troškova, privatni, ali i javni mediji sve manje ulažu u istraživačko novinarstvo, vanjskopolitičko izvještavanje i sustavan pristup društvenim problemima, a sve više u takozvani infotainment i tabloidni pristup novinarstvu, što u online sektoru rezultira objavom brojnih članaka gotovo isključivo u svrhu clickbaita. Ti procesi dovode u pitanje sposobnost tradicionalnih medija da ispunjavaju svoje osnovne uloge, ključne za funkcioniranje demokracije: istinito i uravnoteženo informiranje građana o političkim i društvenim problemima, kako bi mogli kompetentno donijeti najbolje odluke u skladu s vlastitim interesima. Dovoljno je pogledati primjere Brexita ili uspona Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih država – i ulogu koju su u tome odigrali tamošnji tabloidi te komercijalne TV postaje poput Fox Newsa – da bi se uvjerili kako komercijalni mediji danas često ne ispunjavaju tu ulogu, nego štoviše, djeluju upravo suprotno. Štoviše, kao što ćemo vidjeti, proizvodnja fake newsa unutar ovakvog medijskog i društvenog sustava postaje potpuno racionalan poslovni model.

Ovo je kontekst u kom treba sagledati fundamentalnu promjenu funkcije trećeg medijskog sektora – odnosno neprofitnih medija – unutar cjelovitog medijskog sustava. Naime, prvotna zadaća ovog sektora bila je da djeluje komplementarno u odnosu na velike medijske pogone koji svojom anatomijom nisu u mogućnosti zalaziti u male, specifične niše, pokrivati teme i probleme pojedinih sektora u detalje niti davati uvid u kompleksnosti svake od njih. Mediji trećeg sektora su donedavno često bili amaterski ili (polu)profesionalni poduhvati te nišna izdanja usredotočena na odsječke društvenog mozaika. Međutim, uslijed opisanog razvoja komercijalnog medijskog sektora – praćenog odumiranjem ili slabljenjem javnih medija – izvjesno je da će važnost neprofitnih medija i njihova strukturna uloga u poštenom informiranju javnosti samo rasti. Drugim riječima, izgledno je da će oni sve više preuzimati tradicionalnu društvenu misiju velikih privatnih i javnih medija: kao primjere možemo istaknuti Propublicu, američki portal orijentiran na istraživačko novinarstvo, ili domaći Faktograf. Sve navedeno hrvatske vlasti, međutim, ne zanima. Njihove se namjere svode na kontrolu javnih medija, pogodovanje komercijalnim te gašenje neprofitnih.

Napominjemo da je opis koji slijedi tek površna skica turbulentnog sektora koji je posljednjih četrdesetak godina izložen brojnim transformacijama i prilagodbama koje mu stalno i iznova nameću brojni izvanjski faktori, poput razvoja novih tehnologija, promjena korisničkih navika, uvođenja novih modela rada ili promjena u procesima proizvodnje sadržaja, da izdvojimo samo neke.

Kontroverze oko bivšeg programa pri Ministarstvu kulture 

Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima postojao je pri Ministarstvu kulture od 2013., dok ga u siječnju 2016. tadašnji ministar kulture Hasanbegović nije ukinuo jednim potezom pera. Riječ je bila o jedinom programu institucionalne potpore neprofitnim medijima, uz kojeg je postojao i jedini program potpore individualnom novinarskom istraživačkom radu. Taj financijski skroman, ali razvojno važan program neprofitnim je medijima nudio potpore za bazično funkcioniranje, pokrivanje operativnih troškova te stabilizacijska sredstva za razvoj. Pored potpora postojećim medijima, u okviru programa osmišljen je i program za start-up-ove, odnosno potpore koje su poticale nastanak novih medijskih izdanja. Rečeni Program je bio zapravo nastavak prakse Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva (NZRCD) koja je godinama podupirala neprofitne medije, izdvajajući nešto preko milijun kuna iz ukupnog udjela koji joj je namijenjen u raspodjeli sredstava Hrvatske lutrije. Taj je projekt potom modificiran i prešao je u Ministarstvo kulture, gdje ga je “preuzeo” i vodio Milan F. Živković, tadašnji savjetnik za medije ministrice kulture Andree Zlatar-Violić. U to je vrijeme – od 2011. do 2015. – na vlasti bila, uvjetno rečeno, lijevo-liberalna Kukuriku koalicija.

“Nas u Ministarstvu kulture su iz Nacionalne zaklade pitali bi li mi preuzeli ta sredstva i dijelili ih neprofitnim medijima. Naravno da smo prihvatili, ali smo nastojali i da budu bar malo povećana, što se i dogodilo zahvaljujući zalaganju Igora Vidačka i vladinog Ureda za udruge”, kaže Živković. Sredstva su povećana na otprilike tri milijuna kuna, i tako je naredne tri godine Ministarstvo izravno financiralo neprofitne medije, pri čemu je o raspodjeli sredstava odlučivalo Stručno povjerenstvo pri Ministarstvu.

“Najveći problem bio je taj da je potporu zasluživalo četrdeset ili pedeset medija koji bi se prijavili, a mi smo mogli financirati desetak. Najviše vremena trošili smo na to da izbalansiramo različite segmente – dakle da novac dobiju i mediji koji se bave političkom ekonomijom, kao i oni koji se bave LGBT zajednicom. Bili smo pod pritiskom jer smo imali malo novca, a očekivanja su bila velika. Istovremeno mislim da je Povjerenstvo u kratkom periodu s malo novca postiglo odlične rezultate. Tim novcem financirao se rad nekoliko stotina ljudi, od kojih se dio formirao u neprofitnim medijima, ali velik dio je došao i iz mainstream medija”, reći će član posljednjeg saziva Povjerenstva Hajrudin Hromadžić.

Naime, Program je pokrenut nekoliko godina nakon što je Hrvatsku zadesila ekonomska kriza, čiji je rezultat bio da je u periodu od 2008. do 2012. broj svih zaposlenih u medijskih industriji pao s 12,5 na 9,3 tisuće radnika – odnosno, smanjio se za 25 posto. Što se samih novinara tiče, po nekim procjenama, u Hrvatskoj je prije krize bilo oko pet tisuća novinara, da bi ih do 2015. posao izgubilo između tisuću i pol do dvije tisuće, odnosno između 30 i 40 posto. Program potpore neprofitnim medijima tako je pomogao i da se barem donekle ublaži kriza u medijskom polju, s obzirom da je dio otpuštenih novinara u njima pronašao “utočište”.  Ipak, da bi Program zaista imao opipljivijeg utjecaja na medijsku scenu u RH, reći će Živković, “njegov se budžet trebao mjeriti u desecima milijuna kuna”.

Bez obzira na nedostatak sredstava, taj je Program zamišljen kao tek početak ambicioznog plana javnog financiranja progresivnih medija. Međutim, sam je program – iako kvalitetno osmišljen i koncipiran prema jasnim kriterijima – izazvao mnogo buke u javnosti. Mnogi za koje u tom skučenom kolaču nije bilo mjesta pokretali su javne hajke na sam natječaj i povjerenstva koja su odlučivala o potporama, a saveznike za to pronašli su u komercijalnim medijima. Time su pod lupu javnosti stavljena opsegom mala i dosegom ograničena medijska izdanja. Njihova strukturna pozicija, funkcija i uloga prvotno niti nije bila natjecanje s velikim, komercijalnim ili javnim servisima i medijskim kućama. Uslijed, međutim, opisane medijske krize – te povezanosti privrednih interesa medijskih vlasnika i političkih krugova u Hrvatskoj – pojedine važne društvene teme su nedovoljno ili nimalo obrađivane u komercijalnim medijima, a sve više otvarane upravo u neprofitnim.

Bez obzira na to, skromni program potpore neprofitnim medijima nije bio nikakva realna prijetnja za komercijalne medije: u odnosu na prihode domaće medijske industrije neprofitnim su medijima dodjeljivana posve beznačajna, ali za njih životno važna sredstva. To, međutim, komercijalne medije nije spriječilo da taj program sustavno ocrnjuju te pokrenu neprijateljsku kampanju čiji je cilj bio njegovo gašenje. Ukidanje programa bilo je posljedica te hajke, ali nesumnjivo i iskaz neprijateljske politike Vlade prema neprofitnim medijima.

Predatorsko uništavanje slabijeg

Istovremeno, ti isti komercijalni mediji – odnosno njihovi vlasnici – prešutjeli su da su i HDZ-ova i SPD-ova vlada njih neizravno podupirale s desetinama i desetinama milijuna kuna godišnje, i to smanjenjem stope PDV-a na štampane medije. PDV je prvo 2007. smanjila vlada Ive Sanadera, i to s 22 na 10 posto. Potom je vlada Kukuriku koalicije 2013. snizila tu stopu na pet posto. Prilikom rasprava o drugom smanjenju PDV-a, grupa od sedamdesetak novinara uputila je državnim dužnosnicima pismo u kojem su smanjivanje PDV-a, a bez ispunjavanja točno određenih uvjeta, ocijenili skandaloznim. U pismu su podsjetili kako su se izdavači obvezali da će novac koji im ostaje na računima uložiti u jačanje društvene uloge tiskanih glasila, poboljšanje profesionalnih i radnih standarda te u popravljanje materijalnog položaja novinara.

“Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu sve prolazi (…) samo da je jeftino. Stoga se novinare profesionalce otpušta – na Zavodu za zapošljavanje već ih je osam stotina, među njima i niz poznatih novinara stručnjaka – i zamjenjuje lažnim slobodnim novinarima, tzv. RPO-ovcima odnosno ‘novinarima obrtnicima'”, stoji u njihovom pismu. Pri tome ti “novinari obrtnici” – piše u Nacionalnom izvještaju o medijima iz 2015. – “nisu nikakvi slobodnjaci niti obrtnici od kojih izdavač zakonito naručuje i kupuje tekstove, nego su obvezani raditi kao da su u radnome odnosu: u prostorijama i na sredstvima poslodavca, u smjenama, dežurati, a k tome im je zabranjeno svoje uratke ikome drugome prodavati, ali bez prava koja iz radnoga odnosa proistječu. Riječ je, dakle o prekarijatu, o nadničarima koje poslodavac može otpustiti kad se sjeti, pa su podložni poslodavčevim ucjenama.”

Ukratko, napad komercijalnih medija na potpore neprofitnim medijima zapravo je bio predatorsko uništavanje slabijeg od sebe, i to zato što su neprofitnim medijima podijeljene mrvice iz državne kase iz koje se obilato goste ti isti komercijalni mediji koji su poveli hajku. Pri tom, istaknimo, ti neprofitni mediji apsolutno nikada nisu predstavljali tržišnu prijetnju: čak ni u trenutku kada su bili u najboljem stanju – tijekom mandata ministrice Andree Zlatar-Violić – imali su svega jedan posto udjela u tržištu: prema podacima za 2012. godinu, ukupni prihodi neprofitnih medija iznosili su 23,4 milijuna kuna. Od toga, najveći dio, 8 milijuna (34 posto) dolazio je izravno iz državnog proračuna, 807,5 tisuća (3,5 posto) iz sredstava lokalne uprave, 1,9 milijuna (8,4 posto) iz sredstava inozemnih fondova, 3,4 milijuna (14,4 posto) donijeli su prihodi od prodaje medijskih sadržaja. Iznos od 8,8 milijuna kuna (37,7 posto) spada u kategoriju “ostalih prihoda”, u koje ulaze članarine i sredstva pojedinih institucija poput Crkve. Istovremeno, međutim, unatoč svega 1 posto udjela u tržištu, neprofitni su mediji okupljali tri posto ukupnog novinarskog kadra. To znači, između ostalog, da su se novinari u neprofitnom medijskom sektoru zapravo oduvijek samoeksploatirali kako bi radili u medijima kojima je primarni interes zadovoljavanje javne informativne funkcije.

Konačno, unatoč hajci koju su podigli lažni tržišni fundamentalisti iz komercijalnih medija, treba reći da u razvijenim europskim zemljama postoje ne samo indirektne potpore za medije, nego i direktne: u Švedskoj su se, primjerice, one 2013. popele na 53 milijuna eura, u Norveškoj na 44, a u Francuskoj na 615 milijuna eura. Nije li to narušilo tržišno natjecanje i medijski pluralizam, a novine u tim zemljama učinilo glasnogovornicima njihovih vlada? “Sasvim suprotno” – piše u Živkovićevoj publikaciji Tko će platiti novinarstvo? – broj naslova se tijekom desetljeća krize novina u tim zemljama najmanje smanjivao. Dok su medijski sustavi koji nemaju direktne potpore novinama, poput Mađarske, Bugarske ili Hrvatske često na meti kritika zbog zastrašujuće sprege vlade i medija, najviša mjesta na ljestvicama medijskih sloboda redovito zauzimaju upravo zemlje s tradicijom aktivne medijske politike direktnih potpora”.

Prijepori unutar sektora

Međutim, kontroverze oko programa potpore neprofitnim medijima postojale su i unutar same neprofitne scene – i to dvije vrste kontroverzi. Prve se vežu uz činjenicu da su ponekim medijima sredstva dodijeljena, odnosno povećana, diskrecijskom odlukom ministrice kulture, mimo propisa koje je uvelo samo Ministarstvo. Drugi tip prijepora, međutim, tiče se i oko samog načina na koji je Program organiziran.

“Od početka sam govorio ljudima koji su kreirali taj program – Živkoviću, Borisu Postnikovu i Leli Vujanić – da kriterije za dobivanje potpore treba što više osloniti na Ustav RH i njegove temeljne vrijednosti. Trebalo ih je gotovo copy-paste prebaciti u odredbe natječaja. Da su to uradili, nitko im ne bi mogao predbaciti političku jednostranost. U rezultatima se ništa ne bi promijenilo, jer mediji koji su dobivali sredstva i tako jesu mediji koji se zalažu za ustavne vrijednosti, a jasno je tko im se protivi – mediji poput portala Narod.hr, koji šire mržnju”, reći će Toni Gabrić iz Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Ta je Udruga nakladnik portala H-Alter, jednog od najvećih kritičara programa potpore. Po Gabrićevom su mišljenju neprofitni mediji nepotrebno postali simbol “ultralijeve politike SDP-a i HNS-a u medijskoj politici, antihrvatske politike – naravno, sve ovo pod navodnicima – u očima desnice u Hrvatskoj”.

“Natječaj su preeksplicitno definirali prema socijalnim i radnim pravima, smatrajući da takozvane liberalne vrijednosti i set građanskih prava u Hrvatskoj više nije sporan. Povijest ih je, nažalost, demantirala, jer danas je sporno i pravo na pobačaj. Mislim da su takvim definiranjem stvari dali Hasanbegoviću šlagvort da ukine Program”, nastavlja Gabrić. Naredna zamjerka koje Gabrić upućuje programu je da bi bilo bolje poticati okrupnjavanje neprofitnih medija, nego li financirati više od dvadeset portala, kao što se radilo.

“U tom bi nas slučaju bilo teže uništiti. Teže je ukinuti tri jaka medija nego li dvadeset i pet patuljastih”, dodaje Gabrić. Njegovu treću kritiku tog programa dijele još neki akteri na neprofitnoj sceni: riječ je o tezi da je financiranje neprofitnih medija trebalo izmjestiti u vanjsku, nezavisnu instituciju ili zakladu. Time bi se, kažu pobornici tog stava, postigle dvije stvari: prvo, takva zaklada ne bi ovisila direktno o političkim vlastima, kao što je ovisilo tijelo formirano pri Ministarstvu kulture. Drugo, takve institucije je – tvrdi Gabrić – teže uništiti.

“Pogledajmo NZRCD. Nju se počelo kadrovski uništavati tek otkada je na vlast došao Andrej Plenković. Međutim, u taj postupak je trebalo uložiti dosta truda i Zaklada još uvijek financira neke stvari koje su smislene. Hasanbegović je Povjerenstvo za neprofitne medije ukinuo jednim potpisom, dok je uništavanje Nacionalne zaklade puno sporiji proces“, objašnjava. Međutim, u konačnici Gabrić unatoč svim oštrim kritikama koje je iznio na račun programa potpore neprofitnim medijima, smatra da je “u usporedbi s nizom drugih natječaja – recimo s natječajem Fonda za pluralizam ili natječajem za potpore časopisima i elektroničkim publikacijama u kulturi, koji također provodi Ministarstvo kulture – taj natječaj bio ’22.stoljeće'”.

“Ukupno je bio daleko bolji i transparentniji nego li drugi programi. Ja sam ga kritizirao upravo zato jer je to bio dobar program. Smatrao sam da je trebalo isključiti stvari koje su zapravo bile pervertiranje tog natječaja. No sve to nije bio razlog za njegovo ukidanje – po toj logici bi zbog svih skandala koji su se dogodili trebalo ukinuti i samu državu”, zaključuje Gabrić.

Komentirajući te kritike, Hromadžić će podsjetiti da su krajem 2012. u javnost procurili radni materijali Medijske strategije – riječ je o dokumentu kojim su se tijekom mandata Zlatar-Violić pokušale odrediti temeljne smjernice budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj. Iz dijelova koji su dospjeli u javnost bilo je vidljivo da se u MK-u,  odnosno Odjelu za medije koji je vodio Živković, razmišlja i o bitno dalekosežnijim intervencijama u medijski prostor, poput pokretanja dnevnog lista u javnom vlasništvu.

“Mainstream mediji – Jutarnji i Večernji list – to su prikazali kao novi Komunistički manifest. To je moment nakon kojeg je cijela priča oko medija pri MK-u došla pod kontraproduktivnu pasku, a pod tu pasku bi Povjerenstvo došlo kakav god da je bio njegov sastav”, ističe Hromadžić. Slaže se da najviše sredstava jesu dobili mediji lijeve orijentacije, međutim, po njegovom mišljenju to je logično s obzirom na način na koji funkcioniraju neprofitni mediji.

“Ne mislim da je to bilo pitanje ideološke karakteristike. Prvo, članovi Povjerenstva jesu imali donekle različite stavove, čak i u bitnim pitanjima. Ti stavovi nisu bili ideološki i svjetonazorski jednoznačni. Drugo, neprofitni mediji napunili su prazninu koja je nastala zbog jake komercijalizacije privatnih medija i situacije u kojoj su se našli javni mediji. Što se kriterija tiče, oni su u startu isključivali, primjerice, jezik diskriminacije, govor mržnje, narušavanje inkluzivnosti. To je nešto što takozvani desni mediji teško zadovoljavaju. Ne vidim prostora za priču o pristranosti”, zaključuje Hromadžić.

Sam Živković kaže da prigovor o pristranosti kriterija “apsolutno ne stoji”. Također, ističe da nije bilo nikakvih propisa koji bi obvezivali na određeno političko usmjerenje.

“Ti su mediji uvažavali ljudska prava, uključujući i socijalna prava. To su vrijednosti koje su desnici strane, pa je bilo najlakše sve te medije proglasiti ljevičarskim, iako su oni bili itekako raznorodni. Činjenica je da se novinari i nakladnici neprofitnog sektora medijskim poslom ne bave zbog profita. Motivacija je da se u javnu sferu doda nešto što nedostaje – očito govore iz pozicije obespravljenosti. Nismo išli za tim da zanemarujemo građanska, a ističemo socijalna prava. Treba li – primjerice – izbaciti kriterij redakcijske demokracije, zato što je on previše socijalan? Osnovni raster kriterija sastojao se od procjene članova žirija koliko određeni medij zastupa društvene skupine koje imaju potrebu da nadoknade  nedostatak svojih prava – bilo socijalnih, građanskih ili političkih. Te su dimenzije bile ravnopravno zastupljene. Ostatak su bili kriteriji medijskog profesionalizma. I kad se danas pogledaju – rasterećeno od naših internih odnosa – meni se čini da oni dosta dobro funkcioniraju”, obrazlaže Živković.

Dodaje da se dobar dio napada svodio na tezu da je Vlada sufinancirala medije kako bi proizvela medijsku podršku svom djelovanju. No nekadašnji savjetnik u Ministarstvu kulture upućuje da su mediji sufinancirani spornim programom bili od svih medija daleko najkritičniji – “prema Vladi, Ministarstvu, pa i samom Odjelu za medije koji je pokrenuo program. Ta primjedba je bila potpuno apsurdna”.

“Agregatni” medij ili eutanazija?

Sa Živkovićem se slaže i Sanja Despot, urednica fact-checking portala Faktograf te članica Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva (HND). Riječ je mediju koji jest dobio simboličnu potporu Fonda za pluralizam, no temeljno financiranje osigurava mu američka nezavisna zaklada National Endowment for Democracy. Dio novca Faktograf dobiva i od projekata Europske unije te Googleovog programa DNI (koji koristi izdavač Faktografa, udruga GONG), a u travnju 2019. portal je potpisao i ugovor s Facebookom te sudjeluju u njegovom programu provjeravanja činjenica, od čega također dolazi dio sredstava za rad portala. Despot je, međutim, prethodno niz godina bila novinarka neprofitnog portala Forum.tm.

“Propozicije tog natječaja su bile dosta slične ovima koje su i u Fondu za pluralizam – borba protiv diskriminacije, potpora ranjivim skupinama, vrijednosti koje se toliko i ne sreću u komercijalnim medijima. Osim toga, 2013. ta desna medijska scena nije bila ni razvijena. A portali s otvoreno diskriminatornim natpisima prema manjinama ili LGBT populaciji nisu mogli niti proći takve uvjete natječaja.”

Što se tiče prigovora o usitnjavanju neprofitne scene, Živković ističe da je glavni problem bio malen ukupni iznos kojim je Program raspolagao. Najveći iznosi koje je Program dodjeljivao bili su od 200 do 400 tisuća kuna. “To je ništa. Jako se malo može na jednom portalu napraviti bez, recimo milijun i tristo tisuća kuna godišnje. To je minimalan iznos koji bi omogućio, recimo, da imate malenu redakciju i dvoje-troje zaposlenih novinara te neki fond za honorare”, objašnjava. Njegove riječi potvrđuje i Sanja Despot.

“Iznos od 400 tisuća kuna zvuči sjajno, ali kada to rasporedite u honorare i plaće tijekom godine, to je zapravo bila prilično niska plaća za svega nekoliko ljudi, reći će novinarka. Živković se opsežno osvrnuo i na prigovor po kojem je bilo bolje izdašnije poticati manji broj ozbiljnijih portala, nego li čitav niz manjih. Ističe kako je postojao prijedlog da se pokuša napraviti jedan veliki “agregatni” neprofitni medij. To bi bio svojevrsni krovni medij sastavljen od postojećih medija: jedan bi se bavio unutarnjepolitičkim pitanjima, drugi kulturom i tako dalje. No to bi značilo da već uhodane i postojeće redakcije odustaju od svoje autonomije i na tome je projekt zapeo. Naš sugovornik na kraju ističe da su ideje o podupiranju svega par većih neprofitnih medija – suštinski pogrešne.

“Teze da smo trebali financirati jedan ili dva medija kojima bi se dao monopol, a ostale eutanazirati, proizlaze iz nerazumijevanja funkcije neprofitnih medija. Uvijek je bilo daleko više onih koji nisu dobili novac, a trebali su. Imate prijavljen projekt nastavnika i učenika u Gorskom kotaru, koji žele napraviti portal o biologiji. To će pomoći djeci u kvaliteti nastave te će se i baviti svojim krajem. No nemate novca da taj projekt financirate. Da ne govorim o situacijama kada vam se, primjerice, prijave dva romska medija, a vi možete financirati samo jedan. Automatski ulazite u sukob. Ukratko, prigovor o usitnjavanju nije prigovor koji treba uputiti mehanizmu raspodjele, nego izdašnosti budžeta. Kada bi imali budžet s kojim bi se mogla voditi medijska politika, onda bi i prigovori na raspodjelu bili manji. Kako VEM dijeli sredstva Fonda za pluralizam? Tako da svatko – ali baš svatko – dobije nešto. Neke od njihovih donacija iznose i po 10 tisuća kuna. No koliko je bilo prigovora?”, žali se naš sugovornik.

Što se zadnje spomenute kritike tiče – o nužnosti izmještanja Programa u nezavisnu instituciju – Živković odgovara kako “nedavni napadi na HAVC, otprilike od istih političkih snaga koje su ukinule i program za neprofitne medije – dokazuju da izmještanje u neki armslength tip institucije ne predstavlja apsolutno nikakvo rješenje.” S njim se slaže i Despot: stav da bi program potpore neprofitnih medija spasilo izmještanje u nezavisnu instituciju je, ističe, “naivan”, jer bi snage koje su ga željele ugasiti uspjele to učiniti bez obzira na to gdje on bio smješten. U svakom slučaju, ukinute potpore nikada više nisu vraćene, a neprofitnim je medijima preostao tek jedan izvor financiranja – onaj Vijeća za elektroničke medije.

kulturpunkt

Nakon što sam svoju kolumnu Gradonačelnik se zahvalio sugrađanima na poštivanju naputaka Stožera: Zašto im se ne zahvaljuje svaki put kad su dobri, poslušni i kad trpe, kao na primjer, zagađeni zrak? zakačio, kao, uostalom, i sve druge objave, na fb portala, DDL, tekstopisac ovdašnji, koji je na Facebooku počeo raditi prekovremeno i obavezno noćnu smjenu, ispod je ostavio komentar: „ DUSPARA-LAV U HOROSKOPU, ALI LAV KOJI IMA DUŠU I KOJI SUVERENO VLADA BRODSKOM DŽUNGLOM.“ Umjesto da sam kao urednik mirno otrpio ovo frazersko podrepaštvo spram gradonačelnika Broda, ja sam mu odgovorio: „Brod nije džungla, nego je, sjeti se L., rezignirano polazište mladih Brođana za Irsku, Austriju, Njemačku. Tvoj groteskno-lirski komentar opravdava stanje.“ Uslijedila je polemika u kojoj me marljivi fejsbukovac, iziritiran serijom mojih tekstova u kojima kritiziram vlast grada Broda, stigmatizirao kao nekoga tko je opsjednut gradonačelnikom Dusparom.

Na stranu sada bit sukoba (Plovi li Brod  u pravom smjeru, je li se kapetan koji ga naviga tolike godine, istrošio, pale li još uvijek kod Brođana njegove populističke fore i fazone, jesu li svjesni produkata njegove samoživosti i neistraživanje mišljenja građana na znanstven način? Radi li Duspara, koji je po formaciji najodgovorniji za stanje u Brodu, „nekažnjeno“ po svome, otpuštajući ljude, plaćajući selektivno medije po svojoj volji…?). Ono što me je fasciniralo bio je specijalitet DDL – neprekidna nevješta upotreba logičke pogreške metabasis eis allo genos (prijelaz u drugi rod) u erističke svrhe, koja nastaje kad se ne ostaje na istom pojma ili stvari, nego se skače na drugo područje s kojim započeta misao nema veze. Pomislio sam da će spisatelj koji za „milion dolara“ svašta pita prijatelje na svom fb profilu, između ostalog i jesu li žene sa zelenim očima zavodnice, iz svega napraviti misterij na srednjovjekovni način odnosno hoće li dramatizirati neki dio života sveca i mučenika Mirka Duspare? Možda i hoće s obzirom na  tempo kojim objavljuje tekstove, već koliko prekosutra.

****

Jedno neizravno iskustvo

Osim u rijetkim slučajevima, pozna starost je bolni spoj tjelesne nemoći i dotrajalosti, osjećaja manje vrijednosti, osjećaja izoliranosti, kloparave vožnje po uskotračnoj pruzi života kojoj se nazire kraj, pa čak i duševne bolesti. Stari i nemoćni inače, a naročito po domovima i grada Broda, izgubili su svoje uloge u kojima gospoduju, dijele savjete, zahtijevaju, traže, određuju. Šute i trpe zabrinutost svojih potomaka, medicinskih sestara, čistačica. I sjećaju se dobre hrane, voća, slatkog… U doba korone zatvoriše se domovi, nema više posjeta staroj čeljadi, izolacija postade ekstremna.

Oni stari i nemoćni koji imaju nešto novca mogu od zaposlenih u samom domu naručiti da im kupe i donesu dodatnu hranu, ispuniti si želju. Djeca i rodbina izgubila su to pravo. A korisnici i s tim imaju problema. Daju novac, a namirnice dođu tjedan dana kasnije. Ne dobiju račune, a kusur se čeka i preko dva tjedna. A kad se dobije, bude okrugao. Ni da se slože korisnici doma s takvim načinom, a ni da protestiraju. Nelgodno im je. Inhibicije ih još više usporavaju i dezorijentiraju. To im ubija i ono malo vedrine, veselosti koja im je preostala, to što imaju osjećaj da ih se podcijenjuje i za njihov novac. E, da, usluga nabavke se plaća.

***

Brodski buvljak će se posljednji otvoriti. Njega će zadnjeg zahvatiti tzv. popuštanje mjera koje nemaju veze s općom epidemiološkom situacijom. U redu je da se stoji u redu (koji Stožer odredi), ali zašto je sirotinja uvijek na posljednjem mjestu? Nema osigurane socijalne distance, govore stožerni kreatori reda, kao da propisani razmak postoji na zelenoj tržnici, a ona radi. Pa stvorite ju na isti način!

Ovo trgovačko dno u vertikali trgovine pruža mnoge radosti i jednima i drugima, trgovcima i kupcima, radost ekstatične razmjene, radost lake zarade, radost zbog sitnih troškova. Radost na buvljacima prati velika stožern gadost. Ne radi se tu samo o spriječavanju sitne trgovine, i načinu preživljavanja, nego o signalima koje Stožer šalje o svojoj brizi za građane. Kao što po ministrici kulture u smislu socijalnog kontakta, mise i kazališne predstave nisu isto, s obzirom da se mise mogu, a predstave ne mogu održavati, tako nisu, pred nepogrešivim Stožerom, isti dupkom puni trgovčki lanci i buvljaci. “Reda” mora biti ma koliko takav stav stožera uneređivao socijalnu pravdu.

Hrvatska gospodarska komora godišnje uprihoduje oko 250 milijuna kuna od članarine. Kakvu uslugu za to isporučuju nazad gospodarstvu? Dva mjeseca nakon početka ekonomske krize, ovi su geniji izašli u javnost s papirom na kojemu su prijedlozi kakve je Jaroslav Hašek pisao u satiričkoj rubrici ‘Sveznadar’

Specijal fokus, B92, YouTube

Branimir Nestorović širi zarazni optimizam! Legendarnom doktoru koji je koronu proglasio ‘najsmešnijim virusom na svetu’ koji ‘napada samo Azijate’, dok su Srbi otporni na njega pa ‘njihove žene mogu u Milano u šoping’, udivljeni novinar postavlja pitanje svih pitanja: Hoće li se virus vratiti na jesen? ‘Južna Koreja’, kaže voditelj ukočen od straha, ‘već se priprema za drugi val, s druge strane vodeći njemački virusolog Christian… Christian…’ (zamuckuje, ne može se sjetiti prezimena). ‘…Drosten’, nadopunjuje ga ležerno i samouvjereno Nestorović. ‘On tvrdi da drugog talasa zaraze neće biti’, nastavlja novinar, na što se vječnom optimistu licem razlijeva širok osmijeh. ‘Ne, ja sigurno mislim da drugog talasa neće biti, evo, opet rizikujem da me napadnu…’ Potom je objasnio kako se SARS preselio na južnu hemisferu i više se nikad nije vratio, Covid-19 preselio se iz Vojvodine na jug Srbije pa se isto neće vratiti, i život će biti još ljepši, zalogaji još ukusniji, a virus još komičniji.

Na internetu se nakon toga razlio silan val oduševljenja Nestorovićem. ‘Ovaj čovek je genije, treba ga u Akademiju’; ‘Sunce ga grejalo’; ‘Šteta što mi u Makedoniji nemamo takve doktore, nasmejane i sretne’ i tako dalje, i tomu slično, unedogled. OK, neka tvrdnja može biti istinita i ako Nestorović kaže da je istinita, ali ako to kaže vodeći stručnjak s berlinske klinike Charite, dr. Christian Drosten, onda tu sigurno nešto ima. Optimizam je danas zlata vrijedan, naročito ako je s pokrićem. Krećemo provjeriti i vrlo brzo, nakon par minuta guglanja, dolazimo do zapanjujućeg otkrića: ne samo da njemački virolog nije rekao to što novinar tvrdi da je rekao, već je, posve suprotno, upozorio kako će se, možda već do ljeta (zbog popuštanja mjera), korona vratiti u puno pogubnijem naletu od prvoga! A na jesen je njezin povratak gotovo izvjestan. Kako je došlo do novinarske pogreške? Drosten je rekao kako se virus ne vraća, ali samo onima koji ga prebole – dakle razvija se imunitet – što je voditelj B92 površno pročitao. Sugovornik ga je trebao ispraviti. Da je znalac i da pažljivije prati medije, najpoznatiji pulmolog regiona novinaru bi znao reći da je u krivu, ali njemu je važniji optimizam koji će omogućiti imunitet sretnicima iz vladajuće stranke, koje čekaju izbori i koji će na valu te priče uskoro opet u parlament, kao i naši, uostalom.

Dnevnik Nove TV, 20. travnja, 19:15

Andrija moj! Pa kud baš sad, pobogu!? Glavni državni inspektor zatvorio je jednim potezom pera desetke restorana, između ostalog zato što su na pločniku imali stol preko kojega su dostavljali hranu građanima. Potez je proizveo val gnjeva, koji je Vlada odmah krenula utišavati. ‘Nije bitno sada tko je kriv’, rekao je Gari Cappelli, pokušavajući u Dnevniku Nove TV sanirati štetu. ‘Ugostitelji će sutra formalno dobiti jednu kratku posjetu, dobit će zeleno svjetlo, neće biti nikakvih kažnjavanja, nikakvih zatvaranja.’ Kako je ministar turizma mogao znati da će inspekcija dan poslije imati mišljenje suprotno vlastitome od dan ranije? To nismo čuli, ali slutimo da znamo odgovor. Inspekcije su dakle političko-reketaška inkvizicija. Da je neki običan čovjek bio akter slične svinjarije, već bi bio ‘giljotiniran’. Goran Vojković odmah je upozorio: onda treba odmah zatvoriti zagrebačku Arenu i sve priručne bolnice i karantene te prekinuti školsku nastavu na daljinu, jer ništa od toga nema zakonske preduvjete. Andrija Mikulić doktor je znanosti, ali ‘nije znao’ popuniti vlastitu imovinsku karticu u kojoj postoji cijeli arhipelag nekretnina. Žena mu je diplomirala sa 47 godina i odmah dobila posao u javnom poduzeću, na 17 tisuća kuna plaće. On i svi slični likovi idu na dušu Andreju Plenkoviću, a račun za takve ljude i politike kad-tad će mu biti ispostavljen – što i nije neka utjeha jer će do tada počiniti grdan, nepopravljiv kvar.

RTL Danas, 21. travnja, 18:30

Osim inspektorata, još jedna ustanova uspela se na zadnje noge pokušavajući dokazati da nešto radi i da harač koji joj se plaća ima nekog višeg smisla osim uhljebljivanja rashodovanih stranačkih metresa. Hrvatska gospodarska komora, koja je do sada funkcionirala kao kombinacija lovačkog društva i direkcije za izbor Miss Universe, godišnje uprihoduje oko 250 milijuna kuna od članarine, što je ravno neto dobiti najvećih građevinskih tvrtki prije krize 2008. godine, u zlatno doba koruptivnog graditeljstva. Kakvu uslugu isporučuju nazad gospodarstvu za te stotine milijuna? Dva mjeseca nakon početka ekonomske krize koja je poharala hrvatska poduzeća, ovi su geniji izašli u javnost s papirom na kojemu su prijedlozi kakve je Jaroslav Hašek pisao u satiričkoj rubrici ‘Sveznadar’: ‘Ako se bojite visine, alpinizam možda nije idealan sport za vas’; ‘Avion mora biti pažljivo konstruiran, inače će pasti.’ Što su komoraši predložili? Pa to da Vlada osigura povratak na staro – frizeri da šišaju, stolari da blanjaju, trgovci da prodaju robu. Sunce ih grijalo!

Novi dan, N1, 22. travnja, 09:00

Milan Bandić upućuje novinare koji su ga pitali o tome kako su pajdaši iz stranke dobili novac za obnovu Zagreba – koji su uplatili građani – da pitaju pročelnike, on se, kaže, ‘ne bavi s takvim stvarima’. To mogu povjerovati samo naivčine, koji sačinjavaju dobar postotak gostiju njegovih press konferencija. Dobri poznavatelji Bandićevih metoda i tehnika kunu se da se ni kontrolor parkinga ne može zaposliti bez njegova amenovanja. Zašto? Zato što je njemu važan svaki glas, svaka podrška, a jedan zaposleni nosi nekoliko glasova članova obitelji. Novac predviđen za potrese trošio je na crkve i prvomajski grah. Tip koji je kao mladić od njega kupio stari stan za veliku lovu, a kasnije gradio fontane, dobio je posao sanacije potresa. Posao nabavke materijala za obnovu dodijeljen je članu njegove stranke. Tko god misli da je Bandić pametan u zabludi je, ali je u još većoj zabludi onaj tko misli da je Miki glup. Nejasno je stoga zašto to radi, iako je svjestan da trči počasni krug; ne bi li bilo bolje da na odlasku proba ostaviti barem malo bolji dojam, da ga se potomstvo ne srami?

N1 studio uživo, 22. travnja, 13:16

Prije sjednice Vlade Katarina Brečić kaže kako se Andrej Plenković upravo ‘penje niz stepenice’. Lapsus, ali zgodan paradoks. Plenković naime neprestano silazi niz stepenice – od Agrokora preko Istanbulske konvencije do Marakeškog kompakta – i u toj se neprekidnoj silaznoj putanji nezadrživo uzdiže u pogledu akumulacije moći; nakon korone njegova će moć biti na vrhuncu, mada će i problemi s kojima se suočava biti sve teži, od prazne blagajne do srušenog Zagreba, za čiju obnovu još nema zakona.

Nedjeljom u 2, HRT, 26. travnja, 14:00

Dragan Despot bio je odličan sugovornik Stankovićeve emisije, a ono što vrijedi posebno istaknuti jest jedinstvena iskrenost čovjeka koji o delikatnim temama nije ni pomislio muljati. Upitan zašto je podržao Tomislava Karamarka i kaje li se zbog toga, Despot je odgovorio kako je to učinio jer mu je žena trebala postati ministrica kulture. Istinit, inteligentan i razoružavajuće šarmantan odgovor. ‘Karamarku sam dao potporu kad je moja Anja trebala postati ministrica kulture, kad je bila u situaciji da se pozabavi općim problemom u kulturi. A za opće dobro Hrvatske i Zagreba uvijek smo bili spremni glumački se angažirati. Bilo je glupo podržavati ga, ali htio sam napraviti sve za svoju ženu i obitelj’, rekao je veliki glumac i zaslužio pljesak na otvorenoj sceni. Anja Šovagović Despot nije naime htjela pristati na smanjenje ionako tanušnih proračunskih sredstava za kulturu pa je poslala ‘oproštajno pismo’ Karamarku, u kojemu je ideju da iz proračuna u kulturu ide 0,49 posto proglasila ponižavajućom. To je rijedak slučaj da se na domoljubnom dijelu scene načela cijene više od fotelje i tantijema, u pravilu je obrnuto.

portalnovosti

ČETRDESET godina kasnije, od svih osjećanja najdublje je ostala utisnuta potisnuta, zabranjena ljutnja. Svi iz djetinjstva pamtimo takve trenutke. Prvi put osjetio sam to sedam godina ranije, one srijede kad je u stan banuo barba Ivo i obavijestio nas da je umro dida Milan, a meni na vlastiti užas i stid prvo palo na pamet kako sada – jer takav je red – neću smjeti na tranzistoru slušati radio-prijenos iz Kranjčevićeve, gdje je Hajduk toga popodneva igrao protiv Zagreba.

Tako nekako sam se, eto, osjećao i te nedjelje prije četrdeset godina. Bili smo aktualni prvaci, nakon Mediteranskih igara uselili smo na novi stadion na Poljudu – govorilo se, službeno najljepši na svijetu – i te zime, baš onih dana kad je predsjednik Tito primljen u Klinički centar u Ljubljani, u prijateljskoj utakmici porazbijali veliki Manchester United 6:0. Samo mjesec i pol prije te nedjelje nesretno smo u onoj najvećoj utakmici Hajdukove povijesti ispali od HSV-a, i da nije bilo škotskog suca Iana Footea, ćoravog na čisti faul Hrubescha nad Pudarom za Reimannovih 1:0, toga bismo se dana – nije bilo nikakve sumnje – spremali za finale Kupa prvaka protiv Nottingham Foresta, za dva tjedna na Santiago Bernabeuu. A mi na sjevernoj tribini raspravljali bismo treba li Tomislav Ivić napasti Zvezdu svim raspoloživim sredstvima ili čuvati igrače i žrtvovati prvenstvo za konačno dosanjani Kup prvaka.

Ovako, ispala je ta utakmica važnija nego što je trebala biti. U proljetnom dijelu prvenstva, naime, bili smo bez poraza – dva boda kod kuće, jedan na strani, to se u ono vrijeme zvalo „šampionski dvokorak“ – i umjesto u finalu Lige prvaka našli smo se pred prilikom da se desetak kola prije kraja prvenstva pobjedom protiv Zvezde vratimo u utrku za novu titulu: kolo ranije, izvukli smo 1:1 na Grbavici, oni su popušili kod davljenika Budućnosti 0:2, i Poljud je bio rasprodan.

Sat na novom semaforu na jugu pokazivao je 19 sati i 11 minuta

Utakmica je bila loša, tvrda i rastrgana – od onih što su se nazivale “prave prvenstvene” i nije počela dobro. Pižon je u trinaestoj minuti iz penala zabio za 0:1, ali petnaestak minuta kasnije Vujović nas je vratio u egal. Onda je tamo na zapadnom dijelu sjeverne tribine došlo do neke gužve. Neki navijači Hajduka, kako je već bio red na ovakvim utakmicama, zakačili su se i potukli s vojnicima koji su navijali za Zvezdu. Bila je to naša prva sezona na novom stadionu i nekome se učinilo dobrom idejom da vojsci, kao i na Starom placu, mjesto bude na sjevernoj tribini.

Malo kasnije, u 42. minuti, došlo je do nove gužve i komešanja: lopta je bila kod Jovina kad su tamo na zapadu neka trojica iznenada upala na teren, a sudac Husref Muharemagić iz Tuzle stao mahati rukama. Neki igrači potrčali su prema klupi, drugi popadali po travi, a mi smo gledali po terenu tko je kome slomio nogu, psujući i Zvezdu i suca i arhitekta zbog kojega na najljepšem stadionu na svijetu ne vidimo što se događa tamo ispod počasne lože. Prisebniji na tribinama pričat će kasnije da su odmah shvatili, ali mi nismo: bili smo potpuno u utakmici. Ili smo barem tamo bili još onih nekoliko zbunjujućih trenutaka, prije nego što će splitski gradonačelnik Ante Skataretiko s razglasa objaviti da je umro drug Tito.

Jeftinom historijskom simbolikom, sat na novom semaforu na jugu pokazivao je 19 sati i 11 minuta, godinu osnivanja Hajduka. Poljud je zvučao kao prije mjesec i pol, kad je kod 3:2 protiv HSV-a, koračić do vječne slave, Maričić iz posljednjeg kornera loptu samo dodao Kaltzu, sudac Ernst Dorflinger nedugo potom odsvirao kraj utakmice, a stadionom se oteli kukanje i lelek. Jednako su i sada poljudskom školjkom počela odjekivati glasna naricanja i krikovi nevjerice, samo mnogo glasniji: igrači su se zgrčeni od suza postrojili u vrstu, da bi se nekoliko dugačkih trenutaka kasnije, negdje s istoka stadiona – ili s istočnog dijela sjeverne tribine, tamo gdje danas stoluje militantno jezgro Torcide – krikovi i plač spontano počeli artikulirati u pjesmu.

Pjevalo se Druže Tito i na Maksimiru 

Slika punog stadiona kako pjeva “Druže Tito, mi ti se kunemo” postala je općim mjestom kolektivnog sjećanja na taj povijesni dan. Danas, recimo, nitko više ne pamti niti da je nakon te pjesme krenula i himna “Hej, Slaveni” – samo što u publici više nije bilo snage da je otpjeva do kraja – a kamoli da je samo koji dan kasnije jednako pjevao i puni Maksimir, u prvoj utakmici finala Kupa maršala Tita između Dinama i Zvezde, na kojoj su, štoviše, refren “Druže Tito, mi ti se kunemo” svojim tijelima na travnjaku ispisali učenici zagrebačkih škola. Ikonični prizor Titove smrti ostao je ipak televizijski kadar iz Splita, službena slika 4. svibnja 1980.

Nama pak koji smo te nedjeljne večeri bili na Poljudu, dubljom je brazdom od danas mitologizirane pjesme i zakletve Titu ostala u sjećanju gluha tišina koja je slijedila: golema nijema rijeka od pedeset hiljada ljudi koja se nakon utakmice Zrinsko-Frankopanskom ulicom valjala prema gradu, i strašna, gromoglasna tišina koja je parala bubnjiće.

Ja, međutim, nisam ni plakao ni pjevao. Nisam osjećao ni tmuli strah koji su mnogi naknadno prepoznali kao strepnju od raspada Jugoslavije, ili čak sovjetske intervencije, ni onaj skriveni ushit, tako duboko potisnut da ga se većina od pedeset hiljada ljudi sa stadiona iznenada sjetila tek desetak godina kasnije. Imao sam petnaest i pol i osjećao sam samo nejasni stid, isti onaj kojega sam upoznao kad sam imao devet, zbunjen pred vlastitom društveno neprihvatljivom, neprikladnom i nepristojnom ljutnjom što zbog didove smrti neću moći slušati prijenos iz Kranjčevićeve.

Htio sam samo da se utakmica odigra do kraja, da Vujović utrpa još jednoga, pa da onda bude sve što biti mora, i kako je oduvijek red kad netko umre.

Zar bi se Jugoslavija raspala da su čekali još sat vremena? 

Te večeri saznali smo da je srce Najvećeg Sina prestalo kucati još u 15 sati i 5 minuta, a hitni sastanak Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije počeo je u šest sati, samo pola sata prije početka utakmice: kad su već s objavom čekali puna četiri sata, zar bi se Jugoslavija raspala da su sačekali još jedan? Da je trebalo Partizanu, bogami bi sudac u Ljubljani Titov život na aparatima produžio koliko god treba.

Nisam pri tom znao pred kim sam me toga djetinjeg osjećanja više sramio: pred pedeset hiljada ljudi koji su plakali, ridali, jecali i pjevali, ili pred prijateljima s kojima sam upravo tih dana osnovao novi bend i svirao blues – jedinima u cijelom gradu kojima je nogomet bio nevažniji nego poljudskoj publici te nedjelje.

Naravno da smo onda u ponovljenoj utakmici izgubili od Zvezde 1:3, naravno da smo u međuvremenu izgubili i od Dinama i od Budućnosti, naravno da smo potom izgubili i od Radničkog i od Vardara, i naravno da je u samo mjesec dana sve otišlo u kurac. Nikad više velikog Hajduka. Te godine završili smo peti, zajedno s velikim Ivićem otišli su i Šurjak, Mužinić, Rožić, Peruzović, Đorđević i Luketin, posljednji iz zlatne generacije, i ja se sve otada pitam što bi bilo da je Josip Broz poživio još malo, samo eto tu nedjelju, ili barem još par sati. Uvalio bi ga Vujović, on uvijek uvali, završilo bi 2-1, natamburali bismo onda i Dinamo i Budućnost i Radnički i Vardar, i s onih 4-1 protiv Partizana u posljednjem kolu uzeli desetu titulu, pa onda dogodine konačno i Kup prvaka.

Za sve je, shvatili ste, kriv drug Tito.

6yka

Napomena: Obvezno kliknite na link u tekstu

O Doktoru i njegovom štandu na Gradskoj tržnici, već sam pisao na sbperiskopu. Prije nekoliko dana, na njegovoj stalnoj poziciji, zatekao sam ga ljutitog. Ne bi ni ispričao o čemu se radi da se nisam neumjereno počeo diviti njegovim podstanarkama ispod radog stola, predivnim macama koje su se tamo skutrile.

– Ma, šta lijepe i umiljate, kazao je uzbuđeno, usprkos govornom aparatu koji mehanizira njegov glas. – Zamisli, maloprije, tamo u mesnici, ukrale su komadiće krvave jetrice i isprljale mi karton. Sad šute i ne mrdaju, jer sam se izgalamio na njih.

– Doktore, umjesto da se ljutiš na njih, trebao bi ih naučiti da iz mesnice donesu veće komade, za ručak ili večeru, i tebi i njima, nisam odolio zafrkavati ga.

Andrija Stanić, taj djelić tople urbane vanjštine koja nestaje pred navalom gustih boja otuđenosti i impersonalnosti, oraspoložio me je i ovaj put.

sbperiskop

Parag Khanna, geopolitički strateg i autor knjiga Connectography i The Future Is Asian, tvrdi da smo svedoci tektonskih promena u globalnoj moći. Ako je 19. vek pripadao Evropi, a 20. Sjedinjenim Državama, onda 21. vek pripada Aziji.

Navodeći primer iz teorije haosa, “efekat leptira”, simboliše malu promenu koja može imati ogromne, nepredvidive posledice. Ako tražimo sličan primer iz prošlosti, možemo uvideti kako su Versajski ugovor i Velika depresija omogućili uspon Hitlera. U današnjem svetu koji je povezan gustim globalnim mrežama možemo predvideti nekoliko “efekata leptira”.

Predstavljamo nekoliko mogućih scenarija koje je Parag Khanna objasnio.

Vidiš drugar, preseljalo nas ni sam ne znam kolko puta. Moja Petkana, meni se mi čini, obolela na maniju na gonjenje, od silno selenje. Mi smo ti Ciganji samo za zajebanciju. Svaki, bre, diže patku na sirotinju. Ćeralo nas iz Babini Guzovi kod Zaplanje u Suvi Dol kot Smederevo. Iz Niš u Bejograd… A Mida Mokranjac, znaš čoveka, onaj što mu operisali kataraktu i stavili sočiva sedamnaest, e taj Mida, kaže da smo mi najstariji evropski narod poreklom iz Indiju. Etiga. Da se mene pitalo, nismo odatle iz Indiju ni trebali dolaziti u Srbiju. Kad si, bre, malo bolje pogledaš, nema si veći govna od nas Srbi. Mlogo se karamo među sebe. Da ti pričam po red. Jedno jutro srpkam si ja kave sa zakonitu ženu Petkanu. Petkana besna na sabajle, samo me skrozira sa pogled. A na dvor kiša rasipuje… Kad, ete ga Mida. Da me jebava uz kave. Naliči da ga upravo pustilo sa intenzivnu negu. Mokar ko kuče. Smrznut ko cvekla. Obučen ko razmešten krevet. Petkana ga meri na način mačor mačora u vreme parenje. Zaškrguta na mene: “Ako ga pustiš u kuću, potrovat ću vas sa meze.” Mida pijan. Kamila bi mu pozavidela. Bazdi na domaću mučenicu. Seda na sećiju. Zgurio se. Isto prase pečeno u pleh. Petkana ga fiksira, ko da je već sve po kući poklo. Zgrabi kofu sa vodu i pljusnu Midu ko lubenicu, da ga osveži. On smrdi na pokisli šarplaninac i daje mi na mene znak da mu dam rasol. Navali na rasol gore no žedan vo na pojilo, a ja ga vikam dosta bre, će da crkneš. Jer znajem da i od rasol i od mleko surutka mož’ da se crkne. Kad prekaraš na pijenje. Petkana ga zajebava na bezbednu daljinu: “Samo ti lokaj đanariku sa Tomu Murđu.” Pogledam si na moju rusku “Munju”. Sedam časova. Još malo pa stiže oni što prodava bureci… Mida si sedi na dupe. Glava mu liči na tegla od filadendron. Kosa mu se ulepela, pa mu samo uši strše, ko kad na “Moskvić” otvoriš oba vrata. Prvo što zbori beše: “Daču gi nema iz Moskvu.” A Daču kad samo spomeneš na Petkanu, ona zasikće ko zmija piton što ju dovodu na vašar u Bubanj Potok za Preobraženje. Ma, šta jes, jes. Dača jes govno, ali ima i nešto od čovek u njega. Radio je u Zaplanje u fabriku držalje za motičice i sekirčići, sa mene i Danče Ćumurdžija. Išli mi iz selo Babina Guzica autobusom na poso. Natrpamo se u autobus. Stoka, stoka. Svi se guradu da si sednu do prozor. Prle šofer namerno nagari, stra da te uvati. Plombe, bre, ispadaju. Ja kobajagi spim, da ne gledam kako će svi izginemo… U fabriku Dača se upoznava sa ženu Anđu i onda se razboli. Jedva ga lekari spasili od smrta. Svi govoru da obolio na sidu. A moja Petkana, blesava, mislila da se sidu dobiva ot svastiku. Jer, Dača živeo javno i sa ženu Anđu i sa svastiku Gordanu. A decu pošteno priznava i na ženu i na svastiku. Šmeker bio Dača. Anđa bila, ne žena, nego regal, bre, cepelin. Kad skine aljinu misliš neko zaboravio cirkuski šator. Ne može da prođe kroz dvokrilna vrata, a da se ne očeše. Šta da ti zborim, kada je pop vidi u petak, odma si ide na ispoved, ko da se omrsio. A Gordana. Senka. Goli kos’ i koža. Kad sedne u fotelji, u dnevni boravak, sa ono šiljato dupe podere mebl… Al’ jebiga, Dača čim je zapazi ubrzano diha. Više voleo karabuđi portabl ženske… Posle se ispostavilo, da su na Daču lekari onomad zamenili krv sa nekog Turčina dupedavca, za kojeg sumnjali da ima sidu. Dača se prekino ot sekiraciju. Baja protiv vampiri i karakonđuli. U crkvu više ne ulazi sa ruke na dupe, nego se krsti duboko do muda. Još od dečije igralište kot stočnu pijacu. Čita Jevanđelje i propoveda, da posle potop dolazi propas od živu vatru. Slavu svetog Trifuna Zarezoje beleži sedam dana… Časna reč. Na grob mi se poseri, ako lažem. Ugaso čovek načisto. I onda mu jedan dan lekari rekli da je zdrav. Iskino se ot smejanje. Bijo presto jesti, sada večeruje po šest sarme veličina dečija glava, napravljene u plastične vangle. Popije osam pive. Čokanče nateza po vas dan. U kafanu se uzveri od jedenje i pijenje. Jede čaše i tanjiri, razbiva flaše o glavu i sa zubi otvara pivo za celu birtiju. Feferoni gi guta ko trešnje. Podrigava i prdi naglas sa ponosni izraz na lice, biva jedino žensko u kavanče, pevaljku Micu, poziva na parenje. Znaješ, bre, pevaljku Micu. Onu sa labrte ko prepumpane gume ot bicikl. Jes, jes, jedan karmin, jedno mazanje. Vidiš da znaješ. Nateruje nju Dača da se kači na astal, udara daire i dreči ko da je magare cepa: “Niška Banja topla voda, za Ciganji živa zgoda”. Drži je na stol dok ga patka oče. A mi zajedno sa njega padamo na patos. Jedemo srču ot staklo, a neki Švabe, koji se tu zatekli, sa kamere snimaju najstariji evropski narod poreklom iz Indiju. Jebem ti lebarnik. Majku mu kuj laga… Onda si na Midu protera rasol i otide si u nužnik. Srao više ot pol časa. Vrta se iz nužnik i nikog ne poznava. Kaže: “Pratu me, oć’ da uapsu”. I otide si. Na sred avlija si stane i piša sa levu ruku, a sa desnu pridržava jaja. Gelipter. Šta li je radio pol časa u kloset, ciganjsku mu majku jebem. Deca glede. Petkana prestala da uvija tegle u ćebići, da joj ne cikne ajvar, i sikće: “Dajder mi to satarče, će ga usitnim ko šargarepu. Lično će ga obesim. Begaj si stoko na dom kod Snežanu karkonđušu, pa si tamo zapišavaj sokaci. Nije ti, bre, ovo haustor preko puta stočna pijaca”. Posle toga pokušala ona i sa mene tvrdu zajebanciju, a ja samo zapretim: “Nemoj sa mene da se kurcaš, Petkana.” I otidem si ot kuću. Reko, mlogo je, bre, nekulturna ova čerga na Bežanijsku Kosu. Odlučim. Preseljavamo u Zagreb, na Kozari Bok, kot kum Danče Ćumurđija što pravi gavrilovićeve salame ot ciganjski kučići i fata ribe sa šerpe u ciglarske rupe. Kosara mu, pa, znaje trista trave i to sa latinski nazivi, a za tablicu na množenje nikad čula. Krećemo sutra sa prvi petlovi. Tamo će promenim papiri u opštinu i počnem nov život. Jedino me jebe što mi u ličnu piše da sam rođen u Babinu Guzicu kot Zaplanje. I što govoru da u Zagreb nateruju asfalt po ciganjski sokaci… I da znaješ, tu sam se mlogo zajebao. Papiri sam plateo. Ime promenio ot Lale Taraleja u Anto Đugum. Kućerak sredeo. Sve. Televizor ekran 72 santimetra bio toliki da smo decu izlegali na dvor i programi gledali kroz dva vrata. Da oči ne kvarimo. Kasetofon aiva, struja, česma na dvor, auto Lada bez registraciju, toster, gedore, ekspres lonac… Auto nam odneli na dan kad su kupili krupno smeće. Al’ sve ostalo lepo. Samo Petkana kuka li kuka: “Ne mož’ to ovako dugo. Predobro je.” I pazi sad. Jedan noć kuca neko na prozorče. Moj krevet do to prozorče. Pogledam. Kum Danče Ćumurdžija. Izbečio oči ko šefle za supa. Vika: “Begajte, ciganjske kuće gore na Kozari bok.” Petkana zanemela ko’ da je umrela. “Kako, bre, kuće?” “Bacivaju zapalite flaše kroz penđeri, besni što su Srbi na nji pucali u Slavoniju”, dreči se Danče ko kormilar na osmerac…

Sutradan ja sa Petkanu i sve decom forsiram granicu kroz kukuruzi kot Breganu. Jebeš ga. Evo već osam godine živimo u motel za izbeglice u Sasvangent u Holandiju. Ovi Holandezeri, bre, mlogo glup narod. Ulazim im ja sa decu, a deca već odrasla, u trajvan u Amsterdam i kazujem: “Bosnije, bosnije fluftelinge”. I dok on drpa po džepovi, traži sitno – ja i deca za buđelar. Eve ti, kad ti je žao na izbeglice da pomogneš ko čovek. I begaj. Mene da me uvatu? Nema šansa. A i ako uvatu će da pustu. E, zaboravi da ti zborim za onaj Prle šofer, što nas iz Babinu Guzicu vozio sa autobus u fabrici u Zaplanje. Fabrika propala i osto bez poso pa si otide u Bejograd i sa Dačinu debelu Anđu prodava rumunjski gaće, kineski časovnici na baterije i tigrova mas za kad ti sevaju krsta. Raspičkala ih na radno mesto američka raketla gore na Bežanijsku Kosu. Gađalo trafo stanicu, a sjebalo Ciganji. Jebem te živote…

Ajd žurim, čeka me Petkana na pijacu Vaterlo. A ti se čuvaj ot ovi naši. Svi, bre, gola stoka. Iz belu kavu mleko da ti ukradu. Pazi si na sebe se!

Prošle je godine u Hrvatskoj umrlo 52.327 osoba, a u siječnju ove 4987 osoba. Slični su rezultati odlazaka i u zadnjih nekoliko godina, a službeni podaci Državnog zavoda za statistiku za 2017. godinu, na primjer, potvrđuju 3733 odlazaka uvjetovanih nasilnim putem, samoubojstvima i u prometnim nesrećama (2694; 635; 404). Dnevno u prosjeku u Hrvatskoj umire 144 osoba, dnevno prosječno 44 osoba više umre nego što se rodi, dnevno prosječno 10 osoba umre nasilno, samoubojstvom i pogibijom u prometu, dnevno prosječno 7 osoba umre nasilno, dnevno… itd. itd. Uspoređujući to sa svakodnevnim izvješćima o smrtnosti od virusa…

Nevjerojatnom su se brzinom stvari u realnom svijetu oko nas promijenile i praktički su pometeni svi pomno, planski i interesno građeni obrasci političko-diplomatskog selektiranja, postavljanja, postupanja, vrednovanja, prezentiranja, pregovaranja, prenemaganja i uopće umišljenog djelovanja s pozicija svemogućeg, nezamjenjivog, isključivog i zatvorenog matričnog odlučivanja u svim djelatnostima i svim situacijama. Politika je osrednjosti, udivljenosti, podaništva, nepotrebne obrazovanosti i naročito pozicijskog postavljanja društveno, nacionalno, stručno, znanstveno i vrijednosno upitnih i praznih stranačko/partijskih vojnika na ključna resorna mjesta, već s prvim ozbiljnijim udarom kriznog vala potopljena, u skladu sa svojim vrijednostima (osrednjostima) i dosadašnjim dugogodišnjim negativnim učincima na hrvatsko društvo i prostor. Granski je amaterizam pritom u pravilu bio nevažna kategorija i nisu ga mogle ugroziti nikakve posljedice pa ni one najveće stradalničke u domovima za zbrinjavanje starih i nemoćnih.

Poput plimnog vala razorne snage virusna je pošast u samo jednom tromjesečju uzdrmala i praktički razorila i inače imaginarnu mrežu europskih vrijednosti, koja je uvijek postavljana kao temeljna mantra hrvatske političko-diplomatske osrednjosti, uz istovremenu ispriku ostalima koji zbog svoje osobnosti, stručnosti, odgovornosti i nacionalne identifikacijske pripadnosti nisu niti mogu biti u “timskom” krugu. Zajedništvo ili zajedničarstvo kao političko-diplomatska europska forma s krizom je stvarno i potvrđeno samo kao forma pa su sve učestalije izjave i iz istih tih političko-diplomatskih krugova o političkoj bespotrebnosti i besmislenosti takve europske forme, koja u recentnoj velikoj krizi nema ni jednu ozbiljniju zaštitnu stratešku funkciju. Nijednog ozbiljnijeg analitičara to nije iznenadilo jer se nemoć europske nevjerojatno brojne parlamentarne i ostale europske birokracije pokazivala praktički u svakom novom danu.

Navikavanje na osrednjost

Dolazak hrvatske birokracije dogovorenim redoslijedom u predsjedavajuću poziciju Vijećem Europske unije u šestomjesečnom razdoblju takvoj je formi dalo novu dimenziju s postavljanjem dviju apsolutno osrednjih predstavnica (blagi izraz) u sam vrh europske birokracije; osrednjih prema temeljnim stručno, spoznajno, radno, nacionalno, pa ako baš hoćemo i intelektualno važećim i Hrvatskoj potrebnim kriterijima. Poput igrokaza zvuče njihove izjave i posebno prozivanja izabranih lidera europskih država u ovakvim krizama, a količina besmislenih fraza mjerljiva je samo još s njihovim pozivanjem na europske vrijednosti. Opći je to dojam i mišljenje u stručno-znanstvenim, umjetničkim i sličnim javnim krugovima, uz gotovo nemoguć zamišljaj ikakve njihove uloge u razvojnom planiranju i odlučivanju.

Selekcijska osrednjost nije zahvatila samo europski političko-diplomatski milje i učinila ga upravljačkom iluzijom nego i hrvatski s još većim i razornijim učincima na društveni, prostorni, demografski, gospodarski i ukupni razvoj. Tek je s dolaskom razorne virusne krize, u najtežim mogućim okolnostima, postalo vidljivo kako osrednji i omiljeni politički kadrovi niti znaju niti mogu donositi ključne odluke vezane uz zaštitu hrvatske populacije, iako politički vrh još nije želio javna uvjeravanja, usmjeravanja i zabranjivanja prepustiti isključivo stručnim i mjerodavnim pojedincima naglašene osobnosti.

Odmakom krize i njezinim prelaskom u terminalnu fazu s još nedokučivim društvenim, demografskim, gospodarskim i inim posljedicama, sve će se više potvrđivati potreba odmaka od postojeće osrednjosti i usmjeravanja ključnih resora prema osobama razvijenih i potvrđenih znanja, čvrstina i posebno prema sposobnostima odlučivanja, predviđanja i djelovanja u skladu s nacionalnim potrebama. Vremena navikavanja na osrednjost po političkom izboru definitivno trebaju ostati iza nas, ne želimo li krizu prihvatiti kao neminovnost.

Navikavanje na odlučivanje

Nitko više razuman ne spori kako će socijalno distanciranje i izoliranje i prometno, obrazovno, radno, proizvodno i prostorno zaustavljanje kolanja roba i usluga i kretanja ljudi izravno produljiti krizno razdoblje u gotovo svim djelatnostima s puno nepoznanica, ali s realnim procjenama znatnih radnih, financijskih, poreznih, dohodovnih i ostalih gubitaka. Ozbiljne su stručne, znanstvene, projekcijske, modelske i ine pripreme za ta razdoblja već trebale početi u praktički svim resorima i bez imalo potreba za konferencijskim, prigodničarskim i sličnim razmatranjima, razglabanjima i prezentiranjima. Nisu tu više potrebna čekanja nečije suglasnosti ili, nedajbože, europskih dogovaranja, koja u pravilu dolaze s političkih (nebeskih) visina, već odluke temeljene na hrvatskim stručnim i znanstvenim ocjenama, procjenama i potrebama hrvatske populacije.

Suspendiranje kretanja ljudi i ograničavanje njihovih (naših) temeljnih sloboda stožernim odlukama u posebnim okolnostima i u stvarnom interesu ukupne hrvatske populacije, a koje nisu utemeljene samo na političkim odlukama, trebalo bi biti polazište i za slične rezolutne i stručno zasnovane odluke vezane uz razvojno usmjeravanje svih djelatnosti na kojima počiva hrvatsko društvo. Kad se već moglo posegnuti za temeljima sloboda kretanja, rada i egzistencijalnog preživljavanja pojedinaca i ukupne hrvatske populacije, kako nije moguće ista ili slična pravila postaviti prema drugim različitim sustavima, posebno onima kojima se godišnji suficit i godišnja financijska dobit odlijeva iz Hrvatske? Ili je opća država namijenjena samo za populaciju i u funkciji njezina pripitomljavanja u interesu financijskog sustava?

Navikavanje na odlučivanje gotovo je nemoguća misija u postojećim selekcijskim stranačko/partijskim okvirima jer je nemoguće očekivati resornu stručno-znanstvenu rezolutnost od osoba čije je postavljanje doživljeno kao vlastiti dodir svemira, s inače prizemnim ostalim sposobnostima prema kojima bi njihova primarna selekcija bila nošenje vode za potrebe ozbiljnih utrka s prvacima. Briselski početnici u glavnoj ulozi hrvatske izvršne vlasti djeluju poput imaginarnog svijeta igrica s pomakom od stvarnosti, a krizni im naleti unose nemir u navike. Takvom je pristupu sasvim svejedno tko je na čelu ključnih resora u državi, a prelazak se, na primjer, s čela jednog resora na drugi, neovisno o poznavanju problematike ili stručnog i inog sudjelovanja u njoj u prethodnim razdobljima, smatra normalnim i standardnim postupkom. Rezultati za ukupnu hrvatsku populaciju ionako im nikad nisu bili bitni.

Testiranje strpljivosti

Moglo se funkcionirati po takvom obrascu u mirnim vremenima i testirati već dobro opjevanu hrvatsku strpljivost, ali je nemoguće očekivati od tako postavljenog sustava rezolutnost, posebno prema financijskom sustavu, odlučnost u postavljanju poticajnog poreznog sustava, poticajne modele za ključne razvojne djelatnosti, usmjeravanje investicija, oslanjanje na hrvatsko iseljeničko bogatstvo, funkcioniranje prema novom konceptu države, funkcionalnu regionalnu i područnu podjelu Hrvatske, razvojnu, političku, upravljačku, administrativnu i inu decentralizaciju, jasno definiranje domovinske sigurnosti, demografski oporavak i puno još toga potrebnog u kriznom razdobljima.

Očekivati sve navedeno, a nasušno potrebno, od stranačke/partijske osrednjosti čista je iluzija, iako nikad do kraja nije jasno kakva je to potreba oko sebe okupiti nedvojbenu osrednjost i očekivati kako ćeš se i sam profilirati kao važnost ili težina (bez iluzija na neponovljivu “The Weight”), osim ako ti to nije ranije definirana zadaća koju moraš bez pogovora obaviti.

Razina socijalne neosjetljivosti političkog sustava nakon razornog zagrebačkog potresa i kriznog nastavka prema stradalnicima ili prema blokiranima i ovršenima, na primjer, veliki je pokazatelj selektivne uređenosti društva i zapravo prave nemoći izabrane osrednjosti u postavljanju sličnih pravila prema financijskom sustavu, kao i prema ostalom stanovništvu. Zabranjivanja i usmjeravanja lako provođena prema običnoj populaciji mogu se primjenjivati u interesu običnih na sve ostalo samo s pomakom od osrednjosti. Ili kako je vrlo rezolutno najavio predsjednik. “Izostao je moratorij na kredite kao pomoć građanima. To su građani, to nisu najugroženiji građani, to su skoro svi građani” (Z. Milanović, Nove novosti, ¸3. 3. 2020.) ili prevedeno – vrijeme je za odluke.

Navikavanje na nestanak

Odlazak ili smrtnost hrvatska je krizna izvještajna svakodnevica, iako je nestanak hrvatske populacije već podulja trajnost na koju nije bilo osvrta, o kojoj se nisu zazivale konferencije za tisak, za koju novinari nikad nisu bili posebno zainteresirani, kojoj nikad nije posvećena ni jedna izjava političke osrednjosti i koja se prešućuje u praktički svim političko-diplomatskim pohvalama vlastite učinkovitosti, dobrote i nezamjenjivosti.

Prošle je godine u Hrvatskoj umrlo 52.327 osoba, a u siječnju ove 4987 osoba. Slični su rezultati odlazaka i u zadnjih nekoliko godina, a službeni podaci Državnog zavoda za statistiku za 2017. godinu, na primjer, potvrđuju 3733 odlazaka uvjetovanih nasilnim putem, samoubojstvima i u prometnim nesrećama (2694; 635; 404). Dnevno u prosjeku u Hrvatskoj umire 144 osoba, dnevno prosječno 44 osoba više umre nego što se rodi, dnevno prosječno 10 osoba umre nasilno, samoubojstvom i pogibijom u prometu, dnevno prosječno 7 osoba umre nasilno, dnevno… itd. itd. Uspoređujući to sa svakodnevnim izvješćima o smrtnosti od virusa u uvjetima gotovo potpunog zatvaranja svega oko nas, uvijek se zapitamo jesmo li se stvarno navikli na odlazak u drugim okolnostima ili je ovo sad pred nama prijelom u svemu? Pogotovo u političko-diplomatskom odnosu prema vlastitoj populaciji koju zastupaš i u čije ime donosiš odluke.

geopolitika

Još do danas nije objavljen Godišnji izvještaj DHMZ-a o stanju zraka za 2019. godinu. No zato već duže vrijeme može se pronaći na stranicama Azo-a: IZVJEŠTAJ O PRAĆENJU KVALITETE ZRAKA NA POSTAJAMA DRŽAVNE MREŽE – Izvještaj za 2019. godinu, IMI iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (http://iszz.azo.hr/iskzl/datoteka?id=95565)

Iz Zaključka u tom Izvještaju možemo pročitati ono najvažnije, što mi u Eko-Integralu već duže vrijeme tvrdimo da je brodski zrak najonečišćeniji zrak u RH s obzirom na lebdeće čestice PM2.5 i PM10!

“Frakcija lebdećih čestica PM10

Tijekom 2019. godine gravimetrijski su određivane masene koncentracije frakcije lebdećih čestica PM10 na mjernim mjestima Zagreb-1, Zagreb-3, Sisak-1, Slavonski Brod-1, Slavonski Brod-2 i Kutina-1. …

Po Uredbi o razinama onečišćujućih tvari u zraku… granična vrijednost (GV) za vrijeme usrednjavanja 24 sata (50 µg/m3) ne smije biti prekoračena više od 35 dana u godini. GV za vrijeme usrednjavanja 24 sata bila je prekoračena više od 35 puta na mjernim postajama: Zagreb-3 (korigirane vrijednosti) 53 dana, Sisak-1 46 dana, Slavonski Brod-1 77 dana, Slavonski Brod-2 44 dana i Kutina-1 74 dana;

Stoga je prema pravilu odlučivanja navedenom u Članku 21. Zakona o zaštiti zraka, zrak oko mjernih postaja Zagreb-3 (korigirano), Sisak-1, Slavonski Brod-1, Slavonski Brod-2 i Kutina-1 tijekom 2019. godine s obzirom na PM10 frakciju lebdećih čestica bio II. kategorije kvalitete (onečišćen zrak). …

PAU (BaP) u frakciji lebdećih čestica PM10

Na mjernim postajama Zagreb-1, Zagreb-3, Sisak-1 i Slavonski Brod-1 određivano je sedam PAU u frakciji lebdećih čestica PM10. BaP je jedini predstavnik PAU za kojeg u Uredbi o razinama onečišćujućih tvari u zraku postoji CV te se za njega može provesti kategorizacija okolnog zraka na mjernoj postaji na kojoj se određuje. …

Tijekom 2019. godine na sve četiri mjerne postaje srednje godišnje koncentracije za BaP nisu bile u skladu s ciljnom vrijednosti (CV) za jednogodišnje razdoblje (1 ng/m3) … stoga je prema pravilu odlučivanja navedenom u Članku 21. Zakona o zaštiti zraka okolni zrak s obzirom na BaP u PM10 česticama bio onečišćen, tj. II kategorije kvalitete.

Frakcija lebdećih čestica PM2,5 

Na mjernim postajama Zagreb-Ksaverska cesta, Velika Gorica, Slavonski Brod-1, Slavonski Brod-2, Rijeka i Plitvička jezera gravimetrijski su određivane masene koncentracije frakcije lebdećih čestica PM2,5. …

Srednja godišnja vrijednost PM2,5 frakcije lebdećih čestica na mjernoj postaji Slavonski Brod-1 nije bila u skladu s GV iz Uredbe o razinama onečišćujućih tvari u zraku te je okolni zrak na toj postaji tijekom 2019. godine bio II. kategorije kvalitete (onečišćen zrak).”.

Zaključak

Nažalost, sve ovo, što je objavljeno u IMI-u, kada iz Rafinerije nafte Brod kontinuirano dolaze poluinformacije, točnije neslužbene i neprovjerene informacije da Rafinerija ne radi(!), vrlo je tragično!

Da, Povjerenstvo za praćenje onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu u zadnjih 17 mjeseci nije ni sastajalo, a Ministarstvo zaštite okoliša i energetike u zadnjih desetak – petnaest, možda i više mjeseci nije se ni oglasilo o tome kako napreduju aktivnosti na plinofikaciji i modernizaciji Rafinerije. Čini se da jednostavno ne postoje ili RH nisu dostupni plan rekonstrukcije i program modernizacije Rafinerije s definiranim rokovima!

Naposljetku, ni poslije tri mjeseca što je podnesena zamolba za zajedničku tematsku sjednicu Gradskog vijeća i Županijske skupštine o brodskom onečišćenom zraku ni u Gradu Slavonskom Brodu i Županiji, kao i u Gradskom vijeću i Županijskoj skupštini ne postoji potreba da se o tome, prvo, izjašnjava, a poslije pozitivno izjasni i daje se zeleno svjetlo za održavanje takve tematske sjednice!

U našem narodnom žargonu mogli bi se složiti da su ‘šupci’ i ‘slavni’ dijametralno suprotno posložene kategorije. Evo i zašto.

Termin ‘celebrity’ izmišljen je na zapadu. Kod nas se taj termin prevodi obično s ‘poznati’ ili ‘slavni’. No između ‘poznati’ i ‘slavni’ postoji velika distinkcija, jer jedne ‘znamo’, a druge slavimo. Priznat ćete nije isto. Ove koje slavimo, slavimo ih iz određenih razloga, ponajviše zbog toga što se, kolokvijalno kazano, svako malo dokažu i kao ‘obični ljudi’ pored svoje veličine, jer znaju kad treba pomoći, kad osuditi loše i stati na stranu dobrog i pozitivnog. Vjerovali ili ne, to je težak, angažiran i što je najvažnije kontinuirani posao.

Covid-19 neće dovesti samo do velikih trenutnih fluktuacija kapitala i radne snage, nego i do krahova u srži sistema. ‘Spirala beskonačne akumulacije kapitala se iznutra urušava, od jednog dijela svijeta do svih ostalih’, kaže David Harvey

Direktor njemačke aviokompanije Lufthansa Carsten Spohr obavijestio je radnike svoje firme da će morati otpustiti njih 10.000, a flotu smanjiti za oko sto aviona. Ukinut će se i manje tvrtke kćeri, poput i u ovim krajevima popularnog Germanwingsa. Najveći njemački aviokoncern zapošljava 130.000 ljudi i imao je planove daljeg širenja i spajanja s drugim firmama. Sada je to na čekanju. Sve je predstavljeno kao privremene, ali relativno dugoročne mjere, izazvane korona-krizom. Uprava je uvjerena da bi se sve moglo normalizirati tek 2023., usprkos tome što je njemačka država već odlučila kompaniji pružiti pomoć u iznosu od devet milijuna eura. ‘Mi smo kao branša ovom svjetski raširenom krizom prvi pogođeni, a putovanje avionima bit će zadnje koje će prevladati krizu’, kaže Spohr.

Ovo je samo jedan primjer, onaj iz saobraćaja, u kojemu se predviđaju velike strukturne promjene. Jedna je teza da će željeznice, u razvijenim državama, opet dobiti na velikom značenju. Mediji poput Jutarnjeg lista odmah govore o ‘ratu aviona i željeznica’. No to nije tako jednostavno. Željeznice u bogatim državama nisu ni do sada bile toliko uništene kao u nas i u drugim perifernim državama, a sve zbog spekulacija o njihovoj nerentabilnosti i potrebi privatiziranja. Bilo je to razmišljanje na kratkom profiterskom štapu. Oni koji vole zamišljati konkretne mjere, koje će i dalje donositi brzi profit, makar sada i u obrnutom pravcu, oživljavanjem već uništenog, govore nam s divljenjem o novih 800 superbrzih vlakova koje će uvesti bogate zemlje EU-a. Argumenti za to su i ekološki, na nivou na kojem EU potiče ‘zelenu privredu’, jer se odjednom otkrilo da su električni vlakovi puno manji zagađivači okoliša od aviona i njihova skupog i neekološkog goriva. Čak se poziva i na osviještene ‘potrošače’ prometnih usluga, koji će radije izabrati po prirodu manje štetne oblike prijevoza. Naravno, želja i potreba za što bržim prevaljivanjem velikih udaljenosti u takvih po sebi nije upitna. To što je upravo ta servirana potreba dio šire slike lažnog konzumerizma, koji nam naš neodrživi način života nameće, ne propituje se ni u krizi, osim s tehnološke točke gledišta. Kao da je jedini problem kako organizirati postojeće epidemiološke mjere u vagonima budućnosti.

Ozbiljniji autori dovode u pitanje širu sliku. Nemoguće je ne vidjeti kako ljudi koji se voze u novim automobilima ili su do jučer stanovali u komfornim stanovima, kupljenim na razne oblike kreditiranja potrošnje u kreiranju potrošačkog buma nakon zadnje krize 2008., sada, naročito u angloameričkom svijetu, stoje u kolonama da bi dobili pomoć u hrani i ostalim osnovnim životnim potrepštinama. Oblici konzumerizma koje je neoliberalna privreda pokrenula, a bili su okrenuti prema građanima, dostigli su zasićenje i prije izbijanja pandemije, a sada je njihova iracionalnost samo do krajnosti zaoštrena. U takvoj situaciji korporacijska privreda okreće se prema državi. Ne samo zato što opet traži nepovratnu pomoć iz državnih izvora, nego i zato što je okrenutost individualnim potrošačima, koji grcaju u dugovima, postala zasićenom. Stvari npr. za automobilsku industriju stoje dvostruko loše. Iako benzin pojeftinjuje, u krizi 2008. država ju je spašavala svojevrsnom nacionalizacijom. U SAD-u primjerice General Motors. No tri najveća proizvođača ondje opet su na putu propasti. Razlog je jednostavan, iako ima duplo dno. Prvo je što proizvodnja trpi zbog razloga izazvanih koronavirusom, radnika koji se bune da moraju raditi nezaštićeni, činjenice da se u današnje vrijeme automobili sklapaju iz dijelova proizvedenih u puno zemalja svijeta, a sada je njihov transport otežan. A drugo, još važnije, je pitanje: Tko će sada, kada nastupe recesija i pad privredne aktivnosti, masovna nezaposlenost i opće srozavanje uvjeta preživljavanja, izabrati baš novi automobil za svoju prvu investiciju? Zato se kompanije od individualnih potrošača sve više okreću onima koji još jedini imaju novca. Makar i tako što ih, usprkos dugu u proračunu, poput američke države, mogu jednostavno naštampati.

Korporacije se dakle okreću poslovanju s državom. Ali ona, kakva je danas, ne planira neki kejnzijanski New Deal s radničkom klasom, nego je i sama špekulativna. Za razliku od toga, oni koji imaju, npr. famozna IT industrija, i u krizi i zbog krize imat će još više. No države brzo shvaćaju da im za novo ‘poslovanje’ i ne trebaju toliki posrednici. Najprije zato propada malo i srednje poduzetništvo, jer je najslabije i najovisnije o većima, čiji su podizvođači bili. Države se okreću ‘kriznom menadžmentu’, u kojemu same izabiru koga će spasiti, a koga gurnuti u provaliju. U Novostima smo već pisali kako francuski predsjednik Emmanuel Macron, nezadovoljan mjerama EU-a, predviđa nužnost nacionalizacije dobrog dijela privrede. No što će to značiti? Hoće li se opet, ali sada na drugi način, uvesti ‘socijalizam’ za bogate, a neposredna izloženost ‘slobodnom tržištu’ za najranjivije? Etatizam nije cijela priča povijesnih socijalizama, oni su se, a naročito naš, protiv njega i ne samo deklarativno borili.

Ekonomskim rječnikom rečeno, a o tome piše američki marksist David Harvey, strukturni problem novih oblika konzumerizma je taj što su bili zasnovani na maksimalnom smanjenju vremena potrošnje. Zato što nema planiranja, i oni koji bi se kao mali proizvođači na duži rok možda oporavili, ‘nemaju vremena’ čekati. To je ona krilatica ‘plivaj ili potoni’, koja ide u istom paketu s maksimom da je ‘pohlepa dobra’.

Primjer maksimalne apsorpcije eksponencijalno rastućeg obima kapitala u oblicima konzumerizma koji je imao najkraće moguće vrijeme obrta je i internacionalni turizam. O tome je u nas u novinama kritički pisao i kolumnist Jutarnjeg Jurica Pavičić. No dok dobro opisuje fenomenologiju našeg tipa turističkog buma, on sve isuviše svaljuje na pokvarenu i nekompetentnu prirodu ovdašnjih ljudi. Kao da su takvu turističku industriju izmislili u Dalmaciji. A ona je samo lokalna varijanta globalnih poremećaja. O tome Harvey kaže: ‘Internacionalna putovanja porasla su sa 800 milijuna na 1,4 milijarde (izraženo u dolarima) između 2010. i 2018. godine. Ovaj oblik instant-konzumerizma zahtijevao je ogromna infrastrukturna ulaganja u aerodrome i aviokompanije, hotele i restorane, tematske parkove i kulturne događaje. Ovakav način akumulacije kapitala sada je u ćorsokaku.’ Aviokompanije su, naveli smo primjer, blizu bankrota i neke će preživjeti samo s državnom pomoći, hoteli su prazni, a ugostiteljstvu prijeti masovna nezaposlenost. Očajnički pokušaji raznih dostava jela i pića, stvari iz dućana općenito, samo su vrh ledenog brijega koji govori o krizi potrošnje. Uostalom, i hrana za ponijeti je u doba pandemije rizična.

Pa ako događaji poput beskonačnih kulturnih festivala, vrhunskog sporta, koncerata, poslovnih i profesionalnih konvencija nisu samo trenutno obustavljeni, nego se i ne mogu vratiti u prijašnju ‘normalu’, moramo se usuditi misliti onkraj kapitalističkog konzumerizma, koji je ionako dobrim dijelom bio ‘kompenzacijski’. A to nije jednostavno kada živimo u društvima u kojima je 70 ili 80 posto suvremene ekonomije počivalo na takvom odnosu. Covid-19 neće dovesti samo do velikih trenutnih fluktuacija kapitala i radne snage, nego i do krahova u srži takvog sistema. ‘Spirala beskonačne akumulacije kapitala se iznutra urušava, od jednog dijela svijeta do svih ostalih’, kaže Harvey.

I kao što ćemo s virusima živjeti i dalje, tako se nećemo riješiti ni strukturnih krahova u privredama. To sve izazvat će pojačani ‘klasotres’. Što će razna ‘izvanredna stanja’ duže trajati, bit će više devalvacija i padova vrijednosti radne snage. No silina novih masovnih nezaposlenosti, pojačana orijentacija na vještačku inteligenciju i robotiku, koje bi trebale zamijeniti ‘preskup’ rad radnika, dovode i do nove otvorenosti. Treba se usuditi zapitati: Ne donosi li sva ta nesumnjivo individualno tragična situacija za mase ljudi i do prilike da ponovno promislimo neku održiviju i na krize otporniju privredu od ove kakva je danas? I da u to usmjerimo svoje snage, a ne samo da gledamo kako sve ‘normalizirati’ povratkom na staro. Sve promijeniti da se ništa ne bi promijenilo.

Imam dobrog poznanika, simpatičnog i inteligentnog s kojim se povremeno nađem na prijateljskim okupljanjima. On je nesumnjivo inteligentan i dobar čovjek, no kod mene za čas može izazvati burnu reakciju čim započnemo razgovor o politici.

Njemu su svi isti, politika je dosadna, ljudi su povodljivi. Smatra da nisu dobri ni ovi ni oni. On je iznad toga.

Mnogim dobrim ljudima je politika odvratna. Odvratna! Misle da se politika njih ne tiče, da su svi isti, i da ispod kratkotrajne pozlate na svjetlo dana izbija hrđa i grijesi: oni koji se bave politikom kradu, pa onda lažu, oholi su i nemaju nikakve ideale niti ozbiljno vjeruju i ono što zagovaraju.

U svom insuliranom svijetu, pretvoreni u društvene otoke, izolirani u nekom zaustavljenom trenu mladosti. Iako preziru političare vole govoriti o politici, ne znam što me više smeta; njihov oholi stav moralne superiornosti, ili njihova obijesna ignorancija.

Vole naći zamjerku svakome, svatko je sumnjiv i moguće nečastan. Vole se podrugivati za sitne tuđe grijehe. Oni su moralno neutralni, rade svoj posao i ne žele se prljati uz političare. No jesu li takvi dobri i ispravni ljudi?

Problem je u tome što misle da su u pravu, ne vide da su zapravo egoistični i usmjereni na sebe, da nanose štetu mnogima, da ne vide patnju, strah i strepnje drugih, da i sebi štete šireći toksine malodušja i sebičnosti.

Ta malograđanska poza, sve znati – ništa napraviti, misliti si svoje u javnosti, a paradirati smjelim idejama u četiri zida, poza biti iznad ideologija i ne pitati što je njihov sadržaj – politički je stil. Poput ameba umnožavaju se, u stvarnosti odijeljeni u svoje privatne živote. Budući da se ni u šta ne miješaju, ostaju gospoda i domoljubi

Ta malograđanska poza, sve znati – ništa napraviti, misliti si svoje u javnosti, a paradirati smjelim idejama u četiri zida, poza biti iznad ideologija i ne pitati što je njihov sadržaj – politički je stil. Poput ameba umnožavaju se, u stvarnosti odijeljeni u svoje privatne živote. Budući da se ni u šta ne miješaju, ostaju gospoda i domoljubi.

Evo na takvim ljudima počiva i ugodno se ljuljuška vlast. Vlada ne mora ni za šta odgovarati, sve može zataškati. Postoji prešutni sporazum vlasti i njenih klijenata (naroda?), vi ne pitajte što mi radimo, mi nećemo pitati koliko ste utajili, uzeli alata iz radionice i bunt papira iz ureda.

Vlast želi da na izbore izađe što manje glasača, a od tih da što više bude njihovih. Neka narod spava i šuti, neka ne misli, neka se da varati u sjećanjima, neka pada u dugove. Kad izbori prođu više se ne govori o izlaznosti, o broju glasova, već o mandatima i većini.

Koji je legitimitet izabranih ako je na izbore izašlo 29,85% glasača, a stranka koja se umalo proglasila pobjednikom izbora dobila je 6,6% glasača ? Slovima malo više od šest posto glasača.

Na parlamentarnim izborima HDZ 2016. dobije 19,33 posto glasova glasača, ali zbog niske izlaznosti i kupnje mandata pretvori u parlamentarnu većini. Ne mislim na to da su mandat dobili neki idioti, kradljivci i obiteljski nasilnici, već na to koliko glasova stoji iza njihovih mandata. Malo ih je, malo.

Tvrde da su dobili većinu. Nisu. Šire stav da se ništa ne mijenja, da su svi isti. Tvrde da se nema za koga glasati i da je ovako najbolje: ostati kod kuće. Tvrde ”zna se”, dakle da oni znaju, a promoviraju one koji ne znaju, koji su loši đaci ali dobri dugoprstići. Prodaju pod stavom prevrtljivost, pod ideologijom obični kič.

Izmišljaju povijest i računaju da će stari zaboraviti, a mladi vjerovati propagandi i dogmama o najljepšoj zemlji, vrijednim ljudima i patriotskoj vlasti. Postrojavaju jedinice, neke u lakejskim uniformama, i izmišljaju povijesne pobjede (za strane vladare!).

U stvarnosti zemlju prodaju i uništavaju ljepote, vrijedne ljude smatraju stokom za deranje kože, a patriotizam su hodočašća i krunice na retrovizoru. Svi su isti, moralno pokvareni, ali oni imaju rezultate.

Vlast na hrvatskim izborima vlast je bez podrške, izbori su namještena farsa.

Mase je lako zaludjeti. Oni koji su se kleli u druga Tita danas ga preziru, oni koji su ljetovali u odmaralištima svojih poduzeća danas se toga sjećaju kao mračnog doba ponižavanja. Žive u stanovima koje su dobili stanarskim pravom pa otkupili, a komunjarama i udbašima smatraju one koje nisu imali pravo otkupiti stan i sad žive u neizvjesnosti.

Mrzili su narodne pjevače i cajke, a danas hrle na njihove koncerte i pjevaju u glas. Sramotom su smatrali i kleli se da nikad neće pjevati u Beogradu, a danas se toga ne sjećaju.

Televizija ponavlja utakmice stare i deset godina u kojima naši timovi pobjeđuju. Ne vidim razloga za sport u kojem se zna tko će pobijediti.

U školi se uči o Maksu Luburiću i Juri Francetiću kao o herojima. Ne slavi se 1. maj. Dan oslobođenja naziva se danom okupacije. Na društvenim mrežama omiljen sport je vrijeđanje. Ne žele ulicu Mike Tripala. Tvrde da je hrvatska himna bila zabranjena. Zaboravili su da je pravilo bilo da najveća plaća ne smije biti veća od četiri puta uvećane najmanje.

U Domovinskom ratu puštala se glazba Scorpionsa, a ne Thompson. U rat se išlo za demokraciju, a protiv šovinizma. Bili smo napadnuti, branili smo demokraciju i nacionalnu slobodu. Danas to ne izgleda tako. Danas kao da je Domovinski rat produžetak svjetskog. Ignorancija se predstavlja vrlinom.

Mnogim dobrim ljudima je politika odvratna. Odvratna! Misle da se politika njih ne tiče, da su svi isti, i da ispod kratkotrajne pozlate na svjetlo dana izbija hrđa i grijesi: oni koji se bave politikom kradu, pa onda lažu, oholi su i nemaju nikakve ideale niti ozbiljno vjeruju i ono što zagovaraju

I naravno objašnjenje je i strah. U društvima rastrganima između idealizirane ili iskrivljene prošlosti i nesigurne budućnosti, neizvjesnost i tjeskoba tek se privremeno uspavaju. Ovdje vlada endemska patologija straha. Naši preci i obitelji često su nastradali sasvim slučajno, bez krivnje, bez znakova najave strahota, bez osjećaja da će silnice.

Nismo mi rasli uz priče o vukodlacima već uz žive i zastrašujuće ptiče o pretku koji je pred žandarom krivo rekao da su muhe posrale kraljevu sliku, o susjedu koji je krivo pozdravio policajca. Kod nas partijske i stranačke iskaznice predstavljaju obiteljsku ostavštinu flekavu od krvi.

Ne, nas se oduvijek uči da se bojimo isticanja. Kod nas žive priče kako su nastradali oni koji su u logoru prijavili da sviraju harmoniku, kako su stradali oni koji su kod glasanja krivo podigli ruku. Kod nas se zatvaraju prozori kad se govori o politici.

Sve potiho i u strahu. Strah od smrti žive drži u pokornosti. Ljudi se povlače u javne šutnje, ne žele da ih se primijeti ili čuje. I onda zaključak – ne bavi se politikom, ne misli, ako misliš šuti.

Povremeno nastupe razdoblja hrvatske šutnje. Tada se heroji primire, kritičari prepadnu.

”Tada su nastupila ona vremena u kojima svak nastoji da bude malen i nevidljiv, svak traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da i mišja rupa vredi hiljadu dukata. Strah je legao na Travnik kao magla pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave.

Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena.

I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.” (Ivo Andrić, Travnička hronika).

Sad se ništa ne mijenja. Vlast bira trenutak izbora kad se još neće vidjeti propusti, misle da će narod birati pobjednike. No istraživanja mnijenja ne pokazuju dubinu promjena. Simboli HDZ-a neće biti predani liječnici već nestručni ravnatelji. Nisu ljudi slušali upute stožera niti ponovno više vole Plenkovića.

Ljudi su se prestrašili: zaraza od koje se umire, potres, snijeg, strah za posao. Sve odjednom. Boje se nemira, mahanja zastavama i topa pred knjižnicom. Da bi se strah prikrio ili usmjerio, izmislit će se lažni lijekovi za virus, svašta će se izmisliti samo da se zadrži strah. Ljudi se boje da će Beroš pročitati njihovo ime.

Carevo novo ruho svakodnevno dobiva nove zakrpe. Ova vlast je klimava, sakriva svoj strah i promašaje. Je li izgradila bolnice, je li dignula nasipe, je li gradila industriju, je li gradila škole, hotele?

Posljednje čega se sjećamo je izgradnja autocesta, no i to nije prošlo bez afera i pitanja cijene. Možda će netko spomenuti fontane? Osjeća se gnjilež sistema koji se jedva drži. Pažnja se skreće na marginalne probleme, razmimoilaženja se prikazuju kao osobni sukobi ili ideološki sukob (ma kojih ideologija?).

Ljude je sve češće sram da kažu da su u HDZ-u. Oklijevanja se vidi javno, a prijateljima kad to priznaju, uz puno sućuti dopustiš da promjene temu. Ljude je zaista sram, iako svi znaju da nisu krivi oni koji imaju formalne članske iskaznice, već oni koji smatraju da je članska karta za društveni uspon, zaposlenje ili imunitet od odgovornosti.

Vlast u svemu oklijeva i odgađa se suočiti s pravim problemima. Vlast hotimično dopušta eroziju vladavine prava, štiti svoje od optužbi za krađe, nasilje, čak opravdava obične budalaštine. Čak i presuđeni zločinci odgađaju kazne.

Ova vlast je tigar od papira. Uskoro je neće slušati ni njeni janjičari. Njena moć je privid. Što započne ne završi, planove reformi donosi pro forme. Zaziva izbore, ali ne kaže kada. Kad prestane zaraza? A kada prestaje? Bit će starih trikova i laži tko voli crvenu zvijezdu i koje je boje prva kockica na hrvatskom grbu, bit će emisija posvećenih ”genijalnom strategu” Gojku Šušku (TV kalendar 3. svibnja 2020.).

Na parlamentarnim izborima HDZ 2016. dobije 19,33 posto glasova glasača, ali zbog niske izlaznosti i kupnje mandata pretvori u parlamentarnu većini. Ne mislim na to da su mandat dobili neki idioti, kradljivci i obiteljski nasilnici, već na to koliko glasova stoji iza njihovih mandata. Malo ih je, malo

Bit će podmetanja laži i lažnih istina. Do kada ustaše i partizani? Dosta je. Lako je varati druge, teško je izmisliti stvarnost. Istina je da su ”vladajući” slabi i da se poput pauna šepire svojim lažnim uspjesima i sad se u ekonomiji uspoređujemo s Albanijom i Bugarskom, ne više ni s Češkom i Poljskom, a u razvijenosti demokracije ugledamo se na Orbana.

Istina je: dobrim ljudima je politika odvratna. Odvratna! No oni svojom indignacijom pomažu taj sistem. Misle da se politika njih ne tiče, ali ona se zapravo na njih oslanja. Nisu svi isti, od birača se ne traži da preuzmu odgovornost za ono s čime se ne slažu, da biraju one s kojima se u svemu slažu: od njih se traži da od ponuđenih izaberu bolje i kazne lošu vlast.

Sretni su oni koji biraju nabolje, ali od birača se traži da odaberu, ne da snose odgovornost, već sude. To je realnost, ali ako želimo živjeti u boljem društvu na nama je obaveza da odlučimo.

Ova je vlast klimava, neuvjerljiva i nespremna za izazove pred nama. Živi od dojma da je stručna i efikasna, da poštuje prava i slobode. No iza te kulise je navika zloupotreba položaja za stranačke i osobne dobitke, cinizam i prezir prema narodu koji sve zaboravlja, previše oprašta i misli da se ništa ne može promijeniti. Dosta straha, dosta isprika.

”Najtoplije mjesto u paklu predviđeno je za one koji se drže neutralni u vremenima moralne krize.” I posti più caldi dell’Inferno sono riservati a coloro che nei momenti di grande crisi morale mantengono la loro neutralità. (Dante Alighieri).

autograf

Sreća i kreativnost

Ne otvaraj dušu na vjetrometini. Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo liječe. Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote. Pa kad dođu oni koji vrijede, nećeš imati šta da im daš. (Meša Selimović)

Ovih dana imamo i dobrih vijesti, jer mjere popuštaju, broj bolesnih je sve manji, pa se svi nekako nadamo da će ta pandemija završiti nekako sezonski. Naravno, neke mjere će ostati još neki period, većini nas najviše nedostaje sjedenje na kavama po terasama kafića. Kad netko čita, pomislio bi da sam tamo često, a u stvari sam dosta rijetko, ali volim otići i povremeno opušteno sjediti i družiti se s prijateljima i poznanicima. Još ćemo se toga načekati, ali polako se ipak vraća neka normala u život. Malo smo se i navikli na dio mjera, malo smo se i uredili 😊, pa se sad lakše diše. Još da malo narastu ove jutarnje temperature da ugasimo grijanje, gdje će nam biti kraj! Danas neću o negativnim temama koje nas more ili kvare raspoloženje i život. Jer, naši političari su bezbroj puta dokazali da su nekvalitetni, nesposobni, nehumani, nerealni, nepošteni, nelogični, neustrajni, nekvalitetni, nečovječni, ne…… ( Čast pojedincima, ali ih je premalo)

Ipak, doba Corone je pokazalo koliko ima talentiranih ljudi. Na različitim područjima. U mogućnosti smo se diviti kućnim uracima sa svih strana svijeta. Poznati muzičari i glumci naravno da su super, iako su neki pokazali koliko su „normalni“, simpatični, jednostavni, zabavni, snalažljivi i sl. Pa tako je more glazbenih uradaka iz različitih soba pjevača i instrumentalnih i vokalnih pratnji. Rade Šerbedžija čita tako lijepo različite proze, da čovjek uživa u njegovom nezaboravnom i neodoljivom glasu. Puno je zabavljača i stend up komičara koji rade zanimljive pričice i skečeve, ali i izazove s ukućanima. Kako I. Šarić šminka Koranu, fora. Pa i sportaši su se aktivirali, Đoković je jako simpatičan i izgleda uvijek nasmijan. Ne treba spominjati pjevanje s balkona i nekih velikana opere, jučer neka balerina pleše na ulici dio iz Labuđeg jezera. Jedna simpatična djevojčica ima cijeli show kod kuće, jer na sve ima neki komentar. Možda ste gledali ‘ Kućna devojčica’, samo to ukucajte, pa se malo zabavite. Ali još je toliko kreativnih ljudi, neki nešto prave, neki slikaju, neki fotografiraju, neki pišu lijepe i ozbiljne stvari, a neki nas humorom drže u dobrom raspoloženju…

Jedna moja prijateljica je napravila seriju fotografija za koje je napravila jedinstvene scene, moglo bi se reći. Nešto originalno i mislim da treba dobiti izložbu, barem u Londonu. To sam joj i napisala. Možda sad u ovo vrijeme treba misliti malo ‘lokalnije’, pa tražiti negdje bliže način da to što ona radi predstavi i osvoji baš sve koji cijene lijepo i originalno. Na početku teksta vidite koliko je to lijepo i neobično. To je samo jedna, a jako mi je bilo teško odabrati koju da stavim ( dobila sam njenu dozvolu!. Tekst uvijek odgovara slici ili obrnuto. ) Koliko male stvari mogu napraviti veliki rezultat kad se čovjek posveti nečemu što voli. Ona voli fotografiju, a ova serija je nastala slučajno. Prije košnje je gledala kako su lijepe tratinčice i kako je šteta da se pokose i nestanu. Nabrala ih je nekoliko. Baš tada joj se javi prijateljica koja je imala loš dan i u trenu joj padne na pamet nešto. Rekla joj je da će joj poslati neke sličice da je oraspolože. Ona se oduševila, a i mi ostali se oduševljavamo već danima! Tako je sve počelo. Tako u stvari nastaju velike i lijepe priče.

To je pokazatelj da ljudima treba malo da dobiju ideju, da nešto rade, da budu kreativni. Čak i materijal može biti dostupan i jeftin. Ljepota stvaranja i kvalitetno utrošenog vremena na nešto što čovjeku predstavlja zadovoljstvo je neprocjenjivo. Sjediti i plakati i misliti na sve što se ne može, nema ni smisla, niti je zdravo. Puno toga se može, samo treba misliti izvan okvira. A to mogu biti posve mali okviri.

Nadam se da vam se slika sviđa, da bi vidjeli još, pomozite i javite ako znate nekoga negdje tko ima mogućnost ili šansu da pomogne da se organizira neka izložba negdje u Hrvatskoj ili šire. Naravno, sada je to malo teško u ovo doba Corone, ali muzeju i izložbe se otvaraju, a sadržaja će trebati jer međunarodnih postavki vjerujem da još jedno vrijeme neće biti.

A moja kreativnost u kuhinji se nastavlja. Po malo eksperimentiram, po malo radim standardne stvari. Uglavnom, stalno se nešto kuha.
Danas nešto lagano ali i dobro!

Salata od hobotnice

Znam da je hobotnica skupa, ali povremeno se nađu krakovi u dubokom po prihvatljivoj cijeni. Ako volite, salata je jedno od jako finih hladnih obroka.

SASTOJCI:

Za do 4 osobe:

1 kg hobotnice

2 srednje velika krumpira

1 glavica luka ili 1 vezica mladog

šaka sjeckanog lista peršina

cca 5 kom cherry rajčice ili 1-2 srednje veličine

kvasina ili vinski ocat

sol i papar

1 dl maslinovog ulja

PRIPREMA:

Kuhajte hobotnicu u ključaloj vodi s jednim čepom od pluta. Nekako omekša meso hobotnice brže. Nakon cca 25-30 min probajte viljuškom da li je mekana. Kuhanu izvadite iz vode i neka se malo ohladi. U međuvremenu skuhajte i krumpire. Luk očistite i nasijecite. Sad nasijecite i hobotnicu, krumpire, dodajte po pola nasječene cherry rajčice, luk, začine pa promiješajte. Probajte, pa još začinite po želji. Ostavite poklopljenu u hladnjaku sat, dva. Izvadite, opet promiješajte i probajte. Sad je sve pokupilo dio aroma, pa još malo začinite po okusu. Ne štedite na maslinovom ulju. Servirajte s dobrim kruhom i čašom dobrog crnog vina.
( Znate onu: ” Ako ne znate što je dobro, znate što je skupo.” Naravno, nije na sreću uvijek tako. Međutim, teško mi je savjetovati koje vino da preporučim. Osobno volim suha i suha poluslatka vina. Crna i bijela. Većinu vina kopnene Hrvatske baš i ne preferiram osim Traminca i još ponekog ali koji spadaju u ove skupe kategorije i doista su vrhunska. Dok su mi Dalmatinska i neke Istarske malvazije nešto draža, tj. manja je šansa da mi se nikako ne sviđaju. Kažu : ” Pij malo ali pij dobro”, pa se toga pokušavam držati, iako je i to stvar ukusa. Zato, popijte ono što volite, neko crno i pasat će.

Zrna kave

Jednostavni keksići neobičnog, a prirodnog izgleda.

SASTOJCI:

2 žice instant kave

2-3 žlice vrele vode da se kava rastopi

150 g maslaca sobne temperature

90 g šećera u prahu

150 g brašna

30 g škrobnog brašna

15 g kakaoa

Na vrh noža soli

1 žumanjak

PRIPREMA:

Umutite maslac, dodajte šećer, umutite, pa žumanjak također. Zatim dodajte kavu, pa prosijte brašnaste sastojke koje ste pomiješali. Umiješajte u mekano, ali tijesto koje se ne lijepi previše za ruke. Po potrebi dodajte malo brašna. Ali doista malo. Važite hrpice po 8 g, da zrna budu jednaka. Napravite valjčiće u obliku zrna i slažite na lim obložen papirom za pečenje. Na kraju nožem ili lopaticom za kolače napravite prorez kroz sredinu ali ne do kraja. Stavite u hladnjak na 1h. Pecite u zagrijanoj pećnici na 200°C oko 12 min. Ohladite i uživajte.