Nastavlja se „pokazivanje mišića“ između američkih i NATO snaga s jedne strane,  i s druge strane ruske vojske na prostorima Sjeverne, Istočne i Jugo-istočne Europe, ali i na širem prostoru Arktika kao geopolitički, geostrateški i geoekonomski sve zanimljivije regije pred kojom se otvara sasvim nova perspektiva povezana s klimatskim promjenama i ubrzanim povlačenjem ledenog pokrivača. Obje strane iracionalno dokazuju jedna drugoj kako pozorno prate sve pokrete od one suprotne i da su uvijek spremne na reakciju i protuodgovore na sve provokacije. A ovakve vojne „igre“ u svojoj biti ne mogu donijeti ništa dobro. Osim što ne mogu utjecati na promjenu vanjskopolitičkog smijera jedne ili druge strane (to se ne radi javnom demonstracijom vojne snage), one, poglavito ukoliko se odvijaju u blizini graničnih prostora suparničkih zemalja, uvijek mogu ili greškom ili namjerom dovesti do incidentnih situacija koje onda mogu eskalirati u još opasnije incidente i dovesti do stvarne političke i sigurnosne krize nakon kojih se mora ili postići određeni dogovor ili dolazi do neizbježnog rata. Takvih je incidenata, na žalost, sve više, a pametnim i mudrim ljudima su dovoljni da im u sjećanja vrate sve strahove i psihoze kroz koje je čovječanstvo prolazilo u opasnim krizama iz hladnog rata (berlinska kriza, korejska kriza, kubanska kriza), kada je nad njihovim glavama visio „damaklov mač“ sveopćeg nuklearnog rata.

A sve je to koincidiralo i s vojnim vježbama NATO saveza na tlu Europe, baš u vrijeme pandemije koronavirusa, koje su više-manje bile otvorenog proturuskog karaktera (o čemu je 4. travnja na medijskoj konferenciji izvijestio i sam tajnik te vojno-političke organizacije Jens Stoltenberg govorivši o očuvanoj snazi Saveza za „rat na dva fronta“ – protiv koronavirusa i na sprječavanju ruske eskapnzije u Europi). Sve skupa samo je pridonijelo jačanju sveopće konfuzije i čitavu priču s pandemijom iz sfere očekivane međusobne solidarnosti i suradnje (kako je to uvijek bilo u sličnim situacijama u svijetu) ponovo svelo na sveprisutnu geopolitičku borbu između dominantnih globalnih sila.

A evo kako izgleda stanje na terenu:

Prošli je tjedan belgijska vojska objavila kako su njihovi lovački zrakoplovi F-16 nad Baltičkim morem presreli ruske lovačke zrakoplove Su-24, Su-27 i Su-30SM u vrijeme njihovog preleta nad američkim razaračem USS Donald Cook (DDG-75), o čemu je 21. travnja objavila i video (možete ga pogledati na linku  https://www.youtube.com/watch?v=QTwP6K7m-XU&feature=emb_logo).

Slika 1: Baltička zona

Prema navodima savezničkog zapovjedništva, USS Donald Cook, koji je u sastavu američke 6. flote, obavljao je zadaće nasuprot obala Litve, a video je snimljen iz pilotske kabine uz pomoću sustava detekcije Joint Helmet Mounted Cueing System.

Inače, Rusija je vrlo osjetljiva na vojne pokrete NATO saveza u zoni Baltičkog mora, poglavito ukoliko se odvijaju u blizini njezine enklave Kalinjingrad, smještene između Litve i Poljske. S druge strane ta je enkalva također sigurnosno „zanimljiva“ NATO savezu s obzirom kako su u njoj stacionirane snažne ruske raketne i proturaketne snage, kao i brodovi ruske Baltičke flote. Ruski raketni sustavi, prije svega suvremeni „Iskander-M“, koji, prema pojedinim vojnim analitičarima mogu nositi i nuklearne bojeve glave, imaju domet (službeno do 500 kilometara ali ovisno o tome koju raketu ti sustavi koriste, taj se domet množi i sa x5) stacionirani u toj enklavi, mogu dosegnuti sva ključna europska vojna i industrijska postrojenja kao i glavne gradove, te ih NATO tretira kao najveću prijetnju po sigurnost europskih saveznika uopće u slučaju oružanog sukoba s Rusijom.

Slika 2: ruski raketni sustav “Iskander”

S druge strane američki vojni brodovi, između ostalih i spomenuti USS Donald Cook česti su gosti i u akvatoriju Crnog mora, poglavito nakon ukrajinske krize pokrenute 2014. godine, pričemu je bilo i vrlo neugodnih bliskih susreta s ruskim lovačkim zrakoplovima.

Karta 3: akvatorij Crnog mora i Istočnog Sredozemlja

Američko-ruske „vojne igre“ u Sjevernom ledenom oceanu i Aljasci

Zapovjednik združenog zapovjedništva zračno-svemirske obrane Sjeverne Amerike i Sjevernog zapovjedništva američke vojske (United States Northern Command and North American Aerospace Defense Command USNORTHCOM) general Terrence J. O’Shaughnessy, izjavio je 21. travnja, kako se širenje virusa COVID-19  nije odrazilo na bojevu sposobnost američke vojske. „Mi održavamo sposobnost reagiranja, a degradacije u planu omogućavanja zaštite države nema“, kazao je američki general. Izjavio je kako je testiranje bojeve spremnosti Sjedinjenih Država u regiji postalo presretanje ruskih protubrodskih zrakoplova Il-38 u travnju, u zoni Aljaske, kao i lansiranja raketa od strane Sjeverne Koreje. „To je treći put u dva mjeseca kako mi presrećemo ruske vojne zrakoplove u našoj zoni protuzračne obrane“, izjavio je O’Shaughnessy  i dodao kako su im (Rusima) SAD „željele jasno dati do znanja kako zbog pandemije nije došlo do šteta u obrambenoj sposobnosti SAD-a“.

Karta 4: Sjeverno-američka arktička zona i Grenland

Podsjećam kako su u ožujku i travnju američke pomorske snage su u Beaufortovom moru i Sjevernom ledenom oceanu izvršile vojne vježbe ICEX-2020, u kojima su sudjelovale atomske podmornice USS Toledo (SSN-769) klasa «Los Angeles» i USS Connecticut (SSN-22) klasa «Seawolf II». Prema ruskim izvorima podmornica USS Toledo plovila je ispod arktičkog leda u neposrednoj blizini zone povećanog interesa ruske Sjeverne flote, blizu arhipelaga Zemlja Franje Josipa (ruska otočna skupina u Arktiku, sjeverno od otoka Novaja Zemlja), na jednom od čijih otoka je smještena glavna baza ruskog Ministarstva obrane u Arktiku.

Karta 5: Barentsovo more, prostor sve češćih bliskih susreta američkih i ruskih vojnih brodova i podmornica

Istodobno je američki NORAD u više navrata ukazivao na pojavu ruskih zrakoplova nad američkim vojnim kampom Sea Dragon, otvorenim tijekom navedene vojne vježbe. Tako je rečeno kako su 10. ožujka američki lovački zrakoplovi 4 sata pratili dva ruska protubrodska zrakoplova Tu-142 u zoni Aljaske (u međunarodnom zračnom prostoru), što je potvrdila i ruska strana.

SAD prebacuju zrakoplove 5. generacije F-35A u vojnu bazu na Aljasku

Američki medij Stars and Stripes objavilo je vijest kako je zapovjedništvo američkih zračnih snaga počelo s prebacivanjem zrakoplova 5. generacije F-35A u vojnu bazu Eielson na Aljasci. Oni će ući u sastav 354. lovačkog krila 11. zračne armije u zoni sjevernog Tihog oceana. Prošlog su tjedna s vojne baze Fort Worth u Teksasu, u bazu Eielson, u pratnji zračnog tankera Boeing KC-135 Stratotanker stigla prva dva zrakoplova F-35A. Palnira se da u tu zračnu bazu na Aljasci do kraja ove godine budu prebačena 54 takva zrakoplova, koja će zamijeniti lovce F-16. Također će stići i dodatno vojno osoblje od 1300 ljudi, priopćilo je američko zapovjedništvo zračnih snaga. Inače, 20. travnja za zapovjednika Aljaške regije NORAD-a i Sjevernog zapovjedništva SAD-a imenovan je general David Krumm.

Slika 6: američki zrakoplov 5. generacije F-35

Prvi zračni desant iznad 10 tisuća metara u Arktiku izveli Rusi

Arktička regija, kako sam kazao na početku teksta, postaje sve zanimljiviji prostor za prijiciranje vojne sile dviju antagonističkih država s obzirom na goleme energetske i rudne resurse koji se u njoj nalaze, kao i ubrzano topljenje ledenog pokrivača što omogućuje jednostavniju plovidbu trgovačkih brodova iz azijske dalekoistočne regije do sjevero-zapadne Europe tzv. Sjevernim morskim putom. Radi se o daljinski i vremenski višestruko kraćem putu u odnosu na onaj koji se odvija kroz vode Indijskog oceana i Sueskog kanala do Zapadne Europe, a što onda omogućuje i velike prijevozničke uštede. Rusija u uspostavi toga puta sve intenzivnije surađuje s Kinom, što dodatno smeta Washingtonu.

Karta 7: Sjeverni morski put

Prošlog su tjedna ruski vojni mediji objavili vijest o provedbi u svijetu prvog u povijesti zračnog desanta s visine od 10 tisuća metara u regiji Arktik, u zoni arhipelaga Zemlja Franje Josipa. Ruska vojska o tome je objavila i video snimku (link: https://www.geopolitika.news/vijesti/obrana-i-sigurnost/video-prvi-zracni-desant-iznad-10-tisuca-metara-u-arktiku-rusi-ne-prepustaju-inicijativu/), na kojoj je vidljivo kako se desant obavlja iz transportnog zrakoplova Il-76. U vojnoj vježbi koristila se nova generacija padobranskog sustava za specijalne namjene, individualni spremnici s kisikom, kao i osobno naoružanje i nova vojna odora.

Trump ne odustaje od Grenlanda

Američka televizija Fox News 24. travnja izvijestila je kako je američka administracija izjavila da će Grenlandu poslati pomoć u iznosu od 12,1 milijuna dolara i da će otvoriti konzulat na tom otoku. To se čini kako bi se stvorila protuteža utjecju Rusije i Kine na Arktiku – prostoru s golemim rezervama nafte, plina i ribe, komentira Fox News. Ta je televizija objavila riječi neimenovanog američkog državnog službenika, napomenuvši kako je Danska, zemlja kojoj Grenland službeno i pripada, dala suglasnost za otvaranje američkog konzulata u grenlandskom glavnom gradu Nuuki u prosincu 2019. g., i koji je kazao slijedeće: „Poslije konzultacija s Kraljevinom Danskom i vladom Grenlanda pripremili smo paket financiranja od 12,1 milijun dolara, kako bismo dali snažan impuls tom novom početku, tom rađanju, ako hoćete, naše suradnje s Grenlandom.“ Fox News navodi kako se led, koji pokriva 90% površine Grenlanda, nastavlja topiti, zbog čega se mogu pojaviti nove mogućnosti za proizvodnju nafte i iskapanje ruda. Osim toga, zatopljenje i klimatske promjene otvaraju i nove pomorske putove i daju nove mogućnosti za trgovačke i vojne djelatnosti. Podsjeća se kako je u kolovozu prošle godine američki predsjednik Donald Trump razmišljao o kupnji tog poluautonomnog danskog teritorija, što se odmah smatralo šalom. Tada je Grenland, koji je status ograničene samouprave dobio 2008.g. odgovorio kako je spreman za razvoj poslovnih odnosa, ali da se prodavati neće. Američka veleposlanica u Danskoj Carla Sands optužila je Rusiju zbog „agresivnog ponašanja i militarizacije Arktika“, a Kinu zbog „lopovskih ekonomskih interesa“ na Grenlandu. Fox News podsjeća kako je američki prijedlog izazvao bijes pojedinih Danaca i tamošnjih političara.

Američki manevri strateških snaga u Tihom oceanu

Japanski medij Sankei izvijestio je 20. travnja, kako je američko zapovjedništvo zračnih snaga donijelo odluku o povlačenju svojih strateških bombardera B-52H Stratofortress s baze Andersen, na tihooceanskom otoku Guam, u zračnu bazu Minot u američkoj saveznoj državi Sjeverna Dakota. Američko zapovjedništvo taj potez objašnjava sklanjanjem od eventualnog kineskog napada i namjerom njihovog korištenja u globalnim planovima Washingtona. Navedeno je kako je bazu na otoku Guam napustilo pet strateških bombardera B-52H Stratofortress još 16. travnja, kada su prizemljeni u Sjevernoj Dakoti. Taj japanski medij ukazuje na jednu specifičnost koja se s tim u svezi dogodila ovoga puta. Tako navodi da se američka rotacija strateških bombardera B-52, B-2 i B-2 na Guamu provodi od 2004. g. u okviru vanjskopolitičkog smijera SAD-a u odnosu na Kinu i Sjevernu Koreju, zbog demonstracije američke moći. Međutim sada se posložilo drukčije stanje i navedeni zrakoplovi našli su se u zoni eventualnog napada kineskih raketa srednjeg dometa. Zbog tih je uvjeta ovoga puta donešena odluka o njihovom dislociranju u SAD. Pritom Pentagon ne isključuje novi privremeni povratak tih zrakoplova na otok Guam, navodi Sankei.

Slika 8: američki strateški bombarderi B-52 Stratofortresses u bazi na otoku Guamu

Podsjećam kako je već ranije izvješćeno da SAD od listopada 2024. do ožujka 2025. g. planiraju postupno prebacivanje marinaca na otok Guam s japanskog južnog otoka Okinawa. Prebacilo bi se oko 5 tisuća od ukupno 19 tisuća u Japanu stacioniranih marinaca.

Problemi i unutar NATO-a: Njemačka iz Kina ne odustaju od međusobne suradnje

A spomenute trzavice između SAD-a i Danske oko Grenlanda nisu i jedine koje tište NATO savez. Naime, prema navodima američkog CNN-a Njemačkoj je 27. travnja iz Kine stigla isporuka od 10 milijuna zaštitnih maski za borbu protiv koronaviurusa. Najveći transportni zrakoplov na svijetu An-225 Mirya, iznajmljen od strane njemačke vojske (Bundeswehr), sletio je iz Kine u međunarodnu zračnu luku grada Leipziga. Očekuje se kako će dva dodatna naručena leta od strane Bundeswehra, u Njemačku dostaviti još 15 milijuna kineskih maski.

Slika 9

Pretpostaljam kako se ova odluka njemačke vlade i Bundeswehra, o suradnji s Kinom, nije previše svidjela Donaldu Trump, koji upravo maksimalno jača svoj pritisak na Peking glede njegove „sporne“ uloge u pandemiji COVIDa-19, u što nastoji u uključiti američke saveznike i partnere, ali i ne samo njih. Spominje se i mogućnost podizanja tužbi protiv Kine s ciljem naknada prouzročenih gospodarskih i svakih drugih šteta zbog aktualne pandemije (to je prije dva tjedna već učinila savezna država – Missouri). Takvoj se američkoj politici Peking oštro protivi i osuđuje je kao posve iracionalnu.

Međutim, Berlin je početkom travnja optužio upravo Sjedinjene Države za „suvremeno gusarstvo“, nakon što je 200 tisuća medicinskih maski, namjenjenih Njemačkoj, bilo preusmjereno u SAD. Naime šef Odjela unutarnjih poslova grada Berlina (MdA) – Andreas Gisel, izjavio je kako je isporuka maski FFP2 američke proizvodnje, naznačena za njemačku policiju, bila konfiscirana u Bangkoku (Tajland) i preusmjerena natrag u SAD. Te maske inače proizvodi američka tvrtka 3M. Međutim, predsjednik SAD-a Donald Trump aktivirao je zakon iz vremena Korejskog rata (1950.-1953.) kojim se toj tvrtci zabranjuje izvoz svojih proizvoda i 3. travnja zatražio od svih američkih tvrtki povećanje isporuka medicinskih proizvoda na domaće tržište zbog borbe protiv koronavirusa u SAD-u. I tu ne bi bilo ništa sporno da se u spomenutom slučaju nije radilo o već dogovorenom poslu s njemačkim MUP-om, a što je, onda, u njamačkoj politici i javnosti odjeknulo vrlo negativno. Njemačko okretanje Kini, kada je u pitanju suradnja u borbi protiv aktualne pandemije, gledano iz ove perspektive i nije previše čudno. Ali ovdje treba podsjetiti i kako je nastala zdravstvena kriza pokazala i veliki nedostatak solidarnosti i između članica Europske unije, koje su se na njezinom vrhuncu primarno okrenule same sebi (to se itekako odnosi i na Njemačku, možda više i od svih drugih s obzirom na njezinu ulogu i utjecaj u briselskim strukturama moći), a što se sada na političkoj razini nastoji koliko-toliko neutralizirati i kompenzirati odlukama koje idu u suprotnom smijeru ali oko kojih se sve teže postiže kompromis i daje suglasnost. Neovisno o budućim mjerama EU koje će imati za cilj jačanje međusobne unutarnje solidarnosti u kriznim situacijama, velika politička šteta već je nanesena. Javnost, poglavito ona iz epidemijom najpogođenijih zemalja EU poput Italije, Španjolske i Francuske (Velika Britanija od kraja siječnja već „brodi vodama“ samostalnosti pričemu se i sama susreće s „olujnim valovima“ sve brojnijih problema) neće tako lako zaboraviti i ignorirati odsustvo europske pomoći u trenucima kada im je ona najviše i trebala. U taj „vakuum“ solidarnosti spretno su se uvukle Kina, Rusija ali čak i jedna Turska (što se malo spominje) kroz pružanje svojih „ruku pomoći“ najugroženijim europskim zemljama, prije svih Italiji.

Takav razvoj stanja ne može rezultirati ničim pozitivnim, već će samo produljiti nastale političke i ekonomske dubioze na globalnoj razini, uključno i one između formalnih saveznika i partnera koji se sve više počinju primarno brinuti za vlastite interese. Upravo tako možemo protumačiti i predmetnu vijest  s njemačkim medicinskim maskama dobivenim iz Kine. A ukoliko njoj dodamo i činjenicu da Njemačka i Kina ovih tjedana testiraju i novi željeznički trgovinski smijer u sklopu kopnene varijante kineskog „Puta svile“ preko ruskog teritorija do, po prvi put ruske baltičke enklave Kalinjingrad, pričemu je Peking sasvim sigurno svjesno i uz znanje Berlina zaobišao luke baltičkih postsovjetskih država koje su se nadale postati dio te rute, stvari izgledaju puno šire od puke humanitarne solidarnosti (iako će se spomenuta ruta na kraju vjerojatno odvijati i preko Rige).

Karta 10: kineske inačice infrastrukturnog projekta “Jedan pojas jedan put”

Nastavljaju li Rusi gradnju baltičkog plinovoda „Sjeverni tok 2“?

I još jedna važna geopolitička vijest iz baltičke regije koja potvrđuje svu složenost nastalog stanja u odnosima ključnih globalnih i europskih sila. Radi se o uplovljavanju ruskog broda-cjevopolagača „Akademik Chersky“ u zonu Baltičkog mora u kojoj su radovi na spomenutom plinovodu krajem prošle godine bili obustavljeni. Brod se (u vrijeme završetka pisanja ovoga teksta) približava otoku Bornholmu u danskom isključivom gospodarskom pojasu. Dan ranije njegovu su pratnju, u tjesnacu Kattegat između Danske i Švedske, od vojnog broda ruske Sjeverne flote preuzeli brodovi ruske Baltičke flote, a u blizini su bili i brodovi danske Kraljevske mornarice, a primjećen je i jedan švedski helikopter.

Karta 12: ruski plinovod “Sjeverni tok 2”

Podsjećam kako plinovod „Sjeverni tok 2“ sadrži važne tržišne ali i izrazite geopolitičke karakteristike, koje su, uostalom, uvijek prisutne u bilo kojem međunarodnom energetskom projektu i kada se obično teži njihovoj uravnoteženosti. Međutim, ovoga puta do izražaja više dolazi njegova geopolitička komponenta (pa makar ona u stvarnosti i nebila dominantna u odnosu na onu tržišnu, a što postojano naglašavaju Berlin i Moskva, dok suprotno mišljenje imaju Washington i njegovi saveznici uglavnom s istoka EU, prije svih Poljska i pribaltičke države bivšeg SSSR-a, a onda i Ukrajina), s obzirom na rastuću globalnu geopolitičku napetost i sve veće sučeljavanje nacionalnih interesa najvećih država svijeta: SAD-a, Kine i Rusije. Pritom je važno naglasiti kako su Sjedinjene Države, nakon neuspješnih političkih pokušaja i diplomatskih pritisaka na Njemačku i EU da zaustave izgradnju spomenutog ruskog plinovoda za koji Washington smatra kako podriva sadašnji geopolitički položaj EU i povećava njezinu energetsku ovisnost o Rusiji (naravno, u pozadini ovakvih stavova kriju se i američki energetski interesi koji se ogledaju u nastojanjima za jačanje izvoza američkog ukapljenog (LNG) plina na energentima “žedno“ i veliko EU tržište), u prosincu prošle godine uvele sankcije protiv ovog projekta i tvrtki koje sudjeluju u izgradnji plinovoda, zbog čega su radovi na njemu zaustavljeni u samoj završnoj fazi izgradnje. Za izgraditi je preostalo još svega 160 kilometara plinovoda (po 80-ak kilometara svake od dviju cijevi od koliko se plinovod sastoji, i to u danskim vodama Baltičkog mora), od ukupno više od 1200 kilometara koliko je plinovod dug, a za potpuno dovršenje plinovoda tada je trebalo još najviše mjesec dana. Zbog američkih sankcija ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako će preostale radove na polaganju cijevi izvršiti ruski brodovi. Jer dva najveća svjetska broda cjevopolagača, u vlasništvu jedne švicarske i jedne talijanske tvrtke (Pioneering Spirit i Solitaire), 21. prosinca povukla su se s gradilišta zbog straha od američkih sankcija. Putin je kazao kako će projekt biti završen do kraja ove ili u prvom tromjesečju iduće godine. Drugim riječima, radi se o probijanju planiranih projektnih rokova dovršetka izgradnje „Sjevernog toka 2“ za i više nego značajnih cca godinu dana.

Sada, očito, ulazimo u novu aktivnu fazu vezano uz epilog ovog kontroverznog energetskog projekta, za koji njemačka vlada i dalje otvoreno govori kao o strateškom po njemačke energetske interese i da Berlin od njega ne odustaje. Dakle, postupno se stavaraju preduvjeti za njegove izgradnje. Hoće li ti radovi početi „u tišini“, dok su Europa i SAD, kao, uostalom, i čitavi svijet primarno fokusirani na pandemiju koronavirusa ili ne, saznat ćemo vrlo brzo. U tom smislu treba ukazati i na prošlotjednu izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel, kako 2014. g. uvedene proturuske sankcije  postaju sve „neugodnije“ s obzirom na aktualnu pandemiju, koja za sobom vuče i goleme negativne gospodarske posljedice.

Hoće li se održati po svijet spasonosni summit na vrhu?

Dakle velike, i nikada u povijesti tako komplicirano posložene geopolitičke igre, s podjednako jakim ključnim, međusobno suprostavljenim igračima sposobnim uništiti čitavi svijet, nastavljaju se. A ponajvažniji događaj, koji bi uvelike mogao pridonijeti njihovu razriješenju na ovaj ili onaj način, svakako će se odigrati 3. studenog, kada će američki narod odlučiti tko će iduće četiri godine biti na čelu Bijele kuće. Drugi ključan događaj mogao bi biti eventualni summit čelnika zemalja stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, kojeg je početkom siječnja u Jeruzalemu predložio ruski predsjednik Vladimir Putin, zbog, kako je kazao, nikada opasnijeg, potpuno poremećenog sigurnosnog stanja u svijetu koji se kreće prema totalnoj katastrofi. Taj je prijedlog Trump ne tako davno označio realnim, a kineski i francuski predsjednici Xi Jinping i Emmanuel Macron privatili su ga gotovo istoga dana kada je bio i predstavljen (London će, u to nema sumnje, po tom pitanju postupiti onako kako to učini Trump).

Slika 13: američki i ruski čelnici Donald Trump i Vladimir Putin na svom prvom summitu u Helsinkiju

Sada je samo pitanje kada će (ako uopće i hoće) taj summit – svojevrsna „nova Jalta“ – biti održan: prije ili poslije američkih izbora, o čemu odlučuje Trump, koji će pomno vagati bi li mu on donio više političke štete ili koristi kod domaćeg elektorata. A ako do summita kojim slučajem ne dođe i na čelo SAD-a zasjedne demokrat Joe Biden, teško da će do tog susreta „velike petorke“ ikada više doći, osim, ukoliko i Bidenu „voda ne dođe do grla“.

geopolitika

Ne čini se izgledno da bi moglo biti istraživanja po pitanju restrikcije u ljubljenju za vrijeme pandemije virusa nazvanog corona. A bilo bi zanimljivo istražiti smanjivanje količine ljubavničkih poljubaca usta na usta, koji evo preko dva mjeseca trpe manjkove i gubitke, zbog zatvorenosti granica, zabrana kretanja i putovanja

Ne čini se izgledno da bi moglo biti istraživanja po pitanju restrikcije u ljubljenju za vrijeme pandemije virusa nazvanog corona. A bilo bi zanimljivo istražiti smanjivanje količine ljubavničkih poljubaca usta na usta, koji evo preko dva mjeseca trpe manjkove i gubitke, zbog zatvorenosti granica, zabrana kretanja i putovanja. Sposobniji i darovitiji istraživači bi, uz nužne aproksimacije, mogli ponuditi i statistiku tajnih ljubavnih veza. Savjetnik britanskog premijera, epidemiolog po struci, ovih je dana morao odstupiti sa svoje funkcije, jer se saznalo da se viđao sa jednom udatom Njemicom, čime je prekršio social distancing propis. Bilo bi zanimljivo istražiti i gubitke na količinama neljubavničkih poljubaca, onih prijateljskih i rođačkih, u obraz, u kosu, pa i onih u ruku. U vrijeme pandemije manje cjelova primili su skuti popova i kardinala, manjak imaju i javne ikone, oltari i pragovi bogomolja. Možda je gubitaš i nožni palac statue Grgura Ninskog u Splitu. Poljubac, koji su pjesnici uzdigli do susreta najljepšega na svijetu, u vrijeme epidemije postaje opasan po čovjeka. Opasnosti poljupca, naravski, time nisu iscrpljene. Ljubavni poljubac je možda najljepši susret na svijetu, ali je i susret dramatičan, izaziva bururet u glavi i duši, para i opet zašiva, gradi, a bogme i ruši, i mir je i rat duše i tijela.

Poljubac u oko: Plinije Stariji kaže da ako od srca poljubimo nekome oči, čini nam se da smo mu dodirnuli samu dušu. Katul, u falečkim hendekasilabima, na povratak svoga prijatelja Veranija klikće kako će grliti njegov vrat a ljubiti mu usta i oči. (Republikanski Rim neće imati naklonosti za muško ljubljenje u usta). Isto kod Katula, Akme svojim rumenim usnama ljubi zamagljene oči svoga momka. Katul poznaje i proširenje poljupca u usta: u jednom holijambu, on rezigniran i rastrgnut mučenjima rastanka pita koga li će njegova draga ljubiti i kome li će usnu gristi (Quem basiabis? Quem labella mordebis?). Lirski neoterik Katul je pjesnik poljubaca, evo kako je falečke jedanaesterce njegove pjesme broj 5, ponašio vječni Dubravko Škiljan:

Život, Lezbijo, ljubav neka bude za nas staraca strogih zlobni šapat niti prebite pare ne vrijedi! Sunce zalazi pa se opet rađa; a kratkotrajnu našeg dana svjetlo vječna smjenjuje noć i san bez jave. Daj mi tisuću poljubaca, još sto, drugu tisuću, zatim daj mi još sto, opet tisuću novu, zatim još sto, a kad tisuće mnoge prebrojimo, tad ih pomiješajmo kako sami znali ne bismo – niti zavist čija zla – koliko smo poljubaca dali.

I tako dalje. U Rimu je poljubac doveo do poljubačkog prava (ius osculi) koje je reguliralo opseg muškog ljubljenja žena u svojti.

Stvari s poljupcem su zahtjevne i takve nisu od naših dana, takve su odavno i oduvijek. Homer ne poznaje poljubac kao ljubavni akt, a poljubaca ima i u Ilijadi i u Odiseji. Odisej ljubi i Penelopu i sluge i pastira, Prijam ljubi Ahileju ruke, a Tetida koljena Zeusu.

Poljubaca muškaraca u usta nema u homerskim pjesmama, oni nisu ni ljubavni ni pozdravni čin. Herodot svjedoči da se Persijanci pri susretu ljube u usta. To čine oni koji su istoga staleža. Ako su različitog staleža ljube se u lice, a ako je neko prostog porijekla, a sretne nekoga iz višeg staleža, poljubac izostaje svaki, jer prvi pred drugim pada ničice i klanja mu se do zemlje. Današnji po svijetu rašireni poljubac usta-na-usta nije evropski izum, uvezen je iz Persije.

Platon, u slavnom epigramu iz pete knjige Palatinske antologije, kazuje kako mu je pri Agatonovu poljupcu duša sa usana otišla Agatonu:

Duša mi bješe na usni dok ljubljaše Agaton mene,

Pa u pijanstvu se tom preseli ona u njeg.

Distih neki uzimaju kao primjer u prilog Katonovoj tvrdnji da duša zaljubljenoga živi u tuđem tijelu. Dvije i po hiljade godina poslije Platona, motiv će se naći u čudesnoj zbirci epitafa američkog pjesnika Edgara Lee Mastersa, u pjesmi naslovljenoj ‘Francis Turner’:

Nisam mogao trčati niti se igrati U djetinjstvu. Kao mladić mogao sam samo srkati iz čaše, Ne i piti – Jer mi je šarlah oštetio srce. Sad ležim ovdje Umiren tajnom koju samo Mary zna: Ima jedan vrt sa bagremima, Katalpama i brajdom pod lozom. Ondje u junsko popodne Kraj Mary – Ljubeći je s dušom na usnama, Duša mi je samo odletjela.

I tako dalje. Katalog pjesnika poljupca jako bi bio dug, a na njemu bi počasno mjesto imao Jan Sekund (Johannes Secundus), novolatinski pjesnik iz Holandije, umro mlad, autor i danas rado prevođene zbirke ‘Basia’ (Poljupci), devetnaest pjesama u različitim metrima. Teoretičari su iz tih pjesama izveli ‘aritmetiku poljupca’. O povijesti poljupca u Antici mjerodavan članak je sastavio Wilhelm Kroll, nalazi se u velikoj Pauly-Wissowa enciklopediji. Teoretičar poljupca Massimo Recalcati kaže da je jezik ono što odvaja ljubavni poljubac od drugih vrsta poljupca. U antičkih teoretičara ljubljenja jezik je smatran unutrašnjim mandalom ograde zubne.

Da poljubac može biti opasan ne samo kao bururet u glavi, nego i kao opasnost od bolesti drukčijih no što je bolest ljubav, znalo se od starih vremena, kad se još nije znalo za mikrobe. Plinije Stariji, na početku 26. knjige svoje ‘Naturalis historia’ kazuje kako se jedna strašna bolest, bradobolja (latinsko ime joj je mentagra, grčko λειχήν, leichen ) prenosi poljupcem, i to se njome zaraze samo muškarci, i to samo oni iz otmjenijih staleža. Robovi, niži i srednji stalež ne obolijevaju, žene nikako. Komentatori toga mjesta, filolozi, dermatolozi, infektolozi nisu složni po pitanju koja bi to bolest bila. U obzir dolazi neki lišaj ili lepra, ali koji tip, to se zbog nedostatka važnih podrobnosti ne može odrediti. A slika bolesnika koji se zarazi poljupcem je strašna. Ovako piše Plinije: bolest je nova, nije je bilo kod predaka, a u Italiju ju je, za vrijeme vladavine cara Tiberija Klaudija (oko 26. god. n. e.), donio neki plemić rodom iz Perusije, koji je radio kao pisar kod kvestora. Zarazio se za vrijeme boravka u Aziji. Bolest napada lice, počinje na bradi, to jest na podbratku, pa se širi nagore, zahvata cijelo lice, osim očiju, a ide i nadolje, na vrat, na grudi i ruke, svuda ostavlja kraste i perutanje. Mnogima koji su izdržali su teško liječenje spaljivanjem oboljelog mjesta, ostajao bi upadljiv ožiljak još ružniji nego sama bolest, a ako se pri liječenju ne bi spalilo meso do same kosti, odvratna bolest bi se vraćala. Bolest poznaje i pjesnik Martijal, spominje je sedamdesetak godina po prvom zaraženom. I on je povezuje s poljupcem: u dugom epigramu o pošasti ljubljenja, kojoj je izložen neki tribun Flak, kaže kako je nemoguće pobjeći od ljubljača (effugere non est, Flacce, basiatores) koji ga zaustavljaju, prate u stopu, presreću, ljube ga po hladnoći, po vrućini, kad se sprema da poljubi svoju mladu ženu, i da ga od njih ne može spasiti ni nos iz kojeg mu curi, ni masna pomada na usnama, niti žalosni podbradak pogođen lišajima (nec triste mentum sordidique lichenes).

I tako dalje. Ovoga proljeća ne važe posve, a važe potpuno stihovi Brane Petrovića, devetnaest stoljeća mlađeg brata Katulova:

Proleće je opet! Kiša poljubaca! Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca. O reci mi reci da li si u stanju da zamisliš moju glavu ko lobanju?…

portalnovosti

I dalje iz dana u dan, s jednakim oduševljenjem čitam i gledam šaljive video uratke i viceve, pa svjesno i namjerno želim kroz drugu prizmu pisati o korona virusu. Želim joj se zahvaliti sada kada je na odlasku, pa pozivam i vas čitatelje i čitateljice da u pobjedničko & pozitivnom duhu komentirate svoje razmišljanje. Redoslijed nije posložen po važnosti nego „’nako“ – kako mi padaju na pamet.

Hvala ti što nisam išla na posao 8 tjedana (50 dana) a plaća je bila manja samo 200 kn.

Hvala ti što smo majka i ja dobile vrijeme samo za sebe prije njezinog odlaska.

Hvala ti što sam uspjela posaditi vrt na vrijeme.

Hvala ti što sam uštedjela na gorivu.

Hvala ti što je zrak u mome gradu neusporedivo čišći nego ikada.

Hvala ti što su djeca sa svojim roditeljima, braćom i sestrama dobili svoje vrijeme za upoznavanje.

Hvala ti što smo svi dobili vrijeme za uživanje u svojim hobijima.

Hvala ti što sam svako prijepodne gledala dvije serije na TV-u.

Hvala ti što imamo respiratore u našoj bolnici.

Hvala ti što su roditelji morali učiti sa svojom djecom.

Hvala ti što sam saznala da na većini bolničkih odjela vikendom radi samo jedna medicinska sestra.

Hvala ti što trgovine ne rade nedjeljom.

Hvala ti što će izbori biti prije ekonomskog kraha pa će HDZ vladati vječno.

Hvala ti što će Dalmatinci shvatiti da u turizam treba ulagati.

Hvala ti što žene koje trpe nasilje mogu dobiti stručnu pomoć i podršku i na društvenim mrežama.

Hvala ti što je naša administracija pokazala svu svoju nesposobnost i inertnost.

Hvala ti što si posustala baš kada su proradile cvjećarne, pa smo smjeli staviti cvijeće na majčin lijes.

Hvala ti što svatko racionalan sada vidi bez čega se sve može pristojno živjeti.

Hvala ti što smo vidjeli i osjetili razmjere & posljedice višedesetljetnog uništavanja poljoprivrednih proizvođača, mesne, mljekarske, tekstilne, prehrambene, metalske, drvne, građevinske… industrije.

Hvala ti što smo skinuli veo sa uloge radnog mjesta učitelja, nastavnika i profesora.

Hvala ti što na svojoj koži osjećamo sve blagodati života u policijskoj državi.

Hvala ti što smo osvijestili vlastitu ovisnost o doslovno svemu.

Hvala ti što će kultura skroz umrijeti nakon što je godinama na aparatima.

Hvala ti što si s ocjenom +5 odigrala svoju ulogu u dugoročnom planu „kreatora matrice“ da se prijeđe isključivo na kartično poslovanje a da „prljavi“ novac bude naša prošlost.

Hvala ti što državna televizija emitira svete mise na račun svih nas koji plaćamo ugašene televizore.

Hvala ti što se navodno više čitaju knjige.

Hvala ti što smo vidjeli istinski odnos vlasti prema slobodnim medijima i novinarima.

Hvala ti što smo shvatili važnost posjedovanja kućnih ljubimaca kao izgovora za šetnju.

Hvala ti što bez propisane novčane kazne možemo na birališta i u slučaju samoizolacije ako smo glasači pobjedničke stranke.

Hvala ti što štedimo na proslavama rođendana, obljetnica i dočekivanja gostiju.

Hvala ti što nam nisi došla prije pojave interneta i sveprisutne fantastične tehnologije.

Hvala ti što još duuuggooo nećemo glasati elektronskim putem.

Hvala ti što si mi izgovor za još jedno nedostižno ljetovanje.

Hvala ti što su proradili kafići pa te mogu nastaviti ogovarati sa ostalim prijateljicama…

Struka i znanost trebaju vrijeme da bi prikupili statističke podatke o posljedicama tvoga prolaska ovom planetom. Tek za nekoliko godina će nam moći objelodaniti kakve si, (ako si) ostavila trajne posljedice na zaražene i izliječene ljude koji su do susreta sa tobom bili zdravi.

Znaš draga Korono, prošao je nedavno ovim prostorima rat koji je bio opravdanje da nas stanovnike od Vardara do Triglava gađaju tko zna čime. Bili smo pod stresom, bojali se tada za goli život i za živote naših najmilijih ali znanost još nije povezala enormno veliki porast oboljelih od raka, veliki broj rođene djece s poremećajima iz spektra autizma, neobjašnjivo velik broj preranih smrti od srčanog i moždanog udara, .. Sjećam se kako je dan poslije bombardiranja Novog Sada u mom voćnjaku otpalo doslovno sve voće i većina lišća na tlo bez obzira što smo udaljeni skoro dvjesto kilometara!!!

Ako se previše razularimo ovoga ljeta, ti nam se vrati kada zahladi da podgriješ naše međuljudske i međunarodne odnose, a ako te nešto & netko spriječi – ne tuguj! Pamtit ćemo te kao virus s najboljim PR-om do sada, čiji broj žrtava nije razmjeran posijanom strahu od posljedica kojih se pribojavaju zaražene – izliječene osobe.

Hvala ti još jednom draga Korono, voljela bih da se nikada više ne vratiš, ali moram ti priznati da ovako nije bilo niti u socijalizmu – ne radiš, a plaća ide!

Sada moram iskoristiti i pola prošlogodišnjeg godišnjeg odmora, jer se novi već primakao.

John Sayles, ‘Matewan’ (1987), na Trećem programu HRT-a za Prvi maj: Beskompromisno angažiran, politički jasno opredijeljen film

Domovinski pokret Miroslava Škore za sada je jedina politička opcija koja je objavila svoj predizborni program. S obzirom na ekonomski potop uzrokovan epidemijom koronavirusa, za očekivati je da će političke opcije koje se pripremaju za parlamentarne izbore svojim ekonomskim programima dati određena rješenja nužna za oporavak gospodarstva.

Program Domovinskog pokreta takva rješenja za sada ne nudi, jer je pisan prije izbijanja krize uzrokovane epidemijom koronavirusa. Stoga napominju kako su „slijedom novonastalih gospodarskih i društvenih okolnost“ u pripremi „i nova programska rješenja“.

Progresivno oporezivanje za poduzetnike

Prema sadašnjim rješenjima, Domovinski pokret zalaže se za jednostavniji, transparentniji porezni model u kojem će „svi obveznici lako prepoznati svoje obaveze, kuda ide njihov novac i za što se troši“.

Stoga se zalažu za cjelovitu poreznu reformu koja će počivati „na načelima pravednosti i ujednačenosti što podrazumijeva racionalno upravljanje javnim dugom, svrsishodnu monetarnu politiku i reviziju parafiskalnih nameta“. Snažno se protive podizanju postojećih poreznih opterećenja.

Od konkretnih mjera, zalažu se za „progresivno oporezivanje dobiti za sve poduzetnike“, kao i porezno rasterećenje na reinvestiranu odbit. Kada govore o progresivnom oporezivanju dobiti, navode „da bi stopu od 12 posto primjenjivali svi poduzetnici do određenog praga (trenutno je 7,5 milijuna kuna)“ te ističu kako je trenutno rješenje „primjer neravnopravnog položaja poduzetnika“.

Koliko bi stopa za oporezivanje dobiti predložili i koji bi bili limiti, ne navode. Međutim, i sadašnji model oporezivanja dobiti mogao bi se nazvati progresivnim jer se primjenjuju dvije stope – 12 posto do 7,5 milijuna kuna i 18 posto iznad tog iznosa.

U četiri kruga porezne reforme provedenih od 2016. godine, porez na dobit dva puta je mijenjan. Najprije su ukinuti jedinstvena stopa od 20 posto i prateće porezno rasterećenje za reinvestiranu dobit. Opća stopa oporezivanja smanjena je na 18, odnosno 12 posto, a olakšica za reinvestiranje je ukinuta.

U drugom krugu propisano je da porez na dobit po stopi od 12 posto plaćaju svi koji ostvaruju godišnji prihod do 7,5 milijuna kuna, umjesto tri milijuna kuna. Po toj nižoj stopi, prema podacima Ministarstva financija, porez na dobit plaća 93 posto obveznika.

Odgođeno plaćanje poreza na dobit

Iako je porezno rasterećenje za reinvestiranu dobit s uvođenjem dvije stope tog poreza ukinuto, ono u praksi i dalje postoji. Naime, olakšice na oporezivanje dobiti mogu se ostvariti Zakonom o poticanju ulaganja.

Mikro-poduzetnici mogu ostvariti umanjenje stope poreza na dobit za 50 posto u razdoblju od pet godina ako u dugotrajnu imovinu ulože 50 tisuća eura i otvore minimalno tri radna mjesta povezana s projektom u roku od godinu dana od početka ulaganja.

Mali, srednji i veliki poduzetnici mogu ostvariti umanjenje stope poreza na dobit od 50 do 100 posto u razdoblju od 10 godina, a umanjenje porezne stope ovisi o visini ulaganja i broju novih radnih mjesta.

Dobit bi se, smatra Domovinski pokret, trebala oporezovati na konsolidiranoj osnovi jer to „otklanja mogućnost ‘transfera dobiti’ između ovisnih društava“.

Pritom bi se, smatraju, trebala omogućiti „zakonita primjena odgođenog plaćanja poreza na dobit“, što znači da „računovodstvena dobit može biti veća od porezne dobiti“, a to „do sada u Hrvatskoj nije moguće“.

Iz Zakona o porezu na dobit i Pravilnika koji ga prati proizlazi da porezni obveznik može iskazati računovodstvenu dobit razdoblja, ali nakon korekcija povećanja i smanjenja u prijavi poreza na dobit, u konačnici može imati obavezu poreza na dobit koja je manja ili veća od utvrđene računovodstvene dobiti, ili može utvrditi porezni gubitak.

Odgođeno plaćanje poreza na dobit, navodi se u programu, „nije izbjegavanje plaćanja“, već se ono „odgađa za vremena nastanka kvalitetnijeg novčanog toka poduzetnika (povoljan financijski učinak)“.

Protiv Porezne uprave

Glavni izvor pravne nesigurnosti u zemlji je, smatra Domovinski pokret, Porezna uprava. Krive je „zbog dugogodišnje prakse u samovoljnoj i pogrešnoj primjeni poreznih propisa kako u poreznom nadzoru tako i kroz davanje javnih mišljenja“. Stoga bi porezna reforma „trebala značiti promjenu ne samo stopa i izvora oporezivanja, već prvenstveno reformu same porezne uprave“.

Što to u praksi znači?

Umjesto postojeće Samostalne službe za drugostupanjski pravni postupak ministarstva financija, Domovinski pokret oformio bi „neovisno porezno tijelo koje bi činili nezavisni računovodstveni, porezni i pravni stručnjaci“. Sva izdana mišljena poreznih uprava, stavili bi izvan snage „jer čine podlogu uspostave loše prakse koja produbljuje pravnu nesigurnost“.

Zakon, navode, može tumačiti samo njegov donositelj, „u ovom slučaju Hrvatski sabor“. Takvo bi rješenje, međutim, za sobom povuklo lavinu jer bi se postavilo pitanje zbog čega je Sabor zadužen za tumačenje poreznog zakonodavstva, a ne i zakona iz drugih područja, npr. s područja rada (što je u nadležnosti Ministarstva rada i mirovinskog sustava).

Osim toga, stavljanje svih mišljenja Ministarstva financija, odnosno Porezne uprave izvan snage, moglo bi izazvati dodatnu “pravnu nesigurnost” dok se čekaju mišljenja Sabora.

Jačanje uloge poreznog savjetnika

Domovinski pokret navodi i kako treba ojačati institut poreznog savjetnika koji bi poreznom tijelu trebao biti partner u svim postupcima poreznog obveznika pred poreznim tijelom, odnosno da se „kroz zakonske propise omogući tzv. horizontalni nadzor poreznog obveznika“.

Dodaju i kako je praksa ovlaštenog poreznog savjetnika u zemljama EU uobičajena.

Porezni savjetnici nisu strani Hrvatskoj, a rad im je reguliran Zakonom o poreznom savjetništvu. Organizirani su kroz Hrvatsku komoru poreznih savjetnika te im je temeljna zadaća davanje stručne pomoći o poreznim pitanjima.

„Porezni savjetnik pomaže stranci kod izrade porezne prijave, zastupa stranku u poreznim postupcima pred poreznim tijelima, sudjeluje u poreznim sporovima pred sudovima, nadzire pravilnost vođenja poreznih i računovodstvenih evidencija koje se vode radi izrade poreznih prijava i drugih poreznih isprava“, navode porezni savjetnici.

Porezni savjetnici uz poslove savjetništva mogu obavljati i poslove vođenja poslovnih knjiga, izrade financijskih izvješća i druge srodne usluge. Njihov posao uključuje i poslove vještačenja po odluci poreznog tijela te sudjeluju u upravnim sporovima.

Privatizacija u zdravstvu

Posebno poglavlje programa posvećeno je zdravstvu i mirovinama.

„U zdravstvenom i mirovinskom sustavu valja zadržati najviši mogući stupanj solidarnosti, s tim da se moraju provesti nužne mjere racionalizacije“, navodi se uz opasku da građani, kada je riječ o zdravstvenom sustavu, imaju pravo očekivati bolju uslugu za novac koji se izdvaja za „financiranje golemog sustava koji je previše birokratiziran“.

„Na prosječnu neto plaću djelatnik državi plaća još 67% ‘doprinosa’ i poreza. Termin doprinos bi trebao značiti dobrovoljno sudjelovanje u financiranju nečega, ali ovdje nema ničeg dobrovoljnog jer se radi o prisilnom mehanizmu“, stoji u programu nekoliko rečenica nakon spominjanja „najvećeg stupnja solidarnosti“ kojeg treba zadržati u zdravstvenom i mirovinskom sustavu.

„Domovinski pokret smatra da valja ispitati i druge modele pružanja i osiguravanja zdravstvene zaštite osiguranicima koji moraju imati više autonomije u izboru načina zdravstvenih usluga“, navodi se u programu.

Iako se konkretna rješenja ne daju, iz te rečenice proizlazi mogućnost zalaganja za jačom privatizacijom zdravstvenog sustava i odustajanja od modela koji se većim dijelom bazira na solidarnosti te onaj tko ima više putem doprinosa više i doprinosi.

Zdravstveni sustav u Hrvatskoj ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već je kombinacija Bismarckovog modela (temeljenog na socijalnom osiguranju, odnosno doprinosima koje građani izdvajaju iz plaće) te Beveridgeovog modela koji se temelji na proračunskim prihodima, a sve zbog manjka prihoda po osnovi isključivo Beveridge-ovog modela financiranja (HZZO).

Kao dodatno pokriće Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nudi opciju dopunskog zdravstvenog osiguranja uz fiksnu mjesečnu naknadu od 70 kuna, a na tržištu se nudi i opcija dodatnog zdravstvenog osiguranja kod komercijalnih osiguratelja.

Što s mirovinskim sustavom?

U programu se navodi da je i s mirovinskim sustavom situacija slična kao i sa zdravstvenim.

U njemu, kako tvrde, „radnici ‘izdvajaju’ za svoju mirovinu, a ustvari se taj novac troši u sklopu tekuće državne potrošnje. Čak i sredstva koja idu u tzv. drugi stup završe u fondovima koji su obvezni 2/3 svoje imovine uložiti u državne obveznice, odnosno, opet u tekuću državnu potrošnju. Taj začarani krug moguće je prekinuti samo ozbiljnom reformom i  dopuštenjem korisnicima da sami odlučuju barem o dijelu izdvajanja za svoju mirovinu“.

Domovinski pokret u programu navodi da je „vrlo upitan“ sustav koji novac svojih građana putem mirovinskih fondova daje na upravljanje bankama u stranom vlasništvu.

Iz tog objašnjenja, također nije jasno bi li se ta reforma odnosila na sustav generacijske solidarnosti, odnosno prvi obavezni stup mirovinskog sustava u kojem radno aktivni osiguranici izdvajaju 15 posto doprinosa iz kojih se isplaćuju mirovine sadašnjih umirovljenika (HZMO) ili na pet posto doprinosa koji ide u drugi obavezni stup kapitalizirane štednje u kojem osiguranici biraju jednu od tri kategorije fondova s obzirom na rizičnost ulaganja.

Rashodi za mirovine, u sustavu generacijske solidarnosti, za ovu godinu su planirani na razini 43,9 milijardi kuna, odnosno iz proračuna se trebalo nadoknaditi 19 milijardi kuna s obzirom da se iz doprinosa ne pokrivaju sve potrebe. No ta bi proračunska nadoknada, s obzirom na krizu izazvanu koronavirusom i pad zaposlenosti, mogla biti i veća.

Energetska politika

Domovinski  pokret  smatra  da  fokus  kapitalnih  ulaganja  u proizvodnji  električne  energije  mora  biti  na  revitalizaciji hidroelektrana te izgradnji solarnih elektrana i vjetroelektrana. Eksploatacijska polja koja su trenutno u proizvodnji nafte i plina su polja, kako navode, u visokom stupnju iscrpljenosti.

„Ukoliko se ne postigne obnavljanje rezervi kroz nove investicije u istraživanje, udio domaće proizvodnje u potrošnji sirove nafte 2040. godine pasti će na 2%, dok će ujedno pridobive količine biti ispod granice isplativosti. Isto tako, ukoliko ne dođe do obnavljanja rezervi kroz nove istražne aktivnosti udio domaće proizvodnje u potrošnji plina u 2020. godini iznositi će 31,82%, a do 2040. godine  pasti  će  na  3,65%  što  je  ispod  razine  isplativosti  te se već može govoriti o prestanku proizvodnje plina. U 2050. godini, Republika Hrvatska ostaje u potpunosti bez domaće proizvodnje plina“, navodi se u programu.

Dvadesetak stranica nakon što konstatira da će Hrvatska do 2050. „ukoliko ne dođe do obnavljanja rezervi kroz nove istražne aktivnosti“,  program govori o takozvanoj „Zelenoj politici“.

Prvi cilj te politike je „tranzicija prema klimatski neutralnom gospodarstvu smanjenjem potrošnje fosilnih goriva – (cilj do 2050. godine bez upotrebe fosilnih goriva, kao i EU“, a među ostalim ciljevima je i „zakonsko ograničenje bušenja Jadranskog mora u svrhu eksploatacije plina ili nafte“.

faktograf

SDP i njegovi partneri nisu čini se uzeli u obzir izvanrednu situaciju u kojoj se zemlja nalazi. Odnosno, jesu tek djelomično, u onom dijelu kada je Davor Bernardić govorio o tome da se izbori mogu održati samo kada i ako epidemija korone počne radikalno jenjavati.

Dakle, govorilo se samo o zdravstvenoj strani cijele situacije. Oporba jest u nezavidnoj poziciji. Po svemu sudeći na birališta ćemo zaista izaći usred ljeta, jedne nedjelje u srpnju. U parlamentarnim demokracijama je uobičajena stvar da vladajuća stranka određuje tajming izlaska na birališta onako kako to njoj najviše odgovara.

Pa se tako HDZ odlučio na izbore što je prije moguće. Jer nitko se ne usudi ni predviđati u kakvom bi stanju gospodarstvo moglo biti ujesen. A moglo bi biti dramatično. Deficit proračuna će otići u nebo, baš kao i stopa nezaposlenosti. Onaj tko će tada vladati zemljom morat će posegnuti za dosad neviđenim ekonomskim mjerama.

A SDP je biračima govorio kao da je situacija svakodnevna. Kao da je potrebno napraviti tek nekoliko reformi i pojačati borbu protiv korupcije. Ako su već spominjali izvanrednu situaciju vezano za medicinski aspekt, zašto nisu stavili veći naglasak i na gospodarski. Trebali su objasniti građanima da bi situacija ujesen mogla biti dramatična i da oni imaju spreman odgovor.

Koliko god korupcija bila trajni hrvatski problem ona je potpuno sekundarna u situaciji kada je pola domaće ekonomije bilo zamrznuto nekoliko mjeseci. I da bi se slična situacija mogla ponoviti negdje u listopadu.

Na borbi protiv korupcije SDP ne može dobiti izbore. Na jasnom govorenju građanima što ih čeka, možda. Iako su birači tradicionalno nezainteresirani za ono što se oko njih događa, čak i onaj tko prati samo nogomet i turske sapunice shvaća da će jesen biti gadna.

Osim ovog, SDP obećava drastična rezanja. Bernardić je to spomenuo na samom početku svog izlaganja. Osim što je to ekonomski upitno – za vrijeme krize treba održavati agregatnu potrošnju, što pak znači da nema otpuštanja – to je i politički toksično. Čak ni najveći pobornici slobodnog tržišta ne idu na opće izbore s porukom da će otpuštati ljude.

A posebno je to pogubno za stranku koja sebe naziva socijaldemokratskom.

Usto, oporba opet spominje Vatikanske ugovore. Kao da nisu naučili lekciju iz 2007. kada je SDP, među ostalim i zbog toga, izgubio već praktički dobijene parlamentarne izbore. A sada se to opet vadi iz ormara. Par mjeseci ranije Davor Bernardić, a u subotu, već poslovično delikatni Krešo Beljak. SDP i partnere nitko i ništa ne tjera da par mjeseci prije izbora prijete revizijom Vatikanskih ugovora. Na to ih ne tjera nikakva još ljevija opcija koja bi im radikalnim napadima na Crkvu mogla oduzeti birače.

Hrvatska je ekstremna ljevica uglavnom salonskog tipa i nema ni volje ni znanja za ozbiljno bavljenje dnevnom politikom. SDP i partneri mogli su bez problema prešutiti ovu priču prije izbora. Oni koji su protiv Vatikanskih ugovora – protiv izdvajanja iz proračuna i vjeronauka u školama – ionako će glasati za njih.

Ako koji glas i ode nekoj od ekstremno lijevih sekti on će biti potpuno zanemariv. Lijevi birači se na parlamentarnim izborima gotovo uvijek zbiju oko Partije.

Ali jahanje na ugovorima sa Svetom stolicom moglo bi, da parafraziramo trenera svih trenera, galvanizirati Katoličku crkvu i njoj bliske udruge da se ipak skupe oko HDZ-a. I da ne eksperimentiraju s nekakvim domovinskim pokretima. Što će više SDP i suradnici šiljiti po ovome, to će prije hrvatska katolička scena zaboraviti način na koji je u Saboru izglasana Istanbulska konvencija.

Tu je, naravno, i činjenica da ekipa koja je preko vikenda predstavila svoju koaliciju ne sadrži nikakva nova lica. Imali su priliku napraviti restart Hrvatske još 2011 godine kada su im birači dali nedvosmisleni mandat ta naprave baš to.

A oni se u tome baš i nisu proslavili. Tko nam jamči da bi sada u tome uspjeli. Vlada Zorana Milanovića 2011. zatekla je zemlju u velikoj gospodarskoj krizi. Eventualna Vlada Davora Bernardića preuzela bi je u još težoj. Naravno, ni HDZ nema neka nova jaka lica. Ali oni i ne obećavaju nekakav restart. Za SDP ovi izbori nisu izgubljeni, ali da ih dobiju morat će puno toga mijenjati. I to brzo, i u u hodu.

novilist

Hrvatske vlasti, uz snažnu asistenciju srednjostrujaških medija s kojima održavaju tajnovite sastanke, na krizu znaju odgovoriti samo po starom oprobanom receptu rezanja prava i plaća, što je Hrvatsku, uz posvemašnju korupciju, do sada dovelo do statusa europske rekorderke u rastu prekarijata, a hrvatske građane na sami rub siromaštva pa su, prema najsvježijim podacima Eurostata, zadnji na ljestvici EU po priuštivosti izvanrednih troškova, te više od polovice nas ne može sebi priuštiti ni zamjenu pokvarene perilice rublja ili sprovod. Ponavljanje recepta uoči možda i najveće ekonomske krize u posljednjih sto godina, rezultirat će samo još većim rastom siromaštva među građanima, a bogati će postati samo bogatiji.

Postoje, međutim, nešto ozbiljnije države s daleko razvijenijom političkom i pravnom kulturom, koje uoči velike krize koja nam dolazi u susret, ipak razmišljaju kako pomoći većini građana, a ne samo nekolicini vlasnika privatnih poduzeća.

Najjasnija je bila škotska premijerka Nicola Sturgeon koja je početkom travnja izjavila da je „došlo vrijeme za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka“, a prije nje su isto najavile španjolske vlasti.

Paul Stubbs, sociolog s Ekonomskog instituta, Zagreb, već neko vrijeme proučava univerzalni temeljni dohodak i uvjeren je da je upravo to rješenje za značajno smanjivanje rizika od siromaštva, a kombiniran s progresivnim oporezivanjem – i koristan alat za smanjenje nejednakosti u društvu. Pojednostavljeno, riječ je o minimalnom iznosu koji bi bezuvjetno primao svaki član zajednice, a zagovaraju ga već desetljećima mnogi i lijevi i desni ekonomisti. S jedne strane tvrde da je riječ o mehanizmu koji jedini može održati na životu današnji financijski kapitalistički sistem koji se bazira na stalnom rastu potrošnje, a s druge tvrde da je riječ o mjeri koja bi povećala ekološku pravednost, ljudski potencijal i socijalni kapital kod ljudi pa bi ih poticao da više participiraju u političkom odlučivanju, budući da bi na taj način bili oslobođeni ponižavajućih i slabo plaćenih poslova s cjelodnevnom satnicom.

Protivnici univerzalnog dohotka argumentiraju da bi njegovo uvođenje destimuliralo ljude na tržištu rada i da bi financijski previše opteretio države.

Paul Stubbs smatra da bi i u Hrvatskoj barem trebala početi ozbiljna rasprava na temu univerzalnog temeljnog dohotka, ali mi ćemo izraziti sumnju u to, jer svi dosadašnji koraci domaćih vlasti i pred njima postrojenih medija, pokazuju da im kreativnost i želja za raspravom zastaju kod sjekire. Osim toga, u jednom kleptokratskom društvu teško je zamisliti iole ozbiljniju raspravu o općoj dobrobiti. Ali svejedno ćemo Stubbsu, koji za sebe kaže da je “možda utopist, ali nije strašno optimističan”, dati priliku da pokuša otvoriti raspravu.

Nije li univerzalni temeljni dohodak tek utopija?

Mislim da lijevi projekt treba težiti praktično izvedivoj utopiji. Ako riječ “utopija” koristite u pejorativnom smislu, kao o nečemu što vrijedi imati, ali je istovremeno potpuno nerealistično i nerealno, onda mislim da je kriza COVID-19 pokazala da su stvari koje su izgledale nezamislive sada postale srednjostrujaške. Tko bi pomislio prije četiri mjeseca da će Njemačka, Francuska ili Velika Britanija početi trošiti oko 15 posto svog BDP-a na mjere – uglavnom krive mjere, naravno – kako bi pokušale zaštititi tvrtke i, u određenoj mjeri, radna mjesta? Za usporedbu, svi paketi za sprječavanje troškova u vrijeme gospodarske i financijske krize od 2008. nadalje nisu nikada iznosili više od oko 2,5 posto BDP-a.

U redu, vlasti država su oduvijek bile spremne spasiti tvrtke, ali odakle novac za univerzalni osobni dohodak? Naime opći je prevladavajući neoliberalni stav, a posebno u Hrvatskoj, da poreze treba, ako ne sasvim ukinuti, onda snažno smanjiti, a progresivno oporezivanje nameću nam kao ostatak socijalističkog mentaliteta.

Zaista sam se umorio od pitanja „otkud nam novac“. Naravno da postoje stvarni problemi – ideološki i praktični – u uvođenju istinski progresivnog poreznog sustava koji bi, efikasno i djelotvorno, vratio dio novca potrošen na UTD. Preciznije, u uvođenju određenih mjera oporezivanja bogatih i onih kojima UTD nije potreban, a koje bi omogućile da se u budžet vrati jednaki ako ne i veći iznos od onog koji je uložen u UTD. Sličan argument se navodi protiv univerzalnih dječjih doplataka, ali ukidanjem porezne olakšice za djecu za one koji ostvaruju dohodak i imaju djecu – što je regresivno, a ne progresivno – takvu shemu možete lako financirati. Kao što Piketty i drugi zagovaraju, porezi na nekretnine i nasljedstvo mogli bi biti korisni, baš kao i porezi na financijske transakcije i zrakoplovna putovanja. U Hrvatskoj bi se velike uštede mogle postići smanjenjem ili ukidanjem beneficija određenim kategorijama, primjerice braniteljima ili tzv. povlaštenim umirovljenicima. Novac bi se mogao uštedjeti smanjenjem proračuna za obranu i smanjenjem broja općina. Naravno, potrebni su precizni izračuni, ali nije nemoguće pronaći novac za, barem, univerzalni temeljni dohodak koji smanjuje rizik od siromaštva, a ako se kombinira s progresivnim oporezivanjem, također može smanjiti nejednakost.

Postoji li opasnost da UTD dodano smanji ionako oslabljene preostale mjere socijalne ili zdravstvene zaštite?

Da, zasigurno. Jugoistočna Europa ima stvaran problem u pogledu nedostatka kvalitetnih, dostupnih i besplatnih zdravstvenih i socijalnih usluga, posebno usluga koje se pružaju u zajednici. Pored toga, mi kao regija trošimo premali postotak BDP-a na zdravstvo i socijalnu zaštitu. Smatram da se UTD, ako se pravilno kreira, mora kombinirati s univerzalnim kvalitetnim uslugama (bazično je jednostavno previše bazično) i s dodatnim naknadama za osobe čiji su troškovi neovisnog življenja i sudjelovanja u zajednici viši nego za većinu, kao što su osobe s invaliditetom, osobe s kroničnim zdravstvenim problemima i tako dalje. Istodobno, metode organizacije i pružanja državnih socijalnih usluga  se trebaju odreći stigmatiziranja, birokratiziranja i kontroliranja. Socijalne usluge bi, prema mojem mišljenju, trebale biti temeljene na solidarnosti i međusobnoj podršci svih članova zajednica, a i same bi ih trebale poticati.

Jedan od glavnih argumenata protiv uvođenja je da bi UTD mogao destimulirati ljude da se potrude naći posao.

Mogao bih, kao dio zelene ljevice, tvrditi da iza ovog argumenta stoji vrlo staromodna ideja produktivizma – da je rad, posebno rad u takozvanom ‘produktivnom sektoru’, jedini valjani oblik moralne ekonomije koji postoji. Prekid veze između blagostanja i rada bilo bi veliko postignuće, ne samo za pojedince, već u pogledu poštivanja planetarnih granica. Nijedna shema UTD-a koju sam vidio ne bi dopustila ljudima da jednostavno ne rade ništa – ako već djeluje destimulirajuće za rad u formalnom sektoru, onda bih rekao da je minimalna plaća preniska. Ova je kriza pokazala koliko je iskrivljeno naše gledište o tome što je neophodan posao, a što nije. Ispada da je neophodan posao slabo plaćen (ili uopće nije plaćen), rizičan, nesiguran i podcijenjen. Zamislite potencijal brižnosti i kreativnosti koji bi se mogao osloboditi putem  sheme UTD-a – što socijalnu vrijednost čini mnogo važnijom od takozvane ekonomske vrijednosti. Ako to i dalje ostane neuvjerljivo donositeljima politika, čak i s ljevice, mogli biste započeti s univerzalnim koristima za one izvan formalnog tržišta rada: djecu; umirovljenike; osobe s invaliditetom i tako dalje.

Budući da UTD već godinama zagovaraju i slijeva i zdesna, je li UTD zapravo jedini način da se održi kapitalistički sustav baziran na stalnom rastu potrošnje i neograničenom rastu proizvodnje? Hoće li UTD, u tom slučaju, samo zacementirati današnje odnose u proizvodnji, i otežati borbu protiv klimatskih promjena i uvođenju održive ekonomije?

Svakako je istina da UTD pojačava svojevrsnu komodifikaciju, doprinoseći ekonomiji novca i promičući konzumerizam u smislu „upotrebljavamo novac za kupovinu više i više stvari, sve češće i češće“. U isto vrijeme, kao što sam gore ustvrdio, UTD prekida vezu između novca i „produktivnosti“ na pozitivnije načine nego je to slučaj sa financijskim kapitalizmom. Mogli bi zamisliti univerzalno osnovno sredstvo za život koji je više povezano s lokalnim valutama, sporazumima o razmjeni usluga i ostalo, a manje ovisno o nacionalnim valutama. Svakako, UTD mora biti samo jedna od mnogih promjena o kojima sam nedavno pisao u tekstu za Hrvatsko sociološko društvo: „Stoga će uz UTD biti potrebne i druge mjere, s ciljem osiguravanja eko-socijalnih mjera, promocije odrasta, kružnog gospodarstva, manjih emisija stakleničkih plinova, inzistiranja na obnovljivim izvorima energije, održivim rješenjima u prometu, lokalne proizvodnje te potrošnje hrane i pružanju njege.“. Možda bih trebao dodati da je za mene UTD barem trojanski konj za poraz kapitalizma, a ne način da se osigura njegov opstanak.

Tvrdite da je nacionalna država, kao tradicionalna jedinica za mjere socijalne politike, istovremeno premala i prevelika za implementaciju uistinu progresivne socijalne politike. Što bi onda bila idealtipska jedinica za efikasne i progresivne mjere socijalne politike?

Na ovo nije lako odgovoriti brzo ili jednostavno. Većina socijalnih službi mora biti što je moguće više lokalna – čak ni na razini općine, nego možda mjesne zajednice. One se trebaju više temeljiti na mrežama uzajamnosti i onome što se naziva zajednicom skrbi (care commons – što je teško prevesti na hrvatski jezik)  ali je povezano sa svim ostalim aspektima zajedništva – primjerice javnim prostorom, digitalnim zajednicama i tako dalje. Istovremeno bih želio da postoje globalne, ili barem transnacionalne i regionalne vrste socijalne politike. Europska unija na papiru nudi regionalnu socijalnu politiku prava, regulaciju i preraspodjelu. Bolivarski savez za narode naše Amerike, odnosno ALBA, koja je pokriva dijelove Latinske Amerike, jedno je vrijeme bila mnogo radikalniji izraz takve regionalno dogovorene socijalne politike. Postoji razlog zašto je Kuba mogla uputiti liječnike u Italiju, a to je zato što su u ALBA-i naporno radili na unaprjeđenju zdravstvene infrastrukture i podršci osoblju u široj regiji. Jedno vrijeme je Pokret nesvrstanih bio zagovornik globalne socijalne pravde i još uvijek mislim da bi globalno oporezivanje u svrhu potpore nekoj vrsti globalnog dohotka moglo biti moguće u budućnosti. U ovom trenutku, jedna od mnogih zaboravljenih skupina su migranti i svaki pristojan UTD, čak i ako je u pitanju samo nacionalna shema, trebala bi biti otvorena svima koji trenutno borave na teritoriju države, bili njezini građani ili ne, bez obzira na legalni status.

Po svemu sudeći, nakon početnog šoka i oslobađanja ogromnog financijskog paketa, čini se da se vlade vraćaju svojem bussines as usual pristupu, što znači da nas najvjerojatnije čekaju iste mjere koje uporno zagovaraju i implementiraju nakon svake veće krize: štednja i rezanja. Kako bi se to moglo odraziti na društvo i sustave socijalne zaštite ne samo u Hrvatskoj, nego i ostalu periferiju Europske unije?

Za početak mogu samo reći da je EU kao cjelina povremeno obećavala da će učiniti nešto opipljivo u smislu solidarnog odgovora na krizu, barem unutar svojih granica, i svaki put je ono što se pojavilo bilo samo djelić tog obećanja. U Hrvatskoj pak, čini se, nije važno jeste li stožer kojem se posrećilo u procesu nošenja s krizom ili ravnatelj doma za starije osobe čiju je nekompetentnost kriza razotkrila. Ono što je važno jest da se HDZ ponovo izabere na još četiri godine. Neoliberalni ekonomisti koji savjetuju Vladu i – na njihovu sramotu – neki novinari, traže vrste “strukturnih reformi” koje će donijeti veće mjere štednje, povećati siromaštvo i nejednakost te dodatno smanjiti javni sektor. Umjesto toga, moramo artikulirati drugačiji odgovor – onaj koji štiti najugroženije, prevrednuje tko su stvarno neophodni radnici koji u krizi drže ekonomiju, i obnavlja povjerenje u javne institucije koje zapravo služe građanima.  Upravo je periferija EU-a, „nova“ EU koju čine postkomunističke države plus Grčka, i naravno uz izuzetak Italije i Španjolske, barem u prvom valu pandemije COVID, uspjela imati manje zaraženih osoba i relativno nisku smrtnost, koji god bili razlozi za to. Nisam siguran može li to u budućnosti dovesti do revalorizacije zdravstvene i socijalne zaštite. Možda sam utopist, ali nisam strašno optimističan.

forum.tm

Kad već nema komemoracije u Bleiburgu, ima u Glini. Za desetak godina možda se ova glinska neće više ni održavati jer joj neće imati tko prisustvovati. Starost polako odlazi na drugi svijet, a mladosti koju bi zanimali događaji otprije skoro osamdeset godina sve je manje. Niti će ih imati tko podučiti nit’ im tko o tome govoriti.

Takva su vremena … a ne, nisu, takvi su ljudi! Vrijeme može biti sunčano ili kišno, prohladno ili vrelo, ali ljudi su u svakom vremenu onakvi kakvi istinski jesu. Kakvo li je bilo vrijeme u Glini toga 13. maja 1941. godine o kome na portalu Novosti baš danas piše Igor Mrkalj?

Tko su bili ljudi koje su ustaše poubijali nadomak gradića u kojemu su ih prethodne noći jednostavno pokupili? Bilo ih je oko pet stotina, Srba, manje ili više uglednih i vrijednih glinskih građana. I za ustaše su Glinjani u to vrijeme, prije 79 godina, bili građani.

Govori mladost danas: ne zanima nas, ne želimo o tome slušati, ali, bit će prije da im i nema tko vjerodostojno govoriti. Kako su gledali „Dnevnik Diane Budisavljević“ i bili zgroženi? Danas im nema tko predočiti kako je izgledalo ubijanje tolikog broja ljudi na jednoj ledini. Puno znaju o patnjama jedne osobe na respratoru zbog korona virusa i od toga se čuvaju, toga se boje. Ali da netko upucava u glavu prijatelje im i poznanike tu negdje oko njih, a oni se ne mogu sačuvati i ne smiju misliti kako njih neće, e to je već teško zamisliti.

A dovoljno je samo se nakratko snagom misli pokušati unijeti u takvu situaciju.
Nitko nikoga na takvo unošenje ne može prisiliti, ali nitko nema pravo to ne pokušavati. Svatko tko odustane od pokušaja izdajnik je ljudskog roda i čovječnosti. Dogodilo se, bilo je, završeno je, ali ne može se negirati. I ne mogu se u isti krug stavljati vatra i led, a sve kako bi se dobila mlaka voda ugodna za brčkanje.

Vole se u takvoj vodi brčkati nosioci vlasti u Glini – ma kad bi bili samo oni u ovoj bi državi zaista tekli med i mlijeko i svi bi se mogli kupati u mednoj ljekovitoj vodi. Ali, danas baš glinski „vlastodršci“ zaslužuju biti spomenuti. Četrdesetak ljudi okupljenih na komemoraciji žrtvama 13. maja, na jednoj od dvije klupe ispred kosturnice na Pravoslavnom groblju, dočekuje skromni vijenac od 11 gerbera i nešto sitnog bijelog cvijeća za dekoraciju, i cijelo vrijeme tako usamljen i napušten, zapravo ničiji, ostaje na klupi. A na njemu piše:

Za sve žrtve 2. svjetskog rata – Grad Glina. Manje je važno što „natpis“ na crnoj traci spomeniku nisu prinijeli potpisani, nego greškom i nesnalaženjem oni koji nisu trebali.

I samom se vjenčiću smučilo napisano na njemu i sve se trga da ne bude dodirnut, nikuda pomaknut, neka ga vjetar raznese po groblju, kasnije, kad se ljudi raziđu. Nije mu mjesto ispred spomenika koji pripada kostima oko dvije hiljade ubijenih i zaklanih Banijaca i Kordunaša. Zna vjenčić da tako neugledan ne može biti za sve žrtve rata, neke su zaslužile cvjetnu raskoš, ovi pobijeni na današnji dan od glavnih ljudi glinske vlasti nisu zaslužili ni jedno pošteno slovo.

Grad Glina, avaj Gradu, ne umije razlikovati ubijenog od ubice, zaklanog od koljača, zato je netko zlonamjeran, ciničan i podrugljiv sve stanovnike Grada svrstao u samo jednu kolonu. Pred iskolačenim očima pobijenih blješti poruka: ne vrijedite vi više od onih koji su vas pobili. Grad Glina baš danas vam šalje takvu poruku.

Sa gnušanjem ne pristajem biti stanovnik takvoga Grada. I nisam jedina! Nažalost onih koji danas u Glini komemoriraju sve žrtve 2. svjetskog rata.

banija.rs

Predstavnici agencija za izbjeglice pri Ujedinjenim narodima – UNHCR – izjavili su za britanski Guardian kako su “duboko zabrinuti za izvještaje o nasilju i tretmanu hrvatske policije nad izbjeglicama”. Dodali su kako je UNHCR i ranije primao izvještaje o nasilju hrvatske policije prema migrantima, push-backovima, te ih prosljeđivao dalje nadležnim tijelima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Uglavnom se radi o kredibilnim prijavama tražitelja azila u kojima upozoravaju na nasilje, pretjeranu upotrebu sile, odbijanje azila, loš tretman ranjivih pojedinaca i maloljetnika bez odgovarajućeg nadzora. UNHCR je potom učinio ono što i inače najbolje radi: oprao ruke dok situacija traje, predavši istrage u ruke hrvatskih vlasti sa zamolbom da istraži kršenja pravila i da uspostavi nezavisne mehanizme za utvrđivanje činjenica na granicama.

Kako ističe Guardian, UNHCR je Hrvatskoj od septembra 2019. do sada, predao informacije o više od 100 kredibilnih slučajeva ilegalnih pušbekova u BiH i Srbiju. UNHCR još ističe, kako se po tom pitanju ništa nije dogodilo, već su umjesto poželjne reakcije Ujedinjenim narodima nastavile stizati prijave nasilja hrvatskih vlasti nad izbjeglicama. Nova kulminacija hrvatskog nasilja nad slabijima poklopila se s proslavom svjetskog dana pobjede nad fašizmom, koja je, usput, u Hrvatskoj proslavljena uz velikodušno toleriranje poraženog fašističkog obilježja.

Tretman migranata koji su u pravilu Muslimani, počeo je prošloga tjedna nalikovati na vjersko ponižavanje nalik onome koje je 1857. godine u Indiji dovelo do ustanka poznatog kao Pobuna Sepoja a svodi se na nečovječno ponižavanje i vrijeđanje ljudskog dostojanstva putem obezvređivanja fizičkog integriteta i vjerskih običaja. Umjesto kravlje i svinjske masti za čišćenje pušaka, današnji simbol vjerskog ponižavanja bili su narančasti križevi nasprejani po glavama ovih nepoželjnih i žestoko diskriminiranih ljudi. Treba ovdje voditi računa o tome da zbog klimatskih promjena tropski krajevi i Afrika postaju nenastanjivi te da će se u budućnosti broj ljudi pred našim granicama povećavati, i da će u jednom trenutku, one vjerojatno pasti pod silinom broja ljudi. Pregazili oni Hrvatsku tada i otišli dalje, ili odlučili ostati ovdje, vjerska tolerancija i posljedice današnjih akcija, morat će imati veće značaje u izgradnji društva, nego što ima danas u etnički i vjerski praktički očišćenoj Hrvatskoj. Jer, najgora moguća zamisliva budućnost je ona koju danas živi Indija, osakaćena kastinskim protofašističkim sustavom, ispresijecana ratištima unutar svojih granica, gdje se državna vojska bori protiv vlastitih stanovnika koji ne pašu u taj protofašistički kastinski sustav.

Fotografije Muslimana s narančastim križevima na glavama koje je ustupila organizacija za pomoć izbjeglicama No Name Kitchen, vjerodostojan su dokaz i Guardianu i UNHCR-u, ali uglavnom ne i kupljenim hrvatskim mejnstrim medijima i, još manje, HDZ-ovskoj politici, koja će, kad zagusti, rado pokušati svu krivnju svaliti na policiju. No ovdje treba imati na umu da policija samo provodi naredbe i politike, ona ih ne donosi. A i ta policija, barem njezini sindikalno organizirani radnici, trenutno pregovaraju o štrajku. I zaista, možda bi kao svoj otpor trebali na 24 sata jednostavno ukloniti svoje snage s EU granica, i dati izbjeglicama dan odmora, da se makar malo smanji već počinjena socijalna i psihološka šteta. Osim toga, Hrvatska je zbog 30 godina HDZ-ovske politike ionako poluprazna zemlja s jako malim brojem ljudi i jako mnogo nenaseljenog prostora.

I to se, kako se čini neće nikada promijeniti. Ni stanovnici Hrvatske ne žele ovdje živjeti, stoga mahom migriraju na zapad, pa zašto nas onda čudi što isto ne žele ni Muslimani? Ovdje se i tako nema od čega živjeti. Ali ako Muslimani ovdje ne žele niti ostati, koga Hrvatska onda točno štiti? U očitom odgovoru na to pitanje krije se hrvatska politika s najdužim povijesnim kontinuitetom: Europu. Hrvatska je i dalje predziđe Europe. Uostalom, ni riječ “pušbek” nije lokalna (BHS) riječ, što je najbolji mogući opis europske migrantske politike. Pušbekovi služe tome da Muslimani ne dođu do zemalja zapadne Europe, a Hrvatska u želji da impresionira Zapad, slijepo ispunjava sve što Europa poželi.

bilten

Prema svemu sudeći Hrvatsku očekuju parlamentarni izbori u (prigušenom) epidemijskom kontekstu. A on prisiljava kandidate na svojevrsnu improvizaciju. Međutim, takvi parametri samo raskrinkavaju ionako mizerne programske kapacitete tih kandidata.

Pandemija koronavirusa toliko ide na ruku Plenkovićevoj vladi da Covid-19 zaslužuje dobiti počasnu člansku iskaznicu HDZ-a. Nakon unutarnjih stranačkih izbora, Plenković se našao u situaciji da bi zbog pandemije mogao neočekivano lako pobijediti i na nacionalnim izborima. Uvjeti su idealni. Zabrana javnog okupljanja onemogućuje prosvjede i terenski rad, što ide na ruku već etabliranim strankama, prvenstveno HDZ-u. Javnost se bavi skoro isključivo temom pandemije, što znači da se percepcija cjelokupnog mandata Plenkovićeve vlade svodi na rad Kriznog stožera. Sve ostale teme pale su u drugi plan što otežava kampanju i lijevoj i desnoj opoziciji. Naposljetku, u situaciji gdje znamo da nas nakon ljetne sezone očekuje ekonomska neizvjesnost, očekivano je da će birači biti skloniji stabilnosti vlade nego većim političkim promjenama.

Treba ipak priznati da je HDZ tijekom pandemije uspješno ostvario dojam stabilnosti. Plenković je mudro prepustio podij stručnjacima iz Kriznog stožera. U atmosferi općeg straha stožer su predvodili ponajprije Vili Beroš i Alenka Markotić kao smireni glasovi razuma. Budući da se broj novih oboljelih bitno smanjio, HDZ je kapitalizirao na svojoj politici, etablirao nova lica i stekao povjerenje javnosti. No, kako vrijeme prolazi, to povjerenje se topi jer, dijelom zbog smanjenog rizika od zaraze, dijelom zbog nekih nebuloznih odluka, krizni stožer gubi i bezuvjetno povjerenje javnosti i auru nepristrane stručnosti. Uz to u fokus se polako vraćaju druge teme (nacionalizam, obrazovanje), bliži se turistička sezona koja će izvjesno biti fijasko, a vlada neće dugo moći držati ekonomiju na aparatima. HDZ je stoga raspisao izbore već za srpanj kako ne bi potpuno izgubio stečeni politički kapital, a time je ujedno onemogućio opoziciji da stigne provesti ikakvu smislenu predizbornu kampanju. Paradoksalno, nedugo nakon manje bitnih predsjedničkih izbora uz koje su išle opsežne i tematski široke političke debate, slijede iznimno važni parlamentarni izbori koje će pratiti kratkotrajna, improvizirana i vjerojatno isprazna kampanja.

Koalicijske rošade

Kompletnu opoziciju je raspisivanje izbora dočekalo nespremne. SDP je brzo objavio da će na izbore izaći u koaliciji imena “Restart” zajedno s HSS-om, HSU-om, GLAS-om i SNAGA-om. Koalicija je i dalje otvorena za neke druge stranke ili pojedince, liste još nisu obznanjene, program nije poznat (osim klasičnih “smanjenja neefikasne javne uprave” i “provođenja reformi”) zapravo ne znamo skoro ništa o koaliciji osim da postoji. Za ostale ne znamo ni to. Dugo najavljivana Škorina desna koalicija još je u pregovorima. Katarina Peović objavila je kako se vode razgovori o lijevoj koaliciji Radničke fronte, Možemo! i Nove ljevice. No nitko od njih ne nalazi se u zavidnoj situaciji: vremena je jako malo, terenski rad nije moguć, medijski prostor je skučen, a građani u ovakvim okolnostima neće pozitivno reagirati na imalo agresivniju predizbornu kampanju. HDZ može izgubiti ovu političku utakmicu jedino autogolom – što isto nije nemoguće, ali nije previše izgledno.

Ipak ove izbore prate određene specifičnosti koji bi mogle imati šire političke posljedice. Za početak, nakon što se dugo činilo da se politička scena otvara novim opcijama, ovi bi izbori mogli ojačati već jake stranke, a oslabiti uspon manjih ili novih lista. Zadnje istraživanje Promocije Plus pokazuje da prag prolaze jedino koalicije HDZ-a, SDP-a i Škore, a tu treba ubrojiti i neke manje stranke koje će vjerojatno proći prag u svojim izbornim jedinicama. S obzirom na skučeno vrijeme i prostor prije izbora, nije izgledno da će se pojaviti neka nova jača opcija ili da bi stranke u padu mogle doživjeti uspon. Takva bi situacija mogla zaključiti pojedine opskurne političke projekte na zalazu, no ujedno i jako utvrditi politički duopol HDZ-a i SDP-a.

Jedina nova opcija mogla bi biti Škorina desna koalicija, ali i njoj prijeti sudbina Mosta (koji pregovara o ulasku u koaliciju pa bi mogao treći put doživjeti istu sudbinu, i ovaj put kao farsu). Naime, prema navedenom istraživanju, izgledno je da će vladu moći okupiti jedino koalicija HDZ-a i Škorinih zastupnika, a to su razni HDZ-ovci već najavili kao relativno prihvatljivu opciju. Time su stavili pritisak na ovu listu čiji je daleko najveći politički adut to što je desna opozicija HDZ-u. Škorinoj listi se stoga ne piše dobro – prije izbora neće stići izgraditi platformu, a nakon izbora mogla bi ili izgubiti legitimitet pred svojim biračima (ako uđe s HDZ-om u koaliciju) ili se rascijepiti (ako dio zastupnika pređe HDZ-u) ili dovesti državu u limb (ako odbije koaliciju).

Nadalje, u nedostatku političkog sadržaja, neočekivano velik javni prostor mogao bi opet biti posvećen Milanu Bandiću. Nakon katastrofalne reakcije na potres u Zagrebu i nakon nove potvrđene USKOK-ove optužnice, Bandićeva popularnost je rekordno niska zbog čega bi mogao biti uteg oko vrata svom gradskom partneru HDZ-u, ali i adut stranke Možemo! čiji je član Tomislav Tomašević najistaknutiji predstavnik Bandićeve oporbe. Politika Zagreba tako bi mogla imati opipljive posljedice i na nacionalnoj razini, a to bi opet moglo imati posljedice na razini grada jer bi HDZ uoči ili nakon izbora mogao napustiti neželjenog partnera u Gradskoj skupštini.

Naposljetku, budući da je vremena i političkih tema malo, očito je da će predizbornom kampanjom prevladavati nekonvencionalni i pomalo očajnički potezi privlačenja biračke pažnje. Tu možemo svrstati Bernardićevo bizarno sprdanje s Jandrokovićem, ali i Škorin plan da ozbiljno angažira popularne desničare poput Željka Pervana, Davora Dretara Dreleta i Nine Raspudića koji bi hipotetski trebali iskoristiti medijsku prisutnost za privlačenje birača. No ako su Ćiro Blažević i Siniša Vuco u danima svoje slave doživjeli izborni poraz, teško je povjerovati da će netko od ovih imena ostaviti jači politički trag. Ipak se čini da nas preklapanje popularne kulture i politike, što je već Škoro potencirao na predsjedničkim izborima, u većoj mjeri očekuje i na budućim lokalnim ili nacionalnim izborima.

Programska proturječja

No što je s političkim programima? Kakve su konkretne mjere u planu nakon ljeta kad ćemo vrlo konkretno osjetiti pad standarda? Jandroković je indikativno u razgovoru za Jutarnji list potvrdio da će se izbori održati u srpnju zato da bi najesen nova vlada imala legitimitet provesti teške odluke. No u istom razgovoru implicirao je da teških odluka zapravo neće biti jer, kako kaže, financijski smo u dobroj situaciji i 2021. nas očekuje snažan rast. Takvo proturječje možemo očekivati i od drugih političara jer je prilično očito da nas vrlo skoro čeka kriza, a pritom je iluzorno očekivati da će itko prije izbora govoriti o nelagodnim političkim odlukama. Iz aktualnih mjera pomoći ipak možemo pretpostaviti kakva bi bila HDZ-ova politika: prioritet u zaštiti od krize imale bi bogate kompanije i Crkva.

Jedino je sigurno da će se politika bitno mijenjati na europskoj, a onda i na hrvatskoj razini. Kriza će u cijeloj Europi ekonomski pogoditi ogroman dio stanovništva, i to prvenstveno žene, mlade i radnike s niskim prihodima, te možemo očekivati veliki rast materijalno depriviranih građana. Tim problemom može se baviti jedino javna politika, a to su mnoge države već počele raditi, kako primjećuje Tomislav Medak: “S ovom pandemijom sve ono što su nam proteklih desetljeća govorili ekonomski stručnjaci, međunarodne institucije i vlade – da ekonomska stabilnost ima primat nad društvenom stabilnošću – evidentno odjednom više ne vrijedi. Države su preuzele upravljanje ekonomijom, više nema ograničenja javne potrošnje, fiskalni mehanizmi su postali ključni za koordinaciju i planiranje, privatnim poduzećima se nalaže što imaju proizvoditi za društvene potrebe. Opraštaju se stanarine i rate kredita. Konzervativne vlade razmatraju zajamčeni temeljni dohodak. Ljudi na svakom koraku intenzivno komuniciraju, organiziraju uzajamnu pomoć i brinu jedni od drugima. (…) Tijekom i nakon ove krize svijet će se naći u dubokoj ekonomskoj recesiji. Sve ove mjere koordinacije i planiranja morat će se nastaviti. Neoliberalna bajanja ostat će neduhovita šala.”

Medak dalje naglašava kako će ipak trebati godine i desetljeća kako bi se promijenila politika na način da primat imaju rad skrbi i ekološka održivost, no da bi artikulacija takvih politika trebala početi već sada. Nažalost, parlamentarni izbori vjerojatno neće poslužiti ni za artikulaciju ni za uvođenje alternativnih politika. Naprotiv, suprotno ideji da nas izlaskom iz karantene očekuje “nova normalnost”, vidimo na primjeru ovih izbora kako uvjeti pandemije mogu pomoći očuvanju aktualnih garnitura na vlasti. Rast društvene solidarnosti i proboj lijevih ideja u politički mainstream doista predstavljaju važan potencijal za budućnost, ali on će se morati realizirati drugim, neformalnim i manje moćnim, ali ipak značajnim političkim kanalima čime će se mijenjati politika na nižim razinama, ali i postepeno vršiti pritisak odozdo na samu vladu.

bilten

Iako to HDZ ne želi priznati kad su (pred)izborna kemijanja posrijedi, šef stranke i premijer Andrej Plenković ne odbacuje srpanj kao prigodu za pobjedu na parlamentarnim izborima. Jamačno opet relativnu – sve drugo bi bilo ravno političkom čudu – jer sva protuepidemijska postignuća i već poodmakla akcija novačenja Škorinih i tzv. suverenističkih „Za dom spremnih“ ipak nisu dovoljan kapital za najmanje 76 zastupničkih mjesta. U tom grmu je zec iz Milanovićeve sintagme: „Premijera i predsjednika Sabora razumijem, oni moraju“ biti u društvu tih s ustaškim pokličem „Za dom spremni“ na prsima i sudjelovati u organiziranoj provokaciji. Kao što su provokacija i mise u Zagrebu i Sarajevu te saborsko pokroviteljstvo tzv. komemoracijama „nedužnim bleiburškim žrtvama“. A prejadna je vlast kojoj je u temeljima apologetika ustaškoga genocida, rasizam i zločini protiv čovječnosti, povijesno poraženi svibnja 1945. u Europi 

Marijan Vogrinec

Bez ustaša i partizana, Jasenovca i Bleiburga nema i još ohoho vremena neće biti ijednih važnijih izbora u Bijednoj Našoj, pa ni parlamentarnih što će vladajući HDZ naprasno s kasne jeseni prebaciti u virusom SARS-CoV-2 dodatno pregrijan srpanjski komad ljeta. Nema veze što epidemija i dalje ubire svoje žrtve, što vladajući – politički promiskuitetno – prisežu na to, je li, da im je „zdravlje naših građana i pokretanje gospodarstva“ iz sfere zabrana/restrikcija „prvi i najvažniji zadatak“, protuepidemijska će se stožeraška politika HDZ-ovih podobnika u zdravstvu na čelnim mjestima, ne najsposobnijih, kapitalizirati u predizborne svrhe. Otuda ideja o parlamentarnim izborima u RH usred žarkog ljeta, jer je i tada već gotovo prekasno za „uprihoditi“ opadajuću naklonost birača i rastuću averziju većine građana prema sve neuvjerljivijim/kontroverznijim dnevno višekratnim performansima epidemioloških stožeraša (svi iz HDZ-a!) te državnog policajca u odori vladinog potpredsjednika Davora Božinovića. Tzv. koronavirus ili Covid-19, čije suzbijanje si HDZ pripisuje u epohalnu zaslugu kad je već zatajio na tzv. strukturnim reformama i okolnosti da su politička oporba i birači prisilno (#ostanidoma propagandom) stjerani među svoja četiri zida, te ustaše i partizani, Jasenovac i Bleiburg pride sav je kapital kojim ZNA SE opcija želi o(p)stati na vlasti još četiri godine.

Dobro, to s pan/epidemijom zaraze bolešću kojoj neće biti lijeka barem još godinu i kusur – do kada će i virus mutirati u nešto pred čime će znanost opet ostati u čudu? – manje je važno za opće društveno zdravlje trknute zemlje pred recesijom koncem godine katastrofalnih razmjera od neodgovornih i maloumnih ideoloških pripetavanja kao visokooktanskim gorivom za osvajanje biračkih stratosfera. Tek što se kojekakvi aspiranti na unosne pozicije u Hrvatskom saboru – ali i vladi, posreći li se potentna poslijeizborna koalicija – prepoznatljivije počinju okupljati s krajnje tzv. desnog i tzv. liberalno-lijevog političkog spektra u dva bloka kontra HDZ-u, ustaško-partizansko-jasenovačko-bleiburška se stara priča jače gura pod reflektore javnosti. Provokacija koja nikomu ne donosi prestiž, jer si birači u nepomirljivoj ideološkoj podjeli ne daju soliti pamet. Jedni su „partizani“ i takvi će ostati, drugi su „ustaše“ i također će takvi ostati.

Mladima se pak živo fućka i za jedne i za druge, o ratu, domoljublju, vjeri, etničkoj, rodnoj ili kojoj već pripadnosti imaju bitno drukčije stajalište i od „partizana“ i od „ustaša“, pa ih zato uglavnom i nema na biralištima gdje te životne (bez)vrijednosti ne jamče nikakvu izgledniju budućnost. Svijet ostaje na mladima, ali ovakav svijet nije vrijedan ostati nikomu. Dakako, ni nacionalno niti globalno. Kroz pan/epidemijsku dimnu zavjesu što je napadno zapasala sav medijski prostor – više no obiteljske sjedeljke u intimnoj atmosferi samoizolacije – goropadno se ovih dana probija upravo ta toksična ustaško-partizanska epizoda što je provokativno uskrsnula tog kišnog petka uz okučansku Kristalnu kocku vedrine za proslave okrugle, 25. obljetnice VRA Bljeska kada je protokol Ministarstva hrvatskih branitelja neodgovorno dopustio crnomajičarima ustaškim pokličem „Za dom spremni“ raskoliti državni vrh u proslavi sjajne vojne pobjede kojom je uvjerljivo najavljeno konačno oslobođenje okupirane trećine Hrvatske i odavanju pijeteta poginulim hrvatskim vojnicima.

Predsjednik RH Zoran Milanović, vidjevši kako mu je provokativno podmetnuto da vijenac prije njega polažu – navodno u braniteljsko ime – neki likovi u crnim majicama s ustaškim pokličem „Za dom spremni“, odnosno da se takvi crnomajičari muvaju neposredno oko premijera Andreja Plenkovića, šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, ministara i po mjestu proslave, napustio je Okučane. Prethodno je upozorio premijera na proustaški incident, ovaj je slegnuo ramenima i zajedništvo državnog vrha na proslavi se raspalo. Ta provokacija HOS-ovih „crnaca“ – u režiji Ministarstva hrvatskih branitelja, dakle HDZ-a i samog premijera Andreja Plenkovića – reagiranje je u predizborne svrhe na Milanovićevu izjavu par dana ranije kako je HOS-ovu ploču svojima poginulim u Domovinskom ratu s ustašlukom „Za dom spremni“ trebalo negdje baciti, a ne Plenkovićevim nalogom izazvanim prosvjedom Srba, Židova, Roma i antinacifašista premjestiti sa zgrade vrtića u Jasenovcu u šumu Trokut uz cestu Novska-Lipik-Pakrac.

E, nećeš tako, predsjedniče!?

E, nećeš tako predsjedniče, razgoropadila se ucrnjena tzv. desnica na mig HDZ-ove vrhuške kojoj kao oko u glavi treba i ta šake glasova na izborima – još više mandat-dva poslije izbora – pa je „Za dom spremne“ crnomajičare izvukla u prvi plan pred tv-kamere, razmjestila među HDZ-ov dio državnog vrha. Protokol braniteljskog ministra Tome Medveda je te sa „Za dom spremni“ odredio položiti vijenac i zapaliti lampion prije predsjednika RH Zorana Milanovića. Ovaj je napustio Okučane, jer nije želio sudjelovati u provokativnom performansu koji je i namješten da bi Milanović postupio kako je postupio ili se pokorio crnomajičarskoj volji.

„Došao sam u Okučane odati počast onima koji su pali za Hrvatsku“, ponovio je predsjednik RH na FB-u što je prije odlaska s proslave izjavio i medijima, objašnjavajući svoj principijelan postupak. „Moji stavovi su poznati, govorim ih javno, bez namjere da bilo koga uvrijedim, ali nekada neke stvari morate reći jasno. U organizaciji ovog skupa moj Ured nije sudjelovao, ovo je organizacija Ministarstva hrvatskih branitelja i pristali smo na sve elemente protokola; da branitelji i obitelji polažu vijenac prvi, a premijer i predsjednik drugi, to je u redu. Međutim, ovdje se jedan od sudionika koji je trebao polagati vijenac prije mene skinuo u odoru sa znakom i grbom ‘Za dom spremni’, u tome ne želim sudjelovati. To je stvar organizatora koji je o tome mogao voditi računa i to je moj stav.

Žao mi je, to je namjerna provokacija s kojom smo računali, ona se dogodila i ja to smatram gaženjem žrtava i sjećanja na ovaj događaj. Ovo se nažalost moralo dogoditi jer je netko htio da se to dogodi. Ubuduće, gdje god bude ovakva situacija, ja u tome neću sudjelovati. Za organizaciju nisam odgovoran, a premijera i predsjednika Sabora razumijem, oni moraju. Dokle god uvjeti budu ovakvi, a ovo je netko namjerno napravio, ja u tome neću sudjelovati. Oznaci ‘Za dom spremni’ nije mjesto na ovakvom mjestu.“

E sad, bilo je za očekivati da će premijer Plenković oštro zamjeriti šefu drugoga državnog brda Milanoviću što je prosvjedno napustio Okučane, a stranački mu trbuhozborci s čela tzv. Visokog doma i vlade smjesta to podboltati dolijevanjem ideološkog kerozina na već primjetno živahnu predizbornu vatricu. Ako je vjerovati oporbenim nostradamusima i baba vangama, od kojih se baš ne ograđuju uvjerljivo hadezeovci tzv. prve brzine, tipa šefa stranačkog Kluba saborskih zastupnika Branka Bačića, parlamentarni izbori – majka svih izbora – održat će se najvjerojatnije već u srpnju, ne koncem zakonskog roka, do 15. prosinca. Ljeto odgovara HDZ-u više no drugim političkim opcijama budući da je pandemija SARS-CoV-2 u ključnom pomogla zaustaviti slobodni pad stranke i njezina šefa i premijera zbog teškog debakla na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima. Rejtinga je počeo rasti, jer su se HDZ-ove uzdanice na čelu Nacionalnog stožera Civilne zaštite te na ključnim pozicijama u zdravstvu pokazale učinkovitima u vođenju protupandemijske politike u zemlji.

 foto Nacional.hr

Hrvatska na tom području bolje stoji od susjeda, ali i od većine zemalja EU-a tzv. prve brzine i najvećeg dijela ostatka svijeta. To nosi i izborne bodove. Itekako. Plenković računa i na to kako je politička oporba zbog dramatičnih okolnosti epidemioloških restrikcija svih vidova života ljudi uskraćena, a da to javno ne izgleda smišljenom ujdurmom vladajućih, za iole izgledniju priliku javno parirati HDZ-u medijskom pozornošću. Nema tema vrjednijih javnog tretmana/interesa od tih što ih diktira Nacionalni stožer Civilne zaštite. U kojem nema istaknutijeg lika među tima što se dnevno postrojavaju u „živom zidu“ pred tv-kamerama i nebrojeno puta u vijestima, govore na radiju, citira ih se ili daju intervjue novinama, a da nije član vladajuće političke stranke. Za ravnateljicu Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu prof. dr. sc. Alemku Markotić se znâ samo to kako je na predsjedničkim izborima glasala za neuspješnu HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović.

U uvjetima zabrane javnog okupljanja i slobode kretanja pak, oporbi je onemogućena i normalna predizborna kampanja u kojoj ima jednake mogućnosti predstaviti svoj program biračima kao i HDZ. Indikativno, lakonotni čelnik nedavno osnovanog Domovinskog pokreta Miroslava Škore i gubitnik predsjedničkih izbora u prvom krugu čak nije dobio propusnicu za odlazak iz Osijeka u Okučane na proslavu 25. obljetnice VRA Bljeska. Njegova stranka, uz HDZ i SDP, jedina još ima dovoljno potpore za prelazak izbornog praga. Most nezavisnih lista Bože Petrova, koji je na predsjedničkim izborima podržao Miroslava Škoru i kani s njim izaći na parlamentarne, tone sve dublje ispod izbornog praga i jasno je zašto, kao i Škoro i ostatak tzv. desnice desnije od desnog centra nema kritično stajalište o javnom proseravanju krvavim ustaškim pokličem „Za Dom spremni“ i svira iste Škorine diple kako su Plenković i Milanović ista politika pod različitim stranačkim oznakama, odnosno da je njihovo dogovoreno predizborno maslo provokacija ustaškim pokličem. I HDZ-u i SDP-u koristi javno se koškati na ideološkim i svjetonazorskim temama, jer skreću pozornost s ključnih pitanja društvenog razvitka i standarda svojih sugrađana. Čim izbori prođu i podijeli se plijen, ustaše i partizani, Jasenovac i Bleiburg uredno se pospreme u skladište. Do novih izbora.

Iako to HDZ zasad još ne želi priznati kad su baš (pred)izborna kemijanja posrijedi, premijer Plenković ne odbacuje onu mudrog pûka da se željezo kuje dok je vruće. A baš ovog najavljeno prevrućeg ljeta bit će vruća da ne može biti vrȕća HDZ-ova prigoda za pobjedu u parlamentarnoj utrci. Jamačno opet relativnu – sve drugo bi bilo ravno političkom čudu – jer sva protuepidemijska postignuća i već poodmakla akcija novačenja Škorinih te tzv. suverenističkih i „Za dom spremnih“ ipak nisu dovoljan kapital za najmanje 76 denver plavih zastupničkih mjesta. U tom grmu se krije zeko iz Milanovićeve sintagme „premijera i predsjednika Sabora razumijem, oni moraju“. Moraju, je li, sudjelovati baš u provokaciji – a najučinkovitije ustaškim pokličem „Za dom spremni“ – ako žele HDZ-u biračku naklonost crnomajičara i njihovih istomišljenika s tzv. radikalne desnice. Koji nisu i nikad neće oprostiti nacionalno „neosviještenim“ biračima – a to jamačno nisu Hrvati i katolici, nego valjda srbo-udbaško-partizanska peta kolona s kojom se „još nismo konačno obračunali“ – što su drčnog „komunjaru“ iz šatoraške akcije „oba su pala“ 2015. godine tako uvjerljivo instalirali za petogodišnjega gazdu bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku.

Ako se morao dogoditi incident u Okučanima, jer je bio organiziran te je netko iz Ministarstva hrvatskih branitelja valjda morao pitati odgovornog ministra Tomu Medveda hoće li u protokol za polaganje vijenca staviti baš crnomajičare s ustaškim pokličem „Za dom spremni“ preko junačkih prsa ili nekog samozatajnog i istinski zaslužnog – domoljubnog na djelu, ne na jeziku i pri natprosječno visokoj državnoj apanaži za „dostojanstvo i dignitet“ – kakvih je ohoho među čak 510.000 registriranih. Kojima je „Za dom spremni“ upravo to što povijesno znači: ustaški zločin i genocid, što je veleizdajnički i za sva vremena bacilo blato na hrvatsko ime. Čega se  Hrvati srame, a predsjedniku RH Zoranu Milanoviću izaziva gađenje. S pravom, razuman čovjek neće pristati ni na slučajne performanse, kamoli organizirane provokacije ustašlukom „Za dom spremni“ u celofanu, je li, odavanja počasti poginulim hrvatskim braniteljima. Ako HDZ-ovi prvi ljudi moraju, pred tv-kamerama stajati uz ustašluk „Za dom spremni“, jer vlast je slast – žele ju uživati i po cijenu vlastita obraza i povijesne kulture – to je njihov izbor kojemu će birači suditi na izborima, a povijest po svomu.

Ministri za dom nespremni

„Nema sumnje u to da se u Okučanima radilo o provokaciji“ kazao je ugledni povjesničar Hrvoje Klasić, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „Koliko sam shvatio, tamo nisu došli ljudi u uniformama iz 1991., nego u majicama kojima je dominirao natpis ‘za dom spremni’. Slažem se s predsjednikom RH da na takvu provokaciju odgovori kako je odgovorio. HOS-ove su postrojbe raspuštene bar dvije godine prije VRA Bljeska i u Bljesku u uniformama, a posebno u majicama HOS-a nisu sudjelovale tako da je jasna poruka. Drago mi je što je netko, možda čak i prvi put, pokazao ovako rezolutno stajalište. Podsjetit ću da smo do sada imali i predsjednicu i ostale visoke dužnosnike koji su ‘za dom spremni’ nazivali starim hrvatskim pozdravom, koji su bili na stadionima kada se izvikivalo ‘za dom spremni’ i ‘ubij Srbina’, imali smo i ministre i političare koji su na zidovima svojih kuća imali slike Ante Pavelića i nitko od svih tih koje sam nabrojio nije se čak ni ispričao javnosti zbog toga.“

Hrvoje Klasić je kazao televiziji N1 Hrvatska da je „relativizacija ustaškog režima toleriranjem znakovlja i ličnosti“ iz doba marionetskog tzv. NDH „u stvari pravi primjer povijesnog revizionizma kojim je postignuto to da su već 30 godina u Hrvatskoj nenormalne stvari postale normalne. Kad već nemamo jasne i rezolutne odluke sudova, neka bar imamo predsjednika koji ima nedvosmisleno i jasno stajalište o ustaškom režimu. Apsolutna je laž da oni koji su osnovali HOS nisu imali veze s tzv. NDH. Osnivači HOS-a su se javno, što je lako provjerljivo svakome, ponosili svojim obožavanjem poglavnika i tzv. NDH. I tu se slažem s predsjednikom, jedno je boriti se za Hrvatsku, a važnije pitanje je za kakvu Hrvatsku se boriti i često me strah pomisliti i kako bi izgledala Hrvatska u kojoj bi pobijedili oni koji se ponose Jurom Francetićem, Rafaelom Bobanom i Antom Pavelićem“.

A ti što se ponose krvavim hrvatskim veleizdajnicima Jurom Francetićem, Rafaelom Bobanom, Antom Pavelićem i njihovom družbom u genocidu i rasizmu već su uzburkali javnost – kao i desetljećima prije – svojim vidom tzv. komemoriranja „bleiburške tragedije“ koji u uvjetima pandemijske strogoće neće biti ni sjena svojedobno masovnim dernecima (pro)ustaša na Bleiburškom polju. Nakon provokacija u Okučanima, izazvanim očito provokativno smišljenim i novinarskim pitanjem Milanoviću u Jasenovcu o HOS-ovoj ploči koju „treba nekamo baciti“, tzv, komemorativna se proustašijada bučno nastavlja, pa je sva prilika kako će – privremeno? – pasti u drugi plan i zaraženi SARS-CoV-2 virusom u nas i u svijetu, broj izliječenih i umrlih, tzv. relaksacija (sic transit -, „relaksacija“?) mjera epidemiološke strogoće, itsl. Da se i moglo ove godine opet na taj „hrvatski“ komadić bleiburške livade s granitnom hrgom povijesne neistine, bez provokativnih politikantskih eskapada, ustaških odora i znakovlja, naslikavanja političara s državnog vrha koji hine proustašku svijest, etc. ne bi uopće bilo vrijedno potrošiti novac za putovanje na to mjesto, gdje – istine radi – nije ubijen ni jedan čak zlotvor koji je zaslužio metak na licu mjesta. Jer je osobno, zvjerski presudio tisućama nedužnih i zato je glavom bez obzira bježao pred rukom pravde.

„Politički gledano“, drži politički analitičar Žarko Puhovski, „Milanović je svojim reagiranjem već u Okučanima jako pomogao Plenkoviću na skorim izborima, jer ga je gurnuo udesno, u nacionalno-patriotsko leglo iz kojeg su ga pokušali izbaciti desničari u HDZ-u. Strategijski, reagirao je ispravno i principijelno za one koji ne prihvaćaju ‘Za dom spremni’.“ U odnosu na tzv. komemoraciju „bleiburške tragedije“, odnosno odavanje pijeteta „nedužnim hrvatskim žrtvama“ – zapravo rehabilitacije genocida i zločinačkog ustaškog režima u tzv. NDH – predsjednik Zoran Milanović dodatno je uzburkao krv i dignuo tlak ekstremistima s tzv. desnice. Neće sudjelovati u farsi koja se svake godine inatljivo ponavlja od debakla tzv. NDH u svibnju 1945., nego će položiti vijenac i upaliti lampion u Teznom u Sloveniji, gdje jest ubijeno navodno nekoliko stotina/tisuća ljudi.

„Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve“, kazao je Milanović za posjeta Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu u povodu Dana Europe. „Postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih slugu. Tu je uhvaćeno više tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, najviše u Sloveniji u Teznom i tamo ću položiti vijence. Moje stajalište o tome je poznato i više puta objašnjavano. Godine 2008. sam bio na Bleiburškom polju na kojem se predala lažno nazivana Domovinska vojska koja je par mjeseci prije kraja rata promijenila ime, dobila ustaško zapovjedništvo, koja je izručena njihovim neprijateljima, Jugoslavenskoj armiji, i na kraju se dogodila katastrofa nakon što ih britanske snage nisu htjele prihvatiti kao zarobljenike, nego su ih predali Saveznicima. Ubojstva su činjena, ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putom, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedni niti drugi, stradavali su zbog huljskog odnosa svojih lidera. Križni put je gruba zloporaba Isusovog križnog puta i žrtve, a tu se radilo o ratu, odbijanju da se predaš i zločinima, i jedan manji dio hrvatskog naroda je zbog toga traumatiziran i to se ne zaboravlja lako.“

Predsjednik Milanović je više puta znao spomenuti kako je i u vlastitoj obitelji imao slučaj „gdje je moj djed završio tako da su mu nabacili uniformu tri mjeseca prije kraja rata i morao je u zatvor, bio je u Staroj Gradišci, nakon toga je izašao van, to nije križni put. Zato neću sudjelovati u komemoraciji koju organizira Počasni bleiburški vod, to s časti veze nema. Na čelu tog voda je čovjek koji je u Njemačkoj robijao za ubojstvo (Bože Vukušić, pravomoćno osuđen pred njemačkim pravosuđem na doživotni zatvor kao nalogodavac ubojstva, op. a.), i to ubojstvo prvog stupnja, od 1984. do 1991. i onda je pušten u Hrvatsku (gdje je po odobrenju Franje Tuđmana bio visoko pozicioniran u MUP-u, Hrvatskom saboru, etc. – op. a.).

Potpora i prosvjed u BiH

Kao onaj čovjek u Okučanima ispred premijera, vukao se po hrvatskim sudovima zbog ubojstva u Domovinskom ratu nekoliko civila iz podruma. I greškom Državnog odvjetništva izvukao se, iako je već bio osuđen. S nekim ljudima sam mogao suosjećati, a sada dolaze ljudi koje je hrvatsko pravosuđe proganjalo zbog zločina i guraju ih metar ispred premijera, to je provokacija i uvreda premijeru.“ To je društvo jamačno prihvatljivo ne samo HDZ-u i Andreju Plenkoviću zbog predizbornih razloga – među inim i ponajviše radi slabljenja ešalona „za dom spremnih ‘crnaca’“ Miroslava Škore, ali nedajbože ih na vlasti – nego i najvišim „pastirima“ tzv. Crkve u Hrvata koji i ove godine misama časte „nedužne bleiburške žrtve“. I izazivaju žestoke prosvjede razumna svijeta, među inim i Svjetskog židovskog kongresa koji se oborio na kler i hrvatsku vlast zbog misa zakazanih za 16. svibnja u Zagrebu i Sarajevu te pokroviteljstva nad manifestacijama što veličaju ustaštvo.

Foto Anadolija

Poglavar pak Istamske zajednice u BiH reis Husein Kavazović našao se pametovati urbi et orbi – prenosi Glas Amerike – u potpori vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću i tzv. Crkvi u Hrvata, a za političku dimenziju tzv. komemoracija „nedužnim bleiburškim žrtvama“ smatra odgovornim „pokrovitelja manifestacije, a to je Sabor RH“. Usuprot reis Kavazovićevim stajalištima kako „Katolička crkva ima pravo donositi odluke autonomno i, kada je riječ o obredu, nitko nema pravo zabraniti bilo što“, najviši bošnjački i srpski dužnosnici te važnije političke stranke sa sjedištem u Sarajevu, židovske i romske udruge, oštro osuđuju misnu rehabilitaciju ustaških zločinaca i ustaškog režima pod izgovorom počasti žrtvama „bleiburške tragedije“. Na trgu ispred sjedišta parlamenta i Vijeća ministara BiH organizira se prosvjedno okupljanje i komemoracija za 55 žrtava što su ih 28, veljače 1945. na tome mjestu objesili ustaše po zapovjedi zloglasnog krvnika iz ustaškog konc-logora u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića.

Ustaško-partizanska predizborna pripetavanja u Bijednoj Našoj će se sljedećih dana još zaoštriti, ali nikakvo konstruktivno rješenje neće biti ni na vidiku dok god ta vrst ideološkog šaketanja nekom donosi makar i jedan jedini mandat u tzv. Visokom domu. A jadna je i prejadna ta vlast kojoj je u temeljima apologetika ustaškoga genocida, rasizam i zločini protiv čovječnosti, povijesno poraženi svibnja 1945. u cijeloj Europi.

tacno

Na izvanrednoj sjednici Gradskog vijeća, održanoj 8. svibnja 2020. godine, vijećnici i vijećnice iz redova vladajuće koalicije političkih stranaka Duspara Mirko – Nezavisna lista i SDP-a, te nezavisna vijećnica Emina Berbić Kolar, usvojili su Odluku o razrješenju međusobnih odnosa između Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma. Unatoč tome što, zbog bojkota, nismo sudjelovale na navedenoj sjednici Gradskog vijeća, detaljno smo proučile sadržaj i obrazloženje usvojene odluke. Smatramo da je usvojena odluka krajnje štetna za Grad Slavonski Brod, stoga imamo niz pitanja za Vas.

1. Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada Slavonskog Broda, sklopljen između Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma, trajao je 12 godina. Usvojenom odlukom oprostili ste Hrvatskom Telekomu ugovornu obvezu plaćanja razlike naknade za prvih pet godina trajanja ugovora čime će Grad Slavonski Brod izgubiti prihod u iznosu od 3.250.000,00 kn. Zašto ste usvojenom odlukom oprostili Hrvatskom Telekomu dug za razliku naknade za prvih pet godina trajanja ugovora u iznosu od 3.250.000,00 kn?

2. Suprotno obrazloženju prijedloga odluke, usvojenom odlukom oslobodili ste Hrvatski Telekom obveze plaćanja godišnje naknade za 2019. godinu, u iznosu od 515.955,42 kn, čime će se ukupni iznos, izgubljenih prihoda za Grad Slavonski Brod, povećati na 3.765.955,42 kn. Zašto usvojenom odlukom niste obvezali Hrvatski Telekom na plaćanje godišnje naknade za 2019. godinu u iznosu od 515.955,42 kn?

3. U prvom članku usvojene odluke napisali ste da se Hrvatski Telekom obvezuje isplatiti Gradu Slavonskom Brodu naknadu za korištenje javne površine. Ovo je prijevara jer ovdje se ne radi o naknadi nego o razlici naknade, a to su dva različita pojma. Zašto ste u usvojenoj odluci napisali da se Hrvatski Telekom obvezuje Gradu Slavonskom Brodu isplatiti naknadu, a ne razliku naknade?

4. Pravna osnova za donošenje odluke je nepotpuno utvrđena. Zašto u pravnu osnovu za donošenje odluke nije naveden i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iako se ovdje radi o pravu služnosti?

5. U prvom članku usvojene odluke koristi se termin “korištenje javne površine“ iako se ovdje radi o pravu služnosti. Zašto u usvojenoj odluci koristite pogrešan termin i zašto niste precizno definirali što su to javne površine?

6. Iz sadržaja usvojene odluke nejasno je za što je točno Gradsko vijeće dalo gradonačelniku ovlast. Je li gradonačelnik, usvojenom odlukom, od Gradskog vijeća dobio ovlast za sklapanje ugovora s Hrvatskim Telekomom kojim bi se regulirala dosadašnja dugovanja Hrvatskog Telekoma prema Gradu Slavonskom Brodu ili za sklapanje potpuno novog ugovora kojim bi se regulirali dosadašnji, ali i budući poslovni odnosi između Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma?

7. Zašto gradski vijećnici i vijećnice uz materijale za sjednicu nisu dobili sadržaj Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, sklopljenog 18. prosinca 2008. godine između Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma, te zapisnik i materijale sa sastanka predstavnika Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma održanog 28. travnja 2020. godine?

8. Navedena odluka usvojena je po hitnom postupku, a u obrazloženju prijedloga odluke uopće nisu objašnjeni razlozi za donošenje odluke po hitnom postupku nego se samo usputno spominje “provođenje europskog projekta proširenja širokopojasnog interneta te buduće investicije Hrvatskog Telekoma na području Grada Slavonskog Broda“, a koje nam nikada niste predstavili. Donošenje odluke po hitnom postupku, bez preciznog objašnjenja koji su to osobito opravdani razlozi za donošenje odluke po hitnom postupku, izraz je opasne i nedemokratske samovolje. Zašto u obrazloženju odluke niste objasnili koji su to osobito opravdani razlozi za donošenje odluke po hitnom postupku?

9. Usvojena odluka donesena je po hitnom postupku, a gradonačelnik je prijedlog odluke Gradskom vijeću uputio tek osmi dan nakon održavanja sastanka predstavnika Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma. Zašto je gradonačelniku, i pravnicima zaposlenima u Gradskoj upravi, trebalo čak osam dana da napišu prijedlog odluke, s tri kratka članka i jednom stranicom teksta obrazloženja, ako je odluku trebalo usvojiti po hitnom postupku?

10. Člankom 53. Poslovnika Gradskog vijeća propisano je da je sastavni dio prijedloga za donošenje odluke, s nacrtom odluke, objašnjenje pojedinih odredbi koje sadrži prijedlog za donošenje odluke. U vašem obrazloženju prijedloga odluke uopće se ne objašnjavaju pojedine odredbe (tj. članci) odluke. Zašto predsjednik Gradskog vijeća nije, sukladno članku 41. Poslovnika Gradskog vijeća, utvrdio da prijedlog odluke nije sastavljen u skladu s odredbama Poslovnika te zatražio od predlagača (gradonačelnika) da uskladi prijedlog odluke s odredbama Poslovnika? Zašto u obrazloženju odluke nije objašnjeno kako se došlo do izračuna godišnje razlike naknade u iznosu od 650.000,00 kn? Zašto se usvojenom odlukom Hrvatski Telekom obvezuje na plaćanje razlike naknade samo za proteklih sedam godina, a ne za svih 12 godina trajanja ugovora? Zašto gradskim vijećnicima i vijećnicama niste, uz prijedlog odluke, dali i nacrt prijedloga “odgovarajućeg pravnog akta“ između Grada Slavonskog Broda i Hrvatskog Telekoma, za čije potpisivanje ste, od Gradskog vijeća, tražili ovlaštenje? Zašto u obrazloženju odluke niste precizno definirali koji su to “odgovarajući pravni akti“ za čije potpisivanje ste tražili ovlaštenje od Gradskog vijeća?

11. Člankom 3. usvojene odluke propisano je citiramo: “Ova odluka stupa na stupa sljedećeg dana od dana objave u Službenom glasniku Grada Slavonskog Broda.“. Navedena pogreška, kao i svi ostali skandalozni propusti, prepisana je i javno objavljena u Službenom glasniku Grada Slavonskog Broda. Sve navedeno upućuje na zaključak da gradonačelnik, predsjednik Gradskog vijeća, i ostalih 12 gradskih vijećnika i vijećnica, nisu ni pročitali odluku koju su usvojili. Objasnite nam kako je moguće da nitko od Vas nije uočio navedene teške propuste i pogreške u tekstu odluke koju ste usvojili?

S poštovanjem,

nezavisne gradske vijećnice

Slavica Lemaić i Karmen Dizdar-Grgurević

Ovog tjedna su agencije otkrile stravičnu priču iz Ukrajine, gdje je zatvaranje granica zbog pandemije dovelo je do toga da kupci nisu došli da „pokupe svoju djecu“, što je izazvalo zabrinutost zbog ljudske katastrofe i pogubnosti ove situacije za svako dijete.

Nakon EuroMaidana, osim što je na rubu bankrota, Ukrajina je postala vodeća zemlja surogata i “maternica za unajmljivanje”, što u Ukrajini košta mnogo manje nego u ostalim zemljama, a kupac ima garanciju da će dijete koje bude dobio „biti bijelo“.

Ovo je opcija koju, navodi se dalje u tekstu, naručuju mnogi homoseksualni  parovi i usvajaju djecu preko posebnih agencija. Procjenjuje se da, otkad su granice zatvorene zbog pandemije koronavirusa, više od 500 beba čeka da bude pokupljeno, ali zapravo, kako se zaključuje u tekstu, pravi broj je teško znati „zbog prirode posla“.

I tako je završio san mnogih Ukrajinki, koje su na prosvjedima početkom 2014. Izašle na Trg Slobode u Kijevu, od kojih su neke nosile transparente s natpisom „Ja sam djevojka i neću Carinsku uniju – Hoćemo čipkaste gaćice i EU!“

Situacija s bebama rođenim od ukrajinskih surogat majki i “zaglavljenim” u Kijevu zbog karantene zahtijeva hitnu intervenciju vlasti, rekao je Nikolaj Kuleba, opunomoćenik predsjednika za prava djece.

„Situacija s ovim novorođenčadima u hotelu još jednom pokazuje nesnalaženje što s djecom rođenim od surogatnih majki. To jest, Ukrajina jednostavno postaje internacionalna internetska trgovina s bebama i ne znamo stvarni broj takve djece koju Ukrajina “nabavlja” za inozemstvo”, rekao je Kuleba, koji je komentirao objavljenu priču o 46 novorođenčadi, jednoj „zaglavljenoj pošiljci“ koja se nalazi u hotelu „Venice“ na periferiji ukrajinske prijestolnice.

Prema njegovim riječima, komercijalizacija takvih “usluga” u Ukrajini doprinosi nekontroliranoj prodaji ukrajinske djece u inozemstvu.

Situaciju je primijetila i ovlaštena predstavnica Vrhovnog parlamenta za ljudska prava, Ljudmila Denisova.

“Ukrajina je ponovo u središtu skandala zbog djece rođene surogatom. To služi kao potvrda da je pružanje usluga surogatstva u Ukrajini rašireno i sustavno, a tehnologije se oglašavaju kao “visokokvalitetna roba”, rekla je Denisova.

Pučki pravobranitelj apelirao je na policiju, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo socijalne politike, zahtijevajući da se poduzmu hitne mjere.

Prema ukrajinskim medijima, Ukrajina je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je surogat službeno dozvoljen.

Ukrajinski mediji pišu da se cijene u Ukrajini za rođenje djeteta kreću se od 30 do 70 tisuća dolara, a surogat majke primaju od 10 do 15 tisuća dolara. Međutim, specijalizirana klinika BioTexCom, koja se reklamira kao „centar za reprodukciju“, nudi “atraktivne” ponude u prodaji sa slikama nasmijanih beba i po „atraktivnim cijenama za bebu od samo 9900 eura“.

Ljudmila Denisova predložila je izmjenu zakona zemlje kako bi se pravo surogat majčinstva ostavilo samo u interesu građana zemlje.

Nebojša Babić

Karl Ove Knausgaard postao je poznat pisac tek kada je pustio svoju nutrinu van. To se dogodilo kada je u potpunosti, od riječi do riječi, prepisao vlastito pamćenje, ono isto koje Borges naziva smetlištem, Knausgaard je otišao duboko i izvukao svaki detalj svog djetinjstva i života.

„Moja borba“, naslov heksaloga, gdje svaki tom ima podnaslov i posebnu priču, kroz koju je Knausgaard rasporedio svoj život, provlače najtajnije i najintimnije misli pisca koji nije više samo autor, spisatelj već i obiteljski rizničar, ali u neku ruku razaratelj, čovjek koji je ogolio svoju, ali i dušu vlastite obitelji. „Moja borba“ koja po naslovu odgovara onoj od nacističkog vođe Adolfa Hitlera, što je također izazvalo kontroverze, uzela je maha u Knausgaardovoj rodnoj Norveškoj, Skandinaviji, a onda se nezaustavljivo raširila cijelim svijetom.

Što ako su Tony Cetinski, Dejan Lovren i bivša pjevačica E.T.-ja Sara Elena-Menkovska ustvari samo dio mnogo šire svjetske mreže zavjere pod direktnom kontrolom Billa Gatesa, angažirani da vam blesavim pričama o vakcinama i čipovima skrenu pažnju s daleko opasnijih tema?

666

Neka skriveni centri svjetske moći strepe: na teren su izišle jake snage sporta i estrade. ‘Je li moguće da je sve ovo samo da bi nas se dovelo pod kontrolu, da bi nas se cijepilo, da bi nas se čipiralo?’, postavlja preko Facebooka logična pitanja naš poznati pjevač i priučeni ekspert za antivakcinacijsku sigurnost Tony Cetinski. I Sara-Elena Menkovska, bivša pjevačica benda E.T., sluti da je cijela ta mutna priča oko koronavirusa najobičnija manipulacija: tim je povodom na Instagramu objavila selfie s Ivanom Pernarom. ‘Igra je gotova, Bille. Ljudi nisu slijepi’, udara Liverpoolov rezervni branič Dejan Lovren ravno na velikog meštra sviju bjelosvjetskih hulja, osnivača Microsofta Billa Gatesa. I dok se bezbrižniji smiju a oprezniji brinu, nas u ‘Neprijateljskoj propagandi’ muči nešto ozbiljnija dilema: što ako sve ovo ipak ne bude dovoljno? Što ako ni najčvršći Facebook-dokazi, jasni svakom tko ima instagram mozga, ne uspiju raskrinkati konspiraciju elita? Što ako se – zamislimo na trenutak najgori scenarij – Bill naposljetku ipak izvuče?

Nije li, uostalom, još ranih devedesetih zajednica internetskih entuzijasta nedvosmisleno pokazala da je njegovo ime ustvari samo skraćenica za naziv drevne lože Bavarskih iluminata? I da na početku drugog odjeljka 78. stranice engleskog priručnika za Windows 2.0 stoji misteriozna sintagma ‘controlling unknown’, što neobično podsjeća na ‘unknown superiors’, a baš tim su imenom, znamo, masoni i Vitezovi Templari označavali nadljudsku inteligenciju koja upravlja tajnim društvima. Slučajnost? Da, samo ako je slučajno i to što se misteriozni pojam javlja upravo na stranici s brojem 78, koji dobivamo kada 13 nivoa zloglasne piramide iluminata pomnožimo s njezinih šest ploha, odnosno – sada, evo, napokon sve sjeda na svoje mjesto – kada prezime Gates napišemo na hebrejskom pa prema osnovnim zakonima numerologije izračunamo njegovu brojčanu vrijednost. Sve je ovo, rekosmo, odavno poznato – slobodno proguglajte ako ne vjerujete – ali zli Bill svejedno se i dalje šepuri po tajnim sastancima arhitekata novog svjetskog poretka i pod krinkom IT-kompanije kroji naše sudbine. Nije pomoglo ni kada su vrijedni istraživači razotkrili njegov plan masovnog širenja HIV-a po Africi, ni kada su najposjećenije stranice američke alter-desnice doznale da zapravo želi sterilizirati veći dio čovječanstva, ni kada su najpronicljiviji internetski umovi podvrgli detaljnoj analizi službeni broj pod kojim je zaveden neki njegov patent pa ondje, na vlastiti užas, pronašli tri đavolske šestice. Ovo s korona-krizom i ugrađivanjem mikročipova pomoću obavezne vakcinacije nije loše, ali – kao što vidimo – svakako nije prva, a očito ni najmaštovitija teorija zavjere koja prati osnivača Microsofta. I samo je, zapravo, pitanje vremena kada će ljudi napokon shvatiti da iza svih tih teorija o Billu Gatesu ne stoji nitko drugi do sam Bill Gates, šireći iz prikrajka smiješne priče o masovnoj sterilizaciji i kontroli čovječanstva putem čipova kako bi od svijeta sakrio pravu, mnogo mračniju istinu, koju vam na ovom mjestu nažalost još uvijek ne smijemo otkriti. Nije vam to palo na um? Niste pomislili da bi Tony Cetinski, Dejan Lovren i bivša pjevačica E.T.-ja Sara-Elena Menkovska ustvari mogli biti dio mnogo šire svjetske mreže zavjere pod direktnom Gatesovom kontrolom, angažirani da vam blesavim pričama o vakcinama i čipovima skreću pažnju s daleko opasnijih tema? Razmislite malo: je li baš sasvim slučajno to što je ime Dejan zapravo anagram broja ‘jedan’? I što se u naizgled nevinoj sintagmi ‘pjevačica E.T.-ja’ krije skraćenica ‘P.E.T.’? Jedan i pet daju šest: a koliko je ono slova u imenu Tony Cetinski? Tamo dakle šest, ovdje 12, ukupno 18. I sada još samo tih 18 ravnopravno podijelite na njih troje: koju ste to trocifrenu brojku upravo dobili? Slučajnost?

Microsoft

Postoje, istina, i nešto drukčiji pogledi na teorije zavjere. To je u redu: kao što sami teoretičari zavjera vole reći, svatko ima pravo na vlastito mišljenje. Jedan od konzervativnijih pristupa, recimo, predlaže da se u raspravi poslužimo tzv. činjenicama i argumentima. U teoriji ovo zvuči dobro. U teoriji zavjere, nešto lošije. Jer ako izvučete tekstove u kojima je Bill Gates još prije deset godina upozoravao svjetske vođe na opasnost od globalne pandemije, oni odmah postaju dokaz za to da je već tada planirao pustiti smrtonosni virus iz kineskog laboratorija. Ako spomenete stotine milijuna dolara koje je donirao za proučavanje bolesti, oni samo dokazuju da u svemu tome mora biti skrivene koristi. Ako podsjetite da se Gates već na početku zdravstvene krize zalagao za potpuni lockdown u Sjedinjenim Državama, da je Trumpova vlada zatim postupila suprotno i da SAD sada imaju skoro trećinu ukupnog svjetskog broja zaraženih i skoro trećinu mrtvih, sve to pokazuje jedino koliko prokleti lunatik želi kontrolirati slobodne ljude. Možda baš zato, na kraju krajeva, najveća nevolja s teorijama zavjere i nije u tome što su spektakularno poremećene izmišljotine. Možda je u njima zanimljiviji skriveni komadić istine.

A istina je, na primjer, da Bill Gates raspolaže nesuvislo visokim iznosima dolara koje po vlastitoj volji može trošiti na zdravstvena istraživanja, pomoć siromašnima ili pak na luksuzne jahte, privatne otoke i dvorce s bazenima. Istina je da je Microsoft financijski snažniji od dobrog dijela svjetskih država i da u paketu s tolikim novcima obično ide solidna politička moć. Istina je da ni Gates ni Microsoft nikome osim investitorima ne polažu račune o svojim odlukama, sve dok se kreću u granicama zakona: istina je, međutim, i da se pri krojenju zakona sasvim legalno obrću milijarde lobističkih dolara. Vama se, naravno – pod uvjetom da ne slušate Dejana Lovrena ili Ivana Pernara – može činiti kako je naposljetku jedino važno to što taj Gates ipak djeluje kao OK tip. Možete pritom zanemariti da je bogatstvo zgrnuo na softveru koji bi u nekom malo boljem svijetu naprosto bio besplatan, možete zanemariti to što pomaže kineskoj vladi oko internetske cenzure, možete zanemariti bilo koji sličan prigovor aktivističkih zanovijetala. Pa opet, ostaje činjenica da je njegova filantropija – ma što o tome mislili teoretičari zavjera – na kraju krajeva doista samo stvar slučaja. Jer nikakvog razloga nema da jedan od najbogatijih ljudi svijeta postane netko tko će ulagati milijune u medicinska istraživanja umjesto u dvorce, jahte i privatne otoke. Prema pravilima tržišne utakmice, naime, sasvim je svejedno hoće li pobjedu odnijeti biznismen s istančanim osjećajem za potrebe bolesnih ili prvi ordinarni tikvan prenapuhanog ega. Umjesto dokaza, prepuštamo riječ sljedećem junaku naše priče.

Tesla

Doktori preuveličavaju brojke oboljelih od COVID-a kako bi bolnice zaradile na liječenju, objasnio je na početku pandemije Elon Musk, vlasnik Tesle, investitor, inovator i entrepreneur svjetskog glasa. Nema veće razlike između koronavirusa i obične influence, poručio je armiji svojih fanova ovaj, hm, influencer. Do kraja aprila u SAD-u više neće biti nijednog zaraženog čovjeka, samouvjereno je najavio. Danas, dok se brojka zaraženih penje prema milijun i po, Musk se i dalje ne da. Vladu Kalifornije, u kojoj su smještene njegove tvornice, proglasio je fašistima jer ne dozvoljavaju da se proizvodnja nastavi. Pa je zaprijetio da će premjestiti pogone. Pa se predomislio i otvorio postrojenja, natjeravši radnike da biraju: ili će prekršiti zakon i doći na posao, ili će u skladu sa zakonom kod kuće sačekati izvanredni otkaz. ‘Elon Musk sve manje izgleda i zvuči kao briljantni inženjer i entrepreneur, a sve više kao obični trgovac polovnim autima’, razočarano komentira Julia Carrie Wong, dopisnica ‘Guardiana’ iz SAD-a. Ali zar nije baš u tome poanta: zašto bi čovjek koji se obogatio na prodaji automobila trebao izgledati i zvučati bilo kako drukčije?

Amazon

Sudbina Muskovih radnika, opet, prava je privilegija u odnosu na ono što posljednjih tjedana prolaze zaposlenici Amazona, njih preko 800 hiljada. Firmi, naime, ide sjajno: ljudi u vrijeme pandemije sve više kupuju preko interneta, prodaja je skočila otprilike za četvrtinu i odavno dohvatila razine božićnog potrošačkog ludila. A praznični ugođaj u Amazonovim skladištima podrazumijeva prekovremene sate, konstantni manjak zaštitnih maski i higijenske opreme, nastavak rada čak i nakon što kolege obole. Francuski sud je, recimo, zbog svega toga zatvorio tamošnja postrojenja korporacije. U većini američkih država, gdje su restrikcije labavije, radnici koji su se usudili pobuniti dobivaju otkaze. O razmjerima brutalne eksploatacije najpreciznije svjedoči činjenica da je ostavku nedavnu podnio sam potpredsjednik kompanije Tim Bray, opisavši u oproštajnom pismu ‘atmosferu straha’ koju menadžment svjesno širi među zaposlenicima: ‘Da sam ostao potpredsjednik Amazona, u osnovi bih potpisao poteze koje duboko prezirem.’

Osnivaču i suvlasniku Jeffu Bezosu, hvala na pitanju, ništa od toga pretjerano ne smeta: najbogatiji čovjek na svijetu samo je u danima korona-krize uvećao svoje bogatstvo otprilike za desetinu pa sada raspolaže s više od 140 milijardi dolara. Ili, riječima njegovog dojučerašnjeg potpredsjednika: ‘Na kraju dana, pravi problem nije samo poslovna politika za vrijeme COVID-a, nego to što Amazon redovno tretira ljude u svojim skladištima kao lako zamjenjive strojeve za pakiranje pošiljki. A ni ovo se, opet, ne tiče samo Amazona: tako naprosto izgleda kapitalizam 21. vijeka.’

Tko zna, možda je baš Brayova poruka najbolja pouka za Cetinskog, Lovrena i ostale odvažne online borce protiv vakcina, skrivenih mikročipova i novog svjetskog poretka. Ne dajte, ljudi, da vas toliko muče teorije zavjere. Čak ni one najstrašnije. U praksi, naime, stvari redovno izgledaju gore.

portalnovosti

Autor je umirovljeni sveučilišni profesor filozofije i bohemistike, politički analitičar i stručnjak za povijest Srednje Europe te kritike totalitarnih sustava

Pandemija Covida-19 u samo nekoliko mjeseci nam je pokazala zube i prisilila nas da se ozbiljno zamislimo nad svim što smo do jučer radili i osvijestimo situaciju u kojoj se i kao pojedinci i kao društvo nalazimo, odnosno da pokušamo anticipirati ono što nas očekuje u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Pandemija nas je iznenada zaskočila i zorno manifestirala svekoliku našu ranjivost, odnosno ogolila je činjenicu kako se i ova pogubna, zdravstvena kriza s još nesagledivim ekonomskim posljedicama beskrupulozno koristi od strane naših (i ne samo naših) vladajućih struktura ne bi li na njoj što je moguće više i efektnije profitirali. Dapače, čak se i previše ne trude prikriti sve manipulacije i nepodopštine kojima se pri tomu koriste.

Našem Nacionalnom stožeru civilne zaštite, na čelu s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, vlada Andreja Plenkovića povjerila upravljanje krizom i u dobroj su mjeri doktor Krunoslav Capak, Alemka Markotić, Maja Grba-Bujević, kao i ministar zdravstva Vili Beroš, opravdali povjerenje; i ne samo to, pobrali su velike simpatije većine naših građana, jer su propisivali oštre, ali pravodobne sanitarne mjere na epidemiološki zasnovanim parametrima.

Nažalost, kako je kriza postupno jenjavala i krizni stožer se polako, pod pritiskom, politike pretvarao u vlastitu karikaturu; spomenuti doktori, svi od reda članovi HDZ-a ili njegovi neprikriveni simpatizeri, počeli su popuštati zahtjevima i interesima Plenkovića i vladajuće stranke kako bi udovoljili njihovim ambicijama za što skorijim raspisivanjem parlamentarnih izbora, pri tomu vidljivo ignorirajući vlastite ranije donesene preporuke na kojima su do tada prilično rigorozno inzistirali. Spomenuti doktori su ljudi nesporno stručnih kvaliteta, ali su beskičmenjačkim pristajanjem na pogodovanje HDZ-u „pljunuli“ na vlastitu struku; sve što su do jučer branili ili propisivali, preko noći je izgubilo na važnosti i to bez ikakvih suvislih obrazloženja, izuzev svima prepoznatljive nakane da se preduhitri nadolazeća, velika ekonomska kriza koja bi u slučaju kasnijih, redovitih jesenskih izbora posve sigurno uvelike naštetila HDZ-u i dovela pod upit izborni trijumf na koji sada Plenković s velikom izvjesnošću računa.

“Kako je kriza postupno jenjavala i krizni stožer se polako, pod pritiskom, politike pretvarao u vlastitu karikaturu” (FOTO: HINA)

Stoga je ovaj interregnum u kojem pandemija popušta, a posljedice na ekonomskom planu još se mogu prikrivati, ako ničim drugim, onda odlukama vlade da osigura velike financijske potpore poduzetnicima ne bi li tako njihova poduzeća preživjela, a radnici zadržali radna mjesta, svakako trebalo iskoristiti za efektnu izbornu promidžbu. Međutim, sve su to mjere kratkog daha, traju do konca lipnja, a onda je samo pitanje slijedi li veća ili manja katastrofa. Stoga je, u HDZ-u su to dobro procijenili, sada pravo vrijeme da osiguraju mandate za novu vlast, nametnuti izborni tempo i pravila igre dok su još ljudi ustrašeni pričama o mogućnosti povratka pandemije tijekom jeseni i novih neizvjesnosti koje prijete.

Ova ilustracija s ponašanjem Nacionalnog stožera civilne zaštite samo je kamenčić u velikom povijesnom mozaiku HDZ-ovih bestidnih obmana i nepodnošljivih manipulacija; stranke koja si je umislila da je sama stvorila Hrvatsku i da joj to daje pravo da ovu zemlju tretira kao svoj plijen, svoj leno u koji se pripuštaju drugi tek i samo onda kada je hadezeovcima vlast ugrožena, ili kada su joj ti drugi potrebni za osiguranje parlamentarne većine, da bi ih kada se situacija konsolidira, odbacili poput iznošenih i nikome potrebnih stvari. Stoga su mi komične sve one analize tzv. ozbiljnih političkih komentatora koji raspravljajući o uzrocima naše evidentne, svekolike i dugotrajne privredne, političke, moralne i uopće društvene stagnacije, u isti koš stavljaju HDZ i sve ostale političke stranke, prije svega, dakako, SDP kao tzv. lijevu alternativu vladajućoj desnici, ne vodeći računa o elementarnim činjenicama. Naime, HDZ je praktički od 1990. godine do danas stalno na vlasti; istina u dva je navrata izgubio izbore od SDP-a (i partnera), ali budimo realni: ne stoga što su birači prepoznali vrijednost lijevih programa, već zato što su se prvo Tuđman, a potom Sanader svojom politikom toliko kompromitirali i zabrljali da je građanima jednostavno svega bilo preko glave. Tuđman je zemlju doveo u posvemašnju izolaciju i stečaj, pustio je brojne šovinističke zloduhe iz do tada zatvorenih boca, dok je Sanader širom otvorio vrata korupciji, kriminalu i grabežu svake vrste, pri čemu je, sudeći prema brojnim optužnicama, i sam u svemu tomu prednjačio. To su ostale konstante HDZ-ove politike; mijenjale su se samo finese, ali suština je ostajala ista, što najbolje potvrđuje još uvijek Plenkovićeva aktualna vlada u kojoj je petnaestak ministara podnijelo ostavke uglavnom stoga jer su bili uhvaćeni s „rukama u pekmezu“ ili su na različite druge načine pogodovali sebi i svojim „pajdašima“ po stranačkoj ili „poslovnoj“ liniji.

Čak i onda kada HDZ formalno nije bio na vlasti, stranka je iz pozadine u mnogo čemu (privredno, financijski, medijski, posredovanjem branitelja, „svojim“ ljudima u vojsci, policiji, pravosuđu i tajnim službama, itd.) presudno utjecala na svekoliku društvenu scenu. Slike šatora i šatoraša kao eksponenata hadezeovske „domoljubne“ politike, a zapravo programiranog pokušaja rušenja demokratskog poretka, do danas su svima ostala u sjećanju kao model zloćudne političke prakse. Cilj je bio jasan: obraniti stečene privilegije, onemogućiti bilo kakvo propitivanje i(li) istraživanje silnih lopovluka i svekolike prljavštine koja se tijekom njihove vladavine (na)taložila, pretvarajući Hrvatsku u klasično klijentelističko društvo. Ne čini lopova samo prilika lopovom, već prije svega lopov čini priliku lopovskom. Nažalost, ni Ivica Račan, a kasnije ni Zoran Milanović, kada su došli na vlast, nisu se usudili „željeznom metlom“ počisti HDZ-ove Augijeve štale koje su bile i jesu ostale leglom korupcije, kriminala i zloćina.

Zar nas onda može začuditi zašto se nakon svih ovih rabota, po svim parametrima nalazimo na začelju Europske unije, ali ipak nije sve tako crno kao što se čini; na koncu samo o nama samima ovisi kako će nam biti. Ako zarobljeni siromaštvom, strahovima i neizvjesnošću prestanemo i nadalje kukavički saginjati glavu, pobunimo se protiv „sile i nepravde“, ovo društvo, mi sami kao građani ipak imamo šanse na nekakvu izglednu budućnost. Ali, stvari prije toga treba prepoznati i nazvati pravim imenom; pandemija koja nas je realno dodatno unazadila, samo je iznova i to razvidno p(r)okazala pravo lice (i naličje) HDZ-a, odnosno pokazala je u kojoj mjeri je sam HDZ samo jedna od naših domaćih mutacija koronavirusa s kojom smo živjeli, a da to nismo primjećivali gotovo 30 godina. Naravno, razlike su ipak znatne: stvarna pandemija koronavirusa uništava nas tek nekoliko mjeseci, lijeka joj za sada nema, ali znanost će ga sigurno pronaći, a HDZ nas uništava već godinama. Iako znamo kako se možemo izliječiti od te pošasti, dobar dio građana zarobljen nacionalističkim stereotipima, klerikalnim podmetanjima, ustašoidnim ressentimentima, sitnointeresnim izmaglicama i omamama odbija prihvatiti i primijeniti tu „medicinu“, uplašen mogućim, nepredvidivim posljedicama stavljanjem vladajuće stranke u karantenu. Ali, tek tada kada se društvo dostatno higijenski pročisti od silne prljavštine bezbrojnih slojeva hadezeovštine koja se poput virusa uvukla u sve pore ove zajednice, moguće je, kako je to svojedobno inovativno primijetila Jadranka Kosor, „naći put kako bi došli do puta izlaska iz tunela“ u kojem smo zaglavili. Sveprisutna zaglupljujuća i zaglušujuća frazeologija banalnosti, pojačana nacionalističkom demagogijom, sigurno nisu taj toliko traženi i željeni put, upravo su oni u velikoj mjeri „zaslužni“ za sve ovo što danas imamo; dramatično podijeljeno društvo u kojem su antagonizmi danas veći nego ikada ranije.

“Plenković se danas pretvorio u soft verziju Orbana” (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Svojedobno, pišući o tada tzv. mladim lavovima HDZ-a poput Davora Ive Stiera i Plenkovića, napisao sam kako potonji svojom pristojnošću i obrazovanošću odudara od slike klasičnog hadezeovca, ali kako kaže poslovica: daj nekome vlast i ubrzo ćeš shvatiti kakva je to osoba. Plenković je svoj mandat u HDZ-u, a potom i u vladi započeo najavom reformiranja stranke u autentičnu demokršćansku stranku; međutim negdje usput je zaboravio na sva svoja obećanja, da bi se danas pretvorio u soft verziju Orbana, manje-više nedodirljivog diktatora kojem ništa ljudsko nije strano. Istina, Plenković se poput Orbana ne fotografira s kartom velike Mađarske u koju su inkorporirani i dijelovi RH, ali niti reagira na ove provokacije (da ih je kojim slučajem izrekao Aleksandar Vučić, Vojislav Šešelj ili netko treći od te fašistoidne bratije, već bi naš premijer bodro skočio i reagirao), te je i nadalje, iz samo njemu razumljivih razloga, snishodljiv prema mađarskom kolegi.

Kako se postupno obračunavao s unutarstranačkom oporbom, tako se Plenković istodobno okruživao mladim poslušnicima (pitanje i koliko odanim, a poučan primjer je Karlo Ressler), da bi se uoči skorašnjih izbora našao u situaciji koja mu u velikoj mjeri ide na ruku. Apsolutno kontrolira sve po(s)luge vlasti (već ranije smo rekli kako je krizni stožer pretvorio u stranačko političko tijelo koje se danas više bavi izbornom nego li zdravstvenom problematikom) ne dozvoljavajući nikome ili ničemu da ga u tomu omete. Tragičan slučaj koji se dogodio tijekom pandemije u domu za starije i nemoćne u Splitu u kojem je nečijom nepažnjom preminulo 18 osoba, a na čelu mu se nalazi HDZ-ov kadar Ivan Škaričić (po struci arheolog), u tom je pogledu instruktivan: nikome nije palo na um da propita njegovu odgovornost, već je novi hrvatski superheroj, dr. Beroš, lakonski primijetio kako je za sve kriv virus, a nikako ne ljudski faktor, posebice ne onaj hadezeovske provenijencije.

I uistinu, kriv je virus, ali zloćudni virus HDZ-a s kojim Hrvatska već desetljećima ne izlazi na kraj, a zašto je tomu tako upravo možemo očitati iz maloprije navedenog sramotnog obrazloženja, kojeg u tom obliku i sadržaju javnosti mogu predočiti samo ljudi lišeni svih moralnih skrupula. Slično je i Plenkovićevo licemjerno obrazloženje ubrzanog forsiranja ulaska u izborni proces: ne znamo što nam donosi jesen, hoće li se pandemija ponovno javiti, a Hrvatska treba stabilnu vlast koju joj može pružiti samo HDZ pod čijom se dirigentskom palicom ispunjena sva dana obećanja. A, podsjetimo se, to su: kupili smo INU, riješili problem Agrokora, proveli sve društvene reforme (od teritorijalne do obrazovne) … Listu (ne)ispunjenih obećanja bismo mogli beskonačno širiti, a evidentne činjenice koje su stvarno obilježile Plenkovićevu vladavinu malo tko spominje; sramotni trgovački sporazum sa HNS-om kojim su izdana sva načela morala i elementarne političke korektnosti i pristojnosti, čime su bili poništeni rezultati izbora i iskazane volje građana na izborima, tako da je velika izborna prevara postala obrazac legalnog i legitimnog političkog ponašanja. Za takav skandalozan čin besramne političke trgovine, podjednaku odgovornost snose i Ivan Vrdoljak i Plenković.

“Nema tog nobelovca-virusologa koji bi mogao ući u trag ove opasne bolesti” (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Naravno, Plenković ni malo nije naivan, dobro zna što su on i njemu najbliži suradnici cijelo ovo vrijeme radili i stoga ne iznenađuje što si je prije izbora „osigurao leđa“, ne samo u stranci, već i na širem političkom i društvenom planu. Onemogućio je u borbi za vlast mešetare tipa Milijana Brkića ili pompozne kreature poput Mire Kovača (koji bi mu sa slašću „zabili nož u leđa“), ali takvih je u HDZ-u ostalo još pregršt i stoga, za ne daj Bože, trebalo je okončati i izbor nove državne odvjetnice, a osim toga i ogromne nepravilnosti koje su se događale tijekom afere Agrokor, koja premijera prati kao sjena i još uvijek poput Damoklova mača visi iznad njegove glave, lako mu se može spustiti na vrat ukoliko situacija izmakne kontroli. I zbog svega toga više je nego izgledno da će na mjesto državne odvjetnice zasjesti Zlata Hrvoj Šipek, osoba koja na tu funkciju dolazi u 64. godini života, iako bi po svim uzusima (koji vrijede za običnog smrtnika, ali ne i za hadezeovce, odnosno njihove simpatizere) trebala uskoro otići u mirovinu. A, o kakvoj se stručnoj osobi radi, vidi se iz malog detalja (kažu vrag je u detaljima): u svom izbornom programu Šipek je po osobnom priznanju zaboravila navesti i borbu protiv političke korupcije, u kojoj je HDZ prvak svijeta, ali zato nije zaboravila istaknuti kako joj je suprug branitelj, a otac stradalnik Križnog puta. Sve po provjerenom PS obrascu HDZ-a. Da odmah zapjenjenim čistuncima obrazložim – nemam ništa protiv branitelja ili Križnog puta, samo mislim kako gospođi u ozbiljnim godinama nikako ne pristaje da se poziva na ono što s njenim budućim poslom nema nikakve veze, ili ipak ima?

HDZ u sebi nosi opasan virus koji sve čega se dotakne inficira i zagadi; u pravilu uvijek prva strada istina koja je u nas, u našim (ne)prilikama svedena na puku percepciju. A, kada se stvari tako postave, onda je sve dopušteno (ustaše postaju borci za slobodu, a antifašisti izdajice), sve se vrijednosti relativiziraju i to je idealna situacija u kojoj Plenković („čovjek kojeg bi trebalo zlatom platiti“, kako kaže Milorad Pupovac) pliva kao riba u vodi. To je i omogućilo HDZ-u da se poput koronavirusa multiplicira, da na najfantastičnije načine mutira i čini se kako nema tog nobelovca-virusologa koji bi mogao ući u trag ove opasne bolesti.

Stoga jedino preostaje što je moguće veća socijalna distanca prema hadezeovcima, ako već čitavu stranku nije moguće staviti u (post)izbornu karantenu. To je jedini način da ova ojađena, pokradena i opustošena zemlje prodiše; naravno nemam iluzija da će nas stvarno pandemijsko iskustvo privesti pameti, ali ako ništa drugo, za početak bi bilo dobro da sebi postavimo pitanje: kako i zašto smo se našli na začelju Europske unije, zašto uporno nazadujemo dok nas svi drugi koji su nam još ne tako davno gledali u leđa, prestižu, a mi beznadežno tonemo. Netko je tomu kriv, ne treba biti logičar kvalitete Gaje Petrovića i shvatiti kako se zove virus koji nas uništava i kako ga politički pobijediti pa da se eventualno pomaknemo s mrtve točke u koju smo se čvrsto i nepokolebljivo ukopali. Ali, sve dotle dok naša hrvatska intelektualna krema pristaje biti sluškinja vlasti, ona pristaje biti, kako kaže Julian Benda „policija u službi vlasti“. Dok god se ona bude zadovoljavala mrvicama s vladareva stola i za sitniš proda(va)la dušu Đavolu, ovo društvo naprosto neće biti u stanju osmisliti nikakvu relevantnu alternativu. Jednom kada virus ovlada društvom teško ga je iskorijeniti.

lupiga

CRKVA u suštini nema što pružiti čovjeku na ovome svijetu – osim utjehe da će vjernik kao ultimativnu nagradu primiti vječni život u raju. Katolička crkva je u tu priču unijela i jedan dodatni moment – čistilište, kao mjesto pročišćavanja onih koji su određeni da odu u raj, samo još nisu dovoljno spremni za vječno druženje sa svecima, anđelima i Isusom.

Pokojni susjed Pero u odabranom društvu 

Tamo je, primjerice, onaj vaš susjed Pero, koji je bio dobar čovjek, muž i otac, ali nije baš bio svetac. Znao je Pero vama pomoći kad je ustrebalo, a znao je i opsovati vam mater kad biste mu spočitnuli što je opet glasao za HDZ. Bio je Pero i nekakav vjernik, primio sve sakramente, pa se i oženio u crkvi iako je prije vjenčanja, da tako kažemo, isprobao svoju Maricu. A volio je i popiti, pojesti masno i petkom te se narugati pateru Jozi. I ne jednom je Pero opsovao i krv Kristovu, doduše, samo Srbima i Ciganima.

I tako, kad je Pero umro, sveti Petar nije imao srca baciti ga u pakao s Lennonom, Hitchensom i Račanom, a opet nije bio red ni da se Pero pridruži Ivanu Pavlu Drugom, Alojziju Stepincu i Leopoldu Mandiću.

I tako je Pero, pogađate unaprijed, završio u čistilištu, da se malo preodgoji i prestane psovati, jesti masno petkom i seksati se prije braka.

Čim to sredi, u čemu će mu pomoći i vaše molitve na misi zadušnici koju mu katkada plate njegova udovica i djeca, Pero će otići u raj – čist, pristojan, suzdržan.

Tamo u čistilištu Pero se našao zajedno s još brojnim drugim Perama, kakve susrećete svaki dan u susjedstvu, domu ili (budite iskreni) u ogledalu.

Zašto masovne ubojice nisu završile u paklu? Jer su bili katolici

Ali ako je vjerovati učenju Crkve – tamo je zatekao i desetke tisuća ustaša. Koji su, isto kao i Pero, znali katkada i opsovati i ljubiti curu prije ženidbe i jesti masno petkom. Doduše, uz to su znali i priklati neko srpsko čeljade ili javno objesiti nekog civila zbog sumnje na suradnju s partizanima. Neki od njih, poput Mile Budaka i Ante Poglavnika Pavelića, čak su i donosili planove te izdavali naredbe za masovne pokolje i otvaranje logora smrti.

Svejedno, sveti Petar nije imao srca ni njih baciti u pakao s kudikamo gorim slučajevima poput Lennona, Hitchensa i Račana, a nije bio red ni staviti ih s njima jako bliskim i dragim Stepincem.

I dok je vama svakako jasno zašto ustaše nisu otišli u raj, treba objasniti i zašto nisu bačeni u pakao: jer su ipak do kraja života ostali u Crkvi primajući sve vjerničke sakramente.

Bezvrijedni sakrament

Ako znate išta o sakramentima, onda vjerojatno znate i da se prije primanja euharistije vjernik obavezno mora ispovjediti, što znači i priznati sve njemu znane grijehe. I onda dobije neku pokoru – 30 zdravomarija za psovku, 40 za klanje po kućama.

I njima se, kao i Peri, povremeno održe mise. Doduše, dok na mise Peri dođu tek njegovi najbliži, s još par susjeda koji su mu oprostili svađe oko politike, ustašama na mise znaju doći stotine, pa i tisuće ljudi koji ih smatraju prije svega borcima za našu slobodu i neovisnost. Naravno, nijedna od tih pobožnih glava ne postavlja sebi nezgodna pitanja poput zašto bi se sloboda izborila ubijanjem žena i djece ili klanjem po Jasenovcu i Gradiški Staroj.

Svejedno, ako je vjerovati učenju Crkve, neke od njih Isus čisti već desetljećima jer treba ove naučiti i držanju posta i predbračnoj čistoći, a uz to i suzdržavanju od klanja Srba i Židova. Zanimljivo mi je, naravno, pri svemu tome da Bog ima toliko strpljenja s krvožednim ustašama, a nije izdvojio ni minutu vremena za jednog Hitchensa. Kojemu bi bilo sasvim dovoljno da mu Bog dokaže svoje postojanje i on bi se, baš kao i ja te baš kao deseci milijuna ateista, istoga trena odrekao svog bezboštva. Nejedenje masnoga petkom prihvaćam odmah, a neke druge moralne nedostatke već bismo polagano riješili, nisam baš nepopravljiva bitanga. Iako, priznajem da mi se stvarno više dopada društvo Lennona, Hitchensa i Račana nego da vrtim krunice s papama i svecima.

Oprost je bolje rješenje od kazne, ali…

Znam da će mi kršćani odgovoriti kako je božanska milost beskonačna i da je Bog spreman oprostiti svaki grijeh. Osobno ću se složiti s temeljnom idejom kako je oprost bolje rješenje nego kazna, kako je pomirenje između neprijatelja vrjednije i uzvišenije od nečije pobjede ili poraza.

No ni pomirenja ni oprosta ne može biti ako nema istinskog i, dodao bih, javnog pokajanja te pokušaja restitucije, otplaćivanja duga. Da je bilo koji ustaša rekao da je klanje unebovapijući grijeh prema čovjeku, da su spremni nadoknaditi sve što se može nadoknaditi – onda bih još mogao shvatiti one koji bi tražili oprost i milost za njih. I nije to neko moje ateističko zanovijetanje, pismeni ste i pročitajte Novi zavjet pa nađite primjere i carinika Zakeja i onog razbojnika na križu i još mnoge druge. Pokajanje nije nešto što se radi na tajnoj ispovijedi pa da se onda rješava očenašima i zdravomarijama.

Sretan vam put na vječno druženje s Pavelićem i Budakom

Formalna ispovijed i primanje sakramenata jednostavno ne vrijedi ni pišljiva boba. Plaćene mise zadušnice – koje obavezno imaju prije svega malignu političku poruku – kod svakog čovjeka s imalo moralnog osjećaja izazivaju isključivo gađenje i prezir.

Svećenici koji propovijedaju da ustaše idu u raj zapravo zazivaju pakao na Zemlji.

A na kraju se cijela priča s religijskom utjehom završava totalnim fijaskom – vama kojima je teško u ovome životu Crkva obećava vječni mir i spokoj u raju, u odabranom društvu Mile Budaka i Ante Pavelića. Ja vam samo mogu poželjeti sretan put i mirno more.

index

Kada sam u kuharici „Glumačka kuhinja“ između 250 recepata poznatih hrvatskih glumica i glumaca, pronašao recept Mie Oremović (1918-2010), nije mi odmah svanulo radi li se o šali ili subverziji (ustvari, aversu i reversu istog novčića kojim se plaća nametnuta stvarnost.)  No, tada sam bio sklon pomisliti da se legendarna Mia, najpoznatija po ulozi tete Mine u filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970), narugala ideji glumačke kuharice, i prenemaganjima kolegica i kolega. Nešto kasnije bilo mi je jasnije jasnije da se radi o iskrenosti, neskrivanju, nefoliranju, jednostavnosti koja je u sebi imala buntovnički otklon od zadane i očekivane društvene uloge žene koja mora znati (s)kuhati i zahtjevna jela.

Luksuzno opremljena knjiga izašla 1997. godine u izdanju „D.A.FILM“, a nakladnik i urednica bili su brat i sestra Aćimović, Dejan i Tatjana. Proslov o glumačkom kuhanju (ili ponegdje o konzumiranju hrane?) napisao je Rene Bakalović. Dakle, knjiga obiluje receptima glumačkog svijeta koji, stekao sam dojam, ne glumi samo na pozornici kazališta i u filmovima, nego i u svojim kuhinjama. Osim Mie. Izdvojit ću tek  nekoliko naziva jela kako bi vidjeli o kakvim se počesto pretencioznim majstori(ja)ma radi: kineska oštrokisela juha (Relja Bašić); slatkokisela svinjetina na kineski (Helena Buljan); jastog s tijestom (Darko Ćurdo); lagana juha od golubova (Mato Ergović); pohana teleća glava (Danko Ljuština); školjke sa zelenom tjesteninom i šafranom (Mustafa Nadarević); rezanci s dimljenim lososom u umaku od gorgonzole (Matko Raguž); puževi na burgundski način (Darko Stazić); ljetni ručak u terakoti (Ksenija Marinković); punjene lignje u prošeku (Nina Violić).

Mia Oremović svoj je recept nazvala Recept. Za razliku od kolegica i kolega koji odmah prelaze na sastojke i pripremu,  ona uvodno ima potrebu napisati:

Drago mi je kad se katkada nađem s kolegama ili prijateljima u društvu, sjednemo u neki restoran na ručak, koji znade duže potrajati. Tada ima mnogo priča, sjećanja, smijemo se šalama i bivamo ugodni jedni drugima. Hvalimo kuhara, bio je sjajan, neki uzimaju njegove recepte, osobito to zanima naše dečke.

Ja recepte ne uzimam. Kuhati ne volim. Jako ne volim.Vjerojatno ima tome neki podtekst, ali nije to ni važno. Eh, ali, kako to već biva u obiteljima, udruženjima ili nečem sličnom, dogodi se da na vas dođe red kuhati ručak. Pa evo gotovo bez bola i tuge, jednog zgodnog ručka.

RECEPT

Dolazite kući, i prije nego što ste skinuli kaput, stavite kuhati krumpire. Trgovine su sada pune paketića smrznutih ribica ili nečeg sličnog. Kad se sjetite da su krumpirići kuhani, tresnite u tavicu ono iz paketića; krumpirova salata dobiva još i luk i neki zgodan sos iz bočice.

Gotovo za pet minuta.

Svi će vas hvaliti i pljeskati vam.

A vi,

zdravi

opušteni!

Talentirana i strastvena, posebna, svoja, nadmoćna u svojoj vlastitosti, Mia će vječno primati kolegice, kolege i prijatelje koji joj se neminovno pridružuju kao što se i ona mnogima pridružila nakon odlaska sa zemaljske scene. Pretpostavljam da tamo i tada ima mnogo priča, sjećanja, smiju se šalama i bivaju ugodni jedni drugima. A najviše se, vjerujem, raduju njezinom nenadmašnom RECEPTU kad ona u tavicu tresne “ono iz paketića”.

sbperiskop