Nije tu više ništa nepoznanica, HDZ-u se žuri kapitalizirati ono malo što je od sjaja Nacionalnog stožera ostalo prije nego i slijepci shvate da glavinjamo između želje da oživimo nikakvo nam gospodarstvo i straha da ćemo pri tom razboljeti mali milijun ljudi. Nije dakle pitanja hoće li izbori ili neće, ni kad će izbori kad je svejedno hoće li u lipnju ili srpnju, nije za anketu ni to za koga će te glasati, već se sve svelo na jedno – hoćete li uopće uložiti napor da se jutrom odjenete i dogegate do biračkog mjesta!? Ima li smisla, to je pitanje!

Ima li smisla ako ste recimo onaj čovjek iz Maruševca kraj Varaždina koji je usred korone i određene mu mjere samoizolacije odlučio sjesti u traktor i odvesti gnoj u polje. Procijenio je da je polje prazno, da u kabini od traktora može samo sam sa sobom virus dijeliti, da gnoj na koncu nema tko odvesti ako on neće. Pa su ga primijetili, pa ga ‘ulovili’ da vozi traktor umjesto da je doma, pa mu žurno naplatili 8.000 kuna kazne. Njegova vožnja gnoja na praznu ledinu epidemiolozima je bila jednako opasna kao kod onih što su iz samoizolacije izlazili pa se šetali gradskim ulicama. Jer on je bioterorist. Dva mjeseca poslije onaj koji je ostao lakši za 8.000 kuna gleda i sluša kako su pravila drugačije, kako se iz samoizolacije može na glasanje, kako je maska dovoljna da se priđe kutiji i odradi svoje. Ima li onda u traktorista bioterorista ikakva motiva da izađe na izbore, ili mu ih je prespavati u nekoj novoj samoizolaciji. I ako se ipak odvaži odglasati svoje, vidi li među svim tim mnoštvom stranaka i političara ijednu čunku koja bi sutra znala raditi razliku između gnoja i gnoja, ili bi i opet morao povjerenje dati nekom od onih koji su odavna dokazali da nit’ razlike vide, nit im je do razlikovanja stalo!?

Ne mora biti ni selo ni livada. Može biti grad i to glavni, i ono mali suhe i tvrde zemlje što fingira zelenilo po ulicama u centru da ne bi ispalo kako je sve podređeno asfaltu i parkingu od kojeg grad lijepu paru ubire. I da je normalno mirnodopsko vrijeme, ono u kojem nije ni korone ni potresa zbog kojeg Zagreb izgleda kao distopijski čemer čija vlast se ne može odlučiti bi li da im je grad gradilište ili odlagalište šute, taj otočić zemlje izgledao bi korisno tek da kućni ljubimac potrebu tu obavi. S obzirom da je i korone i potresa, gradske uprave i države što ne ili-ili neće grad obnoviti, taj otok presahli čini se još poraznijim po ljudsku psihu. Zato je istinsko veselje bilo kad je obnoć u Preradovićevoj ulici niknuo vrt, mali, njegovan, uređen, razigran, prkosan i drčan naspram sve te prašine, šute, dizalica, skela. Martina Živković i Boris Novković zovu se oni koji su na čemerna vremena udarili zelenilom, no njihova imena tu su najmanje važna. Važnije bi bilo čuti ima li ime onaj anoniman netko tko je komunalnom redarstvu prijavio »neovlaštenu sadnju cvijeća na javnoj zelenoj površini«. Izlazi li taj uredno na izbore, kojim se načelima vodi, što vidi ili ne vidi u zelenilu, koliko ga ikako pale paragrafi koji ne daju na ‘zelenu površinu’!? Da sve bude apsurdnije komunalno redarstvo grada na aparatima časa nije časilo. Traži se promptno očitovanje onih koji su vrtlarili, prijeti kaznom, naređuje povratak u prvobitno stanje. Još da je znati koje je to stanje prvobitno, seže li do suhe zemlje, ili ide još dalje od toga. Što li samo o pitanju gradskog zelenila misle svi ti HDZ-ovci, SDP-ovci, Škorina desnica, Karamarkova desnica, Mostovi odavno pregaženi i epidemiolozi dakako. Bit će da to nije tema, bit će da izborima paše kad se anonimno špija zbog zelenila. Bit će da je boja od izbora siva. Zelenilo, kultura zagrebačka kojoj se neće dat ni kune, sve to njima i nije tema.

Ma ne mora bit ni ledina ni gnoj ni traktor, ni centar ruševan ni suha zemlja ni zelenilo ni anonimna prijava, može jednostavno bit Vlada, premijer i običan izvještaj sa sjednice na kojoj premijer reče: »Prošli tjedan obilježili smo 75. obljetnicu kraja Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom. U srednjoj Europi kraj rata donio je poraz fašizma, ali nije donio demokraciju. Donio je novi totalitarizam. Takva sudbina je snašla i Hrvatsku koja je pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije. Svibanj 1945. je sinonim za strašne poratne zločine. Tada su deseci tisuća ljudi – razoružanih vojnika poraženih snaga ali i velik broj nedužnih civila koji su bježali od uspostave komunističkog režima – od Bleiburga preko Tezna i duž Križnog puta odnosno kolona smrti, pobijeni bez suda i zakapani bez groba. Sve se to događalo nakon službenog završetka rata. Taj zločin izazvao je nemir i strah kod velikog dijela hrvatskog naroda.«

Antifašizam je, pojednostavljeno rečeno, nama drek na šibici. Pa će zato javni servis, onaj kojeg uredno svi plaćamo, gotovo pa čitav jedan dan posvetiti 75. godišnjici Bleiburga i njegovu spomenu ne libeći se u ime višeg cilja i izravno prenositi spomen misu iz sarajevske katedrale makar Sarajevo vrije jer smo im svoje prijepore uvalili. Inače da je antifašizam drek na šibici suptilno nam je rečeno ni manje ni više nego na dan kada se rodio prvi hrvatski predsjednik koji je, eto, bio i general partizanski.

Poljoprivredniku iz Maruševca, vrtlarici i vrtlaru iz Zagreba, prosječnom pretplatniku RTV pristojbe iz Makarske ili Babine Grade, nitko, baš nitko ne bi mogao zamjeriti ništa da na dan izbora, kad god bili, jednostavno ostane doma. A onda se u sred svega pojavi ni manje ni više nago – lovac! Krešimir Sučević Međeral na presici Radničke fronte kazao je nekidan što on o Bleiburgu misli. Problem je, kako reče, da na Bleiburgu to nije tek puka komemoracija za nečije rođake, već se to, kako je istaknuo, pretvara ‘ustaški dernek’ kojemu je cilj revitalizirati ideologiju za koju smo se nadali da je pokopana prije 75 godina. Lovac iz kviza Potjera, čovjek briljantna uma i ogromnoga znanja, umjesto da šutke i dalje skuplja honorar, odlučio se za akciju. Kažu glasi(ne) da se zbog toga HRT-ovo vodstvo gadno uskomešalo, samo, kako ćeš kazniti honorarnog suradnika zbog stava, kad taj stav, štogod tko o njemu mislio, ne remeti činjenicu da je sjajan lovac!? Lovac je javno kazao što misli. U nas se svijet što je pametniji više toga kloni. A trebalo bi da je češće; zbog bioteroriste lociranog na njivi, zbog redarstva što naganja gradske vrtlare, zbog javnog servisa koji ne sumnja da premijer pravo zbori kad priča o antifašizmu i Bleiburgu.
Sabor se raspušta u ponedjeljak. Izbori samo što nisu. Ponuda je očajna kao i inače. Pitanje anketno nije za koga, nije ni protiv koga, već ima li smisla i dali nam se uopće. Možda bi ipak trebalo, možda je jednostavno došlo vrijeme da se lovina konačno pretvori u lovca.

novilist

Druga je sezona Novina, koja je protekla u nadmetanju lijevog i desnog predsjedničkog kandidata, završila tijesnom pobjedom aferama opterećenog i silno ambicioznog Ludviga Tomaševića (Dragan Despot). U novoj se sezoni predsjednik namjerio na rušenje premijera Zlatka Lozančića (Boris Svrtan), a u tome mu pomoći treba ravnateljica službe nacionalne sigurnosti Katarina Jerkov (Daria Lorenci Flatz), kojoj se fotelja također trese zbog nečasnih postupaka ubijena joj supruga (Krešimir Mikić). Kardum (Aleksandar Cvjetković) je pak uz pomoć premijera postao gradonačelnik koji vrlo bandićevski pogoduje svojim prijateljima, poznanicima i rođacima te održava kriminalne poslovne suradnje s crkvom, koju predstavlja nadbiskup Bilaver (Zdenko Botić) oko kojega se sve više steže obruč. Novine i njezini uposlenici nastoje se baviti ozbiljnim novinarstvom, boreći se da ne pokleknu pod pritiscima tajkunskih vlasnika medija koji su u dosluhu s političkim centrima moći, te nastoje podilaziti onima od kojih bi mogli imati različite vrste koristi.

Prva sezona imala je previše praznoga hoda, pa količina fabule i broj epizoda nisu bili najspretnije izbalansirani, što se vidjelo u razvučenoj posljednjoj trećini u kojoj se malošto događalo, a novinari su ponajmanje pisali. Dvojka je te nedostatke ispravila te je priču učinila konciznijom i kompaktnijom, što se očitovalo i u manjem broju epizoda. Počivala je na živahnom teatralnom nastupu Dragana Despota te dinamici predsjedničkoga nadmetanja dvoje podjednako nesimpatičnih i sumnjivim postupcima sklonih kandidata. Treća sezona, sudeći prema završnici, ne bi trebala biti i posljednja, jer ne zaokružuje sasvim priču ili je namjerno ostavlja otvorenom da bi naglasila ambivalentnost situacije te političkih igara čiji akteri mijenjaju strane ovisno o unosnijim ponudama te osobnoj koristi.

Redatelj Dalibor Matanić i scenarist Ivica Đikić kroz prizmu dnevnih novina te medijskih sloboda nastoje propitati post-tranzicijsku svakodnevicu u društvima poput hrvatskoga. U zajednici u kojoj je politički utjecaj na medije prevelik, u pitanje se dovode i ostali oblici sloboda. Politiku pritom čine mreže interesnih skupina te bjesomučne borbe za stjecanjem vlasti, a pritom i različitih vrsta, napose financijskih i statusnih koristi. Treća sezona je po eksplicitnim aluzijama na hrvatsko društvo i politiku u dosluhu s prethodnima. Oblikuje poprilično mračnu i pesimističnu panoramu naše svakodnevice, u kojoj je korupcija metastazirala u sve pore i slojeve društva – od najviših do najnižih, uključujući i pravosuđe, unatoč činjenici da riječke vedute sada bivaju osunčane, odnosno lišene poslovične naoblake i kiše. Pritom se realizam iz prijašnjih sezona sve više žrtvuje u ime hiperbole, groteske i karikature. Za razliku od prethodnih sezona, ovoj nedostaje suptilnosti i iznijansiranosti.

Nakon odgledavanja sadašnjih deset nastavaka, dobrim bi se potezom činila odluka da se serija privede kraju te da joj ovo bude posljednja sezona. Cjelini ponestaje daha, što se očituje u oscilacijama u priči te tempu njezina razvoja. Pojedine epizode odveć su trome, te imaju isuviše praznog fabularnog hoda, pa djeluju kao fileri. Niti svi podzapleti nisu ponajbolje integrirani u cjelinu priče, primjerice onaj s kandidatom za predsjednika Vrhovnoga suda koji ucjenjuje kolegicu te je instruira da njegova protukandidata optuži za seksualno zlostavljanje. Peripetije oko azila pasa te likovi aktivista za zaštitu životinja uvedeni su kako bi osvježili zaplet treće sezone, no djeluju nakalemljeno i nedovoljno razrađeno, posebice lik Miše, a aktivizam kao paravan za osobnu osvetu djeluje odveć trivijalno.

Društvena kritika i nastojanje za društveno-analitičkim seciranjem naše suvremenosti i svakodnevice katkad se pretvara u nepotrebnu karikaturu. Odličan primjer je scena u kojoj premijer Lozančić poziva vrh stranke na hitan sastanak nakon što u javnost izbija afera s njegovom kupovinom skupocjenih ukradenih satova. Sastanak se odvija u prevelikoj i odveć praznoj prostoriji koja svjedoči o ishitrenoj odluci scenografa te se produkcijski nije pokazala najspretnijom, jer više može upućivati na nedostatak budžeta. Pritom Boris Svrtan odveć karikaturalno dočarava premijera koji ne da suradnicima da dođu do riječi, odgovara u njihovo ime te izvodi zaključke.

Umjesto dojma autoriteta, lik premijera ostavlja dojam neintencionalne parodije i manjka samopouzdanja. Lik predsjednika Tomaševića također se sve više pretvara u jednodimenzionalnu i položajem opsjednutu karikaturu. Kardumove orgije, kokainske i izvanbračne seanse njegove supruge Vanje kroz sezone postale su repetitivne, kao i općenito fetišistički odnos prema kokainu, koji serija neobjašnjivo gaji. Pojedini likovi gube se iz fokusa kako se sezona primiče finalu, primjerice Vera Papo (Helena Minić Matanić) ili dogradonačelnica Alenka (Olga Pakalović).

Novine 3 u cjelini nisu loša sezona, no evidentno je opadanje u kreativnosti te joj je bio potreban svjež scenaristički zahvat.

filmovi

Đovani Varga dobio je ime po nadimku svog oca od kojeg je naslijedio i “gen za umjetnost”, a tome svemu dodao je vlastiti šarm i božanstveni glas od kojeg drhte koljena djevojkama koje vjeruju u ljubav. Talentirani romantik rođen je na Valentinovo u ratnom Travniku 1992. Rođen je dječak, a ako mene pitate, rođen je netko tko će postati zvijezda. Skroman i prizemljen priča mi Đovani svoju priču kako je, izbjegavši iz Travnika, završio u dalekoj Nizozemskoj, gdje i danas živi i studira.

„Kada sam imao 3 mjeseca, izbjegli smo iz Travnika prema Holandiji zbog rata, živjeli smo dvije godine u malom selu u Holandiji sve dok se nismo na kraju preselili u Rotterdam. Tamo sam i danas, živim i studiram. Studiram Master Strategy Economics na Erasmus univerzitetu u Rotterdamu. Iduće godine u  šestommjesecu trebalo bi da diplomiram. Postoji šansa da se tada vratim na Balkan i izgradim glazbenu karijeru. Uvijek ću imati diplomu u džepu, ako karijera ne uspije. Smjer koji studiram zaista volim i u nekom idealnom svijetu bi pokušao svoju struku spojiti s glazbom.

Moje omiljeno pitanje, uvijek je ono: kako je sve počelo?

U početku mi je samo otac bio podrška, a i dandanas je najveća podrška. Kada sam imao 13 godina imao sam učitelja engleskog koji nam je zadao pjesmu The Roling Stones, Paint it black. Pjesmu sam pjevao pred ocem, starijom sestrom i njezinom drugaricom. One su umirale od smijeha, dok je otac vidio u meni „ono nešto“. Otac mi je nakon toga poklonio gitaru na kojoj i dandanas sviram. Ubrzo sam s novom gitarom krenuo na satove sviranja, a mom učitelju svidjela se ideja da učim i pjevati. Zajedno smo tada učitelj i ja pisali pjesme na engleskom. Ponovo sam svirao pred sestrom i majkom, no one su mi rekle da mi to može biti hobi. Nisam želio odustati. Tada mi se sviđala jedna djevojka kojoj sam pisao i svirao pjesme, ali ona nije htjela biti sa mnom.

Kroz smijeh sve ovo mi priča Đovani, te nastavlja prepričavati kako mu je sada čitava porodica velika podrška i kako obavezno zasvira na svakom porodičnom okupljanju u kojem svi uživaju.

Ispričaj nam nešto autentično o sebi.

Moja porodica I bliski prijatelji zovu me Filozof. Volim da filozofiram I volim da sanjam; nekad bi se moglo reći  da više živim u budućnosti,  nego u sadašnjosti. Kada se negdje sjedim, uvijek razmišljam kako bi se neki proces mogao poboljšati npr. u firmi u kojoj radim na financijskom odjelu sam uspio da napravim  I prodam program  koji je ubrzao neke procese u firmi  od godine dana na mjesec dana. Osim toga isto, često razmišljam o ljudima te zašto funkcioniramo ovako kako funkcioniramo, tako da ćeš me često vidjeti u mislima. Istaknuo bih I nešto čudno za nekoga tko se bavi muzikom, a to je da imam periode kada uopće ne slušam muziku. To zna trajati tjedan do dva. Često su to periodi kada se moram fokusirati  ili na posao ili na fakultet ili periodi u kojima imam problema, pa trebam sabrati svoje misli. Osim toga sam za muškarca dosta emotivan čovjek. Kao dijete sam čak plakao  kada sam gledao “ The Lion King” na scenu kada je Simbi umro otac. Bogami nikako sada da gledam ovaj novi “The Lion King” jer ne znam da li tu smrt mogu podnijeti u full HD.”

Dotakli smo se i moje omiljene teme, teme ljubavi. Pitam ga o tome koliko mu je pjevanje pomoglo u udvaranju djevojkama, a koliko obožavateljice odmogle u ljubavnim vezama…

Jako sam romantičan i vjerujem u ljubav, ali ne u ljubav koja se vidi u filmovima. Vjerujem u ljubav gdje se dvije osobe bore jedna za drugu, u ljubav gdje dvije osobe mogu otvoreno komunicirati I pričati o svemu, te da su spremne dati sve od sebe za svoj odnos. Mislio sam da sam našao tu ljubav, bio sam uvjeren  da je to tako, ali to nije bilo to.

Rekla si mi da najviše pjevam ljubavne pjesme. Rekao bih to ovako: pjevam pjesmu koja nosi emociju. Kada pjevam neku emotivnu pjesmu sa teškim riječima  potpuno se uživim I gubim se u toj emociji.Uvijek pomislim, ako sam bar jednu osobu pogodio sa pjesmom, dobro sam učinio. Definitivno mi je pjevanje pomoglo prilikom udvaranja djevojkama, ne bih rekao da to uvijek radim niti da to uvijek pomaže. Kako živim u Holandiji udvaranje s našim djevojkama uglavnom ide online, preko Instagrama, pa kada bi mi se baš svidjela djevojka znam joj pjevati nešto prije spavanja za laku noć. Uživo na spoju moram priznati da je to uvijek pomoglo kada zavodim djevojku, mada mi je jako bitno da se mogu zezati s njom, bitna mi je osoba iza šminke I iza izgleda, kada imam osjećaj da netko želi biti sa mnom samo zbog mog pjevanja, ne trudim se bolje upoznati, brzo odustanem od toga. Trenutno sam slobodan, imao sam četiri ozbiljne veze i mogu reći da sam u vezama imao problema zbog komentara I obožavateljica. Jedna mi je bila podrška iako joj je iskreno smetalo, a druga mi je stalno pravila dramu oko moga pjevanja. Ta veza trajala je godinu i pol dana i u tom periodu sam zapravo izgubio volju za pjevanjem. Poslije toga sam radio na sebi i u potpunosti mi se vratila volja za muzikom. Mogu reći da mi je podrška tada mnogo falila i da iskreno boli kada djevojka ne dijeli tvoj san. Dok sam nio u vezi uvijek sam svima htio pokazati da imam djevojku, stavljao sam naše zajedničke slike na društvene mrežama. Uvijek sam činio sve da poštujem svoje partnerice.”

Vidjela sam da na svom instagram profilu pjevaš za određene ljude i posebne prigode. Pomalo mi je ta ideja svatovska. Može li se kod tebe naručiti pjesma i kako se rodila ta ideja?

Iskreno, ne znam ni ja više kako je to počelo s tim glazbenim zahtjevima. Netko me zamolio da otpjevam neku pjesmu, a onda su me svi počeli to tražiti kada su vidjeli da to radim. Par puta sam imao slučaj da su ljudi posvetili pjesmu nekome tko je umro, i te pjesme su mi bile najveća čast otpjevati, čak su iz toga nastala i prijateljstva. Četiri pjesme sam posvetio ljudima kojih više nemam a to su: “Anđeo Čuvar”, “Amanet”, “Majko“ i “Heroj ulice”.  Jednom sam otpjevao pjesmu nečijoj majci koja se borila s rakom, njezina kćerka me zamolila da joj otpjevam pjesmu “Sve ti dugujem“. Nažalost, ona je izgubila borbu sa rakom. To su trenuci koji su me najviše pogodili dok sam pjevao. Trenutno imam još nekoliko želja da otpjevam, ali više ne primam nove zahtjeve, jer je bilo perioda u kojima ne pjevam više pjesme  koje se meni sviđaju I nekako nisam više toliko uživao u muzici. Za jako poseban slučaj poput smrti ili braka napravio bih izuzetak.

Tvoji uzori s glazbene scene i s kim bi želio snimiti duet?

Moji uzori s javne scene su Dino Merlin, Željko Joksimović, Toše, Bane Opačić, Marija Šerifović i Adil. U posljednje vrijeme sam  čak počeo slušati  i ex yu rock muziku.  Za duet mi je najveća želja da ga sviram sa svojim ocem, a najveći san da to bude sa Merlinom ili Joksimovićem. Bane Opačića iznimno poštujem i cijenim zbog njegovih tekstova. On je velika inspiracija. Kao tinejdžer sam dosta pisao na engleskom i od pjevača to bi bio John Mayer, moj veliki idol. Prošle godine sam uspio otići na njegov koncert i ostao sam bez riječi. Najbolji live nastup koji sam ikad u životu doživio.

Kada smo kod live nastupa kako je prošao tvoj prvi live nastup?

Svake godine na kraju godine moj profesor gitare pravio je predstave za završetak godine. To je bilo kada sam imao 16 godina; pjevao sam pjesmu koju je napisao moj otac, zvala se “Majana”.  I krenuo sam pjevati u strahu da ću zaboraviti tekst, i upravo taj strah me naveo da pogriješim i… fulao sam. Bilo me sram, izvinjavao sam se publici, ali nisam odustao i od drugog pokušaja odlično sam otpjevao. Ubio sam pjesmu!

Tvoji planovi za budućnost?

Moji planovi za budućnost još su nesigurni. Snimio sam kod Almira Ajanovića u “Tempo Production” četiri pjesme, a čekam još dvije. Htio bih ove godine da snimam spot za svoju prvu pjesmu koja se zove “ Odlazim” i da je izdam. Spot bih snimio sa svojom mlađomm sestrom koja je završila filmsku akademiju u Sarajevu. Nedavno sam otvorio svoj Youtube kanal  gdje imam u planu snimati neobične spotove, možda i parodije, a ne samo sebe s gitarom.

Pjesme koje Đovani spominje, ja sam čula, zato na početku nisam bila skromna u najavi. Mene je teško oduševiti ali Đovani je to uspio. Iz našeg razgovora mogli ste izvuči koješta, no najvažnije je to da ne odustajete u životu i snovima. Na instagram profilu “giovagra” možete pratiti rad ovog talentiranog dvadesetosmogodišnjaka.

Stanley Kramer, ‘Suđenje u Nürnbergu’ (1961): Film je ipak podlegao imperativu ‘dobrog Nijemca’

Treći program Hrvatske televizije, tamo gdje u njega nije prodro zloćudni utjecaj naših talibana, ultimativno je javno dobro. To je najkvalitetniji program kojeg se uopće može vidjeti u hrvatskom eteru, pa i šire, a lavovski dio zasluga za to treba pripisati Deanu Šoši

Dnevnik, N1, 5. svibnja, 20:20

U jednoj jedinoj rečenici razgovora s Ninom Kljenak mlađahni Vuk Vuković (rođen 1988. godine, doktorirao na Oxfordu) razriješio je štetan frontalni sukob između javnog i civilnog sektora. ‘Treba rezati koruptivni dio javnog sektora, a ne uzimati onima koji stvaraju javno dobro’, rekao je Vuković. I to je to. Najistaknutiji čelnici javnosektorskih sindikata uvijek, međutim, prodaju priču u kojoj ta važna razlika ne postoji, recitirajući staru pjesmu: ‘A kome bi vi uzimali, medicinskim sestrama, vatrogascima, policajcima?’ Baš nitko to ne traži: uzimati treba žetončićima, vidoševićima, bandićima, burilovićima i sličnima, ima ih na tone. Mnogo ih je i među liberalima. ‘Javni sektor nije samo onaj uski dio na državnom proračunu. Javni sektor su i javne firme i ‘paraprivatni’ sektor – firme koje žive isključivo od poslovanja s državom. Dvije trećine gospodarstva ovise o proračunu, tek jedna trećina je pravi privatni sektor’, rekao je Vuković.

Neki sindikati javnih službi žalosna su travestija pravih sindikata. Oni su Superhik koji se lažno predstavlja kao Robin Hood. Ne želeći odijeliti žito od kukolja, uistinu štite vladajuću elitu, odnosno državnu birokraciju koja je vlasnik dvije trećine Hrvatske. Milovan Đilas tu je skupinu ljudi nazvao ‘nova klasa’; mi bismo rekli da su oni ne samo klasa ‘po sebi’ (an sich), već i klasa ‘za sebe’ (für sich), dakle, da imaju jasnu svijest o pripadnosti privilegiranoj skupini kao i jasnu svijest da te privilegije štite svim sredstvima. Rade u Fini, ovršuju, špekuliraju s dionicama, grade poslovne zgrade, putuju u biznis klasi, hvale se da su jedini pravi tajkuni u Hrvatskoj – tako već 30 godina – a onda pred TV kamerama recitiraju dosadne jeremijade o položaju radničke klase u Hrvatskoj. Sjajno, samo da još kažu – kakve oni veze imaju s njom?

Misterij Picassa, HRT, 6. svibnja, 20:05

Treći program Hrvatske televizije, tamo gdje u njega nije prodro zloćudni utjecaj naših talibana, jest ultimativno javno dobro, što nije osobito teško uočiti u zemlji u kojoj dominira javno zlo. To je najkvalitetniji program kojeg se uopće može vidjeti u hrvatskom eteru, pa i šire, a lavovski dio zasluga za to treba pripisati Deanu Šoši, eruditu i filmofilu koji vjerojatno nikad neće steći reputaciju Đele Hadžiselimovića, a trebao bi. Elem, Šoša je narečenoga nadnevka na program stavio odličan film Misterij Picassa (Henri-Georges Clouzot) u kojemu vidimo slavnog Španjolca u radu na slikama. Riječ je o čistoj igri. Picasso najprije črčka skicu, pa na nju nabacuje boju, zabavlja se, eksperimentira, potom prvu verziju slike bojom mijenja do neprepoznatljivosti, onda tako nastalu kompoziciju uzima kao polazište za nešto novo… I tu, u tom filmu vidimo zapravo gdje je Picassova veličina. Kao slikar, on nije ni do gležnja Rafaelu, on nije tako značajan zato što je majstor tehnike, već zato što je fantom slobode. Slikati kao dijete, to se nitko u povijesti nije usudio, a on, najveći homo ludens suvremenog slikarstva, jest, i s tim je postao besmrtan. Nakon Picassa daljnji iskorak nije moguć, mogući su samo povratci u prethodna stilska razdoblja. To je kraj povijesti.

Spomenimo, ovdje, pravde i istine radi – velike riječi! – i marljive radnike, galiote u katakombama Prisavlja, koji za bijedne plaćice (‘Položaj radničke klase u Engleskoj’, Engels) održavaju taj veliki brod na životu, dok se njegovi kapetani na palubi goste kavijarom i šampanjcem, znajući da u močvari kojom plove nema čovjeka koji bi ih s palube bacio u dubine zaborava, kako zaslužuju.

RTL Danas, 7. svibnja, 19:00

Ekskluzivno u Visoku je ušla Leona Šiljeg, kaže voditeljica Danasa Jelena Pajić, a pred našim očima puca strašan prizor: Visoka je pukla, više od nesuđene joj stanarke! Državna rezidencija u kojoj su stolovali predsjednici predsjedništva SR Hrvatske – Jakov Blažević, Ema Derossi–Bjelajac i Franjo Tuđman (koji ju je napustio samo zato što Pantovčak ima sklonište za zračne napade, a Visoka nema) vjerojatno na dulje vrijeme neće ugostiti nijednog predsjednika, aktualnog ili bivšeg, jer ju je potres doista demolirao. Ured u kojemu je Kolinda trebala ‘raditi’ ima više od sto kvadrata, ali sad je neupotrebljiv. Predsjednički apartman je uređen eklektički: u kupaoni su neke stare pločice iz socijalizma, dok je namještaj skrpljen od kombinacije bidermajera i Luja XV; to je tipičan odraz ukusa naših nouveau riche koji stilski namještaj nisu nasljeđivali, već su ga otimali ili kupovali. Povijest plače zbog propuštenog zadovoljstva. Kakvi su se prizori tu mogli odvijati, kakve scene odigravati da je naša slavna državnica uselila u Visoku! U toj je zgradi, ako se dobro sjećamo, Tito primio ruskog ambasadora koji mu je donio Staljinovo optužujuće pismo 1948; Titov pas prepoznao je opasnost i zalajao na ambasadora; tu je Kolinda 1992. radila sa Sanaderom, tu je stolovao dr. Mate Granić… No umjesto Kolinde, idućih godina tu će se šetati zidari, statičari, armirači, restauratori – ukratko, koristan, radni narod.

Novi dan, N1, 8. svibnja, 9:00

Rada Borić, žena koja je prva napravila hrvatsko-finski rječnik, pokazala je u kratkom razgovoru više pameti, lucidnosti, inteligencije i znanja nego Miki Bandić u dvadeset godina vladanja Zagrebom. Borić je komentirala Plenkovićev paunski ispad dan ranije, kad se došetao do skupštinara na otvorenom, pa im se pohvalio kako je on jučer predsjedao cijelom Europom dok se oni tu vucaraju po pločniku, kao neki parlamentarni homelessi. ‘On ne pozna zakon; pitao nas je jesmo li prijavili javni skup, a nas je bilo 19, prijaviti treba skupove više od 20 ljudi, ali ja sam mu rekla da smo se mogli okupiti i u obližnjoj Crkvi svetog Marka, u crkvama se mogu okupljati ljudi’, rekla je Borić aludirajući na predizborni manevar Stožera koji je crkve proglasio sigurnima, premda ni papa još ne radi mise s vjernicima. Osvrnula se i na Bandićev primitivni ispad pozivanja gradske čistoće da, kako je rekao, ‘deratizira’ trg nakon njihovih okupljanja. (Rat je štakor, deratizacija je uništavanje glodavaca. Izjava dobro oslikava gradonačelnikovu paniku, a još bolje njegovu kulturnu razinu).

Gdje je ta mehanizacija bila kad je trebalo skupljati šutu i otpad nakon potresa, upitala se Borić. Otpad je, dakako, skupljala vojska, ali ne Bandićeva (u Gradu i Holdingu radi 24.000 ljudi i imaju masu mehanizacije) nego prava, koju vodi bivši pitomac ju es armi vor koliđa, a sad evo i bivši ministar. Na Plenkovićevu gornjogradsku paunijadu lucidno se osvrnuo i Tomislav Klauški. Razmeći se ti, premijeru, pred Bandićem ako si frajer, rekao je Klauški i pogodio bit stvari.

N1 live, 9. svibnja, 12:25

Riječi koje slijede trebao je izgovoriti zagrebački nadbiskup. Izgovorio ih je, međutim, Zoran Milanović i one će ući u povijest. Predsjednikova izjava je kopernikanski obrat u odnosu na zloćudno tumačenje povijesti i Novoga zavjeta koje je u nas postalo uobičajenim. ‘Ubojstva jesu činjenica,’ rekao je Milanović, ‘ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putom, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedni ni drugi. Stradavali su zbog huljskog odnosa svojih lidera. Križni put je gruba zlouporaba Isusovog križnog puta i žrtve, a tu se radilo o ratu, odbijanju da se predaš i zločinima…’

Možemo li zamisliti Isusa kako se penje na Golgotu, a u njegovom su društvu Pavelić, Nedić, Luburić, Filipović-Majstorović, Momčilo Đujić? Možemo, svašta možemo zamisliti: neke crkve u Rusiji na ikonama prikazuju lik Staljina, dok je na zidu crkvice u Gorici, u Sovićima, prikazan Rafael Boban u ustaškoj uniformi. To, dakle, možemo ne samo zamisliti, nego i vidjeti, ali teško možemo zamisliti da bi se Isusu takvi prikazi dopali, kao što ne možemo zamisliti ni da bi vrhovi ovdašnjih crkava osudili blasfemične sakralizacije koljača.

‘I u obitelji sam’, nastavio je Milanović, ‘imao slučaj gdje je moj djed završio tako da su mu nabacili uniformu tri mjeseca prije kraja rata i morao je u zatvor. Bio je u Staroj Gradišci, nakon toga je izašao van, no to nije križni put. Zato neću sudjelovati u komemoraciji koju organizira Počasni bleiburški vod. To sa časti veze nema, na čelu tog voda je čovjek koji je u njemačkoj robijao za ubojstvo, i to ubojstvo prvog stupnja od 1984. do 1991. i onda je pušten u Hrvatsku. Kao i onaj čovjek u Okučanima ispred premijera, vukao se po hrvatskim sudovima zbog ubojstva u Domovinskom ratu nekoliko civila iz podruma. I greškom Državnog odvjetništva izvukao se iako je već bio osuđen’. Milanović je govorio i o Šoškočaninu, i jednako je dobro rekao: i tu ploču treba maknuti zbog suživota dvaju naroda, a njegove riječi – jedino ispravno tumačenje novozavjetne poruke – treba stalno citirati: ‘Nek se širi vira Isusova.’

portalnovosti

Napomena uredništva:

Model je ponuđen Stranci s imenom i prezimenom kao dio njezinog programskog paketa.

Model IE već postoji u RH u jednom posebnom obliku – u industrijskim zonama, tehnološkim parkovima i inovacijskim inkubatorim. U tim oblicima lokalna zajednica je investirala u zemljištima/parcelama, infrastrukturi, a ponegdje i objektima određena sredstva kao pripremu za brz i jednostvan ulazak potencijalnh investitora.  

Autor je stalni posjetitelj portala SBPeriskop.

__________________________________________________________

Opisani model može se smatrati izvjesnim hibridom planske ekonomije i ekonomije slobodnog tržišta, a u suštini predstavlja usmjereno investiranje (S. Šterc). Model se također može smatrati i postupkom državne intervencije. Podsjetimo se da su SAD, koje su najveći zagovornici slobodnog tržišta, više puta provodile postupak državne intervencije. Model se sastoji u slijedećem:

Gospodarska ekspertna skupina (GES) koju odabire Vlada, radi na utvrđivanju komparativnih prednosti za moguće gospodarske aktivnosti pojedinih mikro regija.

Paralelno sa naprijed navedenim aktivnostima definiraju se gospodarske djelatnosti koje su u trendu i koje su u nastajanju, a koje imaju perspektivu uzlaznog trenda.

Nakon utvrđivanja kompatibilnosti, odnosno sukladnosti pojedine specifične gospodarske djelatnosti s određenom mikro regijom treba pristupiti izradi studije izvodivosti, ekonomske isplativosti i ekološke prihvatljivosti.

Ukoliko naprijed navedene studije pokažu opravdanost moguće investicije u određenoj mikro regiji, tada bi trebalo raspisati nagradni natječaj za idejno rješenje takve investicije. Treba planirati moguće investicije pretežito na zemljištima ili nekretninama koje su u nespornom vlasništvu RH.

Nakon toga, kada se definira mogući projekt, treba ga ponuditi na svjetskim burzama za prikupljanje dioničarskih uloga. Ukoliko se prikupi dovoljno dioničarskih udjela, tada treba osnovati dioničarsko društvo u kojem će RH imati samo udjel u naprijed spomenutim pripremnim projektnim troškovima i zemljištu, tj. nekretninama te nakon pokretanja cijele investicije svoj dioničarski udjel prodati-prepustiti ostalim dioničarima. Nadalje, takvo dioničarsko društvo funkcionira po principu klasičnog dioničarskog društva na slobodnom tržištu.

Prilikom izrade studija treba poštivati najviše standarde ekološke održivosti, visoko učinkovitih i samodostatnih energetskih građevina (poput standarda pasivne kuće) i najnaprednija tehnološka rješenja. U mogućim projektima treba predvidjeti i modele koncesionarstva.

Gospodarsko-ekspertnu skupinu (GES) treba ustrojiti bez ideoloških i političkih predznaka, od priznatih gospodarstvenika i ekonomskih stručnjaka.

OBRAZLOŽENJE

Bez obzira na pozitivne statističke pokazatelje o porastu izvoza, porastu BDP-a, smanjenju javnog duga, Republika Hrvatska nema kvalitetnih i dovoljno zastupljenih investicija, kako domaćih tako i inozemnih investitora. Neki od razloga zašto nema više investicija su ti što potencijalni investitori ne žele, nemaju vremena da ulaze u nepredvidive i beskonačne pripreme dokumentacije i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. Navedenim modelom se omogućava potencijalnim investitorima-ulagačima da relativno brzo uđu u postupak investiranja. Prilikom pregovora s potencijalnim investitorima, treba pokazati maksimalnu fleksibilnost koja će mu omogućiti brzo i kvalitetno investiranje.

Predloženi postupci imaju određenu cijenu, a koja sigurno neće biti veća od pripremnih troškova za projekat HE OMBLA.

Realizacija modela moguća je od strane vlade s vizijom, hrabre vlade i vlade koja želi napraviti reformski iskorak u gospodarstvu.

NEKOLIKO  PRIMJERA

1. Projekt “Second residence home” – koji je promovirao dr. Nikica Gabrić, a sukreator je i gosp. Edvin Jurin. Riječ je o tome da stanovnici Skandinavije investiraju i imaju u svome vlasništvu stotine tisuća stambenih jedinica u mediteranskom krugu u kojima provode dobar dio godine. Kod nas je za takav projekat primjeren cjelokupni jadranski pojas sa mogućim područjima izgradivosti u zonama kontinentalnih toplica.

2. Izgradnja objekata FORMULE 1 u zoni Grobnika. Investicija koja se isplaćuje u relativno kratkom roku, a visoko je konjukturna.

3. Organiziran uzgoj ovaca u području Krbavskog polja i Gacke doline, s pratećom prerađivačkom industrijom, a za potrebe islamskog stanovništva kojima je to posebno zanimljiva namirnica (u Republici Njemačkoj živi cca 2 mil. stanovnika turskog porijekla, a većinu ovčjeg mesa uvoze iz Australije).

4. Projekt izgradnje komercijalnog multifunkcionalnog sportskog centra u području Like, moguće i u široj zoni Bjelolasica, a za sve moguće sportove i za pripreme inozemnih i domaćih sportaša (sportski grad).

Hrvatska ne razvija poljoprivredu, već održava postojeće stanje. U Njemačkoj i Austriji živi danas više od 15 milijuna korisnika halal i košer hrane, a ovčetinu, janjetinu i govedinu ili teletinu uvoze iz Australije, s Novog Zelanda ili iz Rumunjske. A mi, gdje smo tu mi? Hrvatske planine ljeti su puste, dok Austrija u Alpama ljeti ima veće prihode nego mi na Jadranu. O Velebitu, Kapeli, Plješevici, Kamensku, Biokovu, ne razmišlja se kao o kapacitetima koji bi Hrvatsku pretvorili u cjelosezonsku destinaciju ili se razmišlja skromno i “odozdo”. Od izvora Une do Bihaća, sa bosanske je strane nacionalni park, dobro iskorišten, a s naše strane – šikara, iako je riječ o prostoru jedinstvene ljepote. Rasterećenje Plitvica prema prirodnim retencijama ekološki je, ekonomski i turistički imperativ. Hrvatska je početkom prošlog stoljeća bila jedan od prvaka u izvozu ljekovitog bilja (skupocjeno smilje, gospina trava, itd), a sad smo na začelju. Uzgoj stabala kratke ophodnje, topole, paulovnije i sl, zadržao bi dosta ljudi u ruralnim područjima koja se ispražnjuju nevjerojatnom brzinom, kao i plantažni uzgoj borovnice, šljive, maline, kupine, lješnjaka i sličnih kultura. Hrvatska vlada trebala bi, za svako od ovih područja, osmisliti operativne razvojne planove po ministarstvima.

U samo četiri mjeseca, koronavirusna kriza preobrazila je lice poznatoga svijeta. Istovremeno, nije dovela do bitnih pomaka u strateškim trendovima međunarodnih odnosa. S jedne strane, nakon globaliziranog, interkonektiranog svijeta u permanentnom pokretu i vezi; odjednom smo ugledali svijet u zastoju: imobilan, premrežen granicama i barijerama međuljudskoj  i međunarodnoj povezanosti. S druge strane, ta preobrazba nije inspirirala promjene u međunarodnim odnosima. Oksidentalni centri moći nisu priznali fijasko globalizacijskog modela koji je Zapad učinio «hipersenzibilnim», te nakon financijske i sigurnosne (terorizam i migrantska kriza) omogućio sanitarnu krizu. Kako u borbi za opstanak na vlasti i dominaciju nema predaha, niti kritičkog odmaka, rat protiv COVIDa-19 samo je akcentuirao «predratne» trendove u međunarodnim odnosima: krizu multilateralizma i kompeticiju između SAD-a i Kine.

Razvijeni svijet iz koronavirusne krize izlazi duboko povrijeđene taštine. U trenutku u kojem bi oksidentalni Superman, zamišljen kao bionička verzija Nietzche-ovog nadčovjeka,  čovječanstvo trebao prevesti iz humanističke u transhumanističku eru – onu u kojoj bi se čovjek ostvario prevladavanjem svojih bioloških granica – on je pokleknuo pred nepoznatim nano-virusom. I ne samo to. Otkako je znanstvenicima prepustio kormilo upravljanja sanitarnom krizom, postavilo se pitanje dometa znanosti. Superman je povjerovao da je znanstvena polemika prikladni supstitut za decidiranu političku akciju. Da je moguće nemoguće: koincidirati znanstveno dugo vrijeme i politički trenutak. Stoga je javnost (poglavito u Francuskoj) dobila krivi dojam da znanost nije učinkovita; te da su se iz tog razloga zapadni političari «izgubili u prijevodu» (lost in translation). Zbog nepotrebnog eksponiranja znanstvenih timova, koji, po prirodi stvari, ne daju konačne odgovore i nisu zaduženi za donošenje instant političkih odluka, pojavila se sumnja. Koliko je u stvari moćan oksidentalni čovjek kada znanost, na kojoj se temelji njegova moć i dominacija, nije u stanju dati jasan i konačan odgovor čak niti na naizgled banalna pitanja, poput: zašto koronovirusni uragan zasad zaobilazi samo afrički kontinent? Je li u pitanju klima, manja mobilnost i povezanost stanovništva s bliskim i dalekim susjedstvom, naviklost na suprostavljanje epidemijama, genetika ili prevladavajuće mlada kontinentalna populacija?

Ako danas oksidentalni čovjek gomila pitanja na koja ne daje odgovore, to nije zbog znanstvene tromosti nego zbog jednoumlja. Onog koje nameće, planetarno plebiscitiran, suvremeni ultra-liberalni financijski kapitalizam; i prijeći formiranje koherentne političke alternative. Jednoumlje Zapad čini slijepim pored zdravih očiju. U tom kontekstu, nezgodni nano-virus djeluje kao da je generiran (in vivo ili in vitro) samo da bi, u direktu – pred kompletnom svjetskom javnošću, proturiječio neoliberalnoj doksi. Oksident, kao nositelj te ideologije, vjerovao je da ga bogatstvo štiti od svih boleština. Dakle, da se takva vrsta pandemije može dogoditi Africi i Aziji, ali ne i Europi i SAD-u. Ta ga je zabluda skupo koštala. Učinila je da niti jedna zapadna demokracija nije pravodobno reagirala na ugrozu. Da posljedično dođe do prenapregnosti sustava zdravstvene skrbi o kojem Afrikanci samo mogu sanjati. Da se mrtvi broje u stotinama tisuća. Stoga se danas, ispod prijetvorne zabrinutosti europskih bivših kolonijalnih sila za sudbinu Afrikanca – ukoliko se COVID-19 i tamo udomaći, u stvari skriva stid što su se nerazvijeni našli u prilici narugati im se. Nekako kao da je i nano-virus, nakon što je vidio da se iz Afrike više ništa ne može odnijeti, niti se tamo ima što jesti, odlučio migrirati u bogatu Europu i SAD.

Kriza «oksidentalizma»

Jasno je kako je, već prilikom izbijanja zdravstvene krize u Kini, «software» Zapada bio oštećen. Kada su Kinezi krenuli priječiti milijune ljudi da se kreću, prva reakcija Zapada bila je  ideološka: postoji sanitarna opasnost, ali Kina reagira na taj način jer je u njoj na djelu komunistička diktatura. Zapadne demokracije, uvjerene u svoju superiornost, uistinu su vjerovale kako ih «kineska zaraza» i karantena ne mogu doseći. Da su slike prepunih mrtvačnica svugdje moguće, osim kod njih. Naime, prema geopolitičaru Pascalu Bonifaceu, s globalnog i strateškog gledišta, postoji «oksidentalizam» – uvjerenje da je Zapad superioran ostalim civilizacijama. Budući da već 500 godina dominira svijetom, Oksident nastavlja dijeliti lekcije ostatku svijeta i ponašati se kao da je gospodar svijeta. Ono što više nije. I to iz razloga što je, na vlastitu inicijativu, pokrenuo globalizacijski proces zahvaljujući kojem je izgubio monopol moći. To svi ne shvaćaju, pa postoje oksidentofilske grupe koje i dalje vjeruju da mogu diktirati međunarodnu agendu. Boniface predviđa kako će, u postkoronavirusnom razdoblju, i kod njih doći do osvještenja koje bi trebalo rezultirati većom skromnošću. Masovne grobnice u New Yorku i pretrpane europske bolnice zasigurno su šokirale svijet i bile doživljene kao odraz krhkosti Zapada. Što je druge grupe Zapadnjaka navelo na misao da će ulogu vladara svijeta vratiti vraćanjem na upravljačke metode iz slavne epohe (početak XVI. do kraja XX. stoljeća). Iako je ta epoha završila. Pospremio ju je u pretince povijesti drugi oblik kapitalizma, prema drugoj zapadnoj ideologiji – onoj neoliberalnoj koja je Kinu pretvorila u svjetsku tvornicu za maksimiziranje profita koji, sve ravnopravnije, među sobom dijeli svjetska multinacionalna kasta milijardera.

Danas, «kada Kina kihne, cijeli svijet se prehladi». Prisjetimo se, za epidemije SARS-a (2003.-2004.), udio Kine u svjetskom BDP-u nije prelazio 4%. Kada se zaustavila, nitko nije osjetio. Danas Kina čini 17% svjetskog BDP-a. Kada se zaustavi, čak i njeni rivali, poput Sjedinjenih Država i Japana, trpe ekonomske štete. Utjecaj suvremenog kineskog gospodarstva na svjetsko neusporedivo je važniji od onog od prije 20 godina. Stoga derizorno djeluje koncept deglobalizacije (Walden Bello i Jacques Sapir), kojim bi se smanjili štetni učinci neoliberalizma i gospodarstvo orijentiralo prema lokalnoj razini – na način da se ne zaustavi svjetska trgovina i ne živi u autarhiji. Kao da Zapad ima vremena idućih 30 godina deglobarizirati ono što je prethodnih 30 globalizirao. Uz to, alterglobalisti (Attac), koji ne odbacuju globalizaciju, nego su protiv njezinog neoliberalnog i kapitalističkog oblika, odbijaju nacionalističko zatvaranje u granice i u deglobalizaciji vide «površan i simplistički koncept». Ta disonanca u zapadnom taboru, i, dakle, njegova nesposobnost da svjetskom brodu u nemirnim vodama naznači plovidbeni smijer koji  će ga iz tih voda izvesti, izvorište je krize «oksidentalizma». Stoga su se Amerikanci i Britanci preustrojili i udružili snage u potrazi za rješenjima za izlazak iz nje. Inertne kontinentalne europljane prepustili su disonanci Europske unije, koja je jednako velika koliko i laž o solidarnosti u njoj.

Fraktura unutar EU

Koronavirusna kriza akcentuirala je nesuglasice između «štedljivih» i «rastrošnih» država EU (Sjever i Jug). Radi se o otvorenoj frakturi koja bi EU mogla koštati života, kako upozorava najveći francuski eurofil Jacques Delors. Bila je vidljiva već za trajanja krize eurozone. Međutim tek je tijekom koronavirusne krize svijetu predstavila Europu s dva lica. Prvo, konstruktivno lice: Europska komisija u kojoj sve članice solidarno rade na planu oporavka kojim će se izbjeći bankroti. Drugo, dominantno lice raskola: kada ta ista Komisija potegne pitanje objedinjavanja dugova svih članica («coronabonds»).

Stoga geopolitičar Frédéric Mauro predlaže da se EU podvrgne Solomonovom sudu. Suočen s nemogućnošću utvrđivanja istine u sporu između dviju žena, od kojih je svaka tvrdila da je baš ona rodila isto novorođenče, Solomon je naredio da novorođenče bude prepolovljeno i da se svakoj majci da polovica. Na kraju je dijete dodijelio onoj ženi koja je bila spremna odreći se majčinstva, kako ne bi gledala kako joj dijete umire.  Situacija danas nije bitno različita u EU-u. Pandemija koronavirusa kristalizirala je dvije različite vizije Europske unije. Zemlje sjeverne Europe Uniju uglavno vide kao veliko tržište, organizirano oko eura i pravila kojima je glavni cilj osigurati čistu i savršenu konkurenciju. Zemlje Juga, uključujući Francusku, u Uniji vide nešto više: politički projekt. Dokaz da bi danas Europu doista trebalo podvrgnuti Solomonovom sudu je neargumentirana bitka za i protiv «coronabonds»: talijanska Lombardija, koja je najviše stradala u zdravstvenoj krizi, nije manje bogata od Bavarske. Nije rastrošnija, a njezin zdravstveni sustav je više nego solidan. Dakle, ili će Unijom uskoro dominirati solidarnost, ili će biti podijeljena na «Latinsku uniju» (233 milijuna stanovnika) i «Njemačku uniju».

Kriza multilateralnosti

Priliku za konsolidaciju svojih trupa EU je izgubila i prilikom suočavanja s krizom multilateralnosti u međunarodnim odnosima. Nije iskoristila svoju prednost pred SAD-om: multilateralno ponašanje. Nemoguća misija u Europi, u kojoj se Mađarska i Poljska ne pridržavaju niti demokratskih normi koje su ugrađene u temelje EU. Kako bi onda ta i takva Unija mogla usvojiti zajednički stav prema Rusiji i Sjedinjenim Državama, pa izrasti u globalnog igrača? Njemačka Angele Merkel, koja bi mogla biti glavni pokretač europskog zajedništva, strahuje od zatvaranja američkog tržišta za njemačke automobile, te i dalje oklijeva osloniti se na europsko jedinstvo i stratešku autonomiju u omjeravanju snaga s izazivačem – SAD-om. Iako je evidentno kako se radi o politici kratkog daha. Izlazak iz krize «oksidentalizma» sigurno nije zatvaranje u zapadni svijet. Europski bi lideri trebali preuzeti odgovornost upravljanja vlastitim prostorom. Samo uz međusobnu solidarnost, koherentnu zajedničku vanjsku politiku i minimum strateške autonomije u obrani europskih specifičnih interesa i teritorija, moguće je distancirati se od SAD-a i uspostaviti uravnotežene odnose s ostatkom svijeta. Reakciji, koju francuska strana predlaže još od dolaska na vlast Donalda Trumpa, europski vođe pretpostavljaju stand by poziciju. Čeka se hipotetična pobjeda ili poraz američkih Republikanaca na izborima u studenom 2020. Kao da ih iz krize oksidentalizma mogu izvući američki Demokrati koji su svijet u nju odveli i tako omogućili Trumpovu pobjedu na posljednjim predsjedničkim izborima.

EU je još i danas «kuća bez krova» – nedovršeno zdanje. Na gospodarskom planu, uspostavljanju eurozone nije prethodilo zadovoljavajuće fiskalno i proračunsko usklađivanje. Maastrichtski kriteriji zadali su konvergencijski okvir. Međutim, nisu kreirani instrumenti koji bi bili u stanju osigurati tu konvergenciju: značajan zajednički proračun – 100% punjen vlastitim resursima koji bi omogućio provedbu porezne politike dostojne tog imena. Konvergencija je prepuštena dobroj volji vlada država članica. Tako, i dvadeset godina nakon uspostave, eurozona još uvijek nije ono što stručnjaci nazivaju «optimalnom monetarnom zonom», iz kojeg se razloga euro i dalje ne uspijeva etablirati kao međunarodna pričuvna valuta.

Nedovršenost europskog zdanja vidljiva je i u upravljanju unutarnjim, a posebno vanjskim granicama. Područje slobodnog kretanja – schengenska zona – uspješno je organizirana. Ali, kao što sve članice nisu u eurozoni, tako nisu niti u schengenskoj. Štoviše, Unija je donedavno odbijala koordinirati upravljanje svojim vanjskim granicama. Značajan napredak postignut je 2016., transformacijom Frontexa – zajedničke agencije za koordinaciju, u Europsku agenciju za nadzor granica i obala. Međutim, trebalo bi nastaviti s naporima za suzbijanje poroznosti granica.

EU – američki protektorat

U području vanjske i obrambene politike, EU stagnira već više od 20 godina. Prema želji Britanaca, koji su u međuvremenu Uniju napustili zbog «anglofonske unije», obećanje o «zajedničkoj obrani» ostalo je mrtvo slovo na papiru. Labava «zajednička sigurnosna i obrambena politika» ne polučuje zadovoljavajuće rezultate, jer se radi samo o koordinaciji nacionalnih snaga zbog, najčešće zakašnjelih i limitiranih intervecija u krizama slabog intenziteta. Kreiranjem institucija bez sredstava za efektivno djelovanje, zajedničkih programa za vojne kapacitete i mjere u korist obrambene industrije, Europljani ne grade zajedničku obrambenu politiku, a još manje zajedničku obranu.

U toj «Berezini», ovaj put ne za francusku,  nego europsku vojsku, ključnu je ulogu odigrao NATO. Američki protektorat, koji on nudi, toliko je dobro djelovao da je uništio i samu pomisao na bilo koji vid obrambene autonomije. S jedne strane, taj protektorat zadovoljava neambiciozne europske vlade – odnosno političke strukture koje na vlasti i ne bi bile bez zaštitnikove podrške. S druge strane, uloga zaštitnika zadovoljava Amerikance i Britance; neovisno što trenutačno govore suprotno kako bi opravdali neprekidno povećavanje računa za uslugu koju pružaju. Problem je što se, posljednjih godina, SAD ne odnosi zaštitnički, nego mećehinski prema svojim štićenicima. Na vrhuncu koronovirusne krize u Europi, američki zaštitnik je europskim saveznicima pred nosom otimao zaštitne maske. A sve to, nakon što famozni Five Eyes nije pravovremeno upozorio Anglofone, a oni NATO (saveznike) o  «kineskim tajnama»  glede podrijetla i načina širenja kobnog virusa – kako to sada tvrdi Donald Trump. Kinezi pak tvrde kako je virus u Kinu unijela američka vojska.

Dakle, radi se o međunarodnom incidentu koji je trebao spriječiti i liječiti NATO-ov kombinirani zajednički obrambeni operativni odjel. Radi se o NATO-vom tijelu koje se sastoji od Zajedničkog tima za procjenu CBRN-a (JAT) i CBRN-ovog obrambenog bataljuna, a posebno je obučeno i opremljeno za bavljenje događajima i/ili napadima na CBRN-ove populacije, teritorij ili snage NATO-a. Bataljun i JAT stvoreni su 2003. godine i proglašeni operativnim slijedeće godine. Taj multinacionalni i multifunkcionalni tim, koji je teoretski u stanju brzo se rasporediti kako bi sudjelovao u čitavom spektru NATO operacija, ne uvježbava se samo za oružane sukobe, već i za krizne situacije kao što su prirodne katastrofe, industrijske nesreće i borba protiv terorizma (u sklopu programa DAT POW). Izraz CBRN: kemijski, biološki, radiološki i nuklearni materijal koristi se kao krovni izraz za kemijska (CBRN weapons or CBRN devices), biološka i radiološka sredstva u bilo kojem fizičkom stanju i obliku, a koja mogu predstavljati opasnost za stanovništvo, teritorij i snage pod zaštitom NATO-a. Pravo je pitanje dakle: što su, prije i za trajanja koronavirusne krize, radili NATO-ov tim za procjenu CBRN-a i njegov CBRN obrambeni bataljun? Evidentno je da COVID-19 nisu prepoznali kao biološku opasnost za stanovništvo pod zaštitom NATO-a.  Međutim, Donald Trump niti ne razmišlja o preispitivanju vlastite odgovornosti. Svom glavnom trgovinskom partneru – Kini, «jer je kriv», spravlja nove paprene račune. Europski ga saveznici, istina stidljivo, već slijede.

geopolitika

“Vođa je trebao stalan rat. Morao je građane držati u stalnom strahu od neprijatelja kako bi mu oni dali svu vlast koju poželi. Ljudi su htjeli živjeti pa su se zato odrekli svojih prava i slobode. Bilo je to moguće samo ako ih se uvjeri da je neprijatelj svugdje, svuda i da mogu u svakom trenutku poginuti.”
– George Orwell, “1984”

Objavljeno: 26. 11. 2009. na portalu www.sbonline.net

sbperiskop

Dana 19. svibnja umro je Mirko Tomac. Nekrolozi objavljeni na lokalnim news portalima ispunjeni su činjenicama iz njegovog političkog djelovanja, po čemu je poznat brodskoj, županijskoj i hrvatskoj javnosti. Tekstovi su napisani korektno i s dužnim poštovanjem, a posvećeni su preminulom političaru koji je bio istaknuti akter u stvaranju samostalne Hrvatske, i odvjetniku koji je, baveći se tim poslom, stekao ugled. Za javnost on je bio političar, hadezeovac, kalendarotvorac, advokat. Tek rijetki, poput mene, znaju ga kao znatiželjnog, poštenog, živahnog i željnog znanja dječaka iz Bickog Sela, odakle je i moja mati. Proveli smo zajedno neizbrisive dane djetinjstva u prašnjavom selu kao rođaci i prijatelji. Dolazio sam na ferija u Bicko Selo baki Majnarićki i Tomcima, veseleći se velikim avanturama s Mirkom i njegovim pajdašima Cjarom, Markom, Bogovićem i drugim Biđanima iz generacije.

Samo sam to želio reći – da je umro otac i djed koji je i sam nekad bio dijete.

Predugo je bio bolestan, predugo je patio, prerano je umro.  Nekoliko tjedana pred njegovu smrt, ne sluteći dobro, napisao sam mu mail, hoteći ga oraspoložiti i podsjetiti na sretne dane, a na koji, onemoćao, poražen od najgore moguće bolesti, nije modao odgovoriti, a što je inače redovito činio.

Dragi Mitek,

upravo sam pročitao intervju s J. R. Augustom (Nikola Vranić), genijalnim glazbenikom iz mjestašca pord Zaboka. Na kraju on spominje da poslije izolacije jedva čeka otići na mušićarenje u Gorski Kotar.

To me je podsjetilo na naša pecanja na Biđu i rupama okolo, sunčarki i ostale sitneži. Išli smo s grbavim štapovima i nekakvim plovcima i zahrđalim udicama. Znali smo naloviti sitne ribe poprilično. Eh, da se vrate dani ti koji su mi tetovirali dušu. Da bar čestito o njima popričamo.

Kako si ti? Čime se baviš? Mislim puno na tebe i naše dane. Meni su značili i znače neizmjerno.

Veliki pozdrav od Veljka.

Veliki, veliki posljednji pozdrav, Mitek!

Thomas Pynchon, ‘V.’ (s engleskog prevela Maja Tančik, Vuković & Runjić, Zagreb 2020): Pedeset, šezdeset godina nakon objavljivanja Pynchonov roman je i dalje omamljujuće začudan

Film Michaela Moorea “planet of Humans” je dokumentarni uradak o okolišu, klimi, obnovljivim izvorima energije – i njihovim kontradikcijama. Snimljen je u SAD-u 2019. godine uz pomoć Jeffa Gibbsa, scenarista, redatelja i producenta koji je i ranije radio na filmovima Michaela Moorea. Povodom Dana planete Zemlje ove godine, film je pušten u besplatnu YouTube distribuciju, što je ujedno i trenutak kada je počeo plijeniti pozornost šire globalne javnosti. Nećemo se sada baviti činjenicom da je upravo besplatna distribucija ovog filma značajno povećala njegovu vidljivost i omogućila mu da od nepoznanice postane najkontroverznijim aktivističko ekološkim filmom ove godine, i duže.

Osnovna teza mu je da obnovljivi izvori energije nisu rješenje za klimatske promjene zbog toga što i sami sudjeluju u potrošnji fosilnih goriva i nepoštenih društvenih praksi. Potonje je primjetno samo ako razumijete pozadinu ekstrapolacije i eksploatacije prirodnih resursa potrebnih za suvremene tehnologije (npr. litija), no ništa od toga nije ni objašnjeno ni eksplicirano u filmu, već je tek natuknuto. Po njima, planet primarno pati od prenapučenosti te prekomjerne i iracionalne eksploatacije neobnovljivih resursa. Takvo organiziranje društva je po Mooreu i Gibbsu iracionalno, s obzirom na to da je neodrživo (troši se više nego što se regenerira). Pritom dok se bave diskreditacijom obnovljivih izvora energije, koja počiva na točnim osnovama – a to je da je trošenje fosilnih goriva nužno u proizvodnji obnovljivih izvora energije (OIE) – ubrzo nepotrebno diskreditiraju sami sebe i to: netočnim informacijama.

Podaci kojima barataju u filmu o iskoristivosti i upotrebljivosti OIE – stari su dvadeset godina, što je s obzirom na rast i razvoj ovih tehnologija praktički “kameno doba”. Drugo, kojim god energentom da se u filmu bave, uzimaju samo onaj oblik njegove široke društvene distribucije koji favoriziraju investitori i kapitalisti (među kojima je ogroman broj kompanija što trguju fosilnim gorivima). Zajedničko svim modelima OIE analiziranima u filmu je to što ih zagovaraju kapitalisti, a to nipošto ne znači da su to jedini postojeći oblici masovne distribucije čistih tehnologija. S druge strane, film se u svom svom pravedničkom bijesu ni u jednom trenutku ne bavi revolucionarnim potencijalima OIE, premda je SAD jedno od najplodnijih tla za tu analizu. Bilo da govorimo o manipulacijama državnih institucija nad porezima te uvođenjem umjetnih i astronomskih cijena solarne energije (u Kaliforniji, Floridi i Nevadi), ili o potpunom ignoriranju globalne utrke za novima oblicima skladištenja OIE koje bi riješile dio ovih problema (kod kojih i dalje ostaje problem eksploatacije resursa i njihove reciklaže na kraju životnog puta), film ova pitanja uopće ne postavlja. Umjesto toga, autori svoj pravednički bijes pravdaju diskreditacijama osoba aktivnih u ekološkom pokretu u SAD-u, ignorirajući sve standardne političke podjele. Te diskreditacije su u pravilu kontradikcije i (nužni) kompromisi na koje pristaju ekolozi u posljednjoj rundi borbe za opstanak u kojoj smo praktički već poraženi.

Bilo bi pogrešno misliti da film ima stvarnu, svjesnu, političku strukturu. Umjesto toga, ovo je film koji ekranizira kraj političkog puta za sve liberalne ideologije koje se uzdaju u moralni imperativ kao ultimativno načelo organizacije društva. Film, kao i tolika druga umjetnička djela, više govori o autorima nego o društvu. A ovi su autori umorni, iscrpljeni, na kraju svoga puta, sa nasumično prikupljanim i organiziranim informacijama s kojima zapravo sad više ne znaju što bi, jer ispred njih ne stoji nikakva politička paradigma, njihov je politički horizont moralni imperativ. Utoliko je ovo postpolitički film koji svjedoči općedruštvenom razočarenju u politiku u 21. stoljeću. Antagonizam i energija posvećene ignoriranju zdravorazumskih pitanja poput koji je put nastanka ekoloških politika? Iz čega su ona nastale i tko su im bili protivnici, a tko zagovornici? Kome su one koristile, a kome štetile i koji su instrumenti omogućavali dominaciju jedne politike nad drugom. Te, koji su sve mehanizmi i diskursi diskreditacije korišteni? Svega toga u ovom filmu nema. Dok će se jednima to činiti kao površnost, drugi će u tome prepoznavati apolitičnost, a treći političku neobrazovanost kamufliranu u moralnu indignaciju.

Gibbs i Moore filmom jasno pokazuju kako smatraju da je put ka sanaciji klimatskih promjena kontrola globalne populacije – jer u zelenoj tranziciji očito nismo uspjeli – i da nikakvi obnovljivi izvori energije, koji prema njima, to zapravo nisu, poprave stanje. Zapravo, to je zaključak kojem autori pribjegavaju u nedostatku drugih političkih objašnjenja. Poanta filma je u stvari da neeksplicirana zelena tranzicija neće riješiti klimatske probleme. U tome su u možda pravu, premda većina ekoloških aktivista to ne želi čuti. U krivu su međutim, u tome što pretpostavljaju, da je alternativni put kontrola populacije. U tome se sastoji i paradoks filma koji pod egidom moralnog imperativa promovira ideju da društvene probleme trebamo rješavati gaženjem i onih preostalih vrijednosti čije kršenje još uvijek izaziva skanjivanje. Ideja je to koja kaže da je situacija toliko kritična, da kako bismo preživjeli kao civilizacija, moramo početi odlučivati o tome tko ima pravo živjeti. Iz toga proizlazi da svijet treba imati cenzore koji bi trebali provesti globalnu kontrolu reprodukcije. Premda je ovo potpuno prešućeno u filmu, autori se (svjesno ili ne svjesno) zapravo zalažu za globalnu kontrole populacije.

Najblažu formu toga imali smo mogućnost u praksi vidjeti u obliku kineske politike jednog djeteta. Treba ovdje podsjetiti da su u prenapučenim zemljama ova i slične politike dovele do izvrtanja prirodnog prirasta čovječanstva koji zahtijeva udio žena u populaciji od 51 posto. U zemljama gdje se kontrola populacije pokušavala provesti na ove načine, društvene vrijednosti koje izdižu važnosti muškaraca nad ženama u pravilu su rezultirale još gorim odnosom prema ženskoj djeci čiji je udio u populaciji padao do mjere kada je radi osiguranja budućnosti društva ta politika morala biti ukinuta. Utješno je stoga što su svi kritičari filma prepoznali ove zamke. Društveni problem koji film posebno ističe je potpuni propast političkog obrazovanja (a ne imaginacije). Jer kad argumenti počnu voditi prema radikalno lijevim rješenjima, razgovor o alternativnim organizacijama društva još uvijek postaje sve tiši. Umjesto toga, i najčvršći se moralni imperativi lako izvrnu u svoju suprotnost i više počinju nalikovati vrijednostima poraženima prije 75 godina.

bilten

Ja jednostavno volim pošalice i anegdote.

Jedna od takvih je kada Humpty Dumpty razgovara s Alisom u zemlji čuda: ”Kad koristim neku riječ biram što ona znači. Ni više ni manje”. Alisa odgovori: ”Kako možeš učiniti da iste riječi znače toliko različite stvari?” Humpty Dumpty odgovori: ”Pitanje je tko je gospodar. To je to.” (”When I use a word, it means just what I choose it to mean. Neither more or less.” ”The question is, whether you can make words mean so many different things?” Humpty Dumpty retorted: ”The question is, which is to be master? That’s all.”)

U Hrvatskoj je velika stvar prepoznati tko je gospodar. Gospodari koriste riječi: potrebiti, žurno, ugroza i izazovi. Ne govore o sirotinji, hitnoj službi, ne koriste riječ problem. Kad ih nešto pitate, odgovaraju ”zahvaljujem se na vašem pitanju”.

Kad bi potpredsjednika vlade pitao koliko je sati on bi odgovor započeo s tim uvodom. Opasnog premijera, ne bih se usudio pitati koliko je sati jer bi se odmah mislilo da podsjećam na jednog njegovog prethodnika koji je volio skupe i precizne satove.

Vrhunac ”nacionalizacije”, pretvaranje sadržaja u besmislicu, je riječ ostavka. Ta riječ u novom hrvatskom jeziku ne znači ništa ili znači svašta. Sada ne znači ništa

Tako neke riječi izgube smisao i nakon nekog vremena postanu standardna navika javnog obraćanja. Sada, ako slijediš modu koristit ćeš izraz ”komunicirao sam im…”. Komunicirao? To djeluje svečanije i svatko zna da takav McLuhana i Castellsa drži na noćnom ormariću, da je moderan intelektualac koji pozna Habermasovu terminologiju.

No vrhunac ”nacionalizacije”, pretvaranje sadržaja u besmislicu, je riječ ostavka. Ta riječ u novom hrvatskom jeziku ne znači ništa ili znači svašta. Sada ne znači ništa.

Počelo je time što se izjednačilo stavljanje mandata na raspolaganje i pojam ostavke. Dobro, uz krajnju dobronamjernost moram reći da i drugi politički sustavi poznaju nuđenje ostavke.

Neki naši premijeri (Valentić koji time nije javno mahao) stalno su prijetili ostavkom. No kod nas se nuđenje ostavke ne smatra stvarnom prijetnjom već neizbježnim pokušajem da se izbjegne odgovarati za ono što si stvorio.

Poruka je to s poznatim ishodom, takva se ponuda ne prihvaća. Svi nešto glume. Onaj tko ostavku daje, nudi je da pokaže da nije kriv i da zna da neće biti usvojena. Ima tu i tamo zabuna i iznenađenja.

Razotkrijmo stvarni značaj ostavke.

Ostavka nije nikakav moralni čin, još manje je čin emocionalne reakcije. Ona nije moralni čin ako se uvjetuje, odgađa ili fingira (moral je imperativ). Ako je ona moralni čin, tada je moralno neprihvatljivo da se neko ponašanje i djelo opravda i blagoslovi time da se ona neće prihvatiti. Oni koji ostavku odbiju nemoralni su ili, blaže, sami preuzimaju odgovornost.

Kada se kaže da je ostavka moralni čin, tada se kaže da onaj tko je podnosi nije imao namjeru, htijenje i znanje o tome koje će biti posljedice njegovog djela (ili propusta). Počinitelj niti je svjestan svog djela niti hoće njegove posljedice. No to ne znači da nije odgovoran.

Njegova odgovornost nije kaznena, niti je odgovornost za štetu, već je odgovornost za obavljanje javne dužnosti. Ostavka iz moralnih razloga je priznanje nestanka povjerenja prema onome tko ga je izabrao ili imenovao, ali sa strane samog imenovanog. Nema povlačenja, nema uvjetovanja.

Ako je ostavka moralni čin onda je to gubitak vjerodostojnosti. Ako je moralni čin ne može se, ne smije se i ne treba se povlačiti. Tko ju da, nakon toga pakira stvari i odlazi u privatnost.

Uostalom u zakonima i statutima piše: ”Dužnost prestaje ostavkom”. Dati ostavku je kraj. Izraz volje i želje da se spasi narušeno povjerenje, ugled i reputacija.

Naravno da se ostavka daje da se preduhitri i spriječi da se odgovornost prenese na grupu, stranku ili vladu. Ona je znak preuzimanja odgovornosti na pojedinca u želji da se sačuvaju prijatelji, drugovi, ortaci, ideologija i dojam da su mnogi krivi

Naravno da se ostavka daje da se preduhitri i spriječi da se odgovornost prenese na grupu, stranku ili vladu. Ona je znak preuzimanja odgovornosti na pojedinca u želji da se sačuvaju prijatelji, drugovi, ortaci, ideologija i dojam da su mnogi krivi.

Nije krivo pomisliti da je ostavka traženje žrtvenog jarca da se na njemu zaustavi odgovornost koja bi se ticala i drugih.

Ali ideja da nuđenje ostavke znači priznanje zahtjeva za odgovornošću nije ispravna ako se umjesto smjene daje utješna nagrada, zastupničko mjesto, politička promocija ili priznanje, diplomatsko postavljenje, medalja i manifestna simpatija koja minimizira odgovornost i nevoljkost da se prizna greška.

Korak dalje je još i nevjerojatna konstrukcija ostavke iz emocionalnih razloga. Premijer mora svojim ljudima stalno ponavljati: ”Nismo tu da se volimo, već smo tu da radimo”.

Naravno da je ostavka stres i emocionalni udar, znak savjesti i osjećaj, no ostavka na javnu funkciju nije posljedica srama i neugodnosti, kraj ljubavi. Ostavka služi tome da se neka stvar neće nikad ponoviti.

Javna dužnost nije isto što i brak, razvod kad nestane ljubavi. Na javnu dužnost se ne dolazi jer netko voli biti ministar ili gradonačelnik nego radi posla kojeg treba obaviti, a ako ga nije obavio već je predmetom kritike i poruge, ostavke se ne podnosi radi emocija već radi objektivne odgovornosti.

Tko prihvati raditi javni posao ne može odustati kad ga kritiziraju kad nastupe teškoće. ”Što si se udružio s nama kad ne možeš s nama ostati do kraja? Hoćeš da letiš, a bojiš se vrtoglavice? Jesmo li se mi tebi nametnuli ili ti nama?” (Mefistofeles Faustu, Goethe).

Politička odgovornost znači da je svaki dužnosnik osobno odgovoran i bez svoje krivnje prema tijelu ili građanima koji su ga izabrali ili imenovali. Shvaćanje da je politička odgovornost samo odgovornost prema biračima na početku i na isteku mandata nije posljedica neznanja, već raširene prakse da se političke dužnosti tretiraju kao područje neregulirane osobne slobode i neodgovornosti.

Politička odgovornost objektivna je odgovornost bez krivnje i namjere, ona je odgovornost za rezultat i nepovezana je sa stvarnim, deklariranim ili putativnim namjerama dužnosnika. Ona je konzekvencija prekida odnosa povjerenja, bez obzira na uzrok i krivnju. Postojanje jasnih načela i obveza čvrst je temelj ocjenjivanja takve odgovornosti.

”Politička odgovornost proizlazi iz određenog odnosa povjerenja (između dvaju organa) i njezin je temelj upravo u prestanku tog odnosa. (…) Pravnopolitička odgovornost regulirana je pravnim propisima. To je odgovornost za nesvrsishodan rad, nesvrsishodan prema ocjeni organa pred kojim se takva odgovornost snosi. Svrsishodnost, naravno, ne može biti regulirana pravom te se ocjenjuje prema drugim, izvanpravnim kriterijima (…) sankcija odgovornosti uvijek je gubitak funkcije, opoziv, razrješenje, odnosno smjenjivanje.” (Smerdel, Politička odgovornost ministara, 1976.).

Elementarno je pitanje odgovornosti njezina svrha. Bez odgovornosti za učinak, institucije ne djeluju. Kaznena odgovornost jednostavno tu nije važna, možda postoji, ali takva sankcija nije izvjesna niti je brza. Stvar je jednostavna – nositelji javne dužnosti odgovaraju za grešku koju učine. Tako se želi povećati pažnja i savjesnost obavljanja službe, spriječiti zlouporaba i pristranost.

Javna dužnost nije isto što i brak, razvod kad nestane ljubavi. Na javnu dužnost se ne dolazi jer netko voli biti ministar ili gradonačelnik nego radi posla kojeg treba obaviti, a ako ga nije obavio već je predmetom kritike i poruge, ostavke se ne podnosi radi emocija već radi objektivne odgovornosti

Ostavka je pitanje političke higijene, ne emocija, moralnog osjećaja i grižnje savjesti.

Svrha je jasna na prvi pogled, no s vremenom se to jasno određenje iskrivljuje. Zapravo je najvažnije postalo održanje povjerenja u učinkovitost i vjerodostojnost vlasti, legitimnost koja je dobivena na izborima, ali je na stalnoj kušnji. Tako nije kod nas.

Laž je fraza da će o svemu odlučiti glasači na nekim budućim izborima. Vjerodostojnost se ispituje i testira pod formulom ”ovdje i sada”. Legitimnost nema vječitu vrijednost zlata, već prije sliči ledu koji se lako otapa.

Čekati i računati da će se sve zaboraviti, izmišljati pojam opoziva ostavke, emocionalne ostavke, nikakve ostavke nego prijelaza na novu dužnost, škodi i političkoj stranci, no važnije, svima, izigranim građanima prije svega. Mi imamo pravo na odgovornu vlast.

Ostavka, smjenjivanje, razrješenje, olakšanje nisu iskupljenje izbornih saveznika koji bez tereta skandala i nerazjašnjenih krivnji mogu obnoviti svoju izbornu uvjerljivost. Nakon, primjerice, ostavke, nitko nije sretniji od stranačkih saveznika. Ostavka je priznanje, ne moralne odgovornosti i emocija, već politički čin. Grubo: poslije ostavke nema kajanja. Žalim. Nije bilo dovoljno grubo.

Molim da se riječi koriste u njihovim značenju, a ne kako ih gazda tumači, od prilike do prilike.

autograf

Zna li netko kada će proljeće?!

Naravno da je tu. Ali još nije ono toplo fino proljeće, a na pragu smo lipnja. Mislim da je sad trebalo biti nešto toplije. To kažu i biljke, koje doduše rastu, posebno poslije ovih par zadnjih kiša, ali i njima treba topline. Globalno zatopljenje nam je pokvarilo proljeće i ljeto, nešto popravilo i produžilo jesen i kompletno pokvarilo zimu. Meni bez snijega nije zima.

No, kada god možemo, koristimo lijepe dane da boravimo vani. Ponekad se umotamo, ponekad malo smrznemo, uglavnom, lijepo je ako se ikako može biti na čistom zraku. Zrak je napokon valjda čist. Malo firmi radi punom snagom, manje se voze automobili još uvijek ( iako sam baš danas zaključila da su se većina vozača vratila na ceste) i zrak je čist kao što nije bio dugo vremena.

Mi smo u vrijeme #ostanidoma, napravili vrt. Naš mali vrt se bogati nekim novim biljkama, sadnicama, dio rajčice je također posađen, dio čeka da još malo ojača. Odlučili smo se i za proširenje vrta, pa ćemo vidjeti kako će to ići. Naravno, tu osim naše uloge i vrijeme igra ulogu i to veliku. Snijeg je doista pao na behar, pa na trešnjama i višnjama nema ploda, a na marelicama, samo zbog kasne sorte, poneka je ostala. Kako i one stalno opadaju, pitanje je hoće li što ostati. Na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati.

Saznala sam da je u nedjelju bajram, pa ovim putem čestitam bajram svima koji ga slave. Bit će finih slatkih kolača. Napravit ću i ja neki, još samo nisam odlučila koji. Trpeze za bajram su bogate. Tu bude puno lijepih kuhanih jela sa i od povrća, od juha pa na pr. teletina s bamijama, punjene lukovice ( sogan dolma), punjeni listovi loze, musake, piletina ili patka punjene ili s prilogom, složenci s tikvicama ili patlidžanom, paprike u kajmaku, bogata mesna jela s janjetinom i teletinom, salate i na koncu slatko. Nekada su i domaći bureci i pite u ponudi, nekada čak i riba, češće tamo gdje je većini najdraže jelo. Vjerujem da sam nešto i preskočila, ali vjerujte, doista je ovo dio onoga što se servira. Druženje obitelji i prijatelja oko stola je kao za Božić ili Uskrs, veselo i svečano. Posebno će sada biti veselo i lijepo, poslije ove izolacije mogu se okupiti obitelji i svi zajedno nakon dugog vremena se družiti bez većih strahova od bolesti i zabrana.
Osobno mi je drago da mogu kod prijatelja biti dio toga, upoznati dio običaja koji izumiru, ali svaki puta mi se svidi nešto i bar neki recepti ugledaju svjetlost dana i drugi se upoznaju s njima.

Vremenom su se i običaji ‘modernizirali’, neke stvari su si ljudi olakšali, neke se više ne rade, ali i to je normalno, jer sve se mijenja pa tako i tradicija. Nije to i ne bi trebao biti problem. Bolje je da se neke stvari očuvaju i sa izmjenama nego da se od svega odustane. Uvijek se uz ta druženja pričaju priče :“Nekada se to ovako ili onako radilo…“, tko sluša i želi znati, zna. Važno je održati tradiciju, pa makar i djelomično. Neka buduće generacije znaju nešto o svojim precima i njihovim običajima.

Jedva čekam da opet putujemo i da upoznajem nove i drugačije običaje i kulture. Nadam se da se ovaj Covid19 neće više vratiti i da ćemo uskoro živjeti kao i prije. Skoro kao i prije.

Čitam da su kupljene kućice na Korčuli u odmaralištu. Male ali funkcionalne. Stari dizajn, naravno, grad će reći da je nešto modernije preskupo. Ma neka one posluže svrsi. Samo se nadam da neće puno dići cijene, jer onda je pitanje koliko će biti zainteresiranih. Daleko je Korčula, kućice su male i uz pravu cijenu, sve to je ok. Naravno, prekrasan otok je garancija dobrome odmoru. Nema ljepšeg odmora od sunčane srednje i južne Dalmacije! Barem meni.

Do godišnjeg će još vremena proći, a za ovaj vikend predlažem fina i ukusna jela!

Rolnice od junetine s bukovačom i pireom od buče

Aromatično meso sa blagim prilogom pirea i bukovačom. Ma što čovjek više da poželi !!!

Srednje zahtijevno.

SASTOJCI:

600 g krumpira

500 g buče, najbolje puter ili hokkaido, možete zamijeniti i batatom

50 g maslaca

50 ml mlijeka

malo muškatnog orašćića

sol

500 g bukovače

12 junećih tankih šnicli

100 g suhe šarene slanine

1 česno češnjaka

10 zelenih maslina

peršinov list

1 dl bijelog vina

2 dl juhe

100 g masnijeg kiselog vrhnja

po potrebi malo škrobnog brašna

sol i papar

ulje

PRIPREMA:

Ogulite i na kockice narežite krumpir. Kuhajte u slanoj vodi, a 10 min prije kraja dodajte očišćenu i isto na kockice nasjeckanu buču. Kad je sve skuhano, ocijedite i dodajte maslac, mlijeko i muškat. Izmiksajte mikserom ili gnječilicom, po želji, ako volite rjeđe, dodajte još malo mlijeka.
Istucite šnicle i malo posolite. Za nadjev sitno isjeckajte masline i slaninu, protisnite češnjak dodajte malo peršinovog lista i papra. Na šnicle stavite malo nadjeva pa umotajte kao sarmice i učvrstite čačkalicama. ( Pogledajte Foto galeriju, puni se kao Uccelletti ). Zagrijte ulje pa pecite rolnice sa svih strana da dobiju boju cca 5 min.. Kad su sve pečene, popržite kratko bukovače na tom ulju, pa ulijte juhu i vino. Dodajte vrhnje i začinite. Ako je rijetko, eventualno razmutite malo škrobnog brašna pa dodajte umaku. Vratite rolnice  i još kratko prokuhajte. Servirajte sa pireom i pospite s peršinom.

Hurmašice

Hurmašice su tradicionalna bosanska slastica, naravno porijeklom s bliskog istoka, ali udomaćena i kod nas. Prave se “čiste”, s orasima ili sl. i sa kokosom. Za ove s kokosom zamijenite dio brašna kokosovim brašnom.

Srednje zahtijevno.

SASTOJCI:

250 g maslaca

200 g kiselog vrhnja

2 dl ulja ( ili biljni mrs )

1 prašak za pecivo

oštro brašno, oko 800 g, da tijesto nije ni pretvrdo ni premekano
orasi po želji

Za agdu ( preljev )

1 kg šećera

0,5 l vode 1 neprskani limun

PRIPREMA:

Od svih sastojaka napravite tijesto, ne pretvrdo, ali dovoljno da možete praviti valjčiće, oko 6-7 cm dužine, možete utisnuti po par četvrtina oraha i pritisnuti na ribež, da dobijete karakterističnu “mustru”. Slažite na veliki lim, ne lijepe se, ali ako niste sigurni stavite papir. Malo narastu pri pečenju pa ne slažite pregusto. Pecite u zagrijanoj pećnici oko 25 min na 180°c, da malo porumene.

Za preljev kuhajte šećer s vodom i limunom opranim i narezanim na šnite. Kuhajte dok ne dobijete agdu, gustoće sirupa. Treba malo prakse za to. Moraju sa žlice kapi polako padati, a kad na zadnjoj strani puhnete u sloj agde, mora se pojaviti “ruža”. Najbitnije je da hladne hurmašice zalijete vrućom agdom. Ostavite ih vani, na sobnoj temperaturi ili u pećnici, ne u hladnjaku. Barem ne prva 24 h.

Nakon što je svjetske ljestvice najprodavanijih romana poharala razvojna tetralogija Elene Ferrante, sastavljena od naslova Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju te Priča o izgubljenoj djevojčici, bilo je pitanje vremena kada će na red doći ekranizacija. Spomenuti romani imaju veliki komercijalni potencijal, a tu svakako treba spomenuti i medijski razvikanu enigmu oko autoričina pravog identiteta koji vješto krije – jer Elena Ferrante je pseudonim, pa sve do hvalospjeva književne kritike koji ističu vještost u portretiranju protagonistica te njihova odrastanja, kao i turbulentnoga ženskoga prijateljstva u okrilju krutog južnjačkog talijanskog partrijarhata i mentaliteta. Međutim, nisu sva mišljenja tako afirmativna, jer postoje i ona koja romaneskni uspjeh tumače kroz prizmu dobrog marketniga i pogođenog ukusa publike, povezivanja ozbiljnih tema sa strategijama književnoga bestselera, u pozadini čega pronalazimo neizbrušen stil te pasuse pisane u stilu školske zadaćnice.

Proza Ferrante svoj je audiovizualni transfer na kraju doživjela u formi televizijske serije. S obzirom da govorimo o razvojnoj naraciji koja prati odrastanje i kasniji životni put dviju protagonistica – Elene i Rafaelle, te se time proteže na niz desetljeća, spomenuta forma ponajbolje odgovara vremenskoj razvedenosti radnje te činjenici da razvoj protagonistica slijedi gradacijski, linearno-kronološki tijek. Zadatka se prihvatio talijanski redatelj Saverio Costanzo (La solitudine dei numeri primi), potpisan kao kreator, a inicijalno je nastojanje da svaka od knjiga bude predložak za jednu sezonu, što znači da nakon prvih dviju (2018, 2020) trebamo očekivati još dvije kako bi se priča zaokružila. Odluka da sezone prate romane dobra je i ekonomična, a osam epizoda po sezoni ostavlja dovoljno vremena za razvoj priče i likova, čime evolutivni format televizijske serije, gdje cjelinu čini sezona a ne svaka pojedina epizoda, pokazuje svoje prednosti.

Europska televizijska produkcija (serija je nastala u koprodukciji RAI-a, TIMvisiona i HBO-a) danas ničim ne zaostaje za američkom kvalitetnom televizijom; štoviše, taj je koncept prije nego što je osmišljen te je ušao u stručnu literaturu ionako u praksi odavno zaživio u Europi, napose u Velikoj Britaniji kroz BBC-jeva ambiciozna i raskošna ostvarenja u formatu miniserija.

Genijalna prijateljica u potpunosti dramaturgiju bazira na premisama karakterističnima za kinofilmsku produkciju, koje se zbog drugačije naravi medija razlikuju od televizijskih. Klimaks priče gradi se gradacijski, kumulativno, prema završetku sezone, iako ne možemo govoriti o velikim ili sudbonosnim obratima kojima je cilj stvaranje napetosti i iščekivanja u gledateljima. Oni su funkcionalizirani u odnosu na likove, njihov razvoj te životne putanje. Predstavljaju saznanje o pogrešnom odabiru koji će odrediti tijek njihove daljnje egzistencije. Stoga se i radnja razvija polaganim tempom kako bi gledatelj imao više vremena upoznati se s kontekstom – siromašnim i derutnim predgrađem Napulja pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, te nizom proleterskih obitelji koje tamo obitavaju u nezavidnim uvjetima. Epizode su u potpunosti lišene cliffhangera. Oni za ovakav tip priče nisu funkcionalni, no tradicionalna televizija ipak bi na njima inzistirala, tim više što se Genijalna prijateljica inicijalno prikazivala iz tjedna u tjedan. Navedeno je pridonijelo logičnijem tijeku radnje, naglasku na karakterima i miljeu, svojevrsnom neprimjetnom tijeku u kojem se ne osjeti napadna intruzija kreatora te slijeđenje zahtjeva televizijske produkcije.

Prva sezona mahom se odvija u Rajonu, predgrađu Napulja, te vjerno prati predložak. Stoga adaptacija ne predstavlja smjelo interpretiranje izvornika, nego njegovu rekreaciju u drugom mediju putem raskošne i vizualno dopadljive produkcije. Prostor je Rajona vizualno očuđen pa gledatelj dobiva dojam kao da promatra neku paralelnu stvarnost. S obzirom na prikaz poniženih i obespravljenih egzistencija, lišenih osnovnih životnih uvjeta, uzgred podsjeća na talijanska neorealistička filmska ostvarenja. Istodobno gledatelj shvaća da je to siromaštvo pomalo hiperbolizirano. Razlog je tome u težnji da se naglasi marginaliziranost i izdvojenost stanovnika te njihova pozicija periferije s obzirom na klasnu pripadnost, što će imati bitnu funkciju u odrastanju protagonistica te će se u drugoj sezoni prometnuti u ambivalentno poimanje klase, pa čak i sporadičan klasni sram.

Aspekt drugosti, siromaštva koje imućniji sagledavaju gotovo kao zaraznu bolest, dočaran je eksplicitno u epizodi kada mladi protagonisti odlaze na izlazak u centar Napulja te zakorače u buržujsku ulicu. U jednom će trenutku učiteljica Elenu podučiti kakvo značenje ima riječ plebs i zašto je bitno da se makne iz toga društvenoga okruženja, da bi je u drugoj situaciji upozorila da se ne školuje kako bi se viđala s mladićem koji je radnik i komunist. Njezina joj pak majka drži prodiku da se obitelj financijski ne žrtvuje da bi ona potratila život s automehaničarem koji ima ludu majku. Stoga se ukrštavaju ideje obrazovanja i aspiracije prema promjeni društvenog položaja i statusa, što je praćeno stjecanjem svijesti o rodnim i klasnim odnosima. Elena i Rafaella nakon četiri razreda osnovne škole trebaju prekinuti školovanje jer roditelji nemaju financijskih mogućnosti da ih dalje školuju, a i kako otac potonje sugerira: ona je žensko, pa čemu da se školuje. Elenina pak majka gotovo osjeća zavist prema kćeri zbog mogućnosti koje joj se otvaraju.

Genijalna prijateljica ujedno je priča o knjigama i obrazovanju kao putu u bolje sutra, pa time iskazuje optimističnu vjeru u moć znanja kao sredstva borbe protiv predrasuda. Serija nudi fingiranu perspektivu Elene (Lenù) Greco, čija se šezdesetogodišnja inačica javlja u voice-overu, pa je njezina ispovijed ujedno nastojanje da napiše knjigu o svojoj prijateljici Raffaelli (Lili) Cerullo. Posrijedi su sposobne i pametne djevojke koje se bore protiv utjecaja svoga često nasilnog i nesmiljenog miljea. Činjenica da jedna uspijeva nastaviti školovanje, a druga ga je primorana napustiti te se zapošljava u očevoj postolarskoj radnji, daje dinamiku njihovu odnosu koji je jednim dijelom podrška, a drugim dijelom intelektualno i egzistencijalno nadmetanje, koje relaciju zaogrće u ambivalenciju. Posredno se kroz njihov odnos ocrtavaju društvene i kulturne promjene u Italiji tijekom pedesetih i šezdesetih godina. Glumačke kreacije, napose Elise Del Genio i Margherite Mazzucco (Elena) teLudovice Nasti i Gaiaje Girace (Rafaella) odlične su, te uvjerljivo dočaravaju višeslojan no napet i višeznačan odnos.

Zbog prijemčivosti publici, serija nije lišena melodramatskih dijelova te tipičnog talijanskog južnjačkog folklora, no u cjelini je vizualno dopadljiva, odlično odglumljena i producirana, a nešto manje scenaristički inventivna.

filmovi

“S Alanom Scheflinom, forenzičkim psihologom i profesorom prava koji je napisao knjigu o MKULTRA-i, iznio sam slučaj temeljen na okolnostima koji povezuje (gurua CIA-inog programa kontrole uma Jollyja) Westa s Mansonom. Je li moguće, pitao sam, da su Mansonova ubojstva bila MKULTRA eksperiment koji je pošao po zlu? ‘Ne’, rekao je, ‘MKULTRA eksperiment koji je bio uspješan'”. (CHAOS, str. 369)

Odselio sam se iz južne Kalifornije u ljeto 1969. Imao sam deset godina, a moji su roditelji bježali od dekadencije i pokvarenosti u korist zdravijeg okruženja Srednjeg zapada.

Prije naše selidbe, kružila je priča o nekim lokalnim srednjoškolcima (Newport Beach) koji su “otišli na LSD trip” i koje je uhitila policija. Koliko sam shvatio, tinejdžeri su “uzeli LSD” i počeli skakati s krova na krov, “spotičući” se po cijelom kvartu, budeći ljude uz zvuk gromoglasnih udaraca nad njihovim glavama. U to vrijeme sam se pitao daje li LSD čudesnu sposobnost skakanja ili letenja, budući da su kuće u Lido Sandsu, iako prilično zbijene, uglavnom udaljene oko osam ili deset stopa, što se činilo kao velik razmak za skok.

Nejasno se sjećam da je ova priča o “tinjedžerskim ponoćnim konjanicima apokalipse na LSD-u” imala neke veze s odlukom mojih roditelja da se vrate u Wisconsin. Južna Kalifornija, otprilike 1969., nekoliko godina nakon što je hipi pokret dostigao vrhunac i pretvorio se u lošu halucinaciju, nije izgledala kao dobro mjesto za slanje svoje djece u srednju školu. (Moji roditelji nisu znali da će 60-e pogoditi srednjoškolske škole Wisconsina 10 godina kasnije, što će mene i moje sestre i braću staviti izravno na put psihodeličnog uragana.)

Godinama kasnije, kao “iskusni” (u smislu Jimi Hendrixa) subverzivni tinejdžer koji želi postati intelektualac, čitao bih o Mansonovim ubojstvima i primijetio kako su ona bila prikladna za vladajuću elitu. Od trenutka kada je nasmijano, demonsko lice Charlie Mansona počelo buljiti sa svake naslovne stranice i TV ekrana u Americi, cijela hipi-antiratna stvar se činila mnogo više zastrašujućom. Pročitao sam službenu verziju Manson mita, Helter Skelter Vincenta Bugliosija, i pomislio: Ovo je previše ludo da bi bilo istinito. Niti jedan od hipija u Wisconsinu koje znam nije čak ni približno nalik na ove likove. Možda je to zbog nečega što dodaju fluoridu u vodi Južne Kalifornije.

Do 1975. vidio sam prezentaciju Zapruder snimke Marka Lanea i znao sam da je Amerika doživjela neizrecivo zli državni udar 1963. 1979. godine pročitao sam knjigu Johna Marksa “The Search for the Manchurian Candidate: The CIA and Mind Control” i raspravljao o njoj s Williamom S. Burroughsom, koji mi je rekao da je bio upoznat s takvim aktivnostima mnogo godina prije nego što su ih komisije Church i Rockefeller javno otkrili: “Stvar u tim tajnama je da nisu uopće toliko tajne.”

Pa, možda i nisu, Bill. Ali ako ste 1960. godine izjavili da je CIA-ov najfinanciraniji program imao za cilj pretvoriti ljude u zombije ubojice, najbolje što biste dobili bio bi prazan pogled. Glasine šaputane u boemskim polusvijetovima, napuhane u distopijsku parodiju u knjigama kao što je Naked Lunch, teško da su prijetnje tajnosti nacionalne sigurnosti.

Gledajući unatrag, čini se sumnjivim da se Amerika ikad oporavila od loše halucinacije 1960-ih. Doista, treba se zapitati nije li potencijalni oporavak namjerno spriječen. Ubojstva Kennedyja, zajedno s ubojstvima Martina Luthera Kinga, Malcolma X, Freda Hamptona i mnogih drugih, bili su nacionalna noćna mora. Isto vrijedi i za besmisleno razaranje u Vijetnamu. Protestni pokret koji je ustao protiv te noćne more, koji je želio probuditi naciju i vratiti joj zdrav razum, srušio se u promiskuitet podriven drogom i krvavi kaos, čiji avatar nije bio nitko drugi nego Charles Manson. Povodom pedesete obljetnice Mansonovih ubojstava, moramo se zapitati je li Manson također bio avatar druge vrste CHAOS-a: CIA-inog ultra-tajnog, ultra-ilegalnog unutarnjeg protupobunjeničkog programa.

Taj pojam nije posve nov. Godine 1993., dok sam istraživao za svoju prvu knjigu, A Guide to Mysterious San Francisco, čuo sam glasine da je Manson bio CIA-in rob s kontroliranim umom. Ali budući da je to bila samo glasina, koju ne podržavaju izvori koje se može citirati, izostavio sam je iz knjige i stavio ju na relativno kratki popis glavnih teorija zavjere koje zapravo mogu biti neistinite.

Taj popis postaje sve kraći. Knjiga Toma O’Neilla CHAOS: Charles Manson, the CIA, and the Secret History of the Sixties uvjerljivo, temeljito dokumentiran slučaj da je službeni prikaz Vincenta Bugliosija o Manson ubojstvima jednako sulud kao i Bugliosijeva verzija atentata na JFK-a da je “Oswald to sam učinio”. Iako to O’Neill ne kaže direktno, njegovi dokazi upućuju na to da je CIA-in manijak operacije za kontrolu uma Louis Jolyon “Jolly” West i / ili njegovi sljedbenici isprao mozak psihopatskom zatvoreniku po imenu Charles Manson, dao mu CIA-inu karticu za besplatni izlazak iz zatvora, postavio ga je pored Jollyjeve sigurne kuće u hipijskoj četvrti Haight-Ashbury u San Franciscu i naučio ga kako kontrolirati ljudski um koristeći droge i hipnozu. CIA-ina operacija CHAOS, može se vjerodostojno pretpostaviti, najprije je instrumentirala obitelj Manson radi korištenja protiv Crnih pantera, a zatim je Mansona konačno pretvorila u vrhunsku TV reklamu protiv antiratne kontrakulture. Kad su Manson i jedan od njegovih rukovodilaca iz CIA-e, Reeve Whitson, preuredili mjesto Tate ubojstava prije nego što je itko drugi tamo stigao, doslovno su postavljali pozornicu za nadolazeću kazališnu produkciju.

Dvadesetogodišnje istraživanje Toma O’Neilla definitivno pokazuje da masovno zataškavanje istine o Mansonovim ubojstvima više nije hipoteza, nego utvrđena činjenica. Federalne, državne i lokalne agencije za provođenje zakona, kao i sudovi i veliki mediji učinkovito su korumpirani i ušutkani. Ali istina, ili barem dovoljno toga da steknemo sliku, skrivena je u dokumentima koje su zaboravili uništiti. Iako su najvažniji dokumenti o Mansonu ili “misteriozno nestali” iz raznih arhiva ili ih se tvrdoglavo zadržava iz neotkrivenih razloga, O’Neill – opsesivno uporan novinarski detektiv – uspio je pribaviti dovoljno njih i pronaći i saslušati dovoljno svjedoka, kako bi konvencionalnu sliku porodice Manson okrenuo naopačke i iznutra.

Čitava ta priča u svojoj višeslojnoj složenosti detalja i dokumentacije lijepo je ispričana u O’Neillovoj knjizi. Kao i mnogi autori s mainstream izdavačima, O’Neill se uglavnom suzdržava od nagađanja o širokoj slici; umjesto toga iznosi teške činjenice i poziva čitatelja da spoji točkice. Stoga prihvatimo njegov poziv i razmotrimo CIA-inu operaciju Manson u povijesnoj perspektivi.

Politička demonizacija i stvaranje i održavanje javnog mita

Manson operacija je bila vježba demonizacije. Manson, obični psihološko poremećen zločinac s psihopatskim tendencijama, postao je, pod stručnim vodstvom Jolly Westa & Kompanije, avatar demonskog, iznad njega stoji tek Hitler, u masovno posredovanoj popularnoj mašti. Mansonova duga kosa i neuredna brada postali su ikona čistog zla, kao što je Hitlerov brk bio prije, kao što je brada Bin Ladena postala kasnije. Doslovno demonizirajući Mansona, Jolly i Kompanija (zar to nije bio bend 60-ih iz Zaljevskog područja? Ne, vi mislite na Big Brother) figurativno su demonizirali antiratnu kontrakulturu koja Ustanovi nije odgovarala.

Demoniziranjem Mansona, CIA je “usmrdila” poruku antiratne kontrakulture “mira, ljubavi, slobode” povezujući je sa slikom nasilja, mržnje i ekstremnog autoritarizma. Uostalom, ljudi koji stoje iza takvih operacija znaju da je najbolji način da se poruka diskreditira to da je se stavi u usta neugodnog glasnogovornika. Zato se kritika najgoreg svjetskog kriminalnog sindikata, međunarodnog bankarskog kartela, povezala s Hitlerovim zlim brkom. Na sličan način, otpor cionizmu i drugim zapadnjačkim napadima na islamski svijet postao je povezivan s velikom crnom bradom Bin Ladena. Te se asocijacije nisu dogodile samo slučajno. One su proizvedene.

Philip Zelikow, zapravo jedini autor fikcijskog djela poznatog kao izvješće Komisije za 11. rujna (a koji je dovršio u sažetku poglavlja prije nego što se Komisija uopće sazvala), je profesor povijesti i samozvani stručnjak za “stvaranje i održavanje mitova javnosti”. Zelikow definira javne mitove kao “vjerovanja (1) za koja se smatra da su istinita (iako se ne zna nužno da su istinita sa sigurnošću) i (2) zajednička u relevantnoj političkoj zajednici”. Javni mitovi koji ga najviše zanimaju su oni koji najsnažnije oblikuju političku percepciju i ponašanje; prvi primjer koji on daje je mit o podlom japanskom iznenadnom napadu na Pearl Harbor, koji je pretvorio Ameriku iz izolacionističke republike u intervencionističko carstvo.

Svatko tko je proučavao alternativnu literaturu o takvim događajima kao što su Pearl Harbor, Kennedyjev atentat i 11. rujna zna da bi svaki silno moćan mitski događaj koji mijenja percepciju javnosti i na taj način mijenja povijest trebao biti dočekan s dubokom sumnjom i podvrgnuti najtežem ispitivanju. Kao što je Philip Zelikow napisao u članku za Foreign Affairs 1998. godine, katastrofalni teroristički napad na Ameriku, poput uništenja Svjetskog trgovinskog centra, bio bi “preobražavajući događaj”, “prelomni događaj u američkoj povijesti” koji bi, poput Pearl Harbora… podijelio našu prošlost i budućnost na prije i poslije”. “Poslije” bio sadržavao “drakonske mjere, smanjivanje građanskih sloboda, omogućavanje šireg nadzora građana, zatvaranje osumnjičenih i upotrebu smrtonosne sile”. Zelikowova operacija pod lažnom zastavom 2001. postigla bi sve to i još više. Uspjela je u demonizaciji opozicije cionizmu i carstvu i tiraniji općenito, spajanjem otpora sa zastrašujućom slikom strašnog momka koji ima bradu zlikovca koju je lako prepoznati.

Doista, izgleda da bradati teškaši poput Bin Ladena i Mansona dolaze izravno iz središnjeg kastinga. Oni nas podsjećaju na savjete neokonzervativnog gurua Lea Straussa machiavellijevskim operaterima: Učinite da vaša operacija bude poput hollywoodskog westerna B-produkcije: stavite veliki bijeli šešir na dobrog momka i veliki crni šešir na negativca. A ako nemate pravog neprijatelja koji bi igrao ulogu negativca, izmislite ga.

Službenu verziju Mansonovog mita iznosi njegov samohvalisavi, profitistički junak, Vincent Bugliosi, tužitelj koji je negativca stavio iza rešetaka. Na pomalo sličan način, čini se da je službena verzija mita o 11. rujnu, koju je Zelikow ventrilokizirao [trbuhozborstvo, op. prev.], ispričana svojevrsnim grčkim zborom koji predstavlja herojske žrtve, američki narod. Ali u oba slučaja, naoko herojski pripovjedač je pravi negativac. U slučaju 11. rujna, Zelikow se mora sumnjičiti za umiješanost u pisanje scenarija za samu operaciju pod lažnom zastavom 11. rujna, a zatim za plasiranje te skripte u svoje Izvješće. A u slučaju Bugliosija, jasno je da je svjesno sastavio veliku laž za porotu koju je kasnije prilagodio za svoj bestseler, čineći brojne zločine, uključujući i krivokletstvo u procesu.

Što se tiče negativaca, i Manson i Bin Laden su proizvodi CIA-e. Kao što sugeriraju O’Neillovi dokazi, Manson je bio golem Jollya Westa, kojeg je Jolly podučavao kako izraditi još više golema… po mogućnosti ženskih 14-godišnjakinja. Bin Ladena je sa svoje strane stvorila CIA i njeni saudijski operativci kao frontmena CIA-saudijskog rata za protjerivanje Rusa iz Afganistana. Originalno mu je bila dodijeljena herojska ulogu za muslimansku publiku, Osama je kasnije prebačen u drugi film u kojem je glumio negativca za američku publiku.

Iako službena priča o Mansonu demonizira hipije, revizionistički prikaz O’Neilla pokazuje da najgora dekadencija i pokvarenost nije bila na uglu Haight-a i Ashburyja, već u Hollywoodu i industriji zabave; Los Angeles, kao što je Faulkner slavno rekao, “plastični šupak svemira”. Filmska i glazbena industrija, pokazuje O’Neill, bili su (i pretpostavlja se da su ostali) preplavljeni gangsterima, kriminalcima obavještajnih agencija i zapanjujućom raznolikosti izopačenih ljudskih štetočina. (Postoji znatno preklapanje između ove tri kategorije.) Najgore je što ti ljudi, zemaljski otpad, doslovno vode show. Prava moć i autoritet ne leži u izabranim dužnosnicima i sudovima, već u gangsterima supermafije i njihovim partnerima u zločinu, agentima obavještajnih agencija. Policija, sudovi i mediji prestravljeni su takvim ljudima i u osnovi rade sve što im kažu.

Manson ubojstva i atentat na JFK-a, dva zločina kao da su iz noćnih mora, zaokružili su “60-e”: to kratko razdoblje od 1964. do 1969. koje je svjedočilo meteorskom usponu i padu mladenačkog idealizma, čiji su glavni izrazi bili građanska prava i antiratni pokreti. Poput 11. rujna, atentat na JFK-a podijelio je vrijeme na nevinije “prije” zdravih obiteljskih humorističnih serija i manje nevino “poslije” prosvjeda, nasilja i društvenog sloma koji potiču pilule, posebno one psihodelične i kontracepcijske vrste. Između JFK-a i Mansona, izgledalo je da bi mladenački idealizam mogao pobijediti dan. Nakon Mansona, Amerika je ušla u “cijeli novi svijet” ekstremnog otrežnjenja.

Ubojstvo JFK i Manson ubojstva nisu samo povezana u američkoj mitskoj mašti; oni se presijecaju i putem već spomenutog psihopata za kontrolu uma CIA-e, dr. Jollya Westa. O’Neill-ova knjiga Chaos predstavlja dokaze da je Jolly West isprao mozak i doveo do ludila dvije ključne figure u dotičnim dramama, Charlesa Mansona i Jacka Rubensteina, a.k.a. Rubyja. Već smo vidjeli kako je West od Mansona napravio luđaka. Što se tiče Rubyja, čini se da je on vrlo vjerojatno programiran da ubije Lee Harvey Oswalda, baš kao što je i Sirhan Sirhan kasnije programiran da puca u generalnom pravcu Roberta Kennedyja. I premda ne postoji čvrsta dokumentacija koja bi dokazala da je West kontrolirao Rubyjev um, O’Neill dokumentira Westov sumnjivo brz i intenzivan interes za Rubyja nakon atentata, što je kulminiralo time da je West dobio pristup ubojici organizacije Mickeyja Cohena koji je krijumčario oružjem i podmićivao policiju. Prije Westovog sastanka s Rubyjem iza zatvorenih vrata i bez svjedoka, potonji je bio savršeno razuman, iako zbunjen time što je optužen za zločin za koji nije imao sjećanja da ga je počinio. Od trenutka kada je West izišao kroz vrata Rubyne ćelije, Ruby je otvoreno i potpuno pomahnitao.

Amerika ima prave neprijatelje, ljude poput Jollya Westa i njegovih šefova, psihopatske štetočine koji su preplavili najviše ešalone moći. Nakon ubojstva JFK-a, razumljivo su se bojali otkrivenja. Najveća prijetnja dolazila je od poštenih, idealističkih, politički angažiranih građana, od kojih se većina naginjala političkoj ljevici općenito, a naročito antiratnim pokretima i pokretima za građanska prava. Kako bi neutralizirali tu prijetnju, poplavili su antiratne i zajednice za građanska prava LSD-om i amfetaminima (kao i agentima provokatorima Cointelpro-a i CHAOS-a). Nakon nekoliko godina ovoga, oni su administrirali državni udar tako što su ovjekovječili ikonskog zlog hipija, Charlesa Mansona, u masovnoj operaciji kontrole uma koja je označila smrt 1960-ih i postavila pozornicu za doba distopijskog neoliberalnog autoritarizma koje je uslijedilo.

Činjenica koja nam ostaje je da se naši stvarni neprijatelji kriju tako što izmišljaju surogat neprijatelje uzdižući ih do mitskog, ikoničnog statusa. Njihovi kontrolirani mainstream mediji svakodnevno nas pozivaju da se uključimo u obavezne orwellovske dvije minute mržnje. Kad ćemo se probuditi i naučiti mrziti ne crtani lik na ekranu, već psihopata iza zavjese?

Prošle godine u listopadu, nekako za vrijeme godišnjice eksplozije, bolje rečeno havarije u Rafineriji, Boris Pavelić, poznati zagrebački istraživač-novinar usudio se o brodskom onečišćenju zraka staviti sve na papir i ukazati na sve dosadašnje probleme, ali i na nadolazeća događanja. Članak je objavljen i na SBPeriskopu.

Tako Pavelić je već u naslovu članka najvio: “… Crodux najavljuje da će rafineriju plinoficirati do svibnja”, pa nastavio: “…Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu (RNB) trebala bi biti priključena na plin iz Hrvatske do svibnja sljedeće godine, što je … izjavio predsjednik uprave tvrtke Crodux Energetika Branko Radošević.” .

Brzo su protutnjili ovi 6, 7 mjeseci. No nepovjerenje, kojeg i Pavelić spomenuo u svom članku, “uzrokovano time što javnost malo zna o nerazjašnjenim zbivanjima oko rafinerije, kao i o tome kako napreduje plinifikacija, pa je mnogo spekulacija i nagađanja”, danas je još veće.

U brodskom zraku od prosinca do sredine travnja ponovo su se događala enormno visoka, ali i potpuno nerazjašnjena onečišćenja, prvenstveno lebdećim česticama PM10 i PM2.5 (veličine 10 i 2,5 mikrometra!). O tome smo više puta, točnije jako često pisali na SBPeriskopu, ali smo i revno informirali sve relevantne institucije u RH, počevši od Ministarstva zaštite okoliša i energetike i Povjerenstva za praćenje kvalitete zraka u Slavonskom Brodu.

Također su naši dopisi otišli u DHMZ, Okolišnoj inspekciji, ali i u Grad i Županiju, u jednu i drugu upravu i u Gradsko vijeće i Županijsku skupštinu! Tako smo više od tri mjeseca intenzivno radili na ukazivanju potrebe održavanja zajedničke tematske sjednice Gradskog vijeća i Županijske skupštine o brodskom onečišćenom zraku.

U međuvremenu na stranicama AZO su objavljeni: “IZVJEŠTAJ O PRAĆENJU KVALITETE ZRAKA NA POSTAJAMA DRŽAVNE MREŽE – Izvještaj za 2019. godinu” iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (http://iszz.azo.hr/iskzl/datoteka?id=95565) i  “IZVJEŠĆE O PRAĆENJU KVALITETE ZRAKA NA POSTAJAMA DRŽAVNE MREŽE ZA TRAJNO PRAĆENJE KVALITETE ZRAKA U 2019. GODINI” iz Državnog hidrometeorološkog zavoda (http://iszz.azo.hr/iskzl/datoteka?id=96830).

Oba izvješća sugeriraju kako je riječ i dalje o velikom onečišćenju zraka u Slavonskom Brodu i ukazuju na to da je tvrdnja iz Udruge Eko-integral, ali i tvrdnja Brođana kako je brodski zrak najonečišćeniji zrak u RH s obzirom na lebdeće čestice PM2.5 i PM10 zaista istinita! Nažalost, nasuprot našim očekivanjima i očekivanjima Brođana izostale su reakcije i Ministarstva zaštite okoliša i energetike i Povjerenstva za praćenje kvalitete zraka u Slavonskom Brodu, ali i Grada i Županije, Gradskog vijeća i Županijske skupštine.

Ovo nas ne može iznenaditi jer nakon što je 15. svibnja vladajuća većina uputila u Sabor odluku o raspuštanju Sabora i za koji dan je Sabor i raspušten, šanse su za održavanje zajedničke tematske sjednice GV i ŽS o brodskom zraku svedene na minimum! Također je jasno da ni nakon godinu i pol dana sve do novih izbora i formiranje nove Vlade ni u Ministarstvu, ni u Povjerenstvu nitko neće ništa poduzeti vezano za brodski zrak, ali ni protiv Rafinerije nafte Brod, a ni protiv lokalnih zagađivača!

Mi smo u Eko-Integralu baš zbog očiglednog nečinjenja, ali i nejasne i tragične slike u brodskom zraku(!), zatražili na vrijeme tu spomenutu zajedničku tematsku sjednicu GV i ŽS jer svima, nakon 11 godina kontinuiranog onečišćenja brodskog zraka iz prekosavske rafinerije, jasno je da od naših Vlada (evo priprema nam se 5. ili 6.) ne može se ništa očekivati konkretno i korektno za brodski čisti zrak!