A vi biste htjeli uređeniju državu i uljuđenije društvo? Od koga to? Od onih koji se ponose s troje djece i jednom ženom, ili onih koji se hvale s više žena i jednim brončanim Bruceom Leejom?

Tko pita….

Zapitah ja zadnji puta ali od odgovora ili proljeća ništa. Nadam se da će biti, iako samo pričaju kako će paklene vrućine u srpnju. Vidjet ćemo.
Mene muči vlaga, sad kad ne treba, pa je sve u vrtu i bašči puno biljnih uši i onih malih crnih bubica. Puževa i sl. Kiša je trebala padati prije, sad nam treba više sunca ( mislim na nas poljoprivrednika, hahahahaaa ( ovo smijeh za mene)). Malo ću se boriti protiv tih napasti, prirodnim pripravcima prvo, pa ćemo vidjeti. Ostat će valjda nešto. Kemija je posljednja varijanta, ako uopće, jer imamo i mladog luka i salate, a onda ne jesti domaće nije opcija. Ma, nešto će sigurno ostati.

Inače je zanimljivo kako smo se riješili malog nevidljivog virusa. Iskreno se nadam da jesmo, međutim, kad vidim ovu malu gamad koja je okom vidljiva i koja je tako uporna i nametljiva, pitam se… O komarcima uskoro ne smijem ni misliti. Jasno je da treba kiše, zemlja je bila suha, ali sada kad nam krenu sve napasti odjednom. Uh… Znate li da u Austriji na primjer nema komaraca? Ni u dobrom dijelu Francuske ( ne mogu tvrditi za cijelu jer za neke dijelove nisam čula ni da imaju ni da nemaju komaraca), u Švedskoj također i u nekim još zemljama. Oni imaju i vlagu i sunce i različite zime, pa ponegdje i iste ili blaže ali duže. Nemaju samo komaraca! Ne da ih nikad nije bilo. Voljela bih da naše samo tretiraju na vrijeme i redovito, da bar jednu muku preskočimo. Meni je muka, jer me previše vole.

Bit će kako biti mora. Nego, vidite li vi ovaj užas od izbora za predstojeće parlamentarne?! Još nikad mi se nije desilo da doslovno moram začepiti nos i zaokružiti nešto. ( Osim na nekim lokalnim )Naravno već znate da za mene ne dolazi u obzir ništa osim lijevog spektra, a tamo…. Kud su u koaliciji neki kojima bih radije dala glas da su na izbore izašli samostalno. Ovako, povući će neke kojima ne želim da uđu u Sabor, ne zbog njih, već zbog nas. Bit će još neke stranke ljevice, pa možda nešto odaberem.

Ma koliko se trudio Bernardić mi se nije činio dobrim ni za vođu najveće oporbene stranke, za Premijera nije materijal nikako. Međutim, jedino što mu priznajem, a tako je postao i predsjednik stranke, zna se izboriti za pozicije i zna kako se dobivaju izbori. Pokazao je da je svjestan da ljudi oko njega ne donose glasove i da nisu ni blizu kvalitetni kao tzv. Stari kadar, pa je njih stavio na prava mjesta i do sada prošao dobro na EU izborima. Naravno, ne može se zanemariti odnosi na suprotnoj strani, ali sve to mora pratiti i malo sreće. Ako tako složi liste, a poslije ako dođe u mogućnost i sastavljanja vlade, možda odabere i dobar kadar za ministre i sl. Naravno, ovdje opet prepoznajete optimistu u meni, ali ništa drugo mi ne preostaje. Jer vidimo kako se ponašaju ovi na vlasti, a o Škorinoj „eliti“ ne želim trošiti ni slova. Sudski postupak protiv HDZ-a traje, afera je bilo toliko da ih nitko više ne zna ni nabrojati, a oni okolo hodaju kao da su osvojili svijet. EU kaže da smo zadnji u svemu, osim ako se gledaju najgori, onda smo prvi. Danas vidim da ćemo dobiti najveću pomoć zbog Corone u cijeloj EU, a mi Corone skoro ni vidjeli. Naravno, posljedice ćemo vidjeti, a koliko će pomoć pomoći, nadam se i to. Jer će opet dobiti podobni, a ne sposobni.

Članica sam neke grupe na FB poduzetnika i kakve probleme neki imaju, to je da vam se smuči sve. Banalnosti koje ljudima oduzimaju vrijeme, novac i energiju, a normalnom čovjeku nepojmljive. Opet, ako ste dovoljno blizu vatri ( Zna se stranki), onda možete opstati i sa hotelom i velikim rančem sa dodatnim sadržajima čak i kad niste na moru, čak i kad ste u gradu gdje ništa ne ide. Čak i kad je Corona, čak i kad ne radite. Čak ne morate ranč iznajmljivati stalno, tek povremeno, čak i tad se isplati.  Dok drugi propadaju, a rade stalno, u svome, pokušavaju tek opstati, ako ste pravi, poslušni i ‘cjenjeni’ poduzetnik, opstajete čak i kad ne ide, čak i ulažete. Od kuda i kako, e to se pitaju tek neki, a oni koji to trebaju provjeravati, pa njima je sve jasno. Tako da se ne brinem, dotični i ini će dobiti pomoć da opstanu ( jedina korist što će i šačica ljudi koja za njih radi očuvati svoja radna mjesta), da prežive, a ostali, borci, neka se bore kako znaju i umiju. Tko im kriv kad vole pošteno raditi i zaraditi, žele od svog rada živjeti.

Možda mi ide cinizam, ali moj tata je govorio da miran san nema cijenu i tako i ja živim. Neki kaži da i ti, drugi mirno spavaju, međutim, nikada nisam došla u iskušenje da provjerim. Niti želim. Volim svoj mir i ljude s kojima se družim jer dijelimo ista razmišljanja što se toga tiče.
Znam da će biti puno polemike oko izbora, već je na veliko počela svuda oko nas, ali nekako će biti. Mi smo ti koji biraju ( iako je izbor veliki problem), mi smo ti koji mijenjaju. Toga trebamo biti svjesni i tako razmišljati.

Tako isto biramo što ćemo jesti i koliko zdravo i ukusno se hraniti. Ja vam pomažem u tome koliko znam i umijem. Nekada predložim i nešto manje zdravo, ali ukusno, jer je i to dozvoljeno, samo u manjim količinama i rjeđe.
Važno je odlučiti što želite i biti zadovoljni u svom tijelu i svojim izborima. I uvijek raditi na poboljšanju istih.

Paketići mozzarelle na špinatu

Ovaj recept sam već davno objavila, ali nije zgoreg ponoviti jer na tržnici ima prekrasnog domaćeg špinata, ako ga nemate u bašti. Lagani, zdravi i brzi objed probajte i uživajte.

Jednostavno.

SASTOJCI:

1 kg mladog svježeg špinata

1 srednja glavica luka

1 režanj češnjaka

2 kugle mozzarelle cca 125g

sol, papar. muškatni orašćić

4 tanke šnite pršuta

1 francuzer ili bugget

4 žlice maslaca sa zelenim začinima ( pogledajte recept u rubrici Umaci ili kupovni )

2 žlice ulja

PRIPREMA:

Špinat očistite i operite i ostavite da se dobro ocijedi. Luk očistite i nasjeckajte kao i češnjak. Mozzarellu prepolovite po dužini i malo popaprite pa umotajte pršutom. Veknicu prerežite na pola i vodoravno. Svaku od 4 dijela namažite začinjenim maslacem. Crveni luk na žlici ulja propržite i dodate češnjak, pa lagano dodajte špinat, malo po malo, i poklopite da ” uvene “, malo dinstajte da ispari dio tekućine, posolite, popaprite i začinite muškatnim orašćićem. Pecivo pržite na tavi s namazanom stranom na dolje i izvadite kad porumeni. Paketiće mozzarelle pržite na žlici ulja sa svih strana po minutu dvije, izvadite i sve servirajte odmah. Uz ovo jelo ide čaša dobrog bijelog vina.

Kolač sa sirom i trešnjama

Iako osobno mislim da su trešnje najbolje svježe i sirove, prave se i kolači sa trešnjama. Volim dodati koju višnju da malo pojača aromu i kiselinu, ali evo jedan recept u koji idu trešnje. Inače je ovaj recept dobar i kao kolač sa sirom čak i bez voća.

Jednostavno.

SASTOJCI:

za tijesto:

100 g mekanog maslaca

50 g šećera

malo arome gorkog badema, ako ne volite može i burbon vanilija

malo soli

2 jaja

100 g brašna

50 g mljevenog badema

1 1/2 žličica praška za pecivo

za punjenje:

350 g očišćenih trešanja

400 g svježeg sira ( 20% mm )

1 čaša (75 g ) vanilija jogurta

1 prašak za puding od vanilije

75 g šećera

3 jaja

Osim toga :

100 g mljevenih badema

malo šećera u prahu

PRIPREMA:

Obložite okrugli kalup 26 cm s papirom za pečenje i zagrijte pećnicu na 170°c. Maslac mutite sa šećerom, solju i aromom, jaja umiješajte jedno po jedno, i na kraju dodajte ostale brašnaste sastojke koje ste prije pomiješali.

Tijesto ulijte u kalup i pospite s pola mljevenih badema. Za punjenje pomiješajte sir, jogurt, puding prah, šećer i jaja. Pomiješajte preostale bademe i trešnje pa stavite na tijesto, po njima prelijte masu sa sirom i pecite oko 60 min. na drugoj pregradi odozdo. Kada izvadite iz pećnice, ostavite oko 5 min. da malo stane pa skinite kalup, ohladite još malo pa premjestite na rešetku da se ohladi do kraja. Pospite s malo šećera u prahu i poslužite.

Lijevi intelektualci, političari i aktivisti svjetskog glasa pokrenuli su tzv. Progresivnu internacionalu. Među savjetnicima su američki lingvist Noam Chomsky, kanadska okolišna aktivistkinja Naomi Klein, bivši grčki ministar ekonomije Janis Varufakis i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa

Kampanja za parlamentarne izbore u Hrvatskoj je tek počela, a već možemo sa priličnom sigurnošću znati kakva će je dinamika obilježavati. Obrazac koji će se većinski pojavljivati je sljedeći: netko kaže nešto kontroverzno o nekome, onda taj netko odgovori, kreće ping pong, novinarska pješadija ide od jednog do drugog, a u redakciji se nazivaju Žarko Puhovski i Davor Gjenero za komentar, ili tko im je već na speed dialu. Kad se izvrti više takvih slučajeva kolumnistički bardovi će ponuditi dobru staru dijagnozu: ustaše i partizani (plus korupcija) nam onemogućuju ekonomski napredak i razvoj. Ili u trenutnom kontekstu: oporavak.

Rijetko tko će se osvrnuti na programe stranaka, ali i s pravom. Kao što se ni iskusni profesori ne osvrću previše na studentske seminare poslane pet do ponoći. Jer im je uglavnom otprilike toliki domet i motivacija. Razočaranje će tim bit veće jer se činilo, barem optimističnima, da će nam pandemija donijeti priliku za novo zamišljanje hrvatskog ekonomskog razvoja. U trenutku kad je ekonomija stala, možda je postojala mogućnost da je pokrenemo na drugačiji način. Ili u žargonu koji dijele svi politički aspiranti i ozbiljni analitičari: da napokon pokrenemo reforme. Što je ništa drugo doli šifra za niže poreze i fleksibilnije radno zakonodavstvo.

Iako su, dakle, i u pandemijskom periodu refreni ostali isti, određen pomak je ipak učinjen. Lockdown nas je zapravo podučio kako izgleda izgradnja predodžbi o prirodi kapitalizma u zemlji uslužnog sektora na europskoj periferiji. Tu većinske zasluge moramo pripisati sada već famoznoj udruzi Glas poduzetnika koja je čak i održala prosvjed na Markovom trgu. Prvi poduzetnički u neovisnoj Hrvatskoj, kako glasi povijesni sud. Naime, nakon što je u velikom broju grana ekonomska aktivnost obustavljena krenuli su zahtjevi i apeli prema vladi da se pomogne privatnom sektoru. A ti su se apeli i zahtjevi zasnivali na specifičnom pozadinskom razumijevanju kapitalizma. To što bi bilo sasvim normalno da u okolnostima lockdowna vlada prvo pomogne manjim firmama koje su ovisne o tjednom cash flowu ne znači da su oni autentičniji poduzetnici od onih koji imaju zalihe i da svijet moramo gledati kroz njihove poslovne knjige.

Međutim, pogled na svijet malog poduzetnika u uslužnom sektoru nije slučajno postao “zlatni standard” hrvatske politike. S obzirom na to da su mali poduzetnici često i izravno angažirani u samom radu u svojim firmama oni predstavljaju svojevrsnu međuklasu: nisu ni bezobzirni veliki kapitalisti, a nisu ni obični radnici koji se oslanjaju na druge da im nađu posao. Dakle, savršena moralna kombinacija poduzetnosti i poštenja. A to što im i par tjedana prekida rada ugrožava posao i egzistenciju ukazuje na fragilnost njihove pozicije i spremnost na pravi poduzetnički rizik. Sve su to presudni elementi oko kojih se gradi slika malog poduzetnika kao moralnog i ekonomskog uzora. No, zašto hrvatskim medijskim prostorom prevladava klasna perspektiva sitne buržoazije kao oblik univerzalnog razumijevanja kapitalizma?

Pored ove zgodne ideološke kombinatorike, radi se o prirodi samog uslužnog sektora koji prevladava u deindustrijaliziranoj Hrvatskoj. Naime, uslužni sektor, osim pojedinih segmenata, uglavnom nije obilježen rastom produktivnosti, za razliku od industrije. Drugim riječima, uslužni sektor si ne može “stvoriti” dodatnu potražnju tako da rastom produktivnosti snizi cijenu proizvoda. Dakle, povećana potražnja za robama u uslužnom sektoru proizlazi iz rasta prihoda u cjelokupnoj ekonomiji. Postoji i još jedan način “stvaranja” potražnje: a to su niže plaće radnicima koje onda čine i sam proizvod jeftinijim. U uslužnom sektoru plaće radnika imaju relativno visok udio u krajnjoj cijeni proizvoda.

Zbog toga je upravo uslužni sektor “prijemčiv” za hipereksploataciju rada. A često i povijest nastanka tih malih firmi u kojima je vlasnik na početku rušio vlastitu cijenu rada kako bi generirao potražnju postaje i utemeljujući mit kojima se pravda kasniji tretman radnika. A i sebi priskrbljuje status radnika koji ga štiti od optužbi za eksploataciji i omogućuje mu da, kao u slučaju Glasa poduzetnika, sebi uzme za pravo da predstavlja radnike u svojoj firmi. Način na koji mali poduzetnik gleda na svijet nije nasumičan već proistječe iz njegove pozicije na tržištu i iz prirode sektora u kojem djeluje. On cijenu svojih proizvoda, a samim tim i konkurentnost, može prilagođavati ili nižom cijenom rada ili nižim porezima. Većina ih je lišena opcije rasta produktivnosti. Zato ih uglavnom i ne zanima, kao što je nedavno uočio ekonomist Toni Prug, proaktivna uloga države koja financiranjem obrazovanja, znanosti i instituta potiče rast produktivnosti. Njima država ne treba, samo im smeta svojim porezima i nametima.

Ili bar samo tako misle. Kao što smo napomenuli, potražnja u uslužnom sektoru ovisi o visini prihoda u cijeloj ekonomiji. Ne može se snižavati cijena iskoracima u produktivnosti. A kad ekonomijom dominira uslužni sektor koji mora plaće držati niskima zbog njihovog visokog udjela u konačnoj cijeni proizvoda onda ta potražnja mora dolaziti iz nekog drugog izvora. U Hrvatskoj nezaobilazan element tog izvora predstavljaju zaposleni u javnom sektoru. No, poduzetnička klasa u njima vidi neprijatelje koji joj otimaju kruh. Jer im tržišni pritisci ne dopuštaju da vide preko neposrednih izračuna prihoda i rashoda. Što je sasvim legitimno. Problem je samo što smo svi postali taoci interesne perspektive sitne buržoazije u uslužnom sektoru. I tome nisu krivi oni već globalna podjela rada koja nas je smjestila gdje nas je smjestila. A kao jedina nada nam se nudi da se uhvatimo na supply chain kakve multinacionalne korporacije. Partizani su barem pokušali nešto drugo.

bilten

Najprije sam mislila da je neki tobože suvremeni i moderni ispad Davora Bernardića, sukladan njegovim godinama. A godine nose i zablude. U ovom slučaju zabluda je bila moguća u odnosu na riječ iz stranog jezika, naravno engleskog, podvostručena vjerovanjem da će baš riječ privući mlađe članove biračkog tijela da 5. srpnja usmjere svoj glas prema njoj, toj riječi.

Onda sam razgovarala s nekim starijim poznanicima, ali doslovno starijima, dakle, blizu osamdeset ili koju više jer, i oni su biračko tijelo, i glasat će. Ne bi oni za HDZ, ali ne znaju za koga bi. Poznat im je Bernardić, Mrak Taritaš, svi drugi manje od Plenkovića, Jandrokovića ili Krstičevića. I jedni i drugi i svi treći i ostali puno obećavaju, ali tim mojim sugovornicima nekako se stalno u glavi vrti narodna mudrost: obećanje ludom radovanje.

–  A šta bi oni napravili, kad si ni ime nisu znali smisliti – tek će jedna od seniorki iz ekipe društvenih i državnih promjena unatrag osamdesetak godina.

Nomen est omen, još jednom se potvrđuje.

Tko god da je smislio nomen lijevoj koaliciji političkih stranaka, nije smislio zanimljivo, a još manje privlačno, poticajno, izazovno. Restart!? Kao da je obične ženske sise nazvao breast umjesto sise, pa neka si svatko zainteresiran izvoli zamišljati što bi u toj ponudi moglo biti za njega. A u Restartovoj ponudi uistinu ima za svakoga ponešto, svakom glasaču srce može zaigrati kad čuje neku obećavajuću riječ, slogan, parolu, kao da je birana baš prema njegovim potrebama. Istinabog da je za sada sve zamagljeno, liči na kišu koja se približava žednoj i suhoj zemlji, ali je daleko, daleko, dok stigne do raspuknutih brazdi možda više neće ni biti mokra, već pretvorena u suhi vjetar.

Ako bi, u tom prvom nedjeljnom danu srpnja, koalicija – sadašnja opozicija – dobila mogućnost prevage u Saboru i sastavljanja vlade, hoćemo li se: restartati, restartovati ili restarirati?

Poznati su mi mnogobrojni pokušaji, i vlastiti i poznanika mi, kretanja od novog starta. Od početka dijete sa svakim ponedjeljkom koja bi već u utorak bila zaboravljena; preko okretanja nove ploče u raznim životnim situacijama a posebno u međuljudskim odnosima; od pokušaja novog starta u drugom poslu, gradu, stanu, sa drugim muškarcem … radoznali i nestrpljivi uvijek žele biti na novom početku, u strahu da im nešto važno ne promakne. I sve nekako završi podjednako onome prije tko zna kojeg starta.

Da li je to baš novi start ili bi ipak bio restart? Nisam o tome puno razmišljala dok ne shvatih da je takozvana lijeva koalicija spremna za restart. Ne zvuči obećavajuće. Dodatak rječice „re“ riječi „start“ zapravo znači: povratak na početak. Kad u olimpijskim utrkama na 100 ili 1 000 metara, svejedno s preponama ili bez, bude ponovljen pucanj za start, to znači samo jedno: ispočetka, novi start. Postoji stroga linija koja to određuje, pa bi se ponavljanje moglo nazvati restartom zato što se ono ranije ne računa, više ne postoji. U toku same utrke nema restarta.

Hrvatska kao država u utrci je sama sa sobom. Građani su navijači, a političke stranke suci, iako bi u demokraciji trebalo biti obrnuto: građani suci, stranke navijači. U takvoj utakmici s obrnutim pravilima moguće je njen nastavak nazvati restartom. Brišemo sve dosadašnje, počinjemo ab ovo – to bi značilo restart.

Koalicija koja je sebe nazvala Restart zna da to nije moguće. Zato je za sebe trebala složiti neko drugo ime, bliže istini i mogućnostima. I razumljivo svima čije moguće glasove priželjkuje. Već sama riječ koja u sebi od sedam slova ima pet suglasnika, varirajući samo tri vrlo oštra: r, s, t, uz to ponavljana pet puta, nije simpatična riječ, da ne kažem da je sama po sebi odbojna. Riječ „golem“, naprimjer, ima tri suglasnika od pet slova, ali to su nježniji suglasnici, ne ulijevaju strah, ne aludiraju na opasnost kao riječ „restart“.

Sasvim lično: taj naziv – Restart koalicija – je zapravo katastrofalan; ništa ozbiljno ne govori jer većina ljudi uopće tu riječ ne razumije ili ne zna izgovoriti; mislim da je potpuni promašaj, vrlo je ružna, a mene podsjeća na riječi: repetiranje, strijeljanje.

Kako vjerovati da će Restart koalicija napraviti nešto dobro za građane Hrvatske kad sami sebi nisu znali osmisliti nomen koji bi bio njihov omen?

Razgovor sa Dr Hrvojem Jurićem

Pandemija korona virusa COVID-19 trenutno je pogodila 199 država i teritorija. Mnoge države se bore da ,,spljošte krivu” epidemije kako zdravstveni sistem ne bi došao do kolapsa i kako bi svako mogao da dobije zdravstvenu pomoć koja mu je potrebna. Međutim, izvesno je da će u nekim državama doći do toga da broj pacijenata kojima je potrebna intenzivna nega premašuje trenutne kapacitete, te dolazimo do pitanja kako postupiti u takvoj situaciji?

Problem koji navodite nije više stvar predviđanja i strepnje. To se već događa, a može se očekivati da će se ubuduće sve češće i na sve više mjesta događati. Ako se već sada u Švicarskoj, bogatoj zemlji s uređenim zdravstvenim sistemom, diskutira o tome – a u Neue Zürcher Zeitungu čitao sam već nekoliko članaka na tu temu – onda je situacija zaista ozbiljna. Ali ono što razlikuje Švicarsku ne samo od „divljeg Balkana“ nego i od europskounijskih zemalja poput Italije i Španjolske, koje imaju „klimave“ zdravstvene sisteme, jest to što se u Švicarskoj ozbiljno i na vrijeme raspravlja o tome. To možda neće spriječiti pojavu takvih problema, ali će ih zasigurno odgoditi i ublažiti njihove negativne posljedice, jer će i liječnici i drugi zdravstveni radnici, i javnozdravstveni sistem, skupa sa svojom upravljačkom i etičkom infrastrukturom, i političke strukture, i građani, biti spremniji za suočavanje sa problemima, te će odluke, čak i kada su vođene „logikom manjeg zla“, biti kvalitetnije. Smatram da nije toliko problem u tome što se ponekad i ponegdje, u izvanrednim situacijama, mora vršiti trijaža i odlučivati o prioritetima u pružanju medicinskih usluga. U bioetičkim diskusijama o tome se intenzivno raspravlja, te su se kristalizirali neki principi i smjernice. Problem je, s jedne strane, ako se, zbog ograničenih resursa, počne vršiti apriorna segregacija unutar populacije, od koje zavisi i pružanje zdravstvenih usluga koje su svačije pravo, tako da cijele grupe budu svrstane u kategoriju „neprioritetnih“, „neisplativih“ ili „manje vrijednih“. Znamo da i u normalnim okolnostima matematika, statistika i ekonomija često nadvladavaju medicinu i etiku kad je riječ o zdravstvenim pitanjima. S druge strane, problem je ako odluke koje se tiču djelovanja u izvanrednim situacijama postanu principom i u uobičajenim okolnostima, dakle, ako prodru po cijeloj vertikali i horizontali zdravstvenog sistema i društva. To se tiče kako javnozdravstvenih mjera koje se trenutno provode, tako i drugih mjera proglašenih od strane vlasti u većini zemalja, u čiju opravdanost sumnjam.

Zdravstveni radnici su trenutno u prvim redovima borbe protiv pandemije. Smatra se da oni imaju dužnost prema pozivu koji su odabrali, pacijentu i društvu da uvek obavljaju svoj posao. Da li zdravstveni radnici i u vanrednim i visokorizičnim okolnostima, kao što je pandemija, imaju nezaobilaznu dužnost da obavljaju svoj posao ili mogu da odbiju da stave svoj život i život svojih bližnjih u opasnost time što neće lečiti pacijente?

I medicinska deontologija, i etika i bioetika, ali i logika, sugeriraju nam da zdravstveni radnici nemaju pravo da, iz bilo kojih razloga, odbiju izvršavati one postupke koji su medicinski, etički i pravno ovjereni, te „idu u rok službe“. Pojačani rizik obolijevanja od zaraznih bolesti u situacijama kao što je ova današnja trebao je biti uračunat u odluku o izboru profesije, kao što je trebao biti uračunat i svjetonazorski baziran otpor prema određenim procedurama kao što su umjetna oplodnja ili abortus. Zato sam protiv prava na prigovor savjesti u medicini, o čemu se, barem u Hrvatskoj, u posljednjih par godina zajapureno polemizira, uglavnom vezano za reproduktivnu medicinu i ginekologiju. Osoba kojoj savjest ne dopušta da nosi oružje i koristi nasilne metode, ili osoba koja se teže nosi sa stresom, neće se odlučiti za vojnu ili policijsku karijeru. Osoba koja iz moralnih razloga odbija iskorištavati, mučiti i ubijati ne-ljudske životinje, ili osoba koja ima spontanu negativnu reakciju na krv, neće učiti mesarski zanat. Možda su primjeri suviše karikaturalni, a moj stav suviše tvrd, ali htio sam naglasiti da je profesija zdravstvenih radnika po definiciji visokorizična i visokostresna, pa se za nju ne trebaju odlučivati oni koji se ne mogu nositi s odgovarajućim izazovima. Mislim da ne moram posebno isticati da zbog toga veoma cijenim zdravstvene profesije i pojedince koji se time bave.

Svedoci smo da usled pandemije ljudi širom sveta masovno odlaze u prodavnice i prave velike zalihe hrane i osnovnih sredstava za higijenu što je dovelo do njihove nestašice. Da li je opravdano takvo ponašanje?

Nije opravdano, ali je razumljivo. Shvatljivo je, ali nije prihvatljivo. Međutim, pojedince koji su se tako ponašali smatram tek djelomično odgovornima za to, jer su bili ograničeno uračunljivi. Naime, političko-medijski pritisak bio je užasan, paniku se poticalo kako bi se ljude natjeralo u izolaciju i discipliniralo, pa je to imalo i neželjenih, iako sasvim logičnih posljedica kao što je ova koju ste spomenuli.

Ukoliko neko odluči da je previše rizično odlaziti jednom nedeljno do prodavnice i kupiti hranu koja mu je potrebna, da li bi bilo opravdano naručiti hranu preko interneta?

Naravno da je opravdano, pod pretpostavkom da taj servis nudi svoje usluge misleći na dobrobit i mušterija i zaposlenika. Ali problematičnim mi se čine osobe koje se, ako su pokretne i zdrave, ne usude ni jednom nedjeljno otići u prodavaonicu. To je nesumnjivo s onu stranu opreza i u sferi paranoje. Općenito smatram da je briga o psihičkom zdravlju i emocionalnoj stabilnosti podjednako važna kao i čuvanje žive glave i tjelesnog zdravlja. A sve navedeno je nemoguće razdvojiti i tretirati zasebno.

U Kini se pojavila aplikacija koja pomaže u borbi protiv širenja virusa time što vam dostavlja informacije o lokaciji ljudi koji su zaraženi virusom ili koji su bili u kontaktu sa zaraženima i na taj način vam govori gde možete bezbedno da se krećete. The Telegraph je 17. 3. objavio da Britanija takođe kreće sa pravljenjem slične aplikacije. Da li treba da budemo oprezni kada razvijamo ovakva tehnička pomagala koja koriste podatke o našem privatnom životu i šta ovakva tehnička pomagala donose, a šta oduzimaju našim životima u 21. veku?

Svakako trebamo biti oprezni. Štoviše, zbog tehnološko-političkih manipulacija koje dolaze pod parolom staranja o životu i zdravlju trebamo biti zabrinuti isto kao zbog ugroženosti života i zdravlja, a možda još i više, jer da su bolesti opasne to znaju svi, ali da su informacijsko-komunikacijske tehnologije opasne to, izgleda, nije svima jasno. Više puta sam ovih dana preporučivao onima koji čitaju knjige da pročitaju, ako već nisu, knjigu „Nadzor i kazna: rađanje zatvora“ Michela Foucaulta, objavljenu davne 1975. godine, jer Foucault dobro opisuje mehanizme ograničavanja sloboda i prava, kontroliranja, discipliniranja i sankcioniranja, koji su itekako unaprijeđeni zahvaljujući modernim tehnologijama, a posve su ogoljeni zahvaljujući aktualnoj situaciji. Država i privatne kompanije već odavno koriste takozvane društvene mreže za prikupljanje podataka i praćenje u svrhu ostvarivanja totalne moći nad ljudskim životima i međuljudskim vezama, ali sada se to počinje činiti sasvim eksplicitno. Država i kapitalizam ne mogu drugačije, nadziranje i kažnjavanje je, takoreći, upisano u njihovu suštinu, pa me zato više brine to što među građanima nema gotovo nikakvog otpora. Najstrašnija je ta tupa suglasnost sa porobljavanjem koja se u euforičnim situacijama, kao što je ova pandemijska, ponekad pretvara i u radosnu predaju.

U Hrvatskoj su uvedene velike mere kako bi se smanjilo širenje virusa. Rade samo neke prodavnice hrane i apoteke. U Srbiji se otišlo korak dalje te je uveden policijski čas u trajanju od 17h do 5h, a vlasnicima pasa je dozvoljeno da prošetaju kućne ljubimce u periodu između 20h i 21h. Međutim, predsednik Srbije je najavio da će se građanima i građankama ukinuti mogućnost da u to vreme izvode svoje ljubimce u šetnju. Kako i u kojoj meri pandemija utiče na ne-ljudske životinje?

Predsjednik možda može zabraniti izlazak iz stanova psima i njihovim bližnjim ljudima, ali ne može im zabraniti da imaju potrebe. To znači da njegova moć nad životom nije apsolutna, a sve dok nije apsolutna i ako djeluje represivno na životne potrebe, prepoznavat će se kao nasilje, koliko god se on trudio da to prikaže kao brižnost strogog, ali pravednog oca. Ali niste me, zapravo, pitali o predsjedniku, nego o ne-ljudskim životinjama. Sigurno je da se posljedice ovog pandemijskog režima života odražavaju i na životinje koje nazivamo kućnim ljubimcima, ali bi bilo važno i da se zapitamo o povezanosti recentne pandemije i ne-ljudskih životinja na jednom drugom nivou: ne u pogledu posljedica, nego u pogledu uzroka pandemije. Naime, u jednom nedavno objavljenom članku, australsko-američki filozof Peter Singer i talijanska filozofkinja Paola Cavalieri upozorili su na to da vrlo malo ljudi uopće spominje, a još manje ozbiljno razmatra uzroke epidemije, te su konstatirali: „I epidemija SARS-a 2003. i aktualna epidemija nastale su na kineskim ‘mokrim tržnicama’ – tržnicama na otvorenom, gdje se životinje kupuje žive i onda ih se na licu mjesta kolje za kupce. Do kasnog decembra 2019. svi koji su bili zaraženi virusom bili su na neki način povezani s wuhanskom tržnicom Huanan.“ Analizirajući problem i u užem i u širem kontekstu, ovi autori, svjesni ekonomskih i kulturnih posljedica svoga zaključka, kažu: „Tržnice na kojima se prodaju i kolju žive životinje treba zabraniti ne samo u Kini nego u cijelom svijetu.“ Taj je zahtjev svakako mnogo blaži od zahtjeva koje ovi autori inače ističu, a usmjereni su na potpuno ukidanje svih oblika iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja te na generalnu promjenu ljudskoga stava prema njima. No, sigurno je da su sa ovim svojim tekstom Singer i Cavalieri osvijetlili jednu temu o kojoj bi se, koliko god nas medijski pritisak usmjeravao u drugim pravcima, trebalo razmišljati kad se razmišlja o ovoj i drugim epidemijama, a to su, najšire rečeno, ekološki uzroci nastanka i razvoja epidemija. U tom smislu, američka znanstvena novinarka Sonia Shah lucidno kaže: „Nema nikakve tajne oko životinjskog izvora pandemija. To nije neki ljuskavac ili šišmiš. To su populacije toplokrvnih primata: pravi životinjski izvor smo – mi.“

Dan Patrick, zamenik guvernera Teksasa, gostovao je na Fox televiziji i pozvao sve starije građane i građanke Amerike da se žrtvuju kako bi američka ekonomija preživela. Da li je gospodin Patrick u pravu, da li je ekonomija vrednija od života najstarijih Amerikanaca i Amerikanki?

Provjerio sam i vidio da se Dan Patrick nije šalio – rekao je to sasvim ozbiljno. Zamislimo da se većina starijih građana i građanki Sjedinjenih Država zaista dobrovoljno žrtvuje na način na koji je to zamislio Patrick, koji je i sam sedamdesetogodišnjak, ali da to ipak ne dovede do željenih rezultata. Hoće li preostala manjina starijih građana i građanki onda biti nasilno žrtvovana? A ako ni to ne dovede do željenih rezultata, tko je sljedeći na redu za žrtvovanje – beskućnici ili meksički imigranti? Odgovor zavisi i od toga što sve podrazumijeva to žrtvovanje. Jer ako se radi o korištenju i nekorištenju zdravstvenih usluga, milioni Amerikanaca se ni ne mogu žrtvovati jer nemaju zdravstveno osiguranje. Istina je zapravo to da Sjedinjene Američke Države već žrtvuju svoje građane i građanke, primarno one najsiromašnije i najugroženije, za napredak ekonomije, odnosno krupnog kapitala koji je do neprepoznatljivosti stopljen sa državom. Patrick govori o tome da bi za djecu i unuke trebalo sačuvati „onu Ameriku koju cijela Amerika voli“. Licemjerna je ta ljubav u doba koronavirusa. I čini mi se da se tu radi o onoj ljubavi za koju kažu da od nje kosti pucaju.

Na internetu se pojavila slika na kojoj jedan Italijan skida zastavu Evropske unije i umesto nje kači zastavu Narodne Republike Kine kao reakciju na mere koje je Evropska unija preduzela u borbi protiv pandemije. Trenutna situacija je pokazala slabost zdravstvenih sistema neoliberalno-kapitalističkih država (veoma veliki broj Amerikanaca je ostao bez posla, što znači da je veliki broj njih izgubilo i zdravstveno osiguranje), a takođe i slabost samog neoliberalnog kapitalizma. Da li će neoliberalni kapitalizam preživeti pandemiju ili možemo očekivati da će doći do radikalnih ekonomsko-političkih promena na svetskom planu?

Situacija nastala zbog koronavirusa izbacila je na površinu mnoge prikrivene devijacije zdravstvenih, ekonomskih i političkih sistema u doba neoliberalnog kapitalizma. Ali ne bih baš govorio o „slabostima“, a pogotovo ne o egzistencijalnoj ugroženosti kapitalističkog sistema. Ne treba strepiti nad sudbinom kapitalizma, nego kao i uvijek treba strepiti pred kapitalizmom. Danas su najugroženiji oni koji su i inače ugroženi od strane kapitalizma. Uglavnom slabo plaćene, a maksimalno eksploatirane i u nesigurnosti držane radnike danas poslodavci bez najave otpuštaju, kako bi na minimum sveli štetu u poslovnom smislu. U Hrvatskoj je samo u posljednjih sedam dana bez posla ostalo skoro 5500 radnika i radnica, što znači da je ekstremno ugroženo hiljade obitelji. A kriza, izgleda, nije još ni na vrhuncu, a kamoli na kraju. Na mikroplanu – ali i tu treba razmišljati u globalnoj perspektivi – izgledan je pomor malih privatnih firmi, obiteljskih gospodarstava i radničkih kooperativa, što neće ugroziti tržište i kapital, ni globalno ni lokalno, jer će se time samo raščistiti teren za one velike, među kojima se oni najveći u poljoprivredi i proizvodnji hrane, farmaceutskoj i zdravstvenoj industriji, energetici, te informacijsko-komunikacijske tehnologijama i uslugama, a to su djelatnosti koje prosperiraju i u doba kriza kao što je ova današnja. Ukratko, kapitalizam će preživjeti pandemiju koronavirusa jer je kapitalizam supervirus u konstantnoj pandemiji. Možda će se donekle transformirati, ali opet na svoju korist. Mnogo izvjesnije je da će iz ove krize izaći još snažniji nego da će propasti, posebno ako uzmemo u obzir to da će države zasigurno još više usmjeravati javna sredstva u privatni sektor, kao i tokom globalne financijske krize prije desetak godina.

Živimo u duboko podeljenom svetu. U svetu u kome su lideri najmoćnijih zemalja ljudi poput Donalda Trampa, Borisa Džonsona ili Vladimira Putina, ljudi čije političke izjave odišu rasizmom, seksizmom, homofobijom, ksenofobijom. Živimo u svetu u kome se granice zatvaraju i grade zidovi. Da li trenutna pandemija, koja nas je podsetila koliko solidarnost uistinu znači, može dovesti do nekih promena, pre svega promena svesti ljudi, koji su bombardovani podelama?

Ja ne gubim nadu da će se to jednom dogoditi, ali ne vjerujem da će današnje generacije to doživjeti. Kratkoročno sam pesimist, ali sam dugoročno optimist. Slažem se s onima koji kažu da nam mora postati još malo gore da bi se dogodile značajnije promjene i da bi nam svima postalo mnogo bolje. Međutim, ne mislim da trebamo sjediti skrštenih ruku, jadikovati zbog okrutnosti današnje ekonomije i politike, te čekati neki „revolucionarni moment“ kad će se preko noći sve promijeniti i nastupiti „raj na zemlji“. Promjene koje su usmjerene protiv ovog nehumanog sistema mogu se događati već sada. I događaju se. Postoji gusta mreža pojedinaca i zajednica diljem svijeta, koja svakodnevno potvrđuje onu parolu „drugačiji svijet je moguć“. Posebno u kriznim situacijama vidimo da nisu posve nestale ljudske sposobnosti koje su potrebne za izgradnju humanog globalnog društva koje bi se drugačije odnosilo i prema ne-ljudskim bićima i prirodi, ali sistem ih prilično uspješno uništava ili apsorbira na svoju korist. Sasvim je razumljivo da nesaglediva moć vladajućeg ekonomsko-političkog sistema, omogućena tehnoznanošću i ojačana masmedijima, izaziva rezignaciju čak i kod onih koji su osvijestili potrebu za radikalnim promjenama. Većina je, ipak, fascinirana tom moći sistema, u smislu da sistem ljude ispunjava strahopoštovanjem ili čak čistim strahom, na što se reagira vanjskom poslušnošću, ali potiskivanje nezadovoljstva vodi u depresiju i očaj. Budući da sistem uništava ne samo pojedince, nego i zajednice i zajedništvo, te društvo i društvenost, važno je na sve načine raditi na individualnim samopromjenama, njegovati nehijerahijske i nerepresivne međuljudske odnose i graditi iste takve lokalne zajednice. Ova pandemiološka kriza prilika je da se podsjetimo na te zadaće, kao i na principe i vrijednosti koje im stoje u podlozi.

Razgovor vodio Đurica Stojanović

Blog Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu, 03.04.2020.

Dr Hrvoje Jurić je redovni profesor na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gde predaje etiku i bioetiku. Glavni je sekretar Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku, te voditelj znanstveno-istraživačkog odbora za bioetiku, politiku i ekonomiju i voditelj znanstveno-istraživačkog odbora za rodnu perspektivu u integrativnoj bioetici. Primarno polje njegovog interesa čini praktička filozofija, bioetika i politika, ali se takođe bavi i filozofijom tehnike, filozofijom prirode, filozofijom medija, filozofskom hermenautikom, feminističkom i rodnom teorijom kao i socijalno-političkom problematikom. 

pulse

Pred nama je jedan izuzetan roman koji je postao još poznatiji kada je Ridli Skot snimio čuveni film Blade runner. Filip K. Dik nam prikazuje jednu postapokaliptičnu budućnost, ne tako daleku. Zemljom je protutnjao neklearni rat posle koga su ostali nuklearna prašina zbog koje se veliki broj stanovnika planete iselio, uglavnom na Mars i tišina, opipljiva tišina u haosu raspadanja i skoro opustelih gradova. Možete izabrati koju hoćete zgradu i useliti se u nju. Niko vam neće smetati. Nećete smetati ni vi drugima, svi su postali dehumanizovani i sebični. Oni koji životare koriste izvesnu mašinu zvanu Proplanak, tvorac raspoloženja, toliko su ljudi otuđeni da im treba mašina koja će kod njih izazvati emotivnu reakciju.

I dok svi žele da odu sa Zemlje, neki žele da se vrate. Androidi. Sve savršeniji androidi koji se na pravi pogled ne razlikuju od ljudi beže na Zemlju. Njima je namenjena likvidacija. Rik Dekard je istrebljivač, policajac koji ih ubija za raspisanu nagradu.

I ovde dolazimo na glavnu temu. Imaju li androidi osećanja, da li su empatični prema drugim androidima, prema ljudima, da li ljudi mogu saosećati sa njima? Na samom početku dela autor, sasvim namerno, provlači temu ljubavi prema životinjama, prema bilo kakvim životinjama, čak i insektima. Posle rata životinje su praktično istrebljene, veliki broj je nestao sa lica Zemlje a one koje se mogu naći su retke i skupe, toliko skupe da je luksuz imati i veštačku životinju. Rik ima električnu ovcu ali želi pravu životinju. Zbog čega se pominju veštački kućni ljubimci? Koliko god brinuli o veštačkim životinjama toliko nema empatije prema androidima. Jedini način za njihovo otkrivanje jeste test empatije koji oni ne mogu proći, kao ni socijalno poremećeni ljudi. Ovde se gubi svaka razlika. Čini nam se da androidi imaju osećanja (ipak) a da oni koji ih love nemaju. Filip K. Dik nas svojim pripovedanjem dovodi u nedoumicu. Više nismo sigurni koji od junaka je čovek a ko je mašina. Autor je inače poznat po takvom stilu, on vam neće sve servirati na tacni, ostaviće čitaocu da sam izvede zaključke i zamisli moguće posledice. Ovaj detalj, dijalog između Rika i androida koga treba da ispita objašnjava puno toga:

”Android”, reče on, ”ne mari šta će se desiti drugom androidu. To je jedna od indikacija za kojima tragamo.”

”U tom slučaju”, reče gospođica Luft, ”vi ste sigurno android!”

To ga je zaustavilo; zurio je u nju.

”Zato što je vaš posao da ih ubijate, zar ne?” nastavila je, ”Vi ste ono što zovu…” Pokušala je da se seti.

”Lovac na odstrelnine”, reče Rik, ”Ali android nisam.”

”Taj test koji hoćete dati meni…” Glas je sad počeo da joj se rađa. ”Jeste li ga vi polagali?”

Nikakvo čudo što lovci sebi postavljaju pitanja da li su živa bića a ne androidi koji ne znaju da su androidi. Njihov način života i posao utiču tako da se ljudskost gubi, nestaje. Sve ovo podseća na brojne primere iz istorije kada su jedni ljudi ”u ime višeg interesa” ubijali druge ljude, ”manje vredne”, bez imalo griže savesti. Rik ipak u sebi nalazi dovoljno ljudskosti čak i izvesnu empatiju prema androidima.

Kao jedan od likova se pominje Vilbur Mercer, neka vrsta proroka i duhovnog vođe za koga nismo sigurni ni da li postoji ili je emotivni doživljaj, čak i plod mašte. Završetkom priče Filip K. Dik zatvara krug, Rik nalazi sebi novog ljubimca, veštačkog.

A sada par reči o filmu. Ma kako dobro snimljen daleko je ispod nivoa knjige. Pre svega ne može nam dočarati atmosferu knjige, akcenat je bačen na akciju a ne na moralne dileme. Čak i posle više gledanja osećam da nešto nedostaje, posle čitanja ti nedostaci su još očigledniji.

Film dobar a knjiga vrhunska. O muzici Vangelisa da ne pričam…

pulse

Nakon dva desetljeća, film ‘Novo, novo vrijeme’ Rajka Grlića i Igora Mirkovića, dostupan u online ponudi producentske kuće Factum, podsjeća na trajno propuštenu priliku da ova zemlja napusti jedan model autoritarne državotvornosti i pretvori se u istinsku demokraciju

Postoji li sumorniji vid intelektualne bijede od onoga kad vlastitu biografiju nosiš kao nož u leđima? Gorko pitanje otvoreno je nastupom Nina Raspudića u emisiji ‘Nedjeljom u dva’: bio je to očajnički pokušaj budućeg političara da izmašta postojanje intelektualne i moralne dosljednosti u svojoj ličnosti

Nino Raspudić više neće biti idiot. Tako je, naime, u emisiji Aleksandra Stankovića prošle nedjelje obrazložio svoj motiv da se politički angažira i sudjeluje na sljedećim izborima na stranačkoj listi Mosta: dozlogrdilo mu je biti idiot, rekao je, pa je odlučio postati političar. Sam tok emisije, međutim, kod nekih je gledatelja pobudio skepsu. Što ako su želje jedno, a mogućnosti drugo? Što ako se radi o olako danom obećanju, koje ne može biti ispunjeno? Što ako Raspudić nastavi biti idiot i nakon što se politički angažira?

Jedan rukavac jednosatnog razgovora u televizijskom studiju potencirao je tu sumnju. Mene je, priznajem, uhvatio nespremnoga: najprije sam zurio u ekran s blago obješenom donjom vilicom, ne vjerujući vlastitim ušima, a potom me nezaustavljivi napad smijeha, zbog kojeg sam zamalo pao s fotelje, onemogućio da pratim nastavak emisije. Šteta, jer možda sam propustio kakvu kapitalnu opservaciju što ju je budući ne-idiot, kao besprijekorni reprezentant hrvatskoga političkog besmisla, izrekao o nacionalnoj budućnosti ili nečem sličnom.

Elem, Raspudić se taman bio opet rasprdio o demonskoj ulozi Ferala i ‘feralovaca’, o njihovoj kriminalnoj roli u medijskoj historiji Hrvatske, što već godinama strpljivo radi, da bi ga voditelj prekinuo pitanjem zbog čega je onda svojedobno surađivao s Feralom, a ovaj na to kategorično odgovorio: ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ Voditelj ga potom suočava s tekstom objavljenim 2006., a Raspudić, meškoljeći se u nepodatnoj stolici, daje sljedeće objašnjenje: on je tada bio gost Sajma knjiga u Puli, sedam dana je proveo u društvu Umberta Eca, pa su ga organizatori sajma zamolili da napiše tekst, ‘tipa Eco u Puli’, i on je to učinio. ‘Napisao sam tekst po zamolbi organizatora, Feral je to medijski pokrivao i to je otišlo u Feral.’

Stanković: ‘Jeste li znali za to?’ Raspudić: ‘Pa sad, jesam li znao za to… to nije bio politički tekst…’ Stanković: ‘Jesu li vas pitali može li se to objaviti u Feralu?’ Raspudić: ‘Pa nisam uopće ni propitivao… Nisam ja zatvoren čovjek, što me briga gdje će to otići…’ Stanković: ‘Jesu vas platili za to?’ Raspudić: ‘Dobio sam honorar za sudjelovanje na tom skupu…’ Stanković: ‘Je li vam Feral platio za tekst?’ Raspudić (nakon kraće pauze): ‘Ma nemam pojma, ne sjećam se…’

Drugi primjer kojim je gost u studiju osnažio svoju tvrdnju – ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ – odnosio se na ‘intervju u Talijanskom institutu’, gdje je sugovornik bio ‘drugi velikan talijanske književnosti’, Claudio Magris. ‘Napravio sam s njim intervju koji je onda Talijanski institut dao Feralu’, rekao je. Stanković: ‘Jesu li vas tad pitali – možemo li objaviti vaš tekst, i jeste li ga vi odobrili?’ Raspudić (nakon pauze): ‘Ma nemam pojma…’ Stanković: ‘To bi trebalo biti autorski zaštićeno, zar ne?’ Raspudić: ‘Ma nemam pojma…’

Nakon što sam se konačno prestao smijati – jer obavještenje da je Feral Tribune dobivao tekstove od organizatora Sajma knjiga u Puli i od nekakvog ‘Talijanskog instituta’ nije me moglo ostaviti ozbiljnim – shvatio sam da je taj televizijski prizor, u kojem se hrvatski intelektualac vrpolji i crveni, u kojemu muca i panično mulja, u kojem poseže za novim i novim nesuvislostima ne bi li odagnao sumnju da je nekoć paktirao s vragom, na svoj način dirljiv, a u nekom opscenom pogledu i vjerodostojan: Nino Raspudić priložio je prijesnu laž kao ulaznicu u politički život, što je za domaće prilike savršena licenca. Primjereno početku karijere, ta je laž investirana u redizajn vlastite prošlosti, kako bi ova zadovoljila ukus publike u onome dijelu političkog tržišta u kojem budući ne-idiot kani loviti glasove.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu, priklanjajući se, kako reče, ‘tezi Uga Vlaisavljevića o etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’, pa bi njegov aktualni etno-nacionalistički aktivizam, uz uvjet da iz čiste zabave ranije pisanije uzmemo ozbiljno, možda mogao biti shvaćen kao socijalistička ruina prilagođena političkoj ponudi Mosta, neka vrsta blebetavoga muzejskog eksponata na izbornoj listi.

No, rekoh, nakon smijeha je uslijedilo nešto slično sućuti. Zašto ga ta davna efemerna epizoda toliko žulja da o njoj bezočno i nepotrebno laže, pa još pred televizijskim kamerama? Otkud toliki strah od susreta sa sobom od jučer? Otkud potreba da svoje nekadašnje odluke i postupke retroaktivno pripiše upravi Sajma knjiga u Puli i ‘Talijanskom institutu’? Otkud nagon da svoje pamćenje organizira kao teritorij na kojem caruju teorije zavjere?

Meni, recimo, ni najmanje ne smeta što je Raspudić napisao dva teksta za Feral – nije on bio jedini mamurni putnik što se u tome vlaku provozao na kratkoj relaciji, a bogami ni jedini koji je po napuštanju vagona promijenio identitet – ali Raspudiću očito smeta, štoviše, činjenica da je Raspudić surađivao s Feralom Raspudiću je toliko nepodnošljiva da je želi zbrisati iz Raspudićeve memorije i javne percepcije. I tako je cjepidlački raspoloženom Stankoviću pokušao prodati muda za bubrege, naime – fikciju za sjećanja.

Zar to nije tužno? Zar postoji sumorniji vid intelektualne bijede od onoga kad vlastitu biografiju nosiš kao nož u leđima? I kada se prošlost ukazuje kao neprijateljska sila, dovoljno jaka da ti ugrozi (političku) budućnost? I kada dva beznačajna tekstuljka u zloglasnoj tiskovini tajiš istom odlučnošću kakvom su Ivan Aralica ili Vladimir Šeks tajili partijske knjižice?

Gadni su, očito, ‘rani jadi’ Raspudićevi; pred-hrvatska i pred-katolička faza njegova javnog djelovanja puna je nestašnih avantura koje ne mirišu na dobru investiciju, barem iz perspektive nacionalno i vjerski jednolične mase kakvoj se uoči izbora obraća: Bruce Lee umjesto kralja Tomislava, Eco umjesto Starčevića, Feral umjesto Hrvatskog slova… i umjesto da, kao konvertit sa stanovitim iskustvom, prihvati taj stjecaj okolnosti sa zrncem zdravog razuma, ili sa zrncem morala, dakle da prijateljski popriča s nekadašnjim sobom kao muškarac s muškarcem, Raspudić se raspada po svim šavovima, malo od srdžbe, malo od stida, demonstrirajući na otvorenoj sceni takav intenzitet samozaborava i retuširanja uspomena da je svojoj političkoj karijeri osigurao rijetko viđenu tragikomičnu uvertiru – naravno, uz poruku kako to čini zato jer više nije idiot.

Nastup u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ predstavljao je očajnički pokušaj budućeg političara da izmašta postojanje intelektualne i moralne dosljednosti u vlastitoj ličnosti. To je vraški težak zadatak, no Raspudić mu očito pristupa s grozničavim žarom: pokušava umijesiti samoga sebe od blata, vjerujući da će formom prikriti sadržaj, da će izradom adekvatnog imidža kamuflirati temeljna svojstva karakternog gliba što je bačen na političko tržište.

Vodeći računa o profilu tog marketa, čini mi se da bivši Feralov suradnik ima izgledne šanse za uspjeh. Najprije zato jer se spretno uklopio u provjerenu populističku formulu, te je istovremeno i sit svega i gladan javne pažnje, a zatim i radi toga što u Raspudićevu slučaju doista može biti riječ o posebnome fenomenu, o malome psihopolitičkom čudu, takoreći, jer već i površan uvid u njegove javne nastupe pronicljivijega promatrača navodi na pitanje – kako se tako veliki Hrvat i tako veliki katolik uspijeva smjestiti u tako sitnu dušu?

Odatle valjda i opsesivno dijaboliziranje Ferala, tjednika koji je blaženo pokojan već punih dvanaest godina, ali se Raspudić njime pasionirano bavi, iz tjedna u tjedan, gusli li ga gusli, lupa li ga lupa, s neposustalom nekrofilskom energijom. Nije mi, iskreno govoreći, uopće poznat sličan primjer višegodišnjeg postmortalnog obračuna, niti se mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti osim utvrđivanju novog identiteta ‘polemičara’, onoga koji zauzima karakteristični kritički gard crva na lešu. A naposljetku se, zbog puke halapljivosti, dogodi isporuka pravde, i to u nedjeljnom televizijskom terminu, pa mrtvi Feral živoga Raspudića uhvati u laži.

Jer dok je Feral bio živ – eto zgodna materijala za Freudove sljedbenike – Raspudić je u njemu pisao, 2005. i 2006., s trideset i nešto godina u guzici, dakle ne u dobi za koju bi važila izlika tipa mladost-ludost, već kao skoro sredovječno kljuse, od kojeg bi se očekivalo da donosi zrele samostalne odluke. Tada je on još zastupao inače problematičnu tezu o ‘etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’.

Nešto ranije, povodom podizanja mostarskog spomenika Bruceu Leeju, Feralovu je reporteru objašnjavao kako mu je dozlogrdilo da ga pitaju je li iz istočnog ili zapadnog Mostara, ‘kao da je to životno presudna odrednica’, pa mu je zbog toga i sinula ideja o monumentu univerzalnoj filmskoj ikoni. Veselin Gatalo, tadašnji Raspudićev sudrug u akcijama multikulturalnog manekenstva – a današnji pravoslavni pandan zadrigloga katolika s izborne liste Mosta – bio je još izravniji, kazavši kako spomenik podižu ‘zbog toga što Bruce Lee nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak’. Vrijeme, međutim, radi svoje, briše rane ideale i mijenja karijerne prioritete, učinivši da i Mali Zmaj, kako je primijetio jedan moj prijatelj, evoluira u Maloumnog Zmaja, i to u hrvatskoj i srpskoj varijanti.

Kada je o konvertitsvu riječ, uostalom, Raspudić bi mogao biti miran, jer se zatekao u dobrome društvu. Njegova ideološka blizanka, Željka Markić, u devedesetima je – na primjer – bila suradnica međunarodne organizacije Human Rights Watch, s opisom posla koji bi se njenim današnjim vokabularom zavodio kao ‘beskrupulozna izdaja domovine’. Sastavljala je raporte pune primjera koji pokazuju kako autoritarni hrvatski režim ‘guši slobodu govora’, ili ‘maltretira nezavisni tisak’, ili ‘ponižava i diskriminira Srbe, Muslimane i druge ne-Hrvate’, a za to primala ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

Ne mogu odoljeti napasti da, shodno temi, fragment njezina izvještaja iz ‘94., gdje upozorava međunarodnu javnost na prisilnu mobilizaciju tadašnjeg urednika Ferala, još jednom ponovim: ‘Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske. (…) Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’

Danas to Željka Markić ne bi ponovila ni da joj prijete paklenim mukama, ili homoseksualnim brakom, ali tko zna što će biti sutra, kao i s Raspudićem, budući da parazitiraju u svijetu gdje uvjerenja ne vrijede pišljiva boba i gdje je samo kratko pamćenje dugoga vijeka. Krivotvoriti prošlost da bi se proizvela fikcija o ‘dosljednosti’, osim svega, u hrvatskim je okolnostima sa stajališta političke pragme potpuno izlišno. I Tuđman je, naposljetku, imao svoju malu partizansku epizodu, da bi kasnije romantičnim svjetlom obasjao Endehaziju, pa je politički kandidat Mosta na iskustvu Vođe mogao naučiti makar to da je upravo konvertitstvo ono što će honorirati njegove biračke mase.

Nepotrebno je, dakle, da se bakće tegobnim pitanjem integriteta. Po nekim iskustvima, taj ili ne umire ili ne postoji, barem kada je riječ o ‘fenomenima’ koji silom prilika, kao posljedica jedne televizijske besramnosti, defiliraju kroz ovu priču: o pokojnom Feralu i predsmrtnim ostacima Nina Raspudića.

portalnovosti

Nalazim se s Jasnom  Opačić. Samozatajnu i skromnu jedva sam je nagovorila da porazgovaramo. Vidjevši njezine fotografije koje pravi samo pomoću svog mobitela, dobila sam želju da ih podijelim sa svima vama.  Rođena je 1986. godine. Moja vršnjakinja živi u Vukovaru. Osim što je divna majka i netko tko naporno radi, Jasna zna kako napuniti baterije u prirodi.

Fotografije koje fotografiram, nisu samo slike koje izgledaju lepo. One sa sobom nose trenutke, osećaje, misli, sete na ono što čovek vremenom zaboravi… Priroda, naša Majka, podarila nam je toliko toga da živimo u skladu s njom. Krhka je i moćna u isto vreme, zavisno kako se odnosimo prema njoj. Daje nam boje, mirise i poglede od kojih zastaje dah. Priroda je najveći umetnik svih vremena. Čisti nam energiju i napaja nas pozitivom. Setimo se naših predaka, koji su znali kako živjeti po zakonima prirode dok se sa kolena na koleno nismo izgubili u nametnutom nam betonu. Svi trebamo po nekada otići i izgubiti se u prirodi kako bi pronašli sebe i shvatili da smo jedno sa svime.

Jasna se fotografijom bavi amaterski, kako i sama kaže, za svoju dušu, ali odaje da se fotografijom želi baviti i profesionalno što se u budućnosti nada i postići.

Gledajući  Jasnine slike shvatila sam da mi priroda jako nedostaje, a i slobodno vrijeme. Prvom prilikom ću uteći obavezama i nahraniti se Suncem, šumom, rijekom, planinom…a i vama predlažem isto.

Istoga dana iz Bosne i Hercegovine stigle su dvije književne vijesti – roman ‘Uhvati zeca’ Lane Bastašić dobio je Evropsku nagradu za književnost, a četvorica etabliranih pisaca javno su istupila iz P.E.N. Centra prosvjedujući protiv pisma kojim je književna organizacija osudila održavanje mise za žrtve Bleiburga. Jedna od te dvije vijesti možda vam je promakla

Priče

U prošlotjednom izdanju ove rubrike, na samom kraju, prenijeli smo kratku informaciju iz Bosne i Hercegovine: Evropsku nagradu za književnost, koja se dodjeljuje u četrdesetak država, tamo je dobio roman ‘Uhvati zeca’ Lane Bastašić. Ponešto je, međutim, ostalo izvan šture vijesti. Recimo, kraći prikaz Bastašićine priče koja slijedi likove dvije prijateljice, Sare i Lejle, kroz BiH, Hrvatsku i Sloveniju sve do Beča, iscrtavajući usput kartografiju suvremenog postjugoslavenskog iskustva. Ili rečenica-dvije o načinu na koji ‘Uhvati zeca’ istovremeno iznutra potkopava zadane postjugoslavenske matrice, sve te velike pripovijesti o religiji i naciji, postavljajući ih u drukčiju rodnu i generacijsku perspektivu. Sreća da je nešto o svemu tome ipak rekla sama autorica u jednom ranijem intervjuu Novostima. ‘Iznenadilo me koliko je rijetka pojava ženskog prijateljstva (…) u suvremenoj postjugoslavenskoj književnosti’, ispričala je početkom prošle godine. ‘To isto govori o tome kakve priče nas zanimaju, a kakve ne.’

Nijanse

Šteta je – i moja greška – što skoro ništa od konteksta romana ‘Uhvati zeca’ nije završilo u prošlotjednoj rubrici. Jer istoga dana, možda tek koji sat kasnije, iz Bosne i Hercegovine stigla je druga vijest, nakon koje više nikoga neće posebno zanimati jedna evropska književna nagrada, njezina dobitnica ni ono što nam ta dobitnica želi reći. O demonstrativnom izlasku nekolicine etabliranih autora iz bosanskohercegovačkog P.E.N. Centra – prije svih Ivice Đikića, Željka Ivankovića, Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića – govorit će zato sljedećih dana prvi ešaloni postjugoslavenskog komentarijata, grmit će mediji od Slovenije do Srbije, nizat će se psovke i uvrede. Sva je dakle prilika da vam je priča već poznata. Znate da su četvorica pisaca napustili P.E.N. BiH nezadovoljni otvorenim pismom kojim je organizacija – ‘iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaškog terora’ – prethodno osudila održavanje sarajevske ‘mise za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu.’ I da su to učinili izdvojenim, individualnim javnim porukama. Đikić zato što ne želi da se ‘jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom ’Bleiburg’, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno.’ Ivanković zato što u sastavljanje kolektivne izjave nisu bili uključeni svi članovi P.E.N.-a, pa je ona ispala ‘nedovoljno diferencirana i nijansirana, ponegdje čak gruba i nezgrapna.’ Lovrenović zato što ne smatra ‘da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu’, a i zato što je ‘piščevo da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine.’ Jergović, napokon, jer više ne pronalazi ‘svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini, u čijem sam osnivanju 31. oktobra 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji.’

Upadljivo kratke i apstraktne, četiri su izjave pokrenule kanonadu vrlo konkretnih optužbi i napada, u širokom spektru od razočaranja i bijesa postjugoslavenskih antifašista do predvidljivih nacionalističkih prepucavanja. Jesmo li pritom nešto novo naučili? Za početak – da posudimo riječi Lane Bastašić – barem smo iznova utvrdili lekciju o tome ‘kakve priče nas zanimaju, a kakve ne.’ Sjajna je zato stvar što su se dvije vijesti – jedna o nagrađivanju mlade autorice, druga o istupu dokazanih autora – pojavile istoga dana, u razmaku od samo nekoliko sati. Ako ništa drugo, sada znamo da su od književnog motiva ženskog prijateljstva i dalje mnogo važnija muška neprijateljstva, a provjereni politički rovovi ostaju sigurniji od novih generacijskih očišta. Pa onda, u skladu s tim, možemo postaviti nekoliko banalnih pitanja. Ako nam je naime danima baš toliko bila važna suvremena bosanskohercegovačka književnost – a čini se da jest, jer su ona četvorica svoj eminentno politički potez ipak povukli kao pisci, napustili su nekakvo književno udruženje i barem jedan među njima pritom se eksplicitno pozvao na specifičnosti svoga literarnog poslanja – nije li pomalo neobično da nas suvremena bosanskohercegovačka književnost istovremeno tako malo zanima? Čemu tolika opsesija istupima postjugoslavenskih pisaca, ako se ne čuju oni glasovi koji upravo preturaju ustaljene matrice postjugoslavenske književnosti? Ima li književnost doista neke veze sa svim tim? Ili, bizarno pojednostavljeno: zašto bismo govorili o aferi oko P.E.N.-a ako pritom šutimo o Lani Bastašić?

Žrtve

Zašto ne, glasi najvjerojatniji odgovor. Samo, vidjeli smo i kako rasprava završava. Ono što je otpočelo u čudnovatom paradoksu, nastavilo se kao serija kontradikcija. Četiri lapidarne izjave svjesno su zaobišle oštriju polemiku: zauzvrat, proizvele su gadnu buku. Do kraja nije ostalo jasno zašto ih je isprovociralo kratko pismo P.E.N.-a, koje je malo kome ionako zapelo za oko: ustvari, tek su naknadni istupi pisaca tom pismu dali na važnosti. Tražili su pritom ‘nijansiran’ i ‘kompleksan’ pristup, ali su sami – nimalo kompleksno i mimo nijansi – zastali već nakon druge ili treće rečenice. Sasvim je zato logično što su se kasniji komentari pretvorili u neku vrstu opsesivno-kompulzivnog reinterpretiranja, minucioznog odmjeravanja svake napisane riječi i učitavanja navodnih skrivenih značenja. Jedan dio tih komentara – onaj manji i dobronamjerniji – i sam je završio u priznanju kako bi čitava ta priča oko Bleiburga, krvnika i žrtava na kraju krajeva zaista mogla biti prilično kompleksna pa joj zato valja pristupati, je li, ‘diferencirano’ i u ‘nijansama’. Tako valjda izgleda siguran put u lošu beskonačnost dobrih namjera. Drugi dio bio je brutalniji: brzo su se pojavili standardni stereotipi o prikrivenim materijalnim interesima, klanovskim sukobima, prodanim dušama i izdajicama ‘naše stvari.’ Negdje na rubu horizonta morao je zatim, jasno, izroniti i Nino Raspudić, šaljući posprdnu dobrodošlicu četvorici odmetnika u društvo ‘fašista’, jer tako njega, bivšeg liberala, odavno naziva sarajevska antifa-raja. To da Raspudić u svakoj priči prvo ugleda samoga sebe u ulozi žrtve nije velika novost – posljednji put kad smo ga sreli u ovoj rubrici čovjek je naricao nad vlastitom teškom sudbinom usred TV-razgovora o smrti Anne Frank – ali bi u ovom slučaju moglo biti neočekivano poučno. Mali lokalni maneken autoviktimizacije, naime, sada nas barem podsjeća da smo kompletnu aferu oko P.E.N.-a, uključujući i njene neposredne povode, pratili uglavnom iz perspektive žrtava.

U ime ‘nevinih žrtava’ Bleiburga organizirana je sarajevska misa u revizionističkoj političkoj režiji. ‘Iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaškog terora’ oglasio se zatim P.E.N. Barem jedan od bivših P.E.N.-ovaca – Ivan Lovrenović – vjeruje da mu je zadaća shvatiti povijest ‘u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine’: ukratko, na živote i sudbine žrtava. A možda smo se, makar na tren, kao nekakve žrtve osjetili i svi mi koji, eto, nemamo većih problema s kompleksnim temama i nijansama onda kada se pred crkvenim oltarima evidentno šverca revizionistička ideologija.

Privilegije

I baš zato – na kraju krajeva – Lana Bastašić. ‘Najlakše je pisati iz pozicije žrtve. Mnogo je zahtjevnije pisati iz pozicije privilegovanog’, sažela je svoju poetiku u onom prošlogodišnjem intervjuu. ‘Jedini način da se s krivnjom ili odgovornosti nosimo jeste taj da privilegirani pričaju o svojim privilegijama.’ A kako bi to točno izgledalo? Sastaviti protestno pismo bez konzultacija s dijelom vlastitih članova pa ga objaviti na stranicama ugledne međunarodne književne organizacije: nije li to svojevrsna privilegija? Promatrati s udobne distance Zagreba ili bilo kojeg drugog postjugoslavenskog centra sarajevske antifašističke demonstracije, lajkati i šerati prizore grada koji je ‘sačuvao obraz svih nas’ i kasnije ne razmišljati o svakodnevnim problemima toga grada: opet, ispada, nekakva privilegija. Ostati zbunjen kada iz lokalnih sarajevskih nevolja najednom izraste nešto poput ovog slučaja: djeluje kao privilegija. Biti etablirani književnik čije riječi odjekuju regionalnom javnošću, iako tu javnost književnost baš i ne zanima: jebiga, privilegija. Istupati politički, a skrivati se iza zadaća književnosti, prizivati nijanse, ali ne i nijansirati, prokazivati ‘ideološku omeđenost’, a ne biti svjestan da je i to samo jedna od ideoloških pozicija: privilegija, privilegija, privilegija.

Tako nekako izgledaju rezultati malenog eksperimenta: samo u raspravu što se navodno ticala književnosti vratite onu književnost koju rasprava zaobilazi. Književnost novih glasova, generacijskih pomaka i pomaknutih optika. Bez brige: i dalje će svima itekako biti jasno ‘kakve priče nas zanimaju, a kakve ne.’ Ali ih, uporne i zamorne, barem možemo ispričati na drukčije načine.

In memoriam

Dok se regionalna javnost pretvarala da razgovara o postjugoslavenskoj književnosti, postjugoslavenska književnost ostala je manja za jednog od svojih najomiljenijih pisaca. Umro je, u 48. godini, Bekim Sejranović. Rođen u Brčkom, prognan iz Hrvatske 1993., živio je u Oslu, Ljubljani, Zagrebu: uglavnom između. U putovanju, na cesti, u pokretu, na rijeci. ‘Nigdje, niotkuda’ naslov je njegovog prvog romana, ‘Dnevnik jednog nomada’ zove se posljednji: između njih zapisana je književna biografija pitomog buntovnika i staromodnog romantika, zaigranog i mračnog u isti mah. Barem na tim stranicama, putovanje ne završava. Listamo zato njegove knjige pa zastajemo na završnim rečenicama ‘Ljepšeg kraja’: ‘… a ja sam napokon dobio odgovor od jedne izdavačke kuće iz Hrvatske. Objavit će mi knjigu, ali ’trebam smisliti malo ljepši kraj’, rekao je urednik.’ Nije li lijepo što ima takvih pisaca? Lijepo je i što ima takvih života. Sejranović, naime, nije slušao urednike: svaki svoj kraj smislio je sam.

portalnovosti

Nikada u proteklih dvadeset i pet godina u Hrvatskoj nije bio takve socijalne bliskosti i društvene kohezije kao u prva tri tjedna epidemije. Strah od bolesti, te činjenica da su sve ostale društvene teme suspendirane i da je cjelokupna zajednica, a oko nje i onaj dio čovječanstva o kojemu se bilo što moglo saznati, zatvorena u kliniku, proizveli su vjeru u Nacionalni krizni stožer, koji je zaigrao ulogu konzilija. Konferencije za novinstvo, koje je stožer najprije držao dvaput, a onda samo jednom dnevno, građani su, pretvoreni u pacijente, doživljavali kao liječničke vizite. Tih četvero, a ponekad i petero ljudi, Davor Božinović, Vili Beroš, Krunoslav Capak i Alemka Markotić, te neredovno Maja Grba Bujević, ministar policije i četvero liječnika, stekli su javnu platformu kakvu nije imao nitko u novijoj hrvatskoj povijesti, a morali bismo se dobro zamisliti pa da se dosjetimo je li je imao još itko u posljednjih sedamdeset i pet, sto ili petsto godina, od četrnaestog stoljeća i velikih epidemija crne kuge u Europi.

Urušio se svijet u kojem su građani Hrvatske prethodno živjeli, isto onako kao što se uruši svijet čovjeku kojeg stigne fatalna dijagnoza, nestalo je tržišta i robnonovčanih odnosa, ugašene su osnovne ljudske potrebe, sve osim onih koje i inače imaju bolesnici po klinikama, nestalo je političkog života, pali su svi autoriteti. Vrijeme je naglo usporilo tok, i u nekoliko su dana, u subjektivnom doživljaju, znale proći godine. Pacijenti, koji su, onako zabrinuti i uplašeni, izgubili sva obilježja modernih građana, svu svoju volju i slobodu prepustili su onima koji su ih doveli liječiti. Sve dok ne shvati da umire, bolesnik na klinici sklon je povjerovati da su liječnici koji su mu dodijeljeni najbolji na svijetu.

Davor Božinović, istina, nije liječnik, nego profesor Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, koji je kasnije specijalizirao na nešto suvremenijim temama i oblastima, ali i on je prvih tjedana zračio tim nekim bezuvjetnim povjerenjem. Nisam taj fenomen promatrao samo na drugima, nego i na samome sebi. Alemka Markotić ukazivala se svakodnevno tom narodu zatvorenom u klinici kao neka marijanska figura, pa se svakodnevno osluškivalo što će baš ona reći. Meni, pak, koji sam se u tom času emocionalno suglašavao s narodom, premda nisam gubio sposobnost da sebe i sve nas, a onda i sve njih, vidim nekako sa strane, Alemka Markotić bila je važna figura u nekom privatnom deja vu kompleksu. Meni je, naime, epidemija bila ponavljanje proljeća 1992. i opsade Sarajeva, a Alemka Markotić u to je vrijeme, i malo kasnije, bila lice iz Caritasove apoteke, doktorica iz blizine Katoličke bogoslovije, u čijem smo se kafiću tog ljeta družili. Fizički se nije mnogo promijenila, samo je iz male uloge u 1992. uzletjela u veliku ulogu 2020.

Prvih tjedana nije se čulo ni glasa od antivakcera, ratnih dragovoljaca, teoretičara zavjere, onih koji ne vjeruju da Covid-19 uopće postoji, ili misle da su virus kreirali Bill Gates, Soros, Kinezi i ostali Židovi, da pobiju starce i porobe suverene narode. Sve će se to kasnije pojaviti. Tada su svi gledali u njih troje, ili četvero, na tiskovnim konferencijama, i slušali što će oni reći. O kakva li je samo ganuća znala izazvati Alemka Markotić kada bi pozvala Dalmatince da se malo strpe, pa ako sezone i ne bude, ako baš sve propadne, mi ćemo im svi zajedno doći na more. U tim se trenucima svijet doista činio takvim. I doista je ljudima bilo zamislivo da u julu i augustu svi krenemo u turizam kao na radnu akciju, da pomognemo i turističkim radnicima u Dalmaciji, a bogme i hrvatskome gospodarstvu. Baš kao da je nacionalna ekonomija perpetum mobile. A možda i jest.

Da su u to vrijeme održani izbori u Hrvatskoj, i da su na te izbore, pod svejedno kojim i čijim stranačkim obilježjima, izašli njih četvero-petero, osvojili bi devedeset posto glasova. Ili bi unaprijed sve glasove, jer bi ljudima bilo naprosto nezamislivo biti protiv. Pritom, očiglednosti poput te da su Božinović i Beroš hadezeovci, ljudima koji baš i ne bi glasali za HDZ u tim bi se tjednima učinila nekako relativnom. Njih dvojica postali su izuzetak koji potvrđuje pravilo, ili su postali oni dobri hadezeovci, iz davne maštarije o demokratskom reformiranju najveće hrvatske stranke. Istina, kasnije će se saznati da su baš svi koji su se tih tjedana pojavljivali na ekranu članovi HDZ-a, osim Alemke Markotić, koja je samo podupiratelj Kolinde Grabar-Kitarović. Ali to je već bilo kasnije, kada su se pojavili i antivakceri, kada se hrvatska politika vratila na scenu i kada su proroke ljudskoga razuma i znanja Igora Rudana i Ivana Đikića zamijenili istinski nacionalni heroji i intelektualne gromade tipa Dejana Lovrena.

Pad Nacionalnog kriznog stožera tekao je ovako. Prvo je primarijus Capak omogućio, dok su svi na klinici bili hermetički zatvoreni, odvijanje procesije na Hvaru, uz obrazloženje: “njima je to važno”. Zatim je Božinović pravdao fizički nasrtaj splitskih policajaca na dvije žene u Splitu, kao i potpunu pasivnost policije u slučaju mahnitog splitskog popa i njegovih podržavatelja, koji su fizički nasrtali na ljude. Ovim je Božinović svim oporbeno raspoloženim građanima razbio iluziju klinike i konzilija, te ih vratio u političku Hrvatsku. A klinika može postojati samo ako postoji konseznus o klinici. Inače se cijela stvar pretvara u teror hunte, pod krinkom antiepidemioloških mjera.

Nacionalnog kriznog stožera je, kao nedodirljive institucije hrvatske socijalne i nacionalne kohezije, nestalo kada je primarijus Capak, u svom protuepidemiološkom istupu, pokušao pružili legitimitet svojoj stranci i njezinoj želji da se ide što prije na izbore, pa je rekao da ljudi iz samoizolacije mogu izaći da bi išli na izbore. Time šef Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ne samo da je izgovorio nešto što se na vrlo opasan način konfrontira sa svim što je govorio ranije, ali i sa svim što govore svi vladajući epidemiolozi u prvom, drugom i trećem susjedstvu, te u cijeloj Europi, nego kao da je svojim bivšim pacijentima, koji su čudom ponovo postali građani, rekao da su bili budale što su u prethodna dva mjeseca slušali i njega i Nacionalni krizni stožer. Naravno, netko je istoga dana kada je Capak ovo rekao na nekakvoj komercijalnoj televiziji izvukao iz arhive izjavu Alemke Markotić od samo nekoliko tjedana ranije, kada je pacijente koji bježe iz samoizolacije nazvala teroristima i bioteroristima. I doista je bila u pravu. Osim ako sad nije u pravu Dejan Lovren, a ustvari primarijus Capak.

Ali nešto je u svemu ovom zanimljivo, neobično, možda i poučno. Karizme Nacionalnog kriznog stožera nestalo je kao da je nikada nije ni bilo. Istina, Vili Beroš projektiran je za HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. Ali da sam savjetnik na kladionici, nikome ne bih savjetovao da se kladi na Beroša, da će biti kandidat, a još manje da će pobijediti. Naime, nakon što smo nekoliko mjeseci živjeli u svijetu klinike, ali ne naše male, u režiji Branka Đurića Đure, nego velike svjetske, u režiji Michela Foucaulta, ljudi su se vratili svijetu u kojem su prethodno živjeli, koji postaje samo malo gori, nepravedniji i neslobodniji, a u tom svijetu, u Hrvatskoj, postoje hijerarhije, političke i one druge, koje s bolnicom nemaju nikakve veze.

Ono što političari nisu shvatili, a što ne shvaćaju ni liječnici, autoriteti se po vrsti razlikuju. Liječnici iz nacionalnog kriznog stožera, uključujući i one među njima koji su poželjeli biti političari, za vrijeme epidemije izrasli su u najveće jednokratne medicinske i zdravstvene autoritete u hrvatskoj povijesti. I to su prestali biti čim je epidemija došla kraju, a kliniku je zamijenila politika. Pritom, uopće nisu važne političke preference birača. I onim desnima medicinski autoriteti nisu isto što i politički autoriteti. Čak ni njima nije drago ako primijete da ih se pokušava liječiti politikom.

Ono loše u svemu ovom, za što najveću odgovornost snose Božinović i Capak, jest da su ovakva socijalna bliskost i nacionalna kohezija u budućnosti postale nemoguće. I to samo zbog načina na koji su oni urušavali i gasili vlastiti autoritet.

jergovic

Škola je za nas značila prisilu, pustoš, dosadu, mjesto gdje je trebalo, u točno odmjerenim obrocima, progutati ‘učenje o učenja nevrijednome’, skolastične ili u skolastiku pretvorene materijale za koje smo osjećali da ne mogu imati nikakve veze sa stvarnim i našim osobnim zanimanjem. Bilo je to tupo, prazno učenje, ne za volju života, nego za volju učenja, nametnuto od stare pedagogike. I jedini zaista poletni trenutak koji imam da zahvalim školi bio je dan kad sam njena vrata za sobom zauvijek zalupio.”… “Imali smo da učimo, i ispitivali su nas što smo naučili: tokom osam godina nijedan nas nastavnik nije ni jedan jedini put pitao što mi sami želimo da učimo; lišavali su nas baš one podstrekačke pomoći za kojom svaki mladi čovjek ipak potajno čezne.

Tako je u svom Jučerašnjem svijetu ( Die Welt von Gestern), o školi krajem XIX stoljeća, bez optimizma sjećanja ni u tragovima, pisao veliki austrijski pisac Stefan Zweig. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje među pripadnicima svih generacija maturanata u hrvatskim školama, a naročito među pripadnicima ovogodišnje, o stavovima prema školi, s hipotezom da se se tijekom proteklih sto godina, u smislu Zweigovog opisa, promijenilo ništa nije. Sudeći prema ovoproljetnim, ludim, karnevalskim radostima maturanata, kojima je, uglavnom kao benevolentna publika, svjedočio čitav grad, hipoteza bi se u mnogočemu potvrdila. Ova cinična pretpostavka, grubo temeljena samo na kolektivnom, organiziranom i kostimiranom ludovanju “zrelih”, njihovom karikiranju svijeta odraslih, zasnovana na antipodnom pobunjeničkom prkosu ujedinjenih mangupa, ridikula, odlikaša i štrebera spram ozbiljnosti i ugleda škole, kontri četverogodišnjoj ili trogodišnjoj ozbiljnosti škole, zapravo sadrži u sebi nepobitnu realnost da i suvremena škola, na početku XXI stoljeća, za “mlade, radoznale duše, samostalna i prirodna bića, predstavlja nevidljivi jaram”, strukturiran baš kao i društvo čiji je sastavni dio.

Okruženi oceanom nepravdi, korupcije, socijalne raslojenosti, domoljubnih zanovijetanja, povijesnih determinanti, licemjerja, besperspektivnosti i pretvorbenih krađa u kojima su njihovi roditelji dobili domovinu, a izgubili dom, u kojima su mnogi izgubili posao, sigurnost i dostojanstvo – arhipelazi maturanata, bespomoćno su plutali bez pouzdanog kompasa za orijentiranje i utvrđivanje sigurnih koordinata obećavajuće sadašnjosti i budućnosti. Upotrebljavani pokatkad kao živi štit u prepucavanjima između školskih sindikata i državnog nadležnog ministarstva, maturanti su učili od opravdanih nezadovoljnika, opterećenih kao i većina osiromašenog stanovništva, opterećenih slanjima egzistencijalnih SOS-ova tzv. nadležnima, bili su odgajani od nervoznih, razočaranih nastavnika i profesora – isto tako, obiteljskih ljudi, zabrinutih za sutra u istoj mjeri kao i njihovi roditelji. Na kraju školske balade izbačeni su maturanti kao živa đulad iz topova u cirkusu škole škole, a da ih pri tlu nije čekala zaštitna mreža. Sreća je što se većinom radi o mladim, zdravim ljudima koji će se nekako dočekati na noge, usprkos nebrizi upravitelja cirkusa od društva kakvo imamo. U svojoj srdačnosti i naivnosti ovih su dana naročito i egzaltirano vjerovali da taj njihov oproštajni let iz škole znači napuštanje briga, osvajanje slobode i samostalnosti, a, kako stvari stoje, tresnut će o zemlju kao još veći robovi sustava, jedni kao studenti, drugi kao pripadnici rezervne armije rada, a treći, ako budu imali prosjačke sreće, kao radnici ili kao Mrsićevi zamorci.

No, bez obzira na preovladavajuće crnilo, zauvijek će se sjećati maturanti svojih školskih krijesnica: graje na odmorima, testova, komada i petica, trte na satovima, žicanja sitnog, drskosti prema profesorima, čik- pauza, šalabaktera, ljubavnih poruka, zaboravljenih papuča, markiranja sa sata, išaranih zidova učionica, mirisa kabineta, prepisivanja, šaptanja, molbi: “daj jedan griz”, ili, „daj jedan dim“, poneke rijetke pedagoške poeme i ponekog rijetkog Antona Semjonoviča Makarenka. Sve će to, na budućim susretima i godišnjicama mature, biti prežvakavana priča o školi i školskim prijateljima. A najviše će se sjećati kao odrasli ljudi i roditelji nekih novih maturanata, da su, poput Zweiga prije sto i više godina, učili za školu i ostvarivanje nastavnih programa, a ne za život koji je sasvim nešto drugo. Ali, sve je to zasada u drugom planu dok hode u nepoznato, a njihov smijeh još uvijek odjekuje učionicama.

sbperiskop

Nije baš da je poslednje ostvarenje Klinta Istvuda (Clint Eastwood) Mula (The Mule), koje je minulih dana ušlo i u ovdašnje bioskope, nešto najbolje što je ovaj vanvremenski reditelj i glumac ponudio, ali ga vredi pogledati iz bar dva razloga. Prvi je taj što 89-godišnjeg Istvuda gotovo izvesno poslednji put gledamo ispred kamera u ulozi veterana Korejskog rata koga biznis sa prodajom cveća dovodi do bankrota, te da bi se izvukao iz finansijske bule počinje da prevozi robu za jedan narko-kartel. Dakle, reč je o poslednjem tangu sa glumcem koji je više od pet decenija bojio naše živote, na koga smo se ugledali, želeli da imamo njegova 193 centimetra, isteramo pravdu i razbijemo lokalnog siledžiju, potajno žudeli za njegovim burnim privatnim životom, bili ljubomorni na strašne ribe koje je tako lako obarao, valjao pljugu s kraja na kraj usana, i na kraju da imamo stav kao on. I profesionalno i privatno, ma kakve konsekvence iz toga proizašle.

Klint je ostao konstanta naših života, kao Politikin Zabavnik, Tom i Džeri u sedam i petnaest, farmerke iz Italije, Bitlsi i Stonsi, košarkaška reprezentacija, prvi seks, kao mlađi brat koga ste mnogo čemu naučili, lično ogledalo vaših zabluda

Drugi razlog je što je na zabavnom nivou ove priče ideja filma subverzivna, pa bi neko od ovdašnjih penzionera koji jedva sastavljaju kraj s krajem došao na istu ideju. Bilo bi zanimljivo videti kako bi policija isparcelisala teritoriju između državnih dilera lažno maskiranih u fudbalske navijače i opravdano gnevnih penzionera.

Ali na koncu, dva sata dobre zabave u Muli samo je povod da se pozabavimo fenomenom bez koga sedma umetnost ne bi bila ista. Posebno ako se uzme u obzir metamorfoza koju je Istvud prevalio od sporedne uloge kauboja u seriji Sirova koža i glavne u legendarnoj dolarskoj trilogiji Serđa Leonea, preko mačizma Prljavog Harija, do sposobnosti preispitivanja stereotipa čija je i sam žrtva bio. I upravo taj samoironijski odmak i autocinizam čine ga jednim od najznačajnijih kritičara američkog društva, tradicije i kulture. Više od trideset filmova koje potpisuje kao reditelj komotno ga svrstavaju ga u istu fioku u koju bismo mogli staviti i Džona Forda, Freda Cinemana, Čarlija Čaplina ili Vudija Alena… Istvuda odlikuje odmerenost i preciznost, postupak koji ne opterećujući samu priču nikakvim viškom virtuoznosti, ali i ne dopuštajući, sa druge strane, vizuelno uprošćavanje. Klint nikada nije kalkulisao, vodio se instinktima još u vreme dok je bio niko i ništa.

„Verujem u svoj instinkt. Sledio sam ga i kad mi je 1964. ponuđena uloga u vesternu Za šaku dolara. Do tada sam pet godina svaki dan bio sedlu, glumio budalastog goniča stada u seriji Sirova koža, a onda me je neko pitao: ’Da li bi išao u Italiju i Španiju i snimao evropsku koprodukciju sa italijanskim rediteljem koji ima samo jedan film?’ Nije baš da me je zvao Felini. Ali bilo je nečeg u toj priči.“

Otkad je kao reditelj 1971. godine potpisao svoj rediteljski debi filmom Jeza u noći, Istvud nas je sa lakoćom i neuporedivom emotivnošću provodio kroz najrazličitije žanrove, pričao priče o pojedincima sa integritetom u vremenima velike inflacije takvih likova.

U međuvremenu, svet se pretvorio u čudovišni konglomerat brutalnog imperijalizma, socijalnog divljaštva, legalizovanih uterivača dugova u jedoobrazno skrojenim bankarskim odelima, lažne političke korektnosti, unitarizovanog, kastriranog kompjuterskog jezika, bolesnog luksuza, loše dizajniranih heroja, onlajn seksa i globalne depresije

Tako nas u vesternu Neoprostivo, koji je pokupio četiri Oskara (između ostalog na najbolji film i režiju) upoznaje sa likom Vila Manija, penzionisanog, nemilosrdnog plaćenog ubice, koji u međuvremenu shvata da više nije to što je bio, obračunavajući se usput sa junacima špageti vesterna i mita koji je sam kreirao. Njegova usamljenost je nešto poput dolazeće pošasti potpunog otuđenja, daleko od imidža, mnogo više znak rezigniranosti prema čitavom svetu. Ali to nije jedini tabu koji je Istvud tokom karijere sravnio sa zemljom. U filmu Devojka od milion dolara, još jednom ostvarenju ovenčanom s četiri Oskara, Klint nam pokazuje da u klišeizirano muškom svetu, ovog puta bokserskom okruženju, ima mesta i za uspešne žene. Mnogo više od toga, Istvud očinskim odnosom prema Megi Ficdžerald (Hilari Svonk) stavlja čitavom svetu na uvid ličnu intimu, pokazujući da baš nije uvek bio najbolji roditelj za svoje sedmoro dece. Toplina s kojom se u Gran Torinu testamentarno oprašta od Džona Vejna, Hamfrija Bogarta i ostalih cinika mekog srca, zlatnog doba Holivuda, pa i od samog sebe, jeste fascinantna. I još više bio je to poslednji pozdrav svetu s jasnim vrednostima.

„Ovo je generacija dupeuvlakača i pičkica. Svi hodaju po jajima. Svi su odjednom rasisti. Kad sam ja odrastao, to nisu bile rasističke izjave. Kad mi je stigao scenario za Gran Torino, rekli su mi da je stvarno dobar, ali politički nekorektan. Odlično, rekoh, još noćas ću ga pročitati. Sledećeg jutra sam ušao u svoju kancelariju, bacio ga na sto i rekao, ’Smesta počinjemo da snimamo ovo’“, kazao je tada Istvud i napravio antirasističko remek-delo.

U međuvremenu, svet se pretvorio u čudovišni konglomerat brutalnog imperijalizma, socijalnog divljaštva, legalizovanih uterivača dugova u jedoobrazno skrojenim bankarskim odelima, lažne političke korektnosti, unitarizovanog, kastriranog kompjuterskog jezika, bolesnog luksuza, loše dizajniranih heroja, onlajn seksa i globalne depresije.

Glumac koji više od pet decenija boji naše živote, na koga smo se ugledali, želeli da imamo njegova 193 centimetra, isteramo pravdu i razbijemo lokalnog siledžiju, potajno žudeli za njegovim burnim privatnim životom, bili ljubomorni na strašne ribe koje je tako lako obarao, valjao pljugu s kraja na kraj usana, i na kraju da imamo stav kao on. I profesionalno i privatno, ma kakve konsekvence iz toga proizašle

Doba nežnosti, ideala, makar kasnije i porušenih, vidljivih neprijatelja i pravih prijatelja, ručno odsvirane muzike, žena koje su se davale sa stilom, zima sa snegom i leta sa suncem nepovratno su prošla. Nestalo je frajera koji mirišu na alkohol, opasnost i poroke. Osim u Istvudovim filmovima i Čendlerovim krimićima. Otuda je Klint ostao konstanta naših života, kao Politikin Zabavnik, Tom i Džeri u sedam i petnaest, farmerke iz Italije, Bitlsi i Stonsi, košarkaška reprezentacija, prvi seks, kao mlađi brat koga ste mnogo čemu naučili, lično ogledalo vaših zabluda.

Zato Istvud nije ni reditelj ni glumac, on je mnogo više od toga. On je frajer koji je odbio ulogu Džejmsa Bonda, za koju bi muška polovina Holivuda ubila bez razmišljanja, nekadašnji gradonačelnik Karmela, dobitnik francuske Legije časti, bivši odlikovani vojnik pilot, radnik na benzinskoj pumpi…

On je onaj koji će nas, bez obzira na odmakle godine, verujem, bar još jednom povesti u meandre jednog zanavek nestalog sveta.

pulse

Na početku pisanja ovog teksta posjetili smo internetsku stranicu worldometers.info i uvjerili se kako svjetska populacija, usprkos globalnoj pandemiji nezaustavljivo juri prema brojci od osam milijardi ljudi. Da budemo točni – trenutno je 7.787.431.798 ljudi na zemlji. Od ponoći do današnjeg jutra rođeno je preko 100.000 djece, a umrlo preko 50.000 osoba. U cijeloj ovoj godini svjetsko stanovništvo poraslo je za 33 milijuna. Dakle, porast svjetskog stanovništva je očit, kao i to da uskoro više nećemo govoriti o Kini kao najmnogoljudnijoj državi svijeta – Indija joj se približila na samo 60 milijun osoba manjka. Gledano iz naše perspektive taj je zaostatak otprilike 15 puta veći od cjelokupnog stanovništva Hrvatske. No, na brojku od 1,44 milijarde ljudi koliko živi u zemlji ishodištu COVID-a 19, to je zanemarivo. Hrvatska gledano prema simulaciji worldometersa u ovom trenutku ima 4,107 milijuna ljudi. Najsvježiji podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) zaustavili su se na još nižoj stopi – 4,076 milijuna. Vodeći demografski stručnjaci skloni su procjeni skorašnjeg pada broja stanovnika ispod četiri milijuna.

Ostali demografski podaci u Hrvatskoj obrnuto su proporcionalni svjetskim kretanjima. No, osvrnimo se na dva pokazatelja – prirodni prirast i migracije – koja najviše pokazuju kakvo je zapravo stanje iz godine u godinu. Broj umrlih u odnosu na broj rođenih veći je za 15.000, a gledano po županijama taj je odnos u svim slučajevima bio negativan, uključujući i Grad Zagreb. Gledano po hrvatskim hiper-rascjepkanim jedinicama lokalne samouprave u čak 491 od njih 555 odnos je bio negativan, a pozitivan tek u njih 64.

„Hrvatska nastavlja izumirati, iako sporije nego prijašnjih godina. Taj će se trend nastaviti i sljedećih godina“, upozorava Ivan Čipin s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, komentirajući u medijima zadnje rezultate DZS-a. O ovisnosti Hrvatske o turizmu i njegovom utjecaju na društvena kretanja svjedoči i činjenica da čak šest „kontinentalnih“ županija nije imalo baš nijednu jedinicu lokalne samouprave s većim brojem rođenih od broja umrlih. To su redom od zapada prema istoku – Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Koprivničko-križevačka, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija. I Zagreb kuburi u demografskom minusu pa je predlanjske godine bilo 801 više umrlih nego rođenih.

Najkritičnije je stanje na području Slavonije, Baranje i Srijema. Time se prošle godine pozabavio kolega Adriano Milovan u opširnom tekstu „Vodeći stručnjaci uvjereni da je broj stanovnika u RH pao ispod četiri milijuna“ gdje se navodi kako je na području pet slavonskih županija, koje obuhvaćaju 22 grada i 105 općina, pozitivan prirodni prirast lani zabilježen samo u jednom gradu – Orahovici, te u samo tri općine – Voćinu, Strizivojni i Jarmini.

„Pritom, pokazuju podaci, pozitivan prirodni prirast u svim je tim lokalnim jedinicama, osim u Voćinu, vrlo mali. Slučaj Voćina, s druge strane, u kojem je lani bilo 16 više rođenih nego umrlih, posljedica je višeg prirodnog prirasta doseljenih Hrvata iz Letnice s Kosova“, piše Milovan u tom tekstu.

Vrlo je zanimljiv fenomen, vezan uz teritorijalno-upravni ustroj Hrvatske, na koji nailazimo uz prstene većih gradova. Primjerice razvijene općine Viškovo i Kostrena u zaleđu Rijeke u demografskom su plusu, kao i Solin, Klis te Dugopolje u splitskom zaleđu, odnosno Dugo Selo, Brckovljani i Stupnik u zagrebačkom zaleđu. Slična pozitivna kretanja nailazimo i u zadarskom zaleđu. Kompletirani podaci za 2018. godinu govore ponešto i po pitanju sklapanja brakova, točke preokreta tradicionalnih i suvremenih shvaćanja brakova. Tako je na svaka tri sklopljena braka, jedan razvrgnut, a po prvi puta su se pojavile sredine u kojima je taj trend potpuno preokrenut, pa ima više rastava, nego brakova.

Drugi demografski pokazatelj – migracijski saldo – puno je veći odraz gospodarske razvijenosti. Hrvatska je nastavila s odljevom stanovništva – njih 39.500 je odselilo, a doselilo je 26.000 ljudi, što je ipak nešto manje nego prethodnih godina kada je ta brojka znala biti i tri puta veća. Iseljavanje je usporeno, no i dalje je zabrinjavajuće da najviše emigranata Hrvatska ima u formativnim godinama života. Kao zemlju za ostvarenje svojih snova njih 21.600 (otprilike jednako broju stanovnika grada Petrinje i grada Omiša zajedno) ili 59,3 posto odabralo je tradicionalno Njemačku, koja ostaje dominantnom imigrantskom zemljom. Ona je ujedno i jedina država Europske unije koja spada među 20 zemalja svijeta s najvećim brojem stanovnika.

Irska, koja se „u narodu“ smatra sinonimom novovjeke hrvatske emigracije, lani je zabilježila dolazak nešto više od 2.000 osoba iz Hrvatske, a zanimljiv je podatak da je više stanovnika emigriralo u Bosnu i Hercegovinu te Austriju – po 2.500 ljudi.

Prema dostupnim statističkim podacima najviše iseljenika su osobe u dobi od 20 do 39 godina (45,5 posto svih iseljenih je u tom rasponu godina života), a više iseljavaju muškarci nego žene (55,1 posto svih iseljenih su muškarci).

Na pitanje tko najviše useljava u Hrvatsku, odgovor je vrlo jednostavan – najviše je ljudi uselilo iz područja Bosne i Hercegovine (40 posto od svih useljenika). Inače, od svih useljenika u Hrvatsku jedna trećina ima hrvatsko državljanstvo, a dvije trećine državljanstvo neke druge zemlje.

Od dvadeset županija, plus Grad Zagreb, međužupanijski pozitivan migracijski saldo imalo je šest županija te Grad Zagreb. Najviši pozitivan migracijski saldo, očekivano je bio u Zagrebu, u koji se doselilo 3.413 osoba. Negativan saldo imalo je četrnaest županija, s time da je najveći bio u Vukovarsko-srijemskoj županiji (920 osoba manje), a slijede je Brodsko-posavska i Osječko-baranjska županija.

Ukoliko gledamo po postocima i usporedimo se sa zemljama bivše Jugoslavije, prema podacima koji se mogu naći na worldometers.info, Hrvatska stoji najlošije, uz bok Bosni i Hercegovini s minusom od 0,61 posto. Srbija ima negativnu demografsku statistiku od 0,41 posto, Makedonija i Crna Gora su na nuli, dok je jedina zemlja s pozitivnim predznakom Slovenija, no sa zanemarivim povećanjem od 284 stanovnika više. U okviru Europske unije najdramatičnija je situacija na Baltiku – Litva je u minusu 1,35, a Latvija 1,08 posto, dok je treća baltička država u nizu – Estonija u plusu. Gori od Hrvatske su još Bugarska (0,74) i Rumunjska (0,66), dok za vrat Hrvatskoj „pušu“ Grčka (0,48), Portugal (0,29) te zemlje ideali hrvatske političke desnice – Mađarska (0,25) i Poljska (0,11).

Za podatke o učinku koronakrize na demografiju Hrvatske trebat ćemo još pričekati, jer će se oni moći jasno iščitati tek u 2021. godini. Tada Hrvatsku čeka i sravnjivanje računa sa samom sobom – popis stanovništva. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku 2018. godinu zemlja je dočekala s 200.000 ljudi manje nego na popisu 2011. godine.

Naravno da će posljedice ove krize s obzirom na strukturu hrvatskog gospodarstva biti vidljive i u kretanju stanovništva. Krava muzara zvana turizam, čiji se udio u BDP-u penje na frapantnih 20 posto, u ovoj će godini ostvariti malu ili sasvim skromnu dobit, a izvjesno je da će kao posljedica toga nastupiti teška i neizvjesna jesen, u stvarnom i prenesenom značenju. Nažalost, Hrvatska će vjerojatnije iz koronakrize izaći po onoj ekstremno ciničnoj C19 fori – „sva sreća da smo na vrijeme uništili gospodarstvo, jer bismo sada imali velike gubitke“.

U međuvremenu otkako smo počeli pisati ovaj tekst na svijetu se rodilo oko 26.500 ljudi, a umrlo ih je oko 10.000, pa je, dakle, svjetska populacija narasla za još oko 16.500 duša. Od toga rođeno je tisuću malih Kineza i skoro dvije tisuće malih Indijaca. U Hrvatskoj će se u cijelom današnjem roditi oko stotinu beba neizvjesne budućnosti, a umrijet će 140 osoba …

lupiga

Rimokatolička crkva, kao najznačajniji subjekt u hrvatskom društvu, propustila je povijesnu priliku da doprinese saniranju užasavajućih posljedica ustaške antisrpske politike. Bio bi to zalog budućem mnogo boljem međunacionalnom razumijevanju i uvažavanju, pogotovo među dva najveća naroda u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Srpsko narodno vijeće nedavno je izdalo zbornik radova pod nazivom ‘Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’. U njemu su objavljeni radovi povjesničara Milana Koljanina ‘Preveravanje Srba u NDH’, Filipa Škiljana o promjeni vjeroispovijesti na području Zagrebačke nadbiskupije, Milana Radanovića, koji se bavio asimilacijom, internacijom, masakrima i položajem pokatoličenih Srba na području Velike župe Baranja 41./42., Igora Mrkalja, koji je kroz priču o slovenskom svećeniku Francu Žužeku ispričao priču o glinskom kraju u ratu, i Aleksandre Kučković, koja se bavila zatiranjem pravoslavlja na području pakračko-slavonske eparhije. Tim povodom razgovarali smo s Milanom Radanovićem, povjesničarom iz Arhiva Srba u Hrvatskoj i urednikom ovog važnog djela, svojevrsnog odgovora valu revizionizma koji zapljuskuje naše obale.

Ustaškim vlastima nije odgovaralo da izazivaju potencijalni ustanak na područjima koja su imala ekonomski i strateški značaj za režim i okupatora. Zbog toga je odlučeno da Srbi na tim područjima budu pokatoličeni

Kada povijesni revizionisti danas govore o pokatoličavanju Srba, taj se proces prikazuje gotovo kao njihovo spašavanje od ustaške represije. Koje su bile namjere Katoličke crkve na tom planu?

Pokatoličavanje Srba u NDH predstavlja zajednički poduhvat ustaške vlasti i Rimokatoličke crkve (RKC). Jedan od glavnih ciljeva, ako ne i glavni cilj, ustaškog režima bila je eliminacija srpskog naroda s državne teritorije. Budući da su Srbi predstavljali blizu trećine stanovništva NDH, nije ih sve bilo moguće protjerati ili istrijebiti, pogotovo jer okupatoru zbog njihovih trenutnih interesa nije u potpunosti bila prihvatljiva politika ustaškog režima prema Srbima. Zbog toga je ustaški režim odlučio da dio srpskog stanovništva u NDH podvrgne prisilnoj nacionalnoj asimilaciji, odnosno kroatizaciji. Prije svega riječ je o Srbima koji su živjeli na područjima na kojima u ljeto 1941. nije došlo do ustanka, koji je bio reakcija ugroženog srpskog stanovništva na masovne zločine. Odgovor ustaškog režima na ustanak bio je brutalan i podrazumijevao je masovne zločine i nad stanovnicima naselja koja nisu bila zahvaćena ustaničkom akcijom. Igor Mrkalj između ostalog u našem zborniku piše o dva masakra u pravoslavnoj crkvi u Glini, koja predstavljaju karakterističan primjer zločina nad stanovništvom koje nije uzelo učešća u ustanku i koje je bilo spremno promijeniti vjeru kako bi dobilo kakvu-takvu garanciju života i sigurnosti. S druge strane, Srbi u Slavoniji, Moslavini, na Bilogori i u istočnom dijelu Banije tokom ljeta 1941., odnosno tokom najintenzivnijeg vala ustaškog terora nad Srbima u NDH, bili su privremeno pošteđeni i nisu tada masovno ubijani u svojim selima.

Snaga ustanka

Zašto se na nekim područjima išlo na istrebljivanje, a na drugima na pokatoličavanje Srba?

Ustaškim vlastima nije odgovaralo da izazivaju potencijalni ustanak na područjima koja su imala ekonomski i strateški značaj za režim i njemačkog okupatora. Zbog toga je odlučeno da Srbi na tim područjima budu pokatoličeni. Namjera vlasti i RKC-a bila je da pravoslavni Srbi na tim područjima budu asimilirani u Hrvate i katolike. Prethodni planovi su podrazumijevali pokatoličavanje Srba na širem području NDH, ali je ustanak to onemogućio.

Kako su se ustaše odnosile prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) na području NDH?

Prije otpočinjanja procesa pokatoličavanja u potpunosti je uništena organizacija SPC-a: najveći dio sveštenstva i monaštva je protjeran u Srbiju, mnogi su ubijeni, a cjelokupna imovina SPC-a je podržavljena i izložena pljački i/ili uništavanju. Samo na području pakračko-slavonske eparhije, kako pokazuje rad Aleksandre Kučeković u našem zborniku, u potpunosti je uništeno 55 hramova SPC-a, dok je još desetak teže oštećeno. U uslovima u kojima im se ruše hramovi, ubijaju i represiraju sunarodnici, Srbi u onim dijelovima NDH u kojima je sprovedeno najmasovnije pokatoličavanje, nisu imali drugog izbora nego da promijene vjeru. Pogotovo jer su uoči pokatoličavanja bili izloženi pritiscima, ucjenama i prijetnjama od strane lokalnih vlasti i pojedinih predstavnika RKC-a da moraju preći na katoličku vjeru ili će u protivnom biti represirani, o čemu govore brojni povijesni izvori.

Internacija u logor cjelokupnog stanovništva sela Poganovci bila je opomena svim Srbima u srednjoj Slavoniji kako će proći oni koji ne budu prihvatili promjenu vjere

Prisilna asimilacija jeste oblik represije. Internacija u logor cjelokupnog stanovništva sela Poganovci kod Našica, koji su najprije odbili da budu pokatoličeni, bila je opomena svim Srbima u srednjoj Slavoniji kako će proći oni koji ne budu prihvatili promjenu vjere. Pojedini hrvatski revizionistički povjesničari nastoje plasirati tezu kako je pokatoličavanje povijesni teret isključivo ustaškog režima te da RKC ne snosi odgovornost za politiku pokatoličavanja. Radovi Milana Koljanina i Filipa Škiljana u našem zborniku ukazuju na involviranost predstavnika RKC-a u taj proces te demantuju revizionistički stereotip da je taj proces sproveden prvenstveno ili isključivo od strane državnih vlasti.

Zbog čega ustaški režim nije uspio do kraja riješiti ‘srpsko pitanje’?

Glavni razlog zbog koga ustaški režim nije bio u stanju sprovesti rješenje ‘srpskog pitanja’ na način na koji je to započeo 1941. bio je otpor koji je režimu pružio partizanski pokret. Međutim, ustaški režim tokom cijelog rata nije odustajao od jednog od svojih sekundarnih ciljeva, odnosno od stvaranja nepremostivog jaza između hrvatskog i srpskog naroda. Rimokatolička crkva, kao najznačajniji subjekt u hrvatskom društvu, propustila je povijesnu priliku da doprinese prevazilaženju toga jaza, odnosno saniranju užasavajućih posljedica ustaške antisrpske politike. Crkva je mogla, da joj je to bila namjera, učiniti mnogo u suprotstavljanju ustaškoj politici prema Srbima, Židovima i Romima, onima koje je ustaška politika izložila uništenju samo zbog drugačije etničke pripadnosti. Bio bi to zalog budućem mnogo boljem međunacionalnom razumijevanju i uvažavanju, pogotovo među dva najveća naroda u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nažalost, Crkva do kraja rata nije mijenjala odnos prema ustaškoj državi, uprkos tome što je politika ustaškog režima nesumnjivo štetila interesima hrvatskog naroda. Da je RKC u NDH bila antinacionalistička, ili makar nenacionalistička, pogotovo da je bila antifašistička, a nažalost nije, ustaški režim bi s mnogo manje poteškoća bio osujećen u svojim glavnim namjerava, a one su bile nesumnjivo zločinačke i anticivilizacijske. Rimokatolička crkva nije iskoristila svoj društveni i politički utjecaj kako bi spasila sveštenstvo i episkope SPC-a koji su bili izloženi represiji, internaciji i ubijanju.

U zborniku se spominju primjeri svećenika koji su bili članovi ustaških organizacija. Katolička crkva danas o tome šuti?

Dio (manjina) rimokatoličkog klera pripadao je ustaškom pokretu, ali je najveći dio klera podržavao fašistički i rasistički režim NDH. Među njima je bilo i onih koji su uzeli učešća u progonu i stradanju drugih ljudi time što su bili predstavnici lokalne ustaške vlasti, ponekad i represivnog aparata, koji su vršili represiju i zločine. Među svećenicima je bilo ekstremista i šovinista, odnosno pripadnika ustaškog pokreta, koji su kao predstavnici lokalne vlasti ili njima bliski pojedinci, učestvovali u sprovođenju antisrpske politike, uključujući i ratne zločine. Riječ je o svećenicima koji nisu bili sankcionirani od strane Crkve. Crkva se danas pravi da takvi nisu postojali, ukoliko su takvi uspjeli emigrirati 1945. Ukoliko su likvidirani od strane partizana ili komunističke vlasti, Crkva takve nastoji viktimizirati, bez obzira na njihovu odgovornost za stradanja drugih ljudi. Bilo je, naravno, i vrlo časnih primjera, poput župnika Žužeka iz Gline, o kome je pisao kolega Mrkalj. Međutim, dojam je da bi takvih bilo mnogo više da nije postojao pasivan odnos vrha RKC-a prema novoj realnosti, prema patnjama stotina hiljada ljudi, te da je postojalo aktivno suprotstavljanje vrha RKC-a prema režimu koji je bio odgovoran za te patnje i strahote.

U NDH je živjelo 52,4 posto Hrvata, 30,5 posto Srba, 11,11 posto Muslimana i drugih. Vi ste se bavili situacijom u Velikoj župi Baranja. Kako su se ustaške vlasti na tom području odnosile prema Srbima?

Velika župa Baranja je obuhvatala sedam kotareva u slavonskoj Podravini i srednjoj Slavoniji. Srbi su na tom području, poput Srba u drugim dijelovima NDH, nakon uspostavljanja ustaškog režima u potpunosti obespravljeni: onemogućeno im je učešće u javnom i ekonomskom životu, izbačeni su iz administracije i svih upravnih organa, ukinute su sve ustanove sa srpskim predznakom, kapital u srpskom vlasništvu je nacionaliziran, u potpunosti je onemogućen rad SPC-a. Srbi iz doseljeničkih naselja, nastalih nakon agrarne reforme početkom 1920-ih, protjerani su za Srbiju juna 1941., iako su skoro svi oni bili domicilni na području NDH. Inteligencija, sveštenstvo i pripadnici građanske klase najvećim dijelom su također protjerani za Srbiju, dok je dio njih interniran u logore, gdje je ubijen. Sve se to dešava prije otpočinjanja procesa pokatoličavanja. Uporedo s tim sprovedeni su zabrana, negiranje i brisanje srpske nacionalne pripadnosti, vjerskog i kulturnog identiteta.

Proces pokatoličavanja predstavlja kulminaciju politike prisilne asimilacije nad Srbima na tom području. Nigdje na tlu NDH nije izvršeno toliko masovno i sveobuhvatno pokatoličavanje kao na području Velike župe Baranja. Taj proces okončan je sredinom aprila 1942. Starosjedilačko srpsko seosko stanovništvo na području velike župe sve do početka 1942. živjelo je znatno mirnije nego Srbi u dijelovima NDH južno od Save. U međuvremenu, zabilježeni su brojni primjeri nasilja, uključujući pojedinačna ubistva te ubistva manjih grupa Srba. Krajem 1941. na tom području nasilje je korišćeno kao instrument pritiska za pokatoličavanje. Uoči masovnog pokatoličavanja Srba s područja općine Voćin, u tome mjestu i susjednom Kometniku, 13. i 14. januara 1942. ubijeno je oko 220 Srba. Iako taj zločin nije bio mišljen u svrhu pritiska na lokalne Srbe da prihvate napuštanje svoje vjere, on je ipak znatno utjecao da do toga dođe jer je navedeni masakr izvršen nad osobama koje su bili civili, a ne pripadnici oružanog ustaničkog pokreta. Nekoliko dana prije navedenog masakra, u Voćinu je, na pravoslavni Božić, započeto rušenje pravoslavne crkve. Bila je to više nego jasna poruka lokalnim Srbima.

Nedostatak izvora

Da li je pokatoličavanje uopće pomoglo Srbima da sačuvaju svoje i živote svojih porodica?

Pokatoličavanje jeste spasilo mnoge Srbe od progona i internacije, makar privremeno, što je i bio razlog zbog koga su Srbi prelazili na rimokatoličku vjeru, ali nikako se ne može reći da je bilo garancija života i sigurnosti. Broji su primjeri koji ukazuju da promjena vjere nije sačuvala živote i imovinu pokatoličenih Srba. Na području Slavonije, Banije i Bilogore cijela srpska sela koja su prešla na rimokatoličku vjeru, za manje od godinu dana, neka i nakon nekoliko mjeseci, internirana su u logore Jasenovac i Stara Gradiška, ili su stanovnici tih sela postali žrtve masakara u svojim selima ili šumskim zbjegovima. Avgusta i septembra 1942. preko 1000 srpskih stanovnika općina Voćin i Pivnica internirano je u logore. U istom razdoblju to je zadesilo i preko 3000 Srba iz sela u zapadnoj Đakovštini i istočnoj Požeštini. Skoro svi oni prethodno su prešli na rimokatoličku vjeru. U jesen 1942. na tom području bilježe se prvi masovni zločini koji su podrazumijevali ubistva cijelih porodica i masakriranje većeg broja žena i djece srpske nacionalnosti. Ponekad je riječ o masakrima nad stanovništvom koje je prethodno bjekstvom u šumu uspjelo izbjeći internaciju. Do kraja rata u zapadnom, brdskom dijelu Velike župe, pobijeno je nekoliko stotina srpskih civila i spaljeno je i opljačkano sve i jedno srpsko selo. Većina sela na tom području početkom 1942. kolektivno je prešla na rimokatoličku vjeru. U ravničarskom dijelu velike župe stanovnici velikih srpskih sela ubijani su i internirani tokom 1943. i 1944. zbog podrške partizanima, kako od strane ustaša, tako i od strane njemačke vojske.

Da li je utvrđen broj pokatoličenih pravoslavaca u NDH?

Taj broj nije utvrđen jer ga je na osnovu raspoloživih izvora nemoguće utvrditi zbog toga što nisu sačuvani svi podaci. Nedostaju ili nisu potpuni numerički podaci ili poimenični podaci o broju ili identitetima tzv. prelaznika u određenom broju naselja. Američki povjesničar Jozo Tomasevich pronašao je jedno pismo nadbiskupa Stepinca papi Piju XII u kome nadbiskup govori o ‘240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja’ na rimokatoličku vjeru. S druge strane, brojni izvori omogućavaju utvrđivanje preciznog broja prelaznika za mnoga naselja na području Zagrebačke nadbiskupije i Đakovačke i srijemske biskupije.

portalnovosti

Mladi glazbenik koji svojim atraktivnim izgledom neodoljivo podsjeća na Dolpha Lundgrena u mlađim danima. Sa mnom priča o svom životu i muzici koja uveliko obilježava njegov životni put. Upoznajmo Jovana Peranovića.

Predstavi nam se Jovane. Što bi rekao o sebi?

Ja sam Jovan, rođen sam 7. 7. 2000. g.u Kruševcu u Srbiji i odrastao u naselju Dedina u okolini Kruševca. Tu sam živeo do svoje 10-te godine, pa sam se zatim preselio u naselje Majur u okolini Jagodine. Tamo sam živeo samo godinu dana, a to je bilo vreme pre nego sam se preselio u Nemačku. Dete sam razvedenih roditelja i u Nemčku sam preselio kod majke. Pitala si me šta je to što bih napisao o sebi, mislim da bi odgovor na to pitanje bolje dali ljudi koji me dobro poznaju, ali ja bih o sebi rekao da sam vrlo lojalna, iskrena i direktna osoba.  Strpljiv sam i  vrlo vredan, trudim se da ispunim snove koje imam.

Sada kada si predstavio sebe, predstavi nam i svoju pjesmu. Da li si zaista „Bad boy“ kako to pjesma kaže?

Iskreno, pesmu „Bad boy“ sam stvarno spontano i brzo napisao, snimio, pa izbacio. Imam različitih pesama, ali kada sam napisao ovaj tekst, odmah mi je bilo jasno da će to biti moja prva pesma koju ću izbaciti, zato što dosta stvari o meni, dobro opisuje. „Protiv mene može samo Bog, verna sam osoba i to zaista mislim,  „ priča se po gradu, na lošem sam glasu“. To je istina, većina devojaka o meni misli da sam gad i neozbiljan, ali kao što sam u pesmi već rekao „ Slušaj priče, pa im veruj ili ne„. To je moj odgovor na pitanje da li sam zaista Bad boy.

Koliko dugo se baviš muzikom?

Dobre tekstove i pesme sam još kao dete u školi pisao, od moje 14-te godine sam počeo  da pišem i snimama na nemačkom, ali to nije bilo profesionalno. Na našem jeziku sam počeo da snimam prošle godine, sa svojih 19 godina.

Vidim da te uglavnom prate djevojke. Sigurna sam da ih zanima jesi li slobodan ili imaš neku princezu koju čuvaš samo za sebe?

U pravu si. Tačno 78 posto mojih pratioca su devojke.  Do sada nisam našao devojku koja ispunjava očekivanja koja imam i koja mi odgovara, zbog toga se do sada nisam upustio u neku ozbiljnjiju vezu, ali sam spreman na to.  Još sam mlad, naići će prava. Trenutno sam fokusiran na muziku.

Tko su ti uzori sa muzičke scene? S kim bi volio surađivati u budućnosti?

Iskreno uzora nema, ali bi u budućnosti volio da sarađujem sa Cobyem, Jalom, Bubom, Rastom, Reljom ili Klincem.

Što misliš o muzičkoj sceni na Balkanu?

Mislim da 80 posto muzičara zvuči isto, ali ne bih da kritikujem, jer na našoj sceni ima stvarno dosta dobrih muzičara.

Kakav je život u Njemačkoj, misliš li tamo graditi svoju muzičku karijeru ili se misliš bazirati na Balkan?

Bazirat ću se na Balkan. Ako sve bude išlo po planu  i uspem sa muzikom, vratiti ću se i živeti ponovo na Balkanu. Tu sam rođen i tu sam odrastao. U Nemačkoj je bolji standard, puno se radi, zarađujemo više, ali imamo i veće troškove. Ja sam se dobro snašao. Upoznao sam dosta ljudi i imam svoje društvo, ali se samo na Balkanu osećam kao kod kuće.

Da li se tvoj život i koliko promijenio od kada si se počeo baviti muzikom?

Pre nego što sam počeo da se profesionalno bavim ovim bilo je podsmeha, ali od kako je izašla pesma, toga više nema. Život mi je ostao isti, samo što me malo više ljudi zna i zarađujem malo više.

Što bi poručio ljudima koji te prate?

Da me prate i dalje, hehe… Samo bih hteo svima od srca da se zahvalim za poršku.

Tvoj atraktivni izgled ne može se neprimijetiti. Misliš li da je ljepota važna u muzičkoj karijeri?

Hvala ti, mislim da nije toliko važna lepota ali je plus. Realno više ljudi te prati ako si lep/a , ali najbitnije je to kako zvučiš, tvoji tekstovi i ceo tvoj rad.

Koji su tvoji planovi?

Mlad sam i smatram da sam talentovan, cilj mi je da mogu živeti od muzike. Ove godine ću izbaciti još nekoliko pesama, raznovrsnih, nadam se da će se svideti publici. Moj prijatelj Marko Grle  i ja smo ove godine zajedno osnovali Label „FEYZ“. Imamo dosta dobrih muzičara koji su sa nama. Osim toga sam tekstopisac i kompozitor tako da radimo i pesme za druge, naravno radimo i distribuciju i sve što je potrebno za taj biznis.

Hvala ti Jovane, nastavit ćemo pratiti tvoj rad, želim ti puno sreče u muzičkom svijetu.