Mislav Bago nije baš uspješno parirao Ivanu Penavi koji je tvrdio kako u Vukovaru nitko nije procesuiran za ratne zločine, a nije se sjetio ni njegove tvrdnje da je Andrej Plenković najbolji premijer u hrvatskoj povijesti

Otvoreno, HRT, 18. svibnja, 22:15

Možete li se sjetiti neke korisne funkcije neke županije ili nekog župana? Teško, ali beskorisnih su puni mediji. Jedan je poznat po tome da tuče ženu, drugi je priredio korona party, treći se žali da je uhljebio puno bližnjih, a žali što nije i više. Ovih mu je dana iz kućne blagajne nestalo i par stotina tisuća kuna, kažu zli jezici. Mogli bismo tako ad calendam graecam. Radimir Čačić i Ivan Jakovčić, jedan sadašnji i jedan bivši župan (a oni najbolje znaju o čemu se tu radi), priznaju da je riječ o posve besmislenoj instituciji. No voditelj Otvorenog, Branko Nađvinski, pažljivo zaobilazi upitati goste u studiju Otvorenog – sedam stranačkih ljudi – treba li nešto učiniti s tim vražjim županijama. Zašto izbjegava to pitanje? Zato što se ne bi štel zamerit uredniku s Markova trga.

Vladajuća stranka zna da su građani ogorčeni na županije. One su uz komore i autoklubove glavno odlagalište rashodovanih kadrova, koji na neradnim mjestima dobivaju visoke plaće kao nagradu za učinjene usluge, pa ih HDZ, ali i SDP ne žele ukinuti. Nađvinski snishodljivo stišće rukice, šeće ispred gostiju oprezno kao mačak na vrućem limenom krovu, pa pita samo za općine i gradove jer je Plenki najavio da će tu nešto rezati. To je pitanje dopušteno, poželjno, šef HDZ-a voli ga čuti, ide mu na ruku. Ovo drugo ništa, halali Huso mater. Ovdje možemo podsjetiti na slavni Orwellov aksiom koji glasi: novinarstvo je ono što moćnici ne žele čuti, sve drugo je public relations, tj. propaganda. Otvoreno je public relations, ovakve su emisije mogle ići na TV Zagrebu 1972., ne bi bio nikakav problem.

Dnevnik, Nova TV, 20. i 21. svibnja, 19:15

Mislav Bago natjeravao se s narodnim doktorom Ivanom Penavom ispred zagrebačke ‘džamije’, ubadao kao osa, zujao kao pčelica i izvukao nekoliko zanimljivih odgovora. Dr. Penava je vrdajući priznao da napušta HDZ kako bi se pridružio budućoj HDZ-ovoj vladi, u koju će ući kao Škorin partner. Bago baš nije uspješno parirao dr. Penavi koji je tvrdio kako u Vukovaru nitko nije procesuiran za ratne zločine – nešto kasnije čuli smo u istoj emisiji Tomu Medveda koji je precizno naveo da je procesuirano više od 90 ljudi – a nije se sjetio ni Penavine tvrdnje da je Andrej Plenković najbolji premijer u hrvatskoj povijesti. Sugovornik je ipak vrlo jasno rekao koja bi hrvatska koalicija bila dobra i uspješna – ona u kojoj ne sjedi Pupovac. Vrlo bistra konsideracija dr. Penave, nadamo se da ćemo uskoro vidjeti njega, Škoru, Dreleta i Pervana kako vode državu.

Dan kasnije na ražnju Bagine analitike vrtio se Zoran Milanović, koji je rekao da ne zna hoće li izaći na izbore jer bi ga netko mogao pitati za koga je glasao. Svaki glas može prevagnuti, kaže, a on baš želi biti neutralan. Nevjerojatna izjava! Čak je i Kaptol jasniji – kler uvijek kaže ‘vjernicima sugeriramo da glasuju za one koji su za svetost života, neradnu nedjelju, kršćanske vrijednosti, bla bla…’ pa smo od Milanovića očekivali da bar kaže kako treba glasati za one koji su za pretvaranje Hrvatske iz rentijerske u dohodovnu ekonomiju, za ukidanje parafiskalnih nameta, županija, komora, za jakog državnog odvjetnika koji nije premijerova krpa, za javnu TV koja je zainteresirana za javni interes, a ne za privatni profit; mogli bismo tako sat vremena nabrajati, ali džaba, ništa od toga, samo je još jedan zoranizam dodan odebljoj knjizi harmsovskih rečenica.

Dan kasnije virtuozni Bernardić, uvrijeđen zbog toga što je Plenković Milanovićevu izjavu protumačio kao podršku svojoj stranci, kaže kako do dana izbora više neće spominjati Plenkovića. Pa o čemu će onda, jadan, govoriti?

Novi dan, N1, 22. svibnja, 9:30

Nikola Grmoja se ovih dana svima koji ga žele slušati hvali kako u Most dolaze ‘politički kapitalci’, a iz emisije saznajemo da je jedna od njih Marija Selak Raspudić. Divna vijest, čestitamo, bravo, jedino nije sasvim jasno – po čemu je gospođa Selak politički kapitalac!? Ako nas sjećanje ne vara, ona nikad nije bila niti vijećnica u vijeću gradskih četvrti, a kamoli saborska zastupnica ili ministrica. Poznata je po gostovanjima u Petom danu. Po tome bi i Igor Mandić bio politički kapitalac.

Voditeljica nije pitala Grmoju što je to kapitalno, politički kapitalno, u prinovi Mosta. Ipak, ulazak Marije Selak Raspudić u Most valja pohvaliti – na hrvatskoj desnici nasušno nedostaje takvih likova, pametnih, obrazovanih, elokventnih. Ako desnica istisne likove poput Culeja, Đakića, Glogoškog i slične, a instalira nekoga nalik njoj, izvest će veliki skok naprijed. No nastupati u tom biračkom tijelu s programom zaštite od ‘digitalne diktature’ ili, kao u slučaju njenog supruga, s tvrdnjama o ‘demokratskim deficitima’ zvuče prilično hazarderski. Od troje doktora, narod ipak najbolje razumije dr. Penavu, čini nam se.

HRT, 20. svibnja, 23:20

Dobri ljudi upozoravaju nas na to da je 20. svibnja. U sitan sat na Četvorki – koja je ovih dana sustavno zanemarivala važne političke događaje, poput press konferencije dr. Penave koji je HDZ razvlastio u Vukovaru pobjegavši s cijelom gradskom ekipom pod skute Škori – puštena je emisija u kojoj se objašnjava kako treba montirati – zimske gume!? Idemo na HRTi kako bismo provjerili dojavu – točna je.

Jedan urednik, drugi urednik, montažer, tehničari… nekoliko je pari očiju moralo pogledati repriznu emisiju Ljiljane Vinković, a barem jedan par očiju i jedan komad sive mase između njih morao je – za to prima plaću – uočiti kako je emitiranje priloga o pripremi auta za zimu pred početak ljeta neprikladno, ali boli njih briga, tu se trpa lopatama, na kubike. Kao da to netko gleda. Bolji običaji na TV-u inače podrazumijevaju da se zimske emisije, čak ni filmovi ne vrte ljeti i vice versa. Doktora Živaga gledat ćete uvijek negdje oko Božića, Lawrencea od Arabije u proljeće i ljeto, a emisiju o montaži zimskih guma u vrijeme priprema turističke sezone možete vidjeti jedino kod nas, na ovom endemu od stranačke televizije.

Dnevnik, Nova TV i HRT, 22. svibnja, 19:15

Važnije je biti pristojan nego biti u pravu, kaže engleska poslovica, a Radimir Čačić na tu je poslovicu očito zaboravio. Stojeći iza leđa Blaženki Divjak, ministarskoj uzdanici svoje bivše stranke s kojom se gadno posvađao, Čačić se kreveljio, plazio jezik, kolutao očima, stavljajući do znanja svima kako ministričino pričanje smatra trkeljanjem na koje, eto, mora gubiti vrijeme. Čak je nešto pisao po dlanu. Bio je svjestan, morao je biti, da je pred kamerama svih nacionalnih televizija, ali nekima njegov ispad nije bio važan – HRT ga nije ni spomenuo. Nova TV je pak u Dnevniku dala prilog o Čačićevom performansu bez komentara – on je, uostalom, bio sasvim nepotreban.

Ovakvi događaji možda nemaju osobitu političku težinu (iako težine nisu lišeni), ali su nedvojbeno zanimljivi i tko god vodi računa o svojoj publici, uvrstit će ih u program ma kako se činili trivijalnima. HRT publika ne zanima, oni žive od 20-ak dragih gledatelja na Markovu trgu. I to je to. Da nema pristojbe, ne bi se od svog rada kruha najeli.

P. S. Dan kasnije Čačić se ispričao i rekao da nije komentirao Blaženku Divjak.

TNT, N1, 24. svibnja, 21:00

Zagreb je nakon duge suše dobio oporbu koja je jasna, rezolutna, mlada i obrazovana, za razliku od čovjeka koji na nesreću vlada glavnim gradom 20 godina, 20 bačenih godina. Tomislav Tomašević (Možemo!) ne razbacuje se frazama, govori jasno, koncentrirano, ali ležerno, poznaje materije o kojima priča, zna zakone i propise, zna kako dišu Zagrepčani, među njima 20.000 ljudi koji su se iz centra raselili nakon potresa, a Bandić i Plenković im ne žele pomoći, jedan zato što nikad nije pobijedio u centru, a drugi tko zna zašto. No to će ga skupo stajati. U Zagrebu je milijun ljudi, to je četvrtina Hrvatske, pa je pogled koji vidi samo Kaptol odveć skučen, za mandate će trebati širih vidika. Zakon o obnovi Zagreba mogao bi, rekao je Tomašević, biti izglasan u listopadu (ako!) – a do tad su građani uglavnom prepušteni sebi.

‘Ako katastrofalno prođu u Zagrebu, ne vidim kako će sastavljati Vladu, mi ćemo napraviti sve da mobiliziramo ljude da izađu i kazne HDZ da više nikome nikad ne padne na pamet interese stranke staviti ispred interesa građana’, rekao je Tomašević, dodajući da je Bandić politički mrtav, da više ne predstavlja nikakav faktor, ali da se drži na životu isključivo zbog HDZ-a. ‘On im je još uvijek koristan. Pitanje je hoće li Bandić uspjeti ugurati nekog u Sabor, o tome ovisi i daljnja koalicija u Zagrebu’, rekao je Tomašević.

portalnovosti

veselo preko granice

smijem se u sebi sebi
kako sam se veselo ukotrljao,
preko granice područja uvelosti,
suhoće i oronulosti,
u aromatičnu, tihu i hranjivu
nekadašnju izvornu svježinu,
s oživljenim mlazovima mašte.
dospjevši izvan zadanog
vremena i stvarnosti,
u uzbuđujuće proticanje postojanja
kao u radnji raskupusanog romana,
otkrio sam da se neistrošenost
života ne vidi kao ni ostaci zemlje
među stisnutim perima poriluka.

smrt ne mari za očekivanja

smrt je uvijek ispred,
i kada se ide prema njoj,
i kada ona ide prema nekome.
smrt ne mari za očekivanja,
ne prihvaća planove, ona
samo ostvaruje susrete.

bio sam mu napisao pisamce:
upravo sam pročitao intervju
s j. r. augustom, glazbenikom
iz mjestašca pored zaboka;
na kraju spominje da poslije
izolacije jedva čeka otići
na mušićarenje u gorski kotar.
to me je podsjetilo na naša pecanja
sunčarki i ostale sitneži, na biđu
i rupama okolo; išli smo s grbavim
štapovima, nekakvim plovcima
i zahrđalim udicama. znali smo
naloviti sitne ribe poprilično.
eh, da se vrate dani koji su mi
tetovirali dušu, da ih se
bar čestito prisjetimo.

smrt je uvijek ispred.
išao je bolestan prema njoj,
a njihov susret osujetio je odgovor,
(jer smrt ne mari za očekivanja),
a on je trebao glasiti: kada hoćeš
da opet odemo na biđ s grbavim
štapovima naloviti sitne ribe?

Mijenjati pustinju

U zapisu Pustinja, iz Atlasa,
Borges se prisjeća kako je nedaleko
Piramide kleknuo, uzeo šaku pijeska
i pustio je da se malo dalje prospe,
kazavši tiho: Mijenjam pustinju.

Kada nepodnosivi strah, tjeskobu i bijes,
premještam nedaleko sebe, u stihove,
kada preplavljen osjećajem neshvaćanja,
ispuštam tugu u porozno tlo lirike,
govorim glasno: Mijenjam pustinju.

amfibija

svakog dana prolazim pored njihovih vrata.
danas, vraćajući se umoran u moj stan,
uporno se penjući na kat iznad njihovog,
a dogodi mi se i kada izlazim, kada silazim,
ja sam shvatio da postajem amfibija.
u stanu poput našeg odnedavno ne živi nitko.
njih nema; i on i ona više nikome i nikada
neće otvoriti i zatvoriti vrata; otklizili su naglo
kao kuća na klizištu – na nesigurnoj padini
postojanja – u nepovrat, u konačnost, u propast.
kada se krećem po suhu tlu očitosti i dorečenosti,
kao jučer, ćutim hladnoću pustoši, huk uznemirenosti,
budem susjed bez oholosti kojeg kad tad čeka isto.
danas sam se gibao po vodi neproniknutog, bezimenog,
i čuo sam njihov smijeh i nepristajanje na zadato
iz vremena dok smo zajedno bili u ratu protiv rata,
četvero kavanskih buntovnika, nezapečaćenih usta,
koji su stvarnost poistovjećivali s vječnošću.
postajem amfibija prolazeći pored praznog stana,
azila za duhove prošlosti, progonjenih od sudaca vremena.

Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različite potencijalne značenja u književnim tekstovima, a meni se čini kako iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog – poput osjećaja bespomoćnosti i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema

Spisateljica, teoretičarka književnosti te docentica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Maša Kolanović je prije desetak dana dobila Nagradu Europske unije za književnost, i to za njenu posljednju knjigu ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’. Autorica – inače možda najpoznatija po romanu iz 2008. godine ‘Sloboština Barbie’ – u zbirci dvanaest priča, nerijetko napisanih i u žanru horora, piše o iscrpljujućem životu u potrošačkom kapitalizmu. ‘Vještim pripovijedanjem autorica stvara svojevrsnu kafkijansku egzistencijalnu tjeskobu koja nadilazi opis lokalne zajednice i pogađa bolne točke globaliziranog društva (…) Potrošnja kao zamjena za ljudskost, majčinstvo o kojem nije pristojno govoriti, banke kao zlokobni stupovi našeg društva, reklame koje jačaju nezdrave žudnje… to je svijet istražen kroz ovu majstorski napisanu prozu’, stoji u obrazloženju žirija.

Javno financirana potpora književnom i svakom drugom kulturnom stvaralaštvu je itekako važna, ako ne i nužna za opstanak samog polja, pogotovo u neoliberalnim vremenima

Zbirka priča ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’ iznimno je kritična prema društvu potrošačkog kapitalizma. Rečenica ‘u tim našim stanovima stvari preuzimaju kontrolu nad nama kao neka nevidljiva sila’ kao da implicira Marxov iskaz o fetišizmu robe uslijed kojeg se odnosi među ljudima zamjenjuju odnosima među stvarima. Upravo vam je za tu knjigu dodijeljena Nagrada Europske unije za književnost. Dakle, EU – organizacija koju se opisuje i kao ‘neoliberalnu mašinu’ – vas je nagradila za kritiku kapitalizma. Što nam to govori o položaju književnosti unutar aktualnog sustava, ali i o sposobnosti sustava da aproprira kritiku?

Ako je već potrebno prokomentirati nagradu iz ‘’nezahvalne’’ pozicije laureata, uz punu svijest o svim kritikama koje se mogu uputiti na račun Europske unije, ne treba smetnuti s uma da nagradu ne dodjeljuje ‘’mašina”, već su o njoj odlučili ljudi, konkretno žiri čiji članovi sa sobom nose određeni stručni i moralni kapital. Ako u potpunosti poništimo i obezvrijedimo taj aspekt javnog djelovanja, stvari su unaprijed beznadne. Sigurno ima žirija i nagrada na kojima se pisac može i zahvaliti, ne mislim da je ovo jedna od takvih. Ova nagrada kroz potpore prijevoda nagrađivanih djela ujedno podupire više aktera u književnom polju: autora, zainteresirane inozemne izdavače i prevoditelje. Još uvijek smatram da je javno financirana potpora književnom i svakom drugom umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu itekako važna, ako ne i nužna za opstanak samog polja, pogotovo u neoliberalnim vremenima.

Povratak Kafki

Potrošački kapitalizam opisujete kao kafkijanski svijet: i potrošači i zaposlenici reducirani su na kukce, a društveni fenomeni – od religije do obitelji – na konzum. To je zanimljiv obrat, jer je u školskim interpretacijama Kafka interpretiran kao prorok opustošenog svijeta fašizma ili neslobodnog i neprovidnog birokratskog socijalizma. U bivšim realsocijalističkim zemljama potrošačka se utopija doživljavala kao raj, dok ga vi prikazujete kao horor. Što nam Kafka i Gregor Samsa govore o današnjem svijetu te na koji način kapitalizam strukturira i osjećaje?

Ovo što sam pokušala napraviti je ‘’književna’’ interpretacija s većim ulogom afektivnog i intuitivnog kapitala, nešto poput hipoteze za moguće čitanje Kafke i nipošto ne mislim da je to ujedno i ‘’ispravna’’ verzija. Kafka mi se kao pisac sa svojim mračnim i zagonetnim vizijama, a opet žestokim u detektiranju senzibiliteta vremena u kojem je živio, nadao kao blizak po atmosferi i mog vlastitog doživljaja aktualne stvarnosti, apsurda koji proizlazi uslijed inflacije smislene komunikacije, bezdušne pragmatike, monstruoznog narcizma… sistema. Možda su to isto, samo u različitom kontekstu prepoznale i one ‘’školske’’ interpretacije koje spominjete, a koje nisu nužno ‘’netočne”, već samo proizlaze iz različitog senzibiliteta. Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različite potencijalne značenja u književnim tekstovima, a meni se čini kako iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog – poput osjećaja bespomoćnosti i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. Povratku Kafki, iz perspektive koja je meni bliska, možda idu u prilog historicističke paralele utoliko što je Kafka, naposljetku, svoje tekstove pisao u zamahu razvoja monopolističkog kapitalizma ranog 20. stoljeća, zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. Iz takve jedne iskošene perspektive, primjerice, Kafkin ‘’Preobražaj’’ s odmakom možemo čitati kao egzistencijalnu metaforu čovjeka u kapitalizmu, što se događa s ljudskošću u kapitalističkoj strukturi osjećaja. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca, uslijed sakatosti za ekonomsko privređivanje, postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On sam je pak pasivan i nema mogućnost artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakvog suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo ‘’dobre namjere’’ dok istodobno dopuštaju da drugi pored njih crkne. Mene je to sve neodoljivo podsjećalo na naše kapitalističko ‘’sada’’ koje se na ovim prostorima posebno iskristaliziralo u posljednjih desetak godina.

Ova je kriza poput radikalnog striptiza do kosti razotkrila sve mitove suvremenog američkog kapitalizma, a prilika za radikalno propitivanje i stvaranje alternative je gotovo jedinstvena – sad ili nikad

Postoji li izlaz van svijeta potrošnje, dakle svijeta u kojem je ljudski život sveden – kako kaže lik u priči ‘Konzumiranje’ – na ‘kozumiranje – sranje – umiranje’? Da li svaka pobuna nužno završava u rezignaciji ili nihilizmu – poput u Fincherovom ‘Klubu boraca’? Da li je možda književnost to mjesto otpora, ili je tek još jedan artikal iz ponude?

U takvu je perspektivu svakako nužno uključiti više slojeva: rad teksta, efekt čitanja, rad konteksta, i tako dalje. Progresivna književnost bi trebala biti mjesto kritičke refleksije. Pritom je itekako važan učinak na čitatelja i njegova reakcija pri čemu rezigniran i beznadan sinopsis ne znači automatski i rezigniranu čitateljsku reakciju. Štoviše, efekt može biti posve suprotan. Opet, i neki zadivljujuće progresivni tekstovi mogu biti izmanipulirani i zloupotrijebljeni tako da paradoksalno podržavaju sistem. Stvari su poprilično složene da ih se svede na ili-ili poziciju. Želim vjerovati da književnost jest i može biti mjesto otpora, a ne samo jedan artikl iz ponude.

Žensko iskustvo

Zbog čega ste odabrali baš formu kratke priče te pripovijedanje u ich-formi, svedeno na solilokvije bez ikakvih dijaloga? Da li ta forma omogućuje bolje zahvaćanje fragmentarnosti svijeta, koji je kapilarno premrežen potrošnjom – reklamni katalozi, tarife za mobitele, police osiguranja, jingleovi s artiklima i tako dalje – te tako strukturira i sama sebstva?

Pisanje kratkih priča donekle prolazi iz moje vlastite ekonomije vremena pisanja. Kako najčešće pišem u poluvremenu između znanstveno-nastavnih obaveza, odgovaraju mi jezgrovitost, zaokruženost i žestina koje omogućava kratka forma. Iako je prvo lice u pričama dominantno, ono prikazuje različite subjektivitete. U pričama je možda manje dijaloga u klasičnom smislu, ali fokalizacija ‘’dijaloški’’ upija, prorađuje i očuđava okolne diskurse poput svih tih ugovora, tarifa, reklama i slično, koji su postali ‘’prirodan’’ okoliš naše prepoznatljive svakodnevice.

U svim pričama pripovjedni subjekti su žene te se tematizira žensko iskustvo aktualnog sustava. Tu je i iskustvo majčinstva: u priči ‘Beskraj’ na primjeru dojenja prikazuje se dehumanizacija ženskog tijela, koje postaje mašina za proizvodnju mlijeka, odnosno goriva, a dojke se pretvaraju u ‘pumpe’ odnosno ‘prskalice za vrtove’. Istovremeno, djeca se često prikazuju skoro kao potrošnjom opsjednuti paraziti, kao u pričama ‘Lutke iz Černobila’ ili ‘Poštovani kukci’. Na koji način kapitalizam dodatno tlači žene te strukturira obiteljske odnose?

Priča ‘’Beskraj’’ ekonomiju dojenja prispodobljuje eksploatacijskom odnosu na materijalnoj i mentalnoj razini. Dojke iliti sise kao seksualizirani objekt su sveprisutne, ali o dojenju se malo govori osim kroz često vrlo agresivne savjete o pravilnom dojenju. Kapitalizam dobro posluje s patrijarhalnom kulturom u proizvodnji strukturnih nejednakosti već minuli niz godina, a u obiteljskim konstelacijama znamo tko je u tom slučaju slabija strana. Kako glasi dobro poznata rečenica iz ‘’Sluškinjine priče’’ – ‘’bolje nikada ne znači bolje za sve, ono uvijek znači gore za neke’.

Od 2017. vodite projekt ‘Ekonomski temelji hrvatske književnosti’ koji se bavi odnosom književnosti i ekonomije. Možete li reći nešto više, radi li se o istraživanju veze kapitalizma i pojedini stilskih formacija – kao što, primjerice, radi Franco Moretti – i koji su glavni rezultati, što se naše književnosti tiče?

Projekt je ovog proljeća završio s trogodišnjim radom, a rezultati su, da se poslužim birokratskim diskursom praćenja znanstveno-istraživačkih projekata, izlaganja i tekstovi koji su vidljivi na internetskoj stranici projekta. Istraživačka skupina je imala heterogene interese, a problematika kapitalizma je svakako bila jedna od središnjih. U analizama koje su proizašle iz projekta, nastojalo se upravo ‘’potisnuto’’ pitanje kapitalizma vratiti u analizu hrvatske književnosti i ono je iskočilo u širokom spektru tema: od analize nekih manje poznatih Andrićevih tekstova o lihvarenju i kamatama, poput romana ‘’Gospođica’’ preko razotkrivanja ekonomske logike u književnom pretplatništvu 19. stoljeća, pa sve do reprezentacije duga i klase u tekstovima suvremene književnosti. Cilj je bio na svojevrstan način ukazati na jednu perspektivu u interpretaciji književnosti, a eventualni daljnji korak bi bio upravo sustavno obraditi pitanja pojedinih stilskih formacija.

Nedavno ste se vratili iz New Yorka, kamo ste otputovali u siječnju da biste istraživali književnu povijest kapitalizma. Međutim, pred vašim očima odvijala se duboka stvarna društvena, ekonomska i politička kriza kapitalizma: deseci milijuna Amerikanaca ostali su bez posla, dogodio se kolaps zdravstvenog sustava, u Bijeloj kući vlada iracionalni, narcisoidni i opasni populist. Kako biste saželi njujorško iskustvo tijekom pandemije koronavirusa?

Iznimno zanimljiv i duboko zastrašujući bio je taj rez stvarnog života u istraživačku temu, koja je odjednom postala četverodimenzionalna. Vrlo tripoidno iskustvo. Ova je kriza poput radikalnog striptiza do kosti razotkrila sve mitove suvremenog američkog kapitalizma, a prilika za radikalno propitivanje i stvaranje alternative je gotovo jedinstvena – sad ili nikad.

portalnovosti

Nakon što je policajac “prikladnog” prezimena Chauvin (šoven) ubio Georgea Floyda diljem Sjedinjenih Američkih Država su uslijedili prosvjedi. Ti su prosvjedi sadržavali i dalje sadrže izraženu nasilnu notu. Nasilje prosvjednika nije usmjereno prema ljudima kao takvima već prema policijskim postajama i privatnom vlasništvu: najodgovornijim institucijama za živote i smrti ljudi poput Georgea Floyda. Kao što se moglo i očekivati, upravo je nasilje postalo centralna točka rasprava o prosvjedima. Tako i razni komentatori skloni idejama i vrijednostima koje stoji iza prosvjeda snažno kritiziraju nasilne elemente i pozivaju na oštro suzbijanje nasilja.

Njihova logika počiva na pretpostavci da nasilje delegitimira prosvjede i da otupljuje njihovu političku oštricu. Iako je rasprava o koristi i legitimnosti određenih nasilnih metoda u politici uvijek nužna i dobrodošla, ova logika zanemaruje par ključnih funkcija nasilja u ovom kontekstu. Nasilje usmjereno prema institucijama koje vrše nasilje u “mirnodopskim” vremenima nije nepotreban višak koji ometa političku i demokratsku raspravu. Nasilje je upravo onaj element koji unosi političku dimenziju u cijelu priču. Bez tog nasilja nasilna svakodnevica koju žive potčinjeni ostaje nevidljiva, nešto što nije vrijedno političkog statusa jer je to naprosto tako. I druga stvar: tako se stvarala politička povijest. Nasilje koje je odgovoralo na nasilje je bilo ono koje je stvaralo političke slobode.

Jednu od takvih nasilnih epizoda predstavljao je i antifašistički pokret. Stoga i ne čudi odluka Donalda Trumpa priopćena na Twitter da ANTIFU proglasi terorističkom organizacijom. Pritom nije uopće važno što takva organizacija ne postoji već samo postoje manje ili više labavo povezani ljudi antifašističkih uvjerenja. Nije ni važno što osnovna logika pritom nalaže da ako ilegalnim proglasiš političko uvjerenje koje se suprotstavlja fašizmu da imaš krajnje sumnjivo stajalište o fašizmu. No, iza Trumpova poteza stoji cijeli arsenal političkih trikova suvremene desnice koji se ne mogu svesti samo na njegovu ličnost ili na krajnju izvedenicu logičke vježbe FA – ANTIFA – ANTIANTIFA.

Izdvojimo dva trika koja se široko primjenjuju i van američkog konteksta, pa tako i u našem. Prvi kreće od pretpostavke da danas antifašistički pokret nije potreban jer nema fašizma i fašista. To jest, ako ih ima, krajnje su marginalna pojava. A ako postoji antifašistički pokret i antifašistička uvjerenja u vremenu u kojem nema fašizma onda je očito riječ o nekim manipulatorima i ekstremistima. Određena uvjerljivost ove pretpostavke proizlazi iz relativno olake diskreditacije koju mahom koristi liberalna inteligencija da bilo kakva konzervativna nagnuća odmah proglasi fašizmom. Ta je diskreditacija često zapravo prikriveni klasni prijezir jer je upućena navodno zabludjelim masama. No, to da se svašta proglašava fašizmom i da ne postoje relevantne političke snage koje se eksplicitno identificiraju s povijesnim fašizmom, ne znači da fašističkih politika nema. One se samo krijumčare pod nekim navodnim svetinjama kao što su nacija, kultura, domovina, obitelj, način života. To je trik koji se naziva: fašizam je u oku promatrača.

Drugi trik zasniva se na “ekstremizaciji” antifašizma kao političkog uvjerenja. Normalno da je smo svi moralno i vrijednosno “antifašisti”, ali politički antifašizam je ekstremizam koji nikad ne može imati širu narodnu podršku. Tako postupa i sam Trump kad ANTIFU proglašava organizatorom nereda, ali i brojni liberali koji za eskalaciju nasilja optužuju ubačene vanjske elemente. Kao da članovi i članice afroameričke zajednice sami ne vide rasističke i fašističke politike kojima su izloženi svakodnevno i kao da im samima ne bi nikad napamet palo nasiljem odgovoriti na nasilje. Ovaj trik nastoji stvoriti opću predodžbu da su ljudi inače sami po sebi umjereni i konzervativni i da nisu skloni obrani svojih prava. Pogotovo ne nasilnoj. Taj mit o inerciji naroda služi tome da izjednači ekstremiste s obje strane političkog spektra. I fašisti i antifašisti samo parazitiraju na običnom narodu. S tim da su antifašisti još opasniji jer, naravno, fašista uopće nema.

Iako jednog svi svaki dan gledamo u Bijeloj kući.

bilten

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Kada se olovno ožujsko nebo zbog težine vlage spusti na vijuški horizont i rano prijepodnevno sunce ga probija kosim zrakama, na mjestima njegove manje gustoće, s početka puta prema Poloju, ukaže se prizor holandskog pejsaža Jakoba Ruisdaela ili Aerta van der Neera. Desno – zeleno sive vode Save, lijevo – divlja šikara, u sredini vijugava zmija vlažnog puta, a gore nejednako gusti niski oblaci iza kojih se naslućuje sunce. Sad je kosi reflektorski snop zraka na silueti bjeliškog silosa, potom na tri velike topole negdje kod ušća Glogovice, pa onda jedan okomiti zabljesak na proljetnim vodama koji plave dijelove ceste. Ta igra sunca i vode ne traje dugo. Nekad nadvlada sunce, nekad oblaci, ovisno o tome da li pejsaž blješti u plavetnilu i zelenilu ili uranja u deprimirajuće sivilo koje raspoloženje pretvara u melankoliju i kontemplativnu raznježenost.

Nedaleko početka puta s bajera se, prema koritu rijeke, spuštaju stepenice do ribarske splavi Bajice Živića Guza. Pikla, Bajica i ja prelazimo s obale na splav preko daske. Iz sulundara splavarske barakice izvija se tanki dim…

***

Pikla naloži. Šta ščim? Mojim kurcem. Pa da ima drva ja bi sam naložio. Potraži okolo. Uzmi tu korpu. Idi do splavi Tome Bosanca i donesi deset metara. Ako ima. Ako nema donesi dvadeset, trideset metara… Dobar je Pikla. Zna o Malom Vijušu sve. Ko i ja. Često se svađamo oko imenâ, mjesta, događaja. Sjeća se bolje nego ja, ali ga, svaki put kad je u pravu, pošaljem u kurac. Zato sam ti i rekao da ga povedeš. Kad me iznervira sjetim se i onog što nikada nisam ni znao… A voli pičku više od Boga. Kurac mu je dvadesetčetiri sata na raspolaganju. Taj brsti pičku ko jarac travu. Voli dupetare. Kaže da mu je najslađe kad mu ruke potpuno utrnu od težine ženskih guzova. Ja ga zajebavam da je junfer izgubio sa starom žlundrom Marom Astaloš. Znaš krevetaru Maru. Svi je znaju: rotvajler s perikom. Radila je, kao upravo načeta, u kupleraju Martina Kovača Kurjaka. Stanovala u Filipovićevoj ulici prva kuća do stadiona. Kad je prolazila Filipovićevom psi su uznemireno zavijali od mirisa njenog znoja pomiješanog s jeftinim parfemom. Znaš šta, to je bazdilo na tvora izvučenog iz guzice drugog tvora. Aco Debelić ju je jebao na dah. Udahne i ne diše dok nije gotov… Mara je bila 1921. godište. Mi smo svi za nju bili picani, mlađi dvadeset i više godina. Imala je curicu Nikicu s nekim Švabom još za vrijeme rata. Nju je oženio Šefkija. Onaj što je u Brod došao šlauhom preko Save. Stanovali su u samostanu. Kad su njih dvoje razgovarali na samostanu je otpadala žbuka, a čulo se kilometar dalje, skroz do savskog mosta. Oboje su bili gluvi. Mara je otišla u Njemačku pod stare dane. Jedanput kad je dolazila u Brod ponijela je sa sobom 36 kofera koje je pred kuću istovario sa svog platoa kirijaš Ten. Onaj što se objesio u štali u Gundulićevoj. A koferi su bili oni veliki plastični na pruge. Taj događaj je bio jedna od većih senzacija u povijesti Filipovićeve ulice. Zadnji put sam je vidio pred smrt. Smanjila se napola… Umrla je, a da nikad nijednog muškarca nije upoznala prije seksa. Njen dobar štos je bio, jebati se možemo, ali molim, bez ikakvih intimnosti.

A evo ga. Mi o puškaru, a on na vrata. Pikla priznaj da ti je Mara Astaloš skinula junfer u «Šangaju». Opet lažeš. On ti ima otmjeniju verziju. Prva djevojka mu je bila sestra Ivice Račana. Kako se zvala? Da, Zdenka. Račan mu je bio prvi komšija dolje na kraju Vrazove. Pikla je stanovao na samom kraju ulice koja se zaustavila pred kukuruzištem. A Račanovima se išlo još kroz kukuruze do osamljene kućice na rubu gradskog smetlišta. Tu su Cigani, prije Račanovih, držali ukradene konje na sigurnom. Moglo se do tamo i bajerom, ali je dalje. Ma šta da ti puno opisujem. To je kraj u kojem su po tarabama još visile lubanje. Ti Pikla, izvini. Račani su 1954. došli u Brod iz Gline. Stari Račan je rođen 1909. u Osijeku. Kao dijete odrastao je u nekoj gospodskoj obitelji. Dvije su priče tko je i što je. Jedna je da je prihvaćen, kao kopile, u samoj toj obitelji, pa su ga othranili i školovali u Beču. A druga je da ga je odgojio stric. Jer su mu otac i mati otišli u Ameriku. Uglavnom govorio je jezike. Za vrijeme rata Njemci su ga uzeli za prevodioca u radnom logoru Ravensbrik. Kao prevodilac nije živio u logoru nego u gradu. U dvosobnom stanu. Logor mu je bio radno mjesto. Na kojem je primao plaću. Sve te priče kako je Ivica rođen u logoru su sranja. Teta Marija, njegova mati mi je to pričala. Pikla isto zna. Pokazivala nam je fotografiju s Ivicinog krštenja. Ona drži Ivicu u ajnpindeklu. Do nje je stari Račan u odijelu s kravatom. Oko njih Švabe, susjedi i prijatelji u svečanim odijelima. Kakav logor, kakvi bakrači, to je Ivica sve izmislio. I u tom je on potpuno na ćaću. I ćaća mu je bio mustra. A Ivica je bio čudak. Otuđen. Uvijek po strani. Skretao je pažnju na sebe noseći onaj klasični šešir na glavi. Što tada nikom drugom, osim njemu, ne bi palo na pamet. To je bilo isto kao da je na glavu stavio rotirajuće svjetlo. I dok smo mi hodali u čoporima i podređivali se okrutnim pravilima uličnih bandi, on se ko tetkica družio pojedinačno. S pokojnim Slavkom Riđanom i Stevom Perićem koji se zagubio negdje u Engleskoj. Račanove je po dolasku u Brod Rade Kern zaposlio u Brodvinu, pa je Ivica ponekad radio na recepciji hotela «Brod». Ja mu tada ne bi dao da slaže kekse u trgovini…

Sad sam se sjetio. Plamenova kartonaža bila je pedesetih Hohmanova stolarija. Pokraj nje je bio  onaj Židov što je poginuo s Jojom Maksimovićem. Kako se ono zvao? Bravo Pikla, limar Štajn. On se družio s direktorom Dječjeg centra nekim Srbinom Dušanom. Da me jebeš ne mogu se sjetit prezimena. Znam samo da je bio i u četnicima i u partizanima. Kompletna ličnost. I stalno je govorio znači. Osnovali smo, znači, Dječji centar. Drug Račan će, znači, biti poslovođa. Drugarica Marija, znači, kuhat će bijelu kavu, pravit sendviče i čistiti prostorije… Kasnije je bio direktor propale stolarije Sava. Pikla ne seri, ne znaš čovjeka. A za taj dječji centar su na Malom Vijušu sagradili dvije barake. Stari Račan nagovorio je tog Dušana da njemu povjeri uređenje igrališta jer je on, je li, bio u Beču i tamo vidio Prater pa zna kako se to radi. Dovukao je tamo ringišpil bijelih cigana Rumštajnovih. Stari Rumštajn je bio švapski cigan. Stara ne. Izgledala je ko indijanski poglavica. I mislim da je svaki dan rađala. Djece je bilo ko u obdaništu. Rajndlike i veš-lonci u kojima je kuhala bili su ukradeni u nekom velikom hotelu. Starog je Martin Petrin zaposlio u Prevozu. Ostali su radili ringišpile, streljane, karike kod Marike i to. Žensku djecu nitko nije mogao ni prebrojat: Trla, Finka, Mikula, Zorica, Seka, Elvira… Seka se udala za Juru Bema, a kad je on umro za Savu Todorovića. Sin Đuka imao je putujući cirkus. Bio je jak dečko i vječno se tukao: s radnicima, cirkusantima, a dešavalo se da pretuče i nekog iz publike…

Jebi ga Pikla, naviru mi uspomene… A vidiš, ne mogu se sjetiti jel sam nešto jebavo iz tog ciganskog jata. Vratit ću se ja tvom prijatelju Račanu. Ako zaboravim ti me podsjeti… Idem pišat. Dođi i ti sa mnom, doktor mi je zabranio držat u ruci teške stvari…

E, ti vijuški Cigani. Negdje 1946., ne 1947. tu negdje na Mali Vijuš ih se doselilo 147 familija. Neki su ostali, a neki otišli u Srbac, Mitrovicu, Sisak…Božo Mitrović – Copavo, stanovao je u mom dvorištu. Otac mu je bio onaj šepavi, mali, suhi sa štapom – dida Lila. A i Božo si je slomio nogu da ne ide u vojsku, pa ostao šepav za čitav život. Zvali su ga Bozo Copavo jer kad se god uzbudio nije mogao reć ni č, ni ž, ni š. Tu je onda bio i Todorović Pipo, pa Sidi, Nedići, jebi ga tko bi ih sve upamtio. Živjeli su u ciganskim kolima na nekoj vijuškoj uzvisini koja se pretvarala u otok kad su u proljeće i jesen podzemne vode poplavile čitav Vijuš. Muški Cigani odu prodavat pokradene konje, a žene, babe i djecu ostave na otoku. Ja ukradem iz klaonice dvije salame. Iznosio sam ih u čizmama. Uzmem one Joze Bakića pet brojeva veće. U svaku naguram salamu i kad izlazim u onoj kecelji do poda u kojoj sam klao, nitko ništa ne primjeti. Edo Prpić me čamcem prebaci na otok. Ja tamo za salamu jebem što hoću i koliko hoću. Ponesem i rakije… E, koje je to vrijeme bilo. Ujutro se probudim u čergi. Edo spava, a po njemu pozaspali prljavi goli cigančići ko prasci na krmačinim sisama. Njih šest, sedam. Nemate vi pojma koji je to osjećaj vraćati se ujutro čamcem iz dobre jebačine. Vidim ko sad. Digla se niska magla, sunce škilji tamo od ušća Glogovice, Edo, krmeljiv i pune kose perja, lagano vesla, voda prozirna i dole jasno vidiš poplavljeno kukuruzište zajedno s bundevama. Žaba i komaraca ko u priči… A ja na prednjem dijelu čamca digao jednu nogu na pramac. Ko Napoleon s one slike. I razmišljam koliko sam do sada ampera ikre ostavio u toj čergi…

Prcaju me osjećaji. Jebali te, Pikla, Račani. Gdje sam ono stao? Dječje igralište?. Da. Na dječjem igralištu su radile Bara i Reza Bosak. Barina kći Mimica, ona na koju smo svi drkali, je u Argentini. Cvjećar Bosak joj je bio ujak. Nju kad je Vlado Šop, onaj što je prvi nosio vjetrovku kurtonku, nakon što mu nije dala pičke, pito s kim je imala prvo seksualno iskustvo, ona je odgovorila sa sobom. A kad ju je pitao jel još s nekim, ona mu kaže sa sicem od bicikla. I ajde ti sad to tako bezobrazno prosvrdlaj. A stari Račan će njima biti poslovođa. Prije toga je držao jajčaru s inkubatorima pa je to sve pokrao i zapalio. Onda je držao Zdravljak s Barom i Rezom. One radile na ringišpilima i ljuljačkama, a on je od bjelica pravio fiš paprikaš i to prodavao. Paprikaš od bjelica neće ni ćuko. Onda su mu kobajagi provalili u Zdravljak kao što su mu zapalili jajčaru. Jelda? I kad su razjebali to dječje igralište i Zdravljak sve je to preuzeo Miljenko konobar, onaj što se oženio sa šiptarkom. Kako se zvala? Fala kurcu da i ti Pikla nešta ne znaš…

–  nastavlja se –

Problematika nepoželjnog ruskog utjecaja na međunarodne političke procese, o kojoj se diljem zapadnog svijeta zadnjih godina vode opsežne rasprave, s kampanjom za predstojeće parlamentarne izbore stigla je i do Hrvatske. U javnosti se, nakon teksta koji je na portalu Net.hr objavila istraživačka novinarka Đurđica Klancir, poteglo pitanje traga novca kojim se financira Domovinski pokret Miroslava Škore.

Je li Škoro “ruski igrač”? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo ponuditi u nastavku ovog teksta. Prije nego do toga dođemo, potrebno se osvrnuti na metode koje režim Vladimira Putina koristi kako bi famozni ruski utjecaj pretočio u konkretne političke odluke sukladne interesima Kremlja.

Korupcija i propaganda u službi ruskih interesa

Dvije osnovne poluge ostvarivanja ruskog utjecaja na političke procese izvan Rusije su korupcija i propaganda (The Kremlin Playbook, Zarobljavanje plinom).

Ruska propaganda ne funkcionira po ustaljenim oblicima “meke moći” (soft power), što je termin koji se uobičajeno koristi za opisivanje državnih propagandnih operacija čiji je cilj pridobiti što veći broj ljudi za svoju agendu, tj. uvjeriti ljude da im je u interesu prigrliti ciljeve koje propagandist zagovara.

Za opisivanje ruske propagande sve se učestalije stoga koristi termin “oštra moć” (sharp power), koji opisuje propagandnu operaciju čiji je cilj unošenje razdora u zajednice prema kojima je usmjerena. U pitanju je zapravo samo izvoz strategije koja je uspješno funkcionirala još u Sovjetskom Savezu, kada se označavala terminom “aktivne mjere”.

“Aktivne mjere” služile su prvenstveno domaćoj uporabi. Cilj “aktivnih mjera” bio je zbuniti žitelje Sovjetskog Saveza, kako ne bi mogli razlikovati činjeničnu stvarnost od državne propagande. Svrha je bila držati građane u pokornosti, što je puno lakše ostvariti u društvima u kojima se ljudi nisu sposobni usuglasiti niti oko bazičnih činjenica. Nemogućnost razlikovanja činjenične stvarnosti od propagande trebala je zaštititi režim od kritike i građanske pobune.

Svrha ruske “oštre moći” je, pak, izazivanje polarizacije društvima prema kojima je usmjerena. Korisnost propagande u usmjeravanju visoko polariziranih društava prema željenim političkim ishodima demonstrirana je 2016. godine. Američki birači tada su za predsjednika odabrali Donalda Trumpa, a britanski birači odlučili su da će Ujedinjeno Kraljevstvo izaći iz Europske unije.

Internetske brigade ruskih propagandista žestoko su podržavale oba ishoda, potičući putem društvenih mreža polarizaciju između nacionalistički i internacionalistički nastrojenih birača potenciranjem tema koje doprinose sukobu među društvenim skupinama različitih svjetonazora. Neposredni učinak američkih izbora 2016. i referenduma o Brexitu bilo je slabljenje utjecaja SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva na međunarodnoj političkoj pozornosti.

Problem s propagandom je nemogućnost točnog mjerenja njenog utjecaja. Izgledno je da nikad nećemo dobiti odgovor na pitanje da li bi ishod izbornih procesa u SAD-u i Britaniji bio jednak i bez ruskog propagandističkog upliva. Činjenica je, međutim, da su rezultati izbora za predsjednika SAD-a 2016. i referenduma o Brexitu bili vrlo tijesni. Trumpu je pobjedu protiv Hillary Clinton omogućila razlika od niti 80 tisuća glasova. U Britaniji je pobjeda zagovornika Brexita bila nešto uvjerljivija: razlika je iznosila više od milijun glasova, što pretočeno u postotke znači da je 52 posto birača izabralo Brexit, a 48 posto bilo ih je protiv.

Zarobljavanje države

Druga alatka ruskog utjecaja, izvoz korupcije s ciljem osnaživanja nacional-populističkih političkih grupacija, kao i struktura tzv. tajkunskog kapitalizma, sposobna je prouzročiti još veću štetu. Ostvaruje se pomoću moćnih ruskih državnih kompanija, prvenstveno banaka i energetskih tvrtki, koje ulaze na inozemna tržišta s ciljem zarobljavanja države.

Zarobljavanje se ostvaruje preuzimanjem što većeg stupnja kontrole nad ključnim sastavnicama nacionalnog gospodarstva, poput financijskog, poljoprivrednog ili energetskog sektora. Utjecaj i kontrola nad važnim sastavnicama gospodarstva jedne države sredstvo su putem kojeg se potiče donošenje političkih odluka po diktatu Kremlja, često s ciljem razgrađivanja jedinstva među članicama Europske unije i/ili NATO-a.

Uhodani obrazac djelovanja izgleda otprilike ovako: moćne ruske državne kompanije, uglavnom banke i energetske tvrtke, koriste svoje inozemne ispostave za preuzimanje što većeg udjela u ključnim gospodarskim sektorima. To im omogućuje ne samo snažniju pregovaračku poziciju kad požele tražiti određene ustupke od nacionalnih vlasti država u kojima posluju, već i usmjeravanje dijela svojih prihoda u financiranje političkih opcija koje Rusija vidi kao potencijalne partnere i zagovornike ciljeva Kremlja.

U Bugarskoj je takvo postupanje dovelo do urušavanja jedne od najvećih bugarskih banaka, a rezultat posljedične gospodarske krize bila je izborna pobjeda proruskog predsjedničkog kandidata. Diljem Europske unije pokazuje se trag ruskog novca u pozadini rastuće popularnosti nacional-populističkih pokreta, kao što su Nacionalni front Marine Le Pen u Francuskoj, Liga Mattea Salvinija u Italiji ili Slobodarska stranka Heinza-Christiana Strachea u Austriji. Najutjecajniji među europskim nacional-populistima, mađarski premijer Viktor Orban, slovi za glavnog Putinovog saveznika unutar EU, što je tajkunima bliskim Orbanu omogućilo enormno bogaćenje na uvozu ruskog plina i drugim energetskim poslovima s Rusijom, poput izgradnje nuklearne elektrane Paks II.

Ruski utjecaj u Hrvatskoj

Slični obrasci vidljivi su i u Hrvatskoj. Novcem Prvog plinarskog društva (PPD), Gazpromovog hrvatskog posrednika u trgovini ruskim prirodnim plinom, financiran je HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. HDZ je u to vrijeme zastupao nacionalističke pozicije radikalne desnice i koristio se populističkom retorikom, u kojoj se narod suprotstavlja omraženim (tj. u slučaju Karamarkovog i Brkićevog HDZ-a “komunističkim”) elitama.

Iako je PPD-ov novac omogućio HDZ-u političko preživljavanje u vrijeme kad je imovina stranke bila zamrznuta zbog sudskog procesa u korupcijskoj aferi Fimi-media, Karamarkova i Brkićeva stranka nikad se nije otvoreno izjasnila kao proruska. Jedina iole relevantna stranka u Hrvatskoj koja je javno oglašavala prorusku poziciju bio je Živi zid, koji je uoči svog najvećeg izbornog proboja, prema riječima bivšeg člana stranke Hrvoja Runtića, bio tajno financiran od strane Zvonka Zubaka, međunarodnog trgovca oružjem poznatog po tome što je u vrijeme Domovinskog rata, na zahtjev ministra obrane Gojka Šuška, u Hrvatsku uvezao famozni ruski raketni sustav S-300.

Rastuća prisutnost ruskog kapitala vidljiva je u hrvatskom gospodarstvu.

PPD u vlasništvu osječkog poduzetnika Pavla Vujnovca najuspješnija je hrvatska privatna kompanija, s godišnjim prihodima većim od milijardu eura. Vujnovčev poslovni uspjeh ne bi bio moguć bez suradnje s Gazpromom, ruskom plinskom kompanijom koja se često opisuje kao najmoćnije geopolitičko oružje u Putinovom arsenalu. PPD je 2017. s Gazpromom potpisao desetogodišnji ugovor o uvozu ruskog prirodnog plina u Hrvatsku.

Ruske državne banke Sberbank i VTB istovremeno su preuzeli 46,7 posto dioničkog udjela u bivšem Agrokoru, današnjoj Fortenova grupi, najvećoj i najutjecajnijoj hrvatskoj kompaniji. Rusko preuzimanje Agrokora okončano je u siječnju 2020. godine. Koncern Energia naturalis (ENNA), u sklopu kojeg posluje i PPD, objavio je sredinom siječnja da su kupili 6,4 posto dionica Fortenova grupe (Jutarnji list). Udjele je ENNA kupovala od malih dioničara, dobavljača Agrokora koji su svoja nenaplaćena potraživanja pretvorili u vlasničke udjele.

Sberbank, VTB i ENNA tako su zajedno došli u posjed ukupno 53 posto vlasničkog udjela, što im omogućava donošenje ključnih odluka o budućem poslovanju Agrokora bez konzultacija s ostalim dioničarima – američkim fondovima rizičnog kapitala koji drže četvrtinu udjela u Fortenovi i domaćim bankama koje posjeduju oko 15 posto vlasničkih udjela.

Iz financijskih je izvještaja jasno da Vujnovčevo poslovno carstvo počiva prvenstveno na PPD-ovom odnosu s Gazpromom. PPD u Hrvatsku godišnje uveze oko 2 milijarde kubika Gazpromovog plina, čime se zadovoljava oko dvije trećine hrvatskih potreba za prirodnim plinom. Preostala trećina crpi se iz INA-inih polja u Jadranu, ali kako će taj izvor uskoro presušiti, tako bi PPD-ovi prihodi od preprodaje Gazpromovog plina u budućnosti mogli i dodatno rasti.

Milijarde uprihodovane na preprodaji ruskog prirodnog plina omogućile su vlasniku PPD-a i ENNA-e da razgrana svoje poslovanje u različitim smjerovima. Grupacija ENNA tako se bavi i željezničkim cargo prijevozom, poslovima energetske obnove, suvlasnici su Petrokemije Kutina i Luke Ploče, a Vujnovac posjeduje i nešto manje od 37 posto dionica trgovačkog lanca Pevec, odnedavno preimenovanog u Pevex. Ovaj trgovački lanac vlasnik je i zagrebačke televizije Z1, a firme iz grupacije ENNA prometnule su se u velike medijske oglašivače i sponzore konferencija koje organiziraju izdavači hrvatskih tiskanih medija.

Tako stižemo do poslovnih veza na kojima se temelji teza da bi iza Škorinog političkog uspona mogao stajati ruski kapital.

Škoro i Pevec

U središtu priče su odnosi unutar dioničkog društva Pevec, gdje glavnu riječ vode vlasnik PPD-a i ENNA-e Vujnovac i Mario Radić, Škorin pokrovitelj i politički tajnik njegovog Domovinskog pokreta.

Vujnovac posjeduje 36 posto dionica Peveca, što ga čini najvećim pojedinačnim vlasnikom ovog dioničkog društva. Mario Radić i njegov poslovni partner Jurica Lovrinčević, s kojim ima tvrtku Dicentra, kumulativno i sami posjeduju 36 posto: Dicentra drži nešto više od 21 posto dionica, a Radić i Lovrinčević posjeduju po 7,5 posto dioničkog udjela u Pevecu d.d.

Vujnovac i vlasnici Dicentre zajedno tako u vlasništvu drže Z1 televiziju, koja je dom najvažnijem medijskom promotoru Domovinskog pokreta. Na televiziji Z1 emitira se “Bujica”, emisija koju vodi i uređuje Velimir Bujanec, a kojeg se smatra vrlo utjecajnim među biračima nacionalističke desnice. Bujanec je u svojoj emisiji otvoreno podržavao Škorinu kandidaturu za predsjednika, kao što uoči parlamentarnih izbora podržava njegov Domovinski pokret. Ranijih godina Bujanec je podržavao HDZ, posebno u vrijeme dok je na čelu te stranke bio Tomislav Karamarko, da bi se kasnije priključio kritičarima s desnice koji tvrde da je Andrej Plenković odveo HDZ u lijevo.

Primjetne su i dodatne veze između Peveca i Domovinskog pokreta. Željko Pervan, jedan od Škorinih bližih suradnika, zaštitno je lice Pevecove recentne marketinške kampanje, a i sam Škoro je kao pjevač bio angažiran na Pevecovim javnim događajima.

Treba, međutim, postaviti pitanje jesu li ove Škorine veze prema Pevecu dovoljne da se zaključi kako je Domovinski pokret politički projekt iza kojeg stoji ruski kapital?

Pevec i PPD

Nema nikakve sumnje da je uspjeh PPD-a, pa posredno i ostatka Vujnovčevog poslovnog carstva, produkt suradnje s Gazpromom, odnosno uvoza i preprodaje ruskog prirodnog plina. Poznato je i da Vujnovac održava kontakte s politikom: HDZ-u je svojedobno na zahtjev Milijana Brkića posudio 6,8 milijuna kuna, a s bivšim predsjednikom HNS-a Ivanom Vrdoljakom veže ga prijateljski odnos.

S Andrejem Plenkovićem sastajao se u Vladi RH kad se rješavala kriza likvidnosti Petrokemije Kutina, najvećeg pojedinačnog potrošača plina u Hrvatskoj pa time i jednog od PPD-ovih najvažnijih klijenata. Priča je okončana privatizacijom u kojoj je novi privatni vlasnik – zajednička tvrtka PPD-a i INA-e – Petrokemiju preuzeo pod izrazito povoljnim uvjetima, o čemu je Faktograf već pisao [1, 2].

Ne postoje, međutim, direktne poveznice između Škore i vlasnika PPD-a. Prema javno dostupnim informacijama, Vujnovac i njegove firme nisu među financijskim podržavateljima Škorinih političkih ambicija. Moguće je, naravno, da se naknadno otkriju neke zakulisne veze, ali u međuvremenu glavna poveznica PPD-a i Škore ostaje Mario Radić, politički tajnik Domovinskog pokreta, suvlasnik Dicentre i Peveca.

Radić, međutim, nije dio poduzetničkog kruga okupljenog oko Vujnovca, povezanog kroz vlasničke udjele i upravljačke pozicije u različitim firmama, a u koji spadaju bivši zamjenik u Ministarstvu gospodarstva Leo Prelec, poduzetnik i čelni čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac, bivši zamjenik ravnatelja SOA-e Josip Jurčević, bivša pomoćnica u Ministarstvu gospodarstva Sabina Škrtić, direktor financija ENNA-e Damir Spudić…

Politički tajnik Škorine stranke Mario Radić s Vujnovcem nema drugih poslova mimo suvlasništva u Pevecu. Povezuju ih, dakle, samo vlasništvo nad dionicama iste kompanije i zajednički poslovni interes.

Naime, prije nego je Vujnovac postao najveći pojedinačni dioničar Peveca, dvije su grupacije vodile borbu za prevlast unutar ove tvrtke. S jedne strane su bili Radić i Lovrinčević, tj. njihova Dicentra, a s druge strane bio je vlasnik Samoborke Želimir Kodrić.

Obje su grupacije željele vlasnički i upravljački preuzeti Pevec, a sukob je razriješen nakon što je Mario Radić, kako kaže u intervjuu za Jutarnji list, pozvao Vujnovca da uloži u Pevec. Nakon što se u priču umiješao najuspješniji hrvatski poduzetnik, vlasnik Samoborke odlučio se povući iz Peveca. Kodrić je svoje dionice prodao, pa su Radić i Lovrinčević, zahvaljujući intervenciji svog poslovnog partnera Vujnovca, stekli željenu kontrolu nad Pevecom.

Vanjska politika

Na prvi pogled Škoro se sasvim uklapa među političare kakvi se u Europi financiraju ruskim novcem. Škoru i njegov Domovinski pokret odlikuju populistička retorika (narod protiv političkih elita) i nacionalistička politička platforma modelirana po uzoru na Viktora Orbana (koja neprijatelje vidi u manjinama, LGBT zajednici, migrantima, “protuhrvatskim” nevladinim udrugama i medijima).

Međutim, stranke financirane ruskim novcem obično imaju i zajedničko vanjskopolitičko usmjerenje, tj. otvoreno se zalažu za čvršće veze s Rusijom, a protiv SAD-a i NATO saveza. Domovinski pokret Miroslava Škore, čovjeka koji je i sam proveo dosta vremena u SAD-u, gdje je upoznao i svoju suprugu, ne pokazuje namjere političkog zbližavanja s Rusijom.

U programu Domovinskog pokreta potvrđuje se predanost članstvu u NATO savezu, uz konstataciju da Hrvatska “treba ispunjavati svoje preuzete obveze” prema NATO-u, tj. da treba povećati izdatke za obranu. Teza da države članice NATO-a moraju ulagati više novca u obranu jedan je od stupova američke vanjske politike u mandatu Donalda Trumpa.

Također, Škorin politički tajnik Radić u intervjuu za Jutarnji list je izjavio kako je cilj Domovinskog pokreta pozicionirati Hrvatsku uz Ameriku. Smatra kako za to postoji niz razloga, od sigurnosnih do financijskih. U intervjuu za Nacional Radić je, pak, hvalio vanjsku politiku Andreja Plenkovića, koji u odnosima prema Rusiji ne odstupa od proklamirane zajedničke politike EU, što uključuje i sankcije Rusiji zbog napada na Ukrajinu i aneksije Krima. Takva retorika krajnje je netipična za stranke čiji se tajni fondovi pune ruskim novcem.

U politici je, naravno, sve moguće pa tako i neiskrenost. Domovinski pokret ne bi bila prva politička stranka koja u borbi za vlast obećava jedno, a iz pozicije vlasti radi nešto sasvim drugo. Temeljem zasad dostupnih informacija je, međutim, teško argumentirano braniti stav da je Škoro “ruski čovjek”.

faktograf

Brodu nisu potrebne banalne  kulturne presvlake i kulturna maskarada, već duboko i kompleksno promišljanje prostora uobličeno u generalnu Strategije razvoja Broda, operacionalizirano u GUP (novi san o samom sebi) utemeljenog na Strategiji razvoja, te provjeravanje svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnih natječaja (Brod treba institucije koje će štititi njegove potrebe).

Na osvježavanje vizualnog identiteta Slavonskog Broda i na njegovo novo brendiranje najviše su utjecali lokalni autodidakti za fenomene identiteta, amateri komunikacija, marketinga i brandinga i zagrebčki studenti, a nepodnošljivo je od strane tzv. lokalnih političkih i kulturnih elita zanemaren raspoloživi intelektualni potencijal s iskustvom.  I sve se to događa nakon nevjerojatne pretvorbene destrukcije zapravo najvećih brodskih brandova, a poglavito «Đure Đakovića». Najstrašnije je to što se uništavanje brodskih brendova odigralo bez ijedne suvisle analize o razlozima devastacije višedesetljetnih stvaralačkih nastojanja, bez riječi onih koji ovih dana, uz pompu bez pokrića, slave godišnjicu svog medijskog djelovanja. Tek tako se prešlo preko agonijske egzekucije  brandova od kojih je živio ovaj kraj (Đuro Đaković, Veterinarska Stanica, Oriolik, Slavonija DI, Plamen). Kako je napisao Kundera, mlohavost mesa potvrđuje propadanje srca.

Ali zato su na nož i prozivalački dočekani svi oni rijetki kritičari koji su progovorili o nezamislivoj inerciji brodske trapave kulturne birokracije, kao jednom od segmenata upravne strukture, a koje radi pod nazivnikom opće bezidejnosti, i u kome se nekritički valorizira npr. prijedlog redizajnerski raspoloženih amatera da se grad brandira po njihovom odnosno naseli kipovima po motivima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. I tako, dok selo gori, baba se češlja!, kako je precizno napisao Stribor Uzelac Schwendeman. Usput spomenimo da profesionalci u kulturi i predstavnici struke do dana današnjeg nisu javno objavili svoj stav u vezi brendomanske ideje o svojevrsnoj diznilendizaciji grada, uključujući kičerizaciju namjene prostora Tvrđave, a nisu se oglasili naročito o tome koliko bi eventualno realizirana sprega megalomanije i kiča mogla usporiti zadovoljavanje svakodnevnih kulturnih potreba građana Broda. A da ne govorimo o njihovoj šutnji o rušenju starih brodskih kuća. A post festum obrazloženja ogdovornih konzervatora  iritiraju na povraćanje. I ni jedni ni drugi i reč ma da bi rekli o netransparentnom financiranju kulturnih projekata i odsustvu orijentirajućih demoskopija kada je riječ o kulturnim potrebama Brođana. Razlog za glasni muk? Pretpostavljam da je samo jedan jedini: interes!

                                                                                                                                                                                            VJERUJEM JER JE BRANDIRANO

Što je zapravo brand? Evo jedne «uže» definicije: brand/ime/marka/zaštitni znak je nositelj imidža, magnet koji privlači kupce, generator dodatne vrijednosti, stvaratelj povjerenja i tvorac lojalnosti. On je jamstvo kvalitete (često i statusni simbol) i temeljni razlog zbog kojeg su kupci spremni platiti više (iako bi isti ili sličan no-name proizvod mogli kupiti za manje).  Wally Olins suosnivač vodeće svjetske konzultantske kuće u oblasti korporativnog identiteta i brendinga Wolff Olins i predsjednik konzultanske kuće za branding Saffron, sa sjedištem u Londonu i Madridu, dodaje da se brandovi ne vežu više samo za velike korporacije, za njihove proizvode i usluge. U eri globalizacije, brandiranje nacije prestaje biti stvar nacionalističkog ponosa, a postaje osnovno sredstvo ekonomskog opstanka. Brandiranje kao jedna od najznačajnijih društvenih i ekonomskih pojava suvremenog doba, svim bitnijim institucijama u životima ljudi, u mjestima, gradovima, regijama ili državama, ili u sportskim timovima i muzejima, potrošačkim grupama, nevladinim udrugama i dobrotvornim organizacijama, daje snagu, identitet, odlučujuću ulogu i zadovoljavajuću koheziju. «…čini se da je poistovjećivanje s brandom, u našoj individualističkoj, materijalističkoj, kupovnoj, egocentričnoj eri, postalo na izvjestan način neka vrsta zamjene ili dopune religijskom vjerovanju», piše Olins, zastupajući stav da brandovi predstavljaju «čovjekov identitet u zbunjujućem, natjecateljskom svijetu, u kojem se gubi mogućnost racionalnog izbora». Logu se, priklonimo se tezi Naomi Clain, klanja kao zastavi i grbu! Dr. Leif Hem vodeći je skandinavski stručnjak za brand menadžment, direktor MBA brand programa poslovne škole u norveškome Bergenu, u razgovoru za Večernji list kaže: « Brandiranje zemlje, naime, vitalna je snaga koja predstavlja temelj razvoja i profiliranja jakih proizvodnih brandova. Kvaliteta Hrvatske leži i u lijepoj prirodi koja nije uništena i brandove treba iskoristiti upravo za isticanje te razlike u odnosu na ostale. Hrvatska se treba izgraditi kao zemlja izvornih proizvoda koji će biti prepoznati kao prirodni, napravljeni prema visokim standardima, ali i kao zemlja ručno izrađenih proizvoda malih poduzetnika… Također, Hrvatska ima golem potencijal za kulturni turizam zbog svoje duge i bogate povijesti i puno predivnih spomenika.»¹

Bit brandinga (kreiranja identiteta) je zauzimanje mjesta u svijesti ljudi tako da oni «vaš» brand  mogu razlikovati od ostalih, te da ga vole i pamte.  Brandiranje ima i svoje zakone. Nabrojmo ih: zakon širenja, kontrakcije, publiciteta, reklame, riječi (Brand mora posjedovati jednu riječ u svijesti potrošača), vjerodostojnosti (Uspjeh branda rezultat je njegove autentičnosti), kvaliteta, kategorije, imena (U principu brand i nije drugo do IME), proširenja, kolegijalnosti, zajedničke imenice, kompanije, pod-brandova, potomaka, oblika, boje i granica, zakon postojanosti (Brand se ne izgrađuje preko noći. Uspjeh se mjeri dekadama), zakon promjene (Brandove treba mijenjati rijetko i u izuzetnim situacijama), zakon smrtnosti (Ništa ne traje vječito, pa ni brandovi), zakon jedinstvenosti (Najvažniji aspekt branda je njegova jedinstvenost).²

                                                                                                                                                                                                                KIČ NAŠ SVAGDAŠNJI

Dakle, u skladu sa svjetskim trendovima brandiranja, na tragu proširenih definicija i uvažavanja zakona brandinga (oni krajnji cinici u cijelu priču uvode detalj sa žabom i njenim dizanjem noge kad je vidjela potkivanje konja) brodski kulturni amateri s brandmakerskim i poduzetničkim željama izašli su «odozdo» s prijedlogom metamorfoze Broda od posrnulog, sivog, dosadnog grada bez prepoznatljivog identiteta u «grad iz bajke». I to na doista zavodljiv način tako da su Gradske vlasti, apsolutno odgovorne za identitet i vitalitet Broda, ostale zatečene i impresionirane, iako je ljudima od ukusa jasno da brzopleto i olako prihvaćanje sirove ideje razgibane uz pomoć virtualnih sugestija realizacije odnosno natruha arhitektonske artikulacije u okviru postojećeg urbanog okruženja značilo je ništa drugo no davanje slobodnog prolaza za instalaciju kiča. Prekonoćno stvoren brand, njegova nasilna atraktivnost, pojednostavljenje vrijednosti i obilježja, diskrepancija između željene slike i realizacije- jesu kič.

Kaže jedan novinski pisac: kič juriša na sentimentalnost, a svi mi otužnu zbilju rado trampimo za slatku iluziju. Krleža kič u Amsterdamskim varijacijama  definira na svoj način: “Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine…”  Najveću opasnost od kiča Hermann Broch vidi u mentalnoj sferi tzv. «kič čovjeka» pojmu kojeg je on prvi odredio. Kod tog dijela («kič ljudi»-op.a.) publike odnos prema umjetnosti potpuno i nepopravljivo pogrešan… Riječ je pojedincima koji vjeruju da u umjetnosti valja tražiti samo ugodne, dopadljive, slatkaste dojmove, ili da umjetnost, zapravo, služi kao «začin», «zvučna kulisa», ukras, statusni simbol, ili barem kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a nikako ne kao nešto ozbiljno, kao naporna vježba, angažirana i kritična djelatnost…, piše Gillo Dorfles.  Bez daljnjeg navođenja autoriteta  može se jednostavno zaključiti: kič je loš ukus. Između ostalog, i zato u brodskom slučaju ne valja pristati da lik i dušu grada mijenjaju ljudi bez stvarnih kulturalnih i profesionalnih referenci. Brodu nisu potrebne banalne  kulturne presvlake i kulturna maskarada, već duboko i kompleksno promišljanje prostora uobličeno u generalnu Strategije razvoja Broda, operacionalizirano u GUP (novi san o sebi) utemeljenog na Strategiji razvoja, te provjeravanje svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnih natječaja (Brod treba institucije koje će štititi njegove potrebe).

                                                                                                                                                                                                        ZAUSTAVITE KIČ, SILAZIM

Cijelo ovo reagiranje na najave daljnjeg  trgovačkog arrangementa života u Brodu, dopadljivih dojmova koje će izazvati trodimenzioniranje motiva iz Ivaninih bajki,  juriša na sentimentalnost (brodskih) malograđana, čitavo ovo reagiranje na funkciju novih «začina» i «statusnih simbola», zapravo je strah od kiča, strah od trivijalizacije estetskog, od propagandnog optimizma koji je slijep za boje socijalne raslojenosti, od prefabriciranja neponovljivih bajkovitih individualnosti, od regionalne psihologije natjecanja, od dominiranja društva spektakla i svakodnevnog karnevalizma, od laži koja pomaže, reagiranje je izraz osobnog odiuma spram predloženog načina liječenja traumatične provincijalne depresije, način neiskazivo udaljenog od stvarnih kulturnih potreba stanovnika Broda i preko kose umočenih u more urbanih briga i problema.

Zašto iskorak predlagača za poboljšanje izgleda Broda odnosno novog branda i staylinga Broda smatram radikalizacijom do karikaturalnosti, i estetski neopravdanim?  U prijedlogu protagonista redizajna Broda radi se, istaknimo konkretni primjer, o tome da se motivi (likovi) iz bajki Ivane Brlić Mažuranić premjeste iz svog konteksta odnosno da se izvrši prijenos iz književnog u kiparsko-arhitektonski medij. U principu takvi postupci rezultiraju kičem (Spomenik Pinocchiju u selu Collodi u Toscani, npr), jer se, u pravilu, ne uspijeva izraziti unutarnje jedinstvo sadržaja i oblika originalnog djela, jer se naprosto radi o drugim odnosno različitim izražajnim sredstvima.³ Takvi postupci uglavnom pogrešno tumače cilj djela. Ne bi bilo moguće bez grotesknih aberacija prenijeti Ivanin književni stil i začudni svijet njenih bajki u svijet gradskog prostora, a do to ne rezultira nepopravljivim defektima i smanjenjem dimenzija značenja njena djela. (Zar, na primjer, crtani film o Šegrt Hlapiću nije kičast?) Značenje bi se ili sentimentaliziralo, ili moderniziralo, ili historiziralo odnosno svelo na izvanjsko. Transfer u drugi medij u konkretnom slučaju bio bi posebno rizičan i zbog odsustva dominantne, općeprihvaćene predodžbe (obrazac) o izgledu likova iz Brličkinih bajki. Ivana Brlić Mažuranić, naime, nema svog Jozefa Ladu koji je ilustrirao Hašekovog Švejka i tako ga učinio svjetski prepoznatljivim. Rijetki su uspjeli tansferi u spomeničkoj sferi i oni su sretni spoj planiranja, arhitektonsko-urbanističkih funkcije i dimenzija i estetičnosti izražene kroz mjeru.

Kaže se da vrijednost sna leži u njegovom tumačenju. U tom smislu, ne prihvaćam trodimenzionalno, shrpljeno tumačenje Ivaninog sna, mog sna i sna svakog čovjeka koji je čitao njene bajke, ono ga pretvara u pretjerani izdanak ideje da sjaj izvanjskog može zamijeniti dubinu unutarnjeg, ono za mene ima vrijednost potencijalnog kiča kao mogućeg turističkog hvatišta i penjanje na drvo da se ulovi riba. 

 *********************************************************************

¹ O tome vidjeti brojne web site-ove.    

² Isto.

³ Vidjeti Gillo Dorfles: Antologija lošeg ukusa.

sbperiskop

Kultni album „Angel’s Breath“ posljednje je što je legendarni Milan Mladenović napravio u svojoj bogatoj muzičkoj karijeri. I potpuno drugačije od svega onoga što je radio u Limunovom drvu, Šarlu akrobati ili Ekatarini Velikoj. Međutim, izlazak albuma Mladenović nije doživio, dok je Mitar Subotić Suba, muzičar i producent s kojim je Mladenović radio ovaj projekt, preminuo 1999. godine. Naime, u njegovom studiju izbio je požar. Subotić je pokušao spasiti svoje materijale, ali nije uspio.

Na ovom projektu Mladenović i Subotić su radili u proljeće 1994. godine. Subotić se još početkom 1990. godine preselio u brazilski São Paulo, gdje je dobio stipendiju, a ubrzo odlučio ostati živjeti u Brazilu te postigao zavidnu producentsku karijeru. Njih dvojica surađivali su još od sredine osamdesetih godina kada su snimili obradu „Sex Machine“ od Jamesa Browna, a kasnije je Mladenović gostovao i na Subotićevom (koristio je umjetničko ime Rex Illusivii) albumu „Dissillusioned“, snimljenom 1987. godine.

Mnogi fanovi Ekatarine Velike su s nestrpljenjem iščekivali album, ali „Angel’s Breath“ im je donio ono što nisu očekivali, a što će sam Mladenović, a onda i kritičari opisati kao psihodeličnu sambu u kombinaciji s balkanskim rockom. Mladenović je otpjevao sve pjesme, odsvirao gitare, usnu harmoniku i trube, dok je Subotić bio zadužen za klavijature. Priključila su im se i dvojica brazilskih kolega – Fabio Golfetti na drugoj gitari i João Parahyba na udaraljkama. Mladenović potpisuje i sve tekstove, osim na pjesmi “Praia do Ventu Eternu” koju supotpisuje s Tacianom Barrosom te pjesme „Crv“ koju je Mladenović napisao zajedno s Majom Maričić, svojom tadašnjom djevojkom.

Ovih je dana Zadužbina Milana Mladenovića, obitelj Mitra Subotića Sube i izdavačka kuća Croatia Records, objavila reizdanje ovog materijala. U prodaji je CD po cijeni od 79 kuna, dok će se luksuzni vinil u prodaji, za 129 kuna, naći od 19. lipnja.

„Više od godinu dana smo radili na pripremi reizdanja Milanovog poslednjeg albuma ‘Angel’s Breath’ koji je do sada publici bio dostupan samo kao limitirano CD izdanje. U dogovoru sa porodicom Mitra Subotića Sube, Milanovog prijatelja i koautora ovog albuma koji je snimljen 1994. godine u Subinom studiju u Brazilu, smatrali smo da ‘Angel’s Breath’ treba ponovo objaviti jer predstavlja važan dokument stvaralaštva oba autora i kruna je njihove dugogodišnje saradnje. Želja nam je bila da i nekoj novoj publici približimo ove pesme i da ih učinimo dostupnim u jednom osveženom izdanju sa dobrim kvalitetom zvuka“, poručili su iz Zadužbine Milana Mladenovića, koja ima misiju očuvanja uspomene na Milana Mladenovića, odnosno na njegov lik i djelo.

Zadužbina je nedavno na svom YouTube kanalu objavila i remasteriranu verziju spota za pjesmu „Crv“. Navodno je izravan povod nastanka ove pjesme bilo granatiranje sarajevske tržnice Markale iz veljače 1994. godine prilikom čega je poginulo 68 osoba. Spot je Maja Maričić nakon Mladenovićeve smrti realizirala prema njegovim idejama.

„Ritam, najstarija komponenta muzike, najstarije umetnosti, osnova je ovog projekta, dok preko njega plivaju i zvuci balkanskog etnosa, sa mesta koje je trenutno žarište iskonske borbe dobra i zla u ljudima. Ovaj poduhvat je nastavak mog rada na borbi protiv primitivizma u današnjoj kulturi, koji je uzeo maha uglavnom zbog nemilosrdnih političkih igara moći, koje su prouzrokovale sveopšte udaljavanje od spiritualnog“, pisalo je u popratnom materijalu albuma, s Milanovim potpisom.

Na istom mjestu, u knjižici izdanja, Subotić je napisao ovo: „Projekat za ovaj CD uradili smo Milan, João, Fabio i ja … Sva ta četiri posebna jezika izgradila su jedan poseban, peti jezik koji je proizveo muziku bez tipičnog pečata ijednog od muzičara koji je svirao i učestvovao u kreiranju muzike. I zbog te mešavine, koja je nastala mešanjem četiri tipična pečata i stvorila peti, ja ovu muziku zovem muzikom četvrtog, a ne trećeg sveta.“

lupiga

O bella ciao!

Idu dani…. Jedan je slatki stari pjesmuljak od Magazina. Naravno, kao i ostale pjesme ljubavna. Da dani lete, to vidimo. Corona nam je kao usporila vrijeme, ali u stvari smo od jednom primijetili da je već pola godine prošlo, a ne možemo se sjetiti kako, zašto?! Vrijeme je takvo, leti, a na nama je kako ćemo ga iskoristiti.

Jutros sam pročitala status poznanice koja je već godinu-dvije u Njemačkoj i koji me podsjetio gdje živimo i kako. Također i zašto su neki otišli. Evo objave:

„I jos lijepih vijesti iz Njemačke:

– struja ide dole,

– porez sa 19% na 16%,

– niži porez sa 7% na 5%

– bonus na dječji doplatak za svako dijete 300€ bez slanja zahtjeva.  🙂 „.

A kako je ona nastavnica koja je cijelo vrijeme prilagodbe životu u njemačkoj pisala statuse o vlastitim iskustvima i znam je, znači to je to.
E sad, možete reći, da to je Njemačka. Istina, ali i bogata gospodarstva koja su i mnogoljudna imaju i veće prohtjeve. Priznali to ili ne. Osjete čak i prije posljedice ekonomske krize. Kako su napredni, a to najčešće znači da je politika u službi profita ali i svojih građana, ona se brže i oporave. Posljednja ekonomska kriza 2007. je u svijetu i Europi trajala 9-14 mjeseci i to je vrijeme u kome se zemlje oporave od svake krize. Krize kao takve nastupaju cca svakih desetak godina. Manje ili veće. Jasno vam je odmah gdje smo mi u toj priči. Uvijek se govorilo da je kod nas kriza deset godina. Ispadne točno. Upravo se zadnjih godinu, godinu i pol osjeti da je malo krenulo naprijed, jer svi koji žele rade, neki vani, neki kod nas, novac dolazi, turizam cvjeta, lova kola i cirkulira. Kad ono, opet kriza…E pa to je za razmisliti. Mi kontra normalnog svijeta, imamo stalno krizu i male i kratke periode kada je trunčicu bolje.

Mora li tako biti? Ne mora.

Hrvatska je dobila najviše novaca u EU za oporavak od Covida 19. Najviše gledajući na veličinu ili broj stanovnika ili sl. Uglavnom neke silne milijarde. Kratko, jako kratko su o tome govorili i tišina. Važni su izbori. Gdje će milijarde završiti, ne znam. Možda u proračunu, možda…
Nije li ovo u Njemačkoj pravi način na koji se troši pomoć? Ona kaže apsolutno nikakav papir o dječjem doplatku ne treba priložiti, a tamo ga prima 99,9% djece. Nema veze prosjek, vrtić, gdje roditelji rade, koliko djece imaju ( ona ih ima 5!) svi dobiju tih 300 Eura! Jer sva djeca trebaju isto, ono što trebaju. Tko može više, dodat će, tko ne može, pokrit će potrebe time, ali na osnovni dječji doplatak, ovo dobro dođe.

Smanjenje poreza, pa treba svima. Struja! Kod njih naravno nešto i pojeftini i usluge će pojeftiniti i život u prosjeku. To su konkretne mjere za sve. A kad se u uređenoj državi snizi porez, treba dobar razlog da se opet digne, jer je to rizik i jako nepopularan potez za onoga tko ga donese i za naredne izbore. Znaju oni to, a ipak učine taj korak da se pokrene i potrošnja i radovi. Tako se opet puni kasa, a važniji je kontinuitet od rizika da se drastično smanji pa čeka da se sve pokrene. Ali naravno, naši ekonomisti znaju najbolje, ja se tu miješam bez veze…
Izbori se bliže, a naši političari pokazuju koliko su netalentirani i nesvjesni gdje žive. Tu mislim na ove najeksponiranije, jer ima ih par ‘ normalnih’, ali njih nitko ne pita ni za zdravlje. Netko je rekao kako mogu da kritiziram Beru kad vidimo tko mu je alternativa. Pa da, možda nije u redu ako se tako gleda, međutim kad je nešto smrdi ne mogu reći da miriše i ne mogu! Vidjet ćete liste. Sve to je doista takvo da se čovjek mora upitati može li začepiti nos i to zaokružiti. Znam nekoliko članova stranke koji javno govore kako će prekrižiti listić prvi puta ikad. Na sreću ili nekada žalost, u SPD nisu članovo kao u HDZ da poslušno odu i zaokruže ‘svoje’ bez obzira na sve. Od uvijek je to bio i problem jer uvijek je postojao dio nezadovoljnih. Ovaj puta bi to mogao biti veliki broj. Samo što mi koji nećemo ili još razmišljamo za koga glasati nećemo nagovarati ljude da ne glasaju za SDP kao što je na prošlim izborima učinila sadašnja garnitura. Bar tako kažu. Da maknu predsjednika stranke. Pa i ovaj će morati otići ako izgubi. Vidjet ćemo, u tome ne učestvujem. Srećom.

Svako zna kako će. Osobno mislim da će onaj tko dođe na vlast imati strašno tešku jesen možda i zimu i pitanje je koliko će izdržati. Naša je uloga kao društva utjecati na to tko je na vlasti. Pravom glasa kao i pravom tražiti da se vlast promijeni ako ne valja. Možda do tada nešto naučimo.

Ne od Amerikanaca, koji će ovo do tada riješiti ( nadam se i bez daljnjih žrtava), ali iz njihovog primjera da moramo postati svjesni da nikakve podjele nikada nikome nisu donijele dobro. Pa kad protuustavno i protiv odluke Europskog suda neki naši suci donesu odluku da se na početku pjesme može koristiti ustaški poklič, svi budemo svjesni da to ne može i da nije dobro. Neka ode pokušati tako pjevati u Austriju ( desnica na vlasti, a ne daju ni misu na Bleiburgu. Nadam se da se Škoro zamislio ( Iako iskreno mislim da glumi desničara, što je još gore, jer ovi zagriženi vjeruju, a on bi opet nestao da zagusti)) ili neku drugu zemlju. Naravno, to je samo da se dodvoravaju dijelu glasača, ali manipuliranje sudovima je najgore što se kod nas događa. Pravda ne smije biti selektivna, a kod nas je upravo to. Ma grozim se kad razmišljam o našim životima ovdje na ovim prostorima.

Jako mi je žao što se događa to što se događa u Americi. Sve je rezultat Trampa i njegove politike. Na krilima toga što se osjećao kao faca sa idejama građenja zidova i sl. pričama kako ovi ili oni ne valjaju u par godina je povećao netrpeljivost i doveo do ovoga. Pomirljivi predsjednik sa politikom za boljitak svih ne bi se ni našao u takvoj situaciji. Previše ovlasti policiji, a tamo je i tako imaju, pričama kako su ‘ ne bijeli ‘ stanovnici smeće i nepotrebni, samo dovodi do toga da se i jedni osjećaju jačima, a druge vode u strah. Neću o tome više jer sam jučer pročitala kolumnu koju redovno čitam i u kojoj je Andrea Andrassy sve rekla. https://miss7.24sata.hr/miss7-blog/50-nijansi-netolerancije-hrvati-nemaju-pravo-pricat-o-rasizmu-u-americi-i-lovci-na-bijele-carape-30900
Ovaj svijet će se morati resetirati jer drugačije neće ići. Svi smo mi ljudi i ne smijemo se dijeliti ni po boji kože, a još manje po nekakvoj vjeri koju su nam nametnuli kad smo se rodili. Pa ni po nacionalnosti jer ni to nismo birali. Trebamo voljeti svoje, poštovati roditelje i njihovu vjeru, svoju po želji odabrati, ali prvo naučiti puno o svima. Voljeti ili bar poštivati druge i drugačije i pustiti ljude da žive. To je moj moto. Ne svrstavati ljude u neki koš zbog bilo čega.

Logično je da imamo najviše dodirnih točaka s ljudima iz svog okruženja. Pa čak ljudi kažu za ljude na jugu Dalmacije da su drugačiji da ne mogu da se ukope tamo. U Zagorju ili Međimurju također. Znači na tako maloj površini, u tako maloj državi ljudi su drugačiji. Kako neće biti u ostatku svijeta!? Onda se nađe netko ‘pametan’ pa bi govorio tko i kako treba živjeti i što je to ‘normalno’. Tko je bolji, a tko lošiji!
A neki dan su, u 21. stoljeću, govorili da se peru ruke i objašnjavali kako!

Pa da ponovimo, operite ruke i kuhajte! Naravno sa mnom. Jedina konstante je da moramo jesti da bi preživjeli. Ne baš jedina, ali jedna od. Zato da popravim raspoloženje poslije ovog, ne tako veselog, članka su dobri recepti.

Quiche sa šparogama

SASTOJCI:

280 g lisnatog tijesta ( 1 pakiranje svježeg, a može i pola od smrznutog koje ćete morati razvaljati)

4 jaja

250 ml vrhnja za kuhanje

100 g ribanog sira po želji, što je tvrđi i aromatičniji, takvo će biti i jelo. Gauda i edamer su najnježniji. Možete koristiti i ribanu mozzarelu

300 g šparoga

sol i papar

PRIPREMA:

Zagrijte pećnicu na 200°c. Namažite maslacem i pobrašnite kalup za pite fi 26 cm. Tijesto pažljivo stavite u kalup i malo poravnajte stranice. Višak odrežite i po potrebi dodajte na dijelove gdje nedostaje. List tijesta je četvrtast pa je to potrebno. Lijepi se s malo hladne vode. Viljuškom ga malo bockajte. Pomiješajte jaja, vrhnje za kuhanje, sir, sol i papar. Na tijesto prvo ulijte smjesu s jajima, zatim po želji složite šparoge. U zagrijanoj pećnici na 180c pecite oko 30 min . Pečen quiche ukrasite koprom ili peršinom po želji i servirajte.

Pavlova s jagodama

Lagano, slatko, prhko, osvježavajuće, neodoljivo, lijepo…to je Pavlova!

SASTOJCI:

6 bjelanjaka

300 g šećera

2 žlice octa

2 žlice škrobnog brašna

1 kg jagoda

ako nađete rabarbaru, 300 g

3-4 žlice šećera

500 ml vrhnja za šlag

2 učvršćivača za šlag

PRIPREMA:

Bjelanjke sobne temperature mutite u pjenu s na vrh noža soli. Kada je već čvrst, po malo dodajte šećer. Mora biti dosta šećera da se stvori korica na Pavlovoj. Mutite dok se šećer ne istopi. Možete provjeriti između prstiju. Kada je gotovo, dodajte ocat i škrob i umiješajte lopaticom. Na lim obložen papirom nacrtajte krug fi 26 pa stavite šaum. U sredini napravite malo udubljenje, a stranice podignite lopaticom odozdo prema gore. Pecite/sušite u pećnici prethodno zagrijanoj na 140°c 90 minuta. Možete čak spustiti na 130°c, ako počne dobivati krem boju, s time da nipošto ne otvarate pećnicu barem 1h. Kada prođe vrijeme, ugasite pećnicu i stavite neku drvenu kuhaču da samo malo ostanu vrata otvorena. Neka se tako ohladi u pećnici.

Hladnu možete držati i dva dana na suhome, ako malo popuca, nema veze. Prebacite na podlogu na kojoj ćete servirati. Za umak kuhajte ili rabarbaru sa 3-4 žlice šećera i par jagoda oko 3-5 minuta. Ohladite. Ako nemate rabarbaru, onda 300 g jagoda ili ribizli i sl. uglavnom malo kiselkastijeg voća. Ohladite.

Dan kada servirate očistite jagode i po potrebi isijecite. Umutite vrhnje za šlag bez dodavanja šećera ( pravo vrhnje ne biljne nadomjestke), eventualno vanil šećer.

Na beze podlogu stavite šlag, dio umaka, jagode, bogato složite, još umaka i ukrasite listićima mente ili sl. Poslužite i uživajte!

Hrvatskoj radioteleviziji puno je lakše raditi kad im netko kaže što točno moraju zagovarati. Koji je gost dozvoljen, a koji nije. Koja je tema poželjna u udarnom terminu, a koju treba uglaviti u neko gluho doba. No, kad se politički pritisak malo smanji, recimo, nakon što nas osramote u Europi sa svojim profašističkim stavovima koji relativiziraju Drugi svjetski rat, pa i HDZ malo ohane s uređivanjem HRT-a, ta kuća počne bezglavo lutati po novinarstvu, dodvoravajući se svim proizvoljnim autoritetima pokušavajući pogoditi što točno vladajuća elita u tom trenutku želi. Da stvar bude gora, govorimo o financijski najneovisnijem mediju u zemlji kojeg se financira pretplatom građana upravo kako bi se spriječilo da javna televizija izgleda upravo ovako kako danas izgleda.

Prije nego što se posvetimo odnosu HRT-a i Sveučilišta u Zagrebu, stavimo stvari u pravi kontekst na primjeru Tonija Cetinskog, estradnog radnika koji kao i drugi teoretičari zavjere svoj manjak znanja i obrazovanja naknađuje pseudoteorijama, poput one o štetnosti cjepiva. U virtualnom gostovanju u jutarnjoj emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” povodom najave njegove nove pjesme, Cetinski je iskoristio priliku da proširi lažne vijesti u udarnom jutarnjem terminu javne radiotelevizije. Negativne reakcije javnosti međutim nije izazvao pjevač (svatko ima pravo na svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo), već HRT-ovi voditelji koji nisu reagirali na širenje lažnih vijesti i teorija zavjere na javnofinanciranoj televiziji. Na novinarski upit Indexa HRT-u, zašto su dopustili širenje lažnih vijesti u eteru, javna kuća je odgovorila: “Stav HRT-a i uredništva emisije “Dobro jutro, Hrvatska” je da ne podržava ničiji aktivizam, pa tako ni Tonija Cetinskog, koji je danas iskoristio prostor u našoj emisiji. Trebalo se razgovarati samo o njegovom novom spotu i njegovoj glazbi. Voditelj emisije Ognjen Golubić pokušao je Cetinskog vratiti na dogovorenu temu, ali kako emisija “Dobro jutro, Hrvatska” ide uživo (pa se tako i razgovori emitiraju uživo putem Skypea), Toni Cetinski iskoristio je priliku da promovira svoje stavove i ignorira pokušaje voditelja. Stoga odbacujemo tvrdnju Indexa da voditelji u studiju na to nisu reagirali.”

Međutim, u eteru se nisu vidjele nikakve reakcije voditelja, tako da se – s obzirom na činjenicu da poruka koju su voditelji emisije “Dobro jutro, Hrvatska” nije stigla do javnosti – što se tiče javne funkcije medija, može zaključiti da poruka nije ni poslana. Nevažno je što su voditelji pokušali učiniti nakon što su suočeni s lažnim vijestima u eteru, ako točna informacija nije stigla do javnosti. Budući da u ovoj emisiji javnosti nije nedvosmisleno poslana poruka da Cetinski nema pojma o čemu priča, da je – kao pjevač – potpuno pogrešan sugovornik za epidemiološka pitanja, te da je njegovo mišljenje o cjepivu njegovo osobno mišljenje koje nijedan gledatelj ne bi trebao uzeti kao obvezujuće, ne može se kazati da su voditelji HRT-a reagirali u skladu sa svojim javnim mandatom. Makar disklejmer ovakvog tipa, bio bi dovoljan da se zadovolji mandat javne funkcije.

Ucjena

Dekade negativne selekcije pri zapošljavanju, političke intervencije, i druga dopuštena i nedopuštena pogodovanja dovela su HRT do erozije kvalitete sadržaja i novinarske inteligencije kojoj svjedočimo danas, a koja se pokazuje u padu raznolikosti programa, i u končanici se prevodi u pad gledanosti. Propada tehnika, propada struka, a vlada i kakofonija oko toga gdje počinju pravila o izbornoj šutnji, a gdje završavaju. Takav je primjer i intervencija rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa na intervju sa novoizabranim dekanom Filozofskog fakulteta Nevenom Jovanovićem (kojeg Boras ne želi potvrditi, što je protuzakonito i nezapamćeno) emitiran na HRT4 u vrijeme trajanja sjednice sveučilišnog senata. Boras se u dopisu kojeg objavljujemo niže, žali HRT-u da se tim intervjuom krši nekakva nepostojeća izborna šutnja.

Tko god se osjećao pametnim domišljanjem ove pseudoanalogije fatalno je logički pogriješio. Kao prvo, na sveučilištu ne postoji izborna šutnja, niti postoji bilo kakav propis koji bi medijima određivao kada smiju, a kada ne smiju izvještavati o događajima na akademskoj sceni. Drugo, dosljedno provođenje Borasove logike na sve razine potpuno bi onemogućilo rad bilo kojeg medija. Primjerice, bi li HRT svaki puta kada objavljuje npr. rezultate akcije najljepši školski vrt trebao prvo provjeriti je li u tom trenutku postoji bilo kakav izbor za ravnatelja škola diljem države? Ili, kako to da pravosudnom sustavu ne smeta upravo isto ono što smeta rektoru Borasu? Da li će HRT sada prestati izvještavati ispred raznih sudnica, tokom trajanja saslušanja i suđenja, ili će prestati izvještavati tokom stranačkih izbora (sjetimo se samo svih medijskih kampiranja pred sjedištima stranaka u tokom izbora i brojnih javljanja uživo u neidealnim uvjetima), ili izvještavanja ispred zatvora i slično, a radi toga što svi ovi oblici izvještavanja štete osobnom pravu neke osobe koja se nalazi u javnoj funkciji o kojoj se uopće izvještava.

To je kontekst u kojem treba promatrati odnos Sveučilišta u Zagrebu, i HRT-a – javna funkcija. Dok je jasno zašto je HRT izvijestio o Borasovim skandaloznim kršenjima ovlasti, nije baš jasno zašto se Renato Kunić ispričao Borasu, što je vidljivo iz odgovora HRT-a Sveučilištu, kojeg također objavljujemo.

Na naše novinarske upite Sveučilištu u Zagrebu i HRT-u do objave ovog teksta odgovorio je samo HRT, kazavši: “Ravnatelj PJ program HRT-a Renato Kunić prihvatio je kritiku rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa kako je emitiranje navedenog intervjua u tom trenutku bilo neprofesionalno. Naglašavamo, da HRT kod svakih izbora, pa tako i ovih, javnosti želi jasno prezentirati sve kandidate za bilo koju izbornu funkciju, no, istovremeno, Ravnatelj Programa smatra da postoji pravo vrijeme za to, a trenutak glasovanja to nije i ne može biti. Po mišljenju Ravnatelja Programa, ovo je kao da HRT krši izbornu šutnju tijekom parlamentarnih izbora.”

Jovanović zaslužuje udarni termin

Razgovor Biltena sa PR službom HRT-a se i dalje nastavlja te ćemo temu pratiti kako budemo dobivali odgovore na naša pitanja. Pitali smo ih gdje se nalazi ta odredba u kojoj se sveučilišne izbore tretira jednako važno kao parlamentarni. U međuvremenu, nisam primijetila da je HRT pretjerano zapravo analizirao temu problema na Sveučilištu u Zagrebu. A oni su duboki i polarizirajući. Mirenje i spašavanje UNIZG ili pak njegova integracija, opcije su koje najkvalitetnijim i najpopularnijim fakultetima u ovoj mreži više jednostavno ne odgovaraju. Konzervativnost elite koja vlada zagrebačkim sveučilištem drži ove fakultete u paradigmi koju su oni nadrasli i onemogućava njihov rast i razvoj – kako kvalitativni, tako i materijalni. Ako potencijalni raspad najstarijeg Sveučilišta u državi na profitabilne i progresivne fakultete, i s druge strane na one koji će još više ovisiti o državi i postati institucijama niže kvalitete i još manjeg prestiža, nije tema javnog interesa, onda je zaista teško zamisliti što u visokoobrazovnom sektoru može biti tema od javnog interesa.

Činjenica da Renato Kunić sve ovo nije prepoznao, već se štoviše, ispričao rektoru Borasu, dovodi u pitanje njegovu sposobnost za poziciju na kojoj se nalazi. Dapače, ako pročitate dokumente koje ovdje objavljujemo, vidjet ćete jasno da Sveučilište dovodi u vezu poslušnost, odnosno “suradnju” HRT-a, sa projektima i financijama koje je namjeravalo usmjeriti u HRT. Kunić dakle nije reagirao u skladu s uzusima struke, jer da jeste, objasnio bi Borasu da je njegovo eklatantno kršenje sveučilišne autonomije skandalozan čin te da Neven Jovanović zaslužuje ne samo popodnevni termin na HRT4, već udarni termin na HRT1 u Otvorenome, i Temi dana u kojoj bi problematizirao aktualne probleme u akademskoj zajednici. Zašto? Zato što o tome što se sada događa, ovisi hoće li djeca radničke i srednje klase moći za nekoliko godina birati bilo koji fakultet u Zagrebu, ili će taj odabir ovisiti o financijskoj moći obitelji potencijalnog studenta. Zato što je sloboda mišljenja nešto što garantira ne samo akademija, nego i novinarstvo, stoga je neprihvatljivo da jedan običan rektor uvjetuje novinarima, urednicima i medijskim kućama koga smiju pozivati u goste, a koga je bolje zaobići. Zamislite da je isto ovo što je napravio Boras, učinio neki političar. Skandal bi bio puno jasniji i manje sporan.

bilten

O fašizmu i antifašizmu diskutiramo zadnjih 30 godina. Diskutiralo se o fašizmu, naravno, i prije ali pretežno na stručnim skupovima kao o političkoj i sociološkoj pojavi, kao o masovnoj psihologiji, ali uglavnom ne kao o nečemu što postaje ponovno aktuelno.

Za diskusiju o fašizmu koja se tiče današnjice, moglo bi se istaknuti dva aspekta fašizma:

– dolazak fašizma na vlast, Drugi svjetski rat, počinjeni zločini;

– bitne karakteristike fašizma u njegovim različitim fazama.

Ta dva aspekta su međusobno povezana, stavovi koje je fašizam, a posebno nacizam, kao njegov najvirulentniji oblik, zastupao, vodili su i u zločin i u rat. Njih povezuju i današnji revizionisti koji s jedne strane umanju zločine, u Hrvatskoj zločine ustaštva, a s druge strane često iznose stavove karakteristične za fašizam. Poveznica je jasna; ako zločina nije bilo onda se ni ekstremni nacionalizam ustaštva, koji je bio ideološka podloga tih zločina, a koji u mnogo čemu ti revizionisti zastupaju danas, ne može osuđivati. Kako, s druge strane, naziv fašizam nosi opće prihvaćenu negativnu konotaciju, u Hrvatskoj apologeti ustaštva znaju tvrditi da ustaštvo nije bilo fašizam. Istina je da je ustaštvo bilo radikalniji oblik nego što je to bio talijanski fašizam, zapravo, sa svojim rasnim zakonima i koncentracijskim logorima, puno bliže nacizmu. Činjenica je da su Židovi i Srbi bježali iz NDH u dio Hrvatske okupiran od fašističke Italije da bi se spasili.

O svim tim režimima, koji su kao uzor imali talijanski fašizam, kolokvijalno se govori kao o fašizmima, iako je nacizam u tolikoj mjeri „premašio“ svoj početni uzor, i po uspješnosti nametanja totalitarizma i po krivnji za rat i po masovnim zločinima, da neki povjesničari drže da između talijanskog fašizma i njemačkog nacizma ima više razlika nego sličnosti.

Fašizam se kao pokret radikalnog nacionalizma pojavio početkom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u Italiji, 1923. godine dolazi na vlast, a 1925. osnivač i vođa fašističke stranke, Benito Mussolini, uvodi jednostranačku diktaturu u Italiji. U godinama koje su slijedile, u više europskih država došle su na vlast političke stranke koje su kopirale ideje i načela fašizma, od ekstremnog nacionalizma, glorifikacije nacionalne države koja u potpunosti, totalno, određuje život pojedinca, do fašističkih simbola. Tako je rimski pozdrav s uzdignutom desnicom, koji je uveo Mussolini, postao simbolom fašističkih režima uz uzvik na jeziku „domaćina“, u Njemačkoj „Sieg Heil“ ili „Heil Hitler“, u NDH „Za dom spremni“. Toliko o „starom hrvatskom pozdravu“.

Bez obzira na povijesni početak i kraj fašističkih režima, ideje koje vežemo za fašizam puno su starije od fašizma i reakcije na njega, antifašizma. Ideje iznesene u Platonovoj Državi ili idealna pravedna država kako ju je zamišljao Hegel, danas zvuče kao predložci za radikalnu fašističku odnosno nacističku državu. S ratom kao idealom vanjske politike i apsolutnom pokornošću državi kao osnovnim principom unutrašnje politike. S obrazovanjem u kojem se veliča nasilje, a prezire suosjećanje kao izraz slabosti. S praksom stalne proizvodnje vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, te s poticanjem netrpeljivosti prema nekim manjinama koje takav režim i diskriminira i, istodobno, proglašava prijetnjom većini.

Ovako pobrojane i ogoljele, bez domoljubnog pakovanja u kojem se redovito serviraju, te ideje su odbojne i zastrašujuće. Ne smije se, međutim, zaboraviti da su kroz povijest slične ideje bile promovirane od mnogih ideologija na teorijskoj razini, a od mnogih politika provođene u praksi. Fašizam i nacizam uspješno su ih nametnuli dobrom dijelu Talijana i Nijemaca kao oblik domoljublja, kriterij podobnosti, pa i dominantni izvor identiteta u tim diktaturama. Uspješnost nametanja takvih ideologija ima veze i s urođenom ljudskom sklonošću pripadanja grupi. Pri tome ideje po kojima se okupljanje vrši postaju manje važne od ugodnog osjećaja pripadnosti. Primjera je bezbroj, od fanatičnih nogometnih navijača do grupa zanesenih vjernika.

Nije, dakle, tako neočekivano da noseće ideje fašističkih ideologija nisu nestale s vojnim porazom sila Osovine. One su bile potisnute ali danas, kad se obilježava 75 godina pobjede nad fašizmom, čini se da se imunitet koji je svijet stekao poslije 1945., „preboljevanjem“ fašizma, zabrinjavajuće smanjio. Tada su svježa iskustva o tome kako je fašizam počeo i kuda je vodio, potakla osnivanje međunarodnih institucija zamišljenih da spriječe ponavljanje takvog razvoja događaja. Poput UNa i Europske zajednice koja je počela promišljenim malim koracima ekonomske suradnje Francuske i Njemačke, ali noseća ideja je bila „Nikad više rata“, barem ne u Europi. U prethodnih 70 godina Francuska i Njemačka, odnosno Prusija, vodile su tri rata, od kojih su dva prerasla u svjetske ratove, najkrvavije u povijesti. Generacija izašla iz Drugog svjetskog rata, s užasima nacizma iza sebe, imala je dovoljno odlučnosti da izgradi uvjete koji bi spriječili da se to više ikad ponovi, dovoljno moralne snage da kao svoj cilj postavi izgradnju društva koje će u svojoj osnovi imati slobodu pojedinca, ravnopravnost i socijalnu pravednost. Da to danas zvuči pomalo utopijski, da se od sitnih i sebičnih interesa često ne vidi šira slika i zajednički interesi, koji su izgledali tako jasni poslije iskustva s fašizmom, razlog je za zabrinutost.

U zadnjih 30 godina tu zabrinutost iskazali su mnogi i u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama. Konačno i organizacija ovog skupa, Fašizam i antifašizam u Europi danas, potaknuta je tom zabrinutošću. U svom poznatom Eseju o vječnom fašizmu, objavljenom 1995., talijanski pisac Umberto Eco upozorava na pojave u društvu koje same po sebi nisu fašizam ali su s njime kompatibilne i mogle bi, po Ecu, predstavljati jezgru oko koje će fašizam početi nastajati.

Za sve te pojave na koje Eco upozorava, izrijekom njih 14, mogu se naći uvjerljivi primjeri u Hrvatskoj; populističko mitologiziranje naroda koji svoju volju izražava kroz vođu, strah od različitosti, odbacivanje tekovina prosvijetiteljstva, izraženi nacionalizam i opsesija vanjskim i unutrašnjim neprijateljima. Jedna od tendencija koju Eco eksplicite ne navodi, a koja je u Hrvatskoj prisutna od njenog osamostaljenja, je revidiranje povijesti vezane za Drugi svjetski rat. Onaj dio revidiranja koji se ne provodi na osnovu novootkrivenih činjenica nego upravo prešćivanjem ili negiranjem nedvojbenih činjenica. Cilj te vrste revizije, zapravo falsificiranja, je prilagođavanje prošlosti kako bi se poduprli stavovi koje politička opcija koja reviziju provodi, zastupa danas. A da ti stavovi trebaju zabrinjavati dovoljno govori da su rečene revizije u smjeru relativiziranja zločinačkog karaktera fašističkih režima. Ta vrsta revizionizma u Hrvatskoj se demonstrirala na različite načine. Od prešutnog toleriranja rušenja partizanskih spomenika do sramotne i, u suštini, protuustavne odluke komisije koju je oformila Vlada RH, a koja je praktički legalizirala notorni ustaški simbol, pozdrav Za dom spremni. Od financijske pomoći Vlade organizaciji čija djelatnost je negiranje zločina u ustaškim koncentracionim logorima, posebno Jasenovcu. Do otvoreno proustaški pristranih i neistinitih tekstova na hr.wikipediji, izvora informacija za kojim posežu mnogi đaci. Do primjera povijesnih udžbenika za škole u kojima se NOB jedva spominje i to, uglavnom, u negativnom kontekstu. Do iznošenja krajnje dubioznih tvrdnji u obrazovanju djece, poput tvrdnje u udžbeniku vjeronauka za 7. i 8. razred osnovne škole, „S Kristom u život“, da su ateisti krivi za Auschwitz.

Jedan od primjera te vrste revizionizma je Rezolucija Europskog parlamenta, „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, izglasana u rujnu 2019. godine. Rezolucija tvrdi da su za početak Drugog svjetskog rata jednako krivi Treći Reich i SSSR. Ne treba puno više od srednjoškolskog znanja povijesti da bi se zaključilo da je ta tvrdnja naprosto neistinita. Rezolucija uopće ne spominje pregovore u Munchenu, koji su uvjerili ne samo Hitlera već i dobar dio cijelog svijeta da Zapadne demokracije neće reagirati na njemačke zahtjeve za daljnjim širenjem prema istoku. Ostaje pitanje zašto je jedna tako ugledna institucija kao što je Parlament EU dozvolila da joj se nametne kao njen stav pučkoškolsko falsificiranje povijesti. Zašto je velik broj EU parlamentaraca, uključujući i sve zastupnike iz Hrvatske, podržao tu Rezoluciju? U Rezoluciji se cijelo vrijeme miješaju komunizam kao ideja i staljinizam kao praksa. Naglašavajući važnost europskog sjećanja Rezolucija se nigdje ne „sjeća“ da je u borbi protiv nacizma poginulo preko 20 milijuna građana SSSRa i da bi bez te borbe ujedinjena Europa, u čijem parlamentu oni sada donose rezolucije, bila temeljena na sasvim drugačijim vrijednostima nego što je to danas.

Ova Rezolucija sigurno nije bila potrebna kako bi se istaknulo da je Staljinov režim bio totalitaran i da je počinio zločine. To je opće poznata i prihvaćena istina ustanovljena brojnim svjedočenjima žrtava i sudionika, te dokumentima iz tog doba. Svakako ne parlamentarnim rezolucijama. Istinitost neke tvrdnje ne ovisi o tome koliko parlamentarnih zastupnika za nju glasa nego o argumentima prikupljenim nepristranim istraživanjem. Rezolucija parlamenta ne dokazuje što je istina, nego pokazuje što parlament, u danom trenutku i sastavu, prihvaća kao istinu. Međutim, ovakve rezolucije, utječu na javno mnijenje. Na koji bi način ova Rezolucija mogla utjecati pokazuju i reakcije nekih političara i nekih novinara u Hrvatskoj, poznatih po svojim radikalno desnim stavovima i negiranju zločinačkog karaktera ustaštva, koji su izrazili žaljenje što Rezolucija o važnosti europskog sjećanja nije više popularizirana u Hrvatskoj. Po njima ta Rezolucija pokazuje da krivnja za Drugi svjetski rat jednako leži na nacistima i komunistima. Dakle, Rezolucija je još jedan dokaz da ako se osuđuje fašiste mora se jednako tako osuđivati i antifašiste, posebno ako su se borili, kao partizani u NOBu, pod vodstvom komunističke partije. A tko su, po njima, predstavnici komunističke ideologije u Hrvatskoj danas? Pa svi oni koji osuđuju njihov agresivni nacionalizam, koji brane prava manjina od njihovih huškačkih napada, svi oni koji se protive njihovom besramnom falsificiranju povijesti i glorificiranju NDH, svi oni koji upozoravaju da su vrijednosti u čijoj je obrani antifašizam nastao, ugrožene i danas.

Na francuskim francima standardno je pisalo Liberte, Egalite, Fraternite; to piše i danas na eurima izdanim u Francuskoj. Međutim, u doba kvislinškog Vishyevskog režima sloboda jednakost i bratstvo nisu bili podobni, to totalitarnim režimima nisu podobne parole. I, dosljedno, na rubovima franaka iz tog doba pisalo je Travail, Patrie, Famille, rad domovina familija. To su parole s kojima se čsto susrećemo i danas. Rad, red, obitelj i domoljublje, što god to značilo. Kod radikalnih desničara domoljublje znači otvoreno širenje netrpeljivosti prema drugima posebno po etničkoj osnovi, ili drugačijima po bilo kojoj osnovi. A oni koji se protive poticanju takve nesnošljivosti i osuđuju ga kao nemoralno i izuzetno štetno za društvo, radikalna desnica proglašava izdajicama nacionalnih interesa. Sve je to već viđeno, možda najjasnije u europskoj povijesti prve polovice dvadesetog stoljeća. To ne mora uvijek doći do kraja, to ne mora doći do koncentracijonih logora. Ali da je to smjer koji je Europa jednom jedva preživjela, to je nešto što današnja Europa sve više zaboravlja. O čemu mladi ljudi sve manje uče, što kod njih formira neznanje i lišava ih najvažnijeg i najdragocijenijeg što im povijest može dati. Da iz knjiga nauče o tuđim iskustvima, o iskustvima prethodnih generacija, kako ih na vlastitoj koži ne bi trebali ponavljati. Zato je revizionizam u smislu falsificiranja povijesti ugrožavanje slijedećih generacija.

*Prošireno izlaganje s Međunarodne konferencije

Fašizam i antifašizam u Europi danas

tacno

Pozdrav ‘Za dom spremni’ u potpunosti je neprihvatljiv zbog čega se nadam da će odluka Visokog prekršajnog suda pasti na Ustavnom sudu, komentirao je odvjetnik Anto Nobilo presudu koju je donijelo 15 sudaca, uz četiri glasa protiv i jednim suzdržanim

KNIN – Gradonacelnica Josipa Rimac.

Postaje sve manje važno je li Rimac pogodovala nekom C.E.M.P.-u, a sve više se otvara pitanje ima li izvršna vlast kontrolu nad DORH-om i ostalim institucijama koje moraju biti neovisne, te tko će odgovarati za takve sumnje

Danas je postalo vrlo popularno posjedovati personalizirane predmete, nešto što je posebno izrađeno za samog pojedinca, s imenom, s najdražom bojom, određenom porukom. Takvi pokloni imaju veću vrijednost i draž, a kada se rade u službi dječjeg osmijeha, onda je to dvostruko zadovoljstvo.

Predstavite nam se. Tko se krije iza ovih divnih stvari, koje po stoti put pregledavam na vašoj stranici ” Lelly Belly”?

Zahvaljujem na komplimentima. Ja sam Željka Blažević, iz Zagreba sam, diplomirana sam ekonomistica, ali dizajn tekstila za djecu, nešto je o čemu sam maštala od malena.

Kako je nastala cijela ideja i od kud naziv?

Cijela ideja personaliziranih dekica, tetri i kapica na ovaj način na koji mi to radimo, došlo je spontano kada sam postala mama. Obožavam personalizirane proizvode, oni pokazuju uloženi trud oko poklona, tako da smo ih mi dobili jako puno kada se malena rodila; neki su se ponavljali, a od nekih ma koliko lijepi bili nismo imali koristi. Tada sam odlučila na našem tržištu ponuditi nešto što svi mogu koristiti od prvog dana, te napraviti od samog početka po svojoj želji, bilo da se radi o motivu, boji ili materijalu. A naziv Lelly Belly imam doma;sada ima 4 godine, to joj je nadimak od početka, pa se nekako samo po sebi nametnulo.

Sjećate li se kome ste napravili prvi proizvod?

Prvi proizvod napravila sam kada je šogorica bila trudna, za malenog nećaka i bilo ga je prilično problematično pokloniti, jer se odlučivalo da li će se ljudima svidjeti ili ne, da li je ideja zadovoljila.

Što sve imate u svojoj ponudi i planirate li ju kroz budućnost još više upotpuniti?

Naša ponuda se od samog starta proširila, nadopunjavala i naravno da ćemo tako raditi i dalje. Želimo biti mjesto na koje roditelji, bake,

djede, kumovi mogu otići i znati da će s nama stvoriti čaroliju.

Trenutno u ponudi imamo swaddle za prve mjesece, dekice za male i velike, tetra setove, kape , trake, turbane, bodygowne koje jedino mi u Hrvatskoj proizvodimo.

Radite li i za odrasle kada je to nečija želja?

Naravno. Nedavno smo počeli raditi dekice i za odrasle. One se također od samog starta rade po želji, na njima se može izvesti prezime ili poslati određena poruka.

Koristite samo prirodne materijale? Recite nam koliko je to važno u proizvodnji, pogotovo proizvoda za bebe?

Uvijek kažem da ću jedan dan samo početi pisati blog… ljudi danas paze što jedu, što po sebi mažu, ali slabo gledaju etiketu, ne gledaju što se nalazi u proizvodu koji isto tako dolazi na kožu.

Iznimno je važno što koristimo u tekstilu, a moj cilj je postati maksimalno eko.

Trenutno radimo sa organskim pamukom i ekološkim bojama i moram napomenuti da se kod ljudi sve više podiže svijest o tome.

Koliko vremena i truda ulažete u sam proces proizvodnje i koliko je bitno biti kreativan u ovom poslu?

Sam proces proizvodnje, od pripreme, tiska, do ručnog šivanja je već uhodan, pa je to lako, ali kreativni dio je dosta zahtjevan. Morate u potpunosti uvijek opravdati ono što nudite i zadovoljiti potrebe kupca, a ja i dok kuham razmišljam o motivima koji će se nalaziti uz ime.

Što biste za kraj poručili čitateljima, zašo ste baš vi pravi izbor za njih?

Zato što svaki proizvod radim onako kako bih ga napravila i za svoje dijete. S istim kvalitetnim materijalima, s istom ljubavlju, sa istom strasti i željom.

Gdje vas se sve može pronaći?

Svi naši proizvodi mogu se naći na webu https://lellybelly.hr/  na Facebooku: Lelly Belly te na Instagramu. Dobro nam došli.

Kada je Hannah Arendt pisala o procesu Adolfu Eichmannu, stvorila je sada već povijesnu sintagmu ”banalnost zla”. Eichmann nije bio monstrum, niti je bio intrinzično zao, bio je jednostavno jedan od onih koji se pridružuje masi.

Bio je, kako Amerikanci kažu, joiner, onaj koji ide kuda vjetar puše. Bio je čovjek koji, jednostavno, slijedi stado, oponaša one koji su mu uzori, koji lovi svaku izgovorenu dvosmisao svojih šefova i koji je tipičan rezultat djelovanja masovne psihologije. Eichmann podsjeća na protagonista romana ”Stranac” Alberta Camusa, koji slučajno ubija drugog čovjeka, ali ne osjeća nikakvu grižu savjesti niti moralnu krivnju.

Tako je i sa slučajem ”kninske kraljice” Josipe Rimac.

Ona, kako ispada iz snimljenih prisluškivanja, nije ni zla niti patološki devijantna. Ona je, jednostavno, osoba koja ide kuda vjetar puše, uvjerena da ne čini nikakvo zlo, jer, uostalom, to rade njezini partijski drugovi, pa prema tome ona ne može pogriješiti, jer je to model ponašanja u krugovima u kojima se ona kreće i u kojima živi.

Josipa Rimac, kako ispada iz snimljenih prisluškivanja, nije ni zla niti patološki devijantna. Ona je, jednostavno, osoba koja ide kuda vjetar puše, uvjerena da ne čini nikakvo zlo, jer, uostalom, to rade njezini partijski drugovi, pa prema tome ona ne može pogriješiti, jer je to model ponašanja u krugovima u kojima se ona kreće i u kojima živi

U njoj, stoga, nema ni tračka sumnje da je počinila nešto krivo. Uostalom, za to joj mogu poslužiti svi oni koji su joj uzori u životu, od predsjednika Tuđmana s otkupom svoje vile i novcem u banci koji to nije, preko njezinih partijskih šefova i kolega Ive Sanadera, Tomislava Karamarka i brojnih ministara iz Plenkovićeve vlade koji su usvojili uzorak ponašanja koji se u političkoj teoriji, a i u pravosudnoj praksi, razotkriva kao klijentelizam – politička korupcija.

Bizaran je i podatak kako je cijela ta afera stigla na površinu: tek kada je sama Josipa Rimac otkrila da ju prisluškuju, pa je onda cijeli slučaj izašao na vidjelo dana. A što bi bilo da ona nije otkrila da je prisluškuju, koliko bi još trebalo USKOK-u da taj slučaj okonča?

Moguće je i pomisliti da se moglo dogoditi, da se taj slučaj uopće i ne otkrije. Jer, tko bi se usudio išta pokrenuti kad je u pitanju osoba s takvim medijskim publicitetom i simpatijama u javnosti?

Režimski mediji su se raspisali o njezinim torbicama, o njenim modnim novitetima, idolatrizirana je i pretvorena u uspješnu ženu i političarku, u pravog ”vunderkinda” ovog sistema.

Svi su je hvalili kako je sredila Knin (a doista ga je, izgleda, sredila, zadovoljavajući svoju stranačku klijentelu), kako je ona najbolji kandidat za izbore, po riječima naše europske komesarke, Dubravke Šuice, a bulevarski mediji su hvalili njezin ”modni look”, torbice, haljine, cipele…

Ako se može spomenuti još jedan klasik, Ivan Turgenjev, onda je Josipa Rimac ”junakinja našeg doba”, mega-uspješna žena u svojim poslovima, u svojim imanjima, u vanjskim pokazateljima socijalnog statusa, u općim simpatijama svekolike klijentele njezine partije.

I onda, jedna obična registracija jednog od njezinih brojnih kompromitirajućih dijaloga, razotkriva svu banalnost i primitivnost jedne ”junakinje našeg doba”, a to je upravo rečenica: ”Ne’š me valjda zajebavat’, ja sam ti to donijela i bris. Drži to…!”

Ova je rečenica, kojoj prethodi informacija suučesnici Ružici Njavro da može ”sigurno računati na svojih 500.000 kuna” da se ”pogura” posao za vjetroelektrane, na što spomenuta Njavro dobrohotno reagira s ”Ajde…” i zadovoljnim smijehom.

Naravno, sada će se to klupko pokušati odmotati, a imamo već presedane koji govore da ni Ivo Sanader niti Nadan Vidošević nisu doživjeli, a možda ni neće, pravomoćne odluke u njihovim slučajevima, pa možda tako nešto neće doživjeti ni Josipa Rimac.

Uostalom, u rujnu 2015. hrvatski je parlament jednoglasno i bez debate oduzeo Josipi Rimac politički imunitet, pritom dopuštajući državnom odvjetniku da nastavi istragu protiv nje za sumnju da je ilegalno pribavila stan novcem iz državnog proračuna, dok je služila kao gradonačelnica Knina. A u ožujku 2018. Josipa Rimac je imenovana čelnicom radne skupine za izradu novog zakona o sprečavanju sukoba interesa!

Svima je jasno da je područje javnih nabava najskliskije područje na kojemu se odvija politička korupcija: trgovina političkim utjecajem, uspostava klijentelističkog sustava, davanje i primanje mita, i to je područje koje je Hrvatska morala regulirati i prije i nakon ulaska u članstvo Europske unije.

Korupcija je kao snježna gruda, kada se jednom počela kotrljati može se samo povećavati. Tako je i korupcija ocijenjena u izvješću Europske komisije o korupciji u javnim nabavama, i zbog toga su i Europska komisija i Europski parlament donijeli zajedničku direktivu o javnoj nabavi, koja vrijedi izravno i za sve članice EU-a.

O korupciji u javnim nabavama govori se i u izvješću GRECO-a, inicijative Vijeća Europe za borbu protiv korupcije kojoj je na čelu hrvatski sudac Marin Mrčela. Konačno, o korupciji u javnim nabavama morao je progovoriti nitko drugi negoli sam papa Franjo, koji je baš početkom ovoga tjedna dokumentom Motu Proprio, što znači na svoju inicijativu, donio kodeks o javnim nabavama.

Za borbu protiv korupcije u javnoj nabavi nisu dovoljni samo dobri zakoni, potreban je i moralni kodeks ponašanja. Naši bi političari trebali razmisliti o jednoj dobro poznatoj izjavi Niccolòa Machiavellija, prvog modernog teoretičara politike: ”A da sam u politici bio pošten, svjedoči moje siromaštvo…”

Taj kodeks, nazvan ”Pravila o transparentnosti, kontroli i konkurentnosti javnih ugovora Svete Stolice i Grada Vatikana” sadrži 86 članaka i još 12 za slučaj pokretanja sudskih sporova o toj materiji.

Ovaj neuobičajen način postupka pape Franje svjedoči o tome koliko je pitanje javnih nabava važno i za Svetu Stolicu, a i za cijelu Katoličku crkvu. Novi kodeks postupanja u potpunosti utvrđuje načela Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije, i komentatori ističu da je ovaj korak vrlo značajan za ukidanje samovolje kojom su crkveni prelati mogli autonomno odlučivati kome će povjeriti radove na svojoj imovini.

Iako je to zasada samo propis koji se odnosi na sam Vatikan, kritičari ističu da je to i poticaj pape Franje da se cijela Katolička crkva obračuna s korupcijom u vlastitim redovima.

Za borbu protiv korupcije u javnoj nabavi nisu dovoljni samo dobri zakoni, potreban je i moralni kodeks ponašanja. Naši bi političari trebali razmisliti o jednoj dobro poznatoj izjavi Niccoloa Machiavellija, prvog modernog teoretičara politike: ”A da sam u politici bio pošten, svjedoči moje siromaštvo…”

Nažalost, to naši političari ne mogu reći. Bar sudeći po tome koliko vole imovinu, luksuz, bogatstvo i koji time postaju idoli svjetine, koja pristaje na ”dobrovoljno ropstvo i sluganstvo”, samo da bi bar malo participirali u toj podjeli ”uskrsnih poklona”, kako ih je dijelila Josipa Rimac.

Banalnost i primitivizam političke vlasti, hic et nunc – ovdje i sada.

autograf

Emocije su komplicirane. Koliko ste se puta osjećali apsolutno sretno i nevjerojatno tužno? Svi mi imamo sklonost za određene vrste emocija. Često ih svrstavamo u negativne i pozitivne emocije, ali sve su one potrebne i vrijedne. Ako želite znati koje emocije prevladavaju u vašem životu, ovaj test je za vas. Morate odabrati stablo, ne nužno ono koje vam se najviše sviđa, već ono koje vas najviše doziva.

1. Melankolija

Ako ste odabrali prvo stablo, vi ste osoba koja je sklona melankoliji. Ponekad se uhvatite kako govorite: “Prošlost je bila bolja.”

Čak i ako na život gledate s optimizmom, kad se osvrnete, ne možete si pomoći, nostalgija vas obuzima i stvarno se želite vratiti tim starim trenutcima. Budućnost vas malo plaši: djeluje nesigurno za vas.

Vaš je glavni zadatak naučiti živjeti u sadašnjosti.

2. Entuzijazam

Ako ste odabrali drugo stablo, emocija koja dominira nad vama je entuzijazam. Život vam se čini kao konstantan test i stvarno se želite suočiti s njim. Problemi vas brinu, ali vi ste osoba koja ima dovoljno snage da ih prevlada.

Ponekad vam je previše stalo do energije koja prevladava u vama i možete donositi neke ishitrene odluke.

Ipak, čak i ako se morate suočiti s preprekama, imate dovoljno snage, veselog raspoloženja i entuzijazma da postignete ono što želite.

3. Anksioznost

Ako ste odabrali stablo 3, emocija koja dominira nad vama je tjeskoba, anksioznost. Usredotočeni ste na sve što se događa oko vas, vodite računa o stvarima koje se događaju vama i ljudima oko vas.

Stoga se često brinete. Oko vas uvijek postoji neriješena situacija i teško vam je živjeti s tim.

Morate naučiti da ne preuzimate sve odgovornosti. Na kraju, imate samo svoj život, to je jedino što stvarno možete kontrolirati.

4. Empatija

Ako ste odabrali posljednje stablo, vrlo ste osjetljiva osoba. Sve vrijeme se stavljate na drugo mjesto. To vas istovremeno čini vrlo nepostojanima: prilagođavate se okolini, ali ponekad to vodi do činjenice da gubite suštinu.

Vi ste ljubazna osoba, dobar prijatelj i partner. Ali ponekad se osjećate malo usamljeno. Emocije koje vladaju vama su one povezane s brigom za druge.

Morate naučiti malo više voditi brigu o sebi. Zapamtite da ne biste trebali sjediti i čekati da netko to učini za vas.

atma

Za Hrvate je država religijska, a ne faktička tvorevina. To je stvar kulta, a ne realiteta. I pošto imamo posla s apstrakcijom, s fantazijom ukrašenom zastavom, grbom i himnom, normalno da je teško odrediti datum njezina nastanka. Ako bi to bio 29. veljače, značajno bismo smanjili troškove

Ako je već datum Dana državnosti razlog žestokih sporenja, pa svaki Hrvat ima o tome neku svoju ideju, moj je prijedlog da to bude 29. veljače – rekla je građanka. ‘Tako bismo Dan državnosti slavili jednom u četiri godine, u olimpijskome ritmu. Značajno bismo smanjili troškove, intenzitet polemika i količinu nacionalnog kiča po glavi stanovnika.’

‘A prvi april?’ rekao je suprug. ‘Kada bi Dan hrvatske državnosti bio prvog aprila, možda bi se opća zajebancija i smrtna ozbiljnost uzdizanja svetinje srodile u interesantnu državotvornu praksu. Bilo bi sasvim zgodno obilježavati rođendan države kao prvoaprilsku šalu. Zamisli taj prizor – premijer se ukaže na ekranu, s počasnom gardom u pozadini, čestita građanima praznik, a ovi uz kikot odmahuju rukama: Ma daj, ne pizdi…’

‘Općenito govoreći, želja Hrvata da obavezno imaju Dan državnosti jako me podsjeća na predanost kojom Srbi pompozno obilježavaju Vidovdan i bitku na Kosovu polju’, rekla je građanka. ‘Tu se radi o snažnoj potrebi da se sjećanje na jedan poraz prenosi s koljena na koljeno.’

‘Samo što je u hrvatskom slučaju nešto teže utvrditi kalendarski početak debakla’, rekao je suprug.

‘Ali zašto uopće slaviti katastrofu?’ pitala se građanka. ‘Zbog čega lošim uspomenama, koje ponekad graniče s noćnom morom, pridavati spomeničku težinu?’

‘Nije tu riječ o uspomenama, draga moja’, rekao je suprug, ‘jer one su koliko-toliko opipljive. Za Hrvate je država religijska, a ne faktička tvorevina. To je stvar kulta, a ne realiteta. Hrvati su ‘sanjali državu od stoljeća sedmog’, a otkad se ova konačno ostvarila, odbijaju se probuditi, da ih java ne ošamuti.’

‘I pošto imamo posla s apstrakcijom’, kimnula je glavom građanka, ‘s fantazijom ukrašenom zastavom, grbom i himnom, normalno da je teško odrediti datum njezina nastanka.’

‘Naravno’, rekao je suprug. ‘Ne možeš tek tako plod mašte ugurati u dokumentarni žanr, pogotovo ako je mašta kolektivna.’

‘Znam, mili, ali ljudska memorija ipak postoji, i uglavnom je u sukobu s imaginacijom, pa bismo na osnovu nje mogli zaključiti ne samo kada ćemo nešto slaviti, nego i što je to što slavimo’, rekla je građanka. ‘Kao osoba starije dobi dobro pamtim realne učinke hrvatske državnosti, prilično mi je bistro što smo s hrvatskom državom doista dobili.’

‘Osobe starije dobi su same po sebi sumnjiva kategorija…’

‘Čak i ako se ne obazirem na aktualne užase, ako zanemarim tekuću bijedu i jad, dosta je prisjetiti se prvoga formativnog desetljeća, pa da svaka želja za slavljem naglo splasne… sjećaš se, mili, periferijom se širi miris pečenoga volovskog mesa, odjekuju pijane pjesme, pletu se pleteri, lelujaju karirani dezeni, zrakom lete čepovi pivskih boca, Tuđman objavljuje da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, već i izraz povijesne težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom’,

‘radnici splitskog brodogradilišta u organiziranoj povorci odlaze pred Banovinu, metak iz mase sustiže mladoga Gešovskog, ni jedna od zastava nije uprljana prosutim crijevima, saborski zastupnik iznosi otkriće da Srbi imaju šiljate glave, vlasnici picerija iz Kanade se vraćaju kući, broj katolika raste za osamsto šezdeset posto, don Baković: Narod bez države je kao govno na kiši!, Tuđman preuzima još jedan stan u vili u Nazorovoj, obitelj je brojna, radnici splitskog brodogradilišta ostaju bez posla’,

‘tri tisuće partizanskih spomenika leti u zrak, Ulica Mile Budaka u Splitu, Ulica Mile Budaka u Zadru, Ulica Mile Budaka u Zagrebu, Trg žrtava fašizma – van! – Ulica žrtava fašizma – van! – Vukojevićeva komisija za utvrđivanje službene povijesti objavljuje da se broj smaknutih u Jasenovcu približava nuli, do kraja godine će poželjni rezultat biti dosegnut, brzoglasi javljaju da je sve više zrakomlata, nagradno pitanje: koliko hektolitara prolivene krvi otpada na jednog tajkuna?, Rojnica imenovan za ambasadora u Argentini, radnici Prvomajske ostaju bez posla’,

‘Dubrovnik u plamenu, bivši šofer preuzima mljekarsku industriju, Vukovar u plamenu, bivši monter preuzima naftnu industriju, Pakrac u plamenu, Todorić širi poslovno carstvo u sva četiri smjera, obilazi Kulmerov dvorac i provjerava hoće li 40 soba biti dovoljno za porodično stanište, pokolj u Škabrnji, Tuđman preuzima zadnji stan u vili u Nazorovoj, obitelj je zbrinuta i poslovno aktivna, kćerka prodaje tehničku opremu državnim ustanovama, mlađi sin je u ugostiteljstvu, stariji na čelu tajne policije’,

‘stotinu dvadeset i šest novinara pod mjerama prisluškivanja, Feral krasno gori na Narodnom trgu u Splitu, Krivokuća – paf! – Reihl–Kir – paf! – Paradžik – paf! – Levar – bum! – Dolenčić režira vojnu paradu na Jarunu, čovjek u bijeloj uniformi ispušta toplu mušku suzu, Vitez režira proslavu Vođina rođendana u zagrebačkom HNK-u, čovjeku u počasnoj loži znoje se dlanovi prilikom nastupa gospođe Begović, Dolenčić se preporučuje za režiju posljednjeg ispraćaja, Oltar domovine na Medvednici, leš Aleksandre Zec na Sljemenu, radnici Lavčevića ostaju bez posla’,

‘Brozović šalje u rezalište četrdeset tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, gori Ježeva kućica, Kerempuh umjesto Jazavca, kuna umjesto dinara, ministar financija predlaže da se dio poreznog prihoda utroši za uništavanje knjiga na srpskom jeziku i ćirilici, činovnik vlade bivše NDH na prigodnoj svečanosti primljen u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, tiražni tjednik podiže impresivnu lomaču za ‘vještice iz Rija’, Tuđman je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a bogme ni vještica’,

‘Kutle maše licencom za ekonomsko uništenje Dalmacije, radnici Jugoplastike ostaju bez posla, radnici Jugovinila ostaju bez posla, radnici Slobodne Dalmacije prekvalificiraju se iz novinara u kućnu poslugu vlasti, ulaganja u domaću proizvodnju i nove tehnologije, induktorski telefoni u Lori, selotejp na obalama Drave, vrhunska kuhinjska sječiva u Pakračkoj Poljani, Praljak iz umjetničkih pobuda vraća Stari most matici Neretvi, bratimljenje u Karađorđevu, hiperpovoljni aranžmani za ljetovanja u Dretelju’,

‘spomenik Francetiću u Slunju, spomenik Franciscu Francu u javnim nastupima hrvatskog predsjednika, Valle de los Caidas u Jasenovcu, krckanje ujedinjenih kostiju, Bespuća povijesne zbiljnosti: ‘Židov ostaje Židov, pa i u logoru!’, državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Laibachu, Blajburški zdrug kredom, Dinko Šakić u otvorenom pismu naziva suca Primorca prokletim izdajnikom i šalje ga u pakao, skupa sa ‘splitskim smradom Feralom’, Todorić zaključuje kako bi mu 40 soba ipak moglo biti dovoljno’,

‘Kaptol na državnome proračunu, vjeronauk u školama kao obavezan izborni predmet, fra Duka lašti revolver, Vrdoljak razmišlja o uvođenju vojnih činova za djelatnike Hrvatske radiotelevizije, Večernji i Vjesnik prebačeni u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova, novinari izvan subordinacije pune sudnice, najčešća optužba: sabotiranje iluzije, nećemo dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu!, nećemo tolerirati zelene, crne i žute vragove!, crveni su već potamanjeni, radnici Rade Končara ostaju bez posla’,

‘lovac na Zečeve u predsjedničkoj gardi, Tuđman pita ima li čovjek pravo biti malo nahlađen, Dolenčić se preporučuje, soroševce na stupove srama!, vlada uzela u razmatranje ponudu obitelji Luksich za kupovinu Dubrovnika, radnici Dalmacijavina gladuju, Čermak crpi kroz crijeva crne crpke, imamo Hrvatsku!, novac na deset deviznih knjižica je autorski honorar od prodaje knjiga, izjavljuje predsjednica zaklade Za djecu Hrvatske, zviždačica će biti policijski obrađena i poslana bestraga, da bi Kulmerov dvorac došao u prave ruke treba izmijeniti GUP, to ćemo lako, imamo ljude…’

‘Jesi za kavu?’ upitala je građanka.

‘Uvijek’, rekao je suprug.

‘Hajde da popijemo po kavicu i prestanemo srati. Okej?’

‘Okej.’

‘Sve što se o Danu hrvatske državnosti može reći’, rekla je građanka, ‘jest da i ubojice imaju rođendane.’

‘Slažem se’, složio se muž. ‘Zašto bi, sveca mu, datum bio važan?’

portalnovosti

U nedostatku znalaca koji naginju promišljajućim sudovima o lokalnoj, uglavnom stranačkoj politici i njenim akterima, u brodskim medija, prvenstveno na internetskim portalima, pojavili su se čudovišni surogati, poluinteligenti bez politoloških, socioloških i jezikoslovnih znanja potrebnih za tumačenje stvarnosti. Umjesto traženja veza, uzroka i posljedice, i izvođenja zaključka pomoću rastavljanja, raščlanjivanja, oni u tekstovima nude površnost, sudove odoka, navijački obojene; umjesto poznavanja ukupnosti nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima koji se nameću savjesti pojedinca i zajednice, u skladu s općim kriterijima o dobru koji vladaju u određenom društvu, novopečeni tzv. analitičari iznose lažne, zbrkane, partikularne iskaze; umjesto socijalne pristojnosti, oni pokazuju besprizornu drskost, sole pamet bez zadrške i uviđavnosti; umjesto primjerne pismenosti, oni ne mare za jezične i stilske norme.

Pod nazivnikom prava na vlastito mišljenje i slobodno iskazivanja autorskih stavova, u brojniku brodskog medijskog razlomka, nalazi se i internetski trash – mjesto za smeće, neukus, beskorisnost, političku nekorektnost, blesavštine, gluposti, besmislice i podmukle insinuacije. Riječ je o portalima nemalog radijusa utjecaja, koji se, kroz tekstove koje su smislili kolumnisti (?!) usuđuju podjebavati, kritizirati, osuđivati, a naročito puno bolje od sebe. Ne zabrinjava sve veća produkcija inferironih i bezvrijednih članaka, nego to što oni imaju publiku bez ukusa koja to smeće guta kao da se radi o teletini ispod peke.

Jedan primjer trash autorstva na rečeni način praznoglave drskosti nalazimo u tekstu Jesu li nezavisne ʺlegalisticeʺ vidovite?!? Tekst je to bez elementarnog uredničkog reda, s tezama koje vrijeđaju inteligenciju, tekst koji se jadno, impotentno ismijava inicijativi najbolje brodske političarke Slavice Lemaić, tekst koji ne podržava njeno hrabro, uoporno i argumentirano ukazivanje na skupe promašaje brodskog gradonačelnika Mirka Duspare i njegovog koalicijskog partnera, SDP-ovca Stribora Valente. Moraš biti prava morončina i staviti se ovakvim bolesnim pristupom indirektno u službu gradske vlasti koja ignorira svaku kritiku, koja izigrava javnost, koja ne mari za kompleksniji boljitak grada, koja podcijenjuje kulturu. Moraš biti stvarno idiot i u principu ne podržati oporbenjačke napore za bolji Brod, ne raščlaniti bit – prijedloge u njenim priopćenjima.

U jednom tekstu napisao sam: Starci su često iscijeđeni, suhonjavi, bez žustrine i uzavrele krvi koju goni žudnja za senzacijom, ali i istinom…. Dva su tu problema… Nepostojanje alternative i mrtvilo mladih u Slavonskom Brodu. Bez toga ni ubuduće neće biti ni dobrih portala. Zbog neaktiviranja alternativnih snaga i mladih, organiziranih, pametnih ljudi, sreće biti neće. I onda saznam da je baljezgariju od frankenstein teksta koja me navela na kritiku antikritike, napisao mlad dečko, kandidat za novinara. Pišem s vremenskim odmakom, jer sam se ponadao da će se autor neukusnog vica u međuvremenu ipak ispričati i čitateljima i Slavici Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević, njenoj nezavisnoj partnerici u GV-u. Što reći na sve to? Kako godine ipak nisu važne za dobar ili loš tekst!

Trash u odabiru tema, primjena prepisivačke, škole, koncepcija bez koncepcije, nepostojanje osjećaja za naglašavanje reperkusija pojedinih događaja, nesuvisla selektivnost u izboru predmeta koji se obrađuju, bez sprejanja informativnih zidova portala duhovitošću, bez dunsta o topljenju vrijednosti na gusenim pločama zločinačke politike što društvo rastapa u smrdljivu masu koju je lako, prema vlastitim izrabljivačkim potrebama, preoblikovati, imitiranje imitiranja imitacija… sve su to rezultati nepostojanja tzv. uređivačke politike, nezainteresiranosti da se dokaže, da se pokaže, da se iskaže, da se prikaže, da se ukaže…