Kako je šestero hrvatskih evroparlamentarnih zastupnika nadišlo duboke ideološke podjele i goleme političke razlike, ujedinivši se oko zajedničkog prijedloga da Unija službeno uvede Evropski dan optimizma – praznik kojim će napokon doskočiti problemima depresije, anksioznog poremećaja i drugih mentalnih oboljenja

Optimizam

Ako ovih dana i tjedana, ukliješteni između pandemije koronavirusa i ekonomske krize koja se približava, patite od razdražljivosti, umora i nesanice, ako vas muči neizvjesnost, ako ste bezvoljni ili imate napade anksioznosti, možete biti sigurni: vi niste hrvatski evroparlamentarni zastupnik. Da kojim slučajem jeste, naime, čitavom tom složenom problemu negativnih raspoloženja i mentalnih oboljenja pristupili biste hrabrije, odlučnije i proaktivnije. Poput Ruže Tomašić i Ivana Vilibora Sinčića, poput Biljane Borzan i Sunčane Glavak, poput Željane Zovko i Tonina Picule: poput, ukratko, čak polovice svih naših predstavnika, koji su se uključili u izradu dokumenta čiji je cilj na evropskoj razini doskočiti anksioznosti i depresiji. Prijedlog rezolucije koja upozorava na ‘dramatično povećanje’ broja medicinskih dijagnoza upućen je u proceduru pravovremeno, još početkom marta, u prvim danima evropske koronakrize, a sastavilo ga je ukupno osamnaestero evroparlamentaraca. To znači da svaki treći među njima dolazi iz Hrvatske: teško je sjetiti se kada smo u ovako značajnom omjeru doprinijeli nekoj evropskoj politici. U čemu je dakle tajna predložene rezolucije? Kakva je to briljantna ideja potakla jednu tvrdu desničarku, jednog antisistemskog živozidaša, dvije HDZ-ovke i dvoje SDP-ovaca da nadiđu duboke ideološke podjele pa svojim potpisom ovjere hvalevrijednu inicijativu? Što ih je ponukalo na angažman bez presedana?

‘Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o Europskom danu optimizma’ – kako se dokument službeno zove – sastoji se od jedne prostoproširene rečenice. Ta rečenica predlaže ono što, manje-više, stoji već u naslovu: da od iduće godine svakog 27. maja proslavimo Evropski dan optimizma. Zašto baš 27. maja, od svih mogućih datuma, prostoproširena rečenica ne objašnjava. Ne precizira ni kako bi vesela proslava točno izgledala. Ali detalji nisu bitni: predvođeni jakim hrvatskim snagama, okupljeni evroparlamentarci čvrsto vjeruju da je baš ‘promicanje optimizma’ pravi način za stvaranje ‘bolje društvene klime’ te ‘općeg prosperiteta i blagostanja’. Ukoliko vam ovo zvuči kao prosječna papazjanija o moći pozitivnog razmišljanja, pokupljena s najniže police self help literature, primijetite da ipak postoji razlika. Kolektivna proslava Evropskog dana optimizma, naime, ni u najoptimističnijim scenarijima ne može uistinu pomoći baš nikome tko boluje od depresije ili anksioznosti. Žanrovski gledano, utoliko, manje je u pitanju self help: više nešto kao blef help.

U redu – možda ćete reći – ali ovdje je ionako prvenstveno važna poruka. Točno: samo što nam ta poruka zapravo govori? Umjesto odgovora, predlažemo kratki eksperiment. Prvo pronađite najbližu osobu oboljelu od depresije ili anksioznog poremećaja. Zatim joj – pod uvjetom da ta osoba niste upravo vi – savjetujte da se za promjenu samo malo opusti, pozitivno razmišlja i, dovraga, pokuša bar jedan dan u godini biti optimistična. Pa nam javite kako je to prošlo. Ili – još bolje – javite hrvatskim evroparlamentarcima.

Cijena

A u međuvremenu, možemo zajedno istražiti zašto šestero naizgled ozbiljnih ljudi, redom uglednih političara na visokim briselskim plaćama, krati vrijeme u parlamentarnim klupama igrajući se psihijatara. Odgovor na to pitanje mogao bi ujedno biti i rješenje zagonetke s početka ovog teksta. Jer ono što bez greške povezuje jednu čvrstu suverenisticu kao što je Ruža Tomašić, jednog usamljenog antisistemskog jahača poput Sinčića, dvoje deklariranih socijaldemokrata i dvije domoljubne HDZ-ovke način je na koji, bez iznimke, prepoznaju korijen problema mentalnih oboljenja. Optimizam, objašnjava njihova rezolucija već u uvodnim recima, predstavlja ‘mjerljivu ekonomsku kategoriju’ i to s ‘izravnim utjecajem na opću ekonomsku aktivnost’: štoviše, ‘depresija i poremećaj anksioznosti koštaju svjetsku ekonomiju jednu milijardu dolara godišnje’. Eto dakle u čemu je nevolja: svi ti pusti depresivci nisu samo bolesni, oni su i skupi. Em nisu produktivni, em ne rade: onda još traže terapije i lijekove. Zato u prijedlogu proglašenja Evropskog dana optimizma nećete naći, recimo, poziv da Unija konačno odvoji ozbiljne novčane iznose za tretman i prevenciju mentalnih oboljenja, od kojih, prema trenutnim podacima, pati svaki njen šesti odrasli stanovnik. Ili da se zemlje članice okrenu izgradnji snažnih javnih zdravstvenih sustava, kako bi – kada je bolest već toliko raširena – pomoć bila svima podjednako dostupna. Ili nešto nalik na rečenice Claudije Marinetti, direktorice velike nezavisne zdravstvene mreže Mental Health Europe, koja je nedavno zatražila da se ‘ljude napokon stavi ispred profita’ i da EU stvori ‘egalitarniju, inkluzivniju i održiviju ekonomiju’, jer bez takve ekonomije nema ni kolektivnog mentalnog zdravlja. Ništa od svega toga: za šestero hrvatskih evroparlamentaraca, bez obzira na navodno nepremostive političke razlike, ključni problemi depresije i anksioznog poremećaja mjere se minusom na računu Unije.

Prođe li njihova rezolucije glasanje na nekoj od narednih sjednica parlamenta, već iduće godine, otprilike u ovo vrijeme, slavit ćemo dakle Evropski dan optimizma. Sve će prštati od veselih poruka, trenirat ćemo moć pozitivnog razmišljanja, zajedno uvježbavati vizualizaciju uspjeha: možda bude i balona. Neki među nama ostat će doduše do tada bez posla, druge će gušiti krediti i ovrhe, većini će primanja biti manja. I mnogi će, nažalost, shvatiti da u stvarnosti – za razliku od Bruxellesa – depresija nije uzrok ekonomskih problema, nego njihova izravna posljedica. Zato ne bi bilo loše da iduće godine, otprilike u ovo vrijeme – kada se praznik veselog raspoloženja primakne – netko i to dojavi hrvatskim evroparlamentarcima.

Oporavak

A dok nestrpljivo čekamo službeno uvođenje Evropskog dana optimizma, ovogodišnji 27. maj obilježila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. I to odgovarajuće euforično: uvjerljivo najveće dosadašnje zaduženje Unije na financijskim tržištima, u iznosu od čak 750 milijardi eura, predstavila je kao početak oporavka evropske ekonomije. Samo što oporavak – kako u krizama obično biva – nije isti za sve. Kulturne, obrazovne i omladinske programe, prema planu Komisije, čekaju žestoki rezovi. Toliko veliki da se Sabine Verheyen, predsjednica Odbora za kulturu i obrazovanje Evropskog parlamenta, nedavno pobunila otvorenim pismom. ‘Sve nove brojke su daleko ispod originalnog prijedloga budžeta za razdoblje do 2027. godine. Otkad Komisija smanjenja naziva povećanjima?’ piše ona. ‘Pandemija Covida razorila je kulturne, kreativne i medijske sektore širom Evrope. Evropski parlament neprestano je tražio od Komisije da sastavi plan koji će im pomoći, ali Komisija to propušta učiniti i time šalje groznu poruku…’ Osim kulturnog programa Kreativna Europa, na udaru su još obrazovni Erasmus+ i Europske snage solidarnosti, namijenjen isključivo mladima. A u tipičnoj ciničnoj gesti Ursule von der Leyen i Evropske komisije, kompletan krizni budžet – kojim se u ime ekonomskog prosperiteta režu izdaci za mlade Evropljane – nazvan je ‘Next Generation’. Novim generacijama, kako stvari stoje, Unija je ipak namijenila samo enormne dugove.

Nagrade

Ekonomija dakle posrće, na institucije ne vrijedi previše računati, pa kulturnjacima uglavnom preostaje međusobna solidarnost. Odatle i neobičan mali trend koji se posljednjih tjedana razvija oko umjetničkih nagrada. Kanadska Sobey Art Award, namijenjena likovnjacima starima do 40 godina, ravnopravno je krajem marta podijeljena između 25 nominiranih autorica i autora. Kako bi svatko od njih mogao dobiti pristojan iznos od 25 hiljada kanadskih dolara (oko 125 hiljada kuna) organizatori su skoro utrostručili ukupni nagradni fond. Turner Prize, najrazvikanija britanska nagrada za vizualnu umjetnost, svoj je fond poduplala: krajem ovog mjeseca, umjesto jednog laureata, žiri će proglasiti desetoro dobitnika koji dijele 100 hiljada funti (oko 850 hiljada kuna) na podjednake iznose. Međunarodni književni Booker svojim je kandidatima odlučio pomoći na drukčiji način: svečano proglašenje pobjednika odgodili s planiranog kraja maja sve do jeseni ne bi li što više čitaoca u međuvremenu nabavilo svoje primjerke nominiranih naslova. Iz perspektive šestero finalista – među kojima su kod nas prevedeni tek Daniel Kehlmann i Yoko Ogawa – ovo naravno znači dulje zadržavanje medijskog fokusa i veći broj prodanih knjiga.

Jednokratne solidarne geste organizatora i žirija različitih nagrada nikome od umjetnika ne donose, dakako, ništa više od privremene pomoći. Ali – rekli bi hrvatski evroparlamentarci – važna je poruka. A za razliku od poruke naših zastupnika, ova kulturnjačka ima smisla. Jer nagrade iz vrlo jednostavne premise – da postoji, naime, bolja i lošija umjetnost – najčešće cijede perverzan zaključak: da u umjetnosti, stoga, netko treba pobjednik, a netko poražen. One su najspektakularnija naprava za pretvaranje umjetničke scene u prostor surove kompeticije. Baš zato su i pravo mjesto za rasturanje nametnute natjecateljske logike.

portalnovosti

Izjavom da ‘Hrvatska vojska tradiciju ne treba tražiti (…) u vojskama iz Drugog svjetskog rata, jer to ljude dijeli’ predsjednik je izjednačio ustaško-domobranske snage kvislinške NDH i snage Narodnooslobodilačke vojske te doveo u pitanje važeći Ustav

Dobar dio onih koji su na ne tako davno održanim predsjedničkim izborima dali svoj glas Zoranu Milanoviću, kandidatu socijaldemokrata i bivšem premijeru, učinili su to ne toliko zato što su baš njega željeli vidjeti na najvišoj funkciji u državi, nego zato što nikako i ni pod kojim uvjetima nisu više na toj funkciji željeli njegovu prethodnicu. O kojoj nije više potrebno trošiti riječi. Dakle, opet se glasalo, a u Hrvatskoj je to već postalo tradicijom, ‘protiv’, vjerojatno više nego ‘za’. Milanović je u prethodnim godinama imao verbalnih eskapada koje su ponajprije glasačima ljevice neugodno odzvanjale u uhu, a i sama njegova pripadnost ljevici bila je u najmanju ruku dvojbena – pa i on je u definiranju samoga sebe vrludao. Sve je to poznato i sve je to zabilježeno i komentirano. No pobijedio je i nakon što se sastao sa svojim slovenskim kolegom i apsolvirao službeni posjet Austriji, dobio je zbog pandemije Covida-19 višemjesečnu ‘poštedu’ tokom koje je imao i vremena i prilike razmisliti kako će se ponašati kao predsjednik. I što će govoriti. No očito nije.

Jer nešto što je izjavio prigodom obilježavanja Dana Oružanih snaga upravo nameće pitanje ‘Quo vadis, predsjedniče?’, što bi prikladnije bilo preformulirati u ‘Kamo srljaš, predsjedniče?’, odnosno da ostanemo u okvirima krajnje uljudnog ophođenja s čovjekom na čelu države: ‘Kamo srljate, gospodine predsjedniče Republike Hrvatske?’ A rekao je sljedeće, ovo je doslovni citat: ‘Hrvatska vojska ne počinje od nule, njezinu tradiciju ne treba tražiti u kraljevskim gardama otprije 150 godina koje su zatirale hrvatski identitet, niti u vojskama iz Prvog, još manje iz Drugog svjetskog rata, jer to ljude dijeli.’

Dakle, da bi bilo do kraja jasno: Oružane snage Republike Hrvatske svoju tradiciju ne trebaju tražiti ni u kraljevskim gardama ni u vojskama iz Prvog svjetskog rata, a – ovo je važno – još manje u vojskama Drugoga svjetskog rata. Zašto? Zato što ‘to dijeli ljude’. Što je time zapravo rekao predsjednik i vrhovni zapovjednik? Kao prvo, prihvatio je formulu da hrvatska povijest, barem u nekim segmentima, počinje tek godine 1990. Ono prije ili nije postojalo ili nije vrijedno da bude na bilo koji način uzor. Ako je govorio o feudalnim vojskama, o vojsci Austro-Ugarske, tu prigovora nema. Može se svakako prihvatiti i to da uzor ne bi trebala biti ni vojska Kraljevine Jugoslavije. Ali što znači formulacija da tradiciju treba ‘još manje’ tražiti u vojskama (pazite, riječ je o množini!) iz Drugoga svjetskog rata? Ono ‘još manje’ nedvojbeno znači kako bi to bila najgora solucija, gora i od Austro-Ugarske i od Kraljevine Jugoslavije. A upotreba množine, spominjanje vojski iz Drugoga svjetskog rata, može značiti i znači samo jedno: da je aktualni predsjednik na istu razinu stavio, drugim riječima izjednačio, i to u negativnom smislu, ustaško-domobranske snage kvislinške i izvan svake sumnje zločinačke tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i snage Narodnooslobodilačke vojske (NOV).

Nikome sigurno ne pada na pamet da bi neke postrojbe Hrvatske vojske trebale, kako se to govorilo u vrijeme bivše federacije, nastavljati tradicije ove ili one jedinice Narodnooslobodilačke vojske, mada je u toj vojsci bilo mnogo Hrvata i mada su jedinice pod zapovjedništvom Glavnog štaba NOV-a Hrvatske nosile i imena Matije Gupca i braće Radić, o čuvenom X. zagrebačkom korpusu da i ne govorimo. I mada je, što je u ovom kontekstu najvažnije, ta vojska, dakle Narodnooslobodilačka vojska, izborila današnje granice Republike Hrvatske. Koliko god to desničarima bilo teško, pa i nepodnošljivo slušati, istina je od koje se može bježati, koju se može poricati, ali koju nije moguće izbrisati, da je Hrvatska u današnjim granicama formirana upravo zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj vojsci (u kojoj su, tek da se ne zaboravi, u velikom broju sudjelovali i Srbi s područja Hrvatske). Da tada nije stvorena Hrvatska kao federalna jedinica unutar Jugoslavije i da toj Hrvatskoj Ustav iz 1974. nije dao status države, što je stvorilo pravni osnov za osamostaljenje, Hrvatska vojska, preciznije Zbor narodne garde u početku, ne bi imao što braniti. Time postaje bespredmetnom i teza iz već spomenutoga obraćanja aktualnoga predsjednika kako današnja Hrvatska postoji zahvaljujući Hrvatskoj vojsci. Ne, gospodine predsjedniče, Hrvatska vojska je branila i obranila nešto što je već postojalo! A postojalo je upravo zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj vojsci, koliko god to nekome bilo mučno čuti. Uostalom, istina često zna biti neugodna, osobito za one koji bježe od nje.

No ima u citiranoj izjavi predsjednika Milanovića još nešto što navodi na ozbiljnu zabrinutost. Naime, isključujući NOV kao mogući izvor tradicije za današnji HV i dovodeći ga formulacijom ‘vojske’ implicite u istu ravan s ustaško-domobranskim snagama, dakle kvislinzima (jer to su bile snage države koja se borila na istočnoj fronti, koja je imala mornaricu na Azovskom moru jer je na Jadranu nije smjela imati i koja je objavila rat SAD-u!), on je doveo u pitanje još uvijek važeći Ustav Republike Hrvatske. Taj Ustav, da i na to podsjetimo, definira Hrvatsku kao državu nastalu na temeljima ZAVNOH-a, a nasuprot NDH. ZAVNOH je, za one koji ne znaju, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, prvi, ratni parlament buduće najprije Narodne, a potom Socijalističke Republike Hrvatske, upravo one Hrvatske (ponovimo još jednom!) koja je bila u granicama današnje Hrvatske. Da nije bilo Narodnooslobodilačke vojske, ne bi, naravno, bilo ni ZAVNOH-a. A odricanje NOV-u (kao jednoj od vojski iz Drugoga svjetskog rata) bilo kakve vrijednosti kao izvoru tradicija ne znači ništa drugo nego okretanje leđa ZAVNOH-u. Dakle, i Ustavu na koji je aktualni predsjednik položio prisegu.

Ako je svemu tome tako, a nažalost jest, onda predsjednikovi potezi, poput naglog odlaska s proslave ‘Bljeska’ u Okučanima jer se ondje pojavila nekolicina ljudi u majicama s ustaškim (nemojmo biti naivni: ustaškim, a ne HOS-ovskim) pozdravom ‘Za dom – spremni’, postaju goli politički ekshibicionizam, svode se na šuplje geste bez sadržaja. Napokon, pokazalo se u već ionako duboko podijeljenom hrvatskom društvu (što je jedna od glavnih zasluga stranke koja je najveći broj godina bila na vlasti) da i taj njegov odlazak, kao i najava da će se i u budućnosti tako ponašati, ‘dijeli ljude’. No ako predsjednik ima snage za takav potez, mada on dijeli ljude, gdje je logika u njegovom zaključku kako izvore tradicija za Hrvatsku vojsku nikako ne treba tražiti u vojskama Drugoga svjetskog rata (dakle ni u NOV-u) jer – to ‘dijeli ljude’?

Logike nema. A nema ni opravdanja za navedenu izjavu, mada aktualni predsjednik nije čitao unaprijed pripremljen (i promišljen) tekst već je, po svome običaju, improvizirao. Ipak, teško je pretpostaviti da nije prethodno razmislio o tome što će reći i kako će to formulirati. Zoran Milanović voli, doduše, uživati u sposobnosti tečnog formuliranja misli i njihovog prezentiranja, govoreći, kako se to voli reći, iz glave, mada sasvim sigurno zna (ta koliko je godina proveo u diplomaciji) da napisani tekst u određenim prilikama znači da je onaj koji ga čita ozbiljno razmislio o tome što će, zašto i kako to izreći. Ono što je rekao na obilježavanju Dana Oružanih snaga niti je trebao reći, niti je trebao reći onako kako je rekao.

Umjesto bilo kakvog zaključka, dva pitanja: Kako će nakon toga aktualni predsjednik pogledati u oči ne samo predsjedniku Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske nego bilo kojem antifašistu, a prilika za to pružit će mu se kod obilježavanja Dana antifašističke borbe? I drugo, kako će pogledati u oči ruskome predsjedniku Putinu ako ode, kao što je najavio, na veliku paradu u Moskvu kojom će biti obilježena 75. obljetnica pobjede u Drugome svjetskom ratu u Evropi? Jer tu su pobjedu u Hrvatskoj, kao i na području Jugoslavije, izvojevale snage Narodnooslobodilačke vojske. I treće pitanje, ono iz naslova: ‘Quo vadis, predsjedniče?’

portalnovosti

Po dubini spoznaje političke stvarnosti i stilu pisanja, po intelektualnim dometima i vještini iznošenja misli Miroslav Jurić-Mirec svakako spada u sam vrh brodskog i hrvatskog novin(ar)stva svih vremena. Politolog, magistar znanosti, sveučilišni profesor, novinski pisac- Jurić je napisao brojne radove u desetljetnom nizu intenzivnog objavljivanja, itekako provjerljive dokaze o izrečenoj tvrdnji, a ova knjiga ukoričenih odabranih kolumni, tiskanih tijekom deset godina izlaženja Novog brodskog lista pod nazivom „Sitnozoridbe”- definitivna je ukupnost razloga o njegovoj veličini. Svoju reagiralačku strast i lijevi angažman intelektualca u kaotičnom vremenu sloma jedne i nastajanja druge države, iskazivao je, naglasimo, u Novom brodskom listu, pa se tu zapravo radi o posebnoj vrsti međusobne uvjetovanosti i čvrstoj, gotovo nerazlučivoj stopljenosti, čak do neodvojivosti. To je jednostavno neizostavan element priče o njegovom spisateljskom stvaranju, uvjet postojanja istog, i on će u ovom predgovoru biti posebno istaknut.

 I

 Novine je osnovao u tandemu sa Striborom Uzelcem Schwendemannom krajem 1993. godine. Nezavisni gradski dvotjednik, kako je NBL nazvan zbog predviđenog ritma izlaženja, te zbog vlasničkih i ideoloških svojstava, odmah je stekao status intrigantne lokalne senzacije s okusom drukčijosti prevenstveno spram ondašnjih profesionalnih medijskih hvalitelja režima, a osvojio je značaj i značenje neumoljivog, preciznog dijagnostičara postkomunističkih tranzicijskih bolesti sa specifičnim hrvatskim simptomima, koje, zbog svoje žilavosti, žestine i epidemiološkog karaktera nisu u punom naletu zaobišle ni Slavonski Brod. Od samog svog početka NBL zauzima teorijski dokazan, napose, zdravorazumski stav da je hrvatska stvarnost produkt prevladavajuće konzervativne, nacionalističke ideologije organicističkog usmjerenja, a koja se upravo nasilno nametnula kao isključiva, monopolistička, nedodirljiva nacionalna misao predvodnica odnosno izriče zapravo lokalpatriotski stav da je poremećena brodska svakodnevica do tegobnosti življenja i besperspektivnosti posljedica djelovanja mjesnih političkih, kulturnih i privrednih mediokriteta. Od prvog broja, dakle, pa iz broja u broj u narednih deset godina, koliko je izlazio, predvođen vrsnim, poticajnim uredničkim i autorskim sposobnostima Miroslava Jurića, bez ikakvog političkog nadzora objavljivanog novinskog sadržaja, NBL je bio zastupnikom građana Broda, obespravljenih i izigranih u globalno-državnoj akciji „imaš domovinu- vrati posao i dom”. Dosljedni markirant obiljanonsens storysiz lokalnog malograđansko-političkog života, uporni kroničar kvazidemokratskih besmislica koje teku, s prezirom i podsmjehom otklonjen od dnevnopolitičkih zahtjeva vlasti, izrovano polje-poligon na kome su se vodile bitke protiv bahatosti, uskogrudnosti i barbarstva propagatora tzv. vjekovnog načina življenja, protivnik samozvanih zastupnika nacionalnih svetinja i nametnutih etnopraktikanata, vrela platna na kojoj se otapao led netrpeljivosti i partikularizmi svih vrsta, otvoreni protivnik praktičara nasilja, laži i gluposti, ironizator mjesnih političkih veličina i njihove glupave ozbiljnosti u pokušajima da skriju svoje podzemne interese, kompetentni analitičar društvenih procesa- NBL je u svoje vrijeme bio svojevrsni barometar političkog nevremena, koji, naravno, obješen na zid povijesnog slijeda, nije mogao spriječiti dolazak i manifestiranje razornih padalina i oluja, ali koji je prognozirao i upozoravao da se moraju pronaći zakloni i vlastiti kišobrani.

Nadsumativna autorska strategija preispitivanja bogomdanih istina, serviranih građanima od strane vlasti, stranaka i udruga kao gotova jestiva za ideološko šopanje, proizlazila je i iz bliske svjetonazorske usmjerenosti okupljenih autora-suradnika koje je urednik Mirec znao spretno okupiti i do uzbudljive vožnje razgibati njihovu potencijalnu energiju. U toj vožnji oslanjalo se na dva važna smjerokaza- osobnu slobodu i dostojanstvo, a nalikovala je katkada na anarholiberalni spust, slalom, ali bez prolaženja kroz obilježena vrata od zastavica koje su zaboli ložači državnog stroja, birokratski upravljači mjesnog kafkijanskog zamka, domaći zaslužni politički zlostavljači, nametnuti autoriteti i stranački lideri, poluobrazovani, jednoumni tumači nacionalne i svjetske povijesti, needucirani kormilari Broda. Vožnja, ili još bolje,traweling, bez prolaženja, dakle, između zastavica kao domoljubne signalizacije koja vodi do njihovog cilja- opće poslušnosti i pokornosti. Tako se NBL izborio za status jednog odamblema duha vremena, vremena koje će ostati zapamćeno po dominantnom i podatnom mentalitetu krda, diskvalifikacijama Drugog na bazi hereditarnosti, provincijalnim meštrima državnog ceremonijala, ponajcrnjoj reakcionarnoj regresiji, ali i po sjajnim autorskim feralima, luminima, malim svjetiljkama hrabrosti duha, poput Mireca, spremnih bez obzira na posljedice osvijetliti povijesnu tminu. NBL je bio intelektualna sabirnica razuma, poštenja, težnje za istinski dobrim i lijepim, slamka na koju su disali struka i moral potopljeni žitkim nanosima najobičnijeg smeća.

 II

 Jedan od važnih inženjera i projektanata tih deset veličanstvenih godina humanističkog otpora despotskom karakteru „mladih” institucija i sebičnim nastojanjima njihovih reprezentanta, uz pomoć, kako je Krleža rekao, kutije olovnih slova,jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa, bio je, istaknimo to bez ikakvih ograda, Miroslav Jurić. Svoje je tekstove gradio besprijekorno preciznim jezikom, analitičkim alatom konstruiranim na apsolutnom poznavanju materije o kojoj piše, bilo da je riječ o kategorijama uprave, politike, prava, ili psihologije, kulture, religije. Svaki njegov tekst, u tom smislu je i poput kakve intelektualnog arheološkog nalazišta, prepunog nalaza kao poveznica sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Bez ikakvog pretjerivanja može se ustvrditi da je Jurić najbolji stilist suvremenog brodskog novinarstva. Gust je to stil, težak, za čitatelja zahtjevan, a rečenice, ma koliko ornamentičkih ukrasa i rukavaca imale, slijevaju se, često uz pomoć, što je posebno karakterisčno, svrsishodnih riječi- neologizama- u jasno ušće tvrdnji, stavova i mišljenja. Ispisao je najupečatljivije stranice subverzivne i danas upotrebljive kritike novonastale višestranačke elite formirane tijekom kontroliranog kaosa ranih devedesetih. Na egzemplaran način argumentirao je njenu nakaznost, nevizionarsko, nekreativnoo rezoniranje prepuno predominatnih zabluda. Mikrosocijalne sukobe detektirao je kao posljedice unutar i međustranačkih sukoba uglavnom iniciranih iz metropolskih centrala, a provođenih od vjernih i taštih lokalnih vođa u koje ne ubrajamo one koji su se zbog pokušaja realiziranja vlastitih zamisli uhvatili u kolo sa sapličućim patuljcima duha i akcije. Duboko zainteresiran za politiku- instrument ostvarivanja općeg Dobra, ali kao diplomirani politolog bio je svjestan svih prepreka za realizaciju zadanih ciljeva, što je interpretirao kao odsustvo energije preispitivanja. Kroničarski ustrajno, često na način realističnog cinika, s očiglednom zanatsko-intelektualnom supremacijom komentirao je dnevnopolitičku aktivnost brodskih podružnica političkih stranaka zapravo kao podjelu plijena koji se dobiva poslije tzv. demokratskih izbora, plijena koji se zove Grad, tvornice, trgovine, zemljište, njegovi stanovnici, njihova muka i nade. Upravo na način kirurga u svojim je sitnozoridbama oštrim skalpelom kritike dekonstruirao stvorenineue ordnung, lažnu monolitnost principa aktualne politike, njen razlaz s istinom, bahatost, neobrazovanost, umišljenost o vlastitom poslanstvu u tkivu Nacije, svojim vrijednosnim sudovima rastakao je banalnost službene kulture i ograničenost kulturtregera kao musavih, snishodljivih sluškinja politike, a raznorazna medijska (o)glasila shvaćao je kao oblik i metodu psihologije podvrgavanja u praksi.U navedenom smislu, Mirecove Sitnozoridbe ultimativne su dijagnoze totalitarnih pretenzija brodskih državotvornih i stranačkih struktura. Sitnozoridbe su briljantne dijagnoze poslije kojih je bolesti bilo lakše shvatiti, trpjeti i oduprijeti im se.Gdjekad, suočen sa zastrašujućom količinom neprosvijećenosti i trpljenja masa kroz što su najluđe ideje podvlašćivanja prolazile kao vrući nož kroz maslac, Jurić nije mogao drukčije reagirati nego kao kazališni kritičar koji gleda Jarryjevog Kralja Ubua- u kome se nižu apsurdi i u kome se progovara o gnjusnim vladarima i glupom narodu koji mu se pokorava. On ocjenjuje režiju, glumačke izvedbe, kostimografiju i koreografiju zakrabuljenog plesa, teatra apsurda, šmiranje, krivo podijeljene uloge, predstave s pjesmom i pucanjem.

III

 Pored načina u medijima koji danas svoju prošlost podstrekača i udarnih snaga intolerancije, bespogovornih, instrumentaliziranih glasnogovornika vladajućih garnitura, s nepodnošljivom lakoćom pokušavaju izbrisati kao što se spužvom briše kreda s ploče, premda su njihova (ne)djela uklesana zauvijek u mramor kolektivne memorije, postojao je Mirecov način. Radilo se o dva suprotstavljena poimanja i pristupa novinarstvu. S jedne strane kritika svih oblika nasilja, s druge strane apologija poretka; jedni o nelagodi u kulturi, drugi s novopronađenim darom za ulogu čuvara tradicije i nacije (rode da ti pojem); na jednoj strani stručnost, poniknutost i slobodarstvo, a s druge puka obaviještenost i konformizam; u NBL-u istinoljubivost, kod njih propagandizam; kod prvih oslobođeni intelektualni potencijali, a kod drugih sputavanje inicijativnosti; prvi kao vječna opozicija, a drugi kao instrument pozicije; jedni za razvoj civilnog društva, a drugi za militarističke tekovine; kod jednih individualizam do kreativne anarhičnosti; a kod drugih disciplina i uređivanje; u jednih prikazivanje narodnih prilika kao narodnih neprilika, a kod drugih birokratsko rezonerstvo; Mirecov NBL u funkciji stvaranja duhovnog ozračja koje omogućava transparentnost društvenih odnosa, a konkurencija u funkciji komercijalizacije i terećenja društvenih odnosa tajnovitošću namjera; jedni zainteresirani za iskustva socijalnih sudbina, a drugi puki promatrači tlačenja; jedni su stvarali izvan zadanih koordinata nacionalno-državnih okvira, a drugi su bili pobornici historiografskog revizionizma koji državu glorificira. Način pisanja kako ga je pojmio Jurić i povijest NBL-a kojeg je usmjeravao Miroslav Jurić, i povijest njegove konkurencije bile su dvije su različite povijesti u istom kozmičkom vremenu i na istom malom prostoru, baš kao što postojale dvije povijesti jednog te istog društva u kojem se živjelo. Ako ima nešto što Jurić otvoreno nije podnosio jeste fraza. U tom smislu u potpunosti je prihvaćao Krležino određenje:Fraza pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupa, misli u glupe sheme. Ona nije laž, ni istina ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu! Tajanstvena snaga kobne fraze o „svetim stvarima” domovine, boga, uvjerenja i li principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.

 IV

 Tragatelj za egzistencijalnim smislom, istraživač koji zauzima idejne pozicije po vlastitim zakonima gibanja koje su na liniji lijevih svjetonazorskih interpretacija, budan kao svijeća, jer je namjerno pristrano pojmio, a u interesu svih, da se san o bijegu u slobodu pretvorio u noćnu moru, obrazovan, preziratelj konformizma, alergičan na kič, površnost i lažni sjaj na svim razinama življenja- Jurić je pametan autor čija je samobitnost i originalnost u tekstovima toliko očita da bi se ispod njih mogao potpisati bilo tko, a opet bi bilo potpuno jasno da se o njemu radi. Odbrani tekstovi u Sitnozoridbama preživjeli su sud vremena, a su impregnirani su brojnim primjerima visoke opće kulture, moralnim vagama, skrivenim značenjima, pletenice su to u čije su vitice upletene polemičnost i umijeće definiranja izazova budućnosti.

Zaključimo, Jurić je angažiran, sartreovski situiran autor u svom vremenu, njegov je sudac na temeljima vlastitesavjesti kao zova brige, on je autor koji pisanje shvaća kao protumoć spram moći države, najhladnije nemani od svih nemani, i njenih instrumenata.

Bila nam je čast zajedno putovati i sitnozoriti s Mirecom u Novom brodskom listu.

sbplus

Plenkovićev mandat ostat će obilježen i ponovnim cvjetanjem korupcije. Cvjetanjem jer lopovluk opet dobiva sistemski karakter. Jer se ne događa negdje rubno, nego gotovo u samom srcu vlasti. I zato što je hobotnica postala ne samo sveprisutna, nego i prilično javna, golim okom posve vidljiva, izišla iz ilegale

Knjigu, medij tiska i nakladništva, do danas nije nitko bitno ugrozio. Najjače će po svoj prilici biti pogođen medij koji je u prošlosti izazvao poznatu mijenu: fotografska kamera

Mlada poduzetnica iz Zagreba, Matea Jakopina, priča nam o svom poslu koji je pokrenula sa sestrom Nikolinom.

Predstavite nam se.

Zovem se Matea Jakopina. Imam 29 godina, moja sestra je Nikolina Jakopina i ima 24 godine. Kao mala bavila sam se modelingom, a sestra je uz mene zavoljela modu. Kao male, majka nas je uvijek trendy oblačila, pa smisao za modu nosimo od djetinjstva. Poslje majčine smrti, sestra i ja smo se još više zbližile, te odlučile otvoriti naš zajednički salon i zajedno iskoristiti svoje znanje o modi, kojem nas je majka učila.

Kako se nosite s konkurencijom? Informirana sam da se zbog haljina u vašem salonu žene znaju i fizički obračunati.

Nažalost prije godinu dana imale smo problema s ljubomorom konkurencije, ali smo to uspjele izgladiti. Smatram da ljubomora konkurencije nije potrebna, jer svatko ima svoje klijente i određen profil kupaca. Dapače, smatram i da je ljubomora konkurencije dobrodošla u poslu iz razloga što smo postale još kreativnije i jedinstvenije u odabiru odjeće.

Kako je biti obrtnik u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj je situacija znamo svi kakva, tako da je teško danas u Hrvatskoj biti obrtnik, bez obzira o kakvoj se profesiji radi. Tijekom ljeta i zimskih praznika dolaze klijenti iz inozemstvaa, a stavovi našeg poslovanja su takvi da se prema svima odnosimo jednako.

Često sudjelujete u revijama?!

Pošto sam se u prije bavila modelingom, oduvijek sam voljela modne revije. Butik “Diva” sponzor je mnogih humanitarnih revija i modnih eventa. Čast nam je odazvati se svakoj humanitarnoj reviji, jer smatramo da je dobro činiti dobro.

Kako ste proveli vrijeme u izolaciji, koje nas je sve kolektivno zadesilo, zbog pandemije virusa Covid-19? Mislite li da su ljudi poželjeli kupovinu, te da će posla biti nakon ove krize?

Vrijeme u izolaciji provele smo kreativno, posao i kontakt s ljudima mi je jako falio, iako smo garderobu prodavale online. Definitivno smatram da će se ljudi nakon izolacije željeti oraspoložiti kupnjom. Pripremili smo se zato. Pošto nam se bliži ljeto odabrali smo veselu i šarenu kolekciju koja u ljudima izaziva pozitivno raspoloženje.

Na koji način birate haljine?

Haljine se moraju sviđati i meni i sestri. Sestra je više za cassual stil, a ja više volim eleganciju. Presudno je i to da odjevni predmet mora biti jedinstven i drugačiji.

Tko su vaši kupci?

Kod nas dolaze mušterije različite životne dobi, na što smo jako ponosne, a u zimskom periodu muškarci žene znaju iznenaditi bundom.

Što biste poručili potencijalnim kupcima?

Potencijalnim kupcima bih poručila da nas posjete, a mi garantiramo da će svatko za sebe nešto pronaći. Osim glamuroznih haljina, nudimo i odjeću za svaki dan.

Koji su vam planovi?

U budućnosti ćemo imati mnoštvo revija, koje ćemo najaviti na našim profilima putem društvenih mreža.

Ostavite nam kontakt.

Internet je grana budućnosti i radimo na tom da uskoro oformimo i web shop. Klijenti mogu vidjeti odjevne predmete i na instagramu @fashion_diva_im, a na Facebooku @fashion diva. Uskoro će biti i Tik Tok.

Znam da vam je poznata. Predivnu plavušu Mateu gledali ste u showu “Brak na prvu” što joj je bilo zanimljivo iskustvo. Tamo je bila pozvana da bi bila kuma, a kumstvo se, kaže Matea, nikada ne odbija. Njoj i njezinoj sestri želimo puno posla, revija i haljina.

‘Pozdrav ‘Za dom spremni’ treba, da citiram dr. Zlatka Hasanbegovića, koristiti uvijek, u svakoj prilici i posvuda’, kaže Karolina Vidović Krišto, nova Škorina akvizicija. Zanimljiva ideja. Oni koji ga žele, taj pozdrav trebali bi koristiti posvuda, u crkvi, na televiziji, u dućanu, doma, u školi, u Austriji i Njemačkoj…

N1 uživo, 26. svibnja, 10:30

Užitak je gledati Hrvoja Krešića u kaznenom prostoru protivnika – to je Leo Messi našeg političkog loptanja. Na dan kad izlazi ‘Nacional’, u utorak, na Krešićevom se nišanu našao Gordan Jandroković, izmoren teškim okršajem s novopečenim mostašom Ninom Raspudićem. Prema staroj navadi, Krešić je postavljao precizna, odmjerena, inteligentna pitanja: zašto se hrvatska nafta transportira u Mađarsku nakon što je sisačka rafinerija šaptom pala, a obnova riječke nije započela; kako to da nije bilo jače reakcije na Orbanovu objavu karte velike Mađarske (nešto nalik na ‘oprostite što stojite na mojoj nozi’, promrmljao je ministar vanjskih poslova); kakva bi gromoglasna reakcija bila da je nešto slično napravio Aleksandar Vučić, i tako dalje i tomu slično. Jandroković se crvenio, mucao, isijavao nelagodom – Krešić nije Maras ili Raspudić, pristojan je to gospodin od glave do pete – pa je na sva pitanja morao davati neuvjerljive poluodgovore. U pet minuta verbalnog ping-ponga Krešić je prikazao sav čemer vladajuće politike, koja je taman toliko jaka i uvjerljiva koliko je jaka i uvjerljiva njezina ekonomija, a u njoj se, kako znamo, godišnje proizvede više kruhoboraca nego kruha. Tradicionalni hegemon, Kruna svetog Stjepana, opet se natkrilila nad ovdašnje državice koje se Ugarskoj nisu mogle i ne mogu oduprijeti. Krleža je u ‘Zastavama’ davno napisao kako su se ‘Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti’, a sada gledamo reprizu tog čina i sve nam se čini poznato.

N1, Nova TV i HRT, 26. svibnja

Taman dovršiš osvrt o Krešiću, kad evo njega opet. Nedugo nakon ćeranja s Jandrokovićem, Krešić je pitanjima o transportu hrvatske nafte u Mađarsku posve izbezumio ministra Tomislava Ćorića, koji novinara proziva za ‘rubno bavljenje naftnim biznisom’, a što je ‘vidljivo iz Krešićevih poruka u zatvorenim novinarskim grupama’, koje da je ministar i osobno vidio… Još dok je Ćorić difamirao Krešića, prostorijom je zagospodario autoritativni reporterov ton, koji je ministra zamolio da podastre dokaze za svoje difamacije, koje je bez okolišanja nazvao niskima i podlima. Krešić ne zarezuje ni ministre ni premijere – i to je jedini pravi odnos novinara prema političarima. Političari su prolazni, novinari, ako su novinari, ostaju. U svojoj se 30-godišnjoj karijeri gorepotpisani kritičar nagledao stotina i stotina ministara – većine se više nitko i ne sjeća, nastupile su zastare, a žurnalističko ih je jato za mandata gledalo kao bogove. U tome obogotvorenju sivih aparatčika leži dio objašnjenja zagonetke privlačnosti politike kao poziva, ali kad mandat prođe, s čarolijom je zauvijek gotovo. Malo je tako žalosnih, besmislenih figura u ljudskom svijetu kao što su pali političari – oni lutaju svijetom kao zombiji, ispražnjeni od smisla, dostojanstva i života, kao hodajuće sablasti. Tito je Đilasu, neposredno pred smjenu, rekao kako je politička smrt u mnogočemu gora od biološke. I bio je u pravu. Elem, u ovoj kritici valja reći da su i Nova TV i HRT korektno prikazali događaj, nisu prešutjeli ni ime novinara koji je satrao ministra ni konkurentsku TV. No HRT ne bi bio HRT kad u ‘Temi dana’ ne bi ministru dao priliku da se solo brani i pušta mašti na volju, ali to je nevrijedno spomena.

Bujica, Z1, 27. svibnja, 20:05

‘Pozdrav ‘Za dom spremni’ treba, da citiram dr. Zlatka Hasanbegovića, koristiti uvijek, u svakoj prilici i posvuda’, kaže Karolina Vidović Krišto, novinarka HRT-a na dopustu i nova Škorina akvizicija. Zanimljiva ideja. Oni koji ga žele, taj pozdrav trebali bi – onako kako je u originalu i korišten, s desnom rukom podignutom u visini kukuruza, kako je to činio Ante Đapić – koristiti posvuda, u crkvi, na televiziji, u dućanu, doma, u školi, u Austriji i Njemačkoj. Za dom spremni! Molim vas pola kile grincajga… Štovani gledatelji ‘Bujice’, za dom – spremni! I tako dalje i tomu slično, ako može Thompson, mogu svi. I svuda. Uvijek. Iako se čini da je riječ o trendu koji nameću mediji i političari s desne margine, prava je istina obrnuta. Stvar dolazi iz mainstreama. Svako malo u Dnevniku HRT-a vidimo vijest kako su negdje otkopane žrtve partizanskih zlotvora – od Dakse do Savske, od Gračana do Macelja, to je uvijek jaka reportažna vijest u Dnevniku. One su uvijek, ali baš uvijek, nedužne, nevine, ‘pobijene bez suda, pokopane bez groba’, kako reče Plenković (pozajmivši desnici uporabljivu frazu koja će ga nadživjeti). Žrtve ustaša i drugih ne ekshumira i ne istražuje nikad nitko (kao da ne postoje stotine, tisuće takvih neistraženih stratišta), pa se u Dnevniku i nema što prikazati na tu temu. Drugi svjetski rat sveden je tako, a u svijesti mladih apsolutno, na epopeju u kojoj su nevina dječica bježala od pomahnitalih partizana koji su ničim izazvani klali, palili i ubijali. U ‘TV kalendaru’ katkad se, povrh ovoga, oprezno pusti poneki afirmativni prilog o herojima NDH, pa kad tome dodamo po 2000 vjerskih emisija godišnje, mise za grešne dušice, tisuće priloga u informativnim emisijama, školske obrazovne programe, čovjek se mora zapitati: a kako ovdje uopće (još) egzistira nešto što ne spada u tu ‘civitas Dei’?

Novi dan, N1, 28. svibnja, 09:30

Tihomir Ladišić pita Vesnu Škare Ožbolt koliko će trajati suđenje za Agrokor ako proces Fimi mediji – u kojemu je ključna svjedokinja promijenila iskaz pa amnestirala Sanadera, a optužila jednog političkog i drugog pravog pokojnika – neće biti gotov idućih par godina. Škare Ožbolt iskazuje nadu da neće trajati desetljećima. Neće šipak. Hrvatska nalikuje na poprište filma ‘Beskrajan dan’, u kojemu se lik svakog jutra budi u istom danu, pokušavajući malo-pomalo ispraviti svoje pogreške kojih se sjeća od jučer, pa na kraju nešto i učini. Mi nismo te sreće. Ovdje je beskrajan dan uvijek isti, a najbolje se i dalje živi, kako netko reče, od nedostatka dokaza.

RTL, 30. svibnja / N1, 31. svibnja

Nataša Božić cijelo je jutro goste u ‘Točki na tjedan’ pitala kakva je računica natjerala HDZ da mjesec dana prije izbora hapsi nekoliko svojih vedeta, na čelu s kninskom Marianne, Josipom Rimac, i to zbog sumnji na teški kriminal (standardno za HDZ-hobotnicu). Niti jedan gost nije imao neki uvjerljiv odgovor (najčešće ponuđeno objašnjenje bilo je kako HDZ želi poručiti javnosti da su u obračunu s korupcijom spremni ići do kraja). Ali nije to to, suviše je glupo i posezanje za tim objašnjenjem pokazuje samo intelektualnu bijedu opozicije. Mi nudimo alternativno objašnjenje: istraga je krenula krajem prošle godine, na meti su bili uglavnom ljudi vezani uz Karamarkovu i Brkićevu desnicu i rezultate je trebalo prezentirati u nekom pogodnom trenutku. Nedavno je privedena Karamarkova supruga, no kako je Josipa Rimac provalila mjere (tj. netko joj je otkucao da je prate i da u autu ima prislušne uređaje), ona se napravila luda, otišla na policiju i prijavila da je netko prati. Trenutak je dakle izabrala ona. Potom su svi članovi hobotnice, hoćeš-nećeš, morali biti ekspresno uhićeni jer bi izbio skandal da nisu (u istragu su ulupani deseci tisuća eura). Dakle, uhićenje u ovom trenutku nije bilo dio nikakvog plana jer razuman plan s opcijom hapšenja u ovo vrijeme ne postoji. Tako su kninska kraljica i onaj tko je potpisao nalog za hapšenje zeznuli i šefa, i stanicu, i onih pet kilometara pruge. Dan ranije to je Adrianu De Vrgni pronicljivo rekao i Žarko Puhovski: ‘Čini mi se da ova uhićenja jako sramote HDZ i ja ne vidim logiku po kojoj bi HDZ, da to može učiniti, sam sebe sramotio. Ali što se sve događa ne možemo znati. Sad je ovo s tom novootkrivenom bubom možda dosjetka odvjetništva da dokaže da su morali ići u ovom trenutku ili se možda i to dogodilo mimo njihovog znanja, to ne možemo znati.’ Hapšenje je otkrilo aferu grandioznih dimenzija, tešku više od milijardu kuna. Ovaj jedinstveni slučaj, ovaj primjer u kojemu su institucije, zbog neke pogreške u sustavu, uradile svoj posao, čak i dopola, pokazao je koja bi čuda mogli izvesti da rade kako spada i do kraja. Ali politika će se već pobrinuti da ne bude tako. Jer od čega bi onda političari kupovali Audije Q, vile, hacijende i druga zemaljska dobra?

portalnovosti

Nadolazeća velika ekonomska kriza pokrenuta na podlozi pandemije koronavirusa i u sjeni novog biološkog hladnog rata svojim učincima otvorit će novo poglavlje globalne neoliberalne ekonomije.

Ona je po svim svojim odrednicama, zapravo, ekonomija katastrofe, koja preživljava producirajući sve snažnija kataklizmična stanja, koja pak pokreću valove ekonomskih kriza. One povlače bogatstvo i na državnim i na globalnim razinama prema gore – od slabijih prema jačim. Na taj način oligarhijski vrh piramide svakom novom katastrofom kao što je za trajanja prethodne ekonomske krize bila prijetnja potpunog bankarskog sloma, a sada zastrašujuća i po ekonomiju pogubna pandemija koronavirusa, postaje sve moćniji, a ostatak društva i stanovništva sve slabiji.

Pojednostavljeno rečeno, prvom istinskom globalnom ekonomskom krizom neoliberalne ere induciranom slomom banaka i financijske industrije omogućeno je masovno spašavanje ugroženih banaka novcem svih poreznih obveznika, financijskim injekcijama iz državnih proračuna. U protivnom, tvrdilo se kako bi se slom financijskog sektora prenio na gospodarstva nacionalnih država koje bi se ugušile u narasloj nezaposlenosti zbog masovnih gubitaka radnih mjesta. Velika pljačka državnoga novca, odnosno novca svih građana pojedinih država koje su sudjelovale u rješavanju krizne situacije njegovim direktnim transferima u najmoćnije svjetske banke i financijske institucije, koje su se eto, jadne našle bez svoje krivnje pred propašću, uspjela je  bez velikih otpora. Centri političke, financijske i gospodarske moći koji su vodili operaciju isisavanja novca od slabijih prema moćnijima uspjeli su uvjeriti većinu građana da su učinili dobro djelo i spasili ih, sačuvavši njihova radna mjesta. To je ujedno i najbizarnija odlika ekonomske krize od prije jednog desetljeća – neoliberalna oligarhija najmoćnijih država svijeta koju su sljedile i vladajuće elite ostalih država uspjela se medijski nametnuti kao spasitelj nacionalnih gospodarstava, slobodnog tržišta i radnih mjesta. Indikativno, Island, kao jedina država koja nije pristala na spašavanje privatnih banaka i  industrije financijskih usluga  svojim vlastitim proračunom nije u konačnici doživjela  ništa što su predviđali neoliberalni ekonomisti katastrofe. Odgovorni su završili pred sudovima, mnogi i u zatvorima, a gospodarstvo Islanda je glatko preživilo tadašnju gospodarsku krizu. Održali su slobodno tržište i to ne samo uskratom financiranja nesposobnih i špekulanata nego i primjenom državne prisile prema strukturama koje su ga pokušale uništiti. Kako je slobodno tržište ostalo u funkciji propao je onaj tko treba propasti, a sposobni poslovni subjekti  i gospodarstvo su se ne samo održali na površini nego i unaprijedili. U konačnici to je bit i slobodnog tržišta i same ideje liberalizma.

No, čini se, tadašnje upucavanje proračunskog novca u bankarski i špekulativni sektor financijskih usluga, kojega je, uzgred rečeno, i jedina stvarna svrha ništa drugo do pranje novca, bila je tek generalna proba za mnogo veći projekt i možda najveću globalnu pljačku u modernoj povijesti. Ovoga puta, u ovoj krizi koja se najavljuje, državnim novcem, novcem svih građana, spašavat će se ne samo financijski sektor nego cijele grane nacionalnih gospodarstava i moćne internacionalne korporacije. Prema već uspostavljenoj paradigmi one će se zbog posljedica javno zdravstvene krize pandemije Covida-19 navodno naći pred neizbježnim slomom. Prema vidovitim ekonomskim analitičarima, podržanim od političke elite, doći će do lančane reakcije, do opće kataklizme, otpuštanja milijuna ljudi, propasti društvenih sustava i općeg kaosa. To se dakako mora spriječiti makar i po cijenu utroška bilijuna eura ili dolara iz državnih proračuna. U cijeloj priči je zapanjujuće kako su vodeće elite potpuno sigurne da će do krize takvih razmjera doći, kao što su gotovo sigurne  da će doći do drugog vala i tko zna koliko još valova pandemije koronavirusa.

Neobične su i same medijske najave dolaska velike ekonomske krize kao posljedice javnozdravstvene krize. Teško je izbjeći dojam da te, već sada medijski masovno raširene najave nisu slučajne, spontane ili fabricirane od strane medijskih krugova nego iza njih stoji politika i služe stvaranju uvjerenja javnosti o neizbježnosti  krize, kako, kasnije, kada krene velika operacija bilijunskih transfera iz državnih proračuna prema privatnim tvrtkama nitko ne bi postavljao suvišna pitanja i dovodio u pitanje opravdanost onoga što se čini. Nije, naime, uobičajeno da vodeći mediji, redom, pod očitom kontrolom političkih i financijskih institucija i ovisni o moćnim gospodarskim subjektima šire paniku o ekonomskim propastima. Svaka najava čak i samo potencijalnih problema neke banke ili tvrtke direktno umanjuje njenu vjerodostojnost i poziciju na tržištu. Dobro orkestrirane glasine o problemima neke banke ili financijske institucije nerijetko su u povijesti vodile direktno u njihov slom. Stoga su toliko glasne najave mogućnosti nastupa kataklizmičke ekonomske krize u velikoj mjeri suspektne i postavlja se pitanje njihove stvarne svrhe. Lako se stječe dojam da se svjesno i namjerno plasiraju u cilju pripreme javnosti za ono što će uslijediti.

Kako bilo, činjenica je da je kriza već na vratima i da postupno počinje operacija njezinog suzbijanja. Biti će to uistinu u povijesti do sada nezabilježena državna intervencija u gospodarstvo, možda čak i višestruko većih razmjera od Rooseveltovog  „New Deala“ tridesetih godina prošloga stoljeća. Uostalom, „New Deal“ je bio ograničen samo na SAD, a novo pretakanje novca iz državnih proračuna prema gospodarskim subjektima biti će globalno. Pored toga, tadašnja intervencija američke države bila je savršeno isplanirana, kontrolirana u provođenju i usmjerena na točno određene ciljeve. No gotovo stoljeće kansije sve se promjenilo. Danas gospodarstvom vladaju oligarhijske strukture sastavljene od elemenata politike, financijskog sektora i moćnih korporacija, a ono što oni provedu u djela biti će ništa drugo do grandiozno upucavanje državnoga novca u cijele grane gospodarstava i najmoćnije gospodarske subjekte,  redom u privatnom vlasništvu, koji eto zbog nesretne koronakrize ne mogu drugačije preživjeti, a glasovito opravdanje, kao i uvijek, biti će mitsko očuvanje radnih mjesta.

Prema onome što se sprema, nekadašnje upumpavanje novca iz proračuna u financijski sektor za prošle ekonomske krize biti će obična dječja igra.

Cijela operacija spašavanja gospodarstava od posljedica koronakrize potpuno je u stilu vladajuće neoliberalne gospodarske i političke agende. Ona je u ovim trenutcima već započela.  Njemačka je  ovih dana objavila kako je načelno postignut dogovor države sa zrakoplovnim divom „Deutsche Lufthansa AG“ o pomoći u vrijeme koronakrize. Prema dogovoru kompanija će iz državnog proračuna dobiti inekciju u iznosu od devet milijardi eura, a vlada će, zauzvrat, dobiti 20 posto vlasničkog udjela. Zanimljivo, na temelju tolikog udjela država  neće uopće steći glasačka prava u skupštini dioničara koja bi joj mogla omogućiti veto na donošenje ključnih odluka o poslovanju i budućnosti kompanije.  To će, izgleda, postati pravilo u svim sljedećim postupcima tzv. spašavanja ugroženih kompanija od strane država i njihovih proračunskih sredstava. Ipak je u ovom jednom od prvih slučajeva riječ o uređenoj i ozbiljnoj državi koja se brine o svojim financijama i moćnoj zrakoplovnoj tvrtki. Može se samo pretpostaviti, ako se u ovoj situaciji djelovalo na način da država novac svih svojih poreznih obveznika predaje u ruke privatne tvrtke bez osiguranja utjecaja na odlučivanje,  što će se tek događati u nastavku borbe protiv nove gospodarske krize, posebice u manje uređenim državama i netransparentnim vlasničkim strukturama opskurnih tvrtki u koje će se novac slijevati. Da ne bi bilo zabune, Lufthansa je do 1994. bila u državnom vlasništvu, no od tada je dioničko društvo u kojem njemački ulagači imaju 67,3 posto dionica, a slijede ih sa 10,4 posto dioničari iz Luxemburga, pa iz SAD-a sa 8,1 posto te iz Irske i Ujedinjenog Kraljevstva sa po 3,6 posto. Na kraju 2019. godine institucionalni ulagači imali su 58 posto dionica, a čak 42 posto dionica su vlasništvo fizičkih osoba. Plasman milijardi eura iz njemačkog državnog proračuna u ruke privatnih vlasnika, koji će najvjerojatnije postati ogledni primjerak za sva sljedeća protukrizna djelovanja Njemačke i drugih država, opravdava se zaštitom 138 tisuća radnih mjesta u Lufthansi i njenim brojnim podružnicama.

Cijela igra spašavanja gospodarstava od koronakrize, koja se očito već zahuktava, po načinu kako se počela odvijati i kako će se u budućnosti neizbježno nastaviti, u svojoj suštini direktna je negacija slobodnog tržišta i ekonomije napretka i vodi stvaranju nekakvog hibridnog ekonomskog sustava suspenzije tržišta i državnog intervencionizma u korist uskog kruga najmoćnijih gospodarskih subjekata. Lufthansa je usitinu poseban slučaj u cijeloj priči za čije se spašavanje mogu naći mnogi argumenti, ali je sasvim izvjesno da će nakon takvih tvrtki uslijediti masovno spašavanje svega i svakoga. U slučaju da tržište slobodno funkcionira, nesposobni  gospodarski subjekti jednostavno bi propali i sa scene bi otišli oni koji uistinu trebaju otići. Na njihovo mjesto, logikom slobodnog tržišta, došli bi novi poduzetnički subjekti koji bi održali gospodarsku dinamiku i na kraju krajeva ponovo stvorili nova radna mjesta.

No cilj neoliberalne agende zapravo i nije očuvanje slobodnoga tržišta nego, u suradnji s vladajućim političkim strukturama, zaštita postojećih igrača na tržištu što se postiže njegovim izbacivanjem iz funkcije i održavanjem na površini nesposobnih poslovnih subjekata uz pomoć državnog novca.

Već prethodna ekonomska kriza iz 2008. godine,  kao prva kriza neoliberlane epohe odradila je svoj posao. Statistički gledano ekonomski sustav je održan, ali rješavanjem te krize s ključnim osloncem na isisavanju novca iz državnih proračuna  rezultirao je prelijevanjem bogatstva mase građana i slabijih gospodarskih subjekata prema bogatima i najmoćnijima, nikom drugom nego najvećim svjetskim bankama, zapravo uskom krugu oligarhije koja funckionira kao neka nova aristokracija.

Dolazeća nova ekonomska kriza  učiniti će to isto, ali u nesagledivo većem opsegu. Ekonomija budućnosti, slijedom posljedica takvoga načina djelovanja za običnog građanina, nakon ove i nakon svake sljedeće krize bit će sve više život u tišini pandemija i ekonomske oskudice ili glasovitih „mjera štednje“ ili pak, kako su neki govorili – „stezanja remena“. Sasvim je izvjesno da će nadolazeća ekonomska kriza biti dugotrajna u stilu nekakve meksičke sapunice ili će pak nakon nje uslijediti niz novih ekonomskih kriza u sve kraćim vremenskim intervalima. Građane će se pokušati držati u uvjerenju da je riječ o prolaznim problemima, a ukoliko bude potrebno primjenjivati će se strogo dozirana  sila. Potpuno je, naime, jasno kako takav ekonomski sistem u dogledno vrijeme više neće moći biti održavan bez uporabe većeg ili manjeg inteziteta državne prisile.

Neoliberalni ekonomski i socijalni poredak, koji je već sada u velikoj mjeri države, kao zajednice i zaštitnike svih građana pretvorio u bankomate svojih propalih bankara i poduzetnika, uporno uništava sam pojam slobodnog tržišta i na njemu utemeljenu ekonomiju rasta i napretka. Uništavanje tržišne ekonomije posljedično uništava sve što je zapadni svijet slobodnog tržišta i demokracije predstavljao. Njegovi, nekada ponosni građani, sada su uplašeni miševi pretvoreni u prekarijat koji mora raditi istovremeno više poslova kako bi se održao. Veliki dio građana vjeruje u medijski proklamirane ciljeve rješavanja stalno novih ekonomskih kriza koje se temelje na stalno novim i novim katastrofama i aktivno ih podržava. Taj sustav nesvjesne podložnosti neoliberalna antitržišna, antisocijalna i u suštini antikapitalistička agenda uporno gradi neobazirući se na posljedice. Njezin važan cilj je stvaranje što pokretljivije radne snage, a to je, dakako, samo ona istrgnuta iz svoje socijalne sredine, svoje domovine i svoje kulture. Građani vezani za svoj zavičaj, svoju domovinu, svoju obitelj za vladare neoliberalnog poretka nisu dovoljno pokretni, pa nisu od koristi i samo predstavlja smetnju. Zato je potrebno na socijalnom planu razbiti strukturu društva udarom na sve tradicionalne vrijednosti i udarom na sposobnost nacionalnih država da djeluju u korist svojih građana, a ne vlastite ili nadnacionalne vladajuće oligarhije. Time se direktno otvara mogućnost teškog narušavanja povjerenja građana u vlastite države i tu se za male narode i države krije najveća geostrateška ugroza. Neoliberalni poredak cijedi snagu iz malih i prenosi je na nadnacionalne subjekte kao što je primjerice Europska unija ili zone trgovinskih sporazuma, kao što je primjerice NAFTA, a  njih kontrolira oligarhija najmoćnijih država svijeta.

Kao paralelna pandemija postojećoj zdravstvenoj, svijetom se širi novi oblik vladanja ekonomijom i društvom, izrastao iz neoliberalne socijalne i ekonomske agende. Uništava se klasična definicija i praksa slobodnog tržišta kao temelja razvoja. Postupno se stvara novi svijet koji je u svojoj suštini ne samo negacija slobodnog poduzetništva i demokracije nego je asocijalan i antcivilizacijski.

Hibridni sustav društva i ekonomije koji izrasta iz neoliberalne prakse, slikovito rečeno je suženi socijalizam za uski krug vladajuće oligarhije financijskih  i gospodarskih  centara  moći, a ostatak društva predstavlja običnu masu koja funckionira gotovo na feudalnim temeljima i koju je potrebno kontrolirati. Uspostavljeni režim održava se autoritetom državne sile još uvijek skrivene iza demokracije koja je u sadašnjem trenutku dosegnula razinu farse. Da nije tako, vladajući ne bi mogli bez otpora većine građana po svojoj diskrecionoj ocjeni djeliti novac svih poreznih obveznika i svih građana privatnim tvrtkama pod izlikom spašavanja gospodarstva i radnih mjesta. Elita koja je ovladala tržištem, ograničila njegovu slobodu i kontrolira njegovo djelovanje, iz društvenog proizvoda uzima koliko joj je potrebno i koliko misli da je zaslužila. Odabrana elita prisvojila je već sada tržište poslova i usluga i djeli ga međusobno složenim sustavom raspodjele pod nadzorom politike. Pritom nitko drugi nema slobodan pristup tako neslobodnom tržištu jer ga je oligarhija prisvojila. Subjekti koji na takvom tržištu djeluju pod njezinom zaštitom i kada su potpuno nesposobni tržište ih ne uspjeva odbaciti i oni egzistiraju na dogovorenim poslovima s užom i širom državom, a u slučaju kada se nađu u problemima ta ih ista država spašava financijskim plasmanima iz proračuna, ali tobože ne zbog njih nego zbog zaštite radnih mjesta.

Posljedica takve ekonomije, koja u biti štiti nesposobne, financijskim intervencijama države već sada, u začecima toga novoga poretka je poznati sindrom narkomanske ovisnosti. Nesposobni, koliko god bili veliki i s brojnim radnim mjestima, koje tržište ne uspijeva odbaciti, uvijek iznova traže i dobivaju novu dozu proračunskih financijskih opijata. Brzina izmjene ciklusa se ubrzava i na kraju oligarhijski poduzetnici i s njima cijeli sustav ulaze u trajnu narkomansku krizu. Traže se sve veće doze. Ne stvara se nova vrijednost nego se grabi iz proračuna sve složenijom političkom kombinatorikom.  Proračunski prihodi, dakako, u pravilu padaju, sustav ulazi u novi krug privatizacije i prodaje preostale državne imovine, a potom se zadužuje kod banaka koje se na površini također održavaju povremenim državnim financijskim intervencijama.

Takva ekonomija i društvo ne može funkcionirati niti opstati bez primjene sile prema unutra, a kada potroši svoje resurse morat će poduzimati sve učestalije nasilne pohode prema drugima. Tako je, uostalom, i u narkomanskom miljeu, prodaje se, zadužuje, a potom pljačka barem najbliži kiosk ili benzinska postaja. Ustvrditi da neki Saddam Hussein ima oružje masovnog uništenja, a potom u borbi protiv njega do temelja razoriti cijeli Irak i pokušati oteti njegovu naftu, nije ništa drugo do pljačke velike benzinske postaje. A to je pak modus operandi neoliberalne ekonomije na međunarodnoj sceni. Nažalost, na to je slikovito i grubo rečeno spao neoliberalni model gospodarstva koji tako ugrožava slobodno tržište kao temelj demokracije i time cijeli zapadni demokratski svijet.

geopolitika

Nakon što je mjesecima ususret tužnoj obljetnici atlasima i globusima Velike Mađarske zabavljao narod i podjebavao susjede, ugarski knez Viktor Orbán na samu je stotu godišnjicu nacionalne tragedije pored zgrade parlamenta najavio i skoro otvaranje velebnog Spomenika nacionalnog jedinstva.

Bit će to, kako smo shvatili, nešto poput Oltara Domovine, samo skuplje i gluplje: šesnaest milijuna eura ulupanih u velebni granitni memorijalni kompleks s uklesanih dvanaest i pol hiljada gradova, općina i sela koji su 4. lipnja 1920. – nakon Prvog svjetskog rata, potpisivanja Versajskog sporazuma i konačnog sloma austrougarskog imperija – oduzeti Majci Mađarskoj. U međuvremenu, čekajući dovršetak oltara mađarske domovine, premijer Orbán je u mjestu Satoraljaujhelyju svečano otvorio spomenik Mađarskoj kalvariji, na kojemu se, među ostalima, koči i natpis „Fiume: Tengerre magyar“, odnosno – „Rijeka: mađarsko more“.

Dolje, pak, na drugoj obali Drave, u Horvátországu – blatnjavoj južnoj provinciji Velike Mađarske, poznatijoj kao Horvát Köztársaság ili Republika Hrvatska – cijela je ta simbolična aneksija dočekana zaglušujućom šutnjom, popraćenom tek sporadičnim i rijetkim kukuom i lelekom od strane takozvane lijeve opozicije. Ono što je do sada upadalo u oči kao zanimljiv kuriozitet, potvrđuje se kao aksiom: državotvorna hrvatska desnica – koja usredotočena na unutarnje neprijatelje popizdi svaki put kad neki peder, ateist, komunist ili kvartovski Srbin ustvrde kako je Hrvatska i njihova zemlja – šuti kao pička kad cijelu Hrvatsku kao katastarsku česticu na svoje ime pripiše diktator jedne susjedne regionalne sile.

Može izgledati kao historijski paradoks, jer HDZ kao vladajuća elita ne samo da je ekstremno nacionalistička, nego ništa drugo i ništa više doli ekstremno nacionalistička nikad nije ni bila. Sav smisao HDZ-a iscrpljuje se u vjekovnom zakonu krvi i tla, Država i Nacija sve su što ta moderna ilirska preporodna stranka zapravo jest i zbog čega je uopće – ispražnjen od nacionalnog mita i tisućljetne povijesti HDZ je poput Pythonove papige, on jednostavno nije – pa ipak na ovu grandioznu negaciju hrvatskog državnog prava, jedinog dakle i svega zbog čega HDZ uopće postoji, iz te stranke čulo se samo: „Osuđujemo radnje koje unose probleme i nemir u dobrosusjedske odnose, umjesto da jačaju suradnju s pogledom u budućnost.“

„Osuđujemo radnje koje unose nemir!“ Viktoru Orbánu govno smrzlo se kad je vidio gnjevnu reakciju koju su mu nakon dva dana u afektu poslali iz Plenkovićeva Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Doduše, Orbánova strepnja potrajala je samo dok se nije ispostavilo kako „probleme i nemir u dobrosusjedske odnose“ ne unose Mađari, već – kako su uskoro objasnili u Plenkovićevu Ministarstvu – zlonamjerni hrvatski mediji, koji su natpis na spomeniku u Satoraljaujhelyju krivo i tendenciozno preveli kao „mađarsko more“. Njihovi dobrosusjedi iz Budimpešte i partneri iz bratskog Orbánova Fidesza objasnili su im, naime, kako natpis „Tengerre magyar“ na mađarskom zapravo znači „Na more, Mađari“, što je zapravo pradavni romantični poziv mađarskog pjesnika Lajosa Kossutha na gradnju željezničke pruge Pešta-Fiume.

Da, Pešta-Rijeka, excuse my Hungarian.

I zaista, izdaleka izgleda baš kao paradoks. Ugarski lola umislio da je sam Arpadović, pa nakrivio šešir i jednim potezom zapasao cijelu Hrvatsku do Rijeke, a ponosni Hrvati ne samo da šute kao ribe, nego ga još i brane! „To je samo jedno sjećanje, jedna povijesna reminiscencija od prije stotinu godina. Nikad Mađari nisu tražili da im se nešto vrati. Uostalom, oni su među prvima 1992. priznali teritorijalni integritet i neovisnost Hrvatske“, neuvijeno je hrvatskim medijima u brk skresao hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman.

Može, rekoh, izgledati kao paradoks, ali samo onome tko ne razumije ni granitnu nacionalističku logiku krvi i tla, ni čelični zakon tisućljetne Države i Nacije. Možete li, međutim, dovoljno saviti kičmu i suziti um – ili barem dovoljno da se izvijete i ugurate glavu u vlastito dupe – vidjet ćete kako u Orbánovoj plamenoj velikougarskoj retorici nema ničega spornog, i kako sve ima upravo savršenog povijesnog smisla. Orbánov Fidesz i Plenkovićev HDZ govore, naime, isti jezik, i oni ne samo da se dobro razumiju, nego uopće ne razumiju one koji to ne razumiju.

Evo, metnimo, krv, tlo, Država Nacija i tisućljetna povijest. Tisućljetna povijest?

Veći ili manji, a najčešće golemi dio današnje Republike Hrvatske upravo je toliko – dakle točno tisuću godina – bio u sastavu mađarskog državnog teritorija, uguran pod krunu svetog Stjepana. Cijeli jedan okrugli milenij, sve od pada Trpimirovića i potpisivanja Pax Convente, pa do kraja Prvog svjetskog rata – ili, ako vam je tako lakše shvatiti, od Baščanske ploče do Miroslava Krleže! – lijepi je komad slavne Hrvatske bio mađarska kolonija, i u usporedbi s takvom jednom veličanstvenom – i doslovno tisućljetnom – državnom pravicom, trideset godina suvremene hrvatske države tek je jedna usputna, sitna historiografska fusnota. Pa da hrvatska država potraje još cijelih pet godina, još uvijek bi to bilo manje nego što je Hrvatskom vladao samo Bela III.!

I slavni grad Zagreb, da ne idemo dalje, utemeljili su i podigli Mađari, ugarski kralj Ladislav osnovao je Zagrebačku biskupiju podređenu Esztergomskoj nadbiskupiji, dokument mađarskog nadbiskupa Felicijana prvi je uopće pisani spomen Zagreba, svoju glasovitu Zlatnu bulu dobio je od mađarskog kralja Bele IV., i Medvedgrad i Gradec i Kamenita vrata i slavna zagrebačka katedrala sagrađeni su milošću Mađara, mađarski kralj Matijaš Korvin utvrdio je Kaptol, a Leopold I. blagoslovio osnivanje Sveučilišta, mađarski ban je sagradio čak i Banske dvore: sve do prije samo stotinjak godina u Zagrebu se plaćalo forintama!

Cijelu svoju povijest, ukratko, od prvih potleušica u Vlaškoj vesi do Lenucijeve potkove i asfaltiranja Ilice, Zágráb je bio ubava mala mađarska varošica na obali Száve, i lakonski – samo na temelju posljednjih par decenija i nekoliko fontana u boji hrvatskog narodnog vladara Milana Bandića – slavni ugarski Zágráb proglasiti hrvatskim gradom, oprostit ćete, upravo je bestidna provokacija. Ja, recimo, da sam Viktor Orbán, odavno bih zbog toga raskinuo diplomatske odnose i Horvátországu objavio rat. Sva je naša sreća da je mađarski knez Plenkovićev prijatelj, tankoćutan jedan i plemenit čovjek, pjesnički bolećiv na povijesne reminiscencije, ali cijelom svojom mekom panonskom dušom posvećen miru u svijetu i dobrosusjedskim odnosima.

Najzad, hajde da razmislimo trezveno: da nije tako – da Zágráb i više-manje cijeli Horvátország realno nisu ugarske historijske zemlje – ne mislite li da zbog mađarskih „teritorijalnih pretenzija“ hrvatska državotvorna desnica na čelu s Plenkovićevim HDZ-om već odavno ne bi Viktoru Orbánu oči iskopala? INA i nafta? Vrlo dobro. Zbog koje je onda nafte HDZ-ova državotvorna straža onako šutjela kad je drugi jedan Plenkovićev prijatelj – predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani – na lanjskom obilježavanju Dana sjećanja na žrtve fojbi u Basovizzi kod Trsta istim jezikom krvi i tla vikao „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!“? Pa nego čiji su Istra i Dalmacija? Osim, jasno, ukoliko komunističku okupaciju 1945. ne računate u, kako ono, „povratak Rijeke i Istre matici Hrvatskoj“. Povratak? Kad su to bili hrvatski? Do prije jedva stotinu godina Hrvati su u Rijeci bili uvjerljiva manjina. Dulje je Rijeka bila pod mađarskom upravom nego što je bila i u Jugoslaviji, a kamoli u Hrvatskoj.

Nacionalistička logika krvi i tla i njena pravica povijesne dosjelosti, kako vidite, komplicirane su i zajebane stvari. Neće vam možda biti drago čuti, ali slavni hrvatski Split, još samo ovaj primjer, cijelih je prvih hiljadu godina svoje veličanstvene povijesti bio romanski grad – ili kolokvijalno, radi boljeg razumijevanja, talijanski – u kojemu je Hrvata bilo jedva za kugu i koleru.

Ah, da, reći će pokoji novopečeni hrvatski nacionalist – koji je nacionalizam otkrio upisavši se u SDP – gleda se i računa samo tko je tu sad, u ovom povijesnom trenutku. Nisu li simpatični? Kad bi to, međutim, bilo tako, gledala bi se valjda i računala ta stvar i kad je Vojna krajina u onom povijesnom trenutku već četiri ili pet stotina godina bila lijepo posto srpska, kad su Srbi u Lici i Kordunu bili barem jednako dugo koliko i Hrvati u Splitu, i kad je posljednji Hrvat tamo bio valjda hrvatski ban Mirko Derenčin u bitci na Krbavskom polju. Osim, jasno, što je i on bio Mađar. Konačno, kad Hrvatska ne bi bila mađarska zemlja – ne znam možete li me pratiti – nikad Knin i Korenica ne bi bila hrvatski.

Koji je onda smisao svega? Eh, koji. Svaki. Koji drugi, naime, HDZ ima osim onoga u Orbánovoj Velikoj Mađarskoj, koji smisao imaju krv, tlo, Država, Nacija i tisućljetna povijest, osim onoga pod krunom Svetog Stjepana? Tko će nam graditi rafinerije, naftovode, koksare, nogometne stadione i utvrde protiv Turaka, čije ćemo zastave za to vrijeme paliti na Harmincz téru, rečenoj Harmici?

Pardon, Trgu bana Jelačića, excuse my Hungarian.

Kad tako na otvorene teritorijalne pretenzije brata Orbána i bratskog Fidesza šuti kao riba, Plenkovićev HDZ – valjda ste nakon tisuću godina konačno shvatili – šuti zapravo kao riba u vodi.

N1

U grafičku opremu teksta o ugljenu za grijanje uvrštena je fotografija, skinuta odnekud s internetskih bespuća, jer se u Slavonskom Brodu više ne može uočiti i snimiti. Ugljen preko dvadeset godina ne stanuje ovdje. Grijanje na drva… hrast, bukvu, grab…preživjelo je, ali ugljena više nema. Plin je zamijenio i jednu i drugu vrstu ogrijeva. Teče energija kroz cijevi. Sve je manje kuća iz čijih se dimnjaka veselo izvija sivkasti dim. Dim nastao izgaranjem ugljena posebno se „čuo“, pogotovo kad bi polegao po dvorištima zbog, kako su neki govorili, nevidljive tavanice na koju bi nailazio i zbog koje se nije mogao podići. Nestajanje dima nad gradskim četvrtima zovemo napretkom.

Ne koristi se ugljen u brodskim kućanstvima od zime 1990. godine. Tada su prodane posljednje tone iz TOB-ovih skladiša (Sjećate li se TOB-a?). Godine 1991. započeo je rat, prekinut je prijevoz ugljena, prometne veze, trgovanje i sve ostalo što se dalo prekinuti u nekada zajedničkoj državi. A ugljen je bio na cijeni, jer je dugo „držao“ vatru. Žar od ugljenja imala je veliku kaloričnu vrijednost.

Lignit i mrki ugljen dovozili su se teretnim vagonima na brodski “teretni” kolodvor, i šleperima, najviše iz Bosne, iz tuzlanske Kreke, Breze, a i uvozio se. U Brodu su ga najviše kupovali radnici Đure Đakovića, preko sindikata. Sindikatu se rugalo zbog te njegove nabavljačke uloge, a sada mu se rugaju što više nema nikakvu ulogu. Traktori i kamioni dovozili su kupcima ugljen pred kuće. Minimalno jednu tonu. U toni lignita znalo je biti komada veličine “metar sa metar”, ali našlo se i 150 kila ugljene prašine. Tko je imao vezu na stovarištima TOB-a, dobio bi čisti i kvalitetni ugljen. A onda bi uslijedilo slaganje „u širinu“ po podrumima i šupama. Kasnije, po potrebi, ugljen bi se komadao i oštrom i tupom stranom sjekire, slagao usitnjen u kištre i nosio u stanove i kuće. Neki su ga na više katove zgrada nosili u vrećama. Peći je bilo raznih, ali najzastupljenije su bile iz požeškog Plamena

Nestadoše ugljenski rituali, ostadoše samo u nostalgičarskom imaginariju, čađe je sve manje, snijeg je zato dugo nevin i bijel, ali zato su, kako kaže prijatelj Č. S., duše ljudi sve crnje.

sbperiskop

Zalaganje za politiku proširenja EU i za izdašne europske financijske potpore zemljama regije te slanje iskusnog diplomata Hidajeta Biščevića za ambasadora u Beograd bitno popravljaju četverogodišnju bilancu Andreja Plenkovića u pogledu relacije prema Srbiji

Zahuktale su se kampanje za parlamentarne izbore i u Srbiji i u Hrvatskoj, a javni prostor u dvjema zemljama nije ispunjen međunacionalnim i međudržavnim tenzijama: nije da baš ničega nema, i nije da nas glavni protagonisti ne stignu demantirati u idućih mjesec dana ili nešto kraće, ali relativno zatišje na relaciji Zagreb – Beograd, naročito u predizborno vrijeme, fenomen je koji valja primijetiti i promotriti. Predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić spominje tek da će Srbija ubrzo ekonomski prestići Hrvatsku, premijerka Ana Brnabić žali se na to što Hrvatska još nije u potpunosti otvorila granicu sa Srbijom, dok se u Hrvatskoj spominjanje Srba i Srbije zasad svodi uglavnom na nacionalističke istupe vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, koji je napustio HDZ i priključio se Miroslavu Škori, i ponekih članova Mosta, što je zanemarivo i benigno u odnosu na ranija iskustva iz predizbornih vremena. Je li riječ samo o tome da su pandemija koronavirusa i prateći ekonomski sunovrat učinili da se politika i predizborno nadmetanje ipak okrenu konkretnijim i životnijim temama? Radi li se o spletu više-manje slučajnih okolnosti ili se ipak dogodio omanji suštinski pomak u političkom poimanju kompleksnih veza između dvije države i dva naroda?

Predsjednik Srbije konačno je izgleda shvatio i prelomio da će EU, ako izdrži aktualne unutrašnje izazove, biti dugoročno najsigurniji i najizdašniji okvir za ekonomski rast njegove zemlje

Naravno da ne treba isključiti igru slučaja, utjecaj objektivnih kriznih okolnosti i globalni kaos, no vidno, mada i dalje krhko, poboljšanje ili stabiliziranje odnosa službenog Zagreba i službenog Beograda ipak je u donekle rezultat političkih poteza i političkih očekivanja obiju strana. Andrej Plenković nije odustao od svoje nakane da glavna točka hrvatskog predsjedanja Europskom unijom bude nastavak inzistiranja na pružanju perspektive članstva zapadnobalkanskim državama te da centralni događaj bude svibanjski samit europskih čelnika i lidera Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Albanije i Kosova. I bio je centralni događaj, ali se odvio preko video-veze. Snažno hrvatsko zalaganje da završni dokument samita bude relativno optimističan i ohrabrujući za europske ambicije Zapadnog Balkana uvjerilo je Vučića u iskrenu konstruktivnost i dobre namjere Plenkovićeve administracije, a tome valja dodati i nastojanje Hrvatske da Srbija do kraja lipnja, do kraja hrvatskog predsjedništva, otvori još dva pregovaračka poglavlja s EU, uz dosadašnjih osamnaest. Sve bi to trebalo biti popraćeno i ozbiljnim briselskim financijskim paketom interventne pomoći regiji, a za jesen je najavljen i masivni investicijsko-razvojni plan namijenjen Zapadnom Balkanu.

Predsjednik Srbije konačno je izgleda shvatio i prelomio da će EU, ako izdrži aktualne unutrašnje izazove, biti dugoročno najsigurniji i najizdašniji okvir za ekonomski rast njegove zemlje te da je neodgovorno poigravati se s tom prilikom zbog ubiranja lakih izbornih poena. Usprkos svim unutrašnjim problemima s kojima se susreće Unija, vrlo je izgledno da će Hrvatska u idućih sedam godina imati na raspolaganju više od dvadeset milijardi eura iz Bruxellesa. Vučiću je jasno što to znači za financijsku stabilnost i za strukturna poboljšanja nacionalne ekonomije. Europska unija naprosto je logičniji i politički dostojanstveniji oblik ekonomskog i političkog razvoja od vitalnog vezivanja za Rusiju i Kinu. Plenković pak očekuje da će Hrvatskoj i njemu dugoročno na važnim adresama biti priznato i politički honorirano zalaganje za EU-budućnost regije kao najefikasnijeg oblika prevladavanja ratnih trauma i nestabilnosti, uz to što je širenje EU na Zapadni Balkan u interesu Hrvatske iz niza konkretnih razloga.

Ima još jedan svježi moment u odnosima Hrvatske i Srbije koji govori u prilog tome da je Zagreb odlučio zauzeti aktivniju i konstruktivniju poziciju. To je imenovanje šezdeset devetogodišnjeg Hidajeta Biščevića za hrvatskog veleposlanika u Srbiji. Biščević je bio Plenkovićev odabir, a Kolinda Grabar-Kitarović pa onda Zoran Milanović nisu imali ništa protiv. Milanović je Biščeviću uručio vjerodajnice 20. ožujka, a on ih je predao Vučiću 12. svibnja. ‘Biščević je jedan od najiskusnijih diplomata, ne samo hrvatskih nego i europskih’, izjavio je premijer u siječnju ove godine i naglasio važnost Beograda za hrvatsku vanjsku politiku. Hido Biščević, nekoć novinar i glavni urednik ‘Vjesnika’ s početka devedesetih, ‘musliman s velikim H’, bio je jedan od najvažnijih Tuđmanovih diplomata i čovjek od povjerenja, a u proteklih dvadesetak godina uspio se afirmirati i na srednjoj razini europske ili barem regionalne diplomacije. Ambasador Biščević u posljednja dva tjedna dao je nekoliko intervjua beogradskim medijima u kojima je iznio prilično progresivna i ratom neopterećena razmišljanja o budućnosti hrvatsko-srpskih odnosa.

‘Možda ćemo se morati naučiti da stanovito vrijeme živimo s dvije povijesti – što, uvjeren sam, ne mora ostati trajni izvor razdora, pod pretpostavkom da se otklone politizacije, da se izbjegne stalno obnavljanje medijske i verbalne buke, da se držimo temeljnog načela međunarodnih odnosa o nemiješanju u unutarnje poslove i da se okrenemo jačanju uzajamno korisne suradnje u oblastima koje će donijeti koristi građanima obiju zemalja. Nastojim gledati u budućnost: na kojim vrijednostima želimo da odrastaju buduće generacije? Na stalnom perpetuiranju suprotstavljenih matrica?’ rekao je Biščević u ‘Danasu’.

‘Srbija je doista važna za Hrvatsku, doista želimo svojevrsni proboj u našim odnosima, doista želimo da obje zemlje prepoznaju nove povijesne okolnosti, da se uklonimo iz obrazaca naslijeđene povijesti, da iskoračimo iz matrica podozrenja i nametanja, da doista razvijemo odnose ravnopravnosti, uzajamnog poštovanja, nemiješanja u unutrašnje poslove, na jednak način oslonjene o europske vrijednosti demokracije, vladavine prava, ljudskih prava… Nisam, naravno, naivan – stoljeće života u raznim oblicima i sustavima bivših zajedničkih država, s različitim ‘povijesnim pamćenjima’ ne prevladava se preko noći. Ali zakasnimo li, u sadašnjim povijesnim okolnostima… Znate kako se kaže: kad države ne brinu o sebi, netko se drugi uvijek pobrine za njih. I na kraju, sa stanovišta ozbiljne politike, sretna je okolnost da Srbija i Hrvatska, izuzmemo li te ‘psihologijske naboje’ i ‘verbalne buke’ koje se vuku za nama zbog prošlosti, u realnim odnosima nemaju nekih velikih, prijetećih otvorenih pitanja. Nema teritorijalnih pretenzija, nama zadiranja u političke sustave, nema ozbiljnih destabilizacijskih ambicija…’, rekao je u ‘Nedeljniku’.

‘Sve dok politike budu obilježene ‘borbom za bolju prošlost’, dok ne prevladaju racionalnost i odmjerenost, sve dok budemo drugima činili ono što ne želimo da drugi čine nama, sve dok nam budu smetale nečije ‘velike’ karte s našim teritorijima, a mi nastavimo crtati svoje ‘velike’ karte s tuđim teritorijima, sve dok povijest budemo pokušavali oblikovati i tumačiti po mjeri političkih interesa, sve dotle neće biti izlaska iz začaranog kruga. Pa će se održavati nestabilnost šire regije. Da li ta nestabilnost onda u još širem geopolitičkom smislu nekome koristi, pitajte one koji održavaju takvu klimu, neka se oni pitaju hoće li od toga njihova djeca i unuci živjeti bolje. Još jednom, ništa ne zaboravljajući, povijest povjesničarima, a nama više političke racionalnosti i odmjerenosti’, izjavio je novi veleposlanik u ‘Kuriru’.

Ambiciozni i kompetentni Biščević, čiji su prvi nastupi naišli na dobar prijem u političkom vrhu i u javnosti Srbije, očito je naumio da svoju posljednju diplomatsku misiju posveti ostavljanju pozitivnog traga u hrvatsko-srpskim odnosima, koji već više od jednog stoljeća presudno utječu na političku i društvenu sliku ovog okrajka Europe. Rasterećen je od daljnjih karijernih očekivanja, zdesna ga štiti glas o nekadašnjoj bliskosti s Franjom Tuđmanom, a i materijalno je osiguran, pa može sebi priuštiti da se pokuša dokazati i proslaviti na zahtjevnom i atraktivnom terenu. Ambasador je, međutim, ipak samo ambasador, odnosno ne može kreirati državnu politiku i ne može izlaziti iz okvira zadanog unutrašnjim političkim rasporedom, ali ako poslije parlamentarnih izbora 5. srpnja bude formirana bilo kakva vlast mimo Škorinog Domovinskog pokreta, Biščević bi i dalje mogao imati podršku za aktivnije i kreativnije razumijevanje svoje uloge i funkcije. Predsjednik Milanović neće u tome biti smetnja, unatoč negativnom mišljenju o Aleksandru Vučiću i karakteru aktualne vlasti u Srbiji. Milanović je više puta ponovio da Hrvatska ne smije obijesno blokirati europski put Srbije, a i u svom nastupnom govoru kazao je da će se fokusirati na točke spajanja, suradnje i prosperiteta.

Zalaganje za politiku proširenja EU i za izdašne europske financijske potpore zemljama regije te slanje Biščevića za ambasadora u Beograd bitno popravljaju Plenkovićevu četverogodišnju bilancu u pogledu relacije prema Srbiji. Da nije toga, i koalicije sa SDSS-om koja je u HDZ-u ipak rodila svojevrsnu obavezu i nešto veći obzir, skor bi bio vrlo mršav. Plenković je i na unutrašnjem i na vanjskopolitičkom planu težio tome da ne poduzme ništa što bi iziritiralo desnije od njega i u stranci i izvan stranke, uključujući i toleriranje stalne vukovarske produkcije međuetničke napetosti, i kalkuliranje s javnom upotrebom ustaškog pokliča ‘Za dom spremni’, i zatvaranje očiju pred antisrpstvom kao raširenim društvenim osjećajem. Taj oprez nije ga poštedio desnog napada, a razmjeri tog udara kad je riječ o HDZ-u, pa i o hrvatsko-srpskim odnosima, bit će poznati nakon srpanjskih izbora.

portalnovosti

Otvaranje filma ima simboličku dimenziju. Yoav (Tom Mercier) je upravo došao iz Izraela u Francusku te se smjestio u prazan stan, gdje bi trebao prenoćiti. Dok se tušira, na misteriozan način ostaje bez odjeće i ono malo stvari koje je imao. Nitko od susjeda mu ne želi otvoriti svoja vrata i pomoći, pa mladić skoro umire od smrzavanja u kadi. Očito je da postoji korespondencija između prve naoko bezizlazne situacije u kojoj se Yoav našao u novoj zemlji te njegova nestabilnog položaja u Francuskoj. Biti sam, bez odjeće i novca u praznome stanu izravno ocrtava protagonistovu egzistencijalnu situaciju – njegovu ranjivost i krhkost u novoj, nepoznatoj sredini bez prijatelja i bliskih ljudi, a u koju će se svim silama nastojati uklopiti.

Nakon prvotnog posrtaja, njegova će svakodnevica krenuti dvama smjerovima. Jedan je vezan uz stereotipan francuski par – mladog buržuja Emilea (Quentin Dolmaire) iz privilegirane obitelji te njegove partnerice Caroline (Louise Chevillotte), koji su ga spasili od smrzavanja. Emile želi biti pisac, no nije siguran u svoje mogućnosti i spisateljske talente, a Yoav mu prepričava ili fabricira priče iz svog izraelskog života. Drugi se razvija oko protagonistovih zaposlenja i društvenih interakcija: u izraelskoj tajnoj službi koja stoluje u ambasadi, zatim susret s njegovom suprotnošću Yaronom te kasnija nastojanja da zaradi novac kao model. Dva aspekta radnje pomno su odabrana, jer svaki od njih uvodi jednu od dviju bitnih tema koje se provlače kroz film.

Prvi sugerira problematiku nacionalnosti te ocrtava čovjeka koji više ne želi pripadati određenoj zajednici, a naspram toga se nastoji usidriti u novoj. Time djelo Nadava Lapida izravno propituje koncept nacionalnoga, nacionalnosti pa i nacionalističkoga. Pretpovijest lika nikad ne dobivamo. Radnja je strogo linearna te usredotočena na sadašnjost jer joj je cilj razmotriti nastojanje mladića da se ukalupi u novi društveni organizam. Tek sporadično javljaju se analepse, međutim njihova funkcija nije otkriti nam nešto o liku i njegovoj prošlosti nego upravo suprotno – potenciranje nedorečenosti i ambivalencije, jer se odnose na priče koje on o Izraelu i sebi priča, a one mogu biti puka fabrikacija. Te su priče neprestano prožete nacionalističkim, militarističkim i mačističkim elementima te sugeriraju da se protagonist ne može izravno suočiti s događajima od kojih je pobjegao, pa se s eventualnom traumom suočava na izmješten način.

Yoav odbija govoriti hebrejski sa svojim sunarodnjacima te se isključivo nastoji izraziti na francuskom jeziku, no njegov je vokabular odveć standardan i teatralan pa silno nastojanje da bude Francuzom otkriva stranca. Pritom ga Izrael neprestano sustiže, u najneočekivanijim trenutcima: pornograf kojem pozira traži da govori hebrejski ili inscenira situaciju između izraelskog vojnika i palestinske djevojke. Njegov upadljivo obojan kaput, koji mu daje Emile, također djeluje poput kolorističkog simbola jer se napadno ističe među odjevnim i gradskim sivilom Pariza.

Yoav je iz Izraela otišao jer je bio ogorčen tamošnjom društvenom i političkom klimom, napose nacionalistički orijentiranim političkim elitama, pa je motiv jezika izravno povezan s nacionalnim. On nam služi za sporazumijevanje i orijentiranje te kao takav predstavlja bitan mehanizam tvorbe ljudskog identiteta. Međutim, govorimo o tvorbi, što protagonist uostalom i pokazuje fabrikacijama priča iz svoje navodne prošlosti. Prilikom boravka u Parizu Yoav se kloni podignuti pogled, pa su njegove oči neprestano upereno u tlo dok hoda gradom, što je naznačeno kamerom iz ruke te nizom subjektivnih kadrova iz gornjega rakursa koji prate pločnike i stopala. Strah ga je da ga grad svojom ljepotom ne zavede, jer ne želi biti sveden na pukoga turista.

Drugi aspekt ocrtava naredni razlog protagonistove ogorčenosti Izraelom: posrijedi je izrazito militarizirano, pa time i maskulino odnosno mačističko društvo, što se subverzira prvo kroz njegove postupke vezane uz ambasadu, a potom i kroz posao modela te homoerotske akcente u odnosu s Emileom. Time Sinonimi kritički britko seciraju odnos protagonista naspram njegove domovine, no podjednako propituje i paternalistički odnos zapadnoeuropskih država naspram migranata. Navedeno se očituje u Yoavovu boravku na obaveznom tečaju francuskog jezika za pretendente na državljanstvo, gdje učiteljica traži recitiranje himne te strastveno objašnjava strancima kakva je njezina kultura i što se tu smije a što se ne smije činiti, aludirajući na europsku prosvijećenost te njihov eventualni barbarizam. Kolikogod Yoav nastojao pobjeći od svoje zemlje, on je njezin produkt, što je Tom Mercier vrlo uvjerljivo dočarao, istaknuvši razapetost lika, pa čak i njegov potisnuti bijes, nastojanje da suspregne maskulinost koja neprestano iz njega probija.

Problematika bijega, nastojanja da se umakne prošlosti i teroru države i nacionalnoga, kao i neizvjesnost u novoj sredini, upečatljivo su dočarani dinamičnim i gotovo baroknim vizualnim stilom. Sinonimi su djelo čija je radnja svedena na minimum te se ništa veliko ili sudbonosno u filmu ne događa. Posrijedi je niz epizoda, susreta, razgovora, priča odnosno vinjeta, prilikom čega je kamera redovito dinamična a montaža podosta ritmična. Cilj je gledatelja izravno uvesti u struju iskustva protagonista te njegovo stanje svijesti.

filmovi

Prošle sam godine, pišući na ovom portalu o ženskim ulogama, opisala kako se osjećam kao biračica u RH danas. Dijelim vam link i moram priznati da ne bih korigirala niti jednu napisanu riječ. Već godinama pozorno tragam za onim što političari stvarno nude i nisam promijenila svoj sustav vrijednosti dok oni pokušavaju opravdati svoje postojanje  – lokalno i globalno.

Ana Škornjač: Ne znam može li nas budući predsjednik/ca spasiti, ali znam da je „zabava širokih masa zagarantirana“ i da će žutilo i dalje carevati hrvatskim medijskim prostorom

Bez obzira analiziramo li tinejdžerske ankete ili ozbiljna istraživanja koje struka provodi među svim kategorijama „zapadnih“ stanovnika, biti bogat je najčešći odgovor na pitanje što najviše želimo u životu. Naravno da među prva tri – četiri odgovora ispitanici spominju zdravlje i ljubav, ali biti bogat želi velika većina starih i mladih Evropljana.

Rijetko srećem ljude koji na glas kažu kako priželjkuju živjeti u obilju, jer sama riječ „obilje“ ima drugačiju konotaciju. Poznajem bogate ljude koji baš i nisu sretni, a viđam i prepoznajem one koji žive obilje – sretni su i zahvalni,  a nisu nužno bogati po kriterijima svojih susjeda ili MMF-a.

Ne idem na mise, pa ne mogu reći uče li zaposlenici organiziranih religija svoje vjernike o lepezi razlika između ova dva pojma, a budući da sam naučila čitati prije polaska u osnovnu školu, Bibliju čitam sama. U nekoliko Evanđelja je jako lijepo opisana razlika između bogatstva i obilja.

Zvanična statistika tvrdi da se ogroman broj hrvatskih građana/ki izjašnjavaju kao katolici, pa meni kao laikinji (opet riječ koja u našem jeziku nema ženski rod) tu nešto ne štima. Kako im svećenici – „tumači Boga„ kroz dvanaestogodišnji vjeronauk, pripremu za prvopričesnike, krizmanike, mladence, .. nisu usadili tu važnu kršćansku dogmu!? Zašto djecu ne uče da materijalno bogatstvo najčešće ne garantira životnu sreću, za razliku od života u obilju koji osigurava sreću pojedincu/ki i cijeloj obitelji bez obzira koliko je njihovo materijalno bogatstvo!?

Na žalost, evidentno je da ono što većina Hrvata/ca govori i čini kada vidi nečiju patnju i stradanje, također nema nikakve veze s katoličanstvom, jer sveprisutno rasističko ponašanje prema Romima, migrantima, i sličnima, nema kršćanske korijene. Razumijem da se teško može ponoviti početničko oduševljenje, odlučnost i hrabrost prvih kršćana, a opet, ne razumijem zašto smo kao ljudi i vjernici/ce inertni i sve ostavljamo da „bude po starom“!? Od kuda nam pravo da se ponašamo tako komotno – zar je to Isusovo predanje o snazi Svetoga Duha koji djeluje kroz nas ljude!? Biblija nas uči da smo upravo mi ti koji živeći svaki dan pozitivna iskustva, trebamo držati Isusovu poruku prisutnom i budnom. Takve čovjekoljubive i humane, vjera bi iz nas otjerala uspavanost i opijenost domoljubljem koje košta, razara i uništava našu budućnost.

Stižu novi prodavači slobode, bogatstva, blagostanja i obilja! Zadnji je čas za buđenje ako želimo učiniti nešto za socijalnu pravednost sutra – jer – o tome se odlučuje danas.

Jako dobro znamo što su sve političari i političarke spremni učiniti da bi osvojili vlast & moć!? Imat ćemo cirkusku šatru već nakon 16-og kada u DIP stignu izborne kandidature i liste na ocjenu valjanosti. Zakon nam svima omogućava da se i ovoga jutra izjasnim npr. kao Romkinja i da uz sto potpisa i jednog zamjenika/cu pokušam nagrecati barem 800 glasova kako bih na četiri godine zasjela u Sabor. Mogla bih nositi i Orsatovu listu za V izbornu jedinicu pod uvjetom da pronađem trinaest osoba koje bi se potpisale ispod mene.

Moj dragi rođak, prijatelj i vjernik će opet dati svoj glas našoj Slavonki Ruži koja će ovaj puta pomoći Škori (kada sirota nije uspjela sa Mostom ostvariti saborsku mirovinu koja joj je za dlaku izmakla), a ja ga ipak i dalje volim i ne mogu si pomoći. Cijelu vječnost želim saznati čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim i boljim pa mu opraštam od izbora do izbora i čekam prosvjetljenje.

Političari/ke su vježbali i naučili pričati priču pa će u ovoj kampanji osim međusobnog napadanja i zastrašivanja, govoriti o stradanju ljudi, žena i djece. Zanimljivo je kako o stradalnicima politike korumpirane vlasti u RH pričaju kao da su došli iz svemira. Pogotovo ovi isti koji su nas davno smjestili na dno Evrope i tu nas drže uljuljkane u ideju kako će učiniti sve da izađemo iz močvare koja nas davi zbog njihove pljačke i korupcije.

Svako jutro me razbjesni radijska reklama (čiji utjecaj na ljude nije pametno zanemariti) a zvuči od prilike ovako: „Napokon možeš prošetati gradom kao zvijezda i pokazati svoj novi stajling – jer sve što ti je potrebno da zablistaš su nove cipele, .. komad markirane odjeće, novi auto“.

Sklona sam maštanju pa zamišljam  program u kojem bismo umjesto reklama imali kampanje građanskog društva koje zagovaraju bogatstvo u različitosti, uravnoteženost i cjelovitosti unutar vlastitog tijela, svjesnost o međusobnoj povezanosti s prirodom i svime što diše u ovom svemiru. Tada bismo izgradili društvo građana koji za svoje predstavnike odabiru ljude čiji bi imperativ bio ravnopravnost i život u obilju za sve članove društva.

Što se tiče učitelja & tumača & prodavača Božje riječi, ako i kada se potrude živjeti u obilju bez materijalnog bogatstva, zaslužit će Božji blagoslov skupa sa svojim vjerničkim stadom.

Kažu pametni, a piše i u knjigama, da je „istina univerzalna vrijednost“, a u slučaju neslaganja s istom, dopušteno nam je tražiti satisfakciju na sudu“ ..heeeejjjj, kojem sudu!? Hrvatskom!?

Primjerice, to su blajburški kompleks žrtve ili teza da ustaše nisu napravili ništa pogrešno. Radikalni emigranti stvari postavljaju u rasno-etnički okvir: i Tito je ipak Hrvat, a i partizani su se, kao i ustaše, borili za Hrvatsku. To je zapravo sjeme kasnije Tuđmanove ideje o pomirbi

Radikalna hrvatska emigracija je od 1962. do 1980. izvršila stotine napada u Jugoslaviji i inozemstvu, uključujući niz ubojstava i bombaških napada te otmice aviona. Počeci terorizma sežu u poratno razdoblje: nekoliko desetaka tisuća ustaša bježi diljem svijeta, od Južne Amerike do Australije, a kada su se pridružili novi emigranti, formirana je izuzetno aktivna transkontinentalna mreža, koju zapadnonjemačka vlada 1972. proglašava ‘problemom broj jedan, što se tiče stranaca’, piše američki povjesničar hrvatsko-njemačkog porijekla Mate Nikola Tokić. Nedavno je objavljena njegova knjiga ‘Hrvatski radikalni separatizam i dijasporski terorizam tijekom hladnog rata’, čiji se prijevod na hrvatski očekuje uskoro. Riječ je o detaljnoj i impresivnoj studiji, rezultatu Tokićevog desetogodišnjeg istraživanja i pregleda sedamnaest arhiva u deset država na tri kontinenta.

Iako radikalni emigranti nisu upotrebljavali nacistički termin ‘podljudi’ – Untermenschen – iz njihovih je tekstova jasno da Srbe vide kao manje vrijedne od Hrvata. Termin ‘srbokomunizam’ podsjeća na Hitlerov pojam ‘judeo-boljševizam’

Koji su društveni i politički faktori naveli dijelove političke emigracije da prihvati terorizam?

Među poratnim ustaškim emigrantima bilo je mnogo sukoba. Pokret se do 1950-ih rasuo na više manjih i tri glavne grupacije: Pavelićev Hrvatski oslobodilački pokret, Luburićev Otpor i Hrvatski narodni odbor Branimira Jelića. Tada dolazi nova generacija emigranata koji Jugoslaviju napuštaju pedesetih i šezdesetih. Mladi cijene borbu ustaša tridesetih i četrdesetih godina, no razočarani su time što ne djeluju aktivno u poratnom razdoblju. Stoga odlučuju da moraju djelovati sami. Taj je generacijski sukob ključan faktor radikalizacije, a postoje još tri elementa koji ih potiču na nasilje. Prvo, oni njeguju sjećanje na Bleiburg, kompleks žrtve i žudnju za osvetom. Nadalje, to je doba raširenog političkog nasilja. Emigranti su pod utjecajem ljevičarskog terorizma RAF-a i Crvenih brigada, kao i revolucionarnog nasilja u zemljama poput Alžira, te borbu protiv Jugoslavije vide i kao antikolonijalnu. Konačno, tu je i nasilje države, odnosno Udbe koja ima vlastiti interes da emigrante do određene mjere radikalizira.

Od pedesetih do osamdesetih Jugoslaviju su napustile stotine tisuća Hrvata. Većina teoretski vjerojatno jest preferirala nezavisnu Hrvatsku – mnogi koji su odlazili zbog nedostatka posla imali su razloga da budu nezadovoljni – no jako mala manjina se radikalizirala do mjere prihvaćanja nasilja. Govorimo o tisuću ili dvije ljudi koji formiraju nove organizacije. Na samom početku su Hrvatsko križarsko bratstvo (HKB) i Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP) u Njemačkoj. Te grupe poduzimaju neke akcije, no stalno se raspadaju pa postoji na stotine grupa. Daleko najaktivnije i najozbiljnije bilo je australsko Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB).

Antisrpski stavovi

Pišete da hladnoratovske teroriste nije moguće posve svesti na ustaštvo. Međutim, iako su po strateškim i taktičkim pitanjima pod utjecajem ljevice – borbeni priručnik Bugojanske skupine nazvan ‘Osvetnici Bleiburga’ baziran je na kubanskim tekstovima – ideološka osnova ipak su ustaštvo i fašizam?

Možda je riječ o akademskom pretjerivanju, no pokušavam ih promatrati kao zaseban fenomen. Radikalne emigrante je teško posve precizno ideološki definirati. Njihov najvažniji cilj je nezavisna hrvatska država. Za razliku od ustaša, spremni su raditi i sa Sovjetima ili s Enverom Hoxhom – što ne znači da su prihvatili komunizam, nego da su taktički fleksibilniji – ako će tako srušiti Jugoslaviju. Čak postoji i lenjinistička ideja o avangardi, doživljavaju se kao predvodnici revolucionarne borbe. Međutim, oni djelovanje ustaša tijekom NDH vrednuju pozitivno i ustaštvo je bez ikakve sumnje dio njihove ideološke DNK. Svakako su predstavljali desno-nacionalistički revolucionarni pokret. Da su pobijedili, nije teško zamisliti da bi nastojali ostvariti ‘etnički čistu’ državu, što ima jasne fašističke implikacije.

Emigranti poput Barešića nisu bili nikakvi demokrati, nego fanatični nacionalisti i separatisti. Pritom se Barešić bavio i najobičnijim kriminalom, ubijanjem i reketom. Činjenica da ljudi poput njega imaju spomenike simptom je manipulacije poviješću

Od tri ustaška ideološka principa – kult države, antikomunizam i antisrpstvo – poratni emigranti su taktički odustali od antikomunizma. No uz nezavisnost i dalje zastupaju žestoko antisrpstvo, opravdavajući i ubojstva civila. Tako 1968. bomba u beogradskom kinu ‘20. oktobar’ ubija jednu i ranjava 85 osoba.

U pozadini njihovih antisrpskih stavova je ideja da su Hrvati vječne žrtve Srba, hegemonske nacije u Jugoslaviji. Srbi su po njima odgovorni i za Bleiburg, koji emigranti vide kao tragediju neviđenu u svjetskoj povijesti. Ne samo da treba izboriti nezavisnost, nego se Srbima i brutalnom režimu treba osvetiti. Tu je i orijentalistička, rasna ideja po kojoj Hrvati civilizacijski pripadaju Europi, a Srbi Aziji. Nisu upotrebljavali nacistički termin ‘podljudi’ – Untermenschen – no iz njihovih je tekstova jasno da Srbe vide kao manje vrijedne od Hrvata. Termin ‘srbokomunizam’ podsjeća na Hitlerov pojam ‘judeo-boljševizam’.

Emigrantski planovi su, pišete, propadali zbog pogrešne predodžbe da Tito nema potporu Hrvata i da je Jugoslavija na rubu propasti. Pripadnici HRB-a vjerovali su da će operacijama ‘Klokan’ (upad skupine Tolić-Oblak) ili ‘Feniks’ (upad Bugojanske skupine) srušiti Jugoslaviju. Međutim, šezdesete i sedamdesete doba su najvećeg ekonomskog napretka Jugoslavije. Proljećari jesu tražili veću autonomiju Hrvatske, ali Dabčević-Kučar i Tripalo nisu bili antijugoslaveni. Čini se da su emigranti živjeli u paralelnoj realnosti?

Zaista se čini kao da nisu imali dodira sa stvarnošću. Inspirirani Castrovim uspjehom na Kubi, zamišljali su da imaju ogroman utjecaj u zemlji i da će Hrvatima pokazati da je borba moguća. Njihove iluzije da će nešto postići devet ljudi u operaciji ‘Klokan’ su smiješne. Lokalno stanovništvo u Bosni je Bugojansku skupinu dočekalo s apatijom ili neprijateljstvom. Gledajući masovne pokrete vojske, mnogi lokalci mislili su da se snima partizanski film. Čak ni antijugoslavenski ili antikomunistički raspoloženi Hrvati nisu vidjeli teroriste kao ikakav uzor. Zapravo su emigranti i štetili naporima reformskog pokreta iz 1971. Primjerice, tvrdilo se da je hrvatsko partijsko vodstvo u kontaktu s Jelićem.

Baš kao što danas mnogi putem Twittera ili Facebooka komuniciraju samo s istomišljenicima i tako stalno dobivaju potvrdu raznih teorija urote, i emigranti su živjeli u zatvorenim svjetovima, komunicirajući uglavnom s ljudima koji su vjerovali da je Jugoslavija pred raspadom. Mnoge terorističke skupine počinju idejom da su avangarda koja će promijeniti svijet. RAF nije srušio kapitalizam u Njemačkoj, ali su boljševici u Rusiji uspjeli u svom naumu, kao i djelomično IRA. Da su radikalni emigranti vjerovali u fantazije pokazuje i samoubojstvo Zvonka Bušića, koji se nije mogao nositi sa stvarnošću nezavisne Hrvatske.

Glasilo Otpora, list ‘Obrana’, 1968. donosi sastav vlade koja bi trebala ‘pomiriti’ sve Hrvate. Predsjednik je Tito, ministar obrane partizanski general Gošnjak, ministar unutrašnjih poslova Luburić, a premijer Pavelićev pobočnik Jelić. To je potpuno apsurdno – ili?

Dugo vremena nisam mogao shvatiti tu šokantnu i posve apsurdnu listu s ljudima koji nikako ne spadaju zajedno. Međutim, radikalni emigranti stvari postavljaju u rasno-etnički okvir: i Tito je ipak Hrvat, a i partizani su se, kao i ustaše, borili za Hrvatsku. To je zapravo sjeme kasnije Tuđmanove ideje o pomirbi.

Pišete da je Beogradu ne samo odgovaralo postojanje ekstremne emigracije, nego je Udba radila na njezinom dodatnom radikaliziranju?

Sve države koriste terorizam i predodžbe o vanjskim neprijateljima za vlastite ciljeve. Legitimitet jugoslavenskog režima počivao je na pobjedi nad fašizmom. Ako vam fašizam više ne prijeti kod kuće, korisno je da stalno izdaleka vreba, pa opasnošću od njegovog povratka možete zastrašivati stanovništvo. Što se radikalizacije tiče, logika je bila sljedeća: ako ekstremisti počnu ubijati i otimati avione, ne samo da će strane države oštro krenuti na sve antijugoslavenske grupe, nego će terorizam od antijugoslavenskih pokreta, čak i mirnih, odbiti čitavu dijasporu. Udba je u emigrantske grupe ubacivala agente-provokatore koji su ih poticali na nasilje. Najbolji je primjer ‘hrvatska šestorica’, grupa emigranata koji su 1981. zbog plana o nizu bombaških napada u Sydneyju osuđeni na visoke zatvorske zakone. Zapravo je sve isplanirao sedmi član skupine, agent Udbe koji ih je u zadnji čas prijavio policiji. Udba je nastojala i cijepati pokrete, što im je dobrim dijelom uspjelo. U Njemačkoj je 1965. bilo 55 malenih različitih proustaških skupina. Međutim, mislim da Udba nije predvidjela koliko će emigranti postati spremni na nasilje. Šezdesetih kreće pokušaj da se emigraciju kontrolira na drugi način, pa imamo seriju atentata. Udbina je strategija, koja je ponekad uključivala i ubojstva članova obitelji radikala, poput devetogodišnje pokćerke Stjepana Ševe, dala dvojbene rezultate, jer je dovela do eskalacije.

Draganović plaćenik?

U Udbine mutne dealove vjerojatno spada i slučaj Krunoslava Draganovića, svećenika i ustaškog časnika. On je u Jugoslaviji proglašen ratnim zločincem, da bi 1967. odjednom osvanuo u zemlji i živio slobodno još šesnaest godina?

Draganović je prvo radio za Pavelića, potom je imao veze s Vatikanom i papom te organizirao izvlačenje ustaša i nacista u Argentinu putem štakorskih kanala. Zatim je bio član Jelićevog HNO-a. Međutim, radio je i za američku vojno-obavještajnu službu, postoje dokazi da je odavao informacije i Britancima. Nije jasan njegov dogovor s Jugoslavijom, ali očito se mogao vratiti u zemlju. Lako je moguće da još mnogo prije svog povratka odavao informacije i Udbi. Moj dojam je da je Draganović bio plaćenik. Možda je nekada bio uvjereni ustaša, no u jednom je trenutku shvatio da je najbolje da radi za sve, odnosno za sebe. Nadam se da će jednog dana povjesničarima biti dostupni svi dokumenti, no moguće je da nikada nećemo znati cijelu priču.

Inozemne su vlade dugo tolerirale neoustaške skupine, dijelom i iz vlastitog antikomunizma, ili im čak pružale zaštitu, poput Perónovog režima u Argentini ili Francovog u Španjolskoj. No nakon eskalacije nasilja, sedamdesetih kreću zabrane tih organizacija.

Australska je vlada bila paranoidno antikomunistička te je i zbog toga tolerirala emigrantske ekstremiste. No postojao je još jedan razlog – znalo se da njih prati Udba, pa su se australske službe nadale da će naučiti kako rade komunistički obavještajci i tako se pripremiti za mnogo veće infiltracije. U Zapadnoj Njemačkoj u službama su za Hrvate bili zaduženi Podunavski Švabe protjerani iz Jugoslavije koji su bili vrlo antititoistički nastrojeni. Ipak, nakon prvog napada hrvatskih terorista uopće – 1962. na jugoslavensku trgovačku misiju u Bonnu – Križari su postali prva zabranjena emigrantska organizacija u njemačkoj povijesti. U SAD-u je važnu ulogu u zabranama odigrala kampanja reketarenja američkih Hrvata i ubijanja onih koji nisu bili voljni davati novac.

Pišete da emigrantski terorizam nije ni srušio Jugoslaviju ni stvorio državu, ali je pridonio diskursu, retorici i oživljavanju ustaštva u suvremenoj Hrvatskoj. Kako je terorizam utjecao na događaje iz osamdesetih i kasnije?

Terorizam je uglavnom prestao i prije 1987., kada Tuđman odlazi u Kanadu. Moja se knjiga ne bavi čitavim dijasporskim separatizmom, što je bitno veća tema. Inače, ideja o čitavoj dijaspori kao desničarskoj je pogrešna. Tridesetih godina je četrdeset posto filijala američke Hrvatske bratske zajednice bilo pod snažnim utjecajem komunista, a ogroman broj Hrvata sve do pojave Miloševića i rata nije nacionalistički orijentiran. Svakako, u nenasilnim separatističkim pokretima sudjelovao je mnogo veći broj ljudi nego u terorističkim organizacijama. Ti su ljudi shvatili da mnogo učinkovitije mogu podrivati Jugoslaviju tako da preko Šuška financiraju HDZ i Tuđmana, koji je i sam historijski revizionist. I sam Savez komunista je bio svjestan da su stvarni ili navodni demokratski pokreti veća opasnost. No to jesu povezana pitanja. Retorika teroristâ jest dio šireg diskursa koji je utjecao na današnje hrvatsko društvo. To su primjerice blajburški kompleks žrtve ili teza da ustaše nisu napravili ništa pogrešno.

U spomenutu kampanju reketarenje i ubijanja američkih Hrvata bio je uključen i Miro Barešić. On je 1971. ubio jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, a danas u Hrvatskoj ima spomenik, kao i Jelić koji je do kraja života branio genocidnu NDH. Kako gledate na to da se na emigrantske teroriste danas gleda kao na heroje?

Povijest se, ne samo u Hrvatskoj, sagledava u jednostavnim binarnim oprekama. Zbog Bleiburga smo svi žrtve komunizma i istovremeno ne snosimo odgovornost za Jasenovac. A ako se netko borio za hrvatsku nezavisnost, samim tim je heroj. Takve formule koriste političarima i skoro su uvijek potpuno pogrešne. Emigranti poput Barešića nisu bili nikakvi demokrati, nego fanatični nacionalisti i separatisti, neprijateljski nastrojeni prema demokratima. Pritom se Barešić bavio i najobičnijim kriminalom, ubijanjem i reketom. Naravno, tvrdilo se da se sve radi za Hrvatsku, ali bila je riječ i o njihovom vlastitom financijskom probitku. I prilikom rascjepa u emigrantskim grupama nerijetko su u pitanju bile banalne stvari – tko koga krade i tko će se više obogatiti. Činjenica da ljudi poput Barešića imaju spomenike svakako je simptom ne samo nerazumijevanja, nego i namjernog krivog predstavljanja i manipulacije poviješću.

portalnovosti

Otklonjena je tako i posljednja sitna historiografska nedoumica, sad je konačno i pravomoćno, jednom za svagda: pozdrav ‘Za dom spremni!’ zapravo je drevni tradicionalni pozdrav hrvatskog pjevača i skladatelja Marka Perkovića Thompsona, koji datira još iz vremena Domovinskog rata devedesetih godina prošlog stoljeća

Otklonjena je tako i posljednja sitna historiografska nedoumica, sad je konačno i pravomoćno, jednom za svagda: zaboravite Ivana plemenitog Zajca i operu ‘Nikola Šubić Zrinjski’, zaboravite Antu poglavnika Pavelića i ustaški pokret, zaboravite čak i Antu Paradžika i njegove HOS-ovce – pozdrav ‘Za dom spremni!’ zapravo je drevni tradicionalni pozdrav hrvatskog pjevača i skladatelja Marka Perkovića Thompsona, koji datira još iz vremena Domovinskog rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Većinom od petnaest glasova odlučio je to Visoki prekršajni sud, koji je zaključio kako se ‘pjesma ‘Bojna Čavoglave’ u izvođenju autora u izvornom obliku koji sadrži izričaj ‘Za dom spremni!’ ne može podvesti pod zakonski opis prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira’, članka kojim se, podsjetimo, sankcionira onoga ‘tko na javnom mjestu, izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova (…) remeti javni red i mir’.

Može, istina, zbuniti što je par dana kasnije Ustavni sud isti taj, kako se zove, ‘izričaj’ nedvosmisleno proglasio neustavnim, jer je neobično sličan pozdravu koji je ranih četrdesetih koristio nacistički režim ustaškog poglavnika Ante Pavelića, i koji je u svom ‘izvornom obliku u izvođenju autora’ glasio, citiram: ‘Za dom spremni!’ To je, razumljivo, dovodilo u višeumicu mnoge među pravnim laicima, ali – kako vidimo – i iz samog pravosudnog sustava. Razlika je, međutim, očita: izričaj ‘Za dom spremni!’ koristili su pripadnici ustaškog pokreta od 1941. do 1945., vršivši pod njim zločine progona i genocida, dok izričaj ‘Za dom spremni!’ koristi Marko Perković Thompson, vršivši pod njim pjesmu ‘Bojna Čavoglave’. Pjevač Marko Perković, naime, ne pjeva Načela Ustaškog pokreta, već pjesmu o ljepotama svog zavičaja, u kojoj – kako je Visoki prekršajni sud utvrdio uvidom u ‘izvorni oblik pjesme’ i originalni tekst iz jeseni 1991. – nedvosmisleno stoji točno kako slijedi: ‘Za dom spremni!’

E, sad.

Iz tumačenja kako se kao prekršaj protiv javnog reda i mira ne može podvesti ‘izvođenje pjesme ‘Bojna Čavoglave’ u izvođenju autora u izvornom obliku’ nameće se i nekoliko laičkih potpitanja. Što, recimo, znači ‘u izvođenju autora’? Znači li to da je pozdrav ‘Za dom spremni!’ dopušten samo ‘u izvođenju autora’, odnosno rečenog Marka Perkovića? Znači li to da rečeni Marko, kad pozdravi publiku riječima ‘Za dom spremni!’, samo recitira svoju pjesmu, dočim, metnimo, mladi pjevač Mario Roso na koncertu na makarskoj rivi – pozdravljajući publiku sa ‘Za dom spremni!’ – zapravo deklamira ustaški pozdrav i, kako ono, ‘remeti javni red i mir’?

Naravno da ne: i naš Mario jednako izvršava pravno dopuštenu radnju ‘izvođenja pjesme ‘Bojna Čavoglave’ u izvornom obliku’. Osim ukoliko, da se malo našalimo, gospoda iz Visokog prekršajnog suda misle kako je pjesma Arsena Dedića ‘Ne daj se, Ines’ dopuštena samo ‘u izvođenju autora u izvornom obliku’, i da Rade Šerbedžija njenim izvođenjem ‘remeti javni red i mir’.

Ima li još laičkih potpitanja? Ima. Znači li to da Mario Roso i svaki drugi građanin, koji na koncertu, stadionu ili postrojavanju naoružane paravojske koristi izričaj ‘Za dom spremni!’, može reći kako on samo recitira Thompsonovu ‘En De Haj se, Ines’, pardon ‘Bojnu Čavoglave’? Naravno da ne znači: a) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i Thompsonova pravaška himna ‘Lijepo li je Hrvat biti’, odnosno b) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i Thompsonova pjesma ‘Bijeli golubovi’.

Znači li to da građanin koji na koncertu, stadionu ili postrojavanju naoružane paravojske koristi izričaj ‘Za dom spremni!’, može reći kako on samo recitira jednu od Thompsonovih pjesama? Naravno da ne znači: c) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i pjesma Miše Kovača ‘113. šibenska brigada’: ‘Sve smo dali, dat ćemo još više, za dom spremni, Šibenčani!’; d) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i pjesma ‘Vukovi sa Svilaje’ Siniše Vuce: ‘U boj kreću, trobojnicom mašu, za dom spremni i za Lijepu našu!’; e) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i pjesma ‘Sve do Zemuna’ Dražena Zečića: ‘Jer uz nas je pravda, jer uz nas je Bog, zato za dom spremni smo u odlučni boj!’; f) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i pjesma ‘Ready for Home’ grupe Capital Kings: ‘I’m steppin’ out of the cold, ready for home!’, g) izričaj ‘Za dom spremni!’ u izvođenju autora u izvornom obliku sadrži i pjesma ‘Spremna na sve’ Jane Todorović: ‘Na prošlu tugu podsećaš me, bila sam luda ZA tobom (…), pa kaže ‘i DOM je moj isti ko pre (…), i onda u refrenu ‘ja nisam ona od pre, sada sam SPREMNA na sve’.

Ima, kako vidite, tih laičkih potpitanja i pravnih tumačenja koliko hoćete. Formulaciju ‘u izvođenju autora’ uspješno smo apsolvirali, ali što je, recimo, s onim ‘izvođenjem u izvornom obliku’? Znači li to da je korištenje pozdrava legalno samo u ‘izvornom’, punom i integralnom obliku – u Thompsonovu slučaju, dakle, ‘Za dom spremni u Zagori na izvoru rijeke Čikole stala braća da obrane naše domove stoji Hrvat do Hrvata mi smo braća svi nećete u Čavoglave dok smo živi mi tuče thompson kalašnjikov a i zbrojevka baci bombu goni bandu preko izvora korak naprijed puška gotovs i uz pjesmu svi za Dom braćo za slobodu borimo se mi čujte srpski dobrovoljci bando četnici stići će vas naša ruka i u Srbiji stići će vas Božja pravda, to već svatko zna sudit će vam bojovnici iz Čavoglava slušajte sad poruku od Svetog Ilije nećete u Čavoglave niste ni prije oj Hrvati braćo mila iz Čavoglava Hrvatska vam zaboravit neće nikada!’ – ili je dopušten i u svom skraćenom obliku, ‘Za dom spremni!’?

Ovo je potpitanje važno iz ponešto manje očitih razloga. U jednom od svojih ‘izvornih oblika’ iz 1991., pjesma ‘Bojna Čavoglave’ mrvu je, naime, drugačija od danas opće prihvaćenog toga, kako se reče, oblika. Umjesto stiha ‘za Dom braćo, za slobodu, borimo se mi’, recimo, stajalo je ‘za Dom braćo, zovemo se Poglavnikovi’, dočim je umjesto pretposljednjeg stiha, ‘oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava’, stajalo ‘oj ustaše, braćo mila iz Imotskoga’. Je li onda ‘Za dom spremni!’ stih iz ‘izvornog oblika’ pjesme sa slobodom i Hrvatima, ili onoga s Poglavnikom i ustašama? ‘Za dom spremni!’ u izvornom obliku s Poglavnikom i ustašama, naime, nešto slobodnije bi se mogao protumačiti čak i kao veličanje Poglavnika Ante Pavelića i ustaškog pokreta.

Tumačenje Visokog prekršajnog suda ne ostavlja mjesta sumnji: ako je ‘Za dom spremni’ samo jedan stih iz Perkovićeve pjesme, bez obzira na to jesu li braća mila ‘Hrvati iz Čavoglava’ ili ‘ustaše iz Imotskoga’ – a vidjeli smo da jest – ne postoji zakon koji bi zabranio pjevaču da pjeva ili recitira samo jedan stih. Kad je, metnimo, legendarna Ines Petrić i peti put ispala iz RTL-ova showa ‘Ljubav je na selu’, koji je to prekršajni, vrhovni ili ustavni sud mogao zabraniti Radi Šerbedžiji da joj kaže ‘Ne daj se, Ines’? Jer šta? Dok on izrecitira cijelu Arsenovu baladu, ‘ne daj se godinama, moja Ines’ – dok dođe do onoga ‘još malo šetnje uz more i gotovo’ – već je fatalna Ines ispala i šesti put, i prijavila se u ‘Ljubav je na Visokom prekršajnom sudu’. Eto, opet smo se malo našalili, ali i šala je dobrodošla da se jurističkim nevježama približi složena pravna problematika.

Pa kad se već zeru šalimo, evo još nekoliko laičkih potpitanja: znači li odluka Visokog prekršajnog suda da je u Republici Hrvatskoj dopušteno pozdravljati se i sa ‘Sieg Heil’, stihom iz lijepe tradicionalne njemačke pjesme ‘Es geht um Deutschlands gloria, gloria, gloria, sieg heil, sieg heil, viktoria!’? Je li onda dopušteno pozdravljati se i s ‘Pomoz’ Bog, junaci!’, stihom kantautora Baje Malog Knindže iz njegove pjesme o vojvodi Momčilu Đujiću, ‘Dođi, pope, ljubimo ti stope’? Ili sa, štajaznam, ‘Sprem’te se, sprem’te četnici’, stihom iz pjesme srpskog kaluđera Jovana Grkovića, ‘Sprem’te se, sprem’te četnici, silna će borba da bude’?

Vidite kako laička potpitanja mogu biti glupa. Zato, eto, laici ne odlučuju o tim stvarima, nego o tim stvarima odlučuju stručne i umne glave iz Visokog prekršajnog suda.

Javni red i mir, ljudi, nisu šala i zajebancija.

portalnovosti

…Ljeto nam se vratilo…

Možda, a možda i nije. Tko danas može za išta reći da je ili da će biti.

Znate što sam primijetila?! Napišem kolumnu, obično četvrtkom i pošaljem. Već isto večer ili u petak ujutro, neke nove šokantne vijesti nešto wow. Ovu kolumnu pišem još malo ranije jer u četvrtak nisam kod kuće. A bez kolumne ne vrijedi ni tjedan😉

Sastavljaju se liste za novi saziv sabora i sve što se događa oko toga više liči na cirkus nego na politiku. Malo prepucavanja mora biti, to svi znaju, ali ovo kod nas je nevjerojatno. Upravo slušam Plenkovića kako uvjerljivo i samouvjereno priča da su mu ministri bili u stvari dobri i pošteni, da su se dogovarali da neki odu i prepuste drugima mjesto i da nitko nije u procesu, tako da su krasni. Baš… A mi naivne budale!

Ne znam kako samo mi svi (nesposobni očito) nemamo po šest do dvanaest ili koliko već reprezentativnih nekretnina potpuno sređenih i za koje ništa nismo i ne moramo platiti. Ne znam što bih rekla. Jedino sam sigurna u to da ne znam za koga ću glasati ili ću prekrižiti listić što ne volim, ali ne vidim kome bih dala glas. Kad pogledamo realno, bez osobnih preferencija i emocija, najbolje bi možda bilo da pobijedi HDZ opet. Da, doista sam to napisala iako nije bilo lako. Na jesen bi se moglo dogoditi da dođemo u veliku krizu. Na žalost, otkazuju se dolasci turista i to masovno. Ne da ljudi ne žele doći kod nas, ni da se boje, ali su mnogi u drugim zemljama također morali koristiti godišnji u danima kad su bili kod kuće i sad nemaju slobodnih dana. To je prvi preduvjet za putovanje. Uz to su preporuke da se ostaje u zemlji, neki daju vaučere za putovanja unutar zemlje i snalaze se na sve načine da napune vlastite proračune. Tako se to radi. Ne kaznama za sve, od učestalijih saobraćajnih kontrola, do svih mogućih represivnih mjera. Kod nas su samo izbori važni, a narod neka se snalazi. Na našu sreću, ozbiljnost situacije su shvatili i na Jadranu pa doista skidaju cijene i to pošteno. Kada se vidi rezultat trećeg kvartala bit će sve jasno. Uz to poljoprivredu uništavaju vremenske nepogode, privredu zastoji u proizvodnji u jačim zapadnim zemljama, otpuštaju se radnici na veliko, ali to prolazi ispod radara. Zato bi bilo fer da jednom kad je jako gadno, kad je baš prava kriza, vlast dobije HDZ, pa da ih vidimo. Jer njihovi mandati uvijek dođu kad je linija rezultata dotadašnje vlade i zemlje, BDP-a i proizvodnje uzlazna. Talentirani za mazanje očiju kakvi jesu, ne sumnjam kako nas neće ubjeđivati i dalje da nam je super, ali mislim da će ovaj put morati nešto i raditi jer doista bi moglo biti krize. Nije fer da opet dođe SDP, pa čak ni ovakav, da se hvata u koštac s takvim stanjem. Nikada ni kada je bio jači i bolji nije dobio dva mandata jer su uvijek puno kritičnije promatrani i greške su im bile puno teže kažnjavane nego HDZ-ove. Glasači su im puno kritičniji i trebaju biti, samo se bojim da su tada ta ‘ kažnjavanja’ SDP-a ( i igrice koje su neki igrali) koštala sve nas boljega života. Kako se za prolivenim mlijekom ne plače, idemo dalje, ali da će biti teško, bit će.
Cirkus, zar ne?!

Kandidati su, pa bolje ne komentirati. Nešto kulturnog i poštenog svijeta, malih stranaka koje se bore da sastave liste i dobiju koji mandat ostaju i dalje u sjeni ovih koji imaju novce, što zbog veličine, što zbog donacija . Također su im i mediji skloniji, ne što su potplaćeni ( možda ima i toga) već što su zanimljiviji, pričali nešto pametno ili još bolje nešto za naslovnice. Ali svako ‘ mere’, svaki gaf, svaka nesuvisla izjava ili skandal, samo su hrana za dan, dva, kao da narod ima memoriju zlatne ribice pa sve zaborave i opet po starom. Kako jedna starija žene reče:“ Pa znam da nas kradu, ali eto, naši su pa šta ćemo. Bolje oni nego drugi!“ Naši!

Neki se čude što se događa u Americi! Ja se njima čudim. Mi svi izgledamo isto, znate što mislim, ali opet neki nađu neke razlike. Koliko smo jadni!
Kao da život nije život, kao da netko treba nekome govoriti tko je i što je, kao da je puno ljudi ( itko ) imalo pravo i mogućnost samo odabrati. Sve nam je nametnuto, osim spola, i vjera i nacionalnost i rasa i pripadnost i jezik i geografski položaj pa i sazvježđe i neki su spremni za to nauditi drugima ili ginuti! Strašno. Sve ide u pogrešnom smjeru, u velikom dijelu svijeta i nadam se da će se većina osvijestiti, maknuti one koji ih s vrha vlasti huškaju i čine im loše zbog neznanja ili namjerno da stvore dojam nesigurnosti i opasnosti od drugog i drugačijeg. Umjesto da rade za boljitak svih, da se diče raznolikošću, da uče o ljepotama i bogatstvu svijeta, da je i drugačije pa i lošije ili siromašnije lijepo na svoj način i da se iz toga može nešto naučiti. Da ljudi u lošijim uvjetima ili siromašnim zemljama nisu odabrali da se tamo rode i da nisu zato lošiji. Uvjeti života su ti koji su ih izgradili i samo ulaganjem i školovanjem se može naprijed.
Nadam se boljem i nisam izgubila optimizam. Pričam s krasnim ljudima i svima je teško ovo živjeti i biti nemoćni.

Jedna od tragedija u susjedstvu kad izbace Desanku Maksimović iz lektire! Pa zamislite to! Svuda isto dno. Dno dna. Samo se nadam da smo ga dotakli pa da se odgurnemo!!!

„ Ne, nemoj mi prići…“- pročitajte pjesmu, da se podsjetite koliko je lijepo pisala.

Naravno, malo da kuhamo, da ne zaboravimo zašto sam ja u stvari tu.

Zapečene mrkve

Prije desetak godina vidjela sam J. Olivera kako pravi ovo jelo i probala sam i ja slično. Sada imam i sliku! Na tržnici sam našla ove prekrasne mrkvice pa iako ih nisam veliki ljubitelj, ovako spravljene su mi mmmmm….

Jednostavno.

SASTOJCI:

500 g mladih mrkvica sa 2-3 cm “peteljki”

50 g maslaca

1-2 režnja češnjaka

sol

papar

malo mljevenog kima

majčina dušica

1 dl bijelog vina

PRIPREMA:

Mrkve oprati i očistiti oko peteljki, ali ih ne rezati. Pomiješajte začine. Na veći lim od vlažnog papira za pečenje napravite četvrtastu posudicu, tako da sve kutove jednostavno “uvrnete” i tako dobijete dubinu. Možete koristiti i alu foliju, ali ja je izbjegavam kad mogu, osim kod roštilja. Zgnječite češnjak širokim nožem, on je samo za aromu i miris. Pospite mrkve sa začinima sa svih strana, stavite u papir, dodajte češnjak, listiće maslaca rasporedite po mrkvama i podlijte s vinom. Pecite u zagrijanoj pećnici na 220°c oko 35- 40 min, ako volite mekše malo duže. Poslužite sa sokom koji ostane u papiru!  Izvrstan prilog masnijem mesu ili bilo kojem klasičnom jelu.

Torta bajadera

Odlična i jednostavna torta bez pečenja. Neki dan sam je pravila, možda izgleda ‘ teška’ ali nije. Konkretna torta, klasičnog okusa, ali zgodna i za toplije vrijeme jer niti je zahtjevna niti grije kuću.

SASTOJCI:

Podloga:

300 g mljevenog keksa po izboru

1 vanil šećer

100 ml soka od naranče, cijeđeni

100 ml topljenog maslaca ohlađenog na sobnu temperaturu

Za premaz:

100 g čokolade

30 ml mlijeka

za kremu:

1 l mlijeka

3 pudinga od vanilije

2 vanil šećera

4 žumanjka

200 g šećera

250 g maslaca

100 g mljevenog keksa kao za podlogu

100 g prženih lješnjaka

100 g čokolade za kuhanje

Za ganache:

200 ml vrhnja za šlag

200 g čokolade za kuhanje

Priprema:

Sastojke za podlogu pomiješati pa utisnuti na lagano namazanu podlogu za serviranje s vrlo malo maslaca. Stavite obruč fi 26 i podlogu poravnajte. Spremite u hladnjak dok ne istopite čokoladu. Na pari je istopite i umiješajte mlijeko. Kada ujednačite premažite preko podloge. Spremite opet u hladnjak dok pravite kremu. Stavite cca 8 dl mlijeka da kuha. Odvojeno umiješajte mikserom žumanjke i šećer. kada su dobr umiješani, ne pjenasti, samo dobro umiješani, dodajte puding u prahu i malo mlijeka. Miješajte žicom. Mlijeko po potrebi. Kuhajte puding do dvije minute, pa podijelite na dva dijela. Možete i od oka, a možete i vagati. U jedan dio dodajte čokoladu i kad se istopi promiješajte. Pokrijte folijom i neka se ohladi na sobnu temperaturu. Kada je ohlađeno, umutite maslac, pa opet po pola dodajte u jednu i drugu smjesu i pomiješajte. U svijetlu dodajte kekse i mljevene pržene lješnjake. Na podlogu mažite prvo svijetlu pa čokoladnu masu. Svaku poravnajte. Stavite u hladnjak. Zagrijte vrhnje za šlag za ganache. Da je vruć, nipošto da ne kuha. Dodajte krupno sjeckanu čokoladu ( ili lomljenu) i nakon par minuta promiješajte žicom da se napravi glatka gusta krema. Premažite po čokoladnoj kremi i ohladite. Možete, a ne morate ukrasiti.