Syd Barrett kao pevač, gitarista i autor pesama bio je pokretačka kreativna sila u ranim danima benda Pink Floyd. Kao jedan od osnivača kultne grupe bio je revolucionar rokenrola. Predvodio je psihodelični zvuk šezdesetih godina. Njegovu kreativnu genijalnost iskorenio je psihološki kolaps izazvan, kako se navodi, značajnom upotrebom droga, naročito kanabisa i LSD-a.

Pretpostavlja se da je bolovao od šizofrenije. Stresno detinjstvo (njegov otac je poginuo kada je Syd bio dete) kao i pritisak koji se povećavao tokom razvoje njegove karijere doveli su do razvitka mentalne bolesti. U kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama, Syd je počeo da pokazuje prve simptome ludila uključujući bizarno ponašanje, psihoze (zablude i „vizije“), paranoju, neorganizovano razmišljanje, katatoniju i društveno povlačenje.

Njegova muzička karijera trajala je samo sedam godina, ali je Syd ušao u istoriju kao jedan od najistaknutijih talenata koji su se pojavili nakon pop revolucije. Osnovao je svoj bend kome je dao ime kombinujući imena dva američka bluz muzičara Pink Anderson i Floyd Council, a prvi album koji su izdali The Piper at the Gates of Dawn, nazvan je po jednom od poglavlja Sydove omiljene knjige The Wind of Willows, romana za decu koji je napisao britanski književnik Kenneth Grahame.

Tokom jula 1967. godine pesma See Emily Play je bila visoko na listi, a Pink Floyd već stekao određenu popularnost. U to vreme, priseća se Roger Waters, Sydovo stanje je počelo rapidno da se pogoršava. Povlačio se u sebe, na koncertima je svirao samo jedan akord… Brojni nastupi su otkazivani  i bend je napravio prisilnu pauzu. Sve ovo se poklopilo sa izlaskom njihovog debitantskog albuma početkom avgusta i bacilo senku na ono što je trebalo da bude trenutak trijumfa. Objavljen na vrhuncu „Leta ljubavi“, sa sjajnim Barrettovim tekstovima, pevanjem i gitarom, album The Piper at the Gates of Dawn je uticao na mnoge generacije muzičara među kojima su David Bowie, R.E.M, Pearl Jam… Sa neverovatnim zvukom i nadrealnim tekstovima album je nadmašio čak i Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, album grupe The Beatles, kao zvučnu evokaciju psihodeličnog iskustva.

Barrett je postao zvezda u Engleskoj i bio na vrhuncu svoje slave, a njegovo ponašanje bilo je sve gore. Članovi benda i prijatelji opisivali su to kao prolazno stanje. Međutim, nije bilo tako. Član Pink Floyda koji je prepoznao i govorio o Sydovoj mentalnoj bolesti bio je Roger Waters, koji kaže da su svi pokušaji da ga odvedu kod terapeuta bili bezuspešni. David Gilmour, prijatelj iz detinjstva, bio je pozvan u bend kako bi ih podžao na live nastupima. Međutim, Syd nije uspeo da se vrati u normalu i nakon nekoliko meseci Gilmour ga je zamenio u bendu. Novinski članci pišu da su bivše kolege bile progonjene pitanjem da li su mogli da pomognu svom prijatelju da su posvetili više pažnje njegovim mentalnim problemima i zloupotrebi droga.

Iako je proveo u Pink Floydu samo dve godine, Sydov uticaj i prisustvo u bendu će se osetiti do kraja njihovog postojanja. Bend mu odaje priznanje i uključuje mentalne bolesti kao jednu od glavnih tema na svojim najuspešnijim albumima The Dark Side of the moon i The Wall, razmišljajući o uzrocima mentalnog kolapsa. Pesmama Wish you were here i Shine on you crazy diamond se čak i direktno obraćaju Sydu:

“Come on you raver, you seer of visions
Come on you painter, you piper, you prisoner, and shine.”

Nakon izlaska iz benda Pink Floyd, Barret je izdao dva oskudna solo albuma The Madcap Laughs i Barrett, koji predstavljaju poslednje treptaje njegove genijanosti i posle kojih je Syd nestao. U potpunosti se povukao iz javnosti kada je imao 28 godina.

Kada je završio sa muzičkom karijerom, najveći deo svog vremena posvetio je slikanju. Međutim, malo njegovih radova je preživelo jer je imao naviku da ih po završetku uništva. Krajem sedamdesetih vratio se u svoj rodni grad Kembridž, gde je živeo sa majkom. Javni život je ostavio iza sebe, izbegavao je socijalni kontakt i potpuno se povukao u svoj svet. Iako je kratko bio hospitalizovan, nikada mu zvanično nije bila dijagnostikovana mentalna bolest. Umro je od raka pankreasa 2006. godine. Njegovo nasleđe živi u priznanju i velikom uticaju na mnoge muzičare, a tokom godina postao je i predmet brojnih knjiga. Syd Barrett je „ludi dijamant“ koji će zauvek sijati na muzičkom nebu.

pulse

Dragan Džajić je nekad bio ikona i jedan od najboljih fudbalera jugoslovenskog fudbala svih vremena. Po svojoj popularnosti, u to vrijeme, u narodu je bio rame uz rame sa Titom. Rođen 30. maja 1946. godine u Ubu, od oca Kristivoja i majke Vidosave, već sa 15 godina postao je član Crvene zvezde da bi sa 17 godina ili tačnije rečeno 6. maja 1963. godine debitovao u meču protiv titogradske Budućnosti. Tačno mjesec dana nakon mog rođenja. I naravno da bi se o njegovim uspjesima na zelenom terenu moglo puno toga napisati. O nekadašnjem fudbalskom asu i uzoru iz 70-ih, nas djece koji smo pravili prve fudbalske korake.

Međutim, uspjeh na  sportskom planu  ne znači da ste moralno ispravna ličnost i da takvi ljudi trebaju biti naši ideali. Nije moje, u Džajićevom slučaju, da tražim gdje je napravljena greška u njegovom porodičnom, obrazovnom i društvenom odgoju i odnosu prema izazovima koje život nosi i traži od nas. Živio je u jednom vremenu od koga je mogao da uči o ispravnim moralnim vrijednostima. Dok sam kao klinac pikao fudbal zapamtio sam riječi jednog od najboljih igrača banjalučkog ”Borca” a kasnije trenera FK ”Naprijed” rahmetli Džafera Smajića kako nas je pred početak svakog meča hrabro ; ”Da bi pobjedio moraš imati volju. A ako imaš volju onda i ostvariš svoj san!” Kasnije, kad sam kao čovjek izgradio svoj sistem vrijednosti , shvatio sam da je tako i u životu. Želiš li da se kao čovjek izgradiš kao moralno ispravna osoba moraš imati pozitivnu volju.

Dragan Džajić nije ostao ona visini svog sportskog uspjeha. To je najbolje primjetio poznati srpski sportski komentator i pasionirani navijač Crvene zvezde Milojko Pantić koji se javno odrekao kluba kojeg je obožavao cijeli svoj život. Povod za dramatično i emotivno obraćanje bio je sramotan potez čelnika Crvene zvezde Dragana Džajića i Zvezdana Terzića koji su šokirali regiju uručivši počasni dres kluba s brojem 1 i posebnom posvetom ratnom zločincu kapetanu Draganu. Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan proveo je 13,5 godina u zatvorima zbog počinjenih ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH, a po izlasku se vratio u Srbiju i odmah krenuo u izbornu kampanju. Tako je Crvena zvezda, na radost ”Delija” i srpskih nacionalsovinista dobila svoje ”najjače” pojačanje. Bravo Dragane Džajiću! Hercegovci bi to rekli ovako: ”Ostao si majstor u fudbalu ali p…. u duši!”

Pantićeva oštra osuda ovog čina u nekoliko je sati obišla cijelu regiju: “Prošle nedjelje su Dragan Džajić i Zvezdan Terzić činom uručenja dresa ratnom zločincu kapetanu Draganu sahranili našu Crvenu zvezdu. Slika je to koja pokazuje kako je srpski nogomet probio dno dna. Počasni predsjednik Crvene zvezde Dragan Džajić i direktor Zvezdan Terzić uručili su dres kluba sa brojem 1 ratnom zločincu kodnog imena Kapetan Dragan, koji se poslije 13 i pol godina zatvora u Hrvatskoj i Australiji prije dva mjeseca vratio u Srbiju. Bivša gospodo Džajiću i Terziću, znate li gdje je tog 29. svibnja 1991. bio taj vaš novi počasni član kluba? Pucao je u sunarodnjake vaših tadašnjih igrača Roberta Prosinečkog i Refika Šabanadžovića. A samo par dan prije ovog vašeg sramnog čina, čovjek koji je vodio paravojne formacije po Hrvatskoj i BiH, izjavio je da su ubojice Zorana Đinđića, Legija i Zvezdan Jovanović, srpski heroji, i da će se on, ako uđe u parlament, zalagati da te ubojice budu oslobođene. Odnesite onda dresove i toj dvojici ubojica, a kad ih vaš novi počasni član bude oslobodio, nagradite ga tako što ćete promijeniti ime stadiona. Kakav Rajko Mitić!? Srpskije i patriotskije zvuči – ‘Stadion Kapetana Dragana!’ Mogli ste i dres s brojem 11 uručiti ratnom drugu kapetana Dragana i učitelju vašeg političkog patrona, lažnom četničkom vojvodi i lažnom Srbinu, doktoru hulji Šešelju. Tako bi vaš tim ratnih zločinaca bio kompletan. Dragane Džajiću i Zvezdane Terziću, sram vas bilo! Zbog ove slike, danas se crvene obrazi pravih zvezdaša širom planete! Uručenjem dresa ratnom zločincu, ispisali ste najsramniju stranicu povijesti slavnog kluba, ugasili ste Zvezdin plam, šampionske reflektore i klub uveli u tamu bezumlja.

Za sve obične ljude, vi ste od sada obični bijedni bestidnici, bez svijesti i savjesti. Grozim se od pomisli na vaš besramni čin! Pošto ne znate za sram, ja se sramim umjesto vas. Jer postali ste oficiri Arkanove zločinačke paravojske koja je okupirala i zarobila klub i to vam očigledno služi na čast. A ustvari, vi ste obične krpe kojma zlikovci brišu svoje kriminalne radnje, i u Zvezdi i u društvu. Zbog toga, do vas ne dopiru duševne boli ogromnog broja zvezdaša, koji za sada samo u sebi govore – Zbogom Zvezdo zauvek!”, poručio je Pantić.

Teško je što dodati na riječi  velikog čovjeka Milojka Pantića. Kažem “velikog”  jer  u zemlji koja je zaglibljena u blatu fašizma koji vlada uz pomoć laži, manipulacije, straha i nasilja, zaslužuje čestitke kao  jedan od rijetkih glasova razuma. U Beograd i Srbiji ništa novo. Još je puno onih koji nisu u stanju da se suoče sa svojom prošlošću ili bi ponovo ratovali. Perfidna igra čelnika Crvene zvezde uručivanjem počasnog dresa i izgradnjom murala ima svoju dublju pozadinu. Ona je podrška ratnom zločincu Draganu Vasiljeviću pred naredne izbore. Tu perfidnu igru bi srbijanski birači trebali da prepoznaju. Eventualni izbor ratnog zločinca vodi ih u dalju moralnu bijedu, trulost, lažnu prošlost i nikakvu budućnost! Dragan Džajić podržao je 2011. godine Dodikovu ideju kako Republika Srpska treba imati svoju fudbalsku reprezentaciju koja će samostalno učestvovati na evropskim i svjetskim prvenstvima.

Crvena zvezda je izgubila svoj sjaj, a Dragan Džajić postao bot i trol na radost srpskih nacionalšovinista. Možda je Džajićev uspjeh na sportskom planu bio loš učitelj koji ga je doveo u zabludu da ne može “izgubiti” u životu koji se svakodnevno živi?

Možda je vrijeme da se sukladno današnjim trendovima u Srbiji ime Crvene zvezde mijenja u Crnu kokardu?

tacno

Borba protiv korupcije u Hrvatskoj, ali i šire, sličit će na groteskno mlaćenje prazne slame dokle god se ne shvati da ona nije posljedica nekakvih neželjenih devijacija kapitalističkog sistema nego da proizlazi iz samog tog sistema

Siroti novinari. Otkrili su barem 80-90 korupcijskih afera u Hrvatskoj i bez njih riječ ‘korupcija’ jedva da bi postojala u hrvatskom političkom rječniku, što znači da su heroji antikorupcijske klime u ovoj zemlji. Ali postoje razdoblja kada se ti heroji pretvaraju u heroje od stiropora, zahvalnog, ali lako lomljivog građevinskog materijala i, što je najgore, tim razdobljima suvereno raspolažu vodeće državne elite, iako je notorno da su baš one glavni izvor korupcije. No te elite pretvaraju novinare u stiropor tako što uoči svakih parlamentarnih izbora izmaštaju nekakve spektakularne korupcijske afere, s još spektakularnijim hapšenjima pred širom otvorenim, ali poslušnim očima javnih i privatnih televizijskih kamera. To se događalo još za vrijeme Franje Tuđmana, kada su privođene grupe periferijskih zagrebačkih kriminalaca, uz ono čuveno nošenje s glavom gurnutom prema asfaltu, sve do, evo, hapšenja Josipe Rimac i njenih vjetrošumarskih pajdaša i podanika. Naravno, u svim tim izmaštanim aferama posljedica je bila samo to da se optuženicima posulo malo soli po repu, dok je, paradoksalno, jedina veća žrtva bio i jeste Ivo Sanader, koji je bio glavni HDZ-ov bubnjar protiv korupcije, a zatim završio kao zasad jedina prava žrtva borbe protiv te iste korupcije.

Jasno, novinari od stiropora iskoristili su to da se još oštrije okome na korupcijsku ‘hobotnicu’, kako je tada također ušlo u politički novorječnik, ali to opet nisu mogli svi. Nisu mogli, recimo, iz nekadašnjeg medijskog koncerna Europapress holdinga, danas Hanza medije, jer su prije toga jeli malo iz ruku Sanaderu, malo Todoriću, o čemu je svojedobnu ispričnicu ispisao jedan od najistaknutijih kolumnista tih medijskih kuća. Ovih dana čitamo opet njegove tekstove u povodu hapšenja Josipe Rimac i tu je, da bi reč rekel, sve na svome mjestu. Kolumnist konstatira da je Hrvatsku korumpiralo stranačko ustrojstvo države, gdje pripadnost HDZ-u u pravilu jamči da država neće ništa bitno poduzeti protiv svojih stranačkih srodnika, pogotovo ako su i familijarno povezani, a dodaje tome i nešto što se rijetko spominje, a to je famozna ‘struka’, u ovom slučaju šumarsko-energetska, koja protivno dozlaboga izlizanim stereotipima također redovno skida gaće pred vlastima. Velim, da bi reč rekel, a opet, vidiš, tu fali nešto ključno važno, a tiče se spomenute familijarnosti. Da bih to objasnio, ubacujem u priču starog hrvatskog sociologa Dinka Tomašića koji je svojedobno podijelio stanovnike Hrvatske na stočarske gorštake koji gaje prezir prema obavezama državi, ali su umreženi u snažne rodovske zajednice kojima jedino duguju lojalnost. S duge strane je sjedilačko zemljoradničko stanovništvo koje je marljivo i ne odbija poslušnost državi, znači lojalno je državnoj zajednici isto kao i vlastitoj obitelji. Ali očito predstavljaju inferiorni dio hrvatskog prosjeka.

Danas Tomašića rijetko tko spominje i citira, ali tvrdim da je on jako obojao novinarske, politološke i druge poglede na današnju Hrvatsku. Prema tim pogledima, Hrvatska je takoreći osuđena na korupciju koju gledamo u ova tri desetljeća, što na prvi pogled izgleda izazovno i primamljivo, ali jedini problem je to što uopće nije točno. Nije naime istina da u Hrvatskoj prevladava nekakav primitivni oblik kapitalizma, koji vuče porijeklo iz kopitarsko-plemenskog habitusa od nedavnih predaka, naprotiv, uz neke lokalne nijanse, ovdje imamo kapitalizam kakav ima čitav svijet. Zato slabo drže vodu, ili je uopće ne drže, tvrdnje da mi ovdje imamo nekakav ‘rodijački’, ‘ortački’ i ne znam kakav kapitalizam i sve će to biti kao rukom odneseno kada uvedemo pravni poredak, neovisno sudstvo, jednako neovisnu upravu itd. kakve imaju navodno uzorne zapadne kapitalističke demokracije. Pritom se često spominje primjer Finske koja je navodno srezala korupciju na čistu nulu pa, kao, taj pojam u finskom jeziku uopće ne postoji.

Ma nemojte mi reći! A zar nam se ne tako davno iz te zemlje nije dokotrljala afera Patria u kojoj su se u bubnju našle vrlo visoke političke figure s obje strane (s naše je najviša bio Stipe Mesić). I što bi? Ništa. Afera je završila u mrtvom rukavcu razvikanih, ali abortiranih pravnih sapunica, iako ni danas ne možeš staviti ruku u vatru da u tom finskom podmićivanju nečega nije bilo. Zato, fina vam hvala gospodo Finci, ali toga dovoljno imamo i bez vas. Hvala i evropsko-američkim saveznicima Hrvatske, koji su s razlogom njoj i ostalim tranzicijskim zemljama uveli stroge antikorupcijske mjere, kao preduvjet da im se priključe. Ali kada oni sami, ti saveznici, odrezuju milijarde kazni svojim monopolističkim kompanijama, najviše automobilskoj i informatičkoj industriji, zar time ne priznaju da za korupciju nisu krive samo te tranzicijske zemlje, nego da u toj krivici debelo sudjeluju i navodno uzorne i pravno uređene zapadne zemlje? To ovdje i želim podvući. Dio korupcije u Hrvatskoj sigurno jeste naslijeđen iz gorštačko-nomadske prošlosti (to je onih 200-300 kuna koje držite u vozačkoj dozvoli ako vas zaustavi policija), ali dio je bogami i uvezen, a taj dio je puno, puno veći i važniji.

Sjetite se, uostalom, glavnih ovdašnjih korupcijskih afera, od Bechtela preko Plive i Ine do, evo sada, kriminalne rasprodaje hrvatskog vjetra. Svugdje je bio umočio prste u pekmez strani kapital, s tim da su u početku Hrvatima i Hrvaticama bacani koruptivni mamci s prestižnih ili relativno prestižnih američkih i evropskih država. Ali, evo, ova posljednja došla je iz sirote Bosne i Hercegovine, koja nije u stanju investirati ni u samu sebe, a kamoli u druge, što znači da čak i na koruptivnom tržištu Hrvatska kotira kao jadničak kojeg je sve lakše i jeftinije kupiti. Eto, zato naše antikorupcijske kampanje izgledaju kao da su od stiropora. Svi koji pokreću te kampanje polaze od krive pretpostavke da je uzrok hrvatske korupcije u devijacijama kapitalističkog sistema, a ne u samom tom sistemu (poduprtom snažnom spregom prokapitalističkih političkih i isto toliko prokapitalističkih crkvenih struktura). Odlučan zamašnjak tome dogodio se prije tri desetljeća, kada je propao socijalizam, koji je bio jedina konkurencija kapitalizmu u čuvanju materijalnih i drugih prava radnika, kao i u čuvanju onoga što se naziva općim dobrima države i nacije.

I velika grabež za tim dobrima mogla je početi. Pa je onda i počela, s rijetkim izuzecima kapitalističkih zemalja koje su tu ugradile neke sigurnosne ventile, kao što su one skandinavske pa, hajde, i Finska. Ali, žalibože, to nije moglo spriječiti da korupcija postane planetarni pojam koji mete sve pred sobom, a raznorazne zaštitne institucije, kao što su naš DORH, ali i njegov evropski pandan GRECO, sliče na vesele šarene krpice koje više služe zabavljanju javnosti nego onome za što su tobože osnovane.

portalnovosti

Kupci/mušterije/klijenti poput lignji i riba su što noću se love na umjetno svjetlo iliti „svijeću“, kojoj se može regulirati količina, po mogućnosti i kut rasprostiranja svjetlosti. Svijetlost biznis „svijeće“ privlači pohlepne ljudske ribe i lignje da se dignu na površinu i zagrizu mamce, na radost trgovaca, bankara i drugih poslovnih ljudi kojima je unosan posao i ostvarivanje profita razlog na kojem se zasnivaju svi njihovi postupci i držanje.

Jedan od malih regulatora svjetla od strane kapitalista/poduzetnika, omogućavanje je kupcima da se umjetno svjetlo nalazi i pojavi na svakom koraku. E, da, zaboravio sam reći da glupe ljudske ribe, uglavnom girice, i lignje obožavaju biti ulovljene na svim pozicijama, u svjetlu, u mraku, u vodi, na suhom.

Evo dva primjera. O jednom sam pisao u tekstu  Privremeno zatvaranje poslovnica i ispostava PBZ-a de facto je u funkciji povećanog rizika od korona virusa. U posljednje pasusu, na način ribe koja je spoznala o čemu i kome se radi, i koja se samospoznala, obraćam se lovcima: Vratite nam svoje poslovnice, ako smo već prisiljeni imati posla s vama! Dosta je bilo patroniziranja i rizika!  Sumnjam u djelotvornost ovog apela, jer sve banke pripadaju lihvarskoj internacionali, kojoj je lihva u krvi, a ne zadovoljstvo klijenata. Poslušali još uvijek nisu, jer znaju da klijenti moraju negdje doći i obaviti transakcije za proviziju. Zaboli njih za pozive i potrebe vodene siće da svrši, mislim, poslove i potrebe u svom kvartu gdje su navučeni na dotičnu banku. A kad će se opet otvoriti poslovnice, i hoće li uopće – ne zna se. Korona kriza bijaše samo izgovor.

Drugi primjer. Robni lanac Kauflad jedini je od svih brodskih lanaca koji je imao samoposlužni automatski/industrijski/profesionalni rezač kruha, rezalicu kruha, aparat/stroj za rezanje kruha, rezač kruha, kruhoreznicu. Strojček više nije u funkciji, odnešen je navodno na popravak, a pretpostavljam da povratka korisne spravice neće biti. Rečeni lovci misle da će ribe i lignje i dalje gristi u istim količinama iako je svjetlo sklonjeno? Ako su kupci poput mene, naviknuti na kruh koji je strojno izrezan na pravilne kriške, onda će ga potražiti tamo gdje ga takvog ima, jer uKaufland ga narezanog nema. Ali, u Kauflandu je bilo najvažnije navesti kupce na svjetlo odnosno pridobiti ih, stvoriti kod njih naviku posjećivanja prostora. Jesu li registrirali koliko gube?

Oba primjera govore o skrivenim interesima vlasnika kapitala, njihovoj opuštenosti do bezobrazluka, te o njihovom zanemarivanju činjenice da i lignje i ribe imaju nešto mozga.

Viktor Frankl i logoterapija

Sve može biti oduzeto čoveku, osim jednog: poslednje od ljudskih sloboda – pravo da izabere svoj stav u bilo kojim okolnostima.

– Viktor Frankl

Mnogi ljudi se u nekom trenutku u životu zapitaju zašto smo ovde, koji je smisao našeg života i svrha našeg postojanja, kakvo je naše mesto u ovom svetu, kako život treba da izgleda, da li može da bude bolji…

Jedan od efikasnih načina da se pomogne čoveku u pronalaženju i ostvarivanju smisla života je logoterapija. Utemeljivač ove metode je Viktor Frankl, austrijski psihijatar i filozof, koji je u toj oblasti postigao velike naučne, ali i praktične rezultate.

Viktor Frankl

Viktor Frankl je rođen 26. marta 1905. godine u Beču, u činovničkoj jevrejskoj porodici. Još kao dete je bio veoma radoznao i govorio je da će postati lekar. Studirao je medicinu i filozofiju na Bečkom univerzitetu i specijalizirao neurologiju i psihijatriju. Zanimljivo je da je bio veoma mlad kada je, već 1924. godine u uglednom psihoanalitičkom časopisu International journal of psychoanalysis objavio svoj prvi rad posvećen Šopenhaueru. Organizovao je besplatna savetovališta za mlade, a prvo zaposlenje je dobio na Univerzitetskoj psihijatrijskoj klinici u Beču. Svoju privatnu psihijatrijsku praksu je započeo 1937. godine.

Kada je nacistička Nemačka anektirala Austriju (1938.) Viktor Frankl je bio primoran da se odrekne svoje privatne prakse. Oduzeli su mu doktorsku licencu, radio je u Rotšild bolnici (jedinoj u Beču u kojoj su mogli da rade lekari Jevreji) i dobio naziv „specijalista za Jevreje“. Frankl je sa užasom posmatrao kako nacisti sprovode istrebljenje njegovih pacijenata obolelih od psihičkih bolesti kroz nacistički program eutanazije. U očajanju je pokušavao da falsifikuje medicinsku dokumentaciju, pokušavajući da spasi svoje pacijente.

Dobio je priliku da emigrira u SAD u vreme kada je antisemitizam u Austriji bio na vrhuncu. Sa američkom vizom u džepu šetao je ulicama Beča i razmišljao kako da postupi: vizu su dobili on i supruga, ali ne i njegovi roditelji. Vrativši se kući, zatekao je oca kako popravlja predmet iz oštećene sinagoge – tablu sa Božjom zapovešću: „Poštuj oca svojeg i mater svoju“. Tog trena je odlučio da ostane u Austriji. Iz takve odluke su nastale njegove lične patnje, ali je iz tog iskustva nastala i metoda koja je predmet ovog razmatranja.

Logoterapija je forma egzistencijalne analize. Svoju teoriju i terapiju Frankl je zasnovao na sopstvenom iskustvu iz nacističkih logora Aušvic, Terezijenštat i Dahau u kojima je bio zatočen od 1942. do 1945. i u kojima su mu stradali roditelji, brat i supruga (koja je bila trudna). Zatočeničko iskustvo mu je otkrilo da čovek može podneti i najteže uslove ukoliko ima zbog čega da živi.

Nakon rata, Frankl se vratio u Beč i već 1945. godine napisao je svoju najpoznatiju knjigu, koja je prevođena kao Čovek u potrazi za smislom, Od koncentracionog logora do egzistencijalizma i Zašto se niste ubili? (naslov originala: Trotzem Ja Zum Leben Sagen: Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager) Ponovo se oženio i postao direktor Neurološke klinike u Beču. Doktorirao je 1948. godine, a 1950. postao je predsednik austrijskog udruženja psihoterapeuta. Godine 1970. osnovao je katedru za logoterapiju na Međunarodnom univerzitetu u San Dijegu (Kalifornija). U čast osnivača logoterapije, u Beču je 1992. osnovan Institut Viktor Frankl. Takođe je ustanovljena i nagrada sa njegovim imenom – jedan od dobitnika ove nagrade je i Majka Tereza.

Viktor Frankl je bio izuzetno vitalan čovek i držao je predavanja sve do svoje osamdeset pete godine. Autobiografiju je završio kada je napunio devedeset godina. U šezdeset sedmoj godini je stekao pilotsku dozvolu, a bio je i strastveni planinar. Može se reći da je bio nadasve čovek koji je čitavog života živeo svoju profesiju. Umro je u Beču, 2. septembra 1997. godine.

Unuk Viktora Frankla, Aleksandar Veseli, putovao je po svetu i intervjuisao prijatelje i kolege svog čuvenog dede. Rezultat njegovog rada je jednočasovni dokumentarni film Viktor i ja koji daje jedinstven lični pogled na Viktora Frankla. Ovo je film o čoveku koji je imao briljantan um i toplo srce, koji je voleo život, porodicu i ljude, svoju profesiju, koji je uspeo da sačuva smisao za humor u uslovima ogromne lične patnje. Svi volimo heroje i (mada bi doktor Frankl verovatno imao prigovor na ovakvu karakterizaciju) za mnoge je upravo on heroj.

Doživljaji jednog psihologa u koncentracionom logoru

Viktor Frankl je godinama pisao knjigu Lekar i duša i kada su ga deportovali u logor, pokušao je da je sakrije u postavu kaputa. Međutim, rukopis koji je već bio pripremljen za štampu, oduzet mu je. Jaka želja da ponovo napiše to delo pomogla mu je da preživi sve surovosti logorskog života. Kada je u logoru oboleo od tifusa, počeo je na komadićima papira da pravi beleške pomoću kojih će kasnije sastaviti rukopis, ako doživi dan oslobođenja. To mu je pomoglo da izbegne opasnost sloma.

O ovom iskustvu, Viktor Frankl je zapisao:

Želim da podsetim na ono što je bilo moje možda najdublje iskustvo u logoru. Šanse da preživim nisu bile veće od 1:20, što se statistički lako može proveriti. Nije bilo moguće spasti rukopis moje prve knjige, koju sam stigavši u Osvjencim sakrio u svom kaputu. Morao sam da se pomirim i prebolim gubitak svog duhovnog čeda. Izgledalo je da me ništa neće nadživeti: ni moje fizičko, ni duhovno čedo! Bio sam suočen sa pitanjem nije li moj život, u takvim okolnostima, izgubio svaki smisao. Ali odgovor na to pitanje s kojim sam se često mučio već je bio u mom posedu i ubrzo sam ga našao. Dogodilo se to u trenutku kada sam morao da izručim svoju odeću i umesto nje dobio otrcane dronjke nekog logoraša poslatog u gasnu komoru. Umesto mnogih stranica mog rukopisa, u džepu dobijenog kaputa našao sam jedan jedini list istrgnut iz molitvenika, koji je sadržao glavnu jevrejsku molitvu – Šema Yisrael. Kako sam drugačije mogao da protumačim tu podudarnost nego kao poziv da živim svoje misli umesto da ih samo stavljam na papir?

U borbi da preživi i ne izgubi razum u surovim uslovima logora, da se ne preda, Frankl počinje da traži i nalazi smisao svog života zamišljajući sebe za profesorskom katedrom, želeći i očekujući ponovni susret sa svojom suprugom, tražeći lepotu u zalascima sunca i oblacima neobičnih oblika. Bodrio je i svoje sapatnike ubeđujući ih da šansu da prežive imaju samo oni koji pred sobom vide budućnost, koji imaju neki zadatak, cilj, ili nekoga ko ih čeka s ljubavlju.

Na osnovu tajnih beležaka iz logora, u decembru 1945. je za samo devet dana pisanja završio i iduće godine štampao knjigu koja nosi poruku da život uvek ima smisao i zadržava ga u svim uslovima i okolnostima.

Logoterapija

Logoterapija se naziva i „treća bečka psihoterapija“ (prve dve su Frojdova i Adlerova). Sam termin logoterapija može se prevesti kao „lečenje smislom“ ili „isceljenje smislom“. Teorija i terapija Viktora Frankla ima svoje osobenosti i on sam ju je prvenstveno nazivao „egzitencijalistička analiza“. Ipak, da bi izbegao zbrku jer postoje srodna, ali drugačija učenja sa sličnim ili čak istim imenom, uveo je termin logoterapija. Ovaj naziv je smatrao adekvatnim jer se u središtu logoterapije nalazi čovekova potraga za smislom (logos – smisao, duh, um), kao i zato što je ona više od puke analize, ona je lečenje (terapija). Logoterapija je usmerena na čovekovo duhovno biće, koje smatra jezgrom ličnosti. Za razliku od psihoanalize, ne čeprka po nagonima u podsvesti i prošlosti, već se bavi sadašnjošću i okrenuta je budućnosti. Svakom čoveku pristupa na poseban način, bez šablona i strogih zahteva, pomažući mu da pronađe smisao života.

Na molbu jednog prijatelja da mu objasni razliku između logoterapije i psihoanalize, Frankl je duhovito odgovorio:

Kod psihoanalize, pacijent mora da legne na kauč i da vam priča stvari koje nikako nisu za priču, a kod logoterapije pacijent može ostati da sedi, ali mora da čuje stvari koje nikako nisu za slušanje.

Ovakav odgovor liči na dosetku, ali nam govori da je logoterapija manje retrospektivna (manje istražuje prošlost pacijenta) i manje introspektivna (manje ispituje pacijentovu savest) nego što je psihoanaliza. U središtu logoterapije je pretežno budućnost, to jest smisao i zadaci koje pacijent treba da ispuni u svojoj budućnosti. Po Franklu, nastojanje da se u životu pronađe smisao je primarna motivaciona snaga u čoveku.

Cilj logoterapije kao psihoterapeutske tehnike jeste da pacijent postane svestan onoga što nesvesno želi i čemu istinski stremi i to ne samo u nagonskom i psihološkom, već i u duhovnom smislu. Dakle, zadatak terapeuta nije da pacijentu nađe smisao života, već samo da mu u tome pomogne: sam pacijent mora da nađe lični smisao svoje egzistencije i da ga vlastitim naporom otkrije (a ne da ga izmisli).

Doktor Frankl je svoje pacijente ponekad pitao: „Zašto se niste ubili?“. U njihovim odgovorima je nalazio glavnu građu za svoj psihoterapijski postupak: u nečijem životu postoji ljubav prema deci na koju će se terapeut nadovezati, u nečijem talenat koji se može iskoristiti, u nekome možda žive još jedino uspomene vredne sećanja. Po njemu, cilj i izazov logoterapije je „satkati od tih tankih niti slomljenog života čvrst kostur smisla i odgovornosti“. Svaki čovek je osoben, jedinstven i otuda svaki čovek traži svoj poseban izazov kako bi mogao da ostvari svoj individualni, lični smisao.

Pojedinac može da nađe smisao u nemogućim, krajnje nehumanim uslovima i beznadežnim situacijama. Tvorac logoterapije koji je kao logoraš označen brojem 119104 na svojoj koži osetio svu silinu ljudskog zla, ali je došao do smelog i prkosnog zaključka da život uvek, u svim uslovima, može imati smisao. Frustracije i nedaće nisu samo nešto isključivo negativno i štetno po mentalno zdravlje i psihički razvoj, jer često nevolje i patnje jačaju osobu. Čovek tokom života neizbežno pati i doživljava bolove. Od nesreća, gubitaka, bolesti, bola i patnje on ne može pobeći, ali može da nađe smisao u njihovom stoičkom i dostojanstvenom trpljenju. Jedno od glavnih načela logoterapije je da je osnovna briga čoveka traženje smisla u životu, tako da će čovek biti spreman čak i da trpi, uz uslov da njegovo trpljenje ima smisla.

Po Franklu, čovekova sloboda volje ubraja se u fundamentalna, neposredna i neporeciva iskustva. Čovek nije apsolutno slobodan (od uslova društvene, biološke, fizičke prirode), ali je slobodan da zauzme stav prema svim tim često nepromenljivim uslovima, kao i prema samom sebi. Sloboda čoveka takođe povlači i odgovornost za izabrane stavove i vrednosti, učinjene postupke, za ono što je postao kao konkretno ljudsko biće. Za vlastite izbore, čovek je odgovoran – Bogu, drugim ljudima, samom sebi i svojoj savesti. Frankl upravo u odgovornosti vidi suštinsku odliku ljudske egzistencije. Logoterapija nastoji da pacijenta učini svesnim sopstvene odgovornosti i zato njemu treba prepustiti da izabere za šta, čemu ili kome je odgovoran.

Egzistencijalni vakuum i prolaznost život

Egzistencijalni vakuum ili besmislenost življenja je široko rasprostranjena pojava savremenog doba. Doživljava se kao stanje dosade, praznine, besmislenosti, potištenosti. Po Franklu, neki masovni neurotični poremećaji (alkoholizam, narkomanija, samoubistvo) rezultat su savremene ljudske situacije, koju karakterišu dezorijentacija, gubitak čvrstih orijentira i jasnih putokaza.

Tipični savremeni poremećaji su nedeljna neuroza i kriza penzionisanja. Ljudi su nedeljom potišteni jer postaju svesni besmislenosti svog života, koju inače potiskuju obavezama tokom radne nedelje. Isto tako, dešava se da čovek oseti prazninu kada prestane aktivno da radi (kada više nema svoj profesionalni zadatak) i da ga tada savlada osećaj besmisla. Ljudi tada ne znaju šta će sa sobom jer zaboravljaju mudrost sadržanu u rečima Harvija Kušinga:

Jedini način da se izdrži život jeste da uvek imate neki zadatak koji treba završiti.

Jedini pravi lek je naći novi životni zadatak, nove vrednosti koje zaslužuju da se ostvare i koje će ispuniti egzistencijalnu prazninu i osmisliti život u penziji.

Još jedan od poremećaja je prinudni i prekomerni rad – vorkoholizam. Mnogi ljudi previše rade kako kako bi „zatrpali“ osećanje unutrašnje praznine. Manijakalna posvećenost poslu i sticanju ekonomske moći je kompenzacija za isprazan, besmislen život i sredstvo za samoomamljivanje. Veliki broj samoubistava se takođe može objasniti egzistencijalnim vakuumom.

U našoj savremenoj kulturi je posebno intenzivan i rasprostranjen strah od prolaznosti, starenja i smrti koja nas neminovno čeka u budućnosti. Frankl smatra da logoterapeuti mogu da ukažu na to da je zapravo mnogo teže mladim ljudima, pred kojima se tek nalaze mnoge neizvesnosti, velike teškoće, prepreke i patnje, nego starima koji su već uspešno prevazišli mnoge teškoće i patnje. Oni već imaju „raskošan trezor“ u kojem su smešteni lepi doživljaji, uspesi, mnoge već dostignute vrednosti i realizovane mogućnosti na koje mogu biti ponosni.

Kod današnjeg čoveka veoma je jak strah od smrti. Mnogi ljudi danas smatraju da, pošto su smrtni, život nema smisla i padaju u depresiju i očajanje. Logoterapeuti tvrde da „prolaznost života ni najmanje ne oduzima od njegove smislenosti“. Upravo zato što je prolazan, smrtan čovek je odgovoran da otkrije i ostvari prave vrednosti u svom životu, da nađe svoje pozvanje i svoj lični smisao. Frankl kaže da čovek mora da prihvati da „kao što je i kraj deo priče, tako je i smrt deo života“. On smatra da su prolazne jedino šanse koje nam život nudi: čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost, sačuvane su i predate prošlosti, gde su osigurane od prolaznosti. „U prošlosti ništa ne propada, sve je sačuvano“. Stoga prolaznost nipošto ne čini našu egzistenciju besmislenom, ali utemeljuje našu odgovornost: sve zavisi od našeg razumevanja naših prolaznih životnih šansi.

Logoterapijske tehnike

Viktor Frankl je poznat po nekim specifičnim terapeutskim tehnikama, kao što su paradoksalna namera i derefleksija. Paradoksalna (obrnuta, suprotna) namera se zasniva na činjenici da se često zbog straha obistinjuje ono čega se čovek plaši, a da sa druge strane hiperintencija (preterana namera) sprečava ono što se želi postići.

U knjizi Zašto se niste ubili Frankl navodi primer pacijenta, knjigovođe koji je imao grčeve u rukama dok je pisao. Grčevi su bili toliko jaki i onemogućavali mu pisanje do te mere da mu je pretila opasnost otpuštanja sa posla. Terapija se sastojala u tome da pacijent, umesto da se trudi da piše što čitkije i urednije kao do tada, piše što neurednije, da škraba. Kada je namerno pokušavao da žvrlja, više nije mogao. Takođe navodi primer poremećaja spavanja: strah od nesanice nastaje zbog hiperintencije da se zaspi, što pacijenta najčešće sprečava da uopšte zaspi. Terapija se sastoji iz toga da pacijent nastoji da ostane budan koliko god može – hiperintencija da se zaspi zameni se paradoksalnom namerom da se ne zaspi, te će ubrzo uslediti san. Paradoksalna namera naravno nije lek za svaki problem, ali može biti pogodna za lečenje opsesivnih, kompulzivnih i fobičnih stanja, naročito kada se zasnivaju na anticipiranom (unapred očkivanom) strahu.

Druga tehnika je derefleksija, kojom preteranu okupiranost sobom i problemom menjamo usmeravanjem pažnje na nešto vredno u svom životu. To nešto bi trebalo da bude izvan nas – sam doživljaj nečeg vrednog ili korisno vredno delo – muzika, slikanje, pisanje, pomaganje drugima… Neki problemi se mogu rešiti ako se pažnja prebaci sa sebe na druge. Derefleksija je moguća jedino uz uslov pacijentove pravilne orijentacije na njegov specifičan zadatak i njegovu životnu misiju.

Logoterapija kao psihijatrijska metoda poslednjih godina doživljava svoju punu reafirmaciju i postaje sve aktuelnija i prihvaćenija od novih generacija prihoterapeuta. Danas se psihoterapeut sve češće suočava sa pitanjima: Šta je život? Šta je trpljenje? Često se događa da pacijenti saleću terapeuta sa čisto ljudskim problemima, izazvanim savremenim načinom života.

Mnogi ljudi koji se danas obraćaju terapeutu bi se nekada obratili svešteniku, pastoru ili rabinu, što znači da je on često suočen i sa filozofskim pitanjima, pored emocionalnih konflikata. Iz svega toga proizilazi da je logoterapija kao metoda sve primerenija novim zahtevima koji se pred psihoterapeute postavljaju u savremenom svetu.

pulse

Kad bi opće glasanje postojalo u republici biljaka, koprive bi protjerale ruže i ljiljane

Politika nije znanost kako to umišljaju mnoga gospoda profesori; ona je umjetnost.

Istina u politici ora čekati dok nekom ne postane potrebna.

Dobro propovijeda tko dobro živi.

Paktovi su za to da ih se drže slabiji.

Umjetnost rata je umijeće za uništavanje ljudi, kao što je politika umijeće da se oni prevare.

Politika je ophođenje s masama i suparnicima.

Politika je egoizam obučen u spodobu ljubavi.

Politika je najkoncentriraniji izraz ekonomike.

Politika je rat bez prolijevanja krvi, a rat je krvava politika.

Politika je Udes.

Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas?

Demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo.

Nevolja s političarima je u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stižu misliti!

Publika koja je zviždala jučer, mogla bi aplaudirati danas – i to čak za istu predstavu.

Najmračnija mjesta pakla su rezervirana za one koji zadrže svoju neutralnost u kriznim vremenima.

Politika je preozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima.

U predizbornim programima tri najpopularnije stranke kulturna i medijska politika očekivano su završile na marginama. HDZ se odjednom zainteresirao za videoigrice, SDP je kulturi posvetio pola stranice, a Domovinski pokret Miroslava Škore uspio je sastaviti četiri rečenice

Obećanja

Prije četiri godine, uoči prošlih izbora, HDZ je u kulturno-medijskom dijelu svoga programa čvrsto obećao smanjenje pretplate za HRT, izradu sveobuhvatne medijske strategije i korištenje riječkog projekta Evropske prijestolnice kulture za veliku nacionalnu promociju i ekonomski uzlet. Program je – možda se sjećate – objavljen pod sloganom ‘Vjerodostojno’. Što je od vjerodostojnog u međuvremenu preostalo? Pretplata je ista, a HRT mnogo gori; umjesto medijske strategije, dočekali smo novinarske prosvjede protiv cenzure; Evropska prijestolnica kulture puca po šavovima i masovno dijeli otkaze. Da biste ozbiljno shvatili predizborna obećanja – ukratko – morate biti krajnje neozbiljno stvorenje. A opet, u tim se obećanjima neobično vjerno zrcali slika medija i kulture, onako kako ih zamišlja svaka pojedina stranka. Slično je i ove godine, nakon što su svoje programe predstavile tri najpopularnije partije.

HDZ

Onu vladajuću, po svemu sudeći, u kulturi trenutno najviše zanimaju videoigre. Njihov predizborni program posebno ih ističe, a o planiranoj golemoj potpori gejming industriji u službenom predstavljanju govorio je čak i premijer države. Naizgled bizarna, novootkrivena opsesija HDZ-ovaca videoigricama nije slučajna. S jedne strane, igre su – za razliku od festivala, koncerata ili kino-projekcija – kulturna roba koja odlično ide u doba pandemije, a kompletan predizborni program ‘Sigurna Hrvatska’ izgrađen je na priči o spašavanju nacije od širenja koronavirusa. S druge strane, videoigre ne pripadaju toliko staromodnoj i dosadnoj ‘kulturi’ koliko zabavnim i kulerskim ‘kreativnim industrijama’: upravo je promocija kreativnih industrija glavni strateški pomak kulturno-medijske dionice HDZ-ovog programa. Sam pojam širi se ovdašnjim javnim prostorom već nekoliko godina, preuzet sa Zapada: tamo je, doduše, odavno postao meta ozbiljnih kritičkih napada. Jer kada kažemo ‘kreativne industrije’, onda više ne govorimo samo o muzici, slikarstvu ili književnosti, nego i o advertajzingu, product designu, brand awarenessu, gamingu, proizvodnji dječjih igračaka: govorimo, ukratko, o profitu i o tržištu. A kada govorimo o tržištu, najčešće zaboravljamo da kultura – ako želi biti široko dostupna, uključiva i doista važna zajednicama u kojima nastaje – ne može uvijek biti i isplativa. Njena se uloga naprosto mjeri drukčijim kriterijima. Utoliko, HDZ-ovo zakašnjelo kačenje na demodirane kulturne modele globalnog tržišta zapravo je u ozbiljnom raskoraku s nacionalnim vrijednostima i ‘ekonomskim suverenitetom’ koji stranka u svom programu promovira. Ali pošto nitko od jačih igrača iz opozicije ovakve demodele ne dovodi u pitanje, stvar funkcionira logikom inercije.

Osim fascinacije ‘kreativnim industrijama’ – koje se, evo, prvi put i službeno pretvaraju u paradigmu nacionalne kulturne politike – predizborni program vladajuće stranke servira nam pažljivo selektirane informacije, poluizmišljotine i obične laži. HDZ će se tako rado pohvaliti smanjenjem stope PDV-a za isporuku umjetničkih djela, ali će prešutjeti da je poreznom reformom istovremeno gadno opteretio honorare autora koji djela stvaraju. Spomenut će Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ali prešutjeti da ona ništa konkretno nije donijela. Obećat će hitno donošenje novih zakona o autorskim pravima i elektroničkim medijima koji su već prošli javnu raspravu, ali će prešutjeti da se u toj raspravi na aktualne prijedloge zakona digla struka i motika. Generalno, čitajući HDZ-ov predizborni program, ne biste stekli dojam da je njihova ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek u prethodne četiri godine protiv sebe uspjela okrenuti novinare, nezavisnu scenu, samostalne umjetnike, knjižničare: da se masovno prosvjedovalo, da su stručne organizacije odustajale čak i od elementarne komunikacije s vlastitim resornim ministarstvom. Naprotiv: sve izgleda idilično i skladno, baš kao što u predizbornom programu i treba biti. Koga, uostalom, briga za probleme uske struke, komplicirane zakonske prijedloge, kulturnjake koji se ionako uvijek zbog nečega bune… Videoigre, dakle. Ako ništa drugo, zvuči zabavnije.

Restart

Predizborni program predvodnika Restart koalicije, SDP-a, napisan je na tridesetak stranica, a Davor Bernardić i ekipa kulturi su posvetili pola jedne. Ono što smo dobili, pritom, u skladu je s odvojenim prostorom: poslovično polovično. Kulturne djelatnosti, započinju SDP-ovci, ‘ključno doprinose osobnim i kolektivnim identitetima u društvu’. Zato im – zaključuju – treba posvetiti ‘posebnu pozornost socijaldemokratske politike’. Takve politike, međutim, u ovom prikazu skoro da i nema. Jer nakon što su kulturu shvatili kao primarno identitetsko pitanje, u SDP-u promoviraju toleranciju, razumijevanje drugih i drugačijih, zaštitu etničkih zajednica, očuvanje njihovih jezika, pisama, tradicija: redom itekako važne aspekte kulturnog života, posebno u doba nacionalističkih ofanziva na manjine, ali ti aspekti prije spadaju u liberalni nego u socijaldemokratski spektar kulturnih politika. Za usporedbu, posljednji put kada su dobili parlamentarne izbore na čelu Kukuriku-koalicije, SDP-ovci su kulturnu etapu svoga predizbornog programa otvorili govoreći o tome kako kultura ne smije biti podređena profitu, kako mora počivati na uključivanju što širih društvenih slojeva, aktivnom sudjelovanju brojnih građana… Današnji SDP čak je i retorički napustio tako široku kulturnu ‘bazu’ pa može nešto reći još samo o identitetskoj nadgradnji: proces svjedoči o socijaldemokratskoj razgradnji. A kulturna politika vjerno odražava generalnu poziciju stranke. Manje socijaldemokracija, više socijaldekoracija: briga za društvo kao usputni ukras dominantno liberalnog svjetonazora. Kao prva brana poplavi desničarskog populizma, takva je pozicija neophodna. Kao polazna točka za razvoj široko dostupne, pravedno organizirane i materijalno neovisne kulture, apsolutno nedovoljna.

Mnogo bliža imenu partije, zanimljivo, medijska je dionica predizbornog programa, u kojoj se zagovara izgradnja tzv. trećeg sektora neprofitnih i niskoprofitnih medija, zaštićenih, s jedne strane, od diktata tržišta, a s druge od političke kontrole kakvoj je, recimo, izložen HRT. U SDP-u pritom ne dižu ruke ni od nesretne javne radiotelevizije: po tko zna koji put obećavaju da će joj napokon osigurati političku neovisnost i podsjećaju na to koliko su važne njezina arhiva, muzički segment, filmski program… Spominju se potpore namijenjene medijskim radnicima i stvaranju sadržaja, a ne pumpanju profita vlasnika. Najavljeni projekt ‘građanskih medijskih donacija’ sugerira da bismo sami odlučivali kojim će se medijima i novinarima barem jedan dio tih potpora raspodijeliti.

Domovinski pokret

Kompozitor, pjevač, estradni zabavljač, čovjek koji je doktorirao na temi autorskih prava: od kulturtregera kalibra Miroslava Škore netko naivniji očekivao bi stručan i detaljan prijedlog nove kulturne politike. U predizbornom programu njegovog Domovinskog pokreta, međutim, kulturi i medijima posvećene su ravno četiri rečenice. A i to je previše: sve što o Škorinom shvaćanju kulture treba znati, stalo je u prvu. ‘Umjetničke i medijske slobode su zagarantirane, ali’ – čim netko umetne mali ‘ali’ odmah iza garancije umjetničkih sloboda, znate da stvar neće dobro završiti – ‘Domovinski pokret smatra da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje.’ U ovom smo se opisu brzo prepoznali: s jedne smo strane počašćeni time što nas Miroslav Škoro smatra centralnim problemom hrvatske kulturne politike, s druge strane nam je nekako žao politike kojoj smo baš mi centralni problem. Neobično je, uostalom, da netko koga toliko brine zaštita nacionalne kulture o nacionalnoj kulturi ne umije reći niti dvije riječi. Treba li je prepustiti tržištu ili osnažiti javne potpore? Kako pomoći izvođačima u doba pandemije? Što s devastiranom knjižarskom mrežom, što s audiovizualnom industrijom koja ostaje bez ključnih prihoda od gostovanja stranih produkcija, treba li mijenjati medijske zakone, kako balansirati odnose institucionalne i nezavisne scene…? Ni na jedno od tih pitanja nema odgovora u predizbornom programu Domovinskog pokreta. Samo zabrana financiranja nepoćudnih umjetnika i medija: to je sva Škorina kulturna politika. Tako da – ispada – naposljetku ipak podsjeća na estradni opus svoga autora. Lako pamtljiv refren, nešto domoljubnog prenemaganja, strah od čudnih ljudi čudnog imena… I što kraći tekst: da se manje zahtjevna publika ne zamara.

portalnovosti

Hrvatski parlamentarni izbori 5. srpnja – bez obzira komu se posreći relativna pobjeda i sklepa traljavu tzv. stabilnu saborsku većinu – opet biti samo održavanje na aparatima opako lošeg stanja u politici i društvu, zemlje u razvojnom i moralnom slobodnom padu. „Nakon što nam je koronavirus ogolio stvarnost, na kratko vratio u fokus znanje, kompetenciju, odgovornost, brigu za drugoga, solidarnost, povratak bi mogao biti bolan“, zapisao je kolumnist Goran Božičević. „Najavljeni parlamentarni izbori nisu radi promjene, nimalo. Oni su da zacementiraju stanje, desno ili jako desno, nisko ili još niže, nijanse su koje su nam ostavljene da se glođemo oko njih. Možemo li drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova?“ Ne možemo s istima tim dokazano nesposobnim stranačkim uzdanicama što se desetljećima vrte na/pri vlasti i uvijek iznova na prolaznim pozicijama izbornih listâ. Bili oni s jedne, druge ili koje već strane političke arene, svjetonazorski gore ili dolje, ovakvi ili onakvi, a jalov su trag ostavili iza sebe. Ti naprosto nisu zreli za vladati državom „drugačije, pametno, s imenom i prezimenom“…

Marijan Vogrinec

Jedan dnevnik je ovih vrućih predizbornih dana objavio pobjednički nasmijanu fotografiju petero čelnika tzv. Restart koalicije: ispred SDP-ovog crvenog panoa u piramidu ispruženih lijevih ruku, poredanih slijeva nadesno: Goran Aleksić (Snaga), Anka Mrak-Taritaš (Glas), Krešo Beljak (HSS), Silvano Hrelja (HSU) te Davor Bernardić (SDP), rastom i politički najviši na vrhu piramide. Kažu, slika govori više od tisuću riječi. Nema veze što fotografija nije uključila i kasnije pridošle koalicijske partnere Borisa Miletića (IDS) i Darija Vasilića (PGS), restarterska je simbolika značenjski je i političkom težinom istovjetna istovrsnoj HDZ-ovoj (pred)izbornoj piramidi koja će stranka navodno sama na parlamentarne izbore. Impregnirana, doduše, nekim tzv. neovisnim kandidatima na listama (Marijana Petir, izbačena iz HSS-a i gubitnica na prošlim europarlamentarnim izborima). Rečenih pet političara i njihovi pandani u HDZ-u s trgovačkim partnerima godinama su poznati javnosti kao ti što su, je li, „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na najvišim političkim/državnim čukama te listama najbolje plaćenih u RH i koje će – bez obzir na jalova postignuća i državu u razvojnom i moralnom slobodnom padu – javnost postizborno opet gledati/slušati kao državne vođe i političke mesije. Htjeli – ne htjeli.

Ironija sudbine? Ne, politička patologija demokratski nezrelog sustava i dijelom biračke neodgovornosti koji sinergijski omogućuju politički duopol s dugoročno kancerogenim posljedicama po opće dobro. U nedjeljnom formatu „Točke na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, urednica Nataša Božić je sučelila dvojicu SDP-ovih i HDZ-ovih uzdanica bez kojih se „ne može“ ni na srpanjskim izborima, Rajka Ostojića i Branka Bačića – desetljećima „nezamjenjivih“ (sic transit) političara, sa stanovitim količinama putra na glavi – gdje će se Bačiću samohvalno omaknuti kako je „već 30 godina u politici“… bla, bla, bla… imun/alergičan na sukob interesa, etc. Čime je to zadužio porezne obveznike koji su mu pustim milijunima (visoka plaća i skupe povlastice što uz nju idu u političkom tzv. mainstreamu) honorirali „preuzetu odgovornost“ (sic transit) za koju se u hrvatskom surogatu demokracije ne odgovara čak niti na biralištima? Zadužio je na vlas istim čime i kolega mu Furio Radin koji se jednako nekritički diči kako u tzv. Visokom domu zastupa talijansku narodnu manjinu još od 1992. godine. Nijedan drugi Talijan nije sposoban barem koliko Furio Radina!?

A ruku u vatru, evo Radina i u Desetom sazivu Hrvatskog sabora i onda u vladajućoj koaliciji, ma koja/čija bila. I Milorada Pupovca kao jednoga od trojice manjinskih Srba sa zajamčenim mandatima na manjinskoj listi, i neizostavno opet Veljka Kajtazija kao „jedinog“ hrvatskog Roma zrelog biti saborskim zastupnikom (čak 12 narodnih manjina, sic transit), eto, već u četvrtomu mandatu. Kajtazi je prvi predao izbornu listu, s osobnom malenkošću na prvom/prolaznomu mjestu. Samo Romi i, je li, desetak inih manjina ne znaju čime ih je taj bivši oficir bivše JNA zadužio u prva tri mandata eda bi zaslužio njihovo povjerenje i u – četvrtomu. I ostalih će pet predstavnika „jačih“ narodnih manjina koje imaju svoje zastupnike u tzv. Visokom domu s Radinom, Kajtazijem i Pupovcem među vladajuće, ma koji i ma kakvi bili.

Aristotelov silogizam

Branko Bačić i Furio Radin simbol su jalove/besperspektivne prakse – itekako poznate iz povijesnih monarhija gdje se kruna prenosi s koljena na koljeno, tzv.komunističkog mraka i režima tipa Bjelorusije, Sjeverne Koreje, etc. – koja se praksa svodi na onu ista meta, isto odstojanje, isti promašaji. Logički je nemoguće – znao je i stari peripatetičar Aristotel kad je prije 2500 godina sastavljao svoj Organon – da C ne bude jednako A i B, ako je A jednako B. Pa će biti, je li, da ni isti političari što se godinama i desetljećima izbornom alkemijom u sustavu političkog duopola (HDZ-SDP, plus tzv. koalicijski partneri) vrte na ili oko „preuzete odgovornosti“ (sic transit) i nisu znali/željeli/smjeli makar zaustaviti demokratski/razvojni slobodni pad/propadanje države odjednom sve to znaju/žele/smiju baš u novomu mandatu. Zašto to dosad nisu učinili? Tko im je branio?

Dvije rejtinški i politički najjače personalne piramide, ali i piramidice svih drugih opcija i osobito Domovinskog pokreta Miroslava Škore – zapravo tzv. trećeputna i nešto tvrđa inačica HDZ-ove radikalnije unutarstranačke struje – što apliciraju na stanovit broj zastupničkih mjesta u novom sazivu Hrvatskog sabora, složene su po navlas istom kriteriju. Najvidljivija imena naprijed, na prolazna ili mjesta najizglednija za doći na unosne državne apanaže za politički/upravljački samo formalno odgovoran posao budući da se ni za dokazanu neodgovornost ne snose ozbiljne posljedice. Zato je politika u RH pretvorena u profesiju te postala dokazano najpoželjniji i najunosniji posao u odnosu na uložen intelektualni, moralni i materijalni kapital, na školsku spremu, elementaran kućni odgoj… Na listama visoko kotiraju i likovi drastično kompromitiranih polit-ideoloških CV-a, neki što su pravosudnom „omaškom“ izbjegli kaznu ili ofrlje okajali ratni zločin što mu dođe na isto, koji su izvjesno vrijeme odležali u zatvoru zbog nedjela kakva u zrelim demokracijama počinitelja definitivno isključuju iz politike.

Ista meta, isto odstojanje, dugoročno iste loše posljedice za tzv. narod i državu. Društveni i politički sustav Bijedne Naše tako su dizajnirani da ni jedni izbori dosad i jamačno neko vrijeme ubuduće nisu radi promjena i općeg boljitka, nego zbog formalnog udovoljavanja demokratskoj formi te zadržavanja personalnog statusa quo na utjecajnim mjestima financijske i političke moći. Htjeli to birači ili ne htjeli, nitko ih ne pita niti ikoga uopće zanima što bi htjeli. Tragedija je takvog društva da će i nakon izbora opet dobiti iste likove koji su se i dosad motali u političkom/upravljačkom tzv. mainstreamu zemlje. Vođe stranačkih opcija odreda su nositelji lista sa samopridržanim pravom najvećeg stupnja prolaznosti u parlament, a iza njih se poslaguju naniže – isključivo voljom i odabirom vođa – uzdanice od najvećeg povjerenja, odnosno tzv. koalicijski partneri i tzv. neovisni za koje stranački/koalicijski šef procjeni da su najbolja ješka na biralištima. A to i ne mora biti inteligentna procjena ni tih što sastavljaju izbornu listu niti aspiranata koji su si na ovaj ili onaj način kupili mjesto na listi.

Da se po tom kriteriju nisu na prošlim izborima našli na HDZ-ovoj listi radikalni tzv. desničari Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović i Bruna Esih, ta zazorna trojka – od koje dvojka uopće ne odrađuje raspravama cca 16.000 kuna  saborske plaće, sic transit – nikad ne bi ni prekoračila prag tzv. Visokog doma. Igrokaz pak s propalom političarkom Marijanom Petir, isključenom iz HSS-a koji subverzijom protiv predsjednika Kreše Beljaka nije uspjela preoteti, zoran je primjer trgovine interesima. Petir na prošlim europarlamentarnim izborima nije željela na HDZ-ovu listu pod uvjetom da se učlani u tu stranku, cijeneći da je osobno dovoljno politički jaka za osvojiti drugi euromandat, međutim, precijenila je svoju vrijednost u biračkom tijelu. S 45.000 glasova nije prošla. Andrej Plenković više ne inzistira na učlanjenju Petir u HDZ, ali računa da mu njezin potencijalni miraz od 45.000 europarlamentarnih glasova može koristiti 5. srpnja na parlamentarnim. A Marijana Petir nema ništa protiv da glumata političku neovisnost, diže ruku za HDZ i uživa blagodati tzv. manistreama koji je, procjenjuje, izgledniji s HDZ-om no s Domovinskim pokretom Miroslava Škore koji joj nije ponudio prolazno mjesto na listi te se razišla s njim.

Davor Bernardić na mukama

E sad, uopće nije nemoguće da će se hrvatska javnost opet „usrećiti“ tom dozlaboga birokratski dosadnom plavušom koja u vatrogasnoj odori, evo, neki dan jedina u prvom redu kleči za vatrogasnog hodočašća u Mariji Bistrici, pognute glave moli i silno želi biti netko i nešto u politici. Što zapravo nikad nije bila niti je ostavila iole vrjednijeg traga ni na jednoj od silnih „preuzetih odgovornosti“ u politici i upravljanju zemljom. Među tom družinom nedvojbeno će politički/upravljački pametovati opet za ili pri državnom kormilu HDZ-ovi kapitalci „vitez Groba jeruzalemskog“ (sic transit) Željko Reiner, unutarstranački kameleon Gordan Jandroković nadimaka Njonjo i Pudlica, pa rečeni već Branko Bačić nadimkom Crna Torba Sanaderova… Bit će tu dakako i Andrej Plenković nadimkom Anemični (zbog navodne je anemije izbjegao služenje vojnog roka) i cijeli niz tih što svaki dan defiliraju javnim prostorom/medijima poput Olega Butkovića, Tomislava Ćorića, Tome Medveda, Vilija Beroša, politički neprepoznatljive/anonimne povratnice iz kanadske emigracije Zdravke Bušić (sestre međunarodnog teroriste Zvonka Bušića-Taika što se 2013. godine ubio u Rovanjskoj, razočaran taštinama vođa marginalne tzv. desnice izvan HDZ-a), etc.

Ti i takvi će – na užas većine građana Bijedne Naše koji apstiniraju na izborima ili glasaju za druge politike – nastaviti prosipati „nacionalne mudrosti“ od kojih se i prosječno pametnima diže kosa na glavi. Nisu znali zaustaviti slobodni pad zemlje i poboljšati sugrađanima životni standard, a besramno se opet nude građanima za direktore i poslovođe, obećavajući isto što su i prije četiri godine te – bez objašnjenja – nisu ostvarili. Zašto bi im se sada vjerovalo da će ista obećanja ostvariti u sljedećemu mandatu? Ili pak tima u protivničkom tzv. lijevo-liberalnom taboru aspiranata na državnu vlast – uključivo izvjestan broj bivših ministara – koji su također prokockali svojih pet minuta za upisati se u zlatnu knjigu zaslužnika za uvesti zemlju u društvo demokratski, gospodarski, moralno, etc. uzornih država, a svojim građanima omogućiti život dostojan čovjeka u uljuđenoj zajednici. Prema nekim insajderskim izvorima, šef SDP-a tzv. Restart koalicije Davor Bernardić na mukama je zato što teško odolijeva željama/ambicijama/zahtjevima (naj)vidljivijih restartera koji se žele ukrcati u vlak na kolosijeku prema Markovom trgu.

Bernardića je bilo za vidjeti i čuti u Devetom saborskom sazivu, a bit će ga i u Desetom, ali još se ne zna u kojoj ulozi. Čak i ostane li SDP u oporbi, Bernardiću je osigurano jedno od jamačno blizu 50 ili i koje više restarterskih mjesta u Hrvatskom saboru. Najvjerojatnije opet i Sabini Glasovac, Arsenu Bauku, Gordanu Marasu, Franku Vidoviću, Domagoju Hajdukoviću, etc.

Budući da je Biljani Borzan, zaslužnoj SDP-ovoj europarlamentarki već u drugom mandatu sasvim udobno i neusporedivo unosnije u Bruxellesu no u domaćoj politici, Davor Bernardić ju nikako nije uspio privoljeti za nositeljicu restarterske liste u IV. izbornoj jedinici gdje će se, kao i u V., voditi najčešće bitke između HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. SDP tu mora imati jaka politička imena, respektabilna u javnosti kako bi tzv. desničarima uzeo što veći dio izbornog kolača. Nema boljeg kandidata od Biljane Borzan, ali ona oneće pa neće. Zna zašto sada još neće. Stoga je Bernardiću ostao slabiji od Borzan u IV. jedinici Domagoj Hajduković, a u V. pak vukovarska braniteljska legenda Predrag Matić-Fred koji će odmjeriti snage s HDZ-ovim Tomom Medvedom i Škorinim prebjegom iz HDZ-a i unutarstranačkim luzerom Ivanom Penavom. HSS i HSU su dobili po dva prolazna mjesta, pa će u saborskoj areni opet biti vidljivi Krešo Beljak i Silvano Hrelja, ali i Goran Aleksić (Snaga).

Novi će jamačno biti sposobna SDP-ova sisačka gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček, pa krapinsko-zagorski župan Željko Kolar i još nekolicina tih što su u unutarstranačkim frakcionašenjima Bernardiću čuvali leđa. Sada su izborne liste prava prilika da im zahvali. To će i učiniti. Što također nije neuobičajena praksa u svim političkim opcijama svih prišlih godina. Anka Mrak-Taritaš (Glas) je, međutim, pravila Bernardiću stanovite probleme budući da je inzistirala na prolazno mjesto na listi u I. izbornoj jedinici za središte Zagreba, gdje se željela testirati za lokalne izbore dogodine kao izgledna kandidatkinja koja kani opet jurišati na mjesto gradonačelnice hrvatske metropole i napokon svrgnuti Milana Bandića. Šef tzv. Restart koalicije želi ju vidjeti na prolaznomu mjestu u II. izbornoj jedinici, pa… U VIII. izbornoj jedinici (Istra, gdje dominira IDS) – promašio „ceo fudbal“, je li – uzeo si je nepoznatog Erika Fabijanića za nositelja liste umjesto jačeg i neusporedivo sposobnijeg Peđu Grbina, koji se mora naći na listi i opet ima siguran prolaz u saborske klupe. Oštra je jezika i bistra uma, pa nije zgorega da i dalje brani crvene SDP-ove boje. Nitko se više ne sjeća niti će se sjećati kako su ga politički „neprijatelji“ pripitog snimili u istarskom kafiću kako pjeva – ustaške pjesme?

Bolan povratak

Taj kaleidoskop poznatih likova u suštini ne mijenja, nego cementira opći dojam (pred)izborna tipa: ista meta (vlast i moć), isto odstojanje (izborna obećanja), iste posljedice (upravljačka/politička impotencija). Isti ljudi na istim unosnim državnim apanažama po istom obrascu kako je Partija u tzv. socijalistikomu mraku rotirala svoje kadrove od povjerenja: mandat u Savezu socijalističke omladine, pa mandat u Savezu komunista, mandat u Savezu sindikata, mandat u Socijalističkom savezu, mandat-dva pak po organizacijskoj vertikali od lokalne zajednice do Federacije i eto lijepe mirovine. I komu se prohtije, umirovljeničkog angažmana u kojekakvim savezima, udrugama, društvima, etc. Prvaci tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nisu se željeli i neće se odreći te udobne tradicije u se, na se i poda se. Pa bila komunistička, socijalistička, kapitalistička, (ne)hrvatska ili kakva već, važno je da „nama koristi“. Uvijek isti ljudi za istim kormilom pa dok ide – ide. HDZ-u i SDP-u očito ide već 30 godina – HDZ 23, SDP sedam godina na vlasti – a tzv. trećeputašima ne ide pa ne ide ni kada privremeno zabljesnu na izborima (Laburisti, ORaH, Most, sada možda Domovinski pokret Miroslava Škore…), i to je to.

Neki tzv. desni i desniji od desnih medija/političara tvrde kako će HDZ-u i Plenkoviću – koji je već izgubio europarlamentarne i predsjedničke izbore – na srpanjskima presuditi nevjerojatne korupcijske afere u vladi i samom vrhu stranke te gurnuta pod tepih obnova Zagreba i okolice postradalih u razornom potresu 22. ožujka 2020. Jest da je tu debelo kompromitirana denver plava ZNA SE opcija, ali dobro organizirana uhljebnička vojska itekako dobro znâ zašto mora disciplinirano izaći na birališta i zaokružiti koga ima zaokružiti kako HDZ ne bi zglajzao i povukao ih u sranje. Oni, je li, iz nekih zaselaka u Dalmatinskoj zagori što piju pivo pod murvom usred ljetne omare ponosno zbore u novinarski mikrofon kako će glasati za HDZ upravo da su sami tovari na listi. Ili oni što u Hercegovini (BiH) već od praskozorja, organizirano dovezeni, stoje u četveroredima pred biralištima također će glasati samo jednoumno: za HDZ. Nema veze, je li, što im HDZ u 15 godina „nezamjenjivog“ Dragana Čovića nije priuštio iole pristojniji život, osim bezočne manipulacije nacionalnim osjećajem.

„Nakon što nam je koronavirus ogolio stvarnost, na kratko vratio u fokus znanje, kompetenciju, odgovornost, brigu za drugoga, solidarnost, povratak bi mogao biti bolan“, zapisao je Goran Božičević u kolumni što ju objavljuje portal H-Alter. „Najavljeni parlamentarni izbori nisu radi promjene, nimalo. Oni su da zacementiraju stanje, desno ili jako desno, nisko ili još niže, nijanse su koje su nam ostavljene da se glođemo oko njih. Možemo li drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova?“ S istim dokazano nesposobnim ljudima za vladati državom – ne možemo. Bili oni s jedne, druge, treće ili koje već strane političke arene, svjetonazorski gore ili dolje, ovakvi ili onakvi, a jalov su trag ostavili iza sebe. Ti naprosto nisu zreli za upravljati državom „drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova“. Zato će i parlamentarni izbori 5. srpnja – bez obzira komu se posreći relativna pobjeda i sklepa traljavu tzv. stabilnu saborsku većinu – opet biti samo održavanje na aparatima opako lošeg stanja u politici i društvu, zemlje u razvojnom i moralnom slobodnom padu. I ništa više, ništa manje.

P.S. Josip Manolić je još u ožujku navršio svojih prvih 100 godina života. Sa stotinu uzvanika, proslavit će ga kada epidemiolozi zbog pobjede nad virusom SARS-CoV-2 upale zeleno svjetlo za ta druženja. Bivši najbliži suradnik i Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita, političar koji je među nekolicinom najvažnijih stvarao tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu, u širem antinacifašističkom društvu (naj)važnijih i prethodnu socijalističku državu, kazao je u prigodnom ekskluzivnom razgovoru s novinarkom Sabinom Tandara-Knezović u Dnevniku Nove TV da će SDP sastavljati vladu nakon izbora 5. srpnja, da Škoro nema potencijala te da bi Tuđman bio nesretan sa sadašnjim HDZ-om. „Sve je drugo u rasulu“, tvrdi. „SDP je sada u prednosti jer je Zoran Milanović pobijedio (HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović na prošlim predsjedničkim izborima, op. a.). On nije pobijedio kao pojedinac, nego kao esdepeovac sa saveznicima. Škoro osobno nema potencijala za politiku da provede taj pokret. On je, prije svega, prihvaćen kao pjevač. I ja kao političar sam ga prihvatio kao pjevača. Tuđman bi bio duboko nesretan s današnjim HDZ-om. On nije trpio takve frakcije i pojedinačna mišljenja. On je bio bog i batina. Dok sam ja tu, nema drugih bogova uz mene. On neke ljude nije mogao prihvatiti kroz čitavu svoju 10-godišnju vladavinu, primjerice Šeksa“ (Ne)realna procjena? Živi bili, pa… neslužbeno vidjeli 5. srpnja o ponoći.

tacno

Nedavno mi je postavljeno pitanje, tko su bili predsjednici Vlade RH i ministri zaštite okoliša u posljednjih 11 i pol godine, od početka rada Rafinerije?

Rafinerija nafte Brod je nakon pauze, koja je trajala više od 18 godina, pokrenula proizvodnju prerade naftnih derivata 27. studenog 2008. godine, dok je Ivo Sanader bio predsjednik Vlade RH. Ministrica zaštite okoliša (i graditeljstva) tada je bila Marina Matulović Dropulić. Na toj dužnosti je ostala do kraja prosinca 2010., kada je smijenjena s dužnosti ministrice.

U srpnju 2009. godine Jadranka Kosor je naslijedila Sanadera, a Branko Bačić ministricu Dropulić.

Zoran Milanović je svoj mandat kao predsjednik Vlade RH imao od prosinca 2011. do siječnja 2016. godine. Za to vrijeme su ministri zaštite okoliša i prirode bili Mirela Holy i Mihael Zmajlović.

Tihomir Orešković je naslijedio Milanovića, a od listopada 2016. godine Andrej Plenković Oreškovića. Slaven Dobrović je kao ministar zaštite okoliša, a poslije i energetike bio i u Oreškovićevoj, ali i Plenkovićevoj Vladi do travnja 2017. godine, kada ga je naslijedio Tomislav Ćorić!

Oni su naši premijeri i ministri zaštite okoliša u ovih 11 i pol godina!

U kontekstu tog popisa političara Hrvatske koji su mogli, ali i morali imati nekakve veze s Rafinerijom, a indirektno i sa onečišćenjem iz njene emisije, nastojat ću još predočiti i što je netko važno od spomenutih političara rekao, pa i obećavao o rješavanju brodskog gorućeg problema; onečišćenog zraka! Prvenstveno tu je riječ o aktivnostima plinofikacije i modernizacije Rafinerije koje su vjerojatno ‘rak rane’ našeg problema.

„Milanović: Problem onečišćenje iz rafinerije u BiH će se riješiti u roku dvije godine“ – pisalo je dana 14.11.2012. godine na portalu poslovni.hr, a dalje je rečeno i ovo:

„Premijer Zoran Milanović izjavio je … u Hrvatskom saboru kako legitimnim pritiscima pokušava vlasti u BiH, odnosno u Republici Srpskoj, upozoriti na onečišćenja iz rafinerije u Bosanskom Broda (BiH), istaknuvši kako će se taj problem definitivno riješiti u roku dvije godine…“ (vidi: http://www.poslovni.hr/hrvatska/milanovic-problem-oneciscenje-iz-rafinerije-u-bih-ce-se-rijesiti-u-roku-dvije-godine-221359).

„Zmajlović: Rafinerija Brod prelazi na plin, onečišćenje zraka smanjit će se za 70 posto“ – objavljeno je dana 29.11.2013. godine na portalu Index, a portal najavljuje još i ovo:

„RAFINERIJA Brod u Bosanskom Brodu početkom 2015. godine prijeći će na plin, što će automatski značiti smanjenje i zaustavljanje onečišćenja okoliša i zraka u Slavonskom i Bosanskom Brodu, izjavio je … ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović u Jastrebarskom…“. (vidi: http://www.index.hr/vijesti/clanak/zmajlovic-rafinerija-brod-prelazi-na-plin-oneciscenje-zraka-smanjit-ce-se-za-70-posto/713939.aspx).

Kako znamo, Rafinerija nafte Brod početkom 2015. godine, ali ni još dan danas nije prešla na plin…

Tako su prošle dvije, dvije i pol godine od izjave ministra Mihaela Zmajlovića, kada je 14. lipnja 2016. god. u Velikoj vijećnici Grada Slavonskog Broda održana jedna jedina tematska sjednica od mnogih, saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode (vidi naslovnu sliku).

. .

“Krajnje je vrijeme da se krene u energičnije i konkretnije rješavanje kompleksnog međudržavnog problema onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu jer građani toga grada više nemaju ni strpljenja ni vremena. Hrvatska država će se usprotiviti svakoj daljnjoj odgodi modernizacije Rafinerije u Bosanskom Brodu koja je evidentno najveći zagađivač zraka i okoliša u ovom prekograničnom području, i ako se odmah ne krene u proces modernizacije, posegnut ćemo za rigoroznim mjerama. Preko Hrvatske prolaze transportni naftovodi i da, možemo i to – zavrtanje ventila, poručio je ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović…” Pa se na to i nadovezao, kako je zahvaljujući potpisivanju Sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji u području zaštite okoliša sada RH imam podlogu za brže rješavanje tog problema! (vidi: https://poslovniportal.hr/ministar-dobrovic-zaprijetio-bosanskobrodskoj-rafineriji-zavrtanjem-naftovodnih-ventila/).

Nažalost do 31. listopada 2017. godine ništa značajno nije se dogodilo oko modernizacije Rafinerije, kada su “ministar zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske dr. sc. Tomislav Ćorić i ministar industrije, energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić u Rafineriji nafte Brod u Brodu potpisali Protokol o suradnji na realizaciji projekta kojim će se omogućiti plinofikacija Rafinerije nafte Brod i doprinijeti poboljšanju kvalitete zraka u Slavonskom Brodu”, baš kako je pisalo na stranicama Vlade RH…

„Potpisivanjem ovog međunarodnog akta danas je otvoren prostor za plinofikaciju Rafinerije nafte Brod. Iz perspektive Vlade Republike Hrvatske, otvorena je mogućnost da se konačno riješi pitanje kvalitete zraka na području Slavonskog Broda. Veselimo se realizaciji ovog projekta i nadamo se da će se izvesti što je prije moguće“ – rekao je ministar Tomislav Ćorić. (vidi: https://mzoe.gov.hr/vijesti/plinofikacijom-rafinerije-nafte-brod-do-poboljsanja-kvalitete-zraka-u-slavonskom-brodu-4807/4807).

No, ni dalje ništa vidljivo nije se događalo ni u Rafineriji, ni u brodskom zraku. Ni havarija u rafineriji u listopadu 2018. godine, pa ni sastanci skoro na najvišem nivoima nisu doveli do za Brođane razumnog rješenje. To pokazuje i ova izjava:

“Najbitnije je da kada i ako (rafinerija u Bosanskom Brodu) ponovno dođe u funkciju da dođe do što manjeg onečišćenja zraka, a ova varijanta s plinofikacijom je po meni najrazumnija i tu je angažman bio stopostotan, kazao je predsjednik Vlade (Andrej Plenković 27. veljače 2019. god.) u Slavonskom Brodu.”. (vidi: https://net.hr/danas/hrvatska/plenkovic-o-rak-rani-slavonskog-broda-kad-rafinerija-brod-dode-u-funkciju-plinofikacija-ce-biti-najrazumnija/).

Nažalost, vjerovanje da će se ipak držati nekakvi rokovi palo u vodu, da rokovi na projektu plinofikacije,kojih je Branko Radošević, direktor Crodux energetike spomenuo na prošlogodišnjem svibanjskom sastanku bivše Predsjednice u Slavonskom Brodu sa svim akterima plinofikacije, odnosno na potpisivanju ugovora između tih aktera plinofikacije Rafinerije:

“Što se tiče rokova, prema sadašnjem planu predviđeno je da negdje u ovo vrijeme nagodinu (tj. krajem svibnja ili početkom lipnja, opaska autora) puštanje plinovoda u rad, za što je ključno da Plinacro što prije izgradi mjerno-redukcijsku stanicu i otkloni administrativne prepreke kako bi Crodux plin mogao pristupiti rekonstrukciji i prenamjeni produktovoda”, kazao je tada direktor Crodux energetike.

Nakon svega, slijedi nagradno pitanje: zna li itko u Hrvatskoj, što se to događa u prekosavskoj Rafineriji, što se događa s plinofikacijom spomenute Rafinerije?

Može doći do stanovitih reformi, mogu se sankcionirati najokrutniji čuvari reda, ali predviđam da će poredak nadživjeti ovu kušnju, a ako u budućnosti dođe do razornije prijetnje, onda će sustav, bez obzira na to tko ga bude personificirao, upotrijebiti sredstva kojima je sada prijetio američki predsjednik

Dr. Stipe Grgas voditelj je Katedre za amerikanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva američkih studija. Uz stotinjak znanstvenih radova s područja književnosti, 2015. godine objavio je knjigu ‘Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost’. S njim razgovaramo o društvenim previranjima u Americi.

Kapitalizam i rasizam u SAD-u su uvijek bili u simbiotičkom odnosu. Američki kapitalizam nastaje na praznom, američki ideolozi bi rekli ‘djevičanskom’ kontinentu. No ta tvrdnja prešućuje činjenicu da je kontinent ispražnjen od domorodaca u pothvatu rasnog genocida

Protesti u Americi usmjereni su protiv policijskog nasilja nad Afroamerikancima, no u pozadini je i masovni porast nezaposlenosti koja je disproporcionalno pogodila rasne manjine. Možete li reći nešto o povezanosti rasizma i kapitalizma u američkom društvu?

Kapitalizam i rasizam u Sjedinjenim Državama u simbiotičkom su odnosu uvijek bili, a ni danas ta veza nije prevladana. Nejednakosti američkog društva, položaji u kapitalističkom odnosu rasno su obilježeni. Razni statistički pokazatelji to nedvojbeno potvrđuju. Međutim, odgovor na vaše pitanje iziskuje kratku povijesnu rekonstrukciju. Povezanost koju spominjete jasno je uočljiva ako uviđamo da je američki kapitalizam nastao u, možemo kazati, laboratorijskim uvjetima, hoću reći da nije nastao, kao u Europi primjerice, na ruševinama starije feudalne formacije. Američki kapitalizam nastaje na praznom, američki ideolozi bi rekli ‘djevičanskom’ kontinentu. No ta tvrdnja prešućuje činjenicu da je kontinent ispražnjen od domorodaca u pothvatu rasnog genocida. Imamo li to na umu, nema dvojbe da je genealogija američkog kapitalizma uvijek već rasno obilježena. U sljedećoj etapi razvoja na dijelovima očišćenog teritoriju uspostavljena je osebujna poljoprivredna djelatnost koja je zahtijevala besplatnu radnu snagu. To su plantaže američkog Juga. Afrički robovi su bili temelj proizvodnje pamuka na tim plantažama pa u mjeri u kojoj je pamuk važan za jednu konjunkturu kapitalizma, neplaćeni rad robova je njegov temelj. Kao što je netko zamijetio, bez Mississippija ne bi bilo Manchestera. Ne zaboravimo taj širi kontekst u kojemu su Sjedinjene Države samo jedan krak atlantskog trokuta čiji su procesi prouzrokovali okrutnu komodifikaciju afričkog življa. Stoga ropski rad nije samo američka specifičnost. Osebujnost američkog iskustva se sastoji u tome što je upravo ondje ropstvo najdulje bilo zakonito. I nakon građanskog rata i trinaestog amandmana opstali su tragovi segregacije, negdje se ona intenzivirala, a tek su se šezdesetih godina prošlog stoljeća institucionalno izjednačila prava crnaca i bijelca. U sklopu povezanosti kapitalizma i rasizma, ropstvo treba sagledati kao sastavnicu imperativa stvaranje viška vrijednosti. Kapital uvijek traži što jeftiniju radnu snagu pa je američki kapitalizam u raznim svojim fazama privlačio populacije iz raznih dijelova svijeta. Te populacije su se s vremenom integrirale u američko društvo i u njemu uspinjale gubeći obilježenost svoje razlike. Skupina koja je dospjela na američki kontinent ne svojom voljom nego prisilom je ona skupina kojoj nije uspjelo to uspinjanje. Njihova je razlika bila i ostala neizbrisiva.

Etiketiranje Sandersa

Izbor Baracka Obame za predsjednika države bio je doživljen kao mogućnost da se rasno uvjetovana ekonomska nejednakost barem smanji, no to se nije dogodilo. S obzirom na iskustva koja pokazuju da ‘crna lica na visokim pozicijama’ ne mogu donijeti suštinske promjene, može li se zaključiti da postojeći društveno-ekonomski sistem nije u stanju dokinuti rasizam?

Općenito govoreći, moj odgovor proizlazi iz uvjerenja da je sustav nadređen pojedincu. Vaše pitanje implicira prevratnički značaj izbora Baracka Obame, dakle uvjerenje da pojedinac može značajno utjecati na sustav. Ne umanjujući simbolički značaj njegova izbora, ja ću ipak ustvrditi da Obama nije izabran da poduzme temeljite transformacije američkog ustroja. To mu nikada nije bila nakana. Dovoljno se prisjetiti sastava njegova bankarskog kabineta, a pogotovo postupaka kojima je reagirao na financijsku krizu pa da zaključimo kako je njegova administracija zdušno radila na spašavanju društveno-ekonomskog sustava. Obama je bio najbolja stvar koja se u trenutku poslije Busha mogla dogoditi Sjedinjenim Državama, bio je dovoljno bijel da ga izaberu bijelci a dovoljno crn da se s njime identificiraju Afroamerikanci. Međutim, i taj simbolički čin izbora prvog Afroamerikanca i, ja bih dodao, dolazak prave pravcate američke crnkinje u Bijelu kuću bili su dovoljni da probude gnjev bijelaca.

Za razliku od Sandersa, Biden se u očima afroameričke populacije vidi kao netko tko može izvojevati pobjedu nad Trumpom

Statistike su pokazale da su u mnogim državama za ispadanje Bernieja Sandersa iz utrke za predsjedničku kandidaturu presudni bili upravo glasovi Afroamerikanaca, premda je njegov program sadržavao mnoge ekonomske mjere koje bi im išle u korist. Odlučili su se podržati Joea Bidena, iako on u svojoj polustoljetnoj senatorskoj karijeri ima niz poteza koji su išli na štetu afroameričke populacije. Kako to objašnjavate?

Po meni razlog leži manje u kvaliteti Joea Bidena, a više u poziciji koju je Sanders zauzeo u kampanji. Naime, etiketiranje Sandersa kao socijalista i radikala unaprijed ga je osudilo na neuspjeh. Američki glasači, pa i većina crnačkih glasača, neće podržati radikalne projekte i ostat će vjerni svojim strankama, u ovom slučaju demokratima za koje Afroamerikanci redovito glasuju. Ne valja umanjiti činjenicu da se Biden povezuje s Obamom. Biden se u očima afroameričke populacije vidi kao netko tko može izvojevati pobjedu nad Trumpom, dok se Sanders, koji je pored ostalog počinio niz pogrešaka u kampanji, smatra kao opcija koja nikako ne može pobijediti Trumpa. Analize pokazuju da su mlađi Afroamerikanci bili spremniji glasovati za Sandersa, dok kod starijih on nije imao podršku. To svakako zrcali i činjenicu da su stariji, dakle populacija koja više od mlađih koristi svoje pravo glasovanja, konzervativniji, da više drže do uvriježenih vrijednosti, primjerice crkve i vjere, i da su nespremniji prihvatiti radikalnije programe iako oni nude egzistencijalno važna rješenja.

U svojem kolegiju ‘Američko sada’ obrađujete, između ostalog, temu ‘odsustva pitanja klase iz američkih studija’. Čemu, po vašem mišljenju, služi to odsustvo i koje su njegove posljedice?

Odsustvo pitanja klase u čitanjima Sjedinjenih Država služilo je prikazivanju američkog projekta kao nacije koja ne podliježe društvenim zakonitostima koje su na djelu drugdje u svijetu. To samopredočenje je temelj doktrine američkog ekscepcionalizma, doktrine koja nije prihvaćala činjenicu da su Sjedinjene Države još jedno kapitalističko društvo. Pored toga, u hladnoratovskom razdoblju ta elizija je htjela pokazati manjkavost marksističke analize društva. SAD se nije prikazivao kao kapitalističko društvo nego kao demokracija. Valja istaći da je izostavljanje klase iz slike američkog projekta pridonosilo homogenizaciji nacije i perpetuiralo mit da je u Sjedinjenim Državama svakome dostupna mogućnost društvenog uspona. Odsustvo klase iz rasprava o Sjedinjenim Državama prikriva pitanje moći u društvenim odnosima i naposljetku legitimira postojeće stanje. Danas kada svjedočimo sve većem raslojavanju američkog društva, kada je stopa nejednakosti dostigla nezapamćene razmjere, klasno se pitanje, kako god definirali klasu, vraća na scenu. Dodajmo da se ono vraća na scenu u trenutku kada su nestale sve pejorativne konotacije oko pojma kapitalizma, kada kapital slavi svoju svemoć i kada kao da mu nema alternative.

Zatvoreni kampusi

U izjavama običnih ljudi koji sudjeluju na protestima često se može čuti tvrdnja da je službena historiografija ‘ukrala’, odnosno falsificirala afroameričku povijest. Kako danas izgledaju programi Afroameričkih studija u SAD-u, kakav je tretman crnačke povijesti u akademskim krugovima?

Već duže vrijeme svjedočimo intenzivnom proučavanju afroameričke povijesti, teorijskim obradama afroameričkog identiteta i širokoj recepciji njegovih kulturnih artefakata. Kao nasljeđe buntovnih pokreta šezdesetih institucionalizirani su Afroamerički studiji. To dokazuje da su se akademski krugovi u velikoj mjeri suočili s tamnom stranom američke prošlosti. Tijekom zadnjeg boravka u Sjedinjenim Državama bio sam u centru Africana sveučilišta Cornell odakle je prije više od pola stoljeća potekla ideja za pokretanjem institucionaliziranog izučavanja crnačke povijesti i kulture. Boravak u tom centru bilo mi je dragocjeno iskustvo i za razumijevanje partikularnosti rase i šireg okružja unutar kojega se ona nalazi, ali isto tako i granica koje dijele američke kampuse od okolnog svijeta.

Amerika ima izrazito bogatu povijest borbi za građanska prava, koja uključuje i nasilne i nenasilne metode i pokrete, a njihov baštinik danas je pokret Black Lives Matter. Možete li usporediti pokrete iz 20. stoljeća i ove današnje?

Pokrete dvadesetog stoljeća pa i one koji su u Sjedinjenim Državama prijetili ustroju u devetnaestom stoljeću valja sagledati u svjetsko-povijesnim okolnostima u kojima nije bila na djelu potpuna hegemonija kapitala nego su postojale opcije koje su ga stavljale na kušnju. Ti pokreti su ishodili iz radikalnog propitkivanja postojećeg stanja i iz projekcije alternativne budućnosti. Po meni, zadnji put je ta dinamika viđena šezdesetih godina. Usput ću spomenuti da su sveučilišta bila poprište pobune. Budući da su zbog pandemije američki kampusi zatvoreni, nećemo nikada saznati bi li pobuna kojoj svjedočimo bila drukčija da su sveučilišta bila otvorena. Međutim, odmah valja dodati da je subverzivni potencijal tog desetljeća efikasno neutraliziran pa su za sagledavanje današnjice relevantnija potonja desetljeća nego turbulentne šezdesete. Mislim pritom na razmah neoliberalnih politika i na restauraciju kapitalizma u nekadašnjem socijalističkom bloku. Krize koje su uslijedile zadnjih desetljeća nisu uspjele uzdrmati razvojnu logiku kapitala pa predviđam da to neće ni pokret Crni životi vrijede. Može doći do stanovitih reformi, mogu se sankcionirati najokrutniji čuvari reda, ali poredak će nadživjeti ovu kušnju, a ako u budućnosti dođe do razornije prijetnje, onda će sustav, bez obzira na to tko ga bude personificirao, upotrijebiti sredstva kojima je i u ovim prosvjedima prijetio američki predsjednik. A s njime ću i završiti jer nas Trump ne prestaje iznenađivati izravnošću kojom razotkriva istinu trenutka u kojemu živimo. Na umu imam njegovu skandaloznu izjavu kada je spomenuo Georgea Floyda i kako nesretni Afroamerikanac s neba gleda uspjeh američke ekonomije. Izjava je izazvala mnoštvo kritika koje nisu spoznale istinitost tvrdnje. A ta istina je da je u današnjoj konjunkturi ekonomija važnija od svega ostaloga. Moguće joj je izmaći samo u zagrobnom životu. U ovome životu ona prožima i arbitrira o vrijednosti svega. Bezvrijednost ljudskog života nije svugdje jednaka, a u Sjedinjenim Državama ona je bila, još uvijek jeste i još će biti povezana s bojom kože.

portalnovosti

On je majstor svog posla. Odlično radi. Želja mu je tetovirati Luku Modrića i Dejana Lovrena, a u svom poslu ima bogato iskustvo koje je spojio sa talentom.

Predstavite nam se.

Ja sam Danijel. Danijel Filjak iz Pitomače. Imam 36 godina, a tetoviranjem se bavim duži niz godina. Počeo sam sa četrnaest, kada mi je brat, zapazivši moj dar za crtanje, kupio početnički set za tetoviranje.

Koje kvalitete čovjek treba posjedovati da bi bio dobar tatto artist?

Da bi se bavili ovim poslom potrebna je volja za crtanjem. Osim što osoba mora biti umjetnički nadarena potrebna joj je i velika upornost. Praksa je također jako bitna kod tetoviranja.

Moda se u tetoviranju konstantno mijenja. Što je sada aktualno?

Da, moda se mijenja svake godine, novi motivi su atraktivni, a noviteti su izrada realističkih slika. Većina poznatih majstora počela je raditi realizam.

Ispričaj nam neki zanimljiv događaj s posla.

Jednom je došao par, dečko i cura, istetovirati zaručničko pratenje. Cura je prva napravila, a njezin dečko se uplašio da će ga to jako boljeti i jednostavno odustao.

Prije su se muškarci tetovirali znatno više, kakvo je sada stanje?

Mislim da sada nema razlike, jednako se tetoviraju i muškarci i žene.

Što je važno poručiti ljudima koji se odluče tetovirati?

Važno je da znaju izabrati tetovažu koja im ima neko značenje, obabrati dobro mjesto za tetovažu i biti sigurni u ono što žele. Dosta ljudi brzopleto se odluči urediti tetovažu, jer im se svidi simbol čije značenje ne znaju, pa kada saznaju značenje vrate se na prekrivanje ili uklanjanje tetovaže.

Bi li otišao raditi u neku stranu zemlju ukoliko bi se pružila prilika?

Kada bi otišao raditi izvan HR to bi bila Engleska, ali za sada nemam u planu. Zadovoljan sam poslom u HR.

Za kontakt ćemo ostaviti i broj mobitela na koji se možete javiti ukoliko ste se poželjeli tetovirati: 0994019759.

Čak i Hrvatska radiotelevizija može biti uspješna – na Trećem programu briljira urednik Dean Šoša, a u njegovom izboru iz večeri u večer idu sjajni filmovi, tematski ciklusi, klasici koje ste propustili. Predstavljamo tri nedavno prikazana filma koji donose priče s asfalta

U sat vremena razgovora Igor Mandić demolirao je sve mitove suvremene Hrvatske. Opleo je po hrvatskom fašizmu, konstatirao kako će kršćanstvo samo sebe pojesti, a pred kraj razgovora učinio nešto što nije nitko još od vremena TV Zagreb – zapalio cigaru, kao Tito s Nixonom, i dimio pred očima voditeljice sve do kraja

Otvoreno, HRT, 2. lipnja, 22:00

Trebalo je biti Hrvoje Požar da bi se razumjelo argumente i kontraargumente koje su Ivan Vrdoljak i Radimir Čačić, uz neprimjetno statiranje voditeljice i drugih gostiju u studiju, ispaljivali tokom cijele emisije. Uvrede & difamacije bile su jedini materijal ‘Otvorenog’ kognitivno pristupačan tzv. širokoj publici, u koju spada i autor ove kritike. Je li Vrdoljak uštedio Hrvatskoj sedam milijardi ili joj je nabio milijardu kuna nepotrebnog troška, iz rasprave nije bilo moguće ustanoviti. Vrdoljak je tvrdio ovo prvo, a Čačić ovo drugo; što je najbolje, kad se nisu cipelarili, međusobno su potvrđivali te teze! ‘Ja sam smanjio troškove struje iz vjetra za sedam milijardi’, govorio je Vrdoljak, s melankoličnim licem Rade Šerbedžije iz intelektualno-alkoholnih uloga. ‘Potpisao si ugovor koji je građane opteretio s milijardom’, replicirao je Čačić… Tko je u pravu? U odgovoru na to pitanje trebala nam je moderiranjem pomoći voditeljica emisije, ali i njoj je, čini se, materija bila preteška pa se nije previše miješala u raspravu, iz koje izdvajamo najrazumljivije dijelove. Vrdoljak je izjavio kako očekuje da se Čačić svaki čas počne beljiti, kreveljiti i pisati nešto po ruci (aluzija na nedavni performans iza leđa Blaženke Divjak), dok je Čačić optuživao Vrdoljaka da protiv njega postoje svjedočenja na Uskoku (aluzija na sudbinu Josipe Rimac). A što je meritum priče, koji smo otkrili nakon emisije, proučavajući materiju? Pa ovo: za Čačićeva mandata isplanirana je ogromna količina struje iz vjetra po visokim cijenama (to je tih sedam milijardi o kojima govori Vrdoljak), no HNS-ovac je tu količinu kao ministar dramatično smanjio. Dan prije stupanja na snagu zakona o jeftinijoj struji iz manjeg broja vjetroelektrana potpisao je, međutim, ugovor za skuplju struju, po tarifi koja je važila još samo toga dana (što će nas koštati milijardu kuna više). Tako su obojica bila u pravu, a ti papiri iz Uskoka o kojima govori Čačić možda uskoro i ugledaju svjetlo dana, pa ćemo znati više. A voditeljici preporuka: novinar je u značajnoj mjeri i prevoditelj, dragi gledatelji ništa ne znaju i treba im sve objasniti, rastumačiti, prevesti. Ali da bi se prevodilo, prije toga materiju treba poznavati.

Otvoreno, HRT, 3. lipnja, 22:00

Politika je zadnje utočište hulja! A hrvatski političari pažnju šire javnosti danas privlače ili hapšenjima ili klaunskim nastupima. Odjeven u najcrveniju jaknu koju je Hrvatska televizija ikada vidjela, univerzalno neobrazovani bagerist Željko Kerum pojeo je za doručak cijelo ‘Otvoreno’ s tri doktora znanosti (Selak, Holy, Peternel) i Marijanom Petir pride. Prostodušni milijunaš dominirao je uglavnom seljačkim doskočicama i prostotama, premda njegov nastup nije bio lišen stanovite lucidnosti. Kerum, kojega je HDZ ubacio u utrku kao joker ‘zovi’ kako bi ukrao dio glasova Škori, rekao je kako će, bude li u poziciji, od iduće vlade tražiti prebacivanje ministarstva turizma u Split (suvislo); Selak je rekao da se ‘ne bi imala di popišati’ da on nije radio na plaži Bene, Igora Peternela je pitao iz koje je on stranke (zna li to i sam Peternel?), a vrhunac blefa bilo je pitanje upućeno Mariji Selak: ‘Ko će vama dicu čuvati ako i vi i muž uđete u Sabor?’ Na izborima 2015. Kerum je na listi svoje stranke kandidirao svoju suprugu Fani, nositeljica te liste bila je njegova sestra Nevenka Bečić, drugu listu predvodio je on osobno, a iza seke i brace smjestilo se još devetero bližih i daljih rođaka koje sad nema smisla nabrajati. Ko je njima čuvao dicu? Split je pretvorio u obdanište za mlađahnu rodbinu i tazbinu, što ‘politička kapitalka’ pojma imala nije pa joj je Kerum dobro rekao – ‘došla si u emisiju nepripremljena’. U ‘Otvorenom’ je pričao kao navijen, dok u Saboru, za prošlog mandata, nije izgovorio niti jednu jedinu riječ. U starom sustavu takve su likove zvali ‘ćutolozi’ – ustrajna šutnja bila je idealan štos za dokazivanje pameti; ako dugo šutiš, svi misle da si mudar, da nešto znaš o njima, da si faca. Za pokoljenja koja dolaze, na papiru valja sačuvati pitanja koja je Kerum uputio Mireli Holy: ‘Može li se, Mirela, riba loviti onlajn, mogu li se uzgajati pome, kukumari, paradajz?’ Mirela nije znala reći: može, Kerume, može. Na online mreže Billa Gatesa, Stevea Jobsa i Zuckerberga upecao se cijeli svijet s najkrupnijim ribama, ali daleko je ta spoznaja od ogorskog Hiltona, daleko.

Otvoreno, HRT, 4. lipnja, 22:00

U studiju ‘Otvorenog’ na temu rasnih nemira u Americi voditelj ugošćuje bivšu pripadnicu američkog krila Luburićeva pokreta, novopečenu HDZ-ovu zvijezdu Zdravku Bušić (Plenković je, vele, ljevičar) i dr. Slavena Leticu, stručnjaka za nacionalizam, rasizam i druge izme (antologijski uradak: ‘Vještice iz Rija’). Gledati i slušati što će ti subjekti reći o rasnoj toleranciji i demokraciji u Americi čisti je gubitak vremena, pa se dohvaćamo daljinskog, najkorisnije sprave kad je riječ o Informativnom programu Hrvatske televizije, uz žaljenje što o sukobima u Americi, jednoj od najgorih vijesti desetljeća, nismo mogli poslušati i ponešto pametno. Ovako laički zaključujemo da su prosvjedi koji se danima valjaju tom zemljom ipak dokaz postojanja američkog duha koji viđamo u filmovima – da, Amerika nije iskorijenila rasizam, ali se polovica Amerike bori protiv njega i u toj je borbi, kako kaže naša stara formula, u stanju položiti svoj život. Ovakve slike građanskog otpora nejednakosti na Balkanu nisu zamislive. Ipak, valja imati na umu da je Donald Trump prvi američki predsjednik nakon dugo desetljeća koji nije započeo nijedan vanjski rat, nije izveo nijednu veliku intervenciju (osim likvidacije generala Sulejmanija u Iranu). Možda vojno-industrijski kompleks danas potiče nerede kako bi Washington preuzeo jastreb koji će rat voditi izvan Amerike, a ne u njoj?

Dnevnik, HRT, 5. lipnja, 19:00

Branka Slavica ukazala se na američkim ulicama – ovoga puta nije ona došla na događaj nego je događaj došao k njoj, u Washington, pa ga je teško mogla izbjeći. Pohvaljujemo pojavljivanje interesa za vlastiti posao čak i onda kad je motiv samo to da ga se ne može izbjeći, a HRT bi dobro učinio kad bi javnosti podastro račun za višedesetljetno držanje dopisnice u Americi, koja malokad dopisuje, a puno češće prepisuje (od dopisivanja se kruha ne bi najela).

Zagreb Book Festival, HRT 3, 7. lipnja, 22:00

Treći program HRT-a jedan je od tri ključna razloga zašto još gledamo TV, ostala dva ne znamo. A na Trojci se – gdje bi drugo? – u nedjelju navečer ukazao Igor Mandić, u snježnobijeloj košulji, mršav, karizmatičan, televizičan kao nitko naš (opovrgavajući staro pravilo prema kojemu su televizični samo mladi) i uz obaveznu casual masku protiv Covida-19. Mandić nas je spriječio da iskoristimo daljinski koji je već bio u ruci kako bismo iz videoteke Max TV-a uzeli novog Almodovara i – nismo se pokajali. U sat vremena razgovora (vodila Morana Kasapović), Šibenčanin sa zagrebačkom adresom demolirao je sve mitove suvremene Hrvatske (ako riječ ‘suvremeno’ kod nas ima ikakvog smisla osim banalno kronološkog). Polazeći od Sloterdijkova otkrića kako je prva riječ Europe bila srdžba (‘Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade’, citiramo Homera prema sjećanju), Mandić je došao do Penave, cilj čije srdžbe naspram ćiriličnih natpisa na pločama nije bilo protjerivanje pisma, kako je rekao, nego protjerivanje ostatka ostataka Srba. Naveo je sjajnu misao nekog pisca, koji je zaključio da su vrijedne rečenice jedino one koje se plaši objaviti. Potom je opleo po hrvatskom fašizmu (to je, rekao je, već ušlo u mainstream kritiku, sad je postalo otrcano), da bi konstatirao kako će kršćanstvo samo sebe pojesti (to, doduše, slušamo od Saint–Justa do danas, ali nikako ne ide), a pred kraj razgovora učinio nešto što na našoj televiziji nitko nije učinio od vremena TV Zagreb – zapalio je čovjek cigaru, debelu kubanku, kao Tito s Nixonom, i dimio pred očima voditeljice sve do kraja. Ideje o pronalasku lijeka ili cjepiva za Covid-19 nazvao je ‘kenjažom’, njezinu ocjenu kako su poštovali fizičku distancu prokomentirao je riječju ‘šteta’, a ostatak emisije krcate nekonvencionalnim sadržajem ne možemo prepričavati, pogledajte, ako imate on demand sadržaje.

portalnovosti

Marko Kostanić

Uskoro će se napuniti dvije godine otkad je nogometna reprezentacija Hrvatske osvojila srebro na Svjetskom prvenstvo u Rusiji i dočeka u Zagrebu na kojem je naše reprezentativce pozdravilo i slavilo pola milijuna ljudi. Podsjetimo, ukratko, na atmosferu u državi neposredno uoči i tijekom prvenstva. U nezanemarivom dijelu populacije, pogotovo u Dalmaciji, i dalje je vladao prijezir prema Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) i posljedični bojkot reprezentacije. Međutim, kako je “repka” napredovala na turniru i kako se veliki rezultat činio sve izglednijim, tako je kopnio i prijezir prema HNS-u jer “dečki na terenu s tim ionako nemaju veze”. Drugim riječima, samo su “najtvrđi” bili ustrajni do kraja.

No, pored tih unutarnjih navijačkih razmirica, rasplet turnira mobilizirao je još jednu društvenu skupinu koja inače zazire od nacionalne reprezentacije, a nerijetko i od sporta općenitije. Riječ je o urbanoj srednjoj klasi snažnih liberalnih uvjerenja, skeptičnoj prema nacionalnim zanosima. Već nakon osmine finala moglo se primijetiti kako su se i oni “navukli”. I nije bilo previše zahtjevno: na tribinama u Rusiji nije bilo ustaških pokliča, a i teško je pronaći meritokratskije područje od sporta. Svi su zapratili naše nogometne zvijezde na Instagramu, dijelili njihove “storije” i empatizirali s njihovim nezavidnim socijalnim porijeklom i teškim radom koji ih je doveo do svjetskog vrhunca. I sve je bilo lijepo i krasno do slijetanja na zagrebački aerodrom. Tada je, na zahtjev samih nogometaša, u njihov autobus ušao Marko Perković Thompson. I na kraju zapjevao na samom Trgu.

Društvene mreže su bile preplavljene izrazima razočaranja pripadnika spomenute društvene skupine. Njihovi privremeni heroji su na kraju ipak ispali “ustašofili” ili obični nacionalisti. Iluzija je, dakle, kratko trajala i sve se vratilo na početak. Premda se analogija ne može do kraja precizno izvući, dostatno je elemenata tu da bude legitimna. Naime, sličnom smo procesu svjedočili ovoga proljeća. Kao i većina stanovništva i liberali su dijelili svojevrsno oduševljenje famoznim Stožerom koji nas je vodio kroz epidemiju i svojevrsno svjetsko prvenstvo u broju oboljelih i preminulih. Doduše, s izuzetkom briselskog pendreka, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Napokon je prevladala struka i ustuknuli su standardni nacional-populistički elementi. No, ubrzo se i ta iluzija počela rasplinjavati. Saznalo se da su, gle čuda, čelnici zdravstvenih institucija članovi HDZ-a. Također, u svakoj se mjeri popuštanja, nekad s pravom nekad ne, uočavala sklonost određenim institucijama i društvenim navikama na desnom kraju političkog spektra.

Unatoč nestanku ishodišnih iluzija ipak je ostala nada da se ne radi o “običnim” HDZ-ovcima. Tu nadu je pak ugasila predizborna kampanja. Krajem prošlog tjedna svoj je “Thompson u autobusu” moment imao ministar zdravstva Vili Beroš. Slavni Vili kojeg su svi hvalili zbog staloženosti, odmjerenosti, stručnosti i komunikacijskih vještina naprosto je “izašao iz ormara”. I poručio javnosti u debati s Arsenom Baukom da bi djeci bez roditelja bilo bolje u domovima nego u homoseksualnim obiteljima koje ih žele udomiti. Navodno je, kažu komentatori, iz njega progovorio pravi HDZ-ovac, a ne stručnjak. Točnije, na kraju dana, HDZ-ovac u njemu je pobijedio stručnjaka u njemu. Međutim, problem s tom perspektivom je sljedeći: odmjereni i staloženi stručnjaci mogu biti homofobi isto kao i zajapureni nekvalificirani radnici. Kao i što najbolji vezni igrač na svijetu može obožavati Thompsona.

Pristojnost i stručnost nisu jamstvo naprednih političkih stavova. A u Hrvatskoj smo naprosto predugo taoci takve predodžbe politike koja jasno oslikava i klasne predrasude. Zato, koliko god Beroševi stavovi mogli biti kobni za djecu, ipak djeluju kao dobro došlo otrežnjenje.

bilten

Kvartovski kafići su sigurne kuće za sve progonjene od strane agresivne, neumoljive svakodnevice i prijeteće banalnosti, jer ostavljaju plave tragove od davljenja prstima rutine i obveza na vratu njihovog malaksalog duha. Obližnji kafići su skloništa za duše namučene obiteljskim nasiljem podsjećanja na dužnosti i egzistencijalna očekivanja. Smješteni u zgradama, u prostorima ispod stanova, namjenski uređeni i namješteni kao suprotnost staništima u kojima se jede, spava i ubija gledanjem televizije, kafići, krcati hladnim i toplim osvježenjima, kavom i žesticama, koje svojim djelovanjem u žilama konzumenata, ubrzavaju broj riječi u minuti i usporavaju reakcije tijela- mame na suučesnički otpor. Ispunjeni žagorom i dimom, predodređeni za dokoličarsko ignoriranje vremena- kafići su za idealiste ljekovite banje, pune blata solidarnosti, razmekšanog samodopadnim, obilnim slinavljenjem povjeravanja i samodokazivanja. Stroži kritičari ovih oaza mira i spokoja, kafiće definiraju kao infektivna mjesta u kojima se zaraza zvana lijenost širi strelovitom brzinom i koja ne pošteđuje nikoga. Kafići su, stoga, akceleratori fjake, alternativa surovim tržišnim kontestacijama, koja umrtvljuje natjecateljske porive i čini ljude beskorisnom braćom.

Kafići bez posjetitelja i konzumenata njihovih potencijalnih darova, samo su prostorije i terase, geometrijsko-inventarska rješenja za užitak i pružanje prilika. Tek im oni koji ih pohode daju identitet, supstancijalni smisao… bit, važnost, vrijednost. Klijetela koja se razlikuje i po tome kako razgrađuje alkohol i kako sintetizira bujne ideje koje kolaju iznad stolova s naručenim pićima, kafićima donosi zaokruženost, vlastitost i osebujnost.

U slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga, jedan nasuprot drugome, na pravcu sjever-jug, posluju dva poznata kafića, dvije baze s poligonima za vježbanje direktne demokracije, fermenti zadovoljstava nepostojećim i nezadovoljstva postojećim. U jedan uglavnom svraćaju mlađi gosti, pripadnici odjeka fashionablea, ovisnici o tehnološkim čudesima, nezaposleni, oni na džeparcu roditelja, oni koji dolazak budućnosti vide kao prijetnju i koju dočekuju kao majka koju su prevarila vlastita djeca, oni s okusom gorčine, nezadovoljstva i nesigurnosti u ustima, jer klinci znaju da su za njih i njihove roditelje odavno prijeđene granice socijalne izdržljivosti. Usprkos jadu, smijeh se iz njih izbaciti ne može. Je li to biološki cinizam ili karakteristika neuništivog mladenačkog optimizma, ne zna se sigurno. Oni razmjenjuju irske, njemačke i austrijske kontakte s iskusnim poznanicima, oni nastoje ne izgubiti bitke za preživljavanje dok se razvijaju nepovoljne socijalne mijene. Kafići kod njih bude političku svijest i otpor, razvijaju klicu pobune. Kod njih, bez obzira na sve, traje strasna ljubav u aug,entativu za suprotni spol.

U drugom kafiću i njegovoj ljetnoj terasi od ranog jutra uglavnom sjede pobjednici i kartaju. Kafići kod njih jačaju politička tumačenja prošlosti koja je jača od budućnosti klijentele iz prvog kafića. Oni su i tu obrambena barijera za neprijatelje. A neprijatelja je sve više. Tu sjede  mladići (od četrdeset, pa na više godina) s linijom pikovog asa, tipizirane individualnosti, s navikama koje potiskuju svako iskušenje osim, iskušenja da beskrajno raspravljaju o tome tko bi bio jači u direktnoj bitci Prve proleterske i Crne legije, s mirovinama koje osiguravaju bolje zdravlje, bolju hranu, više ljetovanja, manje pokvarenih zuba, manje oskudijevanja. Za njih je rat bio bolji. Mnogima je crno njihova omiljena boja. Oni u augmentativu vole domovinu, toliko da poneki od njih viče kako bi on sve riješio s tri plinske boce. Treću bi nosio u zubima. Najčešća riječ je “status”. Traume im nisu izliječene. Tu politike ima i u zraku, politike koja ih je prevarila, jer oni su se, kažu, borili za kurvu politiku. To boli. Ipak, rijetko reagiraju na pojave parazitizma, uhljebe, političke promašaje.

Korzo naselja je široka crta razgraničenja, demarkacijska linija između boraca za bolju budućnost i boraca za bolju prošlost, linija prolaze mladi roditelji i njihova djeca u kolicima, obezmuškarčeni bez posla,  šetači… i svi oni koji osiguravaju mirovine, i  kartašima. Na jednoj strani su i oni koji se samoisključuju, žicaju gutljaj piva, a na drugoj zaslužni građani koji samo uživaju u onome za što su se iz-borili.

Svatko od ove dvije generacijske grupacije ima svoje zakone gibanja i sljedi vlastiti trag. Kartaši- ljudi od poretka i pasatisti, klinci, ovisno o zanimanjima- na rubu predaje i pobune, simbolična su, stvarna i suprotstvaljena rakova djeca jednog društva. Kafićke razlike odjek su nepodnošljivih razika u njemuu.

Pjesmu Nemoj poći sad Jacques Brel posvetio je Suzanni Gabrielle, a kafići, neprestajući je vrtjeti, posvećuju gostima s novcem. U oba kvartovska ima ga još uvijek dovoljno. Jedina je razlika u tome na koji su način pilci i pušači došli do njega.

sbperiskop